Shock absorber na predvezu nekad i danas

Rastezljivi amortizer trzaja ugrađen u predvez odavno je poznato rješenje za slučajeve kada na relativno jakom štapu koristimo relativno tanak predvez ili relativno malu umjetnu mušicu. Suvremene gumice koje služe u ribolovu plovkom daju ovoj kombinaciji novu i zanimljivu dimenziju

Suvremena gumica osim što umanjuje mogućnost pucanja predveza služi i kao odličan plivajući indikator u lovu nimfama

U ribolovu umjetnom mušicom veličina udice i nosivost predveza moraju biti prilagođeni akciji štapa i težini strune. Ne samo zbog skladnijeg zabacivanja. Upotrijebimo li pretvrdi štap u kombinaciji s pretankim predvezom ili premalom udicom često ćemo gubiti ribe. Najčešće na samoj kontri, ali i kasnije, kod naglih bjegova ili skokova u zrak. Primjerice, stavimo li udicu broj 20 i predvez 0,10 milimetra na brzi stap klase 6 neće biti dobro. Problem možemo vrlo lako rješiti, ako umjeto šestice uzmememo mekanu trojku ili dvojku. To će riba vrlo teško prekinuti, osim ako se ne spetlja za nešto u vodi. Jedini problem u svemu je što dugi štap košta. Ako ga i imamo nošenje dva pribora okolo po vodi baš i nije najkomotnije rješenje.

Jednostavan način rješavanja ovog problema još početkom 80-tih opisao je Zlatko Bunjevčević iz Otočca kraj rijeke Gacke. Rijeka Gacka u to je doba već duže vrijeme bila kultna voda na kojoj se okupljala krema europskog fly fishinga. Gotovo da nema značajnijeg osobe iz te branše koja nije dolazila i lovila velike potočne pastrve osebujna izgleda i ponašanja, kakve se nisu mogle naći nigdje drugdje u svijetu. Domaće zvijezde tog doba bili su Bunjevčević i njegov učenik i prijatelj Milan Štefanac. O njima se 70-ih i 80-ih pisalo po svim europskim i svjetskim časopisima, a njihova imena pamte se i danas u svijetu. Iako je slavno doba Gacke odavno prošlo i pitanje je hoće li se ikad više vratiti. Nadajmo se da hoće. Kako su i zašto taj ugled, tradicija i neobično pozitivna međunarodna atmosfera izgubljeni u vremenu tema je neke druge priče.

Kako bilo, Bunjevčević je osim za strane časopise, u to doba redovito pisao i za časopis Sportski ribolov, glasilo Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza. Iako skromno opremljeni ti su članci bili daleko ispred vremena u kojem su nastali. Mnoge ljude, uključujući i moju malenkost, zainteresirali su za ribolov mušicom.  Zahvaljujući njegovim redovitim kontaktima s najboljim ribičima na svijetu često su donosili i tehničke novine svjetske klase. Jedna takva bila je i amortizer u predvezu, odnosno shock absorber kako ga danas nazivamo. Bunja je u članku s kraja 70-tih opisao njemačkog ribiča Juppa koji se tih dana isticao ulovima na vrlo malu nimfu, vrlo tankim predvezima, služeći se pritom posebnom gumicom skladno ukomponiranom u predvez. Na njemu svojstven živopisan način opisao je i sve osobitosti te vlastito iskustvo lova gumicom. Tko je bio Jupp vremenom smo zaboravili, no Bunju i amortizere nismo. Barem mi stariji.

Zlatko Bunjevčević (desno) i njegov učenik Milan Štefanac na  Gacki vjerojatno krajem 70-ih godina

  
Nakon tog Bunjevčevićevog članka dosta nas u Hrvatskoj počelo je eksperimentirati s takvim amortizerima. Ne bez razloga. Tadašnje udice na brojevima manjim od 14 često su se odvijale, dok su predvezi držali skoro upola manje nego danas. Općenito, velika većina ribiča smatrala je svaki ribolov najlonom tanjim od 0,15 mm i udicom manjom od broja 16 besmislenim gubljenjem vremena. Juppov amortizer se nije pokazao lošom idejom, ali postojalo je nekoliko razloga zašto smo relativno brzo odustali. Prvo, bilo ih je teško nabaviti. Drugo, za tadašnje prilike bili su prilično skupi. Čak i nakon što smo otkrili kako je riječ o proizvodu koji izvorno služi u zubnoj medicini, trebalo se dosta natezati sa zubarima kako bi se dobio koji metar. Četvrto, tu je zubarsku gumicu bilo gotovo nemoguće dobro i trajno vezati na najlon. Bilo koji čvor, ni nakon poprilično posla, lijepljenja i lakiranja, nije bio pouzdan i znao je proklizavati. Nakon nešto trapavo izgubljenih riba sve je skupa palo u zaborav.

Priče sam se ponovo sjetio u razdoblju kada sam se bavio i ribolovom plovkom. Naime, kao kratka informacija za one kojima je lov plovkom neka druga strana svemira, postoji primarno natjecateljska tehnika lova tzv. štekom. To je vrlo dugački slabo savitljiv štap koji u svom vršnom dijelu ima ugrađen sistem s posebno, za tu namjenu, izrađenim gumicama. Prve gumice za šteku koje su mi sredinom 90-ih došle u ruke odmah su me podsjetile na Juppa i Bunjevčevića. To je to što smo onda tražili, poveselio sam se, no i vrlo brzo ohladio. Te su gumice bile napravljene od materijala kojeg je bilo gotovo nemoguće povezati s najlonom bez posebnih konektora koji su za potrebe ribolova mušicom bili suviše glomazni.

Ne znam što me je i zašto asociralo na čitavu ovu priču dok sam neki dan u jednom zagrebačkom dućanu ribičkog pribora tražio nešto neodređeno što će mi popraviti raspoloženje. Možda pogled na bogato opremljen plovkaroški kutak dok sam mjerkao mušičarske štapove? No, kako bilo, odlučio sam provjeriti ima li kakvog tehnološkog napretka u proizvodnji gumica za šteke. I pokazalo se da ima. Dečki u dućanu bili su vrlo susretljivi pa su mi jednu koja mi je zapela za oko dali na probu. Vezali smo običan Perfection loop na gumici, omču na najlonu i povukli. Držalo je savršeno. Čvor nije popuštao, najlon nije rezao gumicu. Osim što je to savršeni amortizer za lov super tankim predvezima, boja je takva da će ovakav sasvim sigurno poslužiti i kao indikator u lovu nimfom. Bez da sam isprobao na vodi, sigurno mogu reći da će ovo biti bitna prednost u lovu predvezima od 0,08 do 0,12 milimetra. Ako je moj stari učitelj Bunja u vječnim ribolovilištima to slučajno vidio, sigurno se i on tamo gore nasmješio. A nasmješio bi se i netko lukav iz industrije vezane uz ribolov mušicom - ako bi se toga dosjetio. (alp)

Potočare sličnih dimenzija bile su običan ulov na Gacki u doba kada je Zlatko Bunjevčević pisao o amortizerima na predvezu

