Kalifornijska pastrva u Savi pokraj Zagreba

Iako to nije njihovo prirodno stanište, potočne i kalifornijske pastrve se svake godine sporadično love na širem zagrebačkom području. U Savu vjerojatno zalutaju iz manjih pritoka poput Bregane gdje postoje uzgojni ribnjaci. Obzirom na brane hidroelektrana manja je vjerojatnost da se spuste nizvodno iz Slovenije

Ova kalifornijska pastrva imala je na tijelu jasno iscrtane posljedice neželjenog susreta sa somom od kakvih 3 kilograma težine

Pastrva je ulovljena na terenu gdje i je za očekivati kakvog manjeg "brka", koji noću izlazi i patrolira brzakomu potrazi za hranom

Uz sočan "buć" mali crni Gurgler je u sekundi nestao s površine Save. Već na kontri bilo je jasno kako to nije jedan od uobičajenih ribljih stanovnika ovog dijela rijeke. Iako skromnih dimenzija, riba je prebrza i preživahna za klenića ili bolena. Navodno je ove godine neka skupina entuzijasta amatera "na crno" poribljavala Savu glavaticom, pa je prva misao bila kako je to jedna od njih. No, ubrzo se pokazalo kako je na udici obična kalifornijska pastrva od približno 35 centimetra dužine. Lijepo građena, bez tragova očerupanosti kakve nalazimo u ribnjacima. Nedostajale su joj samo ljuske na tijelu u obliku usta nekog manjeg soma. Očito ju je lijepo zagrizao, ali ju nije uspio zadržati i progutati. Prilično očekivano. Pastrve i somovi nikad nigdje u prirodi nisu imali skladan suživot, barem što se pastrva tiče. Po danu som sigurno nema šanse uloviti tako brz plijen. Ali noću, kada se sve smiri...

Reći da je ulov pastrve u Savi na širem zagrebačkom području neuobičajen bilo bi blago pretjerano. Definitivno ih ima. Svake godine ulovi se poneka i malo je ozbiljnijih ribiča koji nisu imali takva iskustva. Osobito posljednjih godina dosta se ljudi pohvalilo ulovima pastrva. Ne samo kalifornijskih nego i pravih potočnih. Imao sam prilike vidjeti više takvih ulova, a u nekoliko navrata pastrva mi je znala dopratiti strimerčić toliko blizu da sam sa sigurnošću znao koja je riba u pitanju. Sada je konačno i zagrizla. O podrijetlu pastrva u Savi oko Zagreba, gdje temperatura vode u ljetnjim mjesecima sasvim sigurno nije prikladna za život ove vrste, možemo samo nagađati. Najvjerojatnije ih kakva visoka voda donese iz pritoka gdje postoje konzumna uzgajališta. Takvih ima dosta, od granice sa Slovenijom nizvodno. Manje je vjerojatno da su te ribe stigle iz Slovenije opzirom na brane koje su tamo izgrađene.

Iako temperatura vode ljeti nije prikladna pastrvi, bistrina i brzina protoka trenutno joj odgovaraju više nego nizinskim vrstama

Kako se nešto neobično događa sa Savom možemo zaključiti i po tome što su se pojavili i kukci uobičajeni na visinskim vodama. Još ne tako davno ispod doslovno svakog kamena kojeg bi okrenuli mogli smo naći pijavice. Bilo je dosta gamarusa, određenih tulara, iako ne svugdje nego samo na nekim posebnim mjestima. No, posljednjih godina počeo sam nositi nekoliko velikih majskih muha u kutiji za savski ribolov. I tog sam dana, baš nakon slučajnog ulova pastrve, vidio jednu Ephemeru u preletu. Odlučio sam taj neobičan ribolovni dan završiti u stilu, pa sam prokušanog crnog žohara i gurglere zamjenio majskom muhom. Vrlo jednostavna konstrukcija. Foam, srneća dlaka, par isperaka i namotaja konca. Super pliva, teško se raspada, često pokrene veću ribu... Nije da su klenovi izbirljivi, uzet će bilo što, ali dosadno je stalno raditi isto. Kako bi sve skupa bilo još zanimljivije upotrijebio sam switch štapić. Naime, muhe od foama ne treba sušiti mahanjem po zraku kako bi plivale. Mogu se vrlo lijepo bacati spey tehnikama, daleko i s vrlo malo prostora iza.

Ovako koncipirana majska muha nije baš zadataća za vezača početnika, no malo iskusniji ribič napravi ju u pet minuta posla

Za klenolov velikom majskom muhom potrudio potrudio sam se otići na jedno drugo mjesto, gdje zbog nepristupačnosti dolazi malo ljudi. Oni koji dolaze ne love muhom već varalicom, na čemu sam im neobično zahvalan. I o tom bih mjestu na Savi mogao ispričati standardnu žalopojku o tome koliko se i što sve tu lovilo ranijih desetljeća. Utješno je što taj potez Save trenutno doista prekrasno izgleda. Potpuno drugi svijet od grada udaljenog tek koji kilometar zračne linije. Zelenilo, bistra rijeka, plavo nebo s bijelim oblacima, okolo lete ptice tipa crne rode, para bjelorepana, čaplji, vodomara... Čak i da je totalno bez ribe, u konkurenciji visinskih voda koje redovito obilazim, ovo područje zaslužuje povremene posjete. No, ovog puta sam ovdje naletio i na jednu poveću skupinu doista lijepih klenova. Pedesetke u prosjeku. Neki od njih se mrijeste u brzaku i nisu zainteresirani za bilo što. Njih ne diram. Oni drugi malo nizvodnije tamane svaku bubu koja pliva površinom. I moja majska im se svidjela. Potpuno sam zaboravio na pastrvu.

