Wednesday, April 5, 2017

Zona B: Drugačija, mirnija i dublja Gacka

Nizvodno od Petog mosta svaki ulov treba krvavo zaraditi. Ovdje nema ležernog ribolova na viđeno i nedavno ubačenih riba koje napadaju bilo što. Malobrojne pastrve skrivene su u nepreglednim dubinama i očito naučene na sve jeftine ribičke trikove, uključujući i ribolov varalicom koji je ovdje dozvoljen



Zona B, u kojoj se lovi varalicom kao i većim strimerima, počinje nizvodno od Petog mosta i seže sve do jezera Gusić polje

Riba je ovdje malo i treba se dobro naraditi tonućom strunom ili otežanom muhom da bi se ulovilo bar nešto pomena vrijedno

Nekad je niže Petog mosta na rijeci Gacki bilo dosta baš velikih pastrva. I to ne ubačenih kalifornijskih, već pravih domaćih potočara. Bucmastih žutih trbuha i smeđih bokova s malo crvenih i tek pokojom crnom pjegom. Dok su lelujale u bistroj vodi repovi su im djelovali crveno. To su bile ribe od kojih zastaje dah. Solidno preko 60, ponekad i preko 70 centimetara. Problem tada, bilo je to prije dobrih 30 godina, nije bio pronalaženje ribe, već nemogućnost bacanja i kvalitetnog potapanja muha na mjestima gdje su se redovito viđale. Priznajem, nisam ih se baš olako nalovio. Danas znam gdje, što, kada i kako. Imam i supertonuće muhe, pribor i opremu. Ali, onih prekrasno lijepih debelih riba više nema. Odnosno, ili ih nema ili se više ne vide. Svake godine utrošim nekoliko dana na provjeru situacije ispod Petog mostana najući se da ću ih ipak tu negdje pronaći. Ne očekujem puno. Ako ulovim jednu pristojnu, po mogućnosti pravu domaću, zadovoljan sam. Ako ne, opet dobro. Malo smo šetali i lijepo bacali muhu u Gacku.

Nekad bih to doživio kako katastrofu i promašen dan, no godine su očito učinile svoje. Sada vrlo opušteno uživam u svakom lijepom danu, rijeci i uspomenama čekajući taj jedan pravi griz. Kad zvekne nema više drame kao nekad. Niti se ruke tresu, niti srce nešto ubrzano lupa. Pribor je danas takav da riba u borbi s iole iskusnijim ribičem nema šanse. Lijepo laganica. Tu nema ničeg u što bi se mogla zapetljati. Pazim prvenstveno da ju ne ozlijedim. Držim ju u plićaku i ne pada mi na pamet izvoditi predstavu slikajući samog sebe u 11 poza. Što sam u mlađim danima, moram priznati, ponekad činio. Zato i imam određenu dozu razumijevanja za mlade dečke koji vole trapavo naštimane autoportrete, iako često imaju za posljedicu uništenu ribi. No, na ovaj dio Gacke nervozan dio ekipe ne dolazi. "Može, može..., ali drugi put. Danas bih se ipak malo nalovio tamo oko hotela, pa onda...", obično kažu moji mlađi prijatelji kada im predložim opciju Peti most. Tako da ovdje obično lovim sam. Što ima i dobre i loše strane. Ovisno o raspoloženju.


Ljeti je ovdje uobičajeno kupanje pa drvene konstrukcije uz rijeku nisu namijenjene ribičima, kao u gornjem toku, već plivačima

Donji tok Gacke je gušće naseljen, a dvorišta kuća izlaze na samu rijeku. Oprez, u nekim dvorištima su psići nezgodne naravi!

Premda ovaj dio toka Gacke izgleda monotono jednolično, često kao izduženo jezero u kojem se ne vidi dno, i ovdje postoje bolja i lošija ribolovna mjesta. Isprva se ne vide, no nakon što se malo uživi u priču, dobar ribič ih može prepoznati. Kamenje, izlasci dubine u plićak, nanosi trave koje naslućujemo kada grane sunce, malo brža struja vode... Nakon što ju ulovimo i analiziramo mjesto, najčešće zaključimo da ta riba nije bila tu bez veze. U otkrivanju riba ponekad nam pomognu i kolobari. Njih ovdje najčešće proizvode ptice močvarice, no s vremena na vrijeme tako se javi i pastrva. Što ju potakne da se iz nekoliko metra dubine digne gore po neku mrvicu možemo samo nagađati. No, javi li se na istom mjestu više puta šanse za ulov se značajno povećavaju. Posljednju dobru pastrvu ulovio sam tako da se riba javila pokupivši nešto s površine. Tako se otkrije pozicija. Nakon toga sastavila je duboko potopljeni strimer tako divlje kao da joj je to zadnja stvar u životu. Prilično dobra riba, odokativno klase 55+. Kasnije još jedna manja na sličan način.


