FLY CASTING: Daleko iz skučenog prostora

Većina ribiča koji nikada nisu bili u prilici vidjeli školovane bacače umjetne muhe vjeruju da je taj način ribolova nemoguć bez široke prazne livade iza sebe. Međutim, s vrlo malo ili ništa prostora iza, mušicu je moguće zabaciti dalje od 25 metara, što uvelike premašuje realne ribolovne potrebe.

Switch Cast, Jump Roll Cast ili Undrehand Cast nazivi su za pravocrtni vodeni zabačaj u ribolovu umjetnom mušicom (dolje). Vodeni, adhezivni ili D-loop zabačaji razlikuju se od običnog bacanja preko glave po tome što se struna ne ispruža iza bacača već određeno vrijeme ostaje usidrena na vodenoj površini dok se iza formira D-loop. Praktična prednost svih vodenih zabačaja u odnosu na bacanje preko glave je što traže manje ili gotovo ništa prostora iza bacača. Kako nema mahanja visoko po zraku oni su praktični i u prilikama kada bacamo nešto teško jer smanjuju mogućnost pogotka u štap ili tijelo manje spretnog bacača.

Ukratko, prvi korak u izvođenju Switch zabačaja je podizanje strune i mušice van vode. Drugi korak je zamah prema natrag. U trećem koraku muha i predvez samo na trenutak dotiču vodu, što zovemo sidrenjem. Istovremeno iza bacača nastaje formacija strune u obliku slova D ili polozenog slova V. Nakon toga slijedi zamah prema naprijed, koji se bitno ne razlikuje od onog pri normalnom zabacivanju preko glave. Posljednji korak je polaganje muhe na vodu gdje postoje različite varijacije. 

Iz razloga što struna nakon podizanja pa sve do polaganja muhe više ne naliježe na vodu za ovaj tip zabačaja u Spey rječniku koristi se termin airborn cast. Autor ovog termina je Simon Gawesworth, poznati instruktor bacanja, autor poznatih knjiga i dizajner mušičarskih struna tvrte Rio. Drugi američki opisni naziv za istu stvar je touch and go casting. Na istom principu rade i neki Spey zabačaji.

Spey zabačajima inače nazivamo vodene zabačaje koji u sebi imaju ugrađenu promjenu smjera. Primjerice, podignemo strunu koja se ispruzila nizvodno, kratko sidrimo i bacimo poprijeko toka. Postoji više tehnika i stilova Spey zabacivanja. Kratko sidrenje samo muhe i predveza osobitost je i zaštitni znak skandinavskog stila. Često korištene tehnike koje se baziraju na ovom principu zovu se Snake Roll i Single Spey. Iako Skandinavci baš i ne vole ove britanske nazive kojima se služi ostatak svijeta. Imaju neke svoje.

Circle Cast, Circle C Cast ili Snap C nazivi su za zabačaj koji se od prethodnog razlikuje po tome što strunu nakon podizanja s vode i premještanja puštamo da ponovno cijelom svojom dužinom legne na površinu. Gawesworth to naziva waterborn casts. Češće je u upotrebi američki izraz sustain ancor casts. Bitna praktična razlika od prethodnog je što su zabačaji izvedeni na ovom principu podesniji za bacanje teških muha. Spey tehnike koje se izvode po ovom istom principu su: Snap-T ,Double Spey i Perry Poke, a globalno popularan stil zabacivanja koji se temelji na ovakvom načinu sidrenja zove se Skagit.

Praktičnu primjenu nekih jednoručnih spey zabačaja u ribolovu otežanim strimerom na pastrve vidimo u posljednjem filmiću. Premda ovakvo zabacivanje djeluje opušteno i vrlo jednostavno, potrebno je prilično učenja i vježbe prije nego što se postigne nivo gdje postane ribolovno primjenjivo. Tada može biti vrlo korisno u brojnim situacijama. (alp)

Intruder i Squidro, muhe za Skagit tehniku

Strimeri od zečjeg krzna poput Zonkera, različiti jigovi pa i Woolly Buggeri izrađeni na većim udicama love, ali su nezgodni za bacanje spey tehnikama u uvijetima s malo slobodnog prostora iza ribiča. Teško ih je dobaciti gdje treba ili smo prisiljeni koristiti pribor prejak za ribu koju lovimo.

Intruder je stil vezanja relativno velikih umjetnih muha koji je krajem prošlog stoljeća smislio Ed Ward, ugledni  ribolovni vodič i jedan od pokretača tzv. Skagit pokreta u SAD-u. Isprva muha je sluzila za lov king salmona, no pravu slavu stekla je tek kasnije u lovu steelheada, druge, rastom manje, ali po mišljenju mnogih atraktivnije vrste iz roda pacifičkih lososa. Naziv Intruder danas ne znači jednu određenu muhu već određeni koncept vezanja prilagođen prvensteveno Skagit priboru i tehnici zabacivanja. Prošaramo li Google, pod pojam Intruder mozemo naći brojne članke, upute za vezanje, slike i filmiće.

