O smislu, načinima i dosegu ribičke poduke

Svaki ribolov možemo (na)učiti iz knjiga, filmova ili od starijih i iskusnijih ribiča... Najbolje je kombinirati načine. Posebnost ribolova mušicom je što uz ove uobičajene izvore postoji dodatna kategorija licenciranih instruktora, ljudi koji rade po određenom programu koji se polaže na ispitima

 

Zato što mali detalj u bacanju čini razliku, dobro je iskoristiti pomoć stručnijih ljudi (Sve fotke snimio: JANKO BARTOLEC)

Svaki sportski ribolov je prvenstveno zabava. Ribolov mušicom je možda samo nešto veća zabava. S naglaskom na možda. Ništa više od toga. Ni znanost tipa fizika-mehanika, pogotovo ne umjetnost, ni ozbiljan sport tipa atletika, ni biznis kategorije od koje se može bezbrižno živjeti. Tko pokuša svoje bavljnje mušicom uklopiti u nešto od navedenog ili raditi to samo zato da bi postao "netko i nešto" razočarat će se prije ili kasnije. Svatko tko se bavi ribolovom mušicom i pritom se osjeća dobro, ne radi štetu, ne maltretira druge oko sebe, znalac je tog načina ribolova. Jer je opuštena zabava prava i jedina svrha ove realno beznačajne djelatnosti. Što ribič radi, kako baca, koliko i što ulovi uopće nije suštinski bitno. Samo opuštena zabava. Treba zadržati taj ugodan osjećaj što duže. Katkada to neće biti lako. Prepoznate li se u toj blaženoj kategoriji zadovoljnih, nemojte gubiti vrijeme čitajući dalje ovaj tekst. Nije za vas.

Međutim, ako ribič vidi da nešto ne štima, poželi znati više, raditi bolje, počne ulagati napor i novac kako bi to i postigao, ima smisla govoriti o kvaliteti i načinima poduke. Naučiti možemo na nekoliko načina. Čitanjem knjiga kojih o ribolovu mušicom danas ima više nego o svim ostalim načinima ribolova zajedno. To je i dobro i loše. Treba znati koje knjige kupiti i pročitati. Drugi način učenja je putem filmova. I njih je cijela gomila, svakakvih. I dobrih i loših. Treći način je kombinacija vlastite prakse i savjeta nakog iskusnijeg kolege. Većina ljudi ono što zna nauči tom metodom. Ni to nije loš način, ako vodi tomu da je ribič zadovoljan i dobro raspoložen. Međutim, kao što se primjerice nogomet ne nauči na utakmici već na tisućama pomno organiziranih treninga, tako se i segment bacanja ne nauči samo pecanjem riba. Bacanje je samo jedan dio kompletne ribičke vještine. Važan sigurno, zabavan, ali ne i presudan za ulov.

Što je to dobar učitelj? Možemo to nazvati iskusniji kolega, mentor, instruktor, majstor, guru, mađioničar, drag čovjek... Kako god bilo, nebitno. To je osoba koja zna više, zna kako prenijeti to znanje i troši svoje vrijeme kako bi dugom pomogla. Recimo, učitelj. Prava mjera dobrog učitelja je kvaliteta i uspjeh njegovih učenika. Ne samohvala, ne brojnost onih koje su podučavali, ne pametovanje u birtiji, ne novci koje su zaradili ili tvrde da su zaradili. Ti si dobar instruktor? Divno, pokaži mi prvo što znaš, a onda jednog kojeg si naučio. Nije nužno, no pristojno je i lijepo kada učenici nakon što od nekog nešto korisno nauče poštuju tu osobu. Po tom pitanju nađe se vrlo pozitivnih, no i negativnih primjera. Tipa učenika koji pljucka i serucka, prijeti i šteti onom od kojeg je pozitivu besplatno dobivao na dlanu. Nažalost, gadarije se ne može u potpunosti izbjeći, no postoje određeni načini kako se vjerojatnost za tako što značajno smanji. Među ostalim, jedan od načina je da se u startu ne uče ljudi koji to ne zasluže. Niti je ribička škola za svakog, niti je svatko za školu, ukratko. Niti je dobra ribička škola obavezna. A što se besplatno dobije toliko kasnije i vrijedi.

Instrukcije se ne zbivaju se u birtiji već je riječ dugotrajnom ozbiljno radu nakon kojeg učenik mora dodatno sam trenirati

Kako bi naučili bacati potrebno je prvo usvojiti teoriju, zatim pravilan pokret te nakon toga neko vrijeme sustavno ponavljati

Sve gore pomenuto možemo primjeniti na bilo koji način ribolova. Posebnost ribolova mušicom je kategorija licenciranih instruktora. Što to znači? Kod ostalih načina ribolova gradivo i način poduke ovise isključivo o procjeni onog tko podučava. U ribolovu mušicom postoje federacije, ima ih više u različitim dijelovima svijeta, koje imaju definirane programe i standarde podučavanja. Oni se polažu na ispitu. Ukratko, ti ispiti se sastoje od teorije i izvođenja većeg broja praktičnih zadataka. Neke ispite nekih federacija vrlo je lako položiti. Ponekada licencu instruktora dobiju ljudi koji su katastrofalno loši ribiči, bacači i učitelji. Postoje neke druge federacije gdje se ispiti polažu javno, gdje ni para ni ulizivanje ne mogu pomoći, ako se zadaci ne izvedu pred publikom, pravilno i po zadanim standardima. Tu se ne radi samo o daljinama ili pogocima u metu već i načinu izvođenja, popratnim objašnjanjima i drugom. Kriterij prolaznosti je vrlo različit. Toliko različit da u nekima od njih jedan od 10 kandidata padne, a u drugima jedan od 10 kandidata položi.

No, u svim instruktorskim federacijama, a i van njih postoje sposobni ljudi koji svoj posao doista znaju raditi. Zato nećemo spominjati imena federacija kako ne bi nekog neopravdano uvrijedili. Isto tako treba istaknuti kako postoje ljudi koji ne pripadaju ni jednoj od federacija, a zna se da iznimno dobro love ribu, demonstriraju tehniku i podučavaju druge. U toj kategoriji postoje ljudi koji su bili članovi jedne ili više federacija, ali su zbog neslaganja s programom ili pojedinim ljudima tu federaciju napustili. Postoje i oni koje su te federacije izbacile. Jednako tako postoje i vrlo kvalitetni ljudi, koji doista znaju, ali s federacijama jednostavno ne žele imati posla. Iz razno raznih, često vrlo opravdanih razloga. Doduše među takvima se često prikriju i oni koji kažu da "ne žele imati posla", a realno nisu sposobni ispuniti tražene standarde za polaganje bilo kojeg ispita. Upravo u toj kategoriji nedovoljno sposobnih "velikih magova" nađu se oni koji najžučnije omalovažavaju tuđi rad, sposobnost i diplomu. Ekstremna kategorija takvih su oni koji boljima od sebe pokušavaju učiniti i neku konkretnu opipljivu štetu. Tipa ukrasti, prevariti, oštetiti... Gadarije za koje treba imati mašte.

Nakon što se teorija i tehnika bacanja nauči do određene razine, vrlo se lako može razlikovati dobar i loš instruktor. To se tada kristalno jasno vidi. Problem je kako to znati prije nego što se na instrukcije potroši vrijeme i novac. Vrlo lošeg instruktora možemo odmah prepoznati po tome što nema učenika. On može imati ljude koje "podučava", oni čak mogu biti njime zadovoljni ili impresionirani, ali ti ljudi ne znaju napraviti ništa. I to se vidi. Drugi dosta indikativan pokazatelj lošeg učitelja je što će on redovitio imati potrebu dokazivati, objašnjavati i uvjeravati kako je jednako dobar kao "oni dugi" za koje se zna da znaju. Prvenstveno u birtiji, pred neukom publikom, bez pribora ili vode u blizini. Samo nađe li se u situaciji da to može ili mora javno pokazati pred upućenom publikom, na livadi ili u ribolovu, nestat će bez traga. Neuka publika, birtija, po mogućnost alkohol, laži, hvalisanja, ogovaranja, to je medij u kojem loš učitelj prosperira. Dobar se samo bavi svojim poslom. To su konkretna iskustva.