Pristojna potočna pastrvica oko 50 centimetra dužine, vjerojatno ubačena, s jednog od ranijih izleta po donjem toku rijeke Gacke

Pojedina mjesta više nalikuju nekom dubokom jezeru nego rijeci Gacki na koju smo navikli u dijelovima gdje se najčešće lovi

Iako se na ovom dijelu Gacke ponegdje nađu prizori koji ostavljaju dojam prave divljine, to je relativno guščće naseljeno područje isprešarano cestama, putevima i električnim kabelima. Kuće, vrtovi, šljivici, kokoši, patke, guske... Ljudi rade raznorazne poslove po vrtovima i dvorištima Ukratko, potpuno drugačiji ambijent od onog na koji smo navikli u gornjem toku.Takva Gacka teče sve do brane u mjestu Vivoze, predgrađu grada Otočca. Dalje se račva u dva kraka. Jedan završava u ponorima, a drugi protiče umjetnim kanalom i nešto niže od restorana Ribič spaja se s vodama rijeke Like. Tu već osim pastrve ima i raznoraznih drugih riba. Pastrve su rijetke, ali svako koliko neko ulovi doista veliku potočnu, tipa 70-80 centimetra. Kanal u jednom trenutku ulazi u cijev i pod zemljom teče sve do pred jezero Gusić polje. I tu se love velike ribe. Međutim, negdje na pola jezera nalazi se veliki znak zabrane ribolova, čamca, plivanja, svega i svačega. Iako u ribičkom društvu kažu da je ribolov dozvoljen, nismo htjeli izazivati vraga dok malo detaljnije ne ispitamo situaciju. Na ušću kanala u jezero smo malo bacali, ali brzo odustali zbog bure koja je nemilosrdno derala.


Iza stijena nalik ovoj skrivenim u dubini Gacke navodno leže potočne iz ribičkih snova

Na ovom dijelu Gacke ribe se slobodno nose. Mogu se zadržati jedna potočna ili dvije kalifornijske. Mjera za potočnu je 65 centimetara, a za kalifornijsku 40 centimetra. No, iz ove rijeke nisam uzeo ni jednu ribu već desetljećima. Sve koje sam ulovio, ili nisam ulovio, i dalje veselo plivaju. Razlog tome nije što ne jedem ribe. Dapače. Ali, potočne mi je oduvijek bilo žao tamaniti, dok nošenje kalifornijske remeti ribolovnu komociju. Posljednjih nekoliko sezona počeli smo sve češće odlaziti na pastrve u restoran Ribič. Gdje su uzgojne te pastrve nismo pitali, ali su uvijek svježe i odlično pripremljene. U porciji se dobiju dvije solidne veličine, tako da i najgori gladuši dođu na svoje. Nakon cijelodnevnog ribolova cijena od 70-ak kuna je sasvim prihvatljiva, a ambijent vrlo ugodan. Tko voli pojesti pastrvu, a ne voli tamaniti ribe iz rijeke, ovdje se sigurno neće razočarati. Slično je i s drugim jelima, uključujući picu koja je odlična i za zagrebačke pojmove. Malo nezgodno je što sve to i drugi znaju pa teba čekati. No, pod samom terasom restorana nerijetko se na površini javljaju vrlo dobre ribe tako da ni to čekanje klope nikad nije dosadno. (alp)


Restoran "Ribič", praktično u samom gradu Otočcu, završna je postaja naših izleta na rijeku Gacku posljednjih godina

Friday, March 24, 2017

Ribičko proljeće na Savi nizvodno od Zagreba

Iako se boleni još nisu do kraja razigrali, klenolov suhom muhom vrhunska je zabava. Traže se ribice preko pedeset centimetara, koje na površini rijeke strpljivo čekaju kornjaše, pčele i bumbare slučajno upale u vodu. Naglašeno oprezan pristup vodi i samo jedan precizan zabačaj mušice rješava stvar

 


Proljetni boleni na površini lijepo izgledaju, ali nisu lak plijen ribičima sve do završetka mrijesta i dolaska većih jata sitne ribe

Zanimljivo mjesto van domašaja mušice, koje početkom sezone sasvim sigurno krije dobru ribu, trebalo bi sada obići kajakom

Cvijeće pokraj vode mamac je pčelama, bumbarima i drugim kukcima, koji slučajno upadnu u vodu i završe kao hrana ribe

Za razliku od bolena veliki klenovi se u rano proljeće rutinski love, ako ribič dobro poznaje teren i mušičarsku tehniku zabacivanja

Klen od pedesetak centimetara dužine, težak oko dvije kile, na kratkom prisilnom odmoru u plićaku savršeno bistre rijeke Save

Pronaći zaboravljeni mirnjak, kojeg ribiči varalicom još nisu temeljito pretumbali, najbolji je put do dobrog ulova mušicom

Još jednom klenu poveći je umjetni bumbar izrađen od tvrde spuživice i crnog pjetlovog perja nakratko je zagorčao život

Tuesday, March 21, 2017

Ranopoljetni boleni na neoprenskog "žohara"

Kronični manjak kedera i riblje mlađi u Savi na terenima oko Zagreba te pojačana potreba za hranom u predmrijesnom razdoblju uzrok je neuobičajenog ponašanja grabežljivog bolena. Umjesto ribica koje skakuću po površini oni se ovih dana prekrasno love plivajućim imitacijama kornjaša vezanima za klena



Bolenčići od 60-ak centimetra nisu ozbiljne ribe za savske standarde, ali krajem zime i u rano proljeće mogu biti odlična zabava

Na Savi nizvodno od Zagreba, devastiranoj, kakva je da je, još uvijek možemo naći potpuni mir i tišinu uz pokoju dobru ribu

- Nisam se nadao, ali ovo je na kraju ispao odličan ribolov. Čak i bolje nego na prometnoj Gacki... - zadovoljno je zaključio prijatelj Ivica dok smo neku večer tamanili picu u zagrebačkom naselju Borovje. Daleko od toga da je na Gackoj bilo loše, slažemo se. Ulovili smo puno pastrva, uključujući i nekoliko potočnih 55+. No, početak sezone tamo je uvijek više društveno događanje nego pravi ribolov. Fali mira čak i ako se odmaknemo od hotela i veselih narodnih masa. Na Savi nije tako. Ona možda nije lijepa kako Gacka, devastirana je iz godine u godinu sve više. I ribe su sve malobrojnije i manje. Pa ipak, početak ribičke sezone na Savi je gušt. Jesu li naše ribe još tu? Jesu li dobra mjesta preživjela visoke vode i svakodnevnu eroziju dna? Je li naš omiljeni putić zatrpan smećem koje posljednjih godina nekontrolirano dovozi? Početni dojmovi nisu obećavajući. Lošeg na sve strane. Jedino je vrijeme prekrasno, pravo proljetno.