Poveći Intruder napravljen putovanju na kanadske lososose u međuvremenu se lijepo uklopio u skagit ribolov na kupske glavatice

Svaki oblik Spey zabacivanja, pa tako i Skagit, vještina je koja trazi: inteligenciju, spretnost i radišnost. Nešto kao vrhunski biljar. Nisu nužna tri fakulteta, ali prirodno glupa, lijena i trapava osoba tu igru jednostavno ne može savladati. Vrline potrebne za samu tehniku ribolova ogledaju i u muhama koje ti ljudi vežu. Dobre strane strimera vezanih u Intruder stilu su:

- zbog prozračnosti tonu brze od drugih strimera iste veličine i mase;
- ne petljaju se oko udice prilikom zabacivanja;
- imaju živahnu akciju, kako u brzoj tako i u sporoj vodi;
- u vodi izgledaju punašno, no ne prave otpor potezanju; 
- rijetko zapinju za dno zahvaljujuci položaju udice;
- lako se izvlače iz vode i bacaju Skagit tehnikom.

Kako ne bi previše idilično zvučalo, Intruderi imaju i neke loše strane:

- nisu najednostavniji za vezanje i vezač početnik može imati problema;
- traže dosta skupe i ne uvijek dostupne materijale za vezanje;
- dosta se lako unište pod ribom, ali i pri samom bacanju;
- ne kače ribu baš najbolje i puno je promašenih udaraca.  
 

Silly Legs gumice, dva marabu perca, metalne oči kao otežanje i udica na stinger montaži u vodi se pretvaraju u lelujavu ribu

Squidro je muha koja slijedi koncept Intrudera, samo što je teško dostupno i ponekad skupo perje zamjenjeno jeftinim i trajnim industrijskim trakicama. Njen autor je Scott Howell, još jedno poznato ime u krugu Skagit pokreta. Definitivna prednost Squidra pred klasičnim Intruderom je trajnost i jednostavnost izrade, iako nije tako lepršav kod zabacivanja kao pernati Intruder. Komercijalni naziv gumica je Silly Legs, mada postoje i neki druge slične. Proizvode se u bezbroj boja i lako se nabave preko Interneta. Squidro bi u slobodnijem prijevodu značilo "lignjica". Autor te muhe kaže da su lignje prirodna hrana steelheada u moru. No, nije teško zaključiti da se ta silueta i pokreti, jednako kao Intruderi, dobro uklapaju u sliku ribice kakve žive u rijekama.

 Intruder, a Squidro osobito, ima tri "lica", dobro je obratiti pozornost onima koje te muhe nisu vidjeli uživo. U suhom izdanju, neposredno nakon vezanja, izgledaju kao bezlično klupko svega i svačega. Namočene na zraku izgledaju kao pokisli mačak kojem se volumen smanji tri puta. Upravo zato se dobro ponašaju pri bacanju. Tek u tekućoj vodi poprime onaj željeni oblik koji ih čini nalik živahno pokretnoj ribici privlačnoj vodenim grabežljivcima. 

- E da, sve je to lijepo i krasno... - pomislit ćemo - ....no pitanje je igra li ta Intruder priča za naše normalne narodske ribe? - Kratko i jasno: Radi odlično! Fino smo lovili po većim i dubljim rijekama dvoručnim Skagit priborom, ali i na jednoručnim štapovima na vodotocima srednje veličine tipa, recimo, Gacka u vrijeme poplave.

Manji strimer napravljen po Squidro konceptu, u kombinaciji s priborom klase 5, fino je legao ovom savskom klenu dvokilašu

U hrvatskim prilikama Intruder i Squidro koncept vezanja muha isprobali smo posljednih nekoliko godina u lovu pastrva, krupnih klenova, mrena i glavatice, u lovu jednoručnim i dvoručnim štapovima. Ulovili smo štuke, jednom zgodom čak i soma. U prilikama kada treba dalje bacati relativno veliki strimer, bez mahanja po zraku i prostora iza sebe, Intruder/Squidro i Skagit su broj jedan koncept bez konkurencije. No, i manji strimeri, u duzini 6 do 8 centimetra, čine svako Spey bacanje s promjenom smjera puno komotnijim u odnosu na lov jigovima, Zonkerima, pa i dobro natovarenim Woolly Buggerima. Iako i klasika u spretnim rukama nesporno dobro lovi, katkada ju ne možemo dobaciti i potopiti tamo gdje su ribe. A Intruder, posebno u kombinaciji s dvoručnim Skagit sistemom, možemo. (alp)

