Čekajući proljeće na rijeci Savi kod Zagreba

Potez rijeke Save nizvodno od brane zagrebačke toplane do Rugvice već desetljećima ima status ribičkog Eldorada. No, riba je iz godine u godinu sve manje i mnogi se ribiči zimi sa zebnjom pitaju hoće li iduće sezone veliki boleni, klenovi, mrene, smuđevi, somovi i ostale ribice ponovo biti tu. 

 

Brana toplane prepreka je iza koje se na proljetnom putu uzvodno grupira sva savska riba, od kedera do kapitalnih somova

Žac Ultegra, jedan od najboljih zagrebačkih ribiča, uvelike je zasluzan što su mnogi savski boleni prezivjeli još jednu sezonu

Riba koja se s jesenskim poplavama spustila nizvodno, u proljeće putuje uzvodno. To je normalni godišnji ritam majke prirode koji je postojao milijunima godina prije nego što se naš ljudski rod pojavio u priči. U relativno kratko vrijeme koliko smo tu uspjeli smo "popraviti" sve i svašta. Ne samo vode, zrak, šume, prirodu u cijelini. Promet, recimo. Tako kada se na naplatnoj kućici autoputa ili na semaforu počnu gomilati automobili to službeno zovemo prometni zastoj. Neslužbeno, gužva ili krkljanac, začinjeno s nekoliko opisnih pridjeva umjesto kojih na televiziji čujemo "piiiiip". Utješno možda je što slični zastoji u prometu postoje i kod riba. Oni koji to znaju prepoznati mogu očekivati doista dobru ribičiju.

Kada ribe na svom proljetnom putu uzvodno naiđu na prepreku počnu se gomilati na sličan način kao automobili, samo što se ta pojava tada stručno zove efekt brane. Prirodne brane su slapovi i teže prelazni brzaci. U sušno doba plićaci cijelom širinom toka. No, ribe imaju svoje načine kako ih i kada mogu proći. Najzabavnije je kad skaču. Mnogi bi se iznenadili vidjevši da lososi nisu jedine ribe koje prskaču slapove. Skaču tako i podusti, plotice, šarani, nosare pa i u naše vode unesene babuške. Drugačija je situacije s umjetnim branama koje ribama mogu biti vrlo teško ili nikako prelazne. Tu nastaje osobito velika riblja gužva.

Upravo takva brana nalazi se u Zagrebu, izgrađena za potrebe gradske toplane. Ima dvije stepenice koje tvore brzake i slapove. U pojedinim dijelovima godine, osobito u proljeće, područje ispod slapa krcato je ribama svih vrsta koje dolaze u velikim jatima čekajući da se ukaže prilika za proboj uzvodno. Riblje staze nema pa ih vrlo malo u tome na kraju i uspije. To indirektno znamo po tome što ih uzvodno od brane ima neusporedivo manje. Najsretniji boleni, somovi, klenovi, smuđevi, šarani i druge budu ulovljene i obzirno puštene, pa vremenom odu nizvodno. Dobar dio ih bude umlaćen reda radi, pa pojeden. OK, ako su ljudi gladni. No, što je posebno žalosno, dio ih skonča od predugog naslikavanja i koprcanja po kamenju. To je doista mučno gledati.

 

Iako umjeteno napravljene, prepreke koje ometaju put ribe Savom uzvodno ljepše su od naplatnih kućica koje koče promet

Donju stepenicu zagrebačkog slapa ribe uspješno prolaze pa je teren uz obalu poznat po ulovima krupnih mrena i somova

Obzirom na brojne priče i legende o tome"kako je nekad bilo", odmah treba reći da danas ne postoji živ čovjek koji je vidio potpuno prirodno izdanje rijeke Save oko Zagreba. Naime, regulacija korita počela je još 1899. godine, piše Mirela Slukan Altić: Povijest regulacije rijeke Save kod Zagreba i njezine posljedice na izgradnju grada. Koga zanima ovaj rad može ga potražiti na Internetu. Zanimljivo za pročitati. No, vrlo je vjerojatno da je dio toka ostao divlji i donekle nedirnut sve do izgradnje nasipa poslije katastrofalne poplave Zagreba 1964. godine pa i kasnije. Nakon toga svi preostali rukavci gube izravnu vezu sa Savom. Jezera Savica, Piškurov jarak, dijelovi Jaruna, poneki bezimeni rukavac nizvodno od Zagreba ostaci su ostataka iz tog doba, koje kao ribič nažalost ne pamtim.

Izgled Save na ulazu u Zagreb 1880. godine možemo vidjeti na slici izloženoj u gostionici Suhina kod Podsusedskog mosta

Po pričama idilično razdoblje čiste Save u kojoj se cijeli Zagreb kupao bilo je davna prošlost već negdje krajem 60-tih godina. U to doba veliki problem Save postaje intenzivno onečišćenje ugljenom, celulozom i kanalizacijom koje je stizalo već iz Slovenije i Zagorja putem Sutle i Krapine. Tom miomirisnom kotelu nizvodnije treba pridodati kompletnu kanalizaciju, plus industrijske vode grada Zagreba. Na potezu Ivanja Reka-Oborovo Sava je dosta dugo bila rijeka četvrte kategorije nepodesna za život riba. Iako uzvodno, a i nizvodno bliže Sisku, riba je definitivno bilo. Obzirom na količinu i tip onečišćenja, doista je zanimljivo pitanje kako. Sredinom 70-ih autor ovih redaka je kod Podsuseda, na utoku potoka Rakovica, ulovio svog prvog smuđa, klena i bolena. Što se ulova tiče, to uopće nisu bili loši ribolovi, ali je sama voda izgledala odvratno. Smrdljiva, crna, puna celuloloznih slina i smeća. Poslje doslovce svakog zabaca trebalo je mlatiti varalicom po vodi da bi te sline otapale. Riba je bilo i drugdje. Kao klinci istraživali smo zato Kupu, Kupicu, Gacku, Slapnicu, Dobru, Mrežnicu, Breganu, Dretulju i druge, koje su tada bile u punom sjaju, čiste, prelijepe i bogate pastrvom i lipljanom. Savu smo jednostavno zaboravili.

Limani koji se još danas mogu naći nizvodno od Zagreba nisu prirodni već su izgrađeni s ciljem usporavanja protoka Save

Špornjevi, iza kojih su se zadrzavale brojne ribe, u sklopu novog koncepta regulacije korita Save izbrisani su s lica zemlje

Regulacijom korita, nestankom mulja, pijeska i prepreka koje usporavaju protok zona deverike pomiče se sve više nizvodno

Ponovni susret sa Savom bio je negdje potkraj 80-tih. Ni tada to već na prvi pogled nije bila čista rijeka, ali nije bilo toliko ugljena i celuloze iz Slovenije. Od slovenske granice nizvodno, ušće Krapine definitivno nije bilo mjesto gdje bi se čovjek koji vodi brigu o svom zdravlju volio duže zadržavati. Nizvodno do Zagreba se to donekle razblažilo. No, ona konkrena ribičija je počinjala nizvodno od slapa toplane i novozagrebačkog kolektora otpadnih voda. Tu je javljala jedna zanimljiva pojava. Obala na strani kolektora bila je odvratno onečišćena, ali su ribe imale obilje hrane. Na drugoj obali nije bilo toliko hrane, ali je voda bila čišća pa su ribe mogle disati. Ako je što otrovno krenulo iz kolektora, ribe bi se samo pomakle na drugu obalu. Bilo ih je stoga doista abnormalno puno. Baš svih, od sitniša, preko bijele ribe do predatora trofejnih dimenzija. Još izraženija ova pojava bila je kod velikog zagrebačkog kolektora otpadnih voda, kakvih 10-ak kilometara nizvodnije kod Ivanje Reke.

