Tragom oglasa u Ribarskom vjesniku iz 1935.

Tada se kao i danas prodavao sav pribor za špinere, strune, svilene i konopljine uzice, plivajuće i suhe muhe, bambus štapovi, gumene hlače od najboljih engleskih sirovina. Istovremeno Uredništvo je tražilo sposobnog, urednog i trijeznog ribara za vezanje umjetnih muha uz plaću od 1500 dinara...

Premda neugledna izgleda, ovaj duhoviti oglas puno govori o standardima i životnim navikama naših ribičkih predaka

Iz ovog oglasa objavljenog 1935. godine u Ribarskom vjesniku, glasilu Zagrebačkog ribarskog društva, doznajemo niz zanimljivosti o ribičima tog vremena. Prije svega neupitno je da su se Zagrepčani u značajnijem broju bavili ribolovom na umjetnu muhu. Jer muhe su bile tražena i cijenjena roba. Postoji podatak iz drugih izvora da je te iste godine u Ogulinu održano i Drugo prvenstvo u bacanju umjetne muhe. Što sve zajedno govori da je taj način ribolova bio prilično uobičajena zanimacija ne samo dobro stojećih ljudi iz Zagreba već i onih iz drugih krajeva. Tragove o postojanju ovog načina ribolova u Hrvatskoj inače nalazimo puno ranije, još krajem 19. stoljeća, u Kišpatićevoj knjizi Ribe.

Drugo, vidljivo je da su ljudi za svoj rad vezan uz ribolov tada dobivali plaću. Što trenutno baš i nije uvijek slučaj. Danas bi se sigurno tražilo nekog tko će raditi besplatno, za slavu i lijepe oči. Pokušali smo istražiti što je "mjesečna najmanja zarada od 1500 dinara" značila u okviru tadašnjeg životnog standarda. Doznali smo da su, usporedbe radi, točno toliko iznosila mjesečna primanja asistenta na Odjelu za rengenologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Liječnik koji je u to doba imao svoju privatnu ordinaciju imao je približno dvostruka primanja. S druge strane za taj se iznos navodno moglo kupiti cca tri krave, pretpostavljamo bez markice. Pretplata na Ribarski vjesnik iznosila je 36 dinara za članove društva, a za ostale 50 dinara.

Ne čudi stoga što oglasa za vezača muha već u drugom broju nije bilo. No, za tu plaću nije bilo dovoljno biti samo dobar vezač muha. Osim "vješt i soposoban" moralo se biti "ozbiljan, trijezan i uredan". Dakle, među redovima možemo isčitati kako nije bilo dovoljno biti trijezan samo na poslu već i u slobodno vrijeme. A takvih vezača tada, kao uostalim ni danas, u ribičkoj populaciji očito nije baš previše. Što daje odgovor na pitanje zašto je taj posao i bio tako dobro plaćen. Nema ono "sad si dobio dobru plaću pa odmah u birtiju kod Žnidaršića raspravljati o Abesiniji." Neće ići, majstore! Barem ako želiš vezati umjetne muhe za uredništvo jednog tako cijenjenog časopisa, u kojem su pisali vrlo ugledni ljudi i ribarski stručnjaci onog doba. Moraš biti ozbiljan, uredan i trijezan od 0-24. Teška vremena su to bila, nema što. Danas to sindikat sigurno ne bi dopustio.

Kliknite na fotku kako bi ste pročitali uvodnik lista koji 1935. godine uređivao Zdravko Taler

Zagrebačko ribarsko društvo te 1935. godine slavilo je 40-godišnjicu svog osnutka. Časopis Ribarski vjesnik izlazio je tada već trinaestu godinu. Od 1934. godine uređivao ga je Zdravko Taler, prirodoslovac i ribarski stručnjak. U razdoblju između dva svjetska rata on je uređivao više časopisa slične tematike i napisao nekoliko zanimljivih knjiga o ribama: Lipljan (1944.), Podust (1945.), Mladica-Glavatica i Neretvanska glavatica (1945), Riba u kuhinji (1945). Premda su u ono doba te knjige bile tretirane kao ozbiljni stručni radovi, danas djeluju više kako populano štivo i mogu se ugodno čitati za zabavu prije spavanja. Osim toga Taler se za razliku od današnjih znanstvenika vrlo ozbiljno bavio i sportskim ribolovom pišući prave ribičke priče o svojim zgodama i nezgodama po vodama cijele tadašnje Jugoslavije. Tu se ponekad, istina vrlo diskretno, može naslutiti kako je bio sklon svemu što i danas vole gospoda i avanturisti. Potreba za trajnim angažiranjem "ozbiljnog, trijeznog i urednog lica" za vezanje umjetnih muha postaje tako prilično smislena i razumljiva.

https://library.foi.hr/m3/mda1.asp?B=1&A=0000013177&lang=hr

Premda bi po današnjim standardima ne bi prošle pod znanstvene radove, Talerove knjige vrijedan su dio ribičke biblioteke

No, vratimo se plaćenim ribičkim oglasima iz Ribarskog vjesnika. Čime se još tada trgovalo, tko je i gdje to prodavao? Udarni oglašivač tih godina bio je čini se izvjesni gospodin Josip Balković iz Radićeve ulice u Zagrebu. Njegovi se oglasi nalaze u svakom broju. Nudio je, kako vidimo na slici dolje, sav pribor za špinere, umjetne i plivajuće muhe, strune, uzice, bambus štapove... Dakako, baš kao i danas, uz vrlo povoljne cijene. A trgovcima stanovit popust. Pokušali smo potražiti tko je taj gospodin bio i čime se još bavio. Jedino što smo pronašli jest da je po struci bio užar, što se uklapa u bogatu ponudu struna i uzica u njegovoj trgovini, te član Hrvatskog planinarskog društva još 1910. godine. To je bilo vrlo ugledno društvo čiji su članovi bili ugledni i imućni ljudi tog vremena. Sirotinja se u slobodno vrijeme sigurno nije penjala po brdima. To je izmišljeno tek kasnije. Dakle, kvalitetna užad, planinarenje, sportski ribolov, priča definitivno ima smisla. Uz njegov oglas tu je i onaj robne kuće Kastner & Öhler u Ilici 4. Danas je tu Nama, a za K&Ö možemo malo prošetati do Graz-a.
  

U Zagrebu davne 1935. godine nije manjkalo ribičke oprema strane, ali i domaće proizvodnje

Dalje nalazimo veleprodaju Antuna Bebića u Hrvojevoj ulici 3. Tko bi to bio na brzinu nismo uspjeli otkriti. Međutim, ako je tko danas slučajno pomislio kako su multiplikator role stvar novijeg datuma ili da ljudi kod nas donedavno za to nisu znali, oglas ove tvrtke iz 1935. godine uvjerit će ga u suprotno. Rudolf Vidović-Vorberger, po struci najvjerojatnije puškar, u Ilici 57 prodavao je birani udičarski pribor engleskog, francuskog i njemačkog porijekla. Plus oružje i bicikle. Poznati dućan, tu se negdje u ono vrijeme slinilo pred izlogom. Ivan Wergles, Bakačeva broj 6. Tu je dugo godina nakon Drugog svjetskog rata bila prodavaonica Ribomaterijala. Vjerojatno se zamjerio nekoj politici i nestao bez traga. Barem što se tiče trgovanja ribolovnim priborom. Iz oglasa Gutenberg štamparije, čiji gazda naglašava članstvo u Zadruzi za uzgoj i zaštitu riba u Savskoj banovini, vidljiva je ribička solidarnost. Ili dobar nos za posao. Na kraju, najbolje i najjeftinije gumene hlače od najboljih engleskih sirovina mogle su se kupiti u Krajiškoj 4. Međutim, tvrtci Climatic danas više nismo uspjeli ući u trag. Eto, možeš biti i najbolji i najjeftiniji, ali ako te ne ide karta nestaneš bez traga. (alp)

Stranica Ribarskog vjesnika s plaćenim oglasima tiskana prije ravno 80 godina

Žele biti anonimni da bi mogli ostati normalni

Među ribičima u Hrvatskoj postalo je normalno i uobičajeno hvaliti samog sebe, uvijek i po svaku cijenu, pa i preko granice krajnjeg neukusa. Samozatajnost, uljudnost i skromnost u kombinaciji s vrhunskom ribičkom vještinom nebično su rijetka pojava. Posebno ako je prepoznata i u svijetu.