Korisni čvorovi: Perfection ili Angler's Loop

Dobre stvari u svakom ribolovu, pa tako i u ribolovu mušicom, često su krajnje jednostavne. To se tiče kako vezanja umjetnih mušica i tehnika lova, tako i vezanja čvorova na predvezu. Postoje mnogi načini vezanja fiksne omče na monofilu, no ovaj je jedan od onih koje bi svaki ribič trebao poznavati

 

Perfection Loop obično koristimo na predvezima za jednostavno povezivanje s omčom na mušičarskoj struni, ali i za vezanje mušice

 

Ovaj klasični ribički čvor datira još iz 17. stoljeća, iz doba Izaaka Waltona, piše G. Budworth u knjizi: Hamlyn Fishing Knots. Jednoj od najboljoj na tu temu koja se može naći. Izvorno Angler's Loop ili u prijevodu Ribička omča, pokazao se u to doba toliko dobrim za vezanje struna od svile i konjske dlake da su ga vremenom počeli nazivati savršenim (engl. perfect) ili Perfection Loop. Za razliku od drugih iz tog doba, ovaj se pokazao odličnim i na mnogim modernim materijalima. Osim na najlonu i fluorocarbonu, Perfection Loop se dobro ponaša i na gumicama, mekanim sajlama pa i žicama od nikal titaniuma. Nije dobar samo za vezanje pletenica od Spectra (Dynnema) vlakana.

Postoji barem dvadestak načina vezanja fiksne omče na monofilima. Kod nas najpoznatija je obična Dupla omča (Double overhand loop knot). Nju će lakoćom vezati malo dijete na svom prvom ribolovu. Plovkaši natjecatelji će umjesto nje preporučit Figure of Eight Loop, jer ima bolju nosivost na vrlo tankim najlonima. Ribiči varalicom često koriste Rapalin čvor (Rapala Knot), oni na moru Bimini Twist... Svi načini izrade fiksne omče imaju svoje prednosti i mane. Odnosno, postoje konkretne ribolovne situacije gdje su iz nekog praktičnog razloga podesnije od ostalih.

Više je razloga zašto u ribolovu mušicom mnogi iskusni i ugledni ljudi preporučaju Perfection loop. Prvi razlog je krajnja jednostavnost. Često ga vežemo na vodi, a uz malo prakse, napravi se za nekoliko sekundi. Drugo, ovaj se čvor vrlo jednostavno zateže. Malo je šansa da pri zatezanju nešto krivo sjedne pa moramo vezati nanovo. Nosivost ovog čvora nije apsolutna, ali je vrlo pouzdan i rijetko popusti. Perfection loop ima vrlo mali volumen i na kraju, što je posebno bitno, postavlja omču točno u liniji s monofilom. Konkretna primjena ovog čvora je, prvo, spoj predveza i mušičarske strune omčom na omču i drugo, gibljiv spoj mofila i udice. Postoje više načina kako možemo vezati Perfection loop.

1. Direktan način se koristi za vezanje monofila od najlona i fluocarbona, mekanih pletenih sajli i gumice koja služi kao shock absorber. Na internetu možete naći brojne step by step instrukcije za vezanje, ako u ovom filmiću ne bude što jasno:

2. Indirektan način koristimo isključivo za vezanje žice. Tako možemo vezati i sve ostale materijale, ali bespotrebno potrošimo puno više vremena. Sam čvor na kraju bude potpuno identičan onom vezanom direktnim načinom za pet sekundi. U rasporedu namotaja i nosivosti nema apsolutno nikakve razlike.

 3. Direktan način s umetnutom udicom alternativa je poznatijem Rapala čvoru s razlikom što se puno brže veže i jednostavnije zateže na tanjim monofilima kakve koristimo u ribolovu mušicom. Uz malo vježbe može se vezati naslijepo. Fiksna omča omogućava slobodnije kretanje muhe i najčešće se koristi u lovu strimerom.

I na kraju ne zaboravite, svaki čvor na predvezu prije zatezanja treba navlažiti. Najjednostavnije i najbolje vlastitom slinom. Zatezanje bilo kojeg čvora na suho drastično mu smanjuje nosivost! (alp)

Riba od tisuću zabačaja ulovila se baš na prvi

Neki ribiči kažu kako je za ulov jedne glavatice potrebno zabaciti čak tisuću puta. Moguće, ali iskustvo mnogih drugih u različitim situacijama pokazuje kako je prvih nekoliko zabaca u pravo vrijeme i na pravom mjestu presudno. Nasumično pretraživanje vode najčešće je beskorisno 

Strimer u Squidro stilu, napravljen od narančastog marabua i gumica, pokazao se dobrim izborom za bistru vodu i sunce

Iako smo nakon ulova u prvom zabačaju odbacali dobar dio od preporučenih 999, ulova na Kupi tog dana više nismo imali

Ako u ribolovu na glavaticu, unatoč žuboru planinske rijeke, začujete divlje urlikanje ribičkog kolege s udaljenosti od dobrih stotinjak metara, možete biti prilično sigurni da ga nije napao medvjed. Ni podivljali bik, ni čopor vukova. Naime, kada je pristojna riba ove vrste na udici, ribičko glasanje ponekad može ostaviti vrlo sličan dojam. U takvim prigodama red je prekinuti ribolov i biti prijatelju pri ruci. Čak i ako nam to u tom trenutku baš i nije najzgodnije...

- Je'l vani..., treba pomoć..., na što si ju..., koliko je dugačka...? - zapuhano sam pitao Mladena Kuhtu dotrčavši s jednog mjesta nizvodnije na rijeci Kupi nedaleko od Broda. Prethodno, složivši dvoručni mušičarski štap, baš sam guštao u mirisu zimske rijeke smišljajući kako ću im profinjeno zabaciti jednu sočnu strimerčinu. Kad taj urlik! Skoro me srce strefilo. Ipak, nije bilo teško potrčati. Uz dozivanje, već na pola puta, spazio sam koprcanje na površini tog dana niske i bistre rijeke. U prvi mah pomislio sam kako je naš optimistično zacrtan plan ulova metrašice na dvoručni mušičarski štap upravo u fazi realizacije.

- Koliko je dugačka?! Bahhhh... - šeretski se nasmijao Mladen - ...prekratka je samo 25 centi. Ali, moj novi rekord je ipak tu! - Adrenalin se očito brzo vratio na normalu. Pohvalno. Ipak riječ je o ribiču koji se nalovio većih riba tako da nešto od tri plus kile i nije razlog ni za preveliku dramu, a ni za sportsko hvalisanje. A je me prošetao, mislim. Pružam ruku i čestitama kako naše fine ribičke regule nalažu. Svaki ulov glavatice je uspjeh, a onaj ciljani umjetnom mušicom na dvoručni štap, u punoj sezoni gdje varalice lete na sve strane, pogotovo. Bravo Mladen!

Dubljak Kupe kraj zaseoka Doluš krio je ovu neveliku, ali za današnje prilike sasvim sasvim pristojnu glavaticu od 70+ cm

  

Najdublji dubljaci rijeke Kupe kriju najveće ribe, prastaro je ribičko zapažanje.Treba li uopće gubiti vrijeme loveći drugdje?