Drek river, kako je taj veći kolektor prozvan od ribiča, bio je doista nešto strašno. Ni sada, nakon izgrađenog tobožnjeg pročistača voda to mjesto nije neki osobito ugodan prizor. Ali onda, s kraja 80-tih pa sve tamo do dvije tisuće i neke, bio je to nezamisliv užas. Miris kemijske industrije pomiješan s mirisom fekalija, ljudskih i životinjski. Uz smeće, boce i izmet po vodi su plivali otpaci mesne industrije veličine šake i veće. Tu i tamo plovilo je i neko kompletno pile ili svinjče. Međutim, što nikad ne bi pomislili, ribama je ova situacija izuzetno odgovarala. Protok Save nije bio ni približno brz kao danas, dubina od nekoliko metra bila je uobičajena. Postojali su mnogobrojni prirodni rukavci i otočići i meandri kojima treba pridodati umjetno načinjene kamene špornjeve. S jedne strane dolazilo je smeće kao hrana, a s druge strane voda koja nije bila toliko onečišćena da u njoj nije bilo kisika. Riba je bilo drastično manje tek nekih 10 kilometra nizvodno prema Rugvici i Oborovu, gdje su se vode lijeve i desne obale pomiješale. Tu su se povremeno dešavali i najgori pomori riba koji su se mjerili u desecima tona.

Nakon ovakvih ulova nizvodno od Zagreba bilo je pametno oprati ne samo grlo već i ruke

Kedera (Alburnus albrnus), koji su osnov prehrambenog lanca, bilo je na milijune zajedno s mlađem svih mogućih riba. Boleni prosječnih dimenzija od tri do četiri kilograma tukli su po njima cijeli dan u jatima od po više desetaka komada. Somove, od sasvim prosječnih petkilaša do ne rijetkih dvometraša, moglo se loviti usred bijela dana. Kada je som opalio ribe od kilogram dva su letjele, a zvuk je nalikovao padu vreće krumpira iz helikoptera. Noću pogotovo. Slična sitacija bila je i sa smuđevima. Kako je smuđ bio riba koja se mogla vrlo jednostavno prodati na crno, krajem 80-tih i početkom 90-tih godina na Savi se formirala prilično brojna neimaštinom stisnuta ekipa koja je to lovila i prodavala gotovo na profesionalnoj bazi. Prosječni ulovi tipa od tri do deset smuđeva dnevno, prosječne težine tri do pet kilograma, po osobi. Naravno, bilo je i puno većih. Puta 8 maraka po kilogramu, bio je to vrlo opipljiv prihod. To je cvalo sve negdje do 2000. godine pa u nešto manjoj mjeri i kasnije. Ne znam rade li ti opskrbni kanali i danas, ali u ono vrijeme nikom dragom i bliskom nikako ne bih preporučio jedenje smuđa ili soma na širem zagrebačkom području. Ni s placa, ni iz nekih restorana. 

U to doba i kasnije, zbog gradnje autoputa Zagreb-Varaždin i kvazi sanacije smetlišta kod Jakuševca, na Savi je cvalo kako legalno tako i ilegalno šljunčarenje. Kamioni su odlazili i dolazili kao na traci. Država je u tim operacijama sigurno bila oštećena, no što se ribolova tiče kratkoročno to i nije bilo tako loše. Mnogim mlađim ribičima nije poznato da su brojna dobra mjesta nastala kopanjem šljunka. Bageri su radili na sve strane, često na samoj sredini rijeke. Kopalo se, vozilo, kralo i prodavalo. No, ribama je to vrlo odgovaralo. Rupe iskopane šljunčarenjem postajale su odlična ribolovna mjesta koja bi potrajala do proljeća i prvih visokih voda. Rijeka bi nanijela novi šljunak i čitav ovaj bizarni ciklus se ponavljao. Dosta zanimljivo bilo je iz godine u godinu promatrati kako se obala vrlo brzo vraćala u prirodno stanje. Bageri i kamioni probili bi cestu kroz najgušće savske gustiše, radili neko vrijeme i otišli. Međutim, utabana cesta na kojoj bi se komotno mimoilazila tri automobila vratila bi se u prvobitno stanje već nakon nekoliko godina. Neprohodan savski gustiš bi prekrio sve ljudske tragove.

Općenito, pojas vrbama zaraslog gustiša između nasipa i Save je zoološki vrt na otvorenom. Najčešća životinja ovdje je naravno komarac, no nakon dobrog mazanja Autanom oni nisu bili problem. Uz vrlo uobičajene zečeve, divlje patke, ogromna jata kormorana i sive čaplje, koje su se viđale praktički na svakom ribolovu, bilo je tu i vrlo neuobičajenih i relativno rijetkih zivotinja. Crnih roda, recimo, u jatima kakva nisu vidjeli ni mnogi ornitolozi. Ili, divlje guske, šarene pčelarice i mnoge druge zanimljive ptice. U uz brojne manje ptice grabljivice poput uobičajenog škanjca, jastreba i vjetruše, u više navrata vidjeli smo bjelorepe orlove štekavce, a jednom prilkom i surog orla. Vidjeti ove vrlo rijetke i ugrožene ptice ornitolozima je kao nama ribičima uloviti kapitalnu ribu. Posebna zanimljivost ovog dijela Save su dabrovi. Njih i danas ima relativno dosta. Naseljeni 1996. godine. Tragove njihove aktivnosti, porušena stabla i oglodane vrbe, možemo naći na teže pristupačnim dijelovima obale. Katkada ih i se može i vidjeti kako plove rijekom. Tragovi srna i divlih svinja isto su tako redovito prisutni i danas, no vidjeti ove vrlo plahe i oprezne životinje uvijek je bila iznimna rijetkost. Njih se i lovi, pa je razumljivo da ne vole biti viđene. Jedna od stvari za kojom danas iskreno žalim je što u potrazi za ribama i adrenalinom sve te životinje nisam češće fotografirao.

Većina Zagrepčana nesvjesna je ljepota krajolika i raznolikosti životinjskog svijeta na samo 10 kilometra od centra grada

Kapitalnih klenova i merena, koji se u jatima mrijeste po savskim brzacima nizvodno od Zagreba, svake je godine sve manje

Početkom 21. stoljeća Sava iznenada, gotovo preko noći, postaje barem prividno čista i bistra. Za to su najzaslužniji Slovenci koji su uklonili svu prljavštinu koju su ranije puštali u rijeku. I s naše strane granice onečišćenje se značajno smanjilo. Voda je vrlo brzo odnijela sav nataloženi smrdež iz ranijih desetljeća. Uvođenjem otkupa plastičnih boca i one su nestale gotovo preko noći. Boce su se po Savi brale više nego gljive u šumi. I tu je isprva šverc cvao, pa se sjećam jednog članka na tu temu kojem sam dao naslov: Plastična groznica na Savi. Što se riba i ribolova tiče, to su za moj ukus bile najljepše godine. Neprirodan broj riba neprirodne veličine koje su izrasle na smeću, u prekrasno bistroj rijeci divljih obala. Nema vrste koja se nije lovila, a dnevni ulovi od više desetaka kapitalnih bolena, klenova, mrena, somova bili su ako ne normalni onda svakako ne i neuobičajeni. Šljunčani brzaci kod Šćitarjeva i dalje uzvodno bili su mrijestilište mnogobrojnih vrsta.

Na Savi su se ponovno počeli pojavljivati kupači. Doduše ne Zagrepčani već ljudi koji su se u međuvremenu doselili odnekud i nisu mogli shvatiti zašto se u ovako čistoj rijeci ljeti nitko ne kupa. Ti isti vrlo su brzo došli do zaključka da sva ta silna riba mora biti odlična za jelo, ne znajući da se teški metali i druge po zdravlje opasne tvari talože u mesu. Trpanje riba u vreće, čak i klenova, podusta i mrena koje je malo tko ranije jeo, skočilo je preko noći. Ne samo što su se učestalo pojavile mreže na zagrebačkom i velikogoričkom području već sam jednom prigodom zatekao na Savi dva entuzijasta koji su odlučili loviti podvodnom puškom. Žrtava na ribljoj strani naravno nije bilo, a i majstori su preživjeli. Ovo drugo me je više začudilo obzirom na način kako su to pokušavali raditi.