No, nakon malo njuškanja i istraživanja, našli smo ono što smo tražili. Bolene i klenove na površini koji još nisu uznemireni varalicama i drugim ribičima. Nekad je to bilo jednostavno, danas baš i nije lak zadatak. Ljudi su naučili loviti. Sportaša, ali i gladnih žderača riba više je nego ikad. Izazov je na neko obečavajuće mjesto doći prvi prije nego što su ribe uznemirene, što nam je ove godine začudo i uspjelo. Boleni se sunčaju na površini. Divota za gledati. Čekaju da im pijavice poodpadaju, a kederčići u velikim jatima doplivaju iz donjeg toka kao nekad. Nažalost ne znaju da će se za ovo drugo dosta načekati. Novonastala prepreka su brojni brzaci koje nizinska riba teško može proći. Tu bi se i pastrva namučila. Očekivali smo da će pri prvom prolazu prokušanog strimera nastati dar-mar. Ali, ništa. Ne da nisu ni pogledali već su se odmakli. Bivalo je to i ranijih godina, ali Ivica se ovaj put prvi sjetio crnog "žohara".


Na "prvom katu" nepokretni boleni 60-70 centimetara, a odmah ispod njih krupne savske deverike griju se na proljetnom suncu

Mnogi divlji djelovi Save nizvodno od Zagreba, nekad prebogati ribom. uništeni su navodno zbog zaštite grada od poplave

Buba od tvrde spužvice standardni je i općepoznati mamca za klena kroz cijelu sezonu. Ništa novo i revolucionarno. U normalnim okolnostima veći bolen za nju ne mari previše ako u ponudi ima bilo kakve sitne ribe. Od kedera na površini do ribljeg mlađa među kamenjem. Vrlo rijetko, obično u proljetnom dijelu godine, dogodi se da veći boleni na Savi oko Zagreba uzimaju muhe koje izgledom i vođenjem na vodi oponašaju kopnene kukce koji slučajno upadnu u vodu. Vodenih kukaca tipa lepice i sličnih ovdje nema. Tamo gdje ih ima, primjerice na Kupi i drugim većim nizinskim rijekama, boleni u vrijeme masovnog rojenja polude. Za izradu generičke imitacije kornjaša, popularno zvanog "žohara", standardni materijal je tvrda spužvica, poznatija kako foam.

Za crne kornjaše ili "žohare" radije koristim neopren koji je puno otporniji, a i bolje pliva od foama. Nemojte se zamarati hoblanjem i farbanjem nekakvih letvica, lijepljenjem zrna kave i sličnim komplikacijama. To je samo gubljenje vremena. Namotamo na udicu neku podlogu, recimo lametu i preko nje pjetlovo perce. Prethodno smo uz luk udice fiksirali komadić foama ili neoprena. Preklopimo ga preko perca, kapnemo malo ljepila na čvor i "žohar" je spreman za akciju. Što se muhe tiče to je to, nema neke posebne mudrosti. No, muhu na Savi treba daleko i precizno zabaciti neuznemirenoj ribi, često na nezgodnim mjestima, uz granje i prepreke iza sebe, te voditi na odgovarajući način. To je već malo duža i složenija priča. No, ako ju bolen neće klen sigurno hoće.


Proizvodnja ovakvih "žohara" traje dvije minute po komadu, savršeno plivaju, trajni su i - što je najvažnije - odlično love ribu

Standardni ulov na "žohara" su debeli klenovi kojima su različiti kornjaši popadali na vode omiljeni zalogaj kroz cijelu sezonu

Osim kornjaša bolane ponekad mogu zainteresirati i drugi kopneni kukci poput pčela, osa, bumbara, koji u proljeće veselo izlijeću u život. Malo hladniji ih vjetar ukoči i, na zadovoljstvo riba, prisilno spusti u rijeku. Ljeti u igri mogu biti i skakvci. Zanimljivo, prošle jeseni sam naletio na dan kada su konkretni boleni, tipa 70+, uzimali poveće 3-4 centimetra dugačke dlakava gusjenice. Te su padale s drveća nagnutog nad vodu. Tako što nikad prije nisam doživio. Neće strimer, neće gurgler, neće žohara, neće osu, skakvca, neće ništa... Samo gusjenice. Kupe ih svako malo. U kutiji s muhama normalno nema ništa slično gusjenici. Pa tko bi se toga sjetio. Iako se u kvalitetnijoj ribičkoj literaturi takvi slučajevi spominju, smatrao sam da su oni u kategoriji bujne ribičke mašte.

Sve u svemu taj mi dan nije ostao u najboljoj uspomeni. Djelom zbog toga što su boleni i klenovi apsolutno ignorirali sve moje prokušane muhe, djelom zbog toga što su mi dlakave gadarije povremeno padale za vrat. Nisam od toga dobio nikakav svrab ili osip, ali bilo je malo neugodno tresti ih svako malo s glave i odjeće. Naravno, na jesen dolazim na isto mjesto malo bolje pripremljen. U međuvremenu bi valjalo potražiti nekog entomologa koji bi determinirao ovo dlakavo živinče. Iz nje izlazi nešto krilato što bi ribama isto tako moglo biti zanimljivo. Pretpostavljam neki leptir u kategoriji šumskih štetnika. Oni me nikada nisu zanimali, jer ih ribe rijetko jedu, pa mi je i gusjenica potpuno nepoznata. No, očito još imam što učiti...