Ovaj pogled poznat je vrlo malom broju zagrebačkih ribiča budući da je dolazak na sprud bez čamca prilično zahtijevna misija

Crna roda par kilometara od Zagreba nije rijetka ptica, a pogledate li pažljivo u grmlje desno vidjet ćete dobro skrivenu sovu

Priča s mrijestom klenova u Savi je vrlo neobična i zanimljiva. Oni se ne mrijeste svi odjednom, u mjesec dana kako literatura tvrdi, već u više mahova, od sredine travnja pa sve do sredine srpnja. Ponekad i kasnije. Pritom se pojedina jata u mrijestu izgledom manje ili više razlikuju. Recimo, iz jednog jata su tamno sivi, s velikim ustima i gotovo bezbojnim trbušnim perajama. Mjesec dana kasnije dođu neki izgledom drugačiji, manjih usta, jarkih boja, nešto drugačijeg oblika tijela. Naravno, nema sumnje kako je riječ o istoj vrsti, ali vrlo vjerojatno o populacijama s različitih područja Save. Dođu na brzake u različitim terminima, izmrijeste se, malo odmore i vrate negdje nizvodno. Klen kod nas nema lovostaje. Kada bi i postojala namjera uvođenja nekog režima zaštite, bio bi priličan problem odrediti termin kada. Ne volim loviti ribe u lovostaju ili u trenucima kad ih vidim se mrijeste.

No, kada je riječ o klenu nemam grižnje savjesti. Jata koja se mrijeste ne diram, one koji se normalno hrane lovim i puštam. Čak ih ni ne fotografiram previše. Tu i tamo kojeg računajući da ih jednog dana možda neće biti pa će ostati nešto za uspomenu. Kako stvari stoje, klen je jedina savska riba koja se bez problema prilagođava ekološkim promjenama koje su posljedica novih elektrana u Sloveniji. Istina, nema ga tako puno kao nekad, manji su u prosjeku, drže se drugačijih mjesta, no definitivno ih ima. Možda će jednog dana u Savi plivati glavatice, pastrve i lipljani. Tko zna, no iskreno sumnjam da će to biti za mog ribičkog vijeka. U međuvremenu klen će ostati riba zbog koje se na nekoliko sati udaljim iz gradske civillizacije. Vratim se malo prljaviji, no puno zadovoljniji nego kad to isto slobodno vrijeme protratim u birtiji, mlateći praznu slamu s bivšim ribičima, koji nikakvoj vodi više ne žele ni primiristati. (alp)

Jedan od brojnih savskih klenova ulovljenih ovih dana majskom muhom, po slobodnoj procjeni dugačak 50 i koji centimetar

Što je doista bitno u ribolovu savskih klenova

Dobro poznavanje trena, pristup vodi i taktika u ovom su ribolovu puno značajniji od pribora, pa i mušice kojom lovimo. No, doista dobro zabacivanje - što znači mekano, kontrolirano, precizno, po potrebi daleko i u različitim nezgodnim situacijama - čini razliku između ribiča koji ulove više ili manje ovih opreznih riba

Klen teži od kilograma u većini se voda može smatrati vrlo dobrim ulovom, no u Savi oko Zagreba to je sasvim obična riba

Ciljani ribolov plivajućom mušicom na debele savske klenove počinje već kada smo nekoliko desetaka metra udaljeni od vode

Značajan broj ribiča voli razglabati o priboru, a osobito o različitim umjetnim muhama. Koji je štap kakav, koliko košta, zašto je ili nije bolji od drugog. O umjetnim muhama može se diskutirati nedogled. Boje, udice, perca, okice, šljokice... Nema u tome ničeg lošeg. Dapače, i autor ovih redaka će vrlo rado provesti neko vrijeme u sličnim raspravama. No, ako ste slučajno naumili loviti velike klenove na Savi, ni jedno ni drugo neće biti osobito bitno. Svaki pribor kojim se može lijepo zabaciti 20 metara poslužit će svrsi. Jednako onaj za 500 kao i za 10.000 kuna. Doista nema veze. Što se tiče muha za lov klena je  dovoljna jedna. Neka velika, dobro plivajuća i po mogućnosti crna. Možete loviti i bilo kojom drugom, ako nije premala, u ulovu neće biti značajnije razlike.

Međutim, uloviti velikog klena suhom mušicom u Savi, a osobito više njih, neće baš biti tako laka zadaća. Priča počinje od trenutka kada izlazimo iz automobila, kakvih četrdesetak metra od obale rijeke. Lupimo li vratima klenovi to čuju. Učinimo li to nekoliko puta oni mijenjaju obrazac ponašanja i ne hrane se više bezbrižno kao prije. Ako prilazeći vodi bučno hodamo, škripimo po šljunku, tapkamo po zemlji ili prevrnemo kakav kamen, klenove ne da nećemo uloviti nego ih nećemo ni vidjeti. Osim što su izričito osjetljive na svaku pa i najmanju buku, ove ribe odlično vide. Registriraju naglije pokrete na nekoliko desetaka metara udaljenosti, posebno ako stojimo na povišenom. Na kakvih 10-15 metara, raspoznaju promjenu u okolini pa će pobjeći čak i ako smo potpuno nepokretni. Lipljanu, recimo, ako smo tihi i mirni, možemo prići na metar. Velikom savskom klenu teško na bliže od desetak metara.