Gospođa na fotki, pokraj koje ribički mudraci idu uzdignuta nosa, ulovila najveće pastrve u Hrvatskoj posljednjih godina

Riječ je o brojnim ribama dužine 60 do 73 cm, za koje većina "velikih" ribiča ni ne zna da postoje (Snimio: Ivica Bratić)

"Kad god mogu sam nevidljiv. Jer, da bih ostao normalan, moram biti anoniman", kaže Gibonni u prošlonedeljnom Večernjaku. Na stranu njegova odlična glazba, rijetko pozitivan, fin i pametan čovjek. "Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu. Baš me briga što to neko ne voli." Ili: "Ako si popularan ne znači da si kompetentan". Svaka čast Gibonniju, a i uredniku koji je izvukao naslove i podnaslove. Bilo je divota za pročitati u sivo, hladno i vjetrovito jutro koje nije izgledalo obećavajuće za ribolov mušicom na vodi prema kojoj smo krenuli. Naime, ribička fešta s besplatnim ribičkim kartama i klopom je negdje dolje na Jugu, pa smo se Ivica P. i moja malenkost uputili u dijametralno suprotnom smjeru. Na Sjever prema Prelogu, računajući da ćemo tamo imati mira. Što se pokazalo točnim. Izbjegli smo gužvu i doista dobro lovili u dobrom društvu.

Na kanalu kod Sv. Marije od ribiča umjetnom mušicom zatičemo samo Snješku i Ivicu Bratića. Dobri prijatelji, uvijek veseli dobri ljudi i - vrlo vjerojatno - najskromniji doista vrhunski mušičari u Hrvatskoj. Doslovno po mjeri Gibonijevih misli s početka priče. Nekad su se bavili plovkom, varalicom, šaranima i ostalim uobičajenim načinima ribičije varaždinskog kraja. Vrlo uspješno. Teško je pobrojati sve što su ulovili. Doista puno lijepih riba. Od Ivičinih uspjeha iz predmušičarske faze možda treba izdvojiti štuku od 1,26 metra ulovljenu varalicom. Od Snješkinih, uvjerljivi trijumf na jednom tada razvikanom varaličarskom natjecanju u lovu pastrvskog grgeča. Tu je prvo bila predmet podsmjeha velikih ribolovnih mudraca da bi im na kraju svima dobro uzela mjeru, pokupila pehar, novce i nagrade. Ne računajući brojne neslužbene zgode tog tipa koje bi mnogi rado zaboravili.

Ribica od 40+ centimetra nekim je ribičima jako dobar ulov, no Snješka i Ivica Bratić svrstavaju ih u djeći vrtić tražeći veće

Timski rad, svakodnevno učenje i istinska uživancija u svemu što rade ključ je napretka ovog uspješnog ribičkog para

Mušicom su se zajedno počeli baviti relativno nedavno, prije nekih šest sedam godina, ali na način bitno različit od onog kako počinju drugi. Umjesto skupog pribora Ivica je kupio stručne knjige i uspostavio komunikaciju s instruktorskom ekipom iz svijeta. Umjesto mudrijašenja po birtijma i forumima, uhvatio se svakodnevnog učenja i treninga. Nekoliko sati dnevno, barem 300 dana u godini. Kao rezultat toga, dvije godine kasnije, izašao je na ispit za instruktora bacanja u američkoj Fly Fishing Federaciji. To je lakši ispit od europskog u EFFA, ali nimalo šaljiv. Polaže se pred međunarodnom komisijom. Prije toga se piše test, gdje zna biti prepisivačine. Hoćeš prepisivati? Ne hvala, nismo se za to spremali! Nakon toga treba demonstrirati niz tehnika i odgovoriti na ne baš lagana pitanja. Polažu kandidati iz nekoliko zemalja. Tu se pada i gutaju knedele. Tko će prvi na livadu? Naši dečki Ivica i Janko idu prvi. Epilog, ukratko: Hvala lijepo, dobro nam došli u klub. Tako se to radi. Šteta što se i Snješka nije pridružila.

Snješkino skladno i tehnički dotjerano zabacivanje mušice pojava je koja se rijetko može susreće na našim vodama

Ni kalifornijskih pastrva 65+ klase u kanalu uz Dravu nikad nije falilo, premda bi se mnogi mudraci rado kladili da nije tako

Kakva razlika pristupa u odnosu na razmetanja, mudrijašenja i galamu "velikih mušičara" koji se takvoj komisiji nisu usudili ni približiti. Bilo je ljudi iz Hrvatske koji su iz prikrajka znali kibicirati na međunarodnim mušičarskim okupljanjima, ali dok su naši polagali nikog ni blizu. Po povratku malo ih je pružilo ruku i čestitalo, dok je podcjenjivačkog ogovaranja pa i vulgarne pljuvačine bilo po koje kuda. Dijelom zbog tog odnosa, dijelom zbog nekih neslaganja s načelima rada američke federacije dečki su jednog lijepog dana napisali mailove, zahvalili i istupili iz članstva. "Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu. Baš me briga što to neko ne voli", što bi rekao Gibboni. Ipak šteta. Šteta za njih, šteta za tu organizaciju, šteta i za pametnu Hrvatsku koja ipak postoji. Mnogi bi se trebali zamisliti, no zadržimo se samo na pozitivi. Ribolov je ipak samo zabava.

Ivičin najbolji učenik je definitivno njegova gospođa Snješka, koja je i najznimljiviji dio ove priče. Naime, ta je gospođa posljednjih nekoliko godina, loveći isključivio umjetnom mušicom, upisala doista impresivnu kolekciju kapitalnih ulova. Najveće potočna pastrva imala je minimum 73 centimetra. Ali, ne radi se o jednoj ribi, kako ne bi pomislili da je slučajno, već o pravoj kolekciji pastrva klase 60 i 65+, koje Snješka polovi redovito svake godine na kanalu kod Sv. Marije. Najčešće u konkurenciji hiperaktivnih špinera koji trčkaraju u svim smjerovima, ali i mušičara vrhunske klase, uključujuči i neke ozbiljne meštre iz svijeta. Snješkinih ribičkih trijumfa ima jako puno. Netko bi o tome mogao napisati doista zabavnu knjigu, iz koje bi se puno naučilo ne samo o ribičkoj tehnici već i o ljudskoj naravi općenito. Iako su i Snješka i Ivica prirodno uskraćeni za čip koji potiče bilo koji oblik nametljive samopromocije, pa nam takvo veselje nažalost neće priuštiti.

Kako baš sve priče ne bi ostale neispričane, nadam se da mi neće zamjeriti, ako u njihovo ime podjelim barem jednu. Dakle, bilo je to, ako se ne varam, prošlog ljeta nakon jednog mušičarskog seminara u susjednoj Mađarskoj. Bilo je tu ljudi iz cijelog svijeta. Malo demonstracija bacanja, školica, natjecanja, degustacije vina, probrane klope, druženja uz video projekcije. Australija, Patagonija, Novi Zeland, Škotska... i na kraju malo nekakvog međimurskog kanala, u Ivičinoj izvedbi. Opaaa! Zar takve ribe?! Nije daleko, drugog dana veseli međunarodni mušičarski cirkus putuje smjer Prelog-Croatia. Neki nisu prvi put. Već smo im bili u praksi lijepo pokazali čega sve tu ima, kako se to lovi i čime. Lov riba izgađanih varalicama malo je dugačija priča od onog gdje pastrva nikad nije vidjela živog Homo sapiensa. Riječ je od nekim sitnim trikovima i mušičarskim taktikama koje vani nisu poznate ili su zaboravljene. Ali, ribiči su tvrdoglavi i najpametniji svugdje, ne samo kod nas...

Detalj iz šarenog programa mušičarskog cirkusa koji zasad nije zanimljiv hrvatskoj ribičkoj publici (Snimio: Janko Bartolec)

Osim što je samo po sebi zabavno, fino zabacivanje služi da bi ulovili više riba kada drugi ne mogu (Snimio: J. Bartolec)

Fina je mađarska klopica i vino. Svaka čast. Ali, dečki su promjenili bazu i odlučili ostati nekoliko dana in Croatia. Ne bi bilo pravedno reći da je to samo zbog riba. Mi domaći smo u međuvremenu otišli. Vikend je dosta. No, nakon dva dana telefonom zovemo pitati ekipu kako se lovi. Slabo, kažu, nema velikih, plašljive su, ne može im se prići jer bježe glavom bez obzira... Da, moš mislit. A lijepo smo im i pokazali i objasnili. Onda je Snješka odlučila pomoći i dodatno pojasniti neke detalje finog lova nimfom. Ukratko, kalifice 63 i 58, plus sitniš, u samo sat vremena. Zanimljivo je kako su doista ugledni ribiči, face koje su proputovale svijet, reagirale. U nedostatku teksta, bilo je demonstrativno kupljenje s vode. Prve su riječi dečki izmijenili nakon 100 metra. No, za razliku od naših koji su zbog riba kadri jedni na druge mrgudati do kraja života, svjetski su se dečki nakon hlađenja korigirali u stavovima.