U Hrvatskoj je od 2008. nadalje održano više seminara i tečaja kroz koje je prošlo više stotina ljudi, domaćih i stranaca

Dio seminara bio je besplatan, ali ne i otvoren za osobe poznate po incidentnom ponašanju,"biznismene" i muktaše

Postoje različiti oblici i razine ribolovne poduke. Svi su korisni, no ni jedan nije bez mane. Ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se mišljenja ljudi, čak i priznatih vrhunskih stručnjaka u ovom načinu ribolova, ponekad značajno razlikuju u pojedinim pitanjima. Treba poslušati i pogledati sve što se može, a onda hladne glave raditi selekciju informacija prema vlastitm potrebama. Treba pročitati, pogledati i saslušati što više kako bi vremenom razvili svoj način i stil. Naravno, ako vas to sve skupa uopće zanima. Možete se uvijek vratiti na prvi redak ovog teksta ili jednostavno na vodu i ne gubiti uopće vrijeme.

Metoda vlastitih pokušaja i pogrešaka najprimitivniji je oblik učenja. Budale uče na svojim, a pametni na tuđim pogreškama, stara je poslovica na tu temu. Što ne znači da je ta metoda u potpunosti loša. Ona nas može dovesti i do vrhunskog majstorstva, samo što najduže traje. Svaki potok, rijeka ili jezero ima svog lokalnog majstora koji nema nikakve škole.
Savjet ili usmeno objašnjenje najjednostavniji je i najbrži tip poduke. Dobar savjet zlata vrijedi, kaže druga stara poslovica. No, problem je prepoznati dobar savijet. Malo tko se po tom pitanju nije prevario. Loših savjeta nađe se više nego dobrih, a ljudi često lakše prihvate glupost serviranu na pompozan način nego najpametniju stvar koju im neko potiho šapne na uho.
Demonstracija ili prikaz neke tehnike u živo drugi je brz i jedostavan način koji pomaže učenju. Međutim, treba znati da postoji kategorija ljudi koji su odlični demonstratori, ali loši ili nikakvi učitelji. Impresionirati publiku je jedno, a sistematično naučiti nekog tomu što se demonstrira nešto potpuno drugo. Isto tako, postoje ljudi koji uče gledanjem/oponašanjem i ljudi koji brže napreduju slušanjem/analiziranjem. Dobro je biti svjestan svojih vrlina i mana bez obzira s koje strane školske klupe bili. 
Konzultacije i izmjena iskustava među ribičima istog ili različitog nivoa znanja jako je dobar način poduke. Mana ovog načina je što sudionici moraju biti sličnih životnih stavova i normi ponašanja kako bi se izbjegle svađe i konflikti od kojih ima malo koristi. Iako i sportske svađe mogu biti zabavne. Najbolja sportska metoda rješavanja problema je natjecanje. Tipa stavi metar pa da vidimo konkretno tko zna Doble Haul. No, ni previše natjecanja ne vodi u nešto dobro.

Redovita razmjena iskustava s kolegama iz svijeta koji bave podučavanjem sastavni je dio sporta i prava prilika za druženje

Sustavna škola obuhvaća sva tri prethodna elementa. Ključ dobre škole je dobar učitelj koji poznaje teoriju i praksu onog što podučava, ali i tehniku podučavanja drugih ljudi. Ovo posljednje razlikuje učitelja od samo dobrog ribiča ili bacača demonstratora. Demonstracija ili objašnjenje samo su elementi učenja. Postoje mnogi drugi vezani uz psihologiju, metodiku, didaktiku, trening... To nije stvar improvizacije. Iako je su osobnost i karakter učitelja bitna stvar. Ne slijedi majstore, slijedi ono što su majstori slijedili, dobra je poslovica na tu temu. Dobro je upoznati više ljudi i načina.
Različite razine ili stupnjevi učenja/podučavanja bitni su elementi napretka. Primjerice, kada dijete dođe u osnovnu školu od njega se traži da napiše slovo "A" na jedan točno određen način. Kada se to isto dijete 14 ili 20 godina kasnije nađe na studiju grafičkog dizajana od njega se traži ne samo poznavanje stotina načina pisanja slova "A" već i smišljanje novih vlastitih. Kod zabacivanja mušice, recimo, učenik treba prvo naučiti pravilno izvođenje najjednostavnijeg Roll Cast-a. A ne traćiti vrijeme pokušavajući baciti, recimo, Spiral Snake Roll dvoručnim štapom. Ovo drugo ne vodi nikud. U bacanju mušice/ribolovu razlikujemo obično početnički nivo, srednji nivo, visoki nivo, natjecateljske tehnike, instruktorski nivo, nivo učenja drugih kako podučavati. To se radi po redu, bez žurbe i nervoze, brzinom koja ovisi o napretku učenika i sposobnosti učitelja.
Ne postoji osoba koja se samo loveći ribe naučila bacati i obrnuto. Treba odabrati vrijeme i zasebno se usredotočiti na jedno i drugo. Bacanje se uči na vodi ili na livadi, ovisno o tehnici koja se uči, bez udice za pecanje. Sistematično, strpljivo i marljivo. Onda se ide loviti ribe gdje je težište na nekim drugim elementima.

Među tolerantnim ljudima svatko od svakog može nešto naučiti, što to ne znači da se informacija olako dijeli na sve strane

Podučavati ribolovu i bacanju umjetne mušice svakako bi trebalo:

1. Djecu koja za to pokažu interes, ali samo uz jasno odobrenje i po mogućnosti nazočnost roditelja. Preozbiljna poduka bacanja djeci ne koristi previše, pogotovo ako ju doživljavaju kako obavezu. Važnije je i bolje da klinci opušteno zavole ribolov. Tehnika, kakva god bila, može se naučiti kasnije. Ako nešto ne vole, koliko god dobro to naučili, kad odrastu neće se time baviti. Većina doista kompetentnih ljudi djeci će bezrezervno pomoći i pokazati. No, djecu ne treba učiti ako ih na to roditelji sile ili ako se prisutnost djece koristi za različite oblike manipulacije odraslima s ciljem mešetarenja, izvlačenje državnih, društvenih ili nekih drugih novaca. To rade zadnji klošari. Od takvih se situacija instruktor treba jasno ograditi. A i svi normalni ljudi isto tako;

2. Sve vedre, pozitivne i zainteresirane ljude koji žele učiti, a shvaćaju da tuđe znanje, vrijeme i rad imaju svoju vrijednost jednako kao i kod učitelja vožnje automobila, skijanja, jedrenja, golfa, tenisa, nogometa... ili na kraju posla kojim se oni sami bave. Vezano uz to, posebno komična pojava su likovi koji povremeno padnu s Marsa smatrajući da njihov posao košta, skupljali bi u to ime novce, a tuđi je rad kao besplatan, na bazi tuđeg entuzijazma. Odojak za žederanje isto košta. No, rad, znanje i vrijeme instruktora ili čak sveučilišnog profesora koje bi pozvali da si dignu rejting, to ne košta ništa. Za puknut od smijeha. Pa dečki dragi te vrste, što se badave dobije toliko i vrijedi. I puno sreće bez nas i ubuduće. Bit će i nama i vama lakše.
3. Obitelj, dobre prijatelje koji pokažu interes, drage cure, bez obzira na sve njihove vrline ili mane. Tu se nema što razmišljati, moramo ih učiti ako oni požele. Međutim, učenje prijatelja i rodbine ponekad je dvosjekli mač. Kada određena distanca između učitelja i učenika ne postoji rezultati poduke mogu biti značajno lošiji. Pametni roditelji ne uče svoju djecu vožnji automobila nego to prepuste instruktoru, odnosno stranoj stručnoj osobi u koju imaju povjerenja. To je dobar i razuman način, ako želimo da naši najbliži nešto doista nauče. A ako ne, bolje je imati dobrog prijatelja i opuštenu veselu djecu, koja možda malo lošije love ribu. Nego obrnuto, napraviti dobrog bacača ili ribiča, a izgubiti prijatelja zato jer u si umisli da je najpametniji na svijetu. Ili, primjerice, imati klinca koji nakon što pod presingom nauči sve o ribolovu više neće ni blizu vode.