Nakon što smo se prišuljali klenovima u poziciju zgodnu za bacanje ne mlatimo napamet već biramo onog kojeg želimo uloviti

Obično su nam cilj najveći primjerci u jatu, koji u Savi oko Zagreba nerijetko premašuju dva, ponekad tri i više kilograma težine

Prikradanje klenu sličnije lovu nego većini ribolovnih aktivnosti na koje smo inače navikli. No, pretpostavimo da je ta najdelikatnija ribolovna faza uspješno obavljena i sada čučimo na obali skriveni u nekoj sjeni ili šikari. Ispred nas je prizor sličan onom na gornjim slikama. Ili, na kakvih 15-20 metra, u brzaku naslućujemo crne sjene i povremeno vidimo bijela usta koja tiho probiju površinu vode. Što sad? Najgore što možemo učiniti je da tresući se od adrenalina odmah raspalimu muhu tamo negdje otprilike. Rezultat toga će najčešće biti masovna riblja bježanija nakon koje klenove na tom mjestu nećemo više vidjeti satima, ako ne i danima. U boljem slučaju, ako muha slučajno padne jednom od njih pred nos, ulovit ćemo tog jednog i tu je priči kraj. Možemo pokušati ponovo kakvih 50-ak metra dalje sa sličnim rezultatima. Vrlo je mala vjerojatnost da ćemo pritom uloviti onog najvećeg. Onog sočnog dvokilaša koji obično prema muhi starta zadnji, a prvi bježi, ako smo negdje pogriješili. Da bi mu doskočili valja smiriti živce i korititi mozak.

Uz pretpostavku da su debeli klenovi na površini, uz obalu u zoni tamne sjene, ne bi im trebali prilaziti bliže od 15-20 metara

Nakon što smo zauzeli poziciju treba izabrati jednu ribu koju namjeravamo loviti. To može biti manja riba, što udaljenija od ostalih. Ili, najveća u jatu s tim što nakon nje najvjerojatnije nećemo više imati prilike loviti ostale. Treba tiho i bez naglih pokreta razvući strunu s role, pričekati malo, ako su ribe pokazale najmanji znak uznemirenosti. Prvi zabac je presudan. Nakon toga imamo možda još koji, a sve ostalo je gubljenje vremena. Te su ribe znatno opreznije od pastrva, a pogotovo lipljana. Nema šanse da negdje stojimo i pola sata zabacujemo jednom viđenom klenu. No, ako smo bacili precizno u njegovo vidno polje, tako da muha diskretno bućne po površini, a predvez i struna nakon nje mekano padnu na vodu, klen je u pravilu odmah gore. Ako smo promašili treba se izvući i pričekati malo. Tek onda pokušati ponovo. Premda, što god radili i koliko god pazili, puno prilika neće biti. To u lovu velikog klena nije opcija.

Dobar, uvježbani bacač muhe je u ovakvom lovu klenova u ogromnoj prednosti. Dobro bacati ne znači (samo) bacati daleko. Puno značajnije je bacati mekano i precizno, često iz nezgodnih pozicija s kojekakvim preprekama iza sebe. Na kraju, kada je klen krenuo na muhu, korisno je znati da s kontrom ne treba žuriti. Kada se pojave bijela usta treba pričekati sekundu dvije. Kontra je u lovu klena kritičan trenutak kada se najčešće gube i ribe i muhe. Veliki klen nije neki osobiti borac. Nakon što smo ga zakačili više nema nikakve drame. Međutim, u trenuku kada se ubode na udicu zna vrlo eksplozivno reagirati i tu treba paziti.  Drugi kritičan trenutak u klenolovu je kada ga prihvaćamo rukom. Može izgledati kao da se mirno prepustio sudbini, no kada ga dotaknemo poludi. Tu puca predvez s muhom, a naše kolege koji love varalicom dobivaju trokuke u prste. Općenito, iako to ribički propisi ne traže, muhe za klena pametno je napraviti na udicama bez kontra kuke. Nećemo ništa manje uloviti, a ako riba prekine predvez neće kasnije imati problema.

U ribolovu klena plivajućom muhom najčešći usputni ulov su boleni, koji ponekad pokažu interes za živahnije vođene"bube"

Loveći klenove na Savi oko Zagreba na istim mjestima redovito ćemo se susretati i s bolenima. Ponekad s onim velikima zbog kojih klenovi, kakvi god bili, isti čas prestanu biti zanimljivi. Iako spadaju u istu porodicu riba, djele isto stanište, a ponekad i hranu, bolen i klen su dvije vrlo različite životinje. Klen je više sklon kukcima na površini vode nego živahnim ribicama. Bolenova primarna hrana su ribe, a muhe koje oponašaju kukce obično im nisu im zanimljive. Zato je uvijek prisutna dilema što činiti kada loveći klena ugledamo bolena. Da li mijenjati muhu ili pokušati onom za klena, pa što bude bude? Promjena muhe oduzima vrijeme pa, nakon što se presložimo, može biti da ni klenova ni bolena više nema u blizini. Iskustvo autora ovih redaka je da se ne isplati na brzinu cvikati muhu i stavljati strimer. Bolenu koji se iznenada pojavi u ciljanom klenolovu jednostavno bacimo klenovsku muhu pod nos. No, tada ju ne vodimo pasivno, kao za klena, već cimnemo nekoliko puta slično kao kad lovimo gurglerom. Većina ih neće pokazati zanimanje, ali tu i tamo poneki se i ulovi. Recimo, bolen na slici gore, odokativno 70+ centimetra dužine, neki je dan veselo zgrabio živahnije vođenu klenovsku muhu. Isti dan, na sličan način, opekla su se još dva slična. Baš lijepo, rekli bi smo. No, vratimo se klenovima.