Prvo, u ovom dijelu svijeta ima ljudi koji znaju posao. I drugo, rade to na neobičan način koji nije baš tako jednostavan kao što se na prvi pogled čini, zaključili su na blogovima i forumima. Što se Snješke tiče, kada se na jednom vrlo uglednom međunarodnom forumu povela rasprava o damama u ribolovu, jedan se od naših prijatelja ljubazno javio. Da, što god mislili, ima i žena koje znaju loviti. Ima jedna u Njemačkoj..., par njih u Kanadi... Uostalom zna se, Snješka i u Hrvatskoj uvijek ulovi najveću ribu... Zgodno i lijepo za pročitati. Nakon međimurskog iskustva još su jednu simpatičnu stvar napisali o našoj zemlji na istom forumu. U slobodnom prijevodu, Hrvatska je drugačija zemlja, kada se nekom nasmiješiš, uzvrate ti osmijehom. Nadajmo se da neće promijeniti to mišljenje ni kada nas malo bolje upoznaju. (alp)

Potočna pastrva iz kanala, 73 centimetra dužine i oko pet kilograma težine, bez guranja u objektiv  (Snimio: Ivica Bratić)

Dok manje ribice do 50 centimetra dužine, ponekad završe u Snješkinoj kuhinji, svi kapitalci se vraćaju (Snimio: I. Bratić)

Dobar početak nove ribičke sezone na Gacki

Iako je tradicionalno druženje povodom otvorenja sezone otkazano zbog velike vode, mi nismo odustali. Bili smo jedini ribiči na rijeci, a Gacka nas i ovog puta nije iznevjerila. Malo smo prilagodili pribor za ove specifične ribolovne uvjete pa je pastrva bilo i više nego što je zabavno uloviti

 

Gacka je bila u livadi, ali ne u mjeri koja onemogućava uspješan lov tonućim strunama i laganijim dvoručnim štapovima

Ribe se najbolje love tamo gdje ima najmanje ribiča, praktično je iskustvo koje mnogi zaborave. Nakon analize nekoliko mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji koja običavamo obilaziti početkom sezone, Mladen, Ivica i moja malenkost zaključili smo da je Gacka ipak najbolje rješenje. Sve je govorilo u prilog pretpostavci da na vodi neće biti ljudi. A manje ljudi znači puno više neuznemirenih riba za igru. Naime, čak je i tradicionalno druženje povodom otvorenja sezone, koje organizira Gacka d.o.o u suradnji s Hrvatskim centrom za autohtone vrste riba i rakova krških voda u Ličkom Lešću, bilo je otkazano zbog visoke vode.

Vodostaj Gacke na postaji u Ličkom Lešću je prema statistici Hrvatskih voda bio 150 centimetra u plusu. Okolne livade su bile dijelom pod vodom, dok su se na brdima bijelili ostaci snijega. Drugi ribiči su odustali, no mi smo iz ranijih iskustava znali da to uopće nije tako loše i da ribolov može biti odličan. Zadovoljavajuće smo lovili i po pola metra višem vodostaju. Nismo pogriješili. Bili smo sami na vodi i ulovili doista puno pastrva, potočnih i kalifornijskih svih uzrasta, uključujući više onih od preko 50 centimetra. Definitivno solidan ulov u našim hrvatskim prilikama pa i šire. Najveću kalifu od oko 55 centimetra ulovio je ovog puta Ivica, dok smo potočne 50+ upisali sva trojica. Za početak ribičke godine što reći nego - divota!

Unatoč vjetrovitom i hladnom vremenu crvenih piknjica koje nas najviše vesele nije nedostajalo, a i kalifa je ove godine dosta

Ista riba u proširenijem izdanju, jedna od mnogih ulovljenih dvoručnim štapom u dubinama nedostupnim plivajućoj struni

Većina ribiča u Hrvatskoj, a i drugdje, ne snalazi baš najbolje u situacijama kad treba loviti daleko i duboko. Laganiji dvoručni štapovi su kod takvog načina ribolova ogromna prednost, iako ni duži jednoručni štap s odgovarajućom tonućom strunom u pravim rukama nije za odbaciti. Lov plivajućom strunom i bilo kojom tonućom muhom po dubokoj razlivenoj Gacki je patnja. Može se uloviti, lovili smo i tako koncipiranim priborom, ali tek nakon što smo se prethodno dobro izlovili "teškom dubinskom artiljerijom" potpomognutom dvoručnim štapovima klase 5. Mladen je kasnije ulovio nešto riba plivajućim muhama u kratkom razdoblju dok su iz vode izlazili vodencvijetovi iz roda Baetis, dok se Ivica pozabavio nimfama. To su popularno zvane grbice, kako ih je lijepo nazvao pokojni Joža Rebrnak, danas dobro poznate svim ribičima na Gacki. No pravo vrijeme za ove bubice tek slijedi, nakon što se vodostaj i vrijeme stabiliziraju. Vrlo vjerojatno već 15. ožujka, do kada je odgođeno službeno ribičko druženje.

Moja omiljena drvena klupica za odmor i meditaciju kod Prvog mosta bila je nažalost pod vodom i služila jedino pticama

Gacka pri ovakvom vodostaju nije nelovljiva ni plivajućom strunom, no doista dobri rezultati traže potpuno drugačiji pristup

Vezano uz organizirani početak ribičke sezone na Gackoj, koji je dugogodišnja tradicija, treba naglasiti iznimnu ljubaznost ljudi ovog dijela Like, zaduženih za brigu o rijeci. Posljednjih godina to se posebno odnosi na Denisa Lončara, ravnatelja Hrvatskog centra za autohtone vrste riba i rakova krških voda u Ličkom Lešću, ali i svih njegovih prethodnika, koji su u datim okolnostima radili najbolje što se dalo. Mnogi su ljudi bili skloni olako prigovarati i gunđati na račun Gacke, uvijek kada bi slabo ulovili, najčešće svojom vlastitom krivicom, zaboravljajući da je ribolov na ovoj rijeci posljednjih godina doista dobar i ribe ima neusporedivo više nego prije 10 godina.

Osobito je vidljiva promjena u brojnosti potočne pastrve. To nije ona potočna od prije tridesetak godina, nešto drugačije izgleda jer su uneseni geni ostavili trag, ali je definitivno prvoklasna prirodna riba koja se primila u rijeci i s ribičkog stanovišta predstavlja korak naprijed u odnosu na masovno poribljavanja kalifom. To će svaki stranac sa zadovoljstvom imati na štapu. Isto tako vrlo mali broj ljudi doista cijeni poklon u obliku besplatnog ribolova i popratne fešte na početku sezone uzimajući to zdravo za gotovo, iako se sličan tretman gostiju ne može naći ni na jednoj vodi u Hrvatskoj i široj okolici.

Ovom prilikom imali smo "problem" s kupovinom naše godišnje ribičke karte na Gackoj jer su dečki mislili kako zbog poplave na ribolov nitko neće doći. Preciznije, nismo uspjeli naći mjesto gdje se može kupiti. Međutim, jedan poziv Denisu riješio je stvar. Nema problema, lovimo na povjerenje, a našu godišnju dozvolu za 2015. godinu kupujemo kada idući put navratimo. Naravno, prije početka ribolova dodatno smo se najavili ribočuvaru, kako pristojnost nalaže, i nakon toga nikakvih problema više nismo imali. Ribolov je bio super. Dečki hvala! To je bilo vrlo ljubazno i sigurno nećemo zaboraviti. (alp)

Poplava, potopljene klupe, snijeg po brdima i bura nisu razlog da na Gacku ne dođemo, jer ribe ima samo ako ribič zna kako

Za klena je način lova važniji od izgleda muhe

Većina ribiča sklona je za neuspjeh kriviti loš mamac, loš pribor, loš dan ili burnu noć prije nego li vlastitu vještinu. U ribolovu većeg klena na površini presudan je oprezan pristup vodi i znalačko zabacivanje. Što se mušice tiče bitno je da nije premala i da ju klen vidi u trenutku pada na vodu

 

Klen od 60-ak cm dužine i preko tri kile težine ulovljen mušicom predstavlja vrijedan ulov, značajniji od mnogih pastrva  

Ne "specijalno dobra muha" čudnog imena već naglašeno oprezan pristup vodi i savršeno kontrolirano zabacivanje viđenoj ribi ključ je uspješnog ribolova na većeg klena. Naglasili smo većeg klena, jer su sitniji primjerci ove vrste vrlo često krajnje jednostavno ulovljive ribe. Na stranu koliko je to nekom zabavno ili ne, sitne klenove ribič početnik može uloviti na prvom ribolovu, bez obzira na to gdje, kako i čime lovio. Slično kao pastrve netom ubačene iz ribnjaka. Klenovi preko pola kilograma i kakvih 35 centimetra dužine su sasvim druga priča. Tu već treba nešto i znati. No, klen klase 50+ centimetra je vrhunski izazov i za ozbiljne dečke. Usporedbe radi, što se ribolovne tehnike tiče, to je mušicom znatno teže ulovljiva riba od pastrve ili lipljana sličnih dimenzija. Postoje ribiči koji su skloni proglašavati klena smećem, no ti sasvim sigurno nisu ulovili macane 50+. Nakon što - i ako - ulove nekoliko takvih sigurno promijene mišljene.