Školsko bacanje mušice u dalj ili u metu i ribolov mušicom dvije su različite stvari. Prvo je samo mali segment ovog drugog

Suština poduke u bacanju ili vođenja drugih u ribolov nije u dokazivanju tko je bolji, već da gost ulovi i osjeća se ugodno

Podučavati ili bilo kako pomagati svakako ne bi trebalo slijedeće kategorije:

1. Mesare, ribokradice i tipove koji su poznati po činjenu štete na vodi, nepoštivanju ribičkih propisa ili nekom konkretnijem kriminalu. Mušičarski pribor je igračka za zabavu, no u krivim rukama može postati vrlo štetna naprava za provedbu lopovluka; 

2. Incidentne tipove u ribolovu poznate po pijanim eksecima, vrijeđanju drugih, bezrazložnoj agresivi i nepoštivanju pravila pristojnog ponašanja općenito. Svakom učeniku otvaramo vrata u naš svijet. Neke ljude u tom svijetu ne želimo sretati; 

3. Osobe koji ne uvažavaju naš sport u cijelini, pristojne ljude koji se njime bave ili konkretnu osobu od koje žele učiti. Učenik koji ne poštuje autoritet učitelja često će kanije tvrditi da su uloge bile obrnute i činiti gadarije onom tko mu je pomogao; 

4. Muktaše, klošare, tutleke i slične koji misle da tuđe vrijeme, rad i dobru volju mogu uzimati šakom i kapom, a za uzvrat ne trebaju dati ništa osim eventualno gajbe piva, lonca s čušpajzom ili jeftinog gableca. Neki ljudi ne zaslužuju biti naučeni; 
5. Pametnjakoviće sklone nametljivom moraliziranju, bez pokrića u znanju, iskustvu i nekim konkretnim rezultatima. Malo samohvale je dio sporta. Ali ako netko misli da sve zna, čemu poduka. To je dvosmjerno gubljenje vremena.

6. Prekupce informacija, manipulatore i "biznismene" koji sračunato žele jeftino, a po mogućnosti badave, doći do softvera kojim bi kasnije "trgovali" za svoj račun. Žicali novce ili druga dobra od "sponzora“, novina, države, turističke zajednice, fondova za financiranje udruga i slično. Ugledna imena ili sama brojnost publike koje bi navabili služe im za statističke potrebe, kao potvrda značaja njihovih obično beznačajnih, realno beskorisnih, a ponekad i štetnih aktivnosti. Poduku takvih, ako je uopće prikladana, treba legalno naplatiti po maksimalnoj mogućoj tarifi. Većina ljudi to otkanta, no i svaki lonac na kraju nađe poklopac. U tom slučaju obaveze treba staviti na papir i ovjeriti ga kod javnog biležnika. 

Još jednom za kraj, kako ne bi zaboravili, ribolov mušicom je samo opuštena zabava. Ništa doista bitno i životno značajno. Lijepa voda, plavo nebo, oblaci, bube koje lete, ptičice koje crkuću... Tu i tamo koja riba skoči pa popravi ili pokvari raspoloženje. Dobro društvo. Sve ostalo je samo začin. Šteta je trošiti slobodno vrijeme za ono što nas ne veseli. (alp)

Šarena skupina instruktora bacanja prije koju godinu u Mađarskoj prilikom uštimavanja pribora uz metar razvučen na livadi

Imitacije tulara s krilima od leopardove dlake

Kukci iz reda Tulara (Trichoptera) omiljena su hrana pastrve, lipljana, ali i drugih ribljih vrsta u vodama gdje žive. Umjetne muhe koje ih oponašaju u ribolovu obično imaju krila izrađena od različitog perja, dlake ili sintetičkih niti. No, fora je probati nešto novo, neobično i nepoznato

 

Jednostavna imitacija imaga tulara od dlaka leoparda i tuljana odlikuje se dobrom plovnošću i otpornošću na riblje zube

Veliki tular će krajem proljeća i početkom ljeta pokrenuti pristojnu ribu i čak usred bijela dana, no prava akcija je u sumrak

Ribolov mušicom služi za zabavu. Uvijek je bilo zabavno izmisliti nešto novo i neobično što dobro lovi ribe. Posebno ako je to jednostavno, prirodno i ne košta ništa. A nema za svakog. No, malo je danas takvih prigoda. Sve je izmišljeno, sve se prodaje, sve je nekima preskupo, a dugima prejeftino. Snobizam, gotovanstvo, marketing, plastika i industrija ubili su stari štih. Dobru priliku  za povratak u vrijeme davnih istraživača ribičkih bespuća poklonio mi je prijatelj Zlatko Godec, preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Unatoč brizi i pažnji, nekim stvarima dođe vrijeme za otpis. Među takvim našao se komadić krzna od leoparda, možda stotinu godina star. - Vidi može li ti ovo za što korisno poslužiti - kazao mi je Zlatko dok smo srkali jutarnju kavicu. - Ma može li poslužiti?! Halo! Hvala ti lijepo kompa, brate, dragi prijatelju... - već sam vidio pastrve kako skaču. A i zbunjenu facu nekih drugih kada im pokažem svog "Leopard Caddisa". Mogu imati para kolko hoće, ali to nema za kupiti.

Dakle, kako ne bi bilo zabune, leopard je ona velika šarena maca koja živi u Africi, jede antilope i - za razliku od lavova i tigrova - penje se po drveću. Kad nema drugog hoće oglodati i ponekog neopreznog ljudskog prolaznika. Krzno je naravno zanimljivo i ne može se usporediti s ničim poznatim u ponudi za vezanje. Dlake su rekativno kratke, možda do centimetr i pol. U vrhovima nalikuju lisici, no u samoj bazi finijoj srnećoj dlaci. Očito sadrže zrak koji je termička izolacija. Za razliku od jelena kojeg zračni mjehurići čuvaju od hladnoće, leoparda pretpostavljam štite od afričkih vrućina. Dlaka koja sadrži zrak dobro pliva, boja je riđa ili crna. Svakom vezaču muha i poznavatelju vodenih kukaca koje ribe jedu ne treba dalje objašnjavati. Idealan materijal za vezanje krila imaga tulara. Kako bi sve bilo u starinsko lovačkom stilu kao materijal za tijelo odabrao sam dlaku tuljana. Nekad je to bio uobičajen materijal, no danas ga je vrlo teško nabaviti. Nožice sam napravio od domaćeg pjetla starog 30 godina. Pjetlić je išo u juhu, a skalp u moju ladicu. Na takvu oldtimer muhu moderni Metz mi nikako ne paše.