Ribama neobično zanimljive gusjenice koje su prošle jeseni masovno padale na površinu Save s okolnog drveća

Priča s gusjenicama i ribama zbivala se na ovom terenu nizvodno od Zagreba koji je još zadržao ugođaj netaknute divljine

Epilog našeg ribolova s početka priče bio je šest ulovljenih i barem još toliko izgubljenih bolena. Po slobodnoj procjeni ribice u prosjeku 60 centimetra. Ivičin je bio najveći, blizu sedamdesetke. Za današnje prilike to je vrlo pristojan ulov, posebno kada je riječ o lovu suhom muhom. Ne mogu se ne prisjetiti godina, ne tako davnih, kada bi sličan rezultat opisali kako ispodprosječno loš. I što se broja i što se veličina riba tiče. No, ni u ta vremena kada je bilo potpuno normalno uloviti deset i više bolena preko 70 centimetra u jedno prijepodne, ulova na muhu koja oponaša kukce nije bilo baš previše. Klenova je naravno bilo koliko hoćeš, ali bolane se lovilo prvenstveno strimerima. Najvećeg kojeg sam ulovio plivajućom bubom zapamtio sam iz tri razloga.

Prvo, bio je doista solidne veličine. Više centimetra preko 80, što je bila vrlo lijepa riba i onda, a danas pogotovo. Drugi razlog bio je neobičan način kako je ulovljen. Tiho, najtiše hodao sam uzvodno po vodi do koljena uz obalu koja je tada obilovala velikim klenovima. Cilj je vidjeti ga na površini i onda je gotov. Kako je dno Save u to vrijeme bilo muljevito, a ne od bijelog ispranog šljunka kao danas, za mnom je ostajao gust oblak oganskog mulja koji je privlačio kedere. Pratilo me cijelo jato. U jednom trenutku nešto me je straga opalilo u nogu. Nisam se pomakao i krajićkom oka ugledao sam povećeg bolena koji je nakon napada na kedere oko mojih nogu i sudara s nekim "panjem" nastavio laganim tempom uzvodno. Pustio sam ga na kakvih 10 metara da ga ne upašim zamahom štapa i tada mu pljusno "žohara" točno pod nos. Nije ni trenutka oklijevao. Doista neuobičajena zgoda od prije destak godina.


Nažalost, unatoč animiranju, zbog mog predugog naslikavanja ova lijepa riba od preko 80 cm dužine kasnije je uginula od šoka

Treći razlog zašto sam baš ovog bolena zapamtio bio je prilično nevesele prirode. Naime, u to sam vrijeme predugo i prečesto fotografirao ribe. Nisam bio toliko bolestan za slikanje samog sebe uz baš svaku najmanju ribicu koju ulovim, ali kod onih riba koje jesam slikao, predugo sam vrtio po funkcijama aparata, filterima i različitim kutevima snimanja vjerujući da radim nešto plemenito, lijepo i pametno. Neće biti odbljeska, pa bit će lijepe boje, kompozicija, svjetlo... Ribe sam velikom većinom puštao, ali nisam previše razmišljao da im takvi fotosešeni ozbiljno škode zdravlju. Upravo ovaj bolen natjerao me na razmišljanje, nakon što sam ga pola sata kasnije našao mrtvog nasukanog na sprudu nizvodno. Nahranio je neke ptice, a činilo mi se da je zdrav i čio otplivao u bolji život. Nakon još nekoliko sličnih zgoda svoje sam fotografiranje riba drastično ograničio. S ribom ne manipuliram više od pola minute i ne držim ju van vode duže od nekoliko sekundi. Vjerujem da živa riba vrijedi više od bilo koje dugo namještavane fotke. Preporučam to i drugima. (alp)

Sunday, December 18, 2016

Lanjske uspomene iz doline rijeke Gacke

Sivi zimski dani, ne baš ugodni za ribolov, pravo su vrijeme za prebiranje i inventuru fotografija od prošle ribičke sezone. Jedne fotke idu u smeće, kako ne bi zauzimale mjesto u računalu, druge u trajnu arhivu. Uvijek se među njima otkriju i neke zaboravljene, koje doista poprave naše smrznuto raspoloženje



Ušće Kostelke u Gacku odlično je mjesto za ribolov, ali - zahvaljujući klupici - i savršeno mjesto za predah od ribolova

Kopsin zavoj na Gacki nizvodno od hotela desetljećima je na glasu po ulovima velikih potočnih i kalifornijskih pastrva

Prošle sezone na Gacki ulovilo se relativno dosta pravih domaćih pastrva s malo crvenih i tek pokojm crnom pjegom

Ljetnje šetnje dolinom Gacke u predjelu zvanom Bare, koji kilometar uzvodno od hotela u Ličkom Lešću (Snimio: Z. Šavor)

Neizvjesna igra s dobrom potočnom pastrvom prevarenom imitacijom minijaturne lutke Simulliuma (Snimio: Z. Šavor)

Na Gacki smo ove godine ulovili i pustili neuobičajeno puno potočnih u klasi 55-60 centimetra (Snimio: Z. Šavor)

Friday, October 7, 2016

Gacka je i u post-sezoni standardno odlična

Zakonodavac je odlučio da kalifornijska pastrva u Gacki nema lovostaj pa je ribolov time dozvoljen cijelu godinu. No, mnogi su ribiči navikli da se u ovo doba godine više ne lovi. Presing na vodu je manji, pa u pojedine toplije jesenske dane ribolov može biti neobično zabavan. Puno akcije i poneka doista dobra riba