Takva savska idila, što se ribolova tiče, nije dugo trajala. Riba je iz godine u godinu bilo sve manje. Recimo, dok sam krajem 90-tih znao uloviti i pustiti stotine, a katkada i preko tisuću bolena godišnje, posljednjih sedam osam godina ta je brojka pala na kakvih stotinjak godišnje. Prošle 2014. godine nisam ih po prvi puta ulovio ni 100 komada. Dok je bolen od 70 centimetra prije 10-tak godina bio ispodprosječna riba, a lovili su se i preko 90 centimetara, sada je to postao vrlo dobar ulov. Slično je i s drugim ribama. Sasvim običan smuđ od četiri kilograma na ovom dijelu Save danas je uspjeh. Nekad je bio puno veći problem uloviti manjeg od tri kilograma. Prelov od strane gladnih ribiča je samo djelomičan razlog tome. Iako ne zanemariv. Pravi uzrok su značajne ekološke promjene vezane uz brzinu protoka vode, oscilacije vodostaja, konfiguraciju obala i količinu hranjivih tvari u rijeci. Vidimo to po tome što je i sitne ribe, osobito Alburnusa koje nitko ne lovi, ima drastično manje nego ranije.

Ovakav poludivlji krajolik Save, djelomično oblikovan ljudskom rukom, danas je stanište je divljih životinja, ptica i riba

Pejsaž nalik onom s prethodne slike pretvoren u golu livadu na kojoj strči polomljeno stablo i mnogima sumnjivi pročistač voda

Šljunčarenje je prošlost. Ceste su završenje, astronomski kredit za sanaciju odlagališta otpada kod Jakuševca, koji navodno leži na nekoliko metara debljem sloju šljunka od projektom predviđenog, je potrošen. Izgrađen je i pročistač voda, no ne i mjesto gdje bi se ono što pročisti odlagalo. Pa kad naiđe malo viša voda... Novi biznis za okretanje novca postalo je uređene obala s ciljem zaštite od poplava. Ono što se prije gradilo i sadilo, sada se ruši, prekopava i poravnava. Umjesto da su se ti isti novci usmjerili u izgradnju i održavanje nasipa o čijem smo stanju svjedočili posljednjih nekoliko godina. Nasipi su pucali i Sava je plavila samo koji kilometar dalje od mjesta gdje su se novci razbacivali na ravnanje nekad izgrađenih špornjeva i kljaštrenje vrba koje su držale obale. Da ne spominjemo Slavoniju i ono što se tamo dolje dogodilo.

Ubrzano ukopavanje riječnog korita i dnevne oscilacije vodostaja trenutno su glavni problem ovog dijela Save. Laički rečeno rijeka svake godine odnosi minimalno pola metra šljunka, možda i više. Vjerojatno negdje postoji neka službena brojka, jer ova je procijena napravljena odokativno, na temelju osobnih zapažanja. Dno rijeke ostaje sterilno, bez mulja i pijeska, odnosno podloge u kojoj živi hrana riba. Nestaju dubljaci i limani koji ribama pružaju zakon i odmorište od brzog toka. Kada ukopavanje rijeke dosegne vodonosni sloj padat će nivo podzemnih voda. Bit će ugrožena vodocrpilišta i opskrba pitkom vodom. Već prije toga možemo računati da ćemo piti vodu iz boca. Nekoliko je razloga ove u svakom pogledu neželjene pojave.  

Prvo, hidroelektrane u Sloveniji zauvijek su zaustavile su dotok šljunka s Alpa. Kad postojeći šljunak ode nizvodno novog više neće biti. Jednog dana netko bi mogao napravi film o savskom šljunku naslova: Gone with the Water. Samo što završnu rečenicu: Frankly my dear I don't give a damn..., neće izgovoriti Clark Gable već neki drugi glumac iz neke naše državne ustanove. A kako izgleda već potpuno glineno i kamenito dno bez šljunka već danas možemo vidjeti ako pogledamo s Podsusedskog mosta, nekad stalne ribičke baze s centrom kod Suhine. Slike kako je to nekad izgledalo možemo naći u tom restoranu, specifičnom po tome što je danas s unutrašnje strane nasipa pa ga Sava svako malo poplavi. Mnogi bi pobjegli. No, unatoč šteti koja svaki put nastane, marljiva obitelj Suhina vodi ga već petu generaciju, od 1919. godine. I s poplavama se očito da živjeti.

Poplava 1928. godine, snimljena s Podsusedskog mosta prije izgradnje nasipa, jedna je od brojnih koje su poharale gostinicu  

Restoran Suhina poplavljen je nebrojeno puta, no marljiva obitelj ga već ga petu generaciju obnavlja i nastavlja normalno raditi

Ovaj ribički veteran loveći s Podsusedskog mosta danas moze uloviti samo uspomene, kojih na ovom dijelu Save ne manjka

Slika ribiča Grge iz 1954.. Tu je bil i njegov prijatel Zvonko, ali su se njih dva posvadili pa je Zvonko nestal s zida, priča Suhina

Nekada je tu Sava meandrirala, dubina je bila i po nekoliko metara, dno je bilo mulj i pijesak. Nestao je mulj, pa zatim pijesak, pa nestaje šljunak... Ali i nizvodno od grada, na mjestima gdje je rijeka bila spora i duboka nekoliko metra prije samo desetak godina, danas stojimo u brzaku do koljena. Istina da to sada lijepo izgleda, kao da lovimo negdje u Americi. Samo što naše ribe nisu ni lososi i ni steelheadi. Sigurno je da će se vremenom trajno preseliti negdje nizvodno od Velike Gorice gdje je Sava mirnija. Najvjerojatnije će se tim ribljim selidbama okoristiti dečki dolje kod Siska. Rafinerija neće onečišćavati rijeku, a bit će bez posla pa će silom prilika imati vremena za ribičiju. Nadam se da neće zamjeriti na malo crnog humora.

Ribolov krupnih klenova i bolena mušicom po otocima i bistrim brzacima Save oko Ščitarjeva doživljaj je koji se pamti

Brojnost i veličina bolena iz godine u godinu pada te se na mjestima gdje su nekad bila jata danas love tek pojedinačni primjerci

 
Drugi razlog ukopavanja Save je regulacija korita s ciljem tobožnje zaštite od poplave. Dijelovi obale su poravnani i popločeni. Vrbici i šikara na obali u kojoj su se krili zečevi, srne, razičite ptice su poravnati bagerima. Cilj toga navodno je da voda što brze projuri kroz grad, a višak, ako ga ima kanalom Sava-Odra. Kažemo tobožnje zaštite zato što već sada laički možemo konstatirati da su jedini rezultati takve zaštite upravo poplave na Veliko goričkom području. Ne računajući sitnicu kao što je potkopavanje temelja željezničkog mosta kod Jakuševca. Slijedeće što se kao laici možemo zapitati je smislenost takvog sustava zaštite budući da u razvijenim zemljama, koje su svoje rijeke davno regulirale na taj način, danas troše novac na njihovo vraćanje u prvobitno stanje. Treće, nije li čudno da se danas novac troši na rušenje špornjeva koji su usporavali protok, koje su nekad, još u vrijeme kada nije bilo građevinske mehanizacije, ljudi teškom mukom gradili. Doista čudno, no što je tu je. Vratimo se ribama.

Vrhunska savska ribičija na kapitalne bolene, klenove, smuđeve, mrene, deverike i somove, za koju mnogi ribiči s punim pravom kažu da je najbolje što su ikad igdje doživjeli, vrlo će vjerojatno nestati u idućih nekoliko godina. Neka nova promjena može se očekivati nakon izgradnje zagrebačkih elektrana koje će, ako ni zbog čega drugog morati biti izgrađene zbog izvora pitke vode ugroženih ukapanjem korita rijeke. No, to sigurno više neće biti ona divlja Sava skrivenih dubljaka, uvala, rukavaca, brzaka i sprudova, obala obraslih vrbama i gustom vegetacijom punom komaraca kroz koju su vodili naši tajni ribički putevi. No, možda ipak proljeće donese kakvu podeblju ribicu. Kao nekad... U međuvremenu raspoloženje smo popravili krvavicama s zeljem i restanim kod Suhine. Ipak nije sve tako crno. (alp)

Tradiconalne zimske krvavice s zeljem i restanim, plus gemišt, s dobrim tringeltom uključeno, kod Suhine okruglo 60 kuna.