Naglašeno oprezan pristup znači savršeno tiho i usporeno kretanje uz vodu, bez naglih pokreta, koristeći sjene i prirodne zaklone svugdje gdje je to moguće. Jedan krivi pokret ili zvuk dovoljan je da veći klen ne prima muhu. Ne samo zvukovi tipa rušenje stabla, kamenja ili urlanja uz vodu. Recimo, kada jedan ribič naglo podigne ruku da bi svom prijatelju pokazao ribu na površini udaljenu 20 metra. Ili, samo jedan jedini škripavi korak po šljunku 30 metara od zone ribolova. Ili, glasno zalupljena vrata na automobilu parkiranom blizu vode. Veći klenovi će nestati s površine prije nego li ih neoprezan ribič uopće vidi i dođe u priliku da ih pokuša loviti. A ako ih je kojim slučajem prethodno i vidio, veći klenovi više neće biti bezbrižno raspoloženi i skloni muhi. Što ne znači da su netom prije bili neulovljivi. Ljudi s iskustvom lova drugih riba to često pomisle.

Veći klenovi nisu tako rijetki, ima ih u mnogim rijekama i jezerima, no relativno je malo ribiča koji ih znaju loviti mušicom

Kontrolirano zabacivanje znači mekano, precizno, bez trapavog mlataranje po zraku i udaranja vodi. Jedan dobro odmjeren zabac u vidno polje prethodno odabranog klena sa što manje zamaha u prazno ono je što lovi. Ne slijepo pretraživanje vode. Ne treba bez potrebe ići ribi bliže od 10-ak metara jer se rizik da nas vidi ili čuje tada značajno povećava. Ne treba ni forsirati predaleko. Do 20 metra je pametna daljina. Znalac u nuždi može suvislo loviti i dalje, ali za većinu ljudi i veliku većinu prilika to nije preporučljivo. Dakle, jedan precizan zabac viđenoj ribi na 10 do 20 metra, ne slijepo mlataranje po vodi, najbolji je način kako uloviti većeg klena. Vrlo značajan detalj vezan uz ponašanje klena je da on voli vidjeti i čuti pad muhe na vodu. Muhu koja mu padne pred nos uvijek će uzeti prije nego onu koja naiđe pasivno nošena vodenim tokom. Ribiči koji doista znaju bacati mušicu iz raznih situacija, ne samo osnovne stvari već neke složenije trik-zabačaje, tu su u ogromnoj prednosti. Više o finesama u zabacivanju nekom drugom prigodom. Ugođaj klenolova mušicom možete naslutiti iz priloženog filmića. Preporuka je da ga pogledate u HD rezoluciji:

Dakle, što doista treba znati o mušicama za ozbiljan lov većih klenova? Prvo, u velikoj većini slučajeva, veći klen ne voli malu muhu. Kao i u svakom pravilu postoje izuzeci, no muha manja od od kakvih jedan i pol centimetra načelno nije ono što tu ribu previše zanima. Mali klen ide na sve. Centimetar i pol do dva je neki optimum veličine muhe za velikog klena. Prije će pokupit skakavca od tri-četiri centimetara dužine nego malu bubicu na udici broj 14. Drugo, klenu nije osobito bitno pliva li muha i kako. Doista bitno je da ju vidi u trenutku pada na vodu. Samo muhu - ne predvez ili strunu koja mu s neba gruhne na glavu. Kasnije, prvenstveno zato da bi ribič lakše prepoznao ugriz, zgodno je da muha i dobro pliva. Što se klena tiče ne smeta mu ako lagano potone. Klenove možemo loviti i otežanim tonućim muhama. Preciznije, različitim nimfama, jigovima i strimerima. No, taj je ribolov manje uspješan, većini ljudi manje zabavan i koristi se u prilikama kada klena nema na površini.

Muha od 3-4 cm dužine, bez obzira plivala ili tonula, ugodan je zalogaj klenu od 50+ cm dužine dok malu neće ni pogledati

Raspoloženom klenu koji se hrani isto tako nije osobitno bitno što mušica predstavlja. Može se hraniti žutim majskim muhama i pokupit će nešto punašno crno bez problema, samo ako mu lijepo pljucne točno pred nos. Ono što može biti značajno je sloj vode u kojem se hrani. Ganja li kedere po dnu manje je sklon dignuti se za nekom bubom na površinu, premda ni to nije isključeno ako se velika plivajuća muha doista izazovno zabaci. Znači trebalo bi malo razmišljati i promatrati što klenovi doista rade i jedu, pa onda birati muhu. Samo što to ne treba raditi tako detaljno i precizno kao u lovu na selektivno raspoloženog lipljana ili pastrvu. Ako klen "neće", barem u 90 posto slučajeva treba kriviti način lova, a ne izgled muhe. S druge strane, na visinskim vodama odgovarajuća muha ponekad može biti presudna stvar. To treba znati i priznati, iako je procjena odgovarajuće muhe često vrlo subjektivna.
 

Jednostavna muha od crne spužvice i pjetlovog perca gotova je za tri minute, savršeno pliva i ne raspada se kod bacanja

Jednostavne mušice napravljene od foama pokrivaju veliku većinu potreba u lovu klena na površini. Za početak upišite pojam foam flies u Google tražilicu i naći ćete stotine zanimljivih uputa i ideja za vezane. Ne samo za klenove. Što se ribolova klena tiče odaberite one napravljene od materijala koji se lako nabave. Ako vam je vezanje muha baš hobi možete se zabavljati izradom realističnih skakvaca, kornjaša i raznih otkačenih buba. Zgodno i lijepo, no što se ribolova klena tiče nije nužno potrebno. Krajnja jednostavnost radi dovoljno dobro. Foam ili policelon su inače standardni komercijalni nazivi za tvrdu spužvicu koju u raznim strukturama, oblicima i bojama možemo kupiti ili naručiti poštom iz brojnih dućana s opremom za ovaj način ribolova. Primjera radi:

http://www.taimen.com/en/hr/category/foam/204

http://www.bogdangawlik.pl/index.php/cPath/322_85_87

Cijena tog materijala je zanemarivo mala, no ako baš želimo uštedjeti možemo i improvizirati. Tako foam raznih boja, debljine 2-3 milimetra u A4 formatu, možemo naći u knjižarama i hobi dućanima. Vrlo se dobro lijepi trenutnim ljepilom. Tko se voli igrati može slagati različite kombinacije boja. Iako je crna, što se klena tiče, sasvim dovoljna. Foam dobre kvalitete može se naći na policama s šaranskim priborom gdje služi za izradu pop-up montaža. Takav foam škaricama rezuckamo u razne oblike. Slično možemo napraviti i s različitim japankama i šlapama za more. Mada kupovanje šlapa kako bi od njih izrezivali muhe zvuči pomalo suludo. Zgodna stvar u kontekstu raznih buvljak-improvizacija je neopren. To je ono što služi za izradu ronilačkih odijela i ribičkih čizama. Neopren ima prednost pred foamom utoliko što je puno žilaviji i muhe se teže oštećuju. Plivaju odlično. Iako, s druge strane, rezat komad odjela da bi radio muhe...