Mladena u zadnje vrijeme baš ide karta. Već drugi ribolov zaredom na prvi zabac ulovio je glavaticu koju prati izreka da je riba od tisuću zabaca. Mislim da ta izreka potiče od kolega iz Slovenije. Obzirom na ribolovnu tradiciju i populaciju te ribe u toj zemlji tu izreku sigurno treba uzeti vrlo ozbiljno. Iako iz hrvatskog kuta gledano, prije bih rekao da je to riba od prehodanih tisuću kilometra uz vodu. Jer i tisuću sati lova bilo bi često premalo. Mnogi je ribiči nikad nisu ulovili, čak ni iz više desetaka tisuća zabaca, tražeći je godinama. Na putu od Zagreba prema Brodu na Kupi, gdje smo i ovog puta naumili loviti, baš smo se razglabali o nekim iskustvima na tu temu iz ranijih godina. 

Prisjetio sam se iskustava Seada Cerića iz Bosanskog Novog s kojim sam 80-tih godina u nekoliko navrata lovio na rijeci Uni. Riječ je o ribiču koji je vrlo vjerojatno ulovio najviše ovih riba na području Ex-Yu, a moguće i šire. Tipa po desetak preko 10 kila dnevno i tako godinama. Rekli bi smo ništa neobično, samo što je za razliku od mnogih koji su to isto tvrdili, Sejo svoje ulove mogao konkretno potkrijepiti fotografijam i brojnim prepariranim monstrumima u klasi od 15 do 30 kila izloženima u njegovom malom dućanu ribičkog pribora. Iako tu nije bila riječ o lovu mušičarskim priborom, pa ni uvijek o baš leganim načinima lova varaličarskim priborom, njegova zapažanja o ponašanju ribe bila su iznimno vrijedna, poučna i zanimljiva. Jedno od nakorisnijh bilo je zapažanje da ta riba ili "oće ili neće". Ako i kada hoće, sastavit će, što bi Sead rekao, na prvu. Ako neće, uporno mlaćenje po istom mjestu rijetko će dati rezultat. Puno je veća šansa da ju otjeramo nego ulovimo.

Put do Broda na Kupi i mjesta na kojima smo lovili traje približno sat i pol, a putni troškovi od Zagreba iznose oko 350 kuna

Civilizacija se polako seli iz ovog dijela svijeta, osobito s hrvatske strane Kupe, dok je na slovenskoj nešto prometnije

Mladen je prekaljeni alpinist i speleolog pa neke od stvari koje radi, poput snimanja terena s ovog mosta, ne bi preporučili

To se Cerićevo iskustvo poklopilo s mnogim slučajevima na vodi koje sam doživio, vidio ili čuo od prijatelja kojima nije blisko nikakvo pjesničko uljepšavanje. Recimo, jedan od najdojmljivijih doživljaja tog tipa bio je prvi zajednički ribolov mog prijatelja Borisa Hrašovca i pokojnog Mire Karfijata, vjerojatno najtrofejnijeg ribiča na ovu ribu u Hrvatskoj ikad. U kategoriji legalnih ribolovnih tehnika bez sumnje prvog. Razlika u godinama između dvojice ribičkih pajdaša bila je oko 50 godina. Ukratko, veteran je doveo mladca na jedno od svojih supertajnih pozicija na Kupi. Dok je Boris već uvelike zabacivao na sve strane, Miro je fino odmjereno i bez nervoze zabacio samo jednom. Na mjesto gdje Boris, a ni većina nas nikad ne bi ni pomislili da može skrivati ribu, pogotovo ne takvu. Nakon samo tri sekunde - dum! Glavatica od 114 centimetra i 14 kila.

Iako sebe nikada nisam smatrao osobitim stručnjakom za lov ove ribe, dobar dio od kakvih stotinjak ulova, uključujući i dvije oko metra, uklapali su se većinom u pomenutu teoriju. Ključno je prepoznati dobro mjesto, po mogućnosti već ranije snimiti određenu ribu koja se tu drži i upoznati njene navike. Prvih dva tri zabaca su presudna. Treba biti tih, oprezan i precizan. Nakon toga bolje je pričekati neko vrijeme i tek tada ponovno zabaciti nekoliko puta. Od puno trčkaranja i suviše nervoznog zabacivanja na isto mjesto, kako god ono privlačno izgledalo, slaba korist. Slično se pokazalo i u našem zadnjem ribolovu. Nakon ulova na prvu, nije nam puno pomoglo što smo marljivo odradili svih 999 zabaca koji su nam nedostajali do tisuću. Na tom istom i na dugim mjestima. Doduše, imali smo još jedan potez i praćenje neke ribe koja je dimenzijama više nalikovala pastrvi.

Šteta je što na Kupi nema riba koliko ih je bilo prije kada su naše vještine lova mušičarskim priborom bile u povojima

Skagit stil lova dvoručnim štapom definitivno se dokazao ne samo kao zabavna već i vrlo uspješna tehnika lova na vodama poput Kupe

Na povratku, nakon što je već debelo pao mrak, otkrili smo da je pun Mjesec. Bio je kao velika sjajna kugla na nebu dok smo vozili prema Zagrebu. Naime, neka opća ribolovna teorija kaže da razdoblje punog mjeseca, mala i bistra voda, sunce i toplo vrijeme bez daška vjetra baš i nisu najbolji uvijeti za lov glavatice. Još jednom se pokazalo kako nije tako. U ribolovu, bilo kojem, nema čvrstih pravila. Sve je tog dana bilo naopako, a ipak smo imali prekrasan ribolov, pristojan ulov plus nešto sporednih događanja. Jedina mana bila je što je takav zimski dan prekratak. - Moš se j...t, ako nisi na vodi i gledaš doma televiziju. Jedino tada ribe sigurno ne grizu - mudro je ovu filozofsku temu na rastanku zaključio Mladen. (alp)

Glavatica je riba koja divljom ljepotom plijeni uvijek plijeni pozornost, bez obzira na veličinu i način kako je ulovljena

Riba je nakon fotografiranja puštena natrag u Kupu u nadi da će idućih godina nadoknaditi 25 cm do metra koji joj nedostaju

Zgodan strimerčić za samo pet minuta posla

U vodi živahno pokretnu formu ribice možemo napraviti od trake štavljenog zečjeg krzna, malo sjajnih lameta, kuglice olova i centimetra shrink tube. Boje možemo kombinirati po želji, a najbolje će biti ako uzor potražimo u prirodnom plijenu riba lovimo. Pijuri, peševi, krkuše dobar su izbor

 

Ovaj je strimer varijacija Zonkera od kojeg se razlikuje punašnijom formom i izraženijim odbljeskom donje polovice tijela

Nekoliko baš debelih pastrva i klenova, koji prethodno nisu pokazivali interes za bilo što drugo, ulovio sam prošle sezone strimerčićem vrlo živahne akcije, izgledom nalik ribici dužine pet do sedam centimetara. Za bolje poznavatelje mušica u konstrukciji ovog strimerčića na prvi pogled nema ništa osobito novo i originalno. No, on krije u sebi nekoliko malih vezačkih trikova koji ga ipak čine drugačjim od ostalih. Osim toga vrlo je jednostavan za vezanje, trajan i ugodan kod zabacivanja. Na njemu nema ničeg skupog i teško dostupnog, kao ni raznih ukrasnih detalja koji, po mom skromnom mišljenju, za uspjeh ribolova uopće nisu bitni. 