O kupnji lameta za izradu Božićnog drvca

Christmas trees ili Božićna drvca jedan je od naziva za strimere napravljene od blještavih trakica. Posebno korisni su u lovu štuka, ali i ostalih grabežljivih riba. Materijale za njihovu izradu uvijek možemo naći u specijaliziranim ribičkim trgovinama, no sada je vrijeme da uštedimo nešto novca

Strimer napravljen od lameta za ukrašavanje božićnog drvca ne ponaša se bolje od onih napravljenih iz skupljih materijala

Kupnjom lameta za božićne ukrase dobivamo približnno dvostruko materijala za upola manje novca u odnosu ribički dućan

Božićni dani jedino su razdoblje u godini kada po mnogim dućanima možemo naći različite lamete, blještave trakice raznih boja namijenjene ukrašavanje tradicionalnog drvca i izradi raznih božićno-novogodišnjih ukrasa. Tek manjem broj ribiča poznato je da od ovih trakica možemo napraviti odlične ribičke mamce koji lovnošću nimalo ne zaostaju za onim napravljenim od znatno skupljih materijala kakve nalazimo u ribičkim dućanima. Zapravo, neke od lameta koje nalazimo u ribičkim pakovanjima potpuno su jednake onima za božićne ukrase. No, priča o Božićnom drvcu nije baš nije tako jednostavna kako na prvi pogled izgleda. 

Postoje različiti tipovi lameta. Razlikujemo ih po mekoći (1), debljini (2), strukturi (3) i boji (4). Nekoliko uvodnih natuknica:

- Mekoća ili gibljivost lameta ključna je za lovnost ovog tipa mamca. Možda i više nego njegov izgled. Idealna situacija je da strimer živahno radi, ali zadržava punašnu formu i ne petlja kod bacanja. Tanje lamete su obično gibljivije nego deblje. Tanje lamete podesnije su za manje strimere dok u one veće moramo dodati krutijih lameta ili nekih drugih niti kako ni zadržali volumen. Veći strimer napravljen samo od mekanih lameta izgledat će u vodi kako jegulja.

- Lamete nalazimo u debljinama od 3 milimetra do vrlo tankih niti koje se nazivaju Angel Hair (anđeoska kosa). Generalno pravilo je da deblja lameta proizvodi veći sjaj, a tanja bolju i živahniju akciju. Tanje lamete su više sklone petljanju, deblje je teže oblikovati u formu ribice. Tanje lamete u vodi imaju tendenciju priljubljivanja uz udicu. Zato ih kombiniramo s nekim drugim sintetičkim nitima koje se napuhnu u vodi ili debljim lametama koje proizvode sličan efekt.

- Obzirom na strukturu lamete mogu biti glatke, perforirane i uvrnute. Glatke lamete mogu biti različite mekoće i debljine. Perforirane lamete su srednje debljine i nešto tvrđe. Manje sjaje u vodi. Korisne su ako želimo ublažiti odsjaj i gibljivost muhe ili dati punoću finijim i mekšim lametama koje proizvode živahnu akciju. Uvrnute lamete obično imaju upletene niti tankog konca. Proizvode nešto diskretniji odsjaj i teže se isčupkaju. Ponekad se prodaju u kalemima.

Treba uočiti da se lamete ne razlikuju samo bojom već i strukturom, gibljivošću i debljinom. Obično kombiniramo svojstva

 - Lamete u ribičkim dućanima možemo naći u velikom broju boja s različitim tipovima odsjaja. Tu se možemo igrati u beskraj, no pitanje je koliko to doista ima smisla. To šarenilo više privlači ribiče nego ribe pa nas pretjerana maštovitost u biranju lameta u ribičkom dućanu brzo može ostaviti bez stotinjak eura u lisnici. Lemete za ukrašavanje božićnog drvca obično su srebrne, zlatne, crvene, zelene i plave. U praksi više nego dovoljno. Samo zlatna i srebrna pokriva 90 posto slučajeva.

Jednostavna kombinacija Slinky Fiber-a i Angel Hair-a proizvodi punoću, umjerenu gibljivost i potreban odsjaj mamaca

Strimer na udici broj 6 napravljen od kombinacije različitih lameta uzrokovao je patnje mnogim kasnije puštenim pastrvama

Što se tiče izrade strimera od lameta, o tome bi se dala napisati knjiga. Obzirom na moja iskustva, mnogi ljudi su jako zakomplicirali ovu priču pretjeranim natrpavanjima razno raznih ukrasnih detalja. Na svoje strimere ne lijepim čak ni oči jer to smatram gubitkom vremena. Iako možda, u nekim posebnim situacijama, oči mogu biti dodatak lovnosti strimera. Nešto poput trešnje na vrhu torte. Neka se strimer sjaji koliko treba, neka formom nalikuje na ribu, neka živahno leluja pri najmanjem pokretu, neka tone koliko treba, ne pravi probleme kod bacanja i ne raspada se pod ribom - zadovoljan sam. Ostalo je stvar ribolovne vještine. To je gotovo za 10 minuta i košta pet kuna.

Izrada strimera koje korisitim maksimalno je pojednostavljena. Ukratko, kod luka udice vežem jedan busen kombiniran od različitih lameta i u nekim slučajevima nekih drugih sintetičkih niti. Isto to napravim kod ušice udice, tako da drugi busen djelomično prekrije prvi. Minimalno se poigram škaricama. Formule kombiniranja materijala i način formiranja busena kod vezanja vam neću otkriti. Žalim, ali svi ribiči imaju neke svoje male tajne. Ovo je jedna od mojih. Kada se takve tajne dobiju na dlanu korisnik često misli da to ništa ne vrijedi. No, u ranijem tekstu zapravo sve bitno piše. A tu je i Internet s brojnim idejama i recepturama vezanja strimera od lameta koji će korisno poslužiti. Samo malo rada i razmišljanja potrebno je da napravite odličan ribički mamac. Sretan Božić, u međuvremenu. (alp)

Po štuku na Ravensku Kapelu kod Križevaca

Jezero površine 12 hektara, kojim gospodari ŠRK Križevci, po pričama mnogih ribiča krije monstruozno velike štuke, smuđeve, somove, tolstolobike i šarane. No, ono što tamo sasvim sigurno možemo uloviti je mirno prijepodne u oku ugodnom krajoliku i društvu prijaznih ljudi

Ovakvo oko imala je štuka ulovljena u jezeru Ravenska Kapela, a tek neznatno manje imao je smuđarak koji se otkvačio

Velike štuke grizu na Kapeli, javlja mi u petak jedan prijatelj. Kojoj Kapeli, na Maloj ili na Velikoj, pitam pokušavajući se dosjetiti koja bi to tamo brdska voda za štuke bila. Ukratko, nije bila ni Mala, ni Velika na koje sam pomislio, nego Kapela Ravenska kod Križevaca. Za nju još nisam čuo. Zapravo nisam znao ni da postoji bilo kakva dobra ribičija u okolici Križevaca. Drugo jutro bio je neobično lijep je dan. Proljeće usred prosinca. Odlučio sam tako pogledati i tu treću Kapelu. Otvorim Google Maps, malo prošvrljam i za pola sata sam već na autoputu. 

Google kaže da je jezero od Zagreba udaljeno 62 kilometra, dok vožnja traje sat i dvije minute, što manje više odgovara istini

Nakon kratke vožnje autoputom do izlaza u Kominu i priblizno još toliko po krivudavoj cesti kroz pitome brežuljke - eto jezera. Doista lijepo izgleda. Iskopano je za potrebe sportskog ribolova. Doznajemo kasnije, pune ga prirodni izvori s okolnih brda. S jedne strane omeđeno je šumom, a s druge se nalazi cesta i livada pa zatim opet šumom obrasli brežuljci. O njemu se brinu članovi Športsko ribolovnog kluba Križevci. Površina jezera je preko 12 hektara, prosječna dubina je oko dva metra, kod brane je dublje ne početku jezera pliće. U jezeru žive različite nizinske vrste riba, no nas ovom prilikom zanimaju samo štuke.