Bez uljepšavanja i pretjerivanja, svaka od ovih muha napravljena u pet minuta ulovila je više od pet klenova preko 50 cm

Još manje preporučljivo je piljenje, rezuckanje i ljepljene drva po udicama. Može se uloviti i na to, ali... Prvo, time si potpuno bespotrebno radite dodatan posao i troškove. Rad s foamom je neusporedivo praktičniji. Drugo, klenovima koje lovite je apsolutno nebitno jeste li u tri minute napravili muhu od foam cilindra i obojili je flomasterom; ili tri dana strugali, lijepili, bojili i lakirali neku drvenjaru na udicu. Treće, drvodijelski radovi su vrlo cijenjena disciplina u lovu varalicom. U tom miljeu će fino napravljena varalica majstoru donijeti poštovanje i iskreno uvažavanje njegove okoline. S pravom. U ribolovu mušicom i svijetu vezanja mušica nije tako. Struganje i lijepljene drveta smatra niže vrijednom aktivnošću koja ukazuje na nepoznavanje normalnih materijala i tehnika vezanja muha. Foam je neka rubna zona, prihvaćen od većine, ali ne od svih. Drvenjare su preko crte koja označava ribolov mušicom.

Neuvažavanje pravila igre, ne osobe ili elementarnog neznanja, je ono što ljudi ponekad lagano preziru. U rukometu se ne igra nogama, u podvodnom ribolovu se ne lovi bocama, u lovu varalicom se ne koristi živa riba... To su opće prihvaćena pravila igre. U ribolovu mušicom drvo nije materijal za vezanje. Na bilo kojem međunarodnom skupu uglednih vezača mušica nećete naći ni jednog koji hobla letvice. Nije da će vam se zbog krumpiraste drvene muhe netko baš otvoreno narugati u brk. To sigurno neće. No neki blago podcjenjivački pogled, onako ispod oka, ili kakav dobronamjerno zajebantski komentar na račun "drvenih turbo-folk krumpira" i sličnih, u krugovima u mušice upućenijih ljudi, sigurno možete očekivati. Slično kao kad bi kupili tvornički izrađenog gumenog skakvaca, glistu ili malu varalicu pa zabacivali uokolo mušičarskim priborom. Lovi li to ribe? Da, premda ne nešto posebno u odnosu na normalne mušičarske mamce. Samo suština je da to nije to čime se bavimo. (alp)

Spazimo li većeg klena u ovoj poziciji bilo koja veća muha je dobra, ako ju pravilno zabacimo

  

Shock absorber na predvezu nekad i danas

Rastezljivi amortizer trzaja ugrađen u predvez odavno je poznato rješenje za slučajeve kada na relativno jakom štapu koristimo relativno tanak predvez ili relativno malu umjetnu mušicu. Suvremene gumice koje služe u ribolovu plovkom daju ovoj kombinaciji novu i zanimljivu dimenziju

Suvremena gumica osim što umanjuje mogućnost pucanja predveza služi i kao odličan plivajući indikator u lovu nimfama

U ribolovu umjetnom mušicom veličina udice i nosivost predveza moraju biti prilagođeni akciji štapa i težini strune. Ne samo zbog skladnijeg zabacivanja. Upotrijebimo li pretvrdi štap u kombinaciji s pretankim predvezom ili premalom udicom često ćemo gubiti ribe. Najčešće na samoj kontri, ali i kasnije, kod naglih bjegova ili skokova u zrak. Primjerice, stavimo li udicu broj 20 i predvez 0,10 milimetra na brzi stap klase 6 neće biti dobro. Problem možemo vrlo lako rješiti, ako umjeto šestice uzmememo mekanu trojku ili dvojku. To će riba vrlo teško prekinuti, osim ako se ne spetlja za nešto u vodi. Jedini problem u svemu je što dugi štap košta. Ako ga i imamo nošenje dva pribora okolo po vodi baš i nije najkomotnije rješenje.

Jednostavan način rješavanja ovog problema još početkom 80-tih opisao je Zlatko Bunjevčević iz Otočca kraj rijeke Gacke. Rijeka Gacka u to je doba već duže vrijeme bila kultna voda na kojoj se okupljala krema europskog fly fishinga. Gotovo da nema značajnijeg osobe iz te branše koja nije dolazila i lovila velike potočne pastrve osebujna izgleda i ponašanja, kakve se nisu mogle naći nigdje drugdje u svijetu. Domaće zvijezde tog doba bili su Bunjevčević i njegov učenik i prijatelj Milan Štefanac. O njima se 70-ih i 80-ih pisalo po svim europskim i svjetskim časopisima, a njihova imena pamte se i danas u svijetu. Iako je slavno doba Gacke odavno prošlo i pitanje je hoće li se ikad više vratiti. Nadajmo se da hoće. Kako su i zašto taj ugled, tradicija i neobično pozitivna međunarodna atmosfera izgubljeni u vremenu tema je neke druge priče.

Kako bilo, Bunjevčević je osim za strane časopise, u to doba redovito pisao i za časopis Sportski ribolov, glasilo Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza. Iako skromno opremljeni ti su članci bili daleko ispred vremena u kojem su nastali. Mnoge ljude, uključujući i moju malenkost, zainteresirali su za ribolov mušicom.  Zahvaljujući njegovim redovitim kontaktima s najboljim ribičima na svijetu često su donosili i tehničke novine svjetske klase. Jedna takva bila je i amortizer u predvezu, odnosno shock absorber kako ga danas nazivamo. Bunja je u članku s kraja 70-tih opisao njemačkog ribiča Juppa koji se tih dana isticao ulovima na vrlo malu nimfu, vrlo tankim predvezima, služeći se pritom posebnom gumicom skladno ukomponiranom u predvez. Na njemu svojstven živopisan način opisao je i sve osobitosti te vlastito iskustvo lova gumicom. Tko je bio Jupp vremenom smo zaboravili, no Bunju i amortizere nismo. Barem mi stariji.

Zlatko Bunjevčević (desno) i njegov učenik Milan Štefanac na  Gacki vjerojatno krajem 70-ih godina

  
Nakon tog Bunjevčevićevog članka dosta nas u Hrvatskoj počelo je eksperimentirati s takvim amortizerima. Ne bez razloga. Tadašnje udice na brojevima manjim od 14 često su se odvijale, dok su predvezi držali skoro upola manje nego danas. Općenito, velika većina ribiča smatrala je svaki ribolov najlonom tanjim od 0,15 mm i udicom manjom od broja 16 besmislenim gubljenjem vremena. Juppov amortizer se nije pokazao lošom idejom, ali postojalo je nekoliko razloga zašto smo relativno brzo odustali. Prvo, bilo ih je teško nabaviti. Drugo, za tadašnje prilike bili su prilično skupi. Čak i nakon što smo otkrili kako je riječ o proizvodu koji izvorno služi u zubnoj medicini, trebalo se dosta natezati sa zubarima kako bi se dobio koji metar. Četvrto, tu je zubarsku gumicu bilo gotovo nemoguće dobro i trajno vezati na najlon. Bilo koji čvor, ni nakon poprilično posla, lijepljenja i lakiranja, nije bio pouzdan i znao je proklizavati. Nakon nešto trapavo izgubljenih riba sve je skupa palo u zaborav.

Priče sam se ponovo sjetio u razdoblju kada sam se bavio i ribolovom plovkom. Naime, kao kratka informacija za one kojima je lov plovkom neka druga strana svemira, postoji primarno natjecateljska tehnika lova tzv. štekom. To je vrlo dugački slabo savitljiv štap koji u svom vršnom dijelu ima ugrađen sistem s posebno, za tu namjenu, izrađenim gumicama. Prve gumice za šteku koje su mi sredinom 90-ih došle u ruke odmah su me podsjetile na Juppa i Bunjevčevića. To je to što smo onda tražili, poveselio sam se, no i vrlo brzo ohladio. Te su gumice bile napravljene od materijala kojeg je bilo gotovo nemoguće povezati s najlonom bez posebnih konektora koji su za potrebe ribolova mušicom bili suviše glomazni.