Afrički leopard, zagorski kokot i norveški tuljan su materijali potrebni za izradu Leopard Caddis-a s početka naše priče

Kratko o izradi muhe. Vrlo je jednostavna te ju nećemo prikazivati u pojedinim fazama proizvodnje. Dakle, udica 12-14, neka. Osnovni konac smeđkast. Proizvodnja počinje dabiranjem tuljana. Riđeg ili zelenkastog. Slijedi busen leoparda, peko toga opet dabirani tuljan, pa busen leoparda. Za udicu 14 su dva busena dosta, za broj 12, kao na uvodnoj slici, tri. Preko toga pjetlovo perce i čvor. To je sve. Pet minuta posla. Muha pliva savršeno, CDC se može sakriti, mekana je pa ju i mala ribica lako proguta, ne čerupa se i nakon više ulova. Klepi li vaš prijatelj lovac kakvog leoparda svakako preporučam. Što se probne vožnje tiče, bili smo na Gacki, Čabranki i Kupi. Kada bi ribe imale dugotrajnije pamćenje ne bi ni nas ni leoparda zapamtile po dobru. Bilo je laringitisa i kod lipljana i kod pastrva. Muha definitivno radi. Ako ju želite imati nije problem. Možete ju naručiti poštom za skroman iznos od 100 eura po komadu, uz certifikat o autentičnosti. Šala, naravno. Ne može se kupiti. Osim ako vam netko od prijatelja ne pokloni. A moji zasada imaju strogu zabranu rasparčavanja. (alp)

U Čabranki više sitnog lipljana nego pastrve

Pritoka Kupe koja izvire kod Čabra nekada je bila prepuna sitne pastrve uz pokoju skrivenu kapitalku. Trenutno je stanje drastično drugačije. Potočnih pastrvica je malo, tu i tamo koja kalifa, dok je nabrojniji sitan lipljan. Po dubljacima nizvodno ima čak podusta i klenova kojih nekad nije bilo

 

Ribolov smo započeli u mjestu Plešce, gdje se uz prirodne ljepote nalazi jedna od živopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj

Lipljane je najbolje tražiti u dubljim i mirnim dijelovima Čabranke, danju manjim jednodnevkama, navečer krilatim tularima

Nemalo iznenađeni ulovom bili smo na neki dan na rijeci Čabranki gdje smo odlučili isprobati Butter Stick klase 2 uživajući usput u svježini, mirisu i zelenoj ljepoti Gorskog Kotara. Naime, ovu pritoku Kupe zapamtili smo po neobičnom bogatstvu malih potočnih pastrva koje se moglo vidjeti ili uloviti doslovno bilo kojom mušicom ili varalicom na svakom metru vode. Istina, bilo je to prije kakvih 35, skoro 40 godina. Još u doba dok smo kao srednjoškolci u ovaj dio svijeta dolazili s ruksacima i vrećama za spavanje na leđima. Ako bi imali sreće autostopom, češće "usiljenim maršem" uz Kupu. Među ostalim, boravili bi po tjedan dana na sjeniku obitelji Ožur iz Osilnice, ali i drugih ljubaznih mještana s obije strane rijeke. Spavanje na sijenu bila je inače Borisova ideja. U to vrijeme odlična, moram priznati. Djelomično zbog tadašnjeg skromnog ribičkog budžeta, djelomično zbog težine šatora koji nisu bili mali i lagani kao danas. Znali smo spavati i sistemom vreća na livadu, no nakon što nas je jednom prigodom noću temeljito oprao ljetnji pljusak tu smo praksu napustili. Dobro da nas tih dana nije došao i kakav medo pozdraviti.

Lipljana u Čabranki je tada bilo malo, tek tu i tamo, u donjem toku. Od drugih riba ni traga. Zato sam isprava bio baš ugodno iznenađen nakon što sam u prvih nekoliko zabaca muhe stresao jednog. Vidim i drugog sirotana kojem je prijatelj Ivica odmah zatim uzeo mjeru. Mjera je doduše skromna. Lipljančići nemaju ni 35 centimetra. Ali lijepo. Vrijeme je ugodno, voda žubori, nismo ovdje ni došli loviti monstrume. Radni plan bio je loviti kratkim štapovima, ako je moguće suhom muhom. Kraj svibnja, početak lipnja najbolje je doba godine za to, objašnjavam Ivici. Pametno vezana, spretno zabačena i vođena suha muha sada može podići iz dubine i ozbilnije ribe. Na Kupi smo tako znali uloviti i pedesetke, a manjih klase 35-45 bezbroj. Bolje upućen u prilike na Čabranci danas, Ivica je izrazio opravdanu skepsu prema takvom scenariju. Ribice istina grizu, ali izgleda da su malo zakržljale u rastu. Praćaknule su i prve pastrvice klase 15 do 25 centimetara. Potočne po kakvima sam i zapamtio ovu rijeku.
  

Najveća potočna imala je jedva 20 i koji centimetar, iako smo vidjeli i nekoliko većih, uključujući i jednu od okruglo 3 kile

Mini lipljana nismo dizali iz vode pa snimali rastegnute peraje i izbuljenih očiju kako to iz neznanog čine neodgovorni ljudi

Omjer ulova 15 sitnih lipljana na jednu do dvije pastrve pratio nas je cijelog dana. Čak i uzvodno, skoro pola puta do Čabra. Nemamo nešto protiv mini-lipljana, ali baš sam se bio poveselio razgledavanju crvenih piknjica na ribama. Što se to dogodilo s ovom rijekom, pitao sam se na glas. Dosta se špina, kratko veli Ivica. Dalje ne treba objašnjavati. Sve znamo. Među ribičima varalicom ima korektnih dečki, naših prijatelja i znanca. I sami smo se time bavili. Ali, trokuka ili velika jednokuka udica ne pita jel' gazda dobar. Pastrvice, kakvih je u Čabranki velika većina, nakon susreta s trokukama prečesto ugibaju. Čak i ako ih odgovoran ribič u najboljoj namjeri pažljivo i bez otezanja vrati u vodu. Ako ju pak ulovi tutlek, pa krene s naslikavanjem, valjanjem po šljunku i stiskanjem ribe prstima, ona nema nikakvu šansu. Pola minute toga je dovoljno. Van Hrvatske takve se stvari sankciniraju. Kod nas mnogi nisu ni svjesni što čine. Ribičke edukacije nema, stvari kojih se ljudi srame neki doživljavaju kao nešto pohvalno.

Treba naglasiti da postoje odgovorni špineri koji paze na ribu puno više od tutleka tzv. mušičara. Tutlek mušičar, naime, slika svaku ribu koju ulovi. I najmanju i najveću. I to ne bilo kako. Sakrije prsteke kako bi riba izgledala veće, a palcem i kažiprstom istovremeno ju stisne točno u predjelu srca, kako ne bi slučajno preživjela. To radi zato što mu je prethodno nekoliko puta ispala i tresnula o tlo. Takav način ponašanja i držanja pastrva smatra se inače vrhuncem primitivizma i dovoljan je da se nekog potjera s vode u civiliziranom svijetu. A naš se tutlek time hvali. Pa nek je jedna riba uništena i to bi prošlo. Ali, zašto baš svaka? Kako ne biti tutlek već odgovorna i civilizirana osoba? Prelaz iz jedne u drugu kategoriju je vrlo jednostavan i besplatno dostupan svakom. Evo uputa. Slikaš pastrvu, slikaj je u vodi ili iznad vode i nečeg mekanog. Ne stišći ribama tijelo neposredno iza škrgi gdje imaju srce. Ne drži ju van vode duže od pola minute jer nakon tog pastrvi ili lipljanu prijeti oštećenje mozga zbog šoka i nedostatka kisika. Slikaj poneku ribu, ako ti je zbog nečega posebana, a ne svaku. I to je sve. Ne košta ni ne boli.   