Složim pribor i krenem od table koja označava kraj ribolovne zone. Normalno, s dozvoljene strane table prvo bacim na stranu gdje se ne smije. U samom početku ništa. Temperatura je 13 stupnjeva, ni daška vjetra. Nevjerojatno vrijeme za drugu polovicu prosinca. Voda je malo premutna za moj način ribolova, ali ne pretjerano. Idem dalje i polako vučem strimer gledajući šumu i brda uokolo. Uživam u tišini i suncu. Taman kad sam krenuo otresti čik - dum. Riba, nema sumnje, ali se nije zakvačila jer nisam držao strunu. Nema veze znam da je još tu. Još dva zabačaja i ponovno - dum! Gore je ovaj put. Fino vuče, zbog mutne vode ne vidim kakva je. Da se slučajno otkvačila mislio bih da je puno veća. No, na površinu izranja štukica od kakvih 65+ centimetra. Stavim ju na vlažnu travu, kliknem par puta aparatom za uspomenu, pustim je i krenem dalje. Misim super je počelo. Nije ovo prva, a ni zadnja graba gdje se strimerom na kojeg ribe nisu naučene čudo toga polovi.

Posjetitelju je pogled na jezero i brege dovoljan je da sjedeći na klupi odmori gradske vreve. Ribe tu mogu samo smetati

Malo dalje vidim čovjek rasprema pribor. Stolček, tri šćapa, kuruza, oni šareni prsteni na flaksu. Nema pištavih indikatora, šatora, suncobrana, nervoze, ničeg što radi na baterije… Sve po starinski fino, lijepo, polako. Oduševljen prizorom, kakav se već godinama ne može vidjeti na pretrpanim zagrebačkim vodama, krenem se pozdraviti s jedinim ribičkim kolegom na jezeru. Kad tamo on se kugla od smijeha na račun mog ne baš trapavog zabacivanja mušice. Bolje da mi je auto ili mobitel uvrijedio.

- Fiju-briju-fiju... Aaho-ho-ho-hoo…! Nema vam tu pastrva gospon, fulali ste sam parsto kilometri…-  smije se i dalje. - Nema pastrva, ali ima štuka... - objašnjavam slavodobitno. - I nije to ništ čudno, ribičija ko i svaka druga, tak se štuka lovi po cijelom svijetu. - dodajem. Vidim da čovjek ne vjeruje. Okrenem se iza sebe i vidim još jednog. I taj se smije podbočen na drveni stolić postavljen kraj jezera. To je ribočuvar. Olakša nas nemilosrdno obojicu za po 80 kuna. Vidim moja objašnjenja ne nailaze na plodno tlo pa vadim iz torbe fotoaparat i pokazujem ulov. Ne bude li dosta, imam i drugih malo jačih slika, mislim korak unaprijed.

- Evo dečki, vaša original domaća štukica ulovljena prije deset minuta – stavljam točku na raspravu o smislu mušičarskog zabacivanja. Dečki gledaju. - A di je? – značajno pita čuvar. - Kak di je, puštena je naravno - odgovaram. Oni sumnjičavo klimaju glavom. Čuvar, zlu netrebalo, objašnjava koliko se i kakvih riba smije umlatiti. Pokazujem im kako se baca mušica za štuku, velim da nema tu ničeg specijalnog, samo je malo drugačije od lova varalicom. U pol priče opet – dum. Povučem nešto do površine gdje se samo okrene i otkvači. Nije mi izgledalo kao štuka. Pitam ima li tu mozda smuđa.

- Ima, kak ne! Za neverovat. Smuđi su tu do 8 kil, štuke do 20, tolstolobici do 40. A tek somi..., Evo baš nedavno je ulovljen jedan od 60, ali taj je mala beba kakvih mi tu imamo…- objašnjava čuvar. Nema veze, malo reklame mu je u opisu posla.

- Kaj se štuka tiče, ja sam tu u zivotu vlovil sem jednu, na zrno kuruze. Imala je 95 centimetri i šest kila. Ali, nisam ju pustil... - pohvali se kolega ribič. Ja dodajem kako štuka od 20 kila i soma od 100 ima u svakoj grabi, samo što ih još nikad nitko nije vidio. Sad je čuvar u zrendi. Nas dvojica se smijemo, a on sportski guta. Zna da je malo pretjerao.

Zbog neobično toplog vremena za ovo doba godine, samo osušeni šaš daje nam naslutiti da je tek nekoliko dana do Bozića

- Idem sada uloviti još jednu, ali samo od ovih malih, do metar…- pozdravim se s dečkima gledajući prema drugoj obali jezera iz kojeg strči granje. Tu mora biti. Čuvar pita da li slobodno još malo gleda. Upozorava gdje je u vodi kakvo stablo da ne bih ostavio svoj dragocjeni mamac. Bezuspješno mu objašnjavam da to radim sam, košta pet kuna i imam cijelu kutiju sličnih.  Prolazimo kraj novopridošlog ribiča. I on se smije, ali mu čuvar objašnjava da se ovaj kaj maše ne šali. Vlovil je i ne zajebava se.

- Si videl, na cuflek ovog srebrnog za kitit bor, a ne kak vi tutleki kaj čubite celi dan s kederima… - veli. Na ovu mudrost smijemo se naglas sva trojica. Opet prebiremo gdje je tko, kada, kako i što ulovio, od nastanka svijeta pa do danas. Čuvar me prati dobar dio uz jezero i tu raspravljamo o problemima ribičkog društva. Kako je nekad bilo i što ih sada muči.

Netko iz inspektorata brani im poribljavati vodu i lupa globe, priča. Zabranili su im vlastiti uzgoj, a neki političar im navodno pokušava oteti jezero na koje imaju koncesiju. Još jedna tužna ribička priča iz Hrvatske. Iako je motiv razumljiv, obzirom na jedinstveno lijep krajolik jezera prikladan za elitno izletište. No, ne sumnjam da će dečki znati obraniti svoj ribički teritorij.

- Ništ, vidimo se opet, nadam se - pozdravlja ribočuvar. - Naravno! - odvraćam uz pozdrav. Zacrtani plan o "masakru" štuka i smuđeva se međutim izjalovio. Više ni trkca. A i obala pod šumom bila je i neugodno hladna. Bez obzira na sve putujem za Zagreb dobro raspoložen. Hvala Križevčani, bilo je baš lijepo. I vidimo se. (alp)

Sudeći po reakcijama ribiča ova je posjeta vjerojatno bila prva demonstracija ribolova mušicom u križevačkom kraju

Ovu štukicu od kakvih 65 možda do 70 cm dužine pustili smo natrag u nadi da će i idući ribič koji ju ulovi učiniti isto

Ribička fotografija mobitelom? A zašto ne?

Suprotno nekim vjerovanjima fotografija ne mora biti ni oštra, ni tehnički savršena, ni natrpana pikselima da bi pristojno izgledala. Znamo li što želimo čak i osrednjim telefonom mogu se snimiti i na brzinu obraditi zabavne sličice za vlastitu uspomenu, dokumentaciju ili razmjenu na Internetu

Dojmljivi početak ljetnje oluje na Savi kod Zagreba dočekali smo bez fotoaparata, ali je vodootporni CAT mobitel srećom bio u džepu

Da nije mob bio u pri ruci tko bi nam povjerovao da smo u Gackoj ulovili i pustili pravu domaću potočnu od dobrih 60+ centimetra?

Jedna od velikih zabluda ljudi koji se nisu nikada ozbiljnije bavili fotografijom je da lijepa, zanimljiva, informativana ili vrijedna fotka nastaje samo zahvaljujući skupoj opremi. To ni približno nije tako. Danas se relativno često oko voda mogu vidjeti ribiči koji vucaraju skupu i glomaznu profesionalnu opremu s kojom ne znaju raditi. Mnogi od njih ne da nisu uspjeli snimiti nešto što ide dalje od snimanja samog sebe samookidačem, već im je i kategorija "djeca i kućni ljubimci" viša matematika. Ako im netko slučajno pomakne aparat s automatike i tvorničkih postavki, moraju ga nositi na servis. Ovo posljednje nekom može zvučati kao loš vic, ali osobno sam imao prilike otklanjati "kvarove" tog tipa na aparatima i objektivima vrijednima tisuće eura.