Dok je jedan klen na udici drugi veći prati ga pokušavajući ustanoviti što se događa, ima li tu hrane ili je raspoložen za sex

Niti pola minute nakon što je manji klen diskretno pušten veći, klase 50+, koji ga je pratio bez problema je zagrizao istu muhu

Uz prikradanje vodi i znalačko zabacivanje mušice postoji još jedan element koji razlikuje prosječnog klenolovca od iskusnog mahera. Prosječan klenolovac obično će iz jednog mjesta izvući jednu ribu. I to u boljem slučaju. Jer mnogi mudraci, napuhanci, samozvani "veliki bacači" i slični, koji su se okušali u savskom klenolovu muhom, vrlo često na Savi nisu ulovili baš ništa. Zato su vremenom i nestali s te vode. S druge strane, iskusan, strpljiv i miran ribič će ih, zahvaljujući dobro smišljenoj taktici i promatranju ponašanja ribe, često izvući više. Naime, nedvojbeno je da mnoge ciprinidne vrste, pa tako i klenovi, međusobno komuniciraju. Kako, to možemo samo nagađati. Možda samo govorom tijela, možda i nekim dodatnim mehanizmima.

Kako bilo, ako propisno uplašimo jednog klena, uplašili smo i sve ostale na toj poziciji. Čak i one udaljene desetak metara, koji sam izvor potencijalne opasnosti definitivno nisu ni vidjeli ni čuli. Jednostavno u jednom trenutku svi nestanu. Međutim, ako ostanemo savršeno mirni i dobro skriveni, a zakvačenog klena strateški pametno izvlačimo, često će ga jedan ili više njih pratit će ga kako bi otkrili što se to neobično događa. To je zanimljiva, ali vrlo uobičajena pojava na Savi. Možemo samo nagađati je li riječ o pokušaju da se konkurenciji otme zalogaj iz usta ili ih neuobičajeno ponašanje klena na uddici stimulira na mrijest. To su trenuci u ribolovu kada treba smiriti živce i razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Stalno odlažem, ali jednog ću dana napraviti filmić na tu temu.

Nakon što se ostatak riblje družine vrati na prijašnju poziciju našeg klena potiho otkvačimo te pokušamo prevariti još kojeg

Ako zakvačenog klena ostali klenovi prate bitno je ostati savršeno miran, ne vaditi ga odmah iz vode, ne činiti nagle pokrete ili proizvoditi bilo kakve zvukove. Tek kada ostali klenovi neuznemireni odu, diskretno otkvačimo našeg s udice. Tada smo neko vrijeme u opet u igri te postoji značajna vjerojatnost da ćemo na istom terenu prevariti još kojeg. Sve u svemu, klenolov suhom muhom na Savi je neobično zanimljiva ribička disciplina. Izazov za prave ribičke gurmane. Ribiči koji obilaze samo visinske vode doista ne znaju kakav prekrasan ribolov propuštaju. Mi koji se time bavimo možemo samo poželjeti da ove krasne velike ribe požive u Savi barem još koju godinu. Nekada, prije okruglo 15 godina i ranije, bilo ih je neusporedivo više.

Gotovo u svakom ribolovu bili bi u prilici zabaciti kakvoj 60-ki. U nekoliko navrata bio sam u prilici zabaciti muhu klenu za kojeg bih se kladio da imao osjetno preko 65 centimetara. Jednog posebno pamtim. Šacam da je to bio klen od barem četri možda i pet kila. Nažalost, u tim rijetkim prilikama ili nisam imao sreće ili to nisam to izveo na pravi način. Jedan krivi korak ili neprecizan zabac i riba života bi nestala bez traga. Jasno mi je da takvu šansu više nikada neću imati. Čak su i nekad standardni dvokilaši danas postali relativno rijetki iako ih se još uvijek nađe. Oni veliki klenovi, izrasli u rijeci sporog toka u kojoj je bilo neusporedivo više hrane, pomrli su od starosti ili završili u nečijem loncu. Ovi današnji u odnosu na njih gladuju i za očekivati je da izrastu manji. Dvokilaš je tako postao dobar ulov dok je dominantana uzrasna skupina u rasponu od 40-50 centimetra dužine. No, ni to nije loše - dok traje. (alp)

Kapitalni savski klen je prekrasna riba autoru ovih redaka ništa manje vrijedna od lipljana, pastrve, bolena, štuke i drugih vrsta

Dražesni ribolovi svibanjski u punom pogonu

Većini ljudi svibanj je drag mjesec u godini zato što se povodom Praznika rada već prvi dan ne radi. Ni ribiči nisu protivnici produženog vikenda. No, nama koji lovimo umjetnom muhom to je najbolji dio sezone. Toplo je, ali ne prevruće. Vode ni premale, a ni prevelike. Obilje različitih kukaca i gladnih riba svih vrsta...