Najveću potočnu pastrvu imao je ovaj gospodin koji je očito odrvenio od žeđi probijajući se užarenom cestom prema Klariću

Puštenu ribicu po ribicu stigli smo tako do ušća Čabranke u Kupu. Tu smo izokretali još nekoliko lipljana na tulare koji baš počinjali izlaziti iz vode. Mnogi ljudi misle da se lipljan lovi samo vrlo malim mušicama. Istina, dosta je takvih dana, no vrlo često veliki plivajući sedge je dobitna kombinacija. Ivica bi dalje lovio, no meni je bilo dosta. Nije mi više zabavno. Guslajući cestom natrag prema Plešcu umjesto lipljana brojao sam zvijezde zbog kvarova na mom ostarjelom kićmatransu. Prije mi je ta cesta izgledala puno kraća. Raspaliti do izvora Kupe i natrag bila je nekad šala. A tek žeđ. Prolazeći kraj drvenog ribiča pomislio sam, ovaj se majstor sigurno odrvenio od žeđi u pokušaju proboja do birtije. Preciznije kod Klarića.

Riječ je definitivno o jedenoj od najživopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj. Ribički trofeji po zidovima, kastingaški pehari na šanku. Kada se s gazdom krene u razgovor o ribama tu nema kraja. Iako ju posjećuju i svi ostali gosti iz Hrvatske pa i Slovenije. Dijelom zbog ugodne terase, dijelom zbog vrlo popularnih cijena raznovrsnih osvježavajućih napitaka. Dok je Ivica stigao s ušća Klarić, moja malenkost i ostali koji su se spontano uključili u naš razgovor bili smo već na temi štuka u Švedskoj gdje mu je zaposlen sin. Ovo bliže smo već sve polovili nekoliko puta. Nakon odmora i osvježenja odradili smo još jednu rundu zlostavljanja lipljančića suhim muhama, pa pravac Zagreb. Trebalo bi ipak navratiti još koji put u to Plešce. (alp)  
  

Klarić, gazda istoimene birtije uređene u fino ribičkom stilu, ponosno nam pokazuje pehare svog kluba osvojene u castingu

Isprobali smo Redington Butter Stick klase 2

Riječ je o trenutno jednom od najkraćih i najsporijih štapova na svijetu, teškom samo 53 grama i dugačkom 1,88 metra. Kompletna serija, koja obuhvaća šest modela, dobila je iznimno pozitivne kritike u konkurenciji štapova izrađenih od stakloplastike, koji su trenutno hit na svjetskom tržištu

 

 

"Mekan kao putar, a i slične boje", marketinški je slogan Redingtona za fiberglas štapove koju proizvodi od 2013. godine

Potočnu od kakvih 45+ centimetara Butter Stick #2 odradi za minute bez ikakvog rizika od pucanja predveza 0,12 mm

Butter Stick je mekan kao putar, a i boju smo mu odabrali sličnu. Baca uske loopove i pruža posebnu uživanciju u ribolovu... Pročitavši prvo ove tvorničke preporuke, ali zatim i brojne pozitivne komentare neutralnih ljudi na Internetu, pažnju mi je privukao neobično obojen štapić tvrtke Redington izrađen od staklo-plastike. Nekad smo time lovili. Bila su to lijepa vremena, mislim. Nije skupo pa hajmo isprobati. U ponudi je više modela, odlučio sam se za četvorku dva metra dužine. Dosta sam lovio kratkim štapovima pa iskustveno znam što se s time može. U spretnim rukama to je vrlo konkretna alatka za ozbiljne ribe. Naručivanje sam prepustio sinu, koji je sve te čudne brojke zanemario. Tako je za koji dan stigao Butter Stick, ali ne željene četvorka već najkraći i najlakši model iz serije. Dvojka dugačka samo 1,88 metra, teška 54 grama. Izgleda baš kao dječja igračka.

Slobodan sam pretpostaviti da je to jedan od najkraćuh i najmekanijih štapova koji se danas proizvode. Gledam sada i u živo, neupitno vrlo pristojno izrađen štap za novce. Redington je inače tvrtka kojom upravlja puno ugledniji i poznatiji Sage. Sličan odnos kao Hardy i Greys. Ime te kultne tvrtke nalazi se i na platnenoj futroli štapa skrivenoj u tubi od kurdure. Lijepo, lijepo, pravi gazda se i potpisao. Na to se sigurno neću žaliti. Tri dijela, relativno kvalitetno pluto, H&H vodilice, blank ravan, stijenke pravilne, dizajn poseban, ali ne može se reći ružan. Doista dobar opći dojam. Iako ju izvorno nisam želio odlučio sam posvojiti tu super-kratku dvojčicu. Samo ta staklo-plastika..., mislio sam tresući štapić doma u fotelji, ...da se nisam ipak malo zaletio. Taj je materijal znatno manje elastičan i sporije se ponaša od modernog grafita. Potpuno drugačiji osjećaj već kada se protrese u ruci.

Za naše ribolovne potrebe štapić smo ukompletirali s Shimano Biocraft rolom i odličnom Barrio Small Stream strunom

Vrlo kratko o povijesti materijala za izradu štapova. Prvi mušičarski štapovi koncipirani poput ovih kakve koristimo danas nastali su u 19. stoljeću. Bili su izrađivani od bambusa, ali i nekih drugih vrsta drveta. Ukratko, bambus se kalao na tanke letvice i lijepio. To je bio dugotrajan i skup proces. Štapovi od bambusa se i danas proizvode, no cijena im se kreće urasponu od kakvih 1500 do 3000 eura, ovisno o strosti, proizvođaču i modelu. Štapovi od stakloplastike, odnosno staklenih vlakana povezanih poliesterskim smolama, pojavili su se krajem 40-tih godina prošlog stoljeća. Oni funkcionalno nisu bili ništa bolji od dobrog bambusa, ali su bili znatno jeftiniji. Zaslužni su za omasovljenje ribolova mušicom u svijetu, pa i kod nas u Hrvatskoj. Krajem 70-ih prošlog stoljeća pojavili su se štapovi od grafita ili carbona. Preciznije, gafitnih/karbonskih vlakana povezanih sintetičkim smolama. Bili su brži, lakši i bolji od svega dotad izmišljenog. Razvoj i unaprijeđenje ovih štapova traje sve do danas.

Paralelno s razvojem tehnologije grafita pojavili su se ribiči nostalgičari. Štapovi od stakloplastike, iako tehnički inferiorni grafitu, pružali su poseban osjećaj mekoće u ribolovu. Vežu uz sebe lijepe uspomene na stara dobra vremena. Ostalo je marketing. Posljednjih desetak godina gotovo sve ugledne tvrtke počele su ih ponovo proizvoditi. Moderni štapovi od stakloplastike dosta su različiti od onih starih. Struktura i raspored vlakana u štapu, kao i smole koje ih povezuju, su znatno unaprijeđeni. To definitvno nisu klimavi štapovi kojim smo lovili prije 40 godina. Najbolji suvremeni štapovi od stakloplastike mogu se u svemu mjeriti s grafitom, osim što su malo teži. Nažalost i cijena im je tu negdje. Recimo, dobro izrađen Epic stajat će nas 500-600 eura, ovisno o komponentama. Vratimo se Butter Sticku koji se prodaje za 199 eura. Štapiću smo dodali Shimano rolu za 50 eura i Barrio strunu za još 50 eura. Ukupno funkcionalan kompletić za manje od 2500 kuna. Vrlo razumna cijena. Usporedbe radi, top linija grafitnih štapova vodećih tvrtki košta više nego dvostruko toliko.