Ni znanje fotografiranja nije dovoljno ako ako nismo u pravo vrijeme na pravom mjestu s bilo kakvom kamericom pa nek je i mobitel. Mnogi nemaju aparat. Mnogi koji ga imaju lijeni su ga nositi sa sobom. Mnogi koji imaju aparat i znaju slikati ne znaju doći u priliku gdje se našto zanimljivo može snimiti. U svim tim slučajevima najobičniji mobitel može biti odlično rješenje. Neki posebno zanimljiv neponovljiv trenutak ili događaj, snimljen bilo kako pa i mobitelom može vrijediti ne samo kao osobna uspomena ili bilješka, već i kako roba koja se može prodati ili iskoristiti na neki značajniji način. Recimo, zateknemo li nekog u krivolovu fotka će biti vrlo značajna pomoć ribočuvaru. Uhvati li netko neku super ribu, bolje je imati fotku iz mobitela kao dokaz nego nikakvu. U novinarstvu postoje mnogi primjeri gdje su fotke mobitelom prodane za vrlo konkretan novac.

Sličicu kalife od 70-tak centimetra snimljenu mobitelom odmah smo proslijedili kolegi koji tog dana, igrom slučaja, nije bio te sreće ;)

Nekoliko praktičnih uputa za snimanje mobitelom pametnim ribičima koji znaju da ne znaju fotografiirati i žele učiti:

- Proučite upute za korištenje i mogućnosti vaše kamerice na mobitelu. Neki od njih imaju zanimljive funkcije koje ne zaostaju za ozbiljnijim aparatima. To napravite kod kuće za računalom, a pojmove u manualu i izborniku kamerice koje ne razumijete potrazite na Internetu. To će biti od velike koristi i kada se jednog dana odlučite za kupnju nekog ozbiljnijeg aparatića;

- Napravite probe svih funkcija prije nego što nešto konkretno snimate. Zgodno mjesto za to je neka terasa uz kavicu. Jednom danju na otvorenom, jednom u zatvorenom prostoru s umjetnim svjetlom. Ne škodi napraviti bilješke i arhivu proba na računalu;

- Posebno obratite pozornost na funkcije izoštravanja. Sretna okolnost kod ovog tipa kamerica je da obično sve bude jednako izoštreno. No ne uvijek, posebno pri snimanju tele rasponom zooma. Provjerite koliko blizu možete snimati, kako se polje oštrine mijenja promjenom vrijednosti zooma. Probajte snimati predmete blizu i daleko. Rezultate provjerite na računalu;

- Postoje mnogi programčići za obradu slika na samom telefonu. Proučite kako rade, ali imajte na umu da takva obrada drži vodu samo za razmjenu telefonom. Želite li sličice koristiti za gledanje na monitoru potrazite neki program odgovarajući za obradu slika. Ne profesionalne programe jer njihovo korištenje traži puno više veremena za učenje. Recimo, Photoshop elements je besplatan programčić koji daje odlične rezultate;

- Vrlo je značajno da objektivčić kamerice na mobitelu održavate čistim. Ne dirajte leću prstima! Trun prašine ili otisak prsta na tom sitnom objektivčiću imat će utjecaj kao, recimo, list vrbe na velikom objektivu ozbiljne kamere. Za čišćenje koristite optičke maramice koje ne proizvode statički elektricitet i sredstva za čišćenje koje kupite u foto dućanu, a ne papirnate maramice, masnu majicu i pljuvačku. Imajte na umu da samo jedno zrnce pjeska grebanjem moze trajno oštetiti leću.

- Kada snimate tele objektivom, osobitio pri slabijem svjetlu bez bljeskalice, potražite neki naslon za ruku. Mnoge kamerice na automatici znaju što treba napraviti da bi slika bila OK, odnosno skratiti ekspoziciju i povećati ISO vrijednost, ali to je najčešća situacija kada se dogodi da slika bude totalno neupotrebljiva.

- Proučite na Internetu što je to pojam kompozicije slike. Samim rasporedom elemenata na vašoj slici mozete ju učiniti značajno ugodnijom za gledanje. Probajte zapamtiti raspored elementa na slikama koje su vas dojmile i napravite probe. Tako ćete znatno uštedjeti na vremenu kada se odlučite nešto konkretno snimiti. Pogotovo žive ribe koje ne bismo trebali držati na zraku duže od pola minute.

Paučine u Lonjskom polju prekrivene kapljicama rose pretvorene su u crno bijelu sliku i malo dotjerane za vrijeme pijenja jutarnje kavice

Kvaliteta kamerica na mobitelima može biti vrlo različita. Fotke koje ovdje vidite napravljene su CAT smartphoneom napravljenim za bageriste, bauštelce i grube dečke kojima mobitel nije sveta krava. Podnosi vodu, padove, šutanje nogom... Navodno, možete i automobilom preko njega, no to ipak nismo provjeravali. Super stvar za ribiča. Mana ove napravice, među ostalima, je i vrlo prosječna kamerica. Postoje mobiteli s doista dobrim aparatićima koji mogu snimiti fotke barem tri klase bolje od ovih koje gledate. Bolje od mnogih kompaktnih kamerica. Međutim, ni blizu profi DSLR klase. Koji pametni telefončići trenutno prednjače možete provjeriti na internetu (Best Smarthone Cameras 2014.).

Zašto oni nisu preporučljivi za ribičke potrebe. Prvo skupi su. Ako nam je fotografija doista važnija od ribolova za taj novac možemo kupiti, ako ne poluprofi DSLR, onda jako dobar kompakt koji definitivno radi bolje slike. Drugo, da bi iskoristili njihove brojne korisne osobine, koje smo tako masno platili, potrebno je dosta vremena za učenje fotografije. Iskreno, kada već ozbiljno trošite vrijeme, bolje je uz to imati i donekle ozbiljniju foto alatku. Treće, takvi mobiteli su dosta krhke i osjetljive spravice. Neki podnose vodu, to je dobro, ali većina ne. Ribe žive u vodi. Dakle kiša, voda, blato..., špljus, glu-glu-glu... Padnu li na nešto tvrdo obično su la-pa-pa. To bageristički telefočić podnosi kao od šale, a sličice su, eto, zaključite sami. Nije loše, ali nije ni jako dobro. No, postoji način kako uz umjerenu investiciju možemo bilo koji pa i najlošiji smarthphone pretvoriti u više nego pristojan apartić.

Jeftin, ne baš moderan i lijep, ali vodotporan i čvrst Cat smarthpone napravljen za bageriste i Sony Lens Camera QX-10 za cca 1000 kuna

Nakon Wi-Fi povezivanja QX-10 možemo zakvačiti na telefon ili ostaviti nekoliko metra dalje snimajući i zumirajući preko zaslona

Zanimljiv i pristupačan način kako možemo značajno unaprijediti fotografske mogućnosti našeg smarthphone-a je tzv. Lens Camera. To je posebna klasa kompaktnih digitalaca koje proizvodi tvrtka Sony. Riječ je o aparatiću koji izgleda kao objektiv i radi u simbiozi s bilo kojim pametnim telefonom. Postoji više modela različitih mogućnosti i cijena. Neki su daleko od jeftilena, no za naše ribičke potrebe obratimo pozornost na najjeftiniji QX-10. Može se nabaviti za cca 1000 kuna, možda i jeftinije. Iza ima običnu kvačicu kojom ga mehanički zakvačimo za naš olinjali, ali još uvijek funkcionalan telefon. Ukratko, nakon ukucavanja nekih šifri i skidanja određenih programčića, više elektroničke sile povežu ga s telefonom. Dalje radi na Wi-Fi-u tako da na zaslonu telefona vidimo što snimamo u realnom vremenu. Možemo ga i odvojiti od telefona i ostaviti nekoliko metra dalje. Znači postavimo objektivčič na stativ, neku torbu ili kamen. Stanemo ispred sa svojom ulovljenom ribicom, provjerimo kako to izgleda na telefonu pa klik samookidačem sa zadrškom. Vrlo praktično, doista. A sve skupa stane u džep.