Ne znam što me je i zašto asociralo na čitavu ovu priču dok sam neki dan u jednom zagrebačkom dućanu ribičkog pribora tražio nešto neodređeno što će mi popraviti raspoloženje. Možda pogled na bogato opremljen plovkaroški kutak dok sam mjerkao mušičarske štapove? No, kako bilo, odlučio sam provjeriti ima li kakvog tehnološkog napretka u proizvodnji gumica za šteke. I pokazalo se da ima. Dečki u dućanu bili su vrlo susretljivi pa su mi jednu koja mi je zapela za oko dali na probu. Vezali smo običan Perfection loop na gumici, omču na najlonu i povukli. Držalo je savršeno. Čvor nije popuštao, najlon nije rezao gumicu. Osim što je to savršeni amortizer za lov super tankim predvezima, boja je takva da će ovakav sasvim sigurno poslužiti i kao indikator u lovu nimfom. Bez da sam isprobao na vodi, sigurno mogu reći da će ovo biti bitna prednost u lovu predvezima od 0,08 do 0,12 milimetra. Ako je moj stari učitelj Bunja u vječnim ribolovilištima to slučajno vidio, sigurno se i on tamo gore nasmješio. A nasmješio bi se i netko lukav iz industrije vezane uz ribolov mušicom - ako bi se toga dosjetio. (alp)

Potočare sličnih dimenzija bile su običan ulov na Gacki u doba kada je Zlatko Bunjevčević pisao o amortizerima na predvezu

Korisni čvorovi: Perfection ili Angler's Loop

Dobre stvari u svakom ribolovu, pa tako i u ribolovu mušicom, često su krajnje jednostavne. To se tiče kako vezanja umjetnih mušica i tehnika lova, tako i vezanja čvorova na predvezu. Postoje mnogi načini vezanja fiksne omče na monofilu, no ovaj je jedan od onih koje bi svaki ribič trebao poznavati

 

Perfection Loop obično koristimo na predvezima za jednostavno povezivanje s omčom na mušičarskoj struni, ali i za vezanje mušice

 

Ovaj klasični ribički čvor datira još iz 17. stoljeća, iz doba Izaaka Waltona, piše G. Budworth u knjizi: Hamlyn Fishing Knots. Jednoj od najboljoj na tu temu koja se može naći. Izvorno Angler's Loop ili u prijevodu Ribička omča, pokazao se u to doba toliko dobrim za vezanje struna od svile i konjske dlake da su ga vremenom počeli nazivati savršenim (engl. perfect) ili Perfection Loop. Za razliku od drugih iz tog doba, ovaj se pokazao odličnim i na mnogim modernim materijalima. Osim na najlonu i fluorocarbonu, Perfection Loop se dobro ponaša i na gumicama, mekanim sajlama pa i žicama od nikal titaniuma. Nije dobar samo za vezanje pletenica od Spectra (Dynnema) vlakana.

Postoji barem dvadestak načina vezanja fiksne omče na monofilima. Kod nas najpoznatija je obična Dupla omča (Double overhand loop knot). Nju će lakoćom vezati malo dijete na svom prvom ribolovu. Plovkaši natjecatelji će umjesto nje preporučit Figure of Eight Loop, jer ima bolju nosivost na vrlo tankim najlonima. Ribiči varalicom često koriste Rapalin čvor (Rapala Knot), oni na moru Bimini Twist... Svi načini izrade fiksne omče imaju svoje prednosti i mane. Odnosno, postoje konkretne ribolovne situacije gdje su iz nekog praktičnog razloga podesnije od ostalih.

Više je razloga zašto u ribolovu mušicom mnogi iskusni i ugledni ljudi preporučaju Perfection loop. Prvi razlog je krajnja jednostavnost. Često ga vežemo na vodi, a uz malo prakse, napravi se za nekoliko sekundi. Drugo, ovaj se čvor vrlo jednostavno zateže. Malo je šansa da pri zatezanju nešto krivo sjedne pa moramo vezati nanovo. Nosivost ovog čvora nije apsolutna, ali je vrlo pouzdan i rijetko popusti. Perfection loop ima vrlo mali volumen i na kraju, što je posebno bitno, postavlja omču točno u liniji s monofilom. Konkretna primjena ovog čvora je, prvo, spoj predveza i mušičarske strune omčom na omču i drugo, gibljiv spoj mofila i udice. Postoje više načina kako možemo vezati Perfection loop.

1. Direktan način se koristi za vezanje monofila od najlona i fluocarbona, mekanih pletenih sajli i gumice koja služi kao shock absorber. Na internetu možete naći brojne step by step instrukcije za vezanje, ako u ovom filmiću ne bude što jasno:

2. Indirektan način koristimo isključivo za vezanje žice. Tako možemo vezati i sve ostale materijale, ali bespotrebno potrošimo puno više vremena. Sam čvor na kraju bude potpuno identičan onom vezanom direktnim načinom za pet sekundi. U rasporedu namotaja i nosivosti nema apsolutno nikakve razlike.

 3. Direktan način s umetnutom udicom alternativa je poznatijem Rapala čvoru s razlikom što se puno brže veže i jednostavnije zateže na tanjim monofilima kakve koristimo u ribolovu mušicom. Uz malo vježbe može se vezati naslijepo. Fiksna omča omogućava slobodnije kretanje muhe i najčešće se koristi u lovu strimerom.

I na kraju ne zaboravite, svaki čvor na predvezu prije zatezanja treba navlažiti. Najjednostavnije i najbolje vlastitom slinom. Zatezanje bilo kojeg čvora na suho drastično mu smanjuje nosivost! (alp)

Riba od tisuću zabačaja ulovila se baš na prvi

Neki ribiči kažu kako je za ulov jedne glavatice potrebno zabaciti čak tisuću puta. Moguće, ali iskustvo mnogih drugih u različitim situacijama pokazuje kako je prvih nekoliko zabaca u pravo vrijeme i na pravom mjestu presudno. Nasumično pretraživanje vode najčešće je beskorisno 

Strimer u Squidro stilu, napravljen od narančastog marabua i gumica, pokazao se dobrim izborom za bistru vodu i sunce

Iako smo nakon ulova u prvom zabačaju odbacali dobar dio od preporučenih 999, ulova na Kupi tog dana više nismo imali

Ako u ribolovu na glavaticu, unatoč žuboru planinske rijeke, začujete divlje urlikanje ribičkog kolege s udaljenosti od dobrih stotinjak metara, možete biti prilično sigurni da ga nije napao medvjed. Ni podivljali bik, ni čopor vukova. Naime, kada je pristojna riba ove vrste na udici, ribičko glasanje ponekad može ostaviti vrlo sličan dojam. U takvim prigodama red je prekinuti ribolov i biti prijatelju pri ruci. Čak i ako nam to u tom trenutku baš i nije najzgodnije...

- Je'l vani..., treba pomoć..., na što si ju..., koliko je dugačka...? - zapuhano sam pitao Mladena Kuhtu dotrčavši s jednog mjesta nizvodnije na rijeci Kupi nedaleko od Broda. Prethodno, složivši dvoručni mušičarski štap, baš sam guštao u mirisu zimske rijeke smišljajući kako ću im profinjeno zabaciti jednu sočnu strimerčinu. Kad taj urlik! Skoro me srce strefilo. Ipak, nije bilo teško potrčati. Uz dozivanje, već na pola puta, spazio sam koprcanje na površini tog dana niske i bistre rijeke. U prvi mah pomislio sam kako je naš optimistično zacrtan plan ulova metrašice na dvoručni mušičarski štap upravo u fazi realizacije.

- Koliko je dugačka?! Bahhhh... - šeretski se nasmijao Mladen - ...prekratka je samo 25 centi. Ali, moj novi rekord je ipak tu! - Adrenalin se očito brzo vratio na normalu. Pohvalno. Ipak riječ je o ribiču koji se nalovio većih riba tako da nešto od tri plus kile i nije razlog ni za preveliku dramu, a ni za sportsko hvalisanje. A je me prošetao, mislim. Pružam ruku i čestitama kako naše fine ribičke regule nalažu. Svaki ulov glavatice je uspjeh, a onaj ciljani umjetnom mušicom na dvoručni štap, u punoj sezoni gdje varalice lete na sve strane, pogotovo. Bravo Mladen!

Dubljak Kupe kraj zaseoka Doluš krio je ovu neveliku, ali za današnje prilike sasvim sasvim pristojnu glavaticu od 70+ cm

  

Najdublji dubljaci rijeke Kupe kriju najveće ribe, prastaro je ribičko zapažanje.Treba li uopće gubiti vrijeme loveći drugdje?

Mladena u zadnje vrijeme baš ide karta. Već drugi ribolov zaredom na prvi zabac ulovio je glavaticu koju prati izreka da je riba od tisuću zabaca. Mislim da ta izreka potiče od kolega iz Slovenije. Obzirom na ribolovnu tradiciju i populaciju te ribe u toj zemlji tu izreku sigurno treba uzeti vrlo ozbiljno. Iako iz hrvatskog kuta gledano, prije bih rekao da je to riba od prehodanih tisuću kilometra uz vodu. Jer i tisuću sati lova bilo bi često premalo. Mnogi je ribiči nikad nisu ulovili, čak ni iz više desetaka tisuća zabaca, tražeći je godinama. Na putu od Zagreba prema Brodu na Kupi, gdje smo i ovog puta naumili loviti, baš smo se razglabali o nekim iskustvima na tu temu iz ranijih godina. 