Potočna pastrva od 50+ cm u rijeci Gackoj obrasloj gustom vodenom vegetacijom nije mogla prekinuti predvez 0,12 mm

Kod bacanja preko glave ovaj se štapić nalik dječjoj igrački ponaša odlično. Zapravo iznenađujuće odlično. Struna Barrio GT125 klase 3 i konusni predvez od cca 3,5 metra, uz lagan vjetrić u leđa, izletejela je cijela kao metak u već prvih nekoliko pokušaja. Mjereno to je bilo od 26 do skoro 30 metara. Daleko za super spor štapič dugačak 1,88 metra, a puno dalje nego što se može iole smisleno loviti. Sličan rezultat, ali uz nešto manje mekoće i elegancije, bio je sa strunom Barrio Small Stream klase 4. Kombinacijom sa Small Stream strunom klase 2, što je preporučena težina strune i idealan izbor za realne ribolovne potrebe, to je bilo kraće, do kakvih 25 metra. No, to je još uvijek dalje nego što realno može trebati. Koliko se dobro ponašao u bacanju preko glave, toliko se iznanađujuće loše ponašao kod vodenih zabačaja. Manja dužina štapa kod roll, switch i spey zabačaja je značajan nedostatak. Domet i preciznost kod ovih tehnika značajno zaostaju za dužim i bržim štapom. Mada ne toliko da bi štap bio neupotrebljiv u realnim ribolovnim uvjetima za koje je napravljen. Znači potok, manja rijeka, lagane muhe i tanki predvezi na daljinama od 5 do 15 metara. To razum nalaže, a i proizvođać preporuča. No...

Prvi ribolov ovako kratkim i super mekanim štapom bio je prilično razočaravajući. Naime, umjesto na potok - za koji je štap namijenjen - mi smo ga bacili u hard-core akciju na rijeci Savi širokoj 200 metara. Prvo, došli smo do zaključka da se njime može sasvim solidno bacati i mali strimerčić i velike muhe za klenove. Super. Pa što ne probati kada su i velike ribe tu, pomislili smo. Pokazalo se da bacanje nije problem, ali vođenje muhe i kontra je. Prevedeno u konkretne brojke, od 10 klenova i bolena koji su stresli muhu na 10-15 metara daljine samo jedan zakvačen. To je doista loše, a i neugodno budući da je među njima bilo konkretnih riba koje ne bi prošle neokrznute da je štap bio duži. Vrlo loše ovaj se šapić ponašao i u lovu većom otežanom nimfom. Što se toga tiče totalni fijasko. Ali dvojka za to i ne služi. No, kada smo ga počeli koristiti za ono što mu je prava namjena dojam se drastično popravio. Bockanje ribica na 5 do 10 metra, tankim predvezom i malim muhama. To je bilo vrlo ugodno i lijepo. Sava je bila prevelik potok pa smo test nastavili na rijeci Gackoj. To je već bolje izgledalo. Desetak riba ulovljenih na 0,12 predvez, nešto uteklih zbog otežane kontre. Na pravom potoku još nismo probali. Tu može biti samo bolje.

Testirani štapić sigurno nije najbolji mogući izbor za rijeke tipa Gacka, no u spretnim rukama može poslužiti i toj svrsi

Pod ribom, ovaj se štapić ponaša doista posebno. Svaki pokret čak i ribice manje od pola kilograma osjeća se doslovno u šaci. Kao da ribu držimo u ruci. Super zabavno. Općenito, predugo umaranje je ono što dobar ribič izbjegava činiti. To smeta ribama, a u ekstremnim slučajevim može ih i ubiti. Tu se većina dobronamjernih ribiča slaže. No, ono što mnogi misle krivo je da riba ide brže van ako lovimo jačim štapom. Ako uz jači štap koristimo vrlo tanak predvez, šanse da ga riba prekine su veće. Samim time i umaranje traje duže. Mekanim štapom ribu ćemo izvući brže i uz manje rizika. Mekani štap od staklenih vlakana poput Butter Sticka #2 praktički nemoguće slomiti predvezom do 0,18 milimtra. Možemo silovati i vući koliko god želimo, štap će se savijati u plutu, ali riba ide van bez problema. Iskustveno odšacano, vjerujem da nema tako velikog lipljana kojem je ovaj štap preslab. Poplave na rijekama zasad su nas privremeno zaustavile u tom naumu, no tijekom sezone sigurno možete očekivati fotku bolena ili pastrve od 3+ kilice. Tek toliko da provjerimo što mini Butter Stick sve može. U međuvremenu zaključno, dobar štapić, ali trojka ili četvorka bila bi za većinu ljudi bolji izbor nego dvojka.

DOBRO ZA:
- opušten lov suhom muhom i laganijim nimfama;
- ribolov na zaraslim potocima i manjim rijekama;
- ribolov vrlo tankim predvezima sve do 0,08 mm;
- kvalitetno učenje djece ribolovu i bacanju mušice;
- zafrkavanje odraslih koji misle da je skup pribor sve.

LOŠE ZA:
- bilo kakav ribolov na daljinama preko 12 metara;
- ribolov otežanim muhama i većim udicama;
- sve dalje vodene zabačaje (Roll Cast, Spey);
- nervozne ljude koji loše bacaju umjetnu muhu;
- ljude koji pate na skup pribor i šminka etikete.

Dan kada je 'Catch & Release' bio na čekanju

Paul Arden vratio se na naš međimurski kanal s višemjesečne turneje po Maleziji u društvu svoje simpatične prijateljice Ashly. Prethodno su planinarili i ribolovili po divljim jezerima Škotske. Na nekima od tih jezera nisam ulovio ni jednu pastrvu, no ona nigdje ostala bez ulova, ustvrdio je Paul

 

Iako se nalovio velikih riba po svijetu, da i mala ponekad pružiti veliko veselje, slažu se Britanac Paul i Ashly iz Malezije

Prilično neobično društvo imali smo ove nedjelje na kanalu Sveta Marija u Međimurju. Sresti Engleza na hrvatskim vodama nije baš uobičajena pojava, no upoznati ženskog ribiča mušicom i to iz daleke Malezije doista je rijetkost. Paulova prijateljica Ashly relativno je nova u fly fishingu, no način ribolova neuobičajen u njenoj zemlji definitivno joj se dopao. Paul je tamo održao više mušičarskih seminara zajedno s još nekolicinom instruktora iz svijeta. Jednoj od njegovih učenica stvar je očigledno postala toliko zabavna da je nakon Malezije produžila s njim prvo u Škotsku, a nakon toga preko Mađarske stigla i do Hrvatske. Doista zanimljiva priča. Paul je navikao na prirodu pa mu je prilagodba iz malezijske tropske klime na hladna škotska brda bila bezbolna. No, sudeći po tome što se Ashly smrzavala čak i u Hrvatskoj čim bi malo zapirio vjetrić, možemo samo zamišljati kako se osjećala u brdima na kiši, vjetru i 10 stupnjeva. Cura je stvarno luda za ribičijom, nema što. I bolje lovi od pola naših tutleka.