Kako bi ste sami izradili ovaj vraški lovan strimerčić upišite za početak u Google tražilicu naziv Zonker Fly. Otvorit će vam se popriličan broj sličica i filmića koji prikazuju izradu brojnih varijacija ove muhe. Smatrajte to uvodnom informacijom. Zajednička svima su leđa od trake štavljenog krzna, najčešće zeca ili kunića. To je razlog zašto se za ovaj tip strimera, osim službenog naziva Zonker, vrlo često koristi izraz Bunny ili u slobodom prijevodu Zekonja. Ovaj materijal danas možemo naći po ribičkim dućanima ili naručiti preko Interneta u više desetaka boja. Dok toga nije bilo znali smo se opskrbljivati kod krznara koji su obično bili voljni dati ili za sitniš prodati ostatke krzna za bunde. Danas je to za većinu ljudi ipak komplikacija i gubljenje vremena. Paketići krzna tvrtke Wapsi, Taimen i sličnih doista nisu neki trošak.

Možemo izabrati boje prirodnog plijena, ali i druge koje provociraju znatiželju, agresivnost i obrameni nagon predatora

za izradu su potrebne: škarice, osnovni konac, trenutno ljepilo, shrink tube, udice, lamete, otezanje i komadić zečjeg krzna

Dobra će biti svaka udica malo dužeg vrata. Osobno, ako mogu birati, najviše volim Gamakatsu model F16. Ne ulazeći ovom prilikom u detalje, mislim da je to daleko najbolja strimeraška udica na svijetu. Najčešče korištena veličina za pastrve je 4 i 6. Ako veći strimeri od pet centimetra na nekoj vodi s pastrvama nisu dozvoljeni može broj 8. Za lov drugih riba Zonker može biti i puno veći. Do granice koju možemo ugodno zabacivati nekim priborom. Recimo, desetak centimetra zeca bit će biti neki maksimum za pribor šesticu. No, devetkom ili desetkom u nuždi se može bacati i 18 centimetara zečetine. Naravno, uz odgovarajuću bacačku tehniku i strunu za tu namjenu.

Idući korak je ugradnja otežanja na udicu. O tom sam pisao u jednom od ranijih postova. Postoje mnogi načini, meni najdraži za strimere je onaj sa Shrink tubama. U njih može ići tungsten ili obična sačma kakva se koristi u ribolovu plovkom. Ovisi što imamo pri ruci. Otežanje fiksiramo s donje strane udice, priblizno na tri četvrtine dužine vrata udice, bliže ušici. Baš tako raspoređeno otežanje nije slučajno. Ima četiri važne funkcije. Prvo, potapa muhe na lovnu dubinu. To nije teško dokučiti. Drugo, što mogi vezači koji ne love ribu ne razumiju, daje joj balans s ciljem da se u vodi ne vrti i preokreće naopačke. Treće, širi kasnije vezane lamete od udice dajući volumen strimeru u prednjem dijelu. Četvrto, muha dobiva umjerenu jig akciju, koja u načinu vođenja potez-pauza osigurava lelujanje krzna. Što ćeš više.

Količina otežanja ovisi o veličini udice i dubine na kojoj želimo loviti. Premalo otežanja znači da strimer ovog tipa sporo tone i sklon je izvrtanju na bok. Previše otežanja znači da ga ne možemo ugodno zabacivati i da za neku određenu situaciju prebrzo tone. Treba se malo poigrati dok se ne nađe prava mjera za pojedine veličine udica i određene potrebe. Balans muhe možemo dodatno regulirati i širinom krznene trakice u odnosu na količinu lameta odozdo. Cilj svega toga je da strimer stabilno drži orijentaciju lukom udice prema dolje. Neželjena osobine su okretanje na bok ili rotiranje oko svoje osi u tekućoj vodi. Maksimalno aktivnoj ribi ili ribi netom ubačenoj iz ribnjaka obično je potpuno svejedno kako strimer izgleda i kako se ponaša. Međutim, opreznoj ribi, na vodama gdje se strimerima puno lovi, ovakve finese u vođenju mogu biti presudne.
 

1. Minuta: Tungsen ili olovo stavimo u shrink tubu, kratko zagrijemo upaljačem i kada se stisne pojačamo koncem.

Izradu ovog strimera počinjemo vezanjem snopića lameta kod luka udice. Značajno je pritom uočiti da taj snopić ima dvije namjene. Prvo zatvara siluetu ribice odozdo. I drugo, spriječava petljanje trake zečjeg krzna oko udice. Svi koji su malo više lovili Zonkerima znaju koliko je petljanje nezgodan problem. Ljudi ga danas rješavaju na različite načine. Neki slobodan repić zeca maksimalno skrate. Tada se definitivno ne petlja, ali strimer nema željenu lelujavu akciju koja sve Zonkere čini osobito privlačnima ribi. Drugi ljudi na repu muhe, u produžetku vrata udice, naprave omču od debljeg najlona kako se zec ne bi zavlačio pod luk udice. Ovaj način nije loš, no ima manu što se zbog te omče promaši dosta ugriza riba.

Zato za ovu svrhu biramo tanke lamete umjereno savitljivog tipa. One spriječavaju petljanje zeca oko udice, ali su dovoljno savitljive ne smetaju kvačenju riba kod griza. Još jedan plus u odnosu na klasični Zonker je što u vodi imaju akciju kao i krzno. Dakle, ono na što valja pripaziti je da lamete ne budu premekane. To je bitno. Mekana lameta će fino raditi, ali neće imati funkciju štitnika udice. Najbolji izbor je Angel Hair. Može iz ribičkog dućana, ali još bolje onaj za kićenje božićnog drvca. Toga sada ima posvukuda. Postoje još neke lamete iz ribičkih dućana u inozemstvu podesne za ovaj način primjene. No, bitno je samo za početak upamtiti da je standardni Lure Flash premekan za ovu namjenu.

Samo vezanje busenčića lameta je krajnje jednostavno, a polazi od pretpostavke da se želimo što manje baviti kasnijim uređivanjem škaricama. Prvo zato što nam to oduzima vrijeme, a drugo, zato sto je otpad od šišanja lameta toliko nezgodan za čišćenje sa stola da nam pospremanje može uzeti više vremena nego samo vezanje. I nakon toga, koliko god pazili, teško ćemo se riješiti blještavih šljokica sa stola, odjeće i tepiha. Dakle, uzmeno prozračan snopić Angel Haira, poravnamo ga i postavimo tako da strći u formi repa oko pola dužine vrata udice.
 