Kvaliteta fotki s QX-10 je začuđujuća. Ovi grafiti na Domovinskom mostu udaljeni stotinjak metra snimljeni su s druge obale Save 

Ova kao i prethodna fotografija umanjene je veličine za potrebe interneta. Pun format od 18 mp bez problema zadovoljava potrebe tiska

Svakim okidanjem ova kamerica snima dvije fotke. Jedna od 2mp optimalizirana za internet ostaje u memoriji telefona, dok drugu u punom formatu od 18 mp sprema na Micro SD karticu u samoj kamerici. Prvu fotku možemo malo doraditi telefonom i već za minutu proslijediti prijatelju u drugoj državi ili postaviti na društvenim mrežama. Druga fotka, kada je otvorimo na računalu, izgleda blago rečeno odlično. Toliko dobro da od nje, nakon kratke obrade, možemo napraviti plakat ili je mirne duše poslati u bilo koje novine. Kvaliteta je bolja od većine kompaktnih aparatića cjenovnog razreda 3-4000 kuna ili jeftinijih DSLR-ova s plastičnim objektivima. Čudo doista. Tomu treba pridodati 10x zoom raspona 24-250 mm i mogućnost snimanja videa koji nije ništa lošiji od fotografija. Bolji za moj ukus čak i od nekih snimljenih jeftinijim DSLR-ovima.

Po oblačnom vremenu ili iz sjene fotografiranje mobitelom je jednostavan i ugodan posao, no za sunčanih dana možemo imati problema

No, dobre jeftine stvari ne dolaze bez ozbiljnih mana. Daleko najveća mana snimanja mobitelom općenito, pa tako i Lens Camerom, je što po jakom suncu na zaslonu ne vidimo ništa. Ne znam kakva je po tom pitanju situacija s najnovijim i najskupljim telefonima, no na jeftinom CAT-u problem je birati brojeve dok sunce tuče u zaslon. Finije fotografiranje je nemoguća misija. Možemo smišljati razne trikove kako zasjeniti zaslon, ali sve skupa ide jako na živce. Po tmurnijem vremenu ili iz neke sjene je super. Druga mana je što ovaj uređaj nije nepromočiv. Padne li u vodu - gotovo. No, nije ni skup tako da šteta nije velika. U svakom slučaju puno manja nego kad smočimo ili slupamo ozbiljan i skup aparat. Treća mana je što uključivanje i konektiranje ove spravice traje što ju čini nepodesnom za hvatanje trenutka i živahne scene. Četvrta, koja može zasmetati samo upućenije fotografe u nekim posebnim situacijama, je nemogućnost ručnog određivanja čak i najosnovnijih postavki blende i ekspozicije. No, zahtijevnijoj publici se ni ne obraćamo ovom prigodom. Kamerica ima dva automatska moda, zoom, fokus, samookidač i to je uglavnom to. Oba moda rade odlično. Zapravo tim uređajem još nisam uspio snimiti totalno lošu fotku što god mu radio. A treba li nam u ribolovu što više? (alp)

Kako izabrati pribor za lov štuke strimerom

Dobro ukomponirani štap, struna i predvez omogućit će prije svega ugodno, precizno i po potrebi daleko bacanje dvadesetak centimetara dugih strimera. Jednako tako omogućit će sigurno prepoznavanje ugriza i kontru dovoljno snažnu za probijanje košćatih usta velikom udicom.

 

Na švedskoj štuki ulovljenoj strimerom i priborom klase 10 vidljivi su tragovi napada kormorana ili neke starije rođakinje

Ribolov štuke strimerom je vrhunska zabava. Kod nas je to jedina grabežljiva riba koja se može naći gotovo svugdje, a često naraste do vrlo pristojnih dimenzija od nekoliko kilograma težine. Dok je pastrva od 50-ak centimetra dobar ulov, a lipljan kapitalac, za štuku te dužine možemo reći da je mala čak i za hrvatske prilike. Dobrom štukom u kod nas možemo smatrati svaku preko 80 centimetra, no ni ulov metrašice nikad nije isključen. Po svijetu se love puno veće. U Švedskoj će specijalizirani štukolovac reći da se broje samo one preko metra dok su od 80 male. To je značajno utoliko što mušičarski pribor deklariran za lov štuka često bude puno prejak za naše skromne prilike i ribice.

Ova baltička metrašica glave prekrivene pijavicama stresla je na lamete za ukrašavanje bozićnog drvca duzine 22 centimetra 

Uvriježeni standard za štuku po svijetu je 10-ka dužine 9 stopa. To su opake štapine. Prednost takvog pribora je što bez ikakvih problema možemo bacati strimere od 30 centimetara dužine. Štuka od metra ide van za tri minute. Međutim, lov manjih štuka, kakve uglavnom nalazimo kod nas, nije neki osobiti gušt. Nešto kao kad bi uboge fazane upucali protuavionskim topom. Daleko od toga da je dugo natezanje s ribom nešto čemu bi trebali težiti, ali izvući pristojnu ribu iz vode bez ikakve šanse da ona mrdne malo lijevo ili desno nije zabavno. Druga nezgodna stvar s većinom 10-ki na tržištu je što su teške i zamorene u ribolovu. Bez obzira na sve tekstove i savjete na koje možemo naići po Internetu i časopisima tu klasu pribora za naše štuku ne bih preporučio.

 

Ribolov streamerom daleko je od lepršave finoće kakvu viđamo u lovu suhom muhom, pa pribor mora biti robustan i čvrst

Štuku možemo loviti bilo kojim mušičarskim štapom od klase 6 na više. Što se ribe tiče to ide van bez problema. Brzom šesticom ulovio sam nekoliko štuka kategorije 90 do 100 centimetra i  tu nije bilo nikakve drame tipa starac i more. Međutim, ono što laganijim klasama definitivno ne možemo je ugodno bacanje većih strimera. Uz odgovarajuću strunu baš za tu namjenu šesticom se može bacati neotežani strimer do 15 centimetra, ali preko toga teško. Pritom, ako strimer slučajno zvekne u štap neće biti dobro. Neka kompromisna opcija za štukolov u našim prilikam su štapovi klase 8 ili 9, ne duži od 9 stopa.

Pregledamo li ponudu štapova tvornički deklariranih baš za lov štuka i sličnih predatora koji se love velikim muhama trebamo obratiti pozornost na nekoliko stvari. Prvo iz svakog razmatranja izbacite sve što je jače od 9-ke iz razloga koje sam ranije spomenuo. Eventalno može se razmišljati o nekim tzv. kratežima klase 10, odnosno štapovima dužine 8 stopa, napravljenim za teško strimeriranje. Oni nisu tako teški i neugodni, no za lov s obale manja dužina može biti problem. Za čamac su ok. Drugo, treba imati na umu da svi štapovi klase 7-9 nisu za lov štuka. Neki su napravljeni za finiji lov manjim muhama. Treće, nemojte se slučajno zanositi idejom da se štapom od 9 i pol ili 10 stopa bolje i ugodnije lovi. Štapovi te dužine u lovu velikim strimerima za štuku su koma. Što se bacanja tiče ne pružaju nikakvu prednost jer se akcija u štukolovu zbiva na kratko, rijetko preko 20 metara.

Štukice od 50 do 70 centimetara, rijetko do metar dužine, ono su što danas realno možemo očekivati na većini naših voda

Loop Booster, struna Ambush TT #9, tonući Pike Poly Leader, metar najlona 0,35 mm i termo sajla 0,3 m dužine bez kopče

Model Booster tvrtke Loop moje je apsolutni favorit bilo gdje i bilo kada. Probao sam svašta, ali ovaj štap nominalne klase 9, nekoliko centimetara kraći od 9 stopa, napravljen ciljano za lov štuke doista je posebna stvarčica. Brz je i nimalo nježan, ali nije ni bezdušna kolina vršne akcije u koju spada dio modernih10-ki. Zapravo jednako ugodno baca strunu 9-ku kao i 6-icu. Savija se progresivno cijelom dužinom, što ga čini ugodnim za bacanje i korisnim kod umaranja ribe. Nije lagan, ima cca 120 grama, ali je tako dobro balsiran da nimalo ne umara ruku i nakon više stotina zabačaja. Ima široke vodilice. Strimer od 20 centimetara baca 25+ metra lakoćom, što je puno dalje nego što realno treba. Na kratko struna se osjeti, a po potrebi strimer od 15-ak centimetra da se i fino okrenuti roll castom preko 15 metara. Zakačena ovim štapom najogromnija štuka nema šanse, ali je i ulov male od 70-ak centimetra dužine zabavan. - Nije skup, ali ne bih ga dao za ništa - zgodno je ovaj štap opisao jedan ribički kolega. 