Na brzacima rijeke Save oko Zagreba sada se možemo dobro nabubati krupnih klenova koji se intenzivno hrane pred mrijest

Za klenolov na Savi nekada je vrhunac sezone bio pojava hrušteva (majkefera), no posljednjih godina ima ih samo u tragovima

Ubrzana erozija dna svake godine drastično mijenja izgled i karakter Save nizvodno od Zagreba, koja je sve siromašnija ribom

Mrena je vrlo rijedak ulov u mušičarskom ribolovu, a svibanj je mjesec kada možemo očekivati takvo ugodno iznenađenje

Rijeka Gacka je u svom punom sjaju, no veće pastrve sada više ne uzimaju bilo što pa ih uspješno love samo najiskusniji ribiči

U ovo doba godine sve visinske vode su još uvijek ledeno hladne pa se za ovakve i slične ribičke pothvate valja prikladno obući

Prijatelj Fabijan je zbog fotografiranja ljubazno pridržao moju vjerojatno ne najveću, ali sigurno najljepšu pastrvu ove sezone

Dok smo reanimirali pastrvu njena su leđa poslužila za sušenje krila malim vodencvijetovima koji su upravo izlazili iz vode

U svibnju službeno počinje ribolov lipljana što će posebno razveseliti one ribiče koji ih ne običavaju uznemiravati u mrijestu 

U ovo doba godine običavali smo posjetiti i neke vode u Sloveniji, a jedan od debelih razloga za to pokazuje i prijatelj Ivica

Zona B: Drugačija, mirnija i dublja Gacka

Nizvodno od Petog mosta svaki ulov treba krvavo zaraditi. Ovdje nema ležernog ribolova na viđeno i nedavno ubačenih riba koje napadaju bilo što. Malobrojne pastrve skrivene su u nepreglednim dubinama i očito naučene na sve jeftine ribičke trikove, uključujući i ribolov varalicom koji je ovdje dozvoljen

Zona B, u kojoj se lovi varalicom kao i većim strimerima, počinje nizvodno od Petog mosta i seže sve do jezera Gusić polje

Riba je ovdje malo i treba se dobro naraditi tonućom strunom ili otežanom muhom da bi se ulovilo bar nešto pomena vrijedno

Nekad je niže Petog mosta na rijeci Gacki bilo dosta baš velikih pastrva. I to ne ubačenih kalifornijskih, već pravih domaćih potočara. Bucmastih žutih trbuha i smeđih bokova s malo crvenih i tek pokojom crnom pjegom. Dok su lelujale u bistroj vodi repovi su im djelovali crveno. To su bile ribe od kojih zastaje dah. Solidno preko 60, ponekad i preko 70 centimetara. Problem tada, bilo je to prije dobrih 30 godina, nije bio pronalaženje ribe, već nemogućnost bacanja i kvalitetnog potapanja muha na mjestima gdje su se redovito viđale. Priznajem, nisam ih se baš olako nalovio. Danas znam gdje, što, kada i kako. Imam i supertonuće muhe, pribor i opremu. Ali, onih prekrasno lijepih debelih riba više nema. Odnosno, ili ih nema ili se više ne vide. Svake godine utrošim nekoliko dana na provjeru situacije ispod Petog mostana najući se da ću ih ipak tu negdje pronaći. Ne očekujem puno. Ako ulovim jednu pristojnu, po mogućnosti pravu domaću, zadovoljan sam. Ako ne, opet dobro. Malo smo šetali i lijepo bacali muhu u Gacku.

Nekad bih to doživio kako katastrofu i promašen dan, no godine su očito učinile svoje. Sada vrlo opušteno uživam u svakom lijepom danu, rijeci i uspomenama čekajući taj jedan pravi griz. Kad zvekne nema više drame kao nekad. Niti se ruke tresu, niti srce nešto ubrzano lupa. Pribor je danas takav da riba u borbi s iole iskusnijim ribičem nema šanse. Lijepo laganica. Tu nema ničeg u što bi se mogla zapetljati. Pazim prvenstveno da ju ne ozlijedim. Držim ju u plićaku i ne pada mi na pamet izvoditi predstavu slikajući samog sebe u 11 poza. Što sam u mlađim danima, moram priznati, ponekad činio. Zato i imam određenu dozu razumijevanja za mlade dečke koji vole trapavo naštimane autoportrete, iako često imaju za posljedicu uništenu ribi. No, na ovaj dio Gacke nervozan dio ekipe ne dolazi. "Može, može..., ali drugi put. Danas bih se ipak malo nalovio tamo oko hotela, pa onda...", obično kažu moji mlađi prijatelji kada im predložim opciju Peti most. Tako da ovdje obično lovim sam. Što ima i dobre i loše strane. Ovisno o raspoloženju.

Ljeti je ovdje uobičajeno kupanje pa drvene konstrukcije uz rijeku nisu namijenjene ribičima, kao u gornjem toku, već plivačima

Donji tok Gacke je gušće naseljen, a dvorišta kuća izlaze na samu rijeku. Oprez, u nekim dvorištima su psići nezgodne naravi!

Premda ovaj dio toka Gacke izgleda monotono jednolično, često kao izduženo jezero u kojem se ne vidi dno, i ovdje postoje bolja i lošija ribolovna mjesta. Isprva se ne vide, no nakon što se malo uživi u priču, dobar ribič ih može prepoznati. Kamenje, izlasci dubine u plićak, nanosi trave koje naslućujemo kada grane sunce, malo brža struja vode... Nakon što ju ulovimo i analiziramo mjesto, najčešće zaključimo da ta riba nije bila tu bez veze. U otkrivanju riba ponekad nam pomognu i kolobari. Njih ovdje najčešće proizvode ptice močvarice, no s vremena na vrijeme tako se javi i pastrva. Što ju potakne da se iz nekoliko metra dubine digne gore po neku mrvicu možemo samo nagađati. No, javi li se na istom mjestu više puta šanse za ulov se značajno povećavaju. Posljednju dobru pastrvu ulovio sam nakon što se otkrila pokupivši nešto s površine. To je prava prilika. Nakon toga sastavila je duboko potopljeni strimer divlje kao da joj je to zadnja stvar u životu. Prilično dobra riba, odokativno klase 55+. Kasnije još jedna manja na sličan način.