2. Minuta: Manje savitljive lamete formiranju silueteu ribice, ali služe i kao štitnik koji spriječava petljanje krzna oko udice

Vežemo ga s nekoliko namotaja osnovnog konca. Višak koji strći prema ušici udice ne režemo na nulu. Umjeto toga preklopimo ga prema natrag, odmjerimo na plovicu prethodnog, odrežemo i ponovo vežemo. Uz malo prakse, nema više šišanja, šljokica po cijelom stanu, usisavanja i pospremanja. Ostatak busena lameta poslužt će za izradu prednjeg dijela te iste muhe. Dakle, još jednom. Busen se treba fino uklopiti u siluetu ribice. Ne smije biti premekan jer takav neće štititi luk udice od petljanja zečjeg krna. Ne smije biti ni pre gust, već prozračan i dovoljno gibljiv, jer jedino takav neće kvariti balans i zanimljivu akciju muhe.

Vezanje zečjeg krzna idući je korak. Njega smo prethodno oblikovali škaricama tako da se stanjuje prema natrag, a dužinu izmjerili priližno na dvije dužine luka udice ili malo više. To je optimalna mjera, ako zelimo da sve skupa na kraju ima formu ribice. Razdvojimo dlačice točno na polovici dužine krzna, prislonimo na snopić lameta, obuhvatimo ga pet šest puta osnovnim koncem, vratimo se koncem na vrat udice i tu napravimo čvor. Kao da smo završili muhu. Oprezno ga fiksiramo s malo trenutnog ljepila. Kako nam sve to skupa ne bi smetalo  dok radimo na prednjem dijelu muhe stisnemo i zeca i lamete prema natrag i omotamo nekom žicom ili laganom kvačicom. Nema veze što je zgužvane, ovaj je zeko žilava životinjica.
 

3. Minuta: zečje krzno vežemo preko lameta s nekoliko pažljivih namotaja konca i s donje strane kapnemo kap ljepila

4. Minuta: Mekanom žicom ili kvačicom odmaknemo sav materijal unatrag da ne smeta dok se bavimo prednjim muhe

Slijedi vezanje prednjeg snopića lameta. Ono po čemi se ova varijacija razlikuje od ostalih tipova Zonkera je što vrat udice sve do ugrađenog otežanja ostaje gol. To vas ne treba brinuti jer se udica na kraju uopće neće vidjeti. Motanjem bilo čega na taj dio vrata udice samo radimo nepotreban balast koji će negativno utjecati na tonjenje muhe, izvlačenje iz vode i bacanje, dok je korist od toga nikakva. Dakle, drugi snopić lameta postavimo ispred otežanja koje služi kao širilica. Odvaja lamete od udice i daje prozračno punašnu formu ribice. To je to što zelimo. Vežemo ga i uredimo jednako kao zadnji snopić.
 

5. Minuta: Vežemo drugi snopić lameta ispred otežanja, preklopimo krzno i odrežemo višak. Preostaje je čvor i kap ljepila 

  
Nakon što smo uredili prednji snopić lameta maknemo pomoćnu žicu ili kvačicu, oslobodimo zečje krzno, preklopimo ga uredno preko prednjih lameta i fiksiramo koncem. Nema nekog bitnog ujecaja na lovnost muhe, ali zbog estetskih razloga pripazimo da koncem ne dohvatimo lamete ili niti zečje dlake tako da ružno vire iz čvora. Završimo još jednom oprezno nanesenom kapljicom trenutnog ljepila. Uz malo vježbe izrada ove muhe traje pet, maksimalno 10 minuta. I to je to. Možemo odmah na pecanje. Ako ste pažljivo slijedili upute i razmišljali što i zašto radite, ovaj vas strimerčić sigurno neće razočarati, bez obzira na to lovili li njime pastve, grgeče, smuđeve, bassove, glavatice, štuke, a u moru brancine, lice, strijelke, pirke i druge. (alp)

Čekajući proljeće na rijeci Savi kod Zagreba

Potez rijeke Save nizvodno od brane zagrebačke toplane do Rugvice već desetljećima ima status ribičkog Eldorada. No, riba je iz godine u godinu sve manje i mnogi se ribiči zimi sa zebnjom pitaju hoće li iduće sezone veliki boleni, klenovi, mrene, smuđevi, somovi i ostale ribice ponovo biti tu. 

 

Brana toplane prepreka je iza koje se na proljetnom putu uzvodno grupira sva savska riba, od kedera do kapitalnih somova

Žac Ultegra, jedan od najboljih zagrebačkih ribiča, uvelike je zasluzan što su mnogi savski boleni prezivjeli još jednu sezonu

Riba koja se s jesenskim poplavama spustila nizvodno, u proljeće putuje uzvodno. To je normalni godišnji ritam majke prirode koji je postojao milijunima godina prije nego što se naš ljudski rod pojavio u priči. U relativno kratko vrijeme koliko smo tu uspjeli smo "popraviti" sve i svašta. Ne samo vode, zrak, šume, prirodu u cijelini. Promet, recimo. Tako kada se na naplatnoj kućici autoputa ili na semaforu počnu gomilati automobili to službeno zovemo prometni zastoj. Neslužbeno, gužva ili krkljanac, začinjeno s nekoliko opisnih pridjeva umjesto kojih na televiziji čujemo "piiiiip". Utješno možda je što slični zastoji u prometu postoje i kod riba. Oni koji to znaju prepoznati mogu očekivati doista dobru ribičiju.

Kada ribe na svom proljetnom putu uzvodno naiđu na prepreku počnu se gomilati na sličan način kao automobili, samo što se ta pojava tada stručno zove efekt brane. Prirodne brane su slapovi i teže prelazni brzaci. U sušno doba plićaci cijelom širinom toka. No, ribe imaju svoje načine kako ih i kada mogu proći. Najzabavnije je kad skaču. Mnogi bi se iznenadili vidjevši da lososi nisu jedine ribe koje prskaču slapove. Skaču tako i podusti, plotice, šarani, nosare pa i u naše vode unesene babuške. Drugačija je situacije s umjetnim branama koje ribama mogu biti vrlo teško ili nikako prelazne. Tu nastaje osobito velika riblja gužva.

Upravo takva brana nalazi se u Zagrebu, izgrađena za potrebe gradske toplane. Ima dvije stepenice koje tvore brzake i slapove. U pojedinim dijelovima godine, osobito u proljeće, područje ispod slapa krcato je ribama svih vrsta koje dolaze u velikim jatima čekajući da se ukaže prilika za proboj uzvodno. Riblje staze nema pa ih vrlo malo u tome na kraju i uspije. To indirektno znamo po tome što ih uzvodno od brane ima neusporedivo manje. Najsretniji boleni, somovi, klenovi, smuđevi, šarani i druge budu ulovljene i obzirno puštene, pa vremenom odu nizvodno. Dobar dio ih bude umlaćen reda radi, pa pojeden. OK, ako su ljudi gladni. No, što je posebno žalosno, dio ih skonča od predugog naslikavanja i koprcanja po kamenju. To je doista mučno gledati.