Poduka iz zahtijevne tehnike lova nimfom na međimurskom kanalu bila je kratka i jezgrovita, a rezultati ubrzo vidljivi

Nakon par minuta zabacivanja prva se pastrvica zakoprcala na štapu, te je elegantno i bezbolno puštena natrag u vode kanala

Budući da je u Maleziji puštanje riba prilično neobična pojava činilo nam se malo neprikladno odvesti goste na ćevape, picu ili nešto slično. Prisjetio sam se stoga jednog neobičnog načina pripreme koji me je prije dobrih 35 godina naučio pokojni Boris Šplajt, jedan od najboljih ribiča i najugodnijih ljudi općenito koje sam u ribičkoj branši upoznao. U to smo doba po nekoliko dana  kampirali u totalnoj divljini Gorskog Kotara, bez ikakvog bliskog dodira s civilizacijom. Ulovljena riba bila nam je ponekad nužna hrana, a ne samo zabava. Dakle, prema Šplajtovom patentu, za ovaj način pripreme pastrve se umjesto metalnog roštilja koriste najobičnije vrbove ili ljeskove grančice. Njih ne treba tegliti u ruksaku ili prtljažniku automobila, a ni prati nakon jela. Besplatno rastu svugdje uz vodu. Velika prednost je i što se na grančice prilikom pečenja riba nikad ne lijepi. Ako je vatra dobra, grančice sasvim sigurno neće izgoriti, iako ne škodi imati jednu dvije u rezervi.

Jedine potrebne sirovine za pripremu su ulje i sol. Netom ulovljene ribe se očiste, nekoliko puta zarežu po bokovima, dobro nasole pa stave na žar i pripremljene grančice. Tajna ove recepture zbog koje ribe ispadnu neobično mekane, mirisne i sočne je stalno polijevanje uljem i vrlo fina regulacija žara koji ne smije biti prevruć. Priprema traje manje od pola sata. Ribe ne treba puno okretati. Jedamput, dvaput, samo zbog zalijevanja uljem. Mi smo se poslužili maslinjakom, no i bilo koje drugo jestivo ulje služi svrsi. Suho granje koje pokupimo uz vodu puno je bolje od ugljena za roštilj. Ako se čitava procedura izvede kako spada definitivno najbolja riba koja se može pojesti, ustvrdili su mnogi. Nema veze s onim što ispadne doma u tavi ili pećnici. Prilog nije nužan. Ako uvijeti dopuštaju, malo kruha, kakve sezonske salate i boca bijelog vina neće biti na odmet.

Kako je Miss Sexyloops poželjela pojesti ribu nije nam preostalo drugo nego ispeći tri pastrve na vodi (Snimio I. PAVIŠIĆ)

Umjesto metalnog roštilja poslužili smo se vrbovim grančicama i suhim granama iz šumarka uz vodu (Snimio: I. PAVIŠIĆ)

Trojica ulovi & pusti ribiča teška su srca zalijevali tri manje pastrve djevičanskim maslinovim uljem, kako bi udovoljili dami

Obzirom da su moje kulinarske vještine po pitanju pripreme ribe malo zahrđale, bio sam zabrinut hoće li sve ispasti po redu i propisu, kao u doba moje mladosti. No, mislim da se pokojni učitelj Šplajt u vječnim ribolovištima ne bi posramio rezultata. Paul, Ashly i Ivica bili su super zadovoljni, a i meni je, moram priznati, ova avanturistička roštiljada baš lijepo legla. Ne samo zbog uspomene na stara dobra vremena. Nakon toga nastavili smo normalnim ribolovom i puštanjem svih ulovljenih ribica. Premda Ashly više baš i nije išla karta. Eto vidiš, to je zato što sad znaju da ćeš ih ispeći i pojesti. Zato mi ribe inače puštamo, dodao sam u šali. Sve u svemu baš zanimljiv i neobičan dan. Pronijeli smo dobar glas o Hrvatskoj sve do Azije. I u Škotskoj smo nedavno imali kvalitetnog predstavnika, no o tome nekom drugom prigodom. (alp)

Nakon ručka pojedinci su se prepustili meditiranju na livadi dok su ostali ozbiljno nastavili s ribolovom kalifornijske pastrve

Neobičan ribolovni prizor na kanalu mnoge bi špinere sasvim sigurno potakao na ozbiljno razmišljanje o promjeni navika

Brzopotezni klenolov velikom suhom muhom

Kada sam nervozan od posla ili obiteljskih problema uzmem štap, nekoliko suhih muha i odem dva tri sata loviti klenove. Vratim se kao nov, ispričao mi je nedavno jedan zagrebački ribič. Svi smo se složili. U Zagrebu doista imamo priliku naloviti se riba na samo petnaestak minuta od centra grada

 

 

Klenovi do 40-ak cm dužine mogu se naći na površini u svakom tišaku uz obalu čitavom dužinom toka Save kroz Zagreb

Iako nisu tako brojni kao nekad, veće klenove možemo naći nizvodnije, na potezu od zagrebačke toplane prema Rugvici

Svaki lov suhom muhom je vrhunska antistres terapija. Nažalost ona nije ni brza ni jeftina ako se odlučimo loviti pastrve. No, zagrebački ribiči imaju rijetku sreću što se praktički u samom gradu mogu naloviti pristojnih klenova. U sat dva ribolova može ih se poloviti desetak i više, iako se za one veće treba ipak malo više potruditi i krenuti koji kilometar nizvodnije. Manje klenove, do kakvih 40 centimetara dužine, možemo naći na doslovno 15-ak minuta vožnje od centra. Malo mirnije vode iza svakog većeg kamena potencijalno je mjesto za ribolov. Presudan je pristup vodi. Moramo biti tihi i nevidljivi. Jedan pogrešan korak dovoljan je da svi klenovi u krugu dvadesatak metra nestanu u dubini. Dovoljno je nagaziti neku granu, prevrnuti kamen ili škripati nogama po šljunku. U načelu bolje je ako se krećemo obalom uzvodno. Zabac prema natrag visoko, naprijed nisko tako da muha lupne po površini i to je cijela mudrost. Možemo loviti i nizvodno, no takav pristup traži neke malo složenije bacačke trikove kao sto su Wiggle, Bucket i Parashut tehnike. Zgodna zabava za one koji vole mušičarsko zabacivanje.

Najbolji rezultati postižu se ako lovimo prethodno viđenog klena. Cilj je bućnuti mu poveću muhu precizno pod nos, pazeći da ga pritom ne poklopimo strunom ili predvezom. Uspijemo li u toj nakani klen će ju pokupiti bez imalo oklijevanja. Promašimo li treba tiho i oprezno nastaviti dalje. Ako smo oprezni i tihi već nekoliko metra dalje imat ćemo novu priliku. Ribu treba izvlačiti brzo bez pretjeranog umaranja kako ne bi uznemirili ostale. Prvenstveno iz tog razloga ne treba koristiti pretanak predvez. Vršni promjer od 0,18 milimetra je za savske prilike taman. Ni pretanak ni predebeo. Zaleti li se među klenovima neki bolen, što nikada nije isključeno, takvim predvezom ide van bez problema. Pritom je korisno znati da bolen kod muhe voli upravo ono što klen ne voli. Želimo li klena muha treba plivati nizvodno brzinom vodenog toka. Želimo li bolena treba nervozno parati površinu smjerom uzvodno. Iako ćemo za bolena puno bolji posao napraviti ako skinemo suhu muhu i stavimo kakav lagani strimerčić.

Jednostavne muhe od spužvice, kakve napravimo u dvije minute, prevarit će bilo kojeg klena ako ih pravilno serviramo

Produžimo li naš ribolov sa sat dva na cijelo prijepodne, već desetak kilometara od Zagreba nailazimo na pravu divljinu. Šikara, blato, skriveni šljunčani putevi... Tu su klenovi od 40 centimetara dužine mali. Veće klenove nikad ne lovimo na slijepo bacajući na "zgodno mjesto", već pažljivo promatramo i birajući jednu određenu ribu. Najbolja mjesta su prelazi brze i dublje sporije vode. Tamo gdje je protok brži klenovi će se postaviti u zavjetrinama u struji. To može biti neka prepreka, stepenica dna i slično. Što se tehnike lova tiče ona je ista kako i kod manjih gradskih klenova. Dobar bacač je u velikoj prednosti. Biti dobar bacač naravno ne znači samo bacati daleko iako i to u lovu kleniova na Savi treba znati. Preciznost, kontrola, raznovrsnost tehnika, snalaženje u različitim nezgodnim situcijama. Sama muha je manje bitna. Bitno je samo da nije premala, a dobro je da pliva jer ćemo tako puno lakše uočiti griz. Nakon što ih ulovimo klenove ćemo naravno pustiti.