Prisjetio sam se iskustava Seada Cerića iz Bosanskog Novog s kojim sam 80-tih godina u nekoliko navrata lovio na rijeci Uni. Riječ je o ribiču koji je vrlo vjerojatno ulovio najviše ovih riba na području Ex-Yu, a moguće i šire. Tipa po desetak preko 10 kila dnevno i tako godinama. Rekli bi smo ništa neobično, samo što je za razliku od mnogih koji su to isto tvrdili, Sejo svoje ulove mogao konkretno potkrijepiti fotografijam i brojnim prepariranim monstrumima u klasi od 15 do 30 kila izloženima u njegovom malom dućanu ribičkog pribora. Iako tu nije bila riječ o lovu mušičarskim priborom, pa ni uvijek o baš leganim načinima lova varaličarskim priborom, njegova zapažanja o ponašanju ribe bila su iznimno vrijedna, poučna i zanimljiva. Jedno od nakorisnijh bilo je zapažanje da ta riba ili "oće ili neće". Ako i kada hoće, sastavit će, što bi Sead rekao, na prvu. Ako neće, uporno mlaćenje po istom mjestu rijetko će dati rezultat. Puno je veća šansa da ju otjeramo nego ulovimo.

Put do Broda na Kupi i mjesta na kojima smo lovili traje približno sat i pol, a putni troškovi od Zagreba iznose oko 350 kuna

Civilizacija se polako seli iz ovog dijela svijeta, osobito s hrvatske strane Kupe, dok je na slovenskoj nešto prometnije

Mladen je prekaljeni alpinist i speleolog pa neke od stvari koje radi, poput snimanja terena s ovog mosta, ne bi preporučili

To se Cerićevo iskustvo poklopilo s mnogim slučajevima na vodi koje sam doživio, vidio ili čuo od prijatelja kojima nije blisko nikakvo pjesničko uljepšavanje. Recimo, jedan od najdojmljivijih doživljaja tog tipa bio je prvi zajednički ribolov mog prijatelja Borisa Hrašovca i pokojnog Mire Karfijata, vjerojatno najtrofejnijeg ribiča na ovu ribu u Hrvatskoj ikad. U kategoriji legalnih ribolovnih tehnika bez sumnje prvog. Razlika u godinama između dvojice ribičkih pajdaša bila je oko 50 godina. Ukratko, veteran je doveo mladca na jedno od svojih supertajnih pozicija na Kupi. Dok je Boris već uvelike zabacivao na sve strane, Miro je fino odmjereno i bez nervoze zabacio samo jednom. Na mjesto gdje Boris, a ni većina nas nikad ne bi ni pomislili da može skrivati ribu, pogotovo ne takvu. Nakon samo tri sekunde - dum! Glavatica od 114 centimetra i 14 kila.

Iako sebe nikada nisam smatrao osobitim stručnjakom za lov ove ribe, dobar dio od kakvih stotinjak ulova, uključujući i dvije oko metra, uklapali su se većinom u pomenutu teoriju. Ključno je prepoznati dobro mjesto, po mogućnosti već ranije snimiti određenu ribu koja se tu drži i upoznati njene navike. Prvih dva tri zabaca su presudna. Treba biti tih, oprezan i precizan. Nakon toga bolje je pričekati neko vrijeme i tek tada ponovno zabaciti nekoliko puta. Od puno trčkaranja i suviše nervoznog zabacivanja na isto mjesto, kako god ono privlačno izgledalo, slaba korist. Slično se pokazalo i u našem zadnjem ribolovu. Nakon ulova na prvu, nije nam puno pomoglo što smo marljivo odradili svih 999 zabaca koji su nam nedostajali do tisuću. Na tom istom i na dugim mjestima. Doduše, imali smo još jedan potez i praćenje neke ribe koja je dimenzijama više nalikovala pastrvi.

Šteta je što na Kupi nema riba koliko ih je bilo prije kada su naše vještine lova mušičarskim priborom bile u povojima

Skagit stil lova dvoručnim štapom definitivno se dokazao ne samo kao zabavna već i vrlo uspješna tehnika lova na vodama poput Kupe

Na povratku, nakon što je već debelo pao mrak, otkrili smo da je pun Mjesec. Bio je kao velika sjajna kugla na nebu dok smo vozili prema Zagrebu. Naime, neka opća ribolovna teorija kaže da razdoblje punog mjeseca, mala i bistra voda, sunce i toplo vrijeme bez daška vjetra baš i nisu najbolji uvijeti za lov glavatice. Još jednom se pokazalo kako nije tako. U ribolovu, bilo kojem, nema čvrstih pravila. Sve je tog dana bilo naopako, a ipak smo imali prekrasan ribolov, pristojan ulov plus nešto sporednih događanja. Jedina mana bila je što je takav zimski dan prekratak. - Moš se j...t, ako nisi na vodi i gledaš doma televiziju. Jedino tada ribe sigurno ne grizu - mudro je ovu filozofsku temu na rastanku zaključio Mladen. (alp)

Glavatica je riba koja divljom ljepotom plijeni uvijek plijeni pozornost, bez obzira na veličinu i način kako je ulovljena

Riba je nakon fotografiranja puštena natrag u Kupu u nadi da će idućih godina nadoknaditi 25 cm do metra koji joj nedostaju

Zgodan strimerčić za samo pet minuta posla

U vodi živahno pokretnu formu ribice možemo napraviti od trake štavljenog zečjeg krzna, malo sjajnih lameta, kuglice olova i centimetra shrink tube. Boje možemo kombinirati po želji, a najbolje će biti ako uzor potražimo u prirodnom plijenu riba lovimo. Pijuri, peševi, krkuše dobar su izbor

 

Ovaj je strimer varijacija Zonkera od kojeg se razlikuje punašnijom formom i izraženijim odbljeskom donje polovice tijela

Nekoliko baš debelih pastrva i klenova, koji prethodno nisu pokazivali interes za bilo što drugo, ulovio sam prošle sezone strimerčićem vrlo živahne akcije, izgledom nalik ribici dužine pet do sedam centimetara. Za bolje poznavatelje mušica u konstrukciji ovog strimerčića na prvi pogled nema ništa osobito novo i originalno. No, on krije u sebi nekoliko malih vezačkih trikova koji ga ipak čine drugačjim od ostalih. Osim toga vrlo je jednostavan za vezanje, trajan i ugodan kod zabacivanja. Na njemu nema ničeg skupog i teško dostupnog, kao ni raznih ukrasnih detalja koji, po mom skromnom mišljenju, za uspjeh ribolova uopće nisu bitni. 

Kako bi ste sami izradili ovaj vraški lovan strimerčić upišite za početak u Google tražilicu naziv Zonker Fly. Otvorit će vam se popriličan broj sličica i filmića koji prikazuju izradu brojnih varijacija ove muhe. Smatrajte to uvodnom informacijom. Zajednička svima su leđa od trake štavljenog krzna, najčešće zeca ili kunića. To je razlog zašto se za ovaj tip strimera, osim službenog naziva Zonker, vrlo često koristi izraz Bunny ili u slobodom prijevodu Zekonja. Ovaj materijal danas možemo naći po ribičkim dućanima ili naručiti preko Interneta u više desetaka boja. Dok toga nije bilo znali smo se opskrbljivati kod krznara koji su obično bili voljni dati ili za sitniš prodati ostatke krzna za bunde. Danas je to za većinu ljudi ipak komplikacija i gubljenje vremena. Paketići krzna tvrtke Wapsi, Taimen i sličnih doista nisu neki trošak.

Možemo izabrati boje prirodnog plijena, ali i druge koje provociraju znatiželju, agresivnost i obrameni nagon predatora

za izradu su potrebne: škarice, osnovni konac, trenutno ljepilo, shrink tube, udice, lamete, otezanje i komadić zečjeg krzna

Dobra će biti svaka udica malo dužeg vrata. Osobno, ako mogu birati, najviše volim Gamakatsu model F16. Ne ulazeći ovom prilikom u detalje, mislim da je to daleko najbolja strimeraška udica na svijetu. Najčešče korištena veličina za pastrve je 4 i 6. Ako veći strimeri od pet centimetra na nekoj vodi s pastrvama nisu dozvoljeni može broj 8. Za lov drugih riba Zonker može biti i puno veći. Do granice koju možemo ugodno zabacivati nekim priborom. Recimo, desetak centimetra zeca bit će biti neki maksimum za pribor šesticu. No, devetkom ili desetkom u nuždi se može bacati i 18 centimetara zečetine. Naravno, uz odgovarajuću bacačku tehniku i strunu za tu namjenu.