Pristojna potočna pastrvica oko 50 centimetra dužine, vjerojatno ubačena, s jednog od ranijih izleta po donjem toku rijeke Gacke

Pojedina mjesta više nalikuju nekom dubokom jezeru nego rijeci Gacki na koju smo navikli u dijelovima gdje se najčešće lovi

Iako se na ovom dijelu Gacke ponegdje nađu prizori koji ostavljaju dojam prave divljine, to je relativno guščće naseljeno područje isprešarano cestama, putevima i električnim kabelima. Kuće, vrtovi, šljivici, kokoši, patke, guske... Ljudi rade raznorazne poslove po vrtovima i dvorištima Ukratko, potpuno drugačiji ambijent od onog na koji smo navikli u gornjem toku.Takva Gacka teče sve do brane u mjestu Vivoze, predgrađu grada Otočca. Dalje se račva u dva kraka. Jedan završava u ponorima, a drugi protiče umjetnim kanalom i nešto niže od restorana Ribič spaja se s vodama rijeke Like. Tu već osim pastrve ima i raznoraznih drugih riba. Pastrve su rijetke, ali svako koliko neko ulovi doista veliku potočnu, tipa 70-80 centimetra. Kanal u jednom trenutku ulazi u cijev i pod zemljom teče sve do pred jezero Gusić polje. I tu se love velike ribe. Međutim, negdje na pola jezera nalazi se veliki znak zabrane ribolova, čamca, plivanja, svega i svačega. Iako u ribičkom društvu kažu da je ribolov dozvoljen, nismo htjeli izazivati vraga dok malo detaljnije ne ispitamo situaciju. Na ušću kanala u jezero smo malo bacali, ali brzo odustali zbog bure koja je nemilosrdno derala.

Iza stijena nalik ovoj skrivenim u dubini Gacke navodno leže potočne iz ribičkih snova

Na ovom dijelu Gacke ribe se slobodno nose. Mogu se zadržati jedna potočna ili dvije kalifornijske. Mjera za potočnu je 65 centimetara, a za kalifornijsku 40 centimetra. No, iz ove rijeke nisam uzeo ni jednu ribu već desetljećima. Sve koje sam ulovio, ili nisam ulovio, i dalje veselo plivaju. Razlog tome nije što ne jedem ribe. Dapače. Ali, potočne mi je oduvijek bilo žao tamaniti, dok nošenje kalifornijske remeti ribolovnu komociju. Posljednjih nekoliko sezona počeli smo sve češće odlaziti na pastrve u restoran Ribič. Gdje su uzgojne te pastrve nismo pitali, ali su uvijek svježe i odlično pripremljene. U porciji se dobiju dvije solidne veličine, tako da i najgori gladuši dođu na svoje. Nakon cijelodnevnog ribolova cijena od 70-ak kuna je sasvim prihvatljiva, a ambijent vrlo ugodan. Tko voli pojesti pastrvu, a ne voli tamaniti ribe iz rijeke, ovdje se sigurno neće razočarati. Slično je i s drugim jelima, uključujući picu koja je odlična i za zagrebačke pojmove. Malo nezgodno je što sve to i drugi znaju pa teba čekati. No, pod samom terasom restorana nerijetko se na površini javljaju vrlo dobre ribe tako da ni to čekanje klope nikad nije dosadno. (alp)

Restoran "Ribič", praktično u samom gradu Otočcu, završna je postaja naših izleta na rijeku Gacku posljednjih godina

Ribičko proljeće na Savi nizvodno od Zagreba

Iako se boleni još nisu do kraja razigrali, klenolov suhom muhom vrhunska je zabava. Traže se ribice preko pedeset centimetara, koje na površini rijeke strpljivo čekaju kornjaše, pčele i bumbare slučajno upale u vodu. Naglašeno oprezan pristup vodi i samo jedan precizan zabačaj mušice rješava stvar

 

Proljetni boleni na površini lijepo izgledaju, ali nisu lak plijen ribičima sve do završetka mrijesta i dolaska većih jata sitne ribe

Zanimljivo mjesto van domašaja mušice, koje početkom sezone sasvim sigurno krije dobru ribu, trebalo bi sada obići kajakom

Cvijeće pokraj vode mamac je pčelama, bumbarima i drugim kukcima, koji slučajno upadnu u vodu i završe kao hrana ribe

Za razliku od bolena veliki klenovi se u rano proljeće rutinski love, ako ribič dobro poznaje teren i mušičarsku tehniku zabacivanja

Klen od pedesetak centimetara dužine, težak oko dvije kile, na kratkom prisilnom odmoru u plićaku savršeno bistre rijeke Save

Pronaći zaboravljeni mirnjak, kojeg ribiči varalicom još nisu temeljito pretumbali, najbolji je put do dobrog ulova mušicom

Još jednom klenu poveći je umjetni bumbar izrađen od tvrde spuživice i crnog pjetlovog perja nakratko je zagorčao život