 

Iako umjeteno napravljene, prepreke koje ometaju put ribe Savom uzvodno ljepše su od naplatnih kućica koje koče promet

Donju stepenicu zagrebačkog slapa ribe uspješno prolaze pa je teren uz obalu poznat po ulovima krupnih mrena i somova

Obzirom na brojne priče i legende o tome"kako je nekad bilo", odmah treba reći da danas ne postoji živ čovjek koji je vidio potpuno prirodno izdanje rijeke Save oko Zagreba. Naime, regulacija korita počela je još 1899. godine, piše Mirela Slukan Altić: Povijest regulacije rijeke Save kod Zagreba i njezine posljedice na izgradnju grada. Koga zanima ovaj rad može ga potražiti na Internetu. Zanimljivo za pročitati. No, vrlo je vjerojatno da je dio toka ostao divlji i donekle nedirnut sve do izgradnje nasipa poslije katastrofalne poplave Zagreba 1964. godine pa i kasnije. Nakon toga svi preostali rukavci gube izravnu vezu sa Savom. Jezera Savica, Piškurov jarak, dijelovi Jaruna, poneki bezimeni rukavac nizvodno od Zagreba ostaci su ostataka iz tog doba, koje kao ribič nažalost ne pamtim.

Izgled Save na ulazu u Zagreb 1880. godine možemo vidjeti na slici izloženoj u gostionici Suhina kod Podsusedskog mosta

Po pričama idilično razdoblje čiste Save u kojoj se cijeli Zagreb kupao bilo je davna prošlost već negdje krajem 60-tih godina. U to doba veliki problem Save postaje intenzivno onečišćenje ugljenom, celulozom i kanalizacijom koje je stizalo već iz Slovenije i Zagorja putem Sutle i Krapine. Tom miomirisnom kotelu nizvodnije treba pridodati kompletnu kanalizaciju, plus industrijske vode grada Zagreba. Na potezu Ivanja Reka-Oborovo Sava je dosta dugo bila rijeka četvrte kategorije nepodesna za život riba. Iako uzvodno, a i nizvodno bliže Sisku, riba je definitivno bilo. Obzirom na količinu i tip onečišćenja, doista je zanimljivo pitanje kako. Sredinom 70-ih autor ovih redaka je kod Podsuseda, na utoku potoka Rakovica, ulovio svog prvog smuđa, klena i bolena. Što se ulova tiče, to uopće nisu bili loši ribolovi, ali je sama voda izgledala odvratno. Smrdljiva, crna, puna celuloloznih slina i smeća. Poslje doslovce svakog zabaca trebalo je mlatiti varalicom po vodi da bi te sline otapale. Riba je bilo i drugdje. Kao klinci istraživali smo zato Kupu, Kupicu, Gacku, Slapnicu, Dobru, Mrežnicu, Breganu, Dretulju i druge, koje su tada bile u punom sjaju, čiste, prelijepe i bogate pastrvom i lipljanom. Savu smo jednostavno zaboravili.

Limani koji se još danas mogu naći nizvodno od Zagreba nisu prirodni već su izgrađeni s ciljem usporavanja protoka Save

Špornjevi, iza kojih su se zadrzavale brojne ribe, u sklopu novog koncepta regulacije korita Save izbrisani su s lica zemlje

Regulacijom korita, nestankom mulja, pijeska i prepreka koje usporavaju protok zona deverike pomiče se sve više nizvodno

Ponovni susret sa Savom bio je negdje potkraj 80-tih. Ni tada to već na prvi pogled nije bila čista rijeka, ali nije bilo toliko ugljena i celuloze iz Slovenije. Od slovenske granice nizvodno, ušće Krapine definitivno nije bilo mjesto gdje bi se čovjek koji vodi brigu o svom zdravlju volio duže zadržavati. Nizvodno do Zagreba se to donekle razblažilo. No, ona konkrena ribičija je počinjala nizvodno od slapa toplane i novozagrebačkog kolektora otpadnih voda. Tu je javljala jedna zanimljiva pojava. Obala na strani kolektora bila je odvratno onečišćena, ali su ribe imale obilje hrane. Na drugoj obali nije bilo toliko hrane, ali je voda bila čišća pa su ribe mogle disati. Ako je što otrovno krenulo iz kolektora, ribe bi se samo pomakle na drugu obalu. Bilo ih je stoga doista abnormalno puno. Baš svih, od sitniša, preko bijele ribe do predatora trofejnih dimenzija. Još izraženija ova pojava bila je kod velikog zagrebačkog kolektora otpadnih voda, kakvih 10-ak kilometara nizvodnije kod Ivanje Reke.

Drek river, kako je taj veći kolektor prozvan od ribiča, bio je doista nešto strašno. Ni sada, nakon izgrađenog tobožnjeg pročistača voda to mjesto nije neki osobito ugodan prizor. Ali onda, s kraja 80-tih pa sve tamo do dvije tisuće i neke, bio je to nezamisliv užas. Miris kemijske industrije pomiješan s mirisom fekalija, ljudskih i životinjski. Uz smeće, boce i izmet po vodi su plivali otpaci mesne industrije veličine šake i veće. Tu i tamo plovilo je i neko kompletno pile ili svinjče. Međutim, što nikad ne bi pomislili, ribama je ova situacija izuzetno odgovarala. Protok Save nije bio ni približno brz kao danas, dubina od nekoliko metra bila je uobičajena. Postojali su mnogobrojni prirodni rukavci i otočići i meandri kojima treba pridodati umjetno načinjene kamene špornjeve. S jedne strane dolazilo je smeće kao hrana, a s druge strane voda koja nije bila toliko onečišćena da u njoj nije bilo kisika. Riba je bilo drastično manje tek nekih 10 kilometra nizvodno prema Rugvici i Oborovu, gdje su se vode lijeve i desne obale pomiješale. Tu su se povremeno dešavali i najgori pomori riba koji su se mjerili u desecima tona.

Nakon ovakvih ulova nizvodno od Zagreba bilo je pametno oprati ne samo grlo već i ruke

Kedera (Alburnus albrnus), koji su osnov prehrambenog lanca, bilo je na milijune zajedno s mlađem svih mogućih riba. Boleni prosječnih dimenzija od tri do četiri kilograma tukli su po njima cijeli dan u jatima od po više desetaka komada. Somove, od sasvim prosječnih petkilaša do ne rijetkih dvometraša, moglo se loviti usred bijela dana. Kada je som opalio ribe od kilogram dva su letjele, a zvuk je nalikovao padu vreće krumpira iz helikoptera. Noću pogotovo. Slična sitacija bila je i sa smuđevima. Kako je smuđ bio riba koja se mogla vrlo jednostavno prodati na crno, krajem 80-tih i početkom 90-tih godina na Savi se formirala prilično brojna neimaštinom stisnuta ekipa koja je to lovila i prodavala gotovo na profesionalnoj bazi. Prosječni ulovi tipa od tri do deset smuđeva dnevno, prosječne težine tri do pet kilograma, po osobi. Naravno, bilo je i puno većih. Puta 8 maraka po kilogramu, bio je to vrlo opipljiv prihod. To je cvalo sve negdje do 2000. godine pa u nešto manjoj mjeri i kasnije. Ne znam rade li ti opskrbni kanali i danas, ali u ono vrijeme nikom dragom i bliskom nikako ne bih preporučio jedenje smuđa ili soma na širem zagrebačkom području. Ni s placa, ni iz nekih restorana. 