Ovaj za Gacku prilično atipični kameniti teren nizvodno od Oreškovića mosta ponekad krije poneku doista dobru pastrvu

Sasvim pristojna kalifornijska pastrva od preko 50 centimetra dužine bila je dobro skrivena u dubinama iza velikog kamenja

Jedan od razloga zašto se isplati biti članom ŠRU "Gacka" iz Otočca je mogućnost ribolova nakon što su ostale vode s pastvama zatvorene. Naime, članovi ovdje mogu loviti nakon početka lovostaja na potočnu pastrvu. Love se naravno kalifornijske pastrve, kojih trenutno ima u izobilju zahvaljujući nedavnom poribljavanju. Većinom su to standardne ribnjačke porcijašice, koje grizu na sve i svašta, no zalomi se i po koja stara pedesetka. Ne mogu se izbjeći ni ulovi potočnih pastrva, nazvali to srećom ili nesrećom. Ribe se naravno puštaju, premda tko želi može zadržati kalifu propisane mjere u donjem toku gdje je uzimanje ribe dopušteno. U mom slučaju nebitno, jer sve ribe u Gacki puštam bez obzira na doba godine i veličinu. Ne volim ih ni podizati van vode zbog slikanja u nadi da će jednog dana možda narasti do dimenzija kakve pamtim iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih sam godina ulovio relativno dosta pastrva 60+, ali one prave prasice nisam viđao. Domaći kažu da ih ima. Optimist sam pa vjerujem kako nisam imao sreće.


Voda u donjem toku Gacke je mirnija i znatno dublja, ribe se puno teže vide i love pa mnogi pogrešno misle da ih ni nema

Nedavno ubačene kalifornijske porcijašice dobro su se aklimatizirale pa nam krate vrijeme u potrazi za ozbiljnom pastrvom

Velika većina ribiča na Gacki lovi u gornjem toku, od Prvog mosta uzvodno. Nema sumnje tu ima i naviše riba. Prvenstveno zato što se taj dio najbolje čuva i najviše poribljava. Međutim, u nadi da ću u jadnog dana isčeprkati pravu veliku ribu kakve sam nekad povremeno viđao, svake godine volim obići terene oko Četvrtog i Petog mosta, pa i dalje nizvodno prema Otočcu. Ribolov ovdje zna biti frustrirajuće dosadan. Prirodne ribe i one koje su u rijeci preživjele nekoliko godina vrlo se teško love. To su nepregledne dubine u kojima se ne nazire dno. Pastrve se rijeđe dižu na površinu ili u zicer poziciju pogodnu za lov nimfom na viđeno.

Trenutno ima dosta ubačenih kalifa pa nije tako dosadno kako obično. Inače je to monotono pretraživanje terena s relativno malo akcije. Tonuće strune, velike otežane muhe, puno mahanja u prazno i hodanja. Dubinsko oranje, tako se to zvalo 80-ih. To definitivno nije priča za ribiča koji voli uloviti puno riba. No, kada prava mama nenadano opali iz zelene dubine sve se zaboravi. Odlučite li se zaputiti u ekspediciju donjim tokom Gacke, pripazite jer u nekoliko ograđenih parcela slobodno jurcaju prilično veliki kućni ljubimci ne baš dobre ćudi. Pukom srećom nisam stradao. A malo je falilo. Gazda je u zadnji čas vidio da mu se psić malo zaigrao.


Pogled na Oreškovića most (tzv. Četvrti most) koji je polazna baza za one koji se žele pozabaviti dubinskim oranjem Gacke

Ova netom puštena kalifornijska pastrva bila je dovoljno ljubazna pričekati da je kulturan način lijepo fotografiramo

U "ludo vrijeme" u dubinama ispod petog mosta isprobavali smo i "lude" muhe. U vrijeme kada je Gacka bila na vrhuncu slave jasno su se razlikovale dvije kategorije ribiča. Prvi su lovili ribe koje vide finijim priborom, bavili se proučavanjem hrane pastrve i muha koje ju oponašaju. Ti su obično ulovili više riba i držali se uzvodnog dijela rijeke. Druga kategorija ribiča bili su čista suprotnost. Jači štap, predvez 0,25 mm i muhe koje su se samo reda radi nazivale nimfe. Strimeri su bili službeno zabranjeni pa je sve veliko, teško i debelo bilo "teška nimfa". Ti su dečki lovili upornim sitematskim pretraživanjem dubina nizvodno od Trećeg mosta. "Dubinski orači" lovili su manji broj riba, ali je svako toliko neko od njih prošetao s pastrvom klase 70+. Pričalo se i o većima. Iako se na prvi pogled ne čini tako, ovakva ribička taktika i tehnika nisu jednostavne. Puno je tu sitnih trikova i još više jako dobrog poznavanja Gacke. S nešto modernijim muhama, priborom i pristupom problemu ne škodi probati ni danas. Tko je uporan ulovit će povremeno dobru ribu.


Za pretraživanje dubljaka nizvodno od Petog mosta poslužili smo se muhama drugačijima od uobičajenih za lov na Gacki

Priča o Gacki u post-sezoni nije kompletna bez potočnih pastrva. Njih, dakle, sada ne smijemo loviti, ali mamci koje one vole isti su kao i za kalifornijsku pastrvu. Nema šanse da se ne ulovi poneka. Odgovoran ribič treba imati na umu da su to ribe koje se sada intenzivno spremaju za mrijest, a o njihovom zdravlju i kondiciji ovisi budućnost Gacke kao ribolovne vode. Svaka čast kalifornijskim pastrvama, lijepo je i njih loviti, ali velika potočna je ono što ovoj rijeci daje i ribičku i tržišnu vrijednost. Turizam, prihodi ljudi koji se bave iznajmljivanjem soba i ugostitelja izravno ovise o tome koliko tih riba u Gacki ima. A nema ih previše.