Ranoproljetni bolen na spužvastog "žohara"

Kronični manjak kedera i riblje mlađi u Savi na terenima oko Zagreba te pojačana potreba za hranom u predmrijesnom razdoblju uzrok je neuobičajenog ponašanja grabežljivog bolena. Umjesto ribica koje skakuću po površini oni se ovih dana prekrasno love plivajućim imitacijama kornjaša vezanima za klena

Bolenčići od 60-ak centimetra nisu ozbiljne ribe za savske standarde, ali krajem zime i u rano proljeće mogu biti odlična zabava

Na Savi nizvodno od Zagreba, devastiranoj, kakva je da je, još uvijek možemo naći potpuni mir i tišinu uz pokoju dobru ribu

- Nisam se nadao, ali ovo je na kraju ispao odličan ribolov. Čak i bolje nego na prometnoj Gacki... - zadovoljno je zaključio prijatelj Ivica dok smo neku večer tamanili picu u zagrebačkom naselju Borovje. Daleko od toga da je na Gackoj bilo loše, slažemo se. Ulovili smo puno pastrva, uključujući i nekoliko potočnih 55+. No, početak sezone tamo je uvijek više društveno događanje nego pravi ribolov. Fali mira čak i ako se odmaknemo od hotela i veselih narodnih masa. Na Savi nije tako. Ona možda nije lijepa kako Gacka, devastirana je iz godine u godinu sve više. I ribe su sve malobrojnije i manje. Pa ipak, početak ribičke sezone na Savi je gušt. Jesu li naše ribe još tu? Jesu li dobra mjesta preživjela visoke vode i svakodnevnu eroziju dna? Je li naš omiljeni putić zatrpan smećem koje posljednjih godina nekontrolirano dovozi? Početni dojmovi nisu obećavajući. Lošeg na sve strane. Jedino je vrijeme prekrasno, pravo proljetno.

No, nakon malo njuškanja i istraživanja, našli smo ono što smo tražili. Bolene i klenove na površini koji još nisu uznemireni varalicama i drugim ribičima. Nekad je to bilo jednostavno, danas baš i nije lak zadatak. Ljudi su naučili loviti. Sportaša, ali i gladnih žderača riba više je nego ikad. Izazov je na neko obečavajuće mjesto doći prvi prije nego što su ribe uznemirene, što nam je ove godine začudo i uspjelo. Boleni se sunčaju na površini. Divota za gledati. Čekaju da im pijavice poodpadaju, a kederčići u velikim jatima doplivaju iz donjeg toka kao nekad. Nažalost ne znaju da će se za ovo drugo dosta načekati. Novonastala prepreka su brojni brzaci koje nizinska riba teško može proći. Tu bi se i pastrva namučila. Očekivali smo da će pri prvom prolazu prokušanog strimera nastati dar-mar. Ali, ništa. Ne da nisu ni pogledali već su se odmakli. Bivalo je to i ranijih godina, ali Ivica se ovaj put prvi sjetio crnog "žohara".

Na "prvom katu" nepokretni boleni 60-70 centimetara, a odmah ispod njih krupne savske deverike griju se na proljetnom suncu

Mnogi divlji djelovi Save nizvodno od Zagreba, nekad prebogati ribom. uništeni su navodno zbog zaštite grada od poplave

Buba od tvrde spužvice standardni je i općepoznati mamca za klena kroz cijelu sezonu. Ništa novo i revolucionarno. U normalnim okolnostima veći bolen za nju ne mari previše ako u ponudi ima bilo kakve sitne ribe. Od kedera na površini do ribljeg mlađa među kamenjem. Vrlo rijetko, obično u proljetnom dijelu godine, dogodi se da veći boleni na Savi oko Zagreba uzimaju muhe koje izgledom i vođenjem na vodi oponašaju kopnene kukce koji slučajno upadnu u vodu. Vodenih kukaca tipa lepice i sličnih ovdje nema. Tamo gdje ih ima, primjerice na Kupi i drugim većim nizinskim rijekama, boleni u vrijeme masovnog rojenja polude. Za izradu generičke imitacije kornjaša, popularno zvanog "žohara", standardni materijal je tvrda spužvica, poznatija kako foam.

Za crne kornjaše ili "žohare" radije koristim neopren koji je puno otporniji, a i bolje pliva od foama. Nemojte se zamarati hoblanjem i farbanjem nekakvih letvica, lijepljenjem zrna kave i sličnim komplikacijama. To je samo gubljenje vremena. Namotamo na udicu neku podlogu, recimo lametu i preko nje pjetlovo perce. Prethodno smo uz luk udice fiksirali komadić foama ili neoprena. Preklopimo ga preko perca, kapnemo malo ljepila na čvor i "žohar" je spreman za akciju. Što se muhe tiče to je to, nema neke posebne mudrosti. No, muhu na Savi treba daleko i precizno zabaciti neuznemirenoj ribi, često na nezgodnim mjestima, uz granje i prepreke iza sebe, te voditi na odgovarajući način. To je već malo duža i složenija priča. No, ako ju bolen neće klen sigurno hoće.