Ponekog možemo fotografirati, ali tako da ga ne vadimo na duže vrijeme iz vode, valjamo po blatu i kamenju, stišćemo prstima i slično. Od takvih stvari ribe ugibaju. Plićak s barem pet centimetara vode, mekana travica, klik-klik na brzinu pa ribu natrag u vodu. To je uspomena, ali i ulog za budućnost. Postoje i druge stvari na vodi koje je zgodno snimiti. Ne moramo fotografirati samo sebe i doslovno svaku ribu koju ulovimo. Poznato je da to kronično rade samo najveći tutleki, stvarajući tako lošu sliku i o ostatku mentalno stabilnije ribičke populacije. Osobito je ružno vidjeti kada manija pretjeranog naslikavanja samog sebe protegne na nedoraslu ribu koju svatko normalan odmah pušta. Ulovili smo nešto vrijedno, lijepo ili značajno, pa na brzinu snimimo za uspomenu. OK, iako ni to za ribu nije dobro. Predugo iživljavanje na ribi kod fotografiranja ili često viđena kombinacija "tumplava njuška + mala riba stisnuta među velikim prstima + loša fotka" stvari su koje stvaraju lošu sliku o svim ribičima. Zato nije loše da oni koji to primjećuju s vremena na vrijeme ljubazno upozore one druge. (alp)

Pozicije poput ove osim klenova često kriju i bolena koji će često zgrabiti suhu muhu kada počne kliziti po površini vode

Jedan od boljih načina prepoznavanja terena na kojem se krupni klenovi zadržavaju u nešto većem broju su jata sivih čaplji

Savski ribolov bolena još je uvijek atrakcija

Zahvaljujući ubrzanom ukopavanju korita rijeke Save iznimno dobri tereni za ribolov mušicom oko Zagreba potpuno će nestati kroz koju godinu. Trenutno se još može naći pokoja dobra riba, iako se oko nje treba dosta potruditi. Ulove od desetak i više 70+ bolena, kao nekad, možemo samo sanjati

 

 

Danas prilično rijetki boleni kategorije 70+ donedavno su još bili uobičajen ulov zagrebačkih ribiča i mušicom i varalicom

Dobro uvježbani spey zabačaji dvoručnim štapom pružaju zabavan i opušten ribolov bolena na daljinama i preko 30 metara

Neobično lijep i uspješan ribolov imali smo ovih dana na Savi kraj Zagreba. Vozikajući se čamcem nizvodno tražili smo i mjestimično nalazili velike bolene. Osjećaj opuštene avanture u čamcu, šetnja sprudovima i otocima, pristojni ulovi na neobičnim s obala teško dostupnim terenima. Prekrasno, da ne duljimo. Oduvijek nam je to bilo lijepo. Samo pet godina unatrag na takvim bi izletima zategli desetine krupnih riba. Klenova, bolena, mrena... Neobično je postalo posljednjih nekoliko godina nakon što se Sava počela drastično mijenjati. To što je postala relativno čista rijeka svakako nije bilo loše ni nama ni ribama, koje su još prije 20-ak godina stradavale u masovnim pomorima zbog onečišćenja ili manjka kisika zbog truljenja otapada. Ribe bi ugibale na tone, no suprotno očekivanju, već iduće proljeće nakon visoke vode bilo bi ih gotovo jednako kao i ranije. 

Trenutni problem Save nije u prljavštini, koje ima neusporedivo manje, već o ubrzanom ukopavanju korita rijeke. Ove godine otišlo je minimum 70-ak centimetara dna, možda i više, dok novog dotoka šljunka, zahvaljujući novoizgrađenim elektranama u Sloveniji, više nema. Niti će ga ikad više biti. Tereni na potezu od Domovinskog mosta do Rugvice, koji su još prošlog proljeća vrvili kapitalnim klenovima, bolenima, ploticama, jezovima i mrenama, uz pokojeg divljeg šarana, soma i amura, danas su sablasno prazni. Uglavnom goli šljunčani sprudovi ispresjecani brzacima u kojima se zbog brzine protoka ni pastrva ne bi osjećala ugodno. S biološkog stanovišta ovo ima osobine teške ekološke katastrofe, gore od svih pomora riba iz prošlosti. Samo zahvaljujući čamcu i dobrom poznavanju terena nismo ostali bez ribe. Netko manje iskusan otišao bi uvjeren da je Sava prazna. Samo pitanje je hoće li nam i to malo uspjeti iduće godine.

Nastavi li se ukopavanje ovim tempom, ne samo što će živi svijet nereguliranog dijela Save kakav smo poznavali potpuno nestati, već će pad podzemnih voda dovesti do ozbiljnih problema ljudi koji uz rijeku žive vezano uz vodoopskrbu. Što će biti s bunarima i vodocrpilištima na zagrebačkom području? Što s prigradskim njivama i šumama za sušnih razdoblja? Odmarajući se u pauzi od ribolova na jednom sprudu pričali smo o televizijskoj emisiji u kojoj Austrijanci svakodnevno dovoze šljunak uzvodno kako bi održali što prirodnije stanje svoje rijeke. Dunava, ako se ne varam. Pitamo se gleda li tko od nadležnih takve programe. Tek toliko da dobije inspiraciju za bavljenje (svojim) poslom. Je li to nerad, neukost ili glupost? Ili je sve to možda smišljena igra kako bi ostali bez pitke vode pa jednog lijepog dana kupovali tuđu u bocama, a usput plaćali građevinske zahvate koje je trebalo obaviti davno prije? Tko zna. No kako su stvari krenule, ništa pa ni to ne bi nas iznenadilo.

Lani je ovo, čak pri minimalnom vodostaju, bilo dno Save prepuno školjaka i sitnih vodenih živitinja koje su hrana ribe

 Ubrzano ukopavanje korita Save uništava cijeli prehrambeni, lanac pretvarajući živu rijeku u sterilni kanal s malo života

Druga stvar koja nam je pokvarila dan bili su primitivni divljaci. Ne znam kako bi drugačije nazvao likove koji u postojećoj situaciji, bez imalo osjećaja odgovornosti, bolene trpaju u vreću. Dvojicu musavaca zatekli smo baš na našem "tajnom" mjestu usred "posla". Priča je bila suvišna. Niti razumna riječ niti dobra batina taj mentalni sklop ne može popraviti. Bolen nije riba osobito dobra za jelo, čak i iz potpuno čiste vode. Niti je bilo koja riba nizvodno od Zagreba nešto što bi itko razuman stavio na stol svome djetetu. Sava izgleda čisto, no o svemu što se u nju nevidljivo cijedi iz pojedinih kanala, a posebno onog kod Jakuševca, možemo samo nagađati. Sigurno ne tvari dugoročno zdrave za ljudsku prehranu. S druge strane boleni su toliko zabavne ribe za ribolov mušicom da mnogi koji ih znaju loviti radije love njih nego pastrve. Površinska akcija s redovitim ulovima 60 do 80 centimetra dužine. Halo?! Gdje toga ima i koliko takav ribolov košta? Za tako što morali bi se voziti tisuće kilometra od Zagreba i Hrvatske. A kako stvari stoje - zbog budala malih i velikih - bojim se da i hoćemo. (alp)

Kako su stvari stoje dvoručni mušičarski štapovi ubrzo bi mogli završiti u ormarima čekajući izlet u neke daleke zemlje