U svakom slučaju neusporedivo manje nego nekad. Zakon je takav kakav je. No, ono najmanje što svako od nas može učiniti je da se prema tim ribama obzirno ponaša. Najbolji način čuvanja je da ih prije puštanja ne podižemo van vode duže od nekoliko sekundi. Držanje pastrva predugo van vode, stiskanje suhim rukama, valjanje po blatu ili kamenju je u suštini isto što i trpanje riba u vreću. Fotografirati ponekad poneku ribu je donekle prihvatljivo. Ljudski je tu i tamo pohvaliti se ulovom. No, natezati doslovno baš svaku ulovljenu ribicu ispod mjere gurajući je u objektiv niti je lijepo, niti je pametno, niti će civilizirani ljudi to sa odobravanjem primiti. U mnogim zemljama to je i kažnjivo. Nadam se jednog dana i kod nas. U međuvremenu čuvajmo naše ribe - u vodi. (alp)


Kako potočne pastrve ne znaju da su u lovostaju, tako ni "ludim" muhama nisu praštale

Monday, September 5, 2016

Čari društvene ribičije na Krki kod Šmihela

Bolje od dobrog ribolova mušicom može biti samo to isto, ali u dobrom društvu. Ako se društvo veselih ljudi i dobar ribolov poklopi s mjestom gdje se može nešto pristojno prezalogajiti, pa i umjereno gucnuti, dobije se ugođaj baš kakav smo Miro, Krešo, Zdravko i moja malenkost imali u prošle nedjelje Sloveniji



Na Krki se ulovilo i nekoliko pristojnih ribica dok je najveća bila ova kalifornijska pastrva koja je završila u Mirinom podmetaču

Iako na prvi pogled djeluje skučeno u Krki ima dovoljno riba pa se ni u jednom trenutku nismo morali gurati i boriti za mjesto

Jedna azijska poslovica kaže da se vremenom zaborave mjesta i događaji s putovanja, a zapamte samo ljudi koje smo sreli na putu. Istina! Zaboravio sam bezbrojne ribe i mnoga mjesta koja su mi puno značila, a zapamtio ljude. Čak i one koji nisu zaslužili biti zapamćeni. Ipak, ne zaboravljaju se ni baš sva mjesta. Jedno od takvih je slovenska Krka oko Žuženberka, prva veća rijeka na kojoj sam prije 40-ak godina samostalno ribolovio mušicom. Nisam nešto posebno ulovio, ali bilo je baš lijepo. To sam dobro zapamtio. Kasnije sam dosta lovio na toj rijeci, u gornjem toku kojim gospodari Zavod za ribištvo Slovenije, ali vrlo rijetko na terenima nizvodnije.

No, naš nedjeljni izlet nije ni bio povezan s tim davnim uspomenama već ponovo s ljudskim faktorom. Naime, kada su Zdravac i Miro predložili da se pridružim izletu na Krku, u početku nisam bio osobito motiviran. Tek nakon što sam čuo da na to mjesto u posljednje vrijeme redovito dolaze i dvojica starih poznanika - za koje pouzdano znam da neće ići negdje gdje nema riba, ali ni tamo gdje su ribe jedini sadržaj u ponudi - nisam oklijevao. Idemo! Tu mora biti nešto. Cijelu je priču slušao i treći prijatelj Krešo. Možda zbog nadobudnog načina kako smo dogovarali izlet, možda zbog bijega od poljodjelskih radova na vikendici koje bi inače trebao obavljati idućeg dana, i on se priključio se ekipi. Sve je mirisalo na odličan ribolovni dan u veselom društvu.


Iako minimalan vodostaj nije idealan za ribolov na ovoj kraškoj rijeci, ulovili smo dosta pastrva različitih vrsta i veličina

Krka je za ljetnjih mjeseci prekrivena algama kojih je prije 40 godina bilo puno manje. Vjerojatno su posljedica onečišćenja

Put od Zagreba do Izletniške kmetije Meden u Šmihelu kod Žuženberka, koja je baza za kupnju ribolovne dozvole i sve popratne sadržaje, traje približno sat i pol. Krenemo autoputom za Ljubljanu pa na izlaz Trebnje prema Žuženberku. Od tog mjesta lokalna cesta dalje prati Krku pa se bilo kojim sporednim putem možemo spustiti do vode. Riba ima svugdje. No oprez, u Sloveniji nije običaj parkirati gdje god nam padne na pamet. Posebno ne na privatnom zemljištu bez dozvole vlasnika. Mogućnost komotnog parkiranja je još jedan razlog više da s glavne ceste skrenemo za putokazom prema Šmihelu pa odmah iza mosta u kmetiju Meden.

Izletniška kmetija je manje više ono što se u Hrvatskoj naziva seoski turizam. Ugodna opuštena atmosfera, vlasnici ljubazni, domaća hrana odlična, cijene pristupačne. Gosti pjevaju, sviraju, vesele se, love ribu, djeca se brćkaju u rijeci... Hoćeš nećeš ne može se ne primjetiti razlika u slovenskom i hrvatskom životnom standardu običnih ljudi. Kod nas mnogima više nije do pjesme i zabave. Kmetiji jedino što fali je kakva soba za noćenje, za slučaj ako bi pojedinci navečer bili malo preumorni za vožnju. Na vodi i friškom zraku takve se nepredvidive stvari ponekad znaju zalomiti gospodi i avanturistima. Ne nužno njihovom krivnjom. No, što je tu je.