Ribolov glavatice dvoručnim štapom, skagit sistemom i Intruderom na dubljaku rijeke Kupe, uzvodno od Kuželja u Gorskom kotaru

Dopadljive fotke iz Sony AVCHD video zapisa

Fotografije rezolucije 2304 x 1296 megapixsela koje proizvodi zanimljiva kamerica srednje cjenovne klase daleko su veće su od potrebnih za razmjenu na Internetu. U nuždi podesne su i za print pa i tisak u manjem formatu. Vrlo prikladno za svakodnevene ribičke potrebe i obiteljske albume.

 

Amur koji polagano pliva uz obalu jezera na Jarunu snimljen je Sony RX-10 kamericom u AVCHD formatu u običnom Program modu

Mnogi suvremeni aparati danas u sebi sadrže mogućnost snimanja video zapisa. Zanimljivo je da se iz dobrog videa full HD rezolucije mogu se izvući fotografije zadovoljavajuće za korištenje na Internetu, pa i u tisku na manjem formatu. Pojednostavljeno, to znači da se ne moramo patiti loveći trenutak. Laganini opušteno snimamo filmić s ribom koja se koprca, a bude li što posebno dobro doma izvučemo fotku. Ako znamo kako. Što u nekim slučajevima baš i nije lako.

Više nego solidan video uz investiciju višestruko manju od potrebne za kupnju profesionalne video/foto opreme omogućavaja, među ostalima, kamerica Sony RX-10. Osim vrlo pristojnog objektiva fiksne blende 2.8 u relativno malom pakovanju, ovaj uređaj pruža brojne mogućnosti kontrole snimanja filmića ljudima koji se u to razumiju. Međutim, što je mogim ribičima sigurno zanimljivije, i vrlo jednostavnu pouzdanu automatiku koja ne traži gotovo nikakvo fotografsko i snimateljsko predznanje.

Ugođaj kasnog ljeta na rijeci Gacki snimljen je u video modu s prioritetom blende kako bi se blago zamutila pozadina i naglasio prvi plan

Za kontrolirano i brzo izvlačenje fotki iz filmića te njihovu jednostavnu obradu Sony pruža vrlo zgodnu podršku u obliku besplatnog programčića PlayMemories Home, koji je savršeno uglazbljen sa pomenutom kamerom. Naravno, mogućnosti tog programčića ne mogu se ni izdaleka mjeriti s ozbiljnim alatima za obradu fotografije i videa, ako se njima znamo služiti. Naglasak je na "ako". No, u rukama amatera, a nešto upućenijeg korisnika pogotovo, taj programčić na brzaka proizvodi vrlo pristojan rezultat. 

Tomu treba dodati da postoji verzija PlayMemoris programčića za mobitel koji vrlo brzo i jednostavno povezuje aparat i telefon. "Pošalješ fotku iz aparata u mobitel i dalje kud hoćeš dok si rek'o britva", kako je to fino objasnio jedan poznanik. Baš toliko njemu treba da ljeti popije pivo. Plus svemu tome, ne računajući naravno pivo, Sony prodaje niz programa za obradu videa. Ne ulazeći u detalje, MovieStudio Platinum je za nas koji se volimo u slobodno vrijeme malo igrati filmicima i fotkama preko dovoljan i ugodniji od profi video alata. Tko ne vjeruje neka mazne i proba Sony Vegas Pro.

Labudi na rijeci Gacki ponekad nam nakratko ometaju ribolov, ali su uvijek zahvalan motiv za zgodan ribički filmić ili fotografiju

     Zaključno, autor ovih redaka, koji se silom prilika na grbači nanosio fotoopreme i o Sony aparatima uvijek mislio da nisu za posao, odlučio je pokloniti velike i skupe objektive za DSLR-ove te ostatak svog foto-ribičkog vijeka provesti sličkajući svoju ribičiju pomenutim kompaktom. Toliko. (alp)

Brza ugradnja otežanja pomoću shrink tube

Sintetičke cjevčice, kojima se promjer značajno smanjuje kratkim zagrijavanjem upalječem, mogu posluziti za ugradnju mesinga, olova i tungsena različitih oblika na sve veće udice za vezanje umjetnih muha. Vrlo praktično rješenje za izradu strimera i krupnijih nimfi.