Proizvodnja ovakvih "žohara" traje dvije minute po komadu, savršeno plivaju, trajni su i - što je najvažnije - odlično love ribu

Ovim tipom plivajuće muhe možemo uspješno loviti klenove ne samo na Savi već i na svim ostalim tekućim i stajaćim vodama

Osim kornjaša bolane ponekad mogu zainteresirati i drugi kopneni kukci poput pčela, osa, bumbara, koji u proljeće veselo izlijeću u život. Malo hladniji ih vjetar ukoči i, na zadovoljstvo riba, prisilno spusti u rijeku. Ljeti u igri mogu biti i skakvci. Zanimljivo, prošle jeseni sam naletio na dan kada su konkretni boleni, tipa 70+, uzimali poveće 3-4 centimetra dugačke dlakava gusjenice. Te su padale s drveća nagnutog nad vodu. Tako što nikad prije nisam doživio. Neće strimer, neće gurgler, neće žohara, neće osu, skakvca, neće ništa... Samo gusjenice. Kupe ih svako malo. U kutiji s muhama normalno nema ništa slično gusjenici. Pa tko bi se toga sjetio. Iako se u kvalitetnijoj ribičkoj literaturi takvi slučajevi spominju, smatrao sam da su oni u kategoriji bujne ribičke mašte.

Sve u svemu taj mi dan nije ostao u najboljoj uspomeni. Djelom zbog toga što su boleni i klenovi apsolutno ignorirali sve moje prokušane muhe, djelom zbog toga što su mi dlakave gadarije povremeno padale za vrat. Nisam od toga dobio nikakav svrab ili osip, ali bilo je malo neugodno tresti ih svako malo s glave i odjeće. Naravno, na jesen dolazim na isto mjesto malo bolje pripremljen. U međuvremenu bi valjalo potražiti nekog entomologa koji bi determinirao ovo dlakavo živinče. Iz nje izlazi nešto krilato što bi ribama isto tako moglo biti zanimljivo. Pretpostavljam neki leptir u kategoriji šumskih štetnika. Oni me nikada nisu zanimali, jer ih ribe rijetko jedu, pa mi je i gusjenica potpuno nepoznata. No, očito još imam što učiti...

Ribama neobično zanimljive gusjenice koje su prošle jeseni masovno padale na površinu Save s okolnog drveća

Priča s gusjenicama i ribama zbivala se na ovom terenu nizvodno od Zagreba koji je još zadržao ugođaj netaknute divljine

Epilog našeg ribolova s početka priče bio je šest ulovljenih i barem još toliko izgubljenih bolena. Po slobodnoj procjeni ribice u prosjeku 60 centimetra. Ivičin je bio najveći, blizu sedamdesetke. Za današnje prilike to je vrlo pristojan ulov, posebno kada je riječ o lovu suhom muhom. Ne mogu se ne prisjetiti godina, ne tako davnih, kada bi sličan rezultat opisali kako ispodprosječno loš. I što se broja i što se veličina riba tiče. No, ni u ta vremena kada je bilo potpuno normalno uloviti deset i više bolena preko 70 centimetra u jedno prijepodne, ulova na muhu koja oponaša kukce nije bilo baš previše. Klenova je naravno bilo koliko hoćeš, ali bolane se lovilo prvenstveno strimerima. Najvećeg kojeg sam ulovio plivajućom bubom zapamtio sam iz tri razloga.

Prvo, bio je doista solidne veličine. Više centimetra preko 80, što je bila vrlo lijepa riba i onda, a danas pogotovo. Drugi razlog bio je neobičan način kako je ulovljen. Tiho, najtiše hodao sam uzvodno po vodi do koljena uz obalu koja je tada obilovala velikim klenovima. Cilj je vidjeti ga na površini i onda je gotov. Kako je dno Save u to vrijeme bilo muljevito, a ne od bijelog ispranog šljunka kao danas, za mnom je ostajao gust oblak oganskog mulja koji je privlačio kedere. Pratilo me cijelo jato. U jednom trenutku nešto me je straga opalilo u nogu. Nisam se pomakao i krajićkom oka ugledao sam povećeg bolena koji je nakon napada na kedere oko mojih nogu i sudara s nekim "panjem" nastavio laganim tempom uzvodno. Pustio sam ga na kakvih 10 metara da ga ne upašim zamahom štapa i tada mu pljusno "žohara" točno pod nos. Nije ni trenutka oklijevao. Doista neuobičajena zgoda od prije destak godina.

Nažalost, unatoč animiranju, zbog mog predugog naslikavanja ova lijepa riba od preko 80 cm dužine kasnije je uginula od šoka

Treći razlog zašto sam baš ovog bolena zapamtio bio je prilično nevesele prirode. Naime, u to sam vrijeme predugo i prečesto fotografirao ribe. Nisam bio toliko bolestan za slikanje samog sebe uz baš svaku najmanju ribicu koju ulovim, ali kod onih riba koje jesam slikao, predugo sam vrtio po funkcijama aparata, filterima i različitim kutevima snimanja vjerujući da radim nešto plemenito, lijepo i pametno. Neće biti odbljeska, pa bit će lijepe boje, kompozicija, svjetlo... Ribe sam velikom većinom puštao, ali nisam previše razmišljao da im takvi fotosešeni ozbiljno škode zdravlju. Upravo ovaj bolen natjerao me na razmišljanje, nakon što sam ga pola sata kasnije našao mrtvog nasukanog na sprudu nizvodno. Nahranio je neke ptice, a činilo mi se da je zdrav i čio otplivao u bolji život. Nakon još nekoliko sličnih zgoda svoje sam fotografiranje riba drastično ograničio. S ribom ne manipuliram više od pola minute i ne držim ju van vode duže od nekoliko sekundi. Vjerujem da živa riba vrijedi više od bilo koje dugo namještavane fotke. Preporučam to i drugima. (alp)