U većini slučajeva više se isplati oprezno pretraživati izgledna mjesta na tri do 15 metara nego bacati naslijepo 30 m u dalj

 
Izbor mušičarske strune za lov štuka jednako je važan, ako ne i važniji od izbora štapa. Prvo što treba znati je da težina strune mora biti primjerena štapu. Bez obzira što na štapu pisalo svaki može bacati strune različite težine. Teže strune lakše okreću veće i teže strimere, pa se uvijek treba orijentirati na težu opciju. Drugo, moderne strune se vrlo razlikuju profilima. Dobar bacač može bacati bilo čime, pa i DT strunama, no za optimalan rezultat WF je bez dileme bolji. O tome se može dosta govoriti, no za ovu priliku pojednostavit ćemo i skratiti pricu. Treće, WF strune se međusobno drastično razlikuju. Neke su napravljene za daleko bacanje, neke za spey tehnike, neke za fine bacačke trikove... One koje nas zanimaju namijenjene su bacanju velikih strimera.

Postoje strune na kojima izričito piše da su namijenjene štukolovu. No, one nisu nužno jedini, a ni najbolji izbor. Načelno, postoje dva tipa. Prve imaju vrlo kratak prednji konus koji pridonosi brzem otvaranju loopa. To je dobro. Loše kod njih je da ako imamo strimer manji od onog koji je proizvođač zamislio, nakon ispružanja strune cimne unatrag pa vrh ne padne ravno. To možemo umaniti znalačkim bacanjem, a još bolje i jednostavnije dodavanjem Poly-ja i dužim vršnim najlonom. Drugi tip strune su one koje naprijed imaju duži kontinuirani konus. No, za razliku od struna koje služe za bacanje manjih muha, taj završava puno debljim promjerom. Da ne duljimo, o tome što je bolje možda će najbolje poslužiti primjer vodećeg proizvođača strune u svijetu, tvrtke Rio. Tip strune za štuke koji smo prvi spomenuli zamijenili su ovim drugim.

Osobno i dalje najradije lovim Ambush TT strunom koja ima kratku glavu od kontinuiranog konusa dužine oko sedam metra. Na vrhu je metar i pol brzotonućeg Poly-ja, metar monofila i sajla. To je sve. Kod bacanja odlično se ponaša na daljinama od pet do kakvih 30 metra, bez puno mahanja po zraku. Međutim, realan ribolovni domet svake plivajuće strune je manji od 20 metra. Dalje počinju problemi. Veliku većinu štuka, a riječ je o stotinama, ako ne tisućama njih u zadnjih 35 godina, ulovio sam na daljinama 5-15 tu i tamo koju do 20 metra. Iako mi je daleko bacanje najmanji problem. Lov varalicom je nešto potpuno drugo, iako je i tu taktika "pametno na kratko" često bolje prođe od "daleko i bez veze".

Plivajuće strune nisu najbolji izbor za prilike gdje treba loviti dalje od 20-ak metra. Zašto? Valovi na vodi, strujanje ili ne baš savršeno bacanje proizvode neravnine na struni koja legne na vodu. Da bi mogli osjetiti ugriz i zakvačiti udicu te neravnine prvo treba izravnati. Na većim daljinam, posebno kod sporog povlačenja plivajuće strune, često se događa da promašimo jedno i drugo. Da bi neutralizirali utjecaj valova koristimo I (intermediate) strune. One vrlo lagano tonu, ali dovoljno da probiju valove. Tako imamo zategnutu ravnu liniju, bolji osjet griza i jaču kontru što je u štukolovu presudno. U iznimnim prilikama mogu nam zatrebati tonuće strune, no to je u štukolovu toliko rijetko da se time nećemo ovom prilikom baviti.

Prvu baltičku štuku ulovio sam u lučici pola metra od obale. U istoj lučici naša je družina ulovila i prvu metrašicu

Mušičarska rola za lov štuka je najmanje bitna. Tu ne treba puno investirati, uzmite bilo koju na koju stane struna plus 50 metra dakron backinga ili običnog najlona 0,40 milimetra. Štuka nije riba dalekih bijegova i vadi se na dum-tras, povuci-potegni u par minuta tako da strunu privlačimo rukom. Kod kupnje se nemojete oslanjati na klasu koja piše na roli nego lijepo isprobajte. Kupite li na neviđeno rolu veličine 9 za klasu 9 može se dogoditi da dobijete preveliku.   

Pedveze za lov štuka možemo kupiti gotove ili napraviti sami. Postoje dva tipa kupovnih predveza. Prvi su od običnog ili konusnog monofila sa sajlom na vrhu. Ukratko, na takve predveze ne treba trošiti novac. Drugi tip kupovnih predveza, koji mogu dobro poslužiti u nekim prilikama zove se Poly Leader. Proizvodi ih tvrtka Airflo. Riječ je o monofilu presvučenom sintetkom različite plovnosti. Postoji više gradacija, od plivajuće do ekstremno brzo tonućih. Najpraktičniji su oni s oznakom Pike, duzine 1,2 metra, no mogu posluziti i drugi s jezgrom od debljeg monofila. Recimo model Salmon/Steelhead. Njih prema potrebi škarama skratimo na duzinu 1-2 metra. Oprez, Poly Leaderi s jezgom tanjom od 0,40 milimetra nisu upotrebljivi za lov štuke! Recimo model Trout. Na poly montiramo metar monofila 0,35 milimetra i sajlu od 20 do 30 centimetra. Poly služi za potapanje muhe, ali i za balans sistema kod bacanja.

U većini slučajeva predvez za lov štuka izradimo sami. Postoje dva načina. Najjednostavniji i najčešće korišten način je da na strunu montiramo komad monofila promjera 0,35 do 0,45 milimetra duzine 1-1,5 metra. Običan najlon je sasvim u redu, ali u vrlo bistroj vodi moze i fluorocarbon. Na jednoj strani najlona napravimo fiksnu omču, a na drugi direktno vežemo sajlu. Za spajanje strune i predveza koristimo sistem omča na omču, Loop to loop. Za izradu omče potrazite na YouTube-u pojam Perfection Loop. Za vezanje sajle koristimo Albright knot. Drugi način je da predvez napravimo iz tri sekcije monofila što moze pomoći kod bacanja. Receptura je jednostavna: 40 cm/0,50 mm; 40 cm/0,40 mm; 0,5-1m/0,35 mm. Sekcije fluorocarbona ili najlona povezemo Blood Knot-om.

Plastificirana sajla britanske tvrtke Drennan, pletena od sedam niti, jedna je od najboljih na svijetu za ovu namjenu

Sajla spriječava štuku da pregrize ili bolje rečeno prereže predvez. Bez sajle se ne lovi. Postoji više tipova sajli, no za mušičarske potreba najpraktičnija je ona od mekane fino pletene žice presvučena plastkom. Takve sajle su jeftine, vrlo pouzdane i što je najvaznije mogu se variti upaljačem. U lovu mušicom preporuka je ne koristiti kopče, već variti sajlu direktno na udicu. Muha u letu izvodi razne nepredvidive piruete. Svaka će se kopča prije ili kasnije otvoriti, što znači gubitak muhe i ribe. Jedina suvisla alternativa dobroj termo sajli u lovu mušicom je Knot2Kinky nikal-titanijum žica. Za razliku od ostalih žica ova se može čvorom vezati na udicu i predvez, a znatno je manje podložna deformacijama. Najveća prednost u odnosu na sajlu je što je znatno tanja kod iste nosivosti. Može biti dobar izbor za lov u vrlo bistroj vodi na školovanu ribu. Mana je što preskupa budući da je ipak riječ o potrošnom materijalu. (alp)

Štukicu od 70-ak centimetara smo bez suvišnih maltretiranja i slikanja otvačili peanom i vratili natrag u rijeku Savu

Naleti li još koji put štuka poput ove, 128 cm dugačka i cca 18 kila teška, sigurno ću utošiti više vremena na fotografiranje