Shrink tube trgovački je naziv za sintetičke cjevčice kojima se grijanjem kontrolirano smanjuje promjer. Recimo, s 3,2 milimetra na 1,6 milimetar i slično. Proizvode se u različitim promjerima i debljinama, najčešće prozirene ili crne. Imaju različitu primjenu, ali u ribolovnom svijetu standardni su dio pribora za izradu sistema kod šaranaša i drugih ribiča koji love utegom na dnu. Mogu se nabaviti u svakom bolje opremljenom ribičkom dućanu ili, još jeftinije, u dućanima s potrošnom robom za električare. U ribolovu mušicom njihova je primjena potpuno zanemarena iako mogu korisno poslužiti za više namjena.

Potrebne stvari su Shrink tube, najobičnije udice, škarice, upaljač i tungsten kuglica, kakvu bi inače samo navukli na udicu

Mnoge je umjetne muhe potrebno otežati. To doista danas više nije tajna. No, ono što mnogi površni ribiči ne razumiju je da količina i razmještaj otežanja na udici značajno utječe ne samo na brzinu tonjenja već i na balans muhe pa tako i akciju koju ona proizvodi u vodi. Što može predstavljati značajnu razliku u ribolovu. Recimo, rasporedimo li otežanje na luku udice odozgo ona će biti sklona tonjenju s udicom prema gore. Što će ujedno značiti da će teže zapinajti za dno. Puno je kombinacija, no za početak neka opća pravila:

- više otežanja na muhi znači brže tonjenje muhe, ali manje komotno zabacivanje;
- otežanje na strani luka udice pridonosi tonjenju muhe lukom pere dolje;
- otežanje na strani obrnutoj od luka udice pridonosi tonjenu lukom prema gore;
- otežanje pri ušici udice pridonosi tonjenju ušicom prema dolje pa proizvodi tzv. jig akciju;
- otežanje cijelom dužinom luka pridosi ravnomjernom tonjenju i više linernom kretanju muhe.

Gornji redu s lijeva: tuba na udici, umetanje otežanja, izgled nakon zagrijavanja upaljačem; donji redu: moguće varijacije

Woolly Bugger s otežanjem u shrink tubi suprotno od luka razlikovat će se od standardnog po trendu tonjenja udicom prema gore

Kao materijali za otežanje muha služe bakar, mesing, tungsten i olovo. Bakar se nekad dosta koristio, najčešće u formi različitih žica. Od mesinga danas na tržistu mozemo naći kuglice, spojene oči i čunjiće u više veličina, oblika i boja. Prednost mesinaga je pristupačna cijena. Tungsten (Wolfram) je materijal najveće gustoće koji najbrže tone. Od njega se proizvode kuglice, suze, čunjići, spojene oči pa i gotova tijela nekih životinjica. Obično je u tvrdoj formi, rjeđe se nađu i bube izrađene od tungsten prašine pomješane s plastikom, koje su mekše strukture. Mana svih proizvoda od tungstena je cijena. Na kraju ponude je obično olovo. Olovo je jeftino i tone brze od mesinga, ali sporije od tungstena. Relativno je mekano pa su uz sve navedene oblike od olova možemo naći žice i limove koji se režu u trakice za vezane. Ukratko, izbor je bogat i raznolik.

Čemu, dakle, dodatno "kompliciranje" sa shrink tubama? Prvi razlog za korištenje ovog načina je upravo njegova jednostavnost. Ne samo što se otežanje na ovoj način ugrađuje vrlo brzo i jednostavno već se i vrlo lak čvrsto fiksira na udicu sa samo nekoliko namotaja osnovno konca. Mana nekih standardnih načina je sklonost rotiranju oko udice. To se posebno odnosi na metalne oči koje moramo više puta kriš-kraš motati koncem i dodatno učvršćivati lijepilom.

Drugi razlog je njegova prilagodljivost. U najjednostavnijoj izvedbi, s malo shrink tube i nekoliko olovnih kuglica iz kutije za otežavanje plovkaroških sistema možemo napraviti čitav niz različitih kombinacija na običnim udicama. Ništa specijelno ne moramo kupovati. Prednosti ne dolaze bez mana. Mana ovog načina je što nije podesan za manje udice. Mogući nedostatak je i što grijanjem upaljača možemo oštetiti udicu. Zato zagraijavanje treba biti što je moguće kraće. (alp)

Udica okrenuta prema gore smanjit će mogućnost zapinjanja za dno ili travu i tako nam ponekada donijeti koju lijepu ribu viška

Na kupske glavatice dvoručnim Skagit stilom

Više manjih riba na udici, niz promašenih napada i dva otkvačivanja ozbiljnih primjerka, obećavajući je rezultat našeg eksperimentalnog ribolova Skagit priborom i tehnikom popularnom za lov steelheada u Kanadi i SAD-u. Doista zabavan oblik ribolova mušicom koji vrijedi truda i vremena.