Od ribolovnih propisa bitno je znati da u ovom reviru kojim upravlja Ribiška družina Novo Mesto postoje dvije vrste dozvole. Za ribiče koji ne žele nositi ribu cijena je 30 eura, a za one koji žele zadržati ulov cijena je 35 eura. S ovom drugom dozvoljen ulov su tri ribe, jedna potočna i dvije kalifornijske pastrve. Samo jedna riba može biti duža od 50 centimetara. U oba slučaja dozvoljen je samo ribolov umjetnom muhom s udicom bez kontra kuke. Nisu dozvoljena otežanja na predvezu. Za ribiče koji uzimaju ribe, još jedan vrlo bitan detalj po kojem se slovenski propisi razlikuju od naših. Nema "ulovi i pusti" nakon što se zadrži dozvoljeni dnevni ulov. Primjeti li vas slučajno neki lokalni ribič da ste uzeli tri ribe, a dalje lovite i puštate možete imati ozbiljne neugodnosti i probleme koji uključuju dolazak policije. Ne ovom prigodom, ali ranijih godina, neki su poznanici platili zbog ovog prekršaja masne kazne.

Što se ulova tiče, on na Krki u značajnoj mjeri ovisi o poribljavanju. Prirodnih riba ima, ali ne baš previše. Te se ne love lako i za njih se treba dobro nahodati. Poribljene ribe su relativno borbene i pristojnog izgleda. Brojnost i veličina ovise o tome kada su i kakve puštene. Većinom je riječ o konzumnoj veličini, no ima starih matica tipa dvije tri kile pa i više. Te nije problem uloviti, ali ih je problem naći. No, tko se potrudi neće biti razočaran. Na zadnjem izletu mi smo imali posla s nekoliko debelih, a vidjeli smo i druge koje su ulovili slovenski ribiči. Realno, takvi ulovi nisu ni blizu prirodne potočne, no malo gotovanstva u ribolovu ponekad ne škodi. Popiješ borovniček, uloviš par manjih pa onda jednu debelu kalifu. Poslije ručka i doze cvička nastavak. Navečer opet ribičke priče i legende. I što ćeš bolje. Dan takve opuštene zabave ukupno, sa svim uračunatim troškovima na bazi četiri osobe, ispadne oko 50 eura.


Ovakav teren potpuno bezazleno izgleda, no čak i ljudi trijezne glave, koji ga vrlo dobro poznaju ponekada nehotice završe u vodi

Krka u dijelu toka  oko Žuženberka ima sedreno dno koje je vrlo nezgodno, ponekad i opasno za hodanje. Nije sklisko, tako da s te strane nema nikakve opasnosti, no porozno je i izgleda kao sir ementaler. Na mjestu je duboka do gležnja, no samo korak dalje može se propasti u rupu dubine pola metra veličine stopala. A rupa se ne vidi jer je prekrivena algama. I dok smo odmorni i maksimalno prisebni hodanje po ovoj vodi traži najveći mogući oprez. Treba doslovno pipati nogom svaki korak. No, ako je ribič umoran, posebno ako se prethodno malo zaigrao u restorančiću do, kupanje je najblaže što se može dogoditi. Ne znam koliko je ljudi slomilo nogu hodajući Krkom, no autoru ovih redaka, koji je na ribolovu uvijek trijezan k'o curica, u više je navrata vrlo malo falilo. Sa posljednjeg sam se izleta vratio s mokrim gaćama, lijepom masnicom na potkoljenici i zalivenim foto-aparatom. Trenutno je u loncu s rižom, što je dosta dobra metoda za odvlaživanje, nakon što se odmah izvade baterije. Nadam se da će aparatić preživjeti. Noga je čini se u redu.


Ribolov s mostova je u Sloveniji zabranjen, no osmatranje terena i davanje koordinata kolegi koji lovi može biti vrlo korisno

Taktika ribolova na Krki ne razlikuje se bitno od one na drugim vodama u kojima dominiraju ubačene ribe. Općenito nije posebno zahtjevna. Ne traži poseban pribor, virtuozno izrađene muhe ili bacačke vratolomije. Uz minimum pažnje, ribama se komotno prilazi na manje od 10 metra. Ubačene ribe vole se grupirati na pojedinim mjestima tako da je poznavanje terena velika prednost. No, i bez predznanja, pri minimalnom vodostaju čitanje vode ovdje nije problem. Dubljaci, pjenušavi brzaci, usjeci dna i stijene koje stvaraju tišake sigurna su mjesta. Čak i ako je neki ribič lovio neposredno prije nas. Ako pak znamo vidjeti samu ribu u velikoj smo prednosti. Stoga ne zaboravite polarizacijske naočale. Moja taktika lova ubačenih riba bila je da uvijek pokušavam raditi ono što drugi ribiči na određenom terenu ne rade. Recimo, vidim li da većina lovi nimfom, lovim strimerom i obrnuto. Slično činim i po pitanju boje. Vidim li da kolege oko mene češljaju vodu tamnim velikim lovit ću malim svijetlim i obrnuto. To kod ubačenih riba definitivno pali, premda ni malo sreće ribiču nikad nije na odmet.