U to doba i kasnije, zbog gradnje autoputa Zagreb-Varaždin i kvazi sanacije smetlišta kod Jakuševca, na Savi je cvalo kako legalno tako i ilegalno šljunčarenje. Kamioni su odlazili i dolazili kao na traci. Država je u tim operacijama sigurno bila oštećena, no što se ribolova tiče kratkoročno to i nije bilo tako loše. Mnogim mlađim ribičima nije poznato da su brojna dobra mjesta nastala kopanjem šljunka. Bageri su radili na sve strane, često na samoj sredini rijeke. Kopalo se, vozilo, kralo i prodavalo. No, ribama je to vrlo odgovaralo. Rupe iskopane šljunčarenjem postajale su odlična ribolovna mjesta koja bi potrajala do proljeća i prvih visokih voda. Rijeka bi nanijela novi šljunak i čitav ovaj bizarni ciklus se ponavljao. Dosta zanimljivo bilo je iz godine u godinu promatrati kako se obala vrlo brzo vraćala u prirodno stanje. Bageri i kamioni probili bi cestu kroz najgušće savske gustiše, radili neko vrijeme i otišli. Međutim, utabana cesta na kojoj bi se komotno mimoilazila tri automobila vratila bi se u prvobitno stanje već nakon nekoliko godina. Neprohodan savski gustiš bi prekrio sve ljudske tragove.

Općenito, pojas vrbama zaraslog gustiša između nasipa i Save je zoološki vrt na otvorenom. Najčešća životinja ovdje je naravno komarac, no nakon dobrog mazanja Autanom oni nisu bili problem. Uz vrlo uobičajene zečeve, divlje patke, ogromna jata kormorana i sive čaplje, koje su se viđale praktički na svakom ribolovu, bilo je tu i vrlo neuobičajenih i relativno rijetkih zivotinja. Crnih roda, recimo, u jatima kakva nisu vidjeli ni mnogi ornitolozi. Ili, divlje guske, šarene pčelarice i mnoge druge zanimljive ptice. U uz brojne manje ptice grabljivice poput uobičajenog škanjca, jastreba i vjetruše, u više navrata vidjeli smo bjelorepe orlove štekavce, a jednom prilkom i surog orla. Vidjeti ove vrlo rijetke i ugrožene ptice ornitolozima je kao nama ribičima uloviti kapitalnu ribu. Posebna zanimljivost ovog dijela Save su dabrovi. Njih i danas ima relativno dosta. Naseljeni 1996. godine. Tragove njihove aktivnosti, porušena stabla i oglodane vrbe, možemo naći na teže pristupačnim dijelovima obale. Katkada ih i se može i vidjeti kako plove rijekom. Tragovi srna i divlih svinja isto su tako redovito prisutni i danas, no vidjeti ove vrlo plahe i oprezne životinje uvijek je bila iznimna rijetkost. Njih se i lovi, pa je razumljivo da ne vole biti viđene. Jedna od stvari za kojom danas iskreno žalim je što u potrazi za ribama i adrenalinom sve te životinje nisam češće fotografirao.

Većina Zagrepčana nesvjesna je ljepota krajolika i raznolikosti životinjskog svijeta na samo 10 kilometra od centra grada

Kapitalnih klenova i merena, koji se u jatima mrijeste po savskim brzacima nizvodno od Zagreba, svake je godine sve manje

Početkom 21. stoljeća Sava iznenada, gotovo preko noći, postaje barem prividno čista i bistra. Za to su najzaslužniji Slovenci koji su uklonili svu prljavštinu koju su ranije puštali u rijeku. I s naše strane granice onečišćenje se značajno smanjilo. Voda je vrlo brzo odnijela sav nataloženi smrdež iz ranijih desetljeća. Uvođenjem otkupa plastičnih boca i one su nestale gotovo preko noći. Boce su se po Savi brale više nego gljive u šumi. I tu je isprva šverc cvao, pa se sjećam jednog članka na tu temu kojem sam dao naslov: Plastična groznica na Savi. Što se riba i ribolova tiče, to su za moj ukus bile najljepše godine. Neprirodan broj riba neprirodne veličine koje su izrasle na smeću, u prekrasno bistroj rijeci divljih obala. Nema vrste koja se nije lovila, a dnevni ulovi od više desetaka kapitalnih bolena, klenova, mrena, somova bili su ako ne normalni onda svakako ne i neuobičajeni. Šljunčani brzaci kod Šćitarjeva i dalje uzvodno bili su mrijestilište mnogobrojnih vrsta.

Na Savi su se ponovno počeli pojavljivati kupači. Doduše ne Zagrepčani već ljudi koji su se u međuvremenu doselili odnekud i nisu mogli shvatiti zašto se u ovako čistoj rijeci ljeti nitko ne kupa. Ti isti vrlo su brzo došli do zaključka da sva ta silna riba mora biti odlična za jelo, ne znajući da se teški metali i druge po zdravlje opasne tvari talože u mesu. Trpanje riba u vreće, čak i klenova, podusta i mrena koje je malo tko ranije jeo, skočilo je preko noći. Ne samo što su se učestalo pojavile mreže na zagrebačkom i velikogoričkom području već sam jednom prigodom zatekao na Savi dva entuzijasta koji su odlučili loviti podvodnom puškom. Žrtava na ribljoj strani naravno nije bilo, a i majstori su preživjeli. Ovo drugo me je više začudilo obzirom na način kako su to pokušavali raditi.

Takva savska idila, što se ribolova tiče, nije dugo trajala. Riba je iz godine u godinu bilo sve manje. Recimo, dok sam krajem 90-tih znao uloviti i pustiti stotine, a katkada i preko tisuću bolena godišnje, posljednjih sedam osam godina ta je brojka pala na kakvih stotinjak godišnje. Prošle 2014. godine nisam ih po prvi puta ulovio ni 100 komada. Dok je bolen od 70 centimetra prije 10-tak godina bio ispodprosječna riba, a lovili su se i preko 90 centimetara, sada je to postao vrlo dobar ulov. Slično je i s drugim ribama. Sasvim običan smuđ od četiri kilograma na ovom dijelu Save danas je uspjeh. Nekad je bio puno veći problem uloviti manjeg od tri kilograma. Prelov od strane gladnih ribiča je samo djelomičan razlog tome. Iako ne zanemariv. Pravi uzrok su značajne ekološke promjene vezane uz brzinu protoka vode, oscilacije vodostaja, konfiguraciju obala i količinu hranjivih tvari u rijeci. Vidimo to po tome što je i sitne ribe, osobito Alburnusa koje nitko ne lovi, ima drastično manje nego ranije.

Ovakav poludivlji krajolik Save, djelomično oblikovan ljudskom rukom, danas je stanište je divljih životinja, ptica i riba

Pejsaž nalik onom s prethodne slike pretvoren u golu livadu na kojoj strči polomljeno stablo i mnogima sumnjivi pročistač voda

Šljunčarenje je prošlost. Ceste su završenje, astronomski kredit za sanaciju odlagališta otpada kod Jakuševca, koji navodno leži na nekoliko metara debljem sloju šljunka od projektom predviđenog, je potrošen. Izgrađen je i pročistač voda, no ne i mjesto gdje bi se ono što pročisti odlagalo. Pa kad naiđe malo viša voda... Novi biznis za okretanje novca postalo je uređene obala s ciljem zaštite od poplava. Ono što se prije gradilo i sadilo, sada se ruši, prekopava i poravnava. Umjesto da su se ti isti novci usmjerili u izgradnju i održavanje nasipa o čijem smo stanju svjedočili posljednjih nekoliko godina. Nasipi su pucali i Sava je plavila samo koji kilometar dalje od mjesta gdje su se novci razbacivali na ravnanje nekad izgrađenih špornjeva i kljaštrenje vrba koje su držale obale. Da ne spominjemo Slavoniju i ono što se tamo dolje dogodilo.