 

 

Rijeka Kupa je nalik rijekama British Columbije svjetski poznatima po lovu pacifičkih lososa teškim strunama s tonućim vrhom

Neugodno hladna magluština koja nas je pratila putem od Zagreba samo se nakratko otvorila dok smo prolazili kroz Delnice. Suncem obasjano plavo nebo zasjalo je tek na minutu i nestalo čim smo skrenuli prema kupskoj dolini i Brodu na Kupi. Rijeka je dolje bila zelena, lagano zamućena i nešto povišnog vodostaja. Temperatura zraka tek koji stupanj iznad ništice. Ni daška vjetra. Tek pokoji zaostali list koji plovi rijekom. Okolnosti su to koje sigurno ne bi razveselile ni jednog izlenitka, a ni većinu ribiča sklonih sjedenju. No, upravo to bili su savršeni uvijeti za vrlo neuobičajen način ribolova koji smo ribički kolega Mladen Kuhta i moja malenkost naumili istražiti. Riječ je ribolovu dvoručnim mušičarskim stapom na glavaticu Skagit stilom.

Iako naraste preko 15 kila, a primjerci preko 80 centimetra nisu rijetkost, svaki ciljani ulov glavatice mušicom vrijedan je trofej

Prije ribolova kratka digresija. Glavatica je stoljećima star naziv za vrstu Hucho hucho u Hrvatskoj spomenut već u prvom hrvatskom rječniku (Ivan Belostenec: Gazophylacium, 1740.), u prvoj hrvatskoj knjizi  o ribama (Mijo Kišpatić: Ribe, 1893.) i u brojnim pisanim dokumentima kroz stoljeća. Tu istu ribu tek istočno od rijeke Une u narodu vjerojatno izvorno zovu mladica. Prvi pisani trag naziva mladica nalazimo 1886. godine. Sve precizne podatke na temu nazivlja svatko koga zanima može naći u Rječniku narodnih zooloških naziva - Ribe (Pisces) Miroslava Hirtza iz 1956. godine. Autore, precizne citate, godine...

Još od doba prve Jugoslavije istočni naziv mladica službeno je nametan ljudima koji žive zapadno od Une, dok je naziv glavatica isto tako administrativnim putem dodijeljen jednoj drugoj ribi, vrsti Salmo marmoratus, koju su žitelji Hercegovine uz rijeku Neretvu zvali zubatak. U razloge ovog jezičnog manipuliranja ne bih ulazio, prepuštam to zdravom razumu čitatelja. Kada navratim u BiH neće mi biti problem koristiti izraz mladica. Dapače držim to pristojnim.

No, dok sam u svojoj kući vrstu Hucho hucho nazivat ću glavatica, kako ju vrlo vjerojatno zvao moj djed Valentin i generacije prije njega uz rijeke Dravu i Savu, dok za ribu mladica nikad nisu čuli sve dok im netko sa (istočne) strane nije "stručno objasnio". Odnosno naziv mladica koristili su - baš kao i danas - za mladu biljku, a nikako ne za neku ribu. Žalim ako to nekog smeta.

Dakle, glavatica (Hucho hucho) je riba Dunavskog sliva, nekad uobičajena u Savi do Zagreba, Dravi do Preloga, Dobri. Danas su ta staništa uništena izgradnjim brana iako se vrlo rijetko moće naći poneki preostali primjerak. U rijeci Uni ove ribe ima, ali joj je brojnost smanjena nebrigom i krivolovom. Jedina preostala voda u Hrvatskoj gdje je ima u broju dovoljnom za ciljani ribolov je Kupa na potezu od sela Hrvatsko do Severina na Kupi. Nekada su se glavatice redovito lovile sve do Ozlja, no ta je nizvodna populacija isto tako uništena krivolovom i nebrigom.

Za brojnost ove riba u gornjem toku Kupe najviše su zasluzni slovenski ribički kolege koji povremeno organizirano poribljavaju. Svako poribljavanje je zanimljiva tema za raspravu, ali žalosno u ovoj priči je što na hrvatskoj strani postoje, vrlo blago rečeno, komedijaši koji tvrde kako "mladice" ima previše pa zato "pojede" sve njihove lipljane. Zato ju, "pametno" momci zaključuju, svim sredstvima treba pomlatiti. Iako je riječ o ugrozenoj vrsti koja bi u Hrvatskoj vrlo lako mogla potpuno nestati. Ostaje nam nagradno pitanje: Tko je pojeo lipljane? Mladičari ili glavatičari?