Idući korak je ugradnja otežanja na udicu. O tom sam pisao u jednom od ranijih postova. Postoje mnogi načini, meni najdraži za strimere je onaj sa Shrink tubama. U njih može ići tungsten ili obična sačma kakva se koristi u ribolovu plovkom. Ovisi što imamo pri ruci. Otežanje fiksiramo s donje strane udice, priblizno na tri četvrtine dužine vrata udice, bliže ušici. Baš tako raspoređeno otežanje nije slučajno. Ima četiri važne funkcije. Prvo, potapa muhe na lovnu dubinu. To nije teško dokučiti. Drugo, što mogi vezači koji ne love ribu ne razumiju, daje joj balans s ciljem da se u vodi ne vrti i preokreće naopačke. Treće, širi kasnije vezane lamete od udice dajući volumen strimeru u prednjem dijelu. Četvrto, muha dobiva umjerenu jig akciju, koja u načinu vođenja potez-pauza osigurava lelujanje krzna. Što ćeš više.

Količina otežanja ovisi o veličini udice i dubine na kojoj želimo loviti. Premalo otežanja znači da strimer ovog tipa sporo tone i sklon je izvrtanju na bok. Previše otežanja znači da ga ne možemo ugodno zabacivati i da za neku određenu situaciju prebrzo tone. Treba se malo poigrati dok se ne nađe prava mjera za pojedine veličine udica i određene potrebe. Balans muhe možemo dodatno regulirati i širinom krznene trakice u odnosu na količinu lameta odozdo. Cilj svega toga je da strimer stabilno drži orijentaciju lukom udice prema dolje. Neželjena osobine su okretanje na bok ili rotiranje oko svoje osi u tekućoj vodi. Maksimalno aktivnoj ribi ili ribi netom ubačenoj iz ribnjaka obično je potpuno svejedno kako strimer izgleda i kako se ponaša. Međutim, opreznoj ribi, na vodama gdje se strimerima puno lovi, ovakve finese u vođenju mogu biti presudne.
 

1. Minuta: Tungsen ili olovo stavimo u shrink tubu, kratko zagrijemo upaljačem i kada se stisne pojačamo koncem.

Izradu ovog strimera počinjemo vezanjem snopića lameta kod luka udice. Značajno je pritom uočiti da taj snopić ima dvije namjene. Prvo zatvara siluetu ribice odozdo. I drugo, spriječava petljanje trake zečjeg krzna oko udice. Svi koji su malo više lovili Zonkerima znaju koliko je petljanje nezgodan problem. Ljudi ga danas rješavaju na različite načine. Neki slobodan repić zeca maksimalno skrate. Tada se definitivno ne petlja, ali strimer nema željenu lelujavu akciju koja sve Zonkere čini osobito privlačnima ribi. Drugi ljudi na repu muhe, u produžetku vrata udice, naprave omču od debljeg najlona kako se zec ne bi zavlačio pod luk udice. Ovaj način nije loš, no ima manu što se zbog te omče promaši dosta ugriza riba.

Zato za ovu svrhu biramo tanke lamete umjereno savitljivog tipa. One spriječavaju petljanje zeca oko udice, ali su dovoljno savitljive ne smetaju kvačenju riba kod griza. Još jedan plus u odnosu na klasični Zonker je što u vodi imaju akciju kao i krzno. Dakle, ono na što valja pripaziti je da lamete ne budu premekane. To je bitno. Mekana lameta će fino raditi, ali neće imati funkciju štitnika udice. Najbolji izbor je Angel Hair. Može iz ribičkog dućana, ali još bolje onaj za kićenje božićnog drvca. Toga sada ima posvukuda. Postoje još neke lamete iz ribičkih dućana u inozemstvu podesne za ovaj način primjene. No, bitno je samo za početak upamtiti da je standardni Lure Flash premekan za ovu namjenu.

Samo vezanje busenčića lameta je krajnje jednostavno, a polazi od pretpostavke da se želimo što manje baviti kasnijim uređivanjem škaricama. Prvo zato što nam to oduzima vrijeme, a drugo, zato sto je otpad od šišanja lameta toliko nezgodan za čišćenje sa stola da nam pospremanje može uzeti više vremena nego samo vezanje. I nakon toga, koliko god pazili, teško ćemo se riješiti blještavih šljokica sa stola, odjeće i tepiha. Dakle, uzmeno prozračan snopić Angel Haira, poravnamo ga i postavimo tako da strći u formi repa oko pola dužine vrata udice.
 

2. Minuta: Manje savitljive lamete formiranju silueteu ribice, ali služe i kao štitnik koji spriječava petljanje krzna oko udice

Vežemo ga s nekoliko namotaja osnovnog konca. Višak koji strći prema ušici udice ne režemo na nulu. Umjeto toga preklopimo ga prema natrag, odmjerimo na plovicu prethodnog, odrežemo i ponovo vežemo. Uz malo prakse, nema više šišanja, šljokica po cijelom stanu, usisavanja i pospremanja. Ostatak busena lameta poslužt će za izradu prednjeg dijela te iste muhe. Dakle, još jednom. Busen se treba fino uklopiti u siluetu ribice. Ne smije biti premekan jer takav neće štititi luk udice od petljanja zečjeg krna. Ne smije biti ni pre gust, već prozračan i dovoljno gibljiv, jer jedino takav neće kvariti balans i zanimljivu akciju muhe.

Vezanje zečjeg krzna idući je korak. Njega smo prethodno oblikovali škaricama tako da se stanjuje prema natrag, a dužinu izmjerili priližno na dvije dužine luka udice ili malo više. To je optimalna mjera, ako zelimo da sve skupa na kraju ima formu ribice. Razdvojimo dlačice točno na polovici dužine krzna, prislonimo na snopić lameta, obuhvatimo ga pet šest puta osnovnim koncem, vratimo se koncem na vrat udice i tu napravimo čvor. Kao da smo završili muhu. Oprezno ga fiksiramo s malo trenutnog ljepila. Kako nam sve to skupa ne bi smetalo  dok radimo na prednjem dijelu muhe stisnemo i zeca i lamete prema natrag i omotamo nekom žicom ili laganom kvačicom. Nema veze što je zgužvane, ovaj je zeko žilava životinjica.
 

3. Minuta: zečje krzno vežemo preko lameta s nekoliko pažljivih namotaja konca i s donje strane kapnemo kap ljepila

4. Minuta: Mekanom žicom ili kvačicom odmaknemo sav materijal unatrag da ne smeta dok se bavimo prednjim muhe

Slijedi vezanje prednjeg snopića lameta. Ono po čemi se ova varijacija razlikuje od ostalih tipova Zonkera je što vrat udice sve do ugrađenog otežanja ostaje gol. To vas ne treba brinuti jer se udica na kraju uopće neće vidjeti. Motanjem bilo čega na taj dio vrata udice samo radimo nepotreban balast koji će negativno utjecati na tonjenje muhe, izvlačenje iz vode i bacanje, dok je korist od toga nikakva. Dakle, drugi snopić lameta postavimo ispred otežanja koje služi kao širilica. Odvaja lamete od udice i daje prozračno punašnu formu ribice. To je to što zelimo. Vežemo ga i uredimo jednako kao zadnji snopić.
 

5. Minuta: Vežemo drugi snopić lameta ispred otežanja, preklopimo krzno i odrežemo višak. Preostaje je čvor i kap ljepila 

  
Nakon što smo uredili prednji snopić lameta maknemo pomoćnu žicu ili kvačicu, oslobodimo zečje krzno, preklopimo ga uredno preko prednjih lameta i fiksiramo koncem. Nema nekog bitnog ujecaja na lovnost muhe, ali zbog estetskih razloga pripazimo da koncem ne dohvatimo lamete ili niti zečje dlake tako da ružno vire iz čvora. Završimo još jednom oprezno nanesenom kapljicom trenutnog ljepila. Uz malo vježbe izrada ove muhe traje pet, maksimalno 10 minuta. I to je to. Možemo odmah na pecanje. Ako ste pažljivo slijedili upute i razmišljali što i zašto radite, ovaj vas strimerčić sigurno neće razočarati, bez obzira na to lovili li njime pastve, grgeče, smuđeve, bassove, glavatice, štuke, a u moru brancine, lice, strijelke, pirke i druge. (alp)