Zdravko je u početku krenuo s malim ribama, no vrlo brzo se prilagodio novom terenu i počeo pronalazit konkretne pastrve

Što se tehnike lova tiče, ako su ribe nedavno ubačene, moje je prvi izbor strimer veličine 4-5 centimetra. Treba ga voditi što je moguće sporije jer ubačene ribe nemaju nikakvog iskustva u lovu na živi plijen. Što ide prebrzo one žele, ali vrlo često ne znaju uhvatiti. Pritom često promašuju. No, čak i ako ga zgrabe i ne zakvače se ne treba se uznemiravati. Pričekajte minutu dvije, držite ribu na oku i ona će zagristi ponovo. Jednom prigodom, iako to nije bilo na Krki, jednu sam pastrvu od oko dvije kile ulovio i pustio tri puta u rasponu od samo pola sata. Za tako što s prirodnom ribom nema šanse, a i ubačene ribe koje prežive dođu k pameti za desetak dana. Iako su i tada relativno lak plijen ribiču koji zna što radi. Za ribe koje su duže vrijeme u rijeci, bolji je način lova nimfom. Umakanje nimfa češkim stilom je uspješno, u to nema sumnje, no smatram ga dosadnim. Radije lovim nešto dalje. Kretanje nimfe i ugriz kontroliram manevrirajući položajem mušičarske strune na vodi. To je možda teže izvodivo, ali je i puno zabavnije za moj ukus.

Ribolov suhom muhom nije isključen, no ulov zaostaje za nimfom i strimerom. Suha muha može biti dobar način za ulov prirodne ribe neposredno pred mrak. Što se ubačenih riba tiče pokrenut će većinom male. One veće obično nisu zainteresirane za stvari koje plivaju površinom vode. No, nađe se izuzetaka. Korisna praktična informacija za takve prigode je da se ne treba puno baviti izgledom muhe. Nešto veliko i upadljivo obojeno može biti privlačnije nego mala fino napravljena muha kakvu koristimo za prirodnu, selektivno nastrojenu ribu. Jednom prigodom gađao sam jednu takvu ribu svim mogućim bubama koje su letjele uokolo. Tek kada sam jasno vidio kako je poklopila neki list koji je pao na vodu shvato sam poantu. Najveća suha muha, velika kao leptir, koju sam joj dobacio trenutačno je obavila posao. Samo takve su zgode rijetke. Mali strimer i veća nimfa obično su bolji izbor.


Dugogodišnji ribički prijatelji Zdravac, Miro i Krešo na kraju prvog ribolovnog poluvremena na rijeci Krki u Sloveniji

Miro objašnjava Zdravcu što je bilo s njegovom velikom pastrvom koju nam je ljubazno pokazao nakon što ju je skoro ulovio

Najveća riba koju smo ulovili imala je pristojnih 60 centimetra dužine i po slobodnoj procjeni kakvih dvije i pol do tri kile težine

Jedna od velikih zabluda moje mladosti bilo je nošenje narezaka i raznoraznih konzervi na ribolov. Ne toliko zbog uštede u novcu već zbog uštede na vremenu, kako bi lovio duže. To nije bilo ni zdravo ni pametno. Srećom, družio sam se, među ostalim, i s pametnijim ljudima koji su me pomalo preodgojili po tom pitanju. Naučio sam da je vrlo lijep i ugodan dio ribolova ručak ili večera, ovisno kako smo taj dan raspoloženi. Pronalaženje dobre klope i ugodnog mjesta za ribički obrok nije jednostavno kako što se možda čini. Imali smo po tom pitanju i vrlo loših iskustava koja su završavala tako da smo platili, a pojeli jedva koji zalogaj. Te koji bi nam to prodali to nije ni malo smetalo. Jedna od svjetlijih točaka našeg ribičkog izleta na Krku kod Šmihela bilo je spomenuto kmečko gospodarstvo. "Ajnc a" klopica u domaćem stilu koja je sigurno jedan od razloga da svratimo ponovo. Ništa preotmjeno i preskupo, ali fino napravljeno i brzo gotovo kraj same rijeke. Gusta juhica od gljiva posebno. To bih i kod kuće bez problema jeo svaki dan. Od juhe, nekoliko vrsta mesa, salate, nekoliko završnih tekućih dodataka i pristojnim tringeltom za gazdaricu, to nas je veselje ispalo 15 eura po osobi.


Kućica u gornjem desnom kutu slike mjesto je gdje se vrlo dobro jede, u ugodnom ambijentu i po vrlo prihvatljivim cijenama

Nakon početnog ispiranje grla i domaće juhe od gljiva, dečki su odlučno udarili po konkretnom: piceku, pajceku i štruklima

Žrtva ovako napornih ribičkih izleta, čak i na kraćim relacijama, uvijek je onaj koji vozi. Konkretno je u našem slučaju to bio Miro. Njemu poslije Krke doista nije bilo lako. Najbolje što možemo učiniti kolegi koji vozi, kako bi smo mu malo olakšali muke, je ostati budan i pričati putem o bilo čemu. Ako je potrebno predložiti i kakvu kavicu ili odmor na putu. Pošteno moram priznati, još do prije koju godinu nisam baš bio najsvjetliji primjer po tom pitanju. No, nakon što sam malo usporio ribolovni tempo, uveo kratki popodnevni odmor, situacija se sa spavanjem značajno popravila. Pouka je da ne treba forsirati stvari. I na našem posljednjem izletu član ekipe koji je imao najbrži tempo tijekom dana "razmišljao" je zatvorenih očiju dobar dio puta noću do Zagreba. Nisam siguran ni da bi ga otvaranje konzerve s njegovim omiljenim šumećim napitkom vratilo u budno stanje. Nema veze, sam je kriv za brojne važne propuštene informacije o napretku čovječanstva, klimatskim promjenama, ribama i ostalom. (alp)


Poslije ručka Krešo je stigao najdalje, do granice dokle se vodom može, te dodao da će se po potrebi popesti i preko ove stijene