Viseći mostovi koji su nekad povezivali hrvatsku i sloveniju mogu se naći kod mjesta Turki, uzvono od Kuzelja i kod Čedanja

Stanje mostova zorno oslikava današnje odnose između dvije drzave, ali i riblji fond nekad prebogate rijeke koja pod njima teče

Ono što s ribičke točke gledišta prvo treba znati o glavatici je da se lovi od 1. listopada do 15. veljače. Nije dozvoljeno loviti noću, nije dozvoljeno uzimanje primjeraka manjih od 70 (80) centimetra. Iako krivolovci tamane sve redom, a kulturni ribiči puštaju čak i trofejne primjerke. Nije dozvoljeno loviti prirodnim mamcima, konkretnije živom ili mrtvom ribom.

Većina naših ribiča lovi ju varalicom, a tek malobrojni, najčešće slučajno i u razdoblju van sezone, ulovili su je mušicom. Naime, osobitost ove ribe je da voli krupniji plijen, prvenstveno ribu, dok je prehrana vodenim beskralješnjacima svojstvena samo za nedoraslu dob. Velike mušice koje u grubo oponašaju ribe, tzv. strimere, vrlo je nezgodno dalje bacati i dovoljno duboko potopiti u dubljacima gdje ova riba najradije obitava. Ipak jačim jednoručnim štapovima može se uspješno loviti i velikim strimerom, ali samo u prilikama kada iza sebe imamo dovoljno prostora. U skučenom prostoru Kupe, s gusto obraslim obalama ovaj će način obično proizvesti puno problema uz relativno malo koristi.

Skagit Double Spey je tehnika kojom viješt bacač može lansirati velik strimer pod drugu obalu Kupe, s malo ili ništa prostora iza

Kod Skagit tehnike kratka i teška struna povući će brzotonući vrh i veliki strimer na metar dugačkom predvezu

Postoji više stilova i mnogobrojne tehnike lova dvoručnim štapovima, no onaj koju smo našli upravo idealnom za lov glavatice baš na Kupi zove se Skagit. Ukratko, skagit sistem sastoji se od 12-14 stopa (cca 3,6 do 4,2 metra) dugog štapa, kratke 6 do 8 metra duge glave na koju se montiraju tonući vrhovi 2 do 4 metra dužine, ovisno o potrebi. S druge strane glave nalazi se shooting line, tanja struna koja lako klizi kroz vodilice na štapu. Čitav sistem: muha, predvez, tonuci vrh, glava, shooting, štap mora biti znalački balnsiran jer jedino tada omogućava ugodno bacanje i ribolov.

Dužina dvoručnih šatapova čini ih nezgodnim za transport automobilom, što smo u nedostatku krovnih nosača privremeno rješili ovako

Štapovi koje smo koristili bili su klase 5, 8 i 9. Važno je napomenuti da klasifikacija dvoručnih štapova nema ništa zajedničko s klasifikacijom jednoručnih štapova. Dvoručni su puno jači. Ako bi smo željeli napraviti uspredbu, dvoručna petica bila bi po jednoručnim standardima klase 7 do 10. No, fizički napor potreban za rukovanje ovim samo naizgled glomaznim priborom, uz dobru bacačku tehniku, manji je od onog u lovu varalicom, a neusporedivo komotniji od bacanja nekim jačim jednoručnim štapom. Bacačke tehnike imaju nazive. Konkretno u Skagit stilu: Snap-T, Snap-C, Circle Cast, Double Spey i Perry Poke uz najobičniji statični Roll Cast. Treba naglasiti da učenje ovih tehnika traži dosta vježbe što svaki dobro i pravilno izveden zabačaj kasnije čini zasebnom uživancijom nevezano uz sam ribolov. 

Ovaj način ribolova je relativno nov. Nastaje 80-tih godina prošlog stoljeća, a sam naziv Skagit dolazi od naziva rijeke u amerčkoj saveznoj drzavi Washington. Priča kaze da su nakon demonstracije lova skandinavskim stilom Gorana Anderssona, jednog od najuglednijih stručnajka svih vremena za lov dvoručnim štapovima, američki ribiči modificirali njegov koncept za svoje potrebe. Steelhead, najpopularnija vrsta iz roda pacifičkih lososa, lovi se puno većim muhama nego atlanski losos. Ponekad i dobar pedalj veliku muhu treba potopiti dovoljno duboko u skučenim uvijetima s vrlo malo slobodnog prostora iza ribiča. Cilj je da ona doista brzo potone, ali se kada zatreba lako i brzo diže prema površini kako ne bi zapeli za stijenje i kamenje. Za gornji tok Kupe - savršen koncept.

Gustim šibljem obrasla obala neće predstavljati prepreko za bacanje velikog i teškog strimera 25+ metra poprijeko vodenog toka

U samo nekoliko zabaca Skagit sistemom kojim je uspješno lovio u Kanadi Mladen Kuhta imao je svoju prvu kupsku glavaticu

 - Kupa je vrlo nalik nekima od tih rijekama. Dubina, brzina protoka, konfiguracija obale i dna...- objašnjava Mladen Kuhta. Ta njegova procjena nije apstraktne prirode jer je poveo nekoliko tjedana u Britanskoj Kolumbiji loveći "čeličnoglave". Vrlo uspješno, budući da je ulovio 60-ak ovih riba u klasi od 70 do gotovo metar duzine, što je izniman uspjeh za tamošnje prilike. Kuhta je inače vrlo zanimljiva pojava u našim ribolovnim prilikama. Ugledan geolog, spelelog, alpinist, ronilac, stručnjak za snalaženje u prirodi, koji je taj dio zanata ispekao na Velebitu u ratno vrijeme i - pravi veseljak u miru.

Upoznali smo se na jednom od mojih školica mušičarskog ribolova. Imao sam prilike učiti priličan broj različitih ljudi. Sa žaljenjem moram priznati da postoje ugodni ljudi koje unatoč najboljoj namjeri nisam uspio naučiti ništa. S druge strane uspješno sam pravim stvarima naučio pojedine krive ljude, što je puno gori instruktorski grijeh od onog prvog. Ti su mi kasnije činili razne gadarije ili su to znanje koristili na neprimjeren način, rugajući se drugima ili tamaneći ribe. No, Mladen je jedan od onih koji se vremenom razvio u doista odličnog ribiča, ulovi & pusti strimeraša s kojim mi je danas jednako ugodno provesti dan na vodi kao i čavrljati u birtiji. Budući da mu je to bio prvi pravi ribolov mušičarskim priborom na glavaticu sa zadovoljstvom sam nastavio poduku:

- Dakle, uzmi najveću muhu koju možeš ugodno bacati. Pazi, kod te ćeš ribe rijetko osjetiti neki divlji trzaj. Zna se dogoditi, ali smatraj to izuzetkom, a ne pravilom. Obično samo lagano cimne ili stane. Pomisliš li da je dno i ako ne kontras jako, samo ode. Olabavi strunu dok potapaš, drzi sistem zategnut dok loviš...- 

Objasnio sam kratko mjesta na koja treba obratiti pozornost: krupno kamenje, dubljake, izlaze iz dubina, podlokane obale i stijene... Puno više od toga jednom steelhedašu ni ne treba. Vrlo brzo čulo se zadovoljno urlikanje i prava je bila na fotoseansi. To smo obavili brzo, za samo pola minute, jer predugo držanje van vode ribi ozbiljno šteti. Može ju ubiti ma kako nam se činilo da je zdrava i vesela otplivala. Mladoj glavatici od 50-ak centimetra poželjeli smo dug život i ponovni susret za koju godinu. To je bio početak.

Iako su dvoručni štapovi napravljeni za lov većih riba, čak će i manji primjerci pružiti nekoliko minuta vrhunskog adrenalina

Druga ribica ulovljena na istom mjestu imala je oko 60 centimetra, a odmah zatim imali smo još nekoliko otkvaćivanja sličnih

U nastavku smo imali još ulova, napada i otkvačivanja manjih riba, ali i dva vrlo konkretna poteza vjerujem ozbiljnih glavatica. Male više nismo fotografirali jer to ne priliči gospodi ozbilnim ribičima, koji vode brigu o zdravlju riba. Jednako kao što o najvećima koje su pobjegle ne treba duljiti. Uostalom još su tamo, a sezona je tek počela... (alp)

Ulov prvih glavatica mušicom Mladen je zaključio gutljajem domaćeg čaja koji se za takve prigode uvijek nosi u maloj termosici

Fishing In Croatia (and in the neighbourhood)

Istoimeni blog Zdravka Šavora trenutno je najdotjeranija promocija hrvatskog športskog ribolova u svijetu. Lijepom fotografijijom, simpatičnim izborom tema, zanimljivim mjestima i ljudima, bez nametljive samoreklame i marketinga, stvorena je slika o našim ribičima kao normalnim ljudima.

Osim umjetnom mušicom na Gacki, Šavor lovi na brojnim rijekama, jezerima i moru, a foto oprema sastavni je dio pribora

Iako na ovom blogu ima marketinških poruka, uklopljene tako da kod čitatelja ne izazivaju averziju i osjećaj da ga netko laže

Stranac koji pokuša pronaći nešto o ribolovu u Hrvatskoj, bilo s namjerom da posjetiti naše vode, bilo da iz puke znatiželje vidi "što to oni tamo rade", nakon nekog će se vremena lagano počešati po glavi. Tanko i sirovo. Posebno ako traži nešto suvislo napisano na engeskom jeziku, informativno, pristojno uobličeno, lijepo ilustrirano, svježe i što je posebno važno - istinito. Ima, nije da nema i takvih stvari, ali u svemu tome ističe se blog koji već šestu godinu piše Zdravko Šavora iz Zagreba: Fishing In Croatia (and in the neighbourhood), http://fishingincroatia.blogspot.com.

To doista svaki čovjek koji se bavi ribolovom bilo gdje u svijetu s veseljem i zanimanjem može pregledati. A riječ je o stotinama fotografija, portretima zanimljivih ljudi, ulova, priča, opisa mjesta, vijesti i živih zapazanja s vode, od 2009. godine do danas. Poželimo li nekoj kulturnoj osobi predstaviti što je lijepo i zanimljivo kod nas, ovaj blog možemo mirne duše preporučiti kao pozitivnu sliku ribolovne Hrvatske. Nažalost, postoji i druga slika, na koju je bolje ne trošiti riječi..

Zanimljiv trenutak u ribolovu na savske bolenen uspomena je iz zajedničkih ribolova  (Snimio: ZDRAVKO ŠAVOR)

Zdravko Šavor i moja malenkost upoznali smo se sredinom 90-tih. Približno u vrijeme dok je on završavao ili netom završio faks. Pristojan, nenametljiv, radišan i skroman, i tada. Osim puno volje, nije imao pretjerano vremena i mogućnosti za ribičiju. Barem ne toliko koliko je sam želio. Ipak, našao ga je dovoljno za suradnju u časopisu "Športski ribolov" koji sam nedugo prije pokrenuo i nekoliko godina kasnije uređivao. Zahvaljujući njemu imali smo u novinama odlične tušem crtane ilustracije, uz poneki dobar člančić s terena. Druga zanimljivost vezana uz Zdravca bili izvještaji o zanimljivim linkovima na Internetu, koji je tada bio tek u povojima.

Ugodno je ustvrditi da su vedri tragovi naše tadašnje suradnje vidljivi na njegovom blogu i danas. Jednako tako i na ovom kojeg sada čitate, budući da je Zdravac bio pomoć i inspiracija za njegov nastanak. Zahvaliti mu trebam i na tome što me uveo u kajak ribolov u kojem istinski uživam. Ne toliko koliko bih želio, no u svakom slučaju imam velike planove za budućnost.

Što se Zdravka tiče, kasnije su uslijedili članci i po mnogim drugim domaćim i stranim novinama, koje bi ovdje bilo preopširno nabrajati. Ukratko, jedan vrlo pristojan opus za koji netko možda može reći da nije klase profesionalnog novinarstva, no sasvim sigurno nije ni predaleko od toga. U fotografskom dijelu još pogotovo. U cjelini gledano, njegov rad je potpuno druga kategorija od, blago rečeno, svakojakih piskaranja po papiru i Internetu s ciljem jeftine samoreklame, koja se kod nas danas prečesto mogu vidjeti i pročitati.

Michael Seewald, fotograf iz San Diega, nakon čitanja Šavorovog bloga poželio je s njim provesti nekoliko dana u ribolovu

Zanimljivi su kontakti s ljudima po svijetu koji su se javili čitajući Šavorov blog. Poznati ribiči i fotografi iz Amerike, Japana, Njemačke i drugih zemalja javljali su se i željeli uspostaviti osoban kontakt s autorom pri dolasku u Hrvatsku. To je doista vrijedno i lijepo iskustvo. Predstavlja najbolju moguću promociju naše zemlje u ribičkom svijetu, koju nažalost nije prepoznao nitko kome bi to bio posao. Turističke zajednice, savezi, udruge, trgovci..., mogli bi iz ovoga puno naučiti. No, to je Hrvatska 2014. godine. Bit ćemo valjda neke druge godine pametniji.

Vremenom je u Šavorov blog uključen i marketing i to tako da su se pojedini strani proizvođači sami javili. Iako se ne radi se o nekom velikom poslu i prihodu, netko bi autoru mogao zamjeriti da je prodao ranije idale za "kikiriki". No, i u ovom segmentu Šavorov blog može posluziti kao pozitivan primjer, osobito onima koji od ribolovnog biznisa pokušavaju zaraditi svoj kruh. Njegov je marketing nenametljiv, lišen samohvale i bazira se na istini. Što u nekim drugim slučajevima nije tako, pa kod potencijalnih kupaca izaziva averziju prema stvarima koje bi ti ljudi zeljeli prodavati. (alp).