Ubrzano ukopavanje riječnog korita i dnevne oscilacije vodostaja trenutno su glavni problem ovog dijela Save. Laički rečeno rijeka svake godine odnosi minimalno pola metra šljunka, možda i više. Vjerojatno negdje postoji neka službena brojka, jer ova je procijena napravljena odokativno, na temelju osobnih zapažanja. Dno rijeke ostaje sterilno, bez mulja i pijeska, odnosno podloge u kojoj živi hrana riba. Nestaju dubljaci i limani koji ribama pružaju zakon i odmorište od brzog toka. Kada ukopavanje rijeke dosegne vodonosni sloj padat će nivo podzemnih voda. Bit će ugrožena vodocrpilišta i opskrba pitkom vodom. Već prije toga možemo računati da ćemo piti vodu iz boca. Nekoliko je razloga ove u svakom pogledu neželjene pojave.  

Prvo, hidroelektrane u Sloveniji zauvijek su zaustavile su dotok šljunka s Alpa. Kad postojeći šljunak ode nizvodno novog više neće biti. Jednog dana netko bi mogao napravi film o savskom šljunku naslova: Gone with the Water. Samo što završnu rečenicu: Frankly my dear I don't give a damn..., neće izgovoriti Clark Gable već neki drugi glumac iz neke naše državne ustanove. A kako izgleda već potpuno glineno i kamenito dno bez šljunka već danas možemo vidjeti ako pogledamo s Podsusedskog mosta, nekad stalne ribičke baze s centrom kod Suhine. Slike kako je to nekad izgledalo možemo naći u tom restoranu, specifičnom po tome što je danas s unutrašnje strane nasipa pa ga Sava svako malo poplavi. Mnogi bi pobjegli. No, unatoč šteti koja svaki put nastane, marljiva obitelj Suhina vodi ga već petu generaciju, od 1919. godine. I s poplavama se očito da živjeti.

Poplava 1928. godine, snimljena s Podsusedskog mosta prije izgradnje nasipa, jedna je od brojnih koje su poharale gostinicu  

Restoran Suhina poplavljen je nebrojeno puta, no marljiva obitelj ga već ga petu generaciju obnavlja i nastavlja normalno raditi

Ovaj ribički veteran loveći s Podsusedskog mosta danas moze uloviti samo uspomene, kojih na ovom dijelu Save ne manjka

Slika ribiča Grge iz 1954.. Tu je bil i njegov prijatel Zvonko, ali su se njih dva posvadili pa je Zvonko nestal s zida, priča Suhina

Nekada je tu Sava meandrirala, dubina je bila i po nekoliko metara, dno je bilo mulj i pijesak. Nestao je mulj, pa zatim pijesak, pa nestaje šljunak... Ali i nizvodno od grada, na mjestima gdje je rijeka bila spora i duboka nekoliko metra prije samo desetak godina, danas stojimo u brzaku do koljena. Istina da to sada lijepo izgleda, kao da lovimo negdje u Americi. Samo što naše ribe nisu ni lososi i ni steelheadi. Sigurno je da će se vremenom trajno preseliti negdje nizvodno od Velike Gorice gdje je Sava mirnija. Najvjerojatnije će se tim ribljim selidbama okoristiti dečki dolje kod Siska. Rafinerija neće onečišćavati rijeku, a bit će bez posla pa će silom prilika imati vremena za ribičiju. Nadam se da neće zamjeriti na malo crnog humora.

Ribolov krupnih klenova i bolena mušicom po otocima i bistrim brzacima Save oko Ščitarjeva doživljaj je koji se pamti

Brojnost i veličina bolena iz godine u godinu pada te se na mjestima gdje su nekad bila jata danas love tek pojedinačni primjerci

 
Drugi razlog ukopavanja Save je regulacija korita s ciljem tobožnje zaštite od poplave. Dijelovi obale su poravnani i popločeni. Vrbici i šikara na obali u kojoj su se krili zečevi, srne, razičite ptice su poravnati bagerima. Cilj toga navodno je da voda što brze projuri kroz grad, a višak, ako ga ima kanalom Sava-Odra. Kažemo tobožnje zaštite zato što već sada laički možemo konstatirati da su jedini rezultati takve zaštite upravo poplave na Veliko goričkom području. Ne računajući sitnicu kao što je potkopavanje temelja željezničkog mosta kod Jakuševca. Slijedeće što se kao laici možemo zapitati je smislenost takvog sustava zaštite budući da u razvijenim zemljama, koje su svoje rijeke davno regulirale na taj način, danas troše novac na njihovo vraćanje u prvobitno stanje. Treće, nije li čudno da se danas novac troši na rušenje špornjeva koji su usporavali protok, koje su nekad, još u vrijeme kada nije bilo građevinske mehanizacije, ljudi teškom mukom gradili. Doista čudno, no što je tu je. Vratimo se ribama.

Vrhunska savska ribičija na kapitalne bolene, klenove, smuđeve, mrene, deverike i somove, za koju mnogi ribiči s punim pravom kažu da je najbolje što su ikad igdje doživjeli, vrlo će vjerojatno nestati u idućih nekoliko godina. Neka nova promjena može se očekivati nakon izgradnje zagrebačkih elektrana koje će, ako ni zbog čega drugog morati biti izgrađene zbog izvora pitke vode ugroženih ukapanjem korita rijeke. No, to sigurno više neće biti ona divlja Sava skrivenih dubljaka, uvala, rukavaca, brzaka i sprudova, obala obraslih vrbama i gustom vegetacijom punom komaraca kroz koju su vodili naši tajni ribički putevi. No, možda ipak proljeće donese kakvu podeblju ribicu. Kao nekad... U međuvremenu raspoloženje smo popravili krvavicama s zeljem i restanim kod Suhine. Ipak nije sve tako crno. (alp)

Tradiconalne zimske krvavice s zeljem i restanim, plus gemišt, s dobrim tringeltom uključeno, kod Suhine okruglo 60 kuna.

O kupnji lameta za izradu Božićnog drvca

Christmas trees ili Božićna drvca jedan je od naziva za strimere napravljene od blještavih trakica. Posebno korisni su u lovu štuka, ali i ostalih grabežljivih riba. Materijale za njihovu izradu uvijek možemo naći u specijaliziranim ribičkim trgovinama, no sada je vrijeme da uštedimo nešto novca

Strimer napravljen od lameta za ukrašavanje božićnog drvca ne ponaša se bolje od onih napravljenih iz skupljih materijala

Kupnjom lameta za božićne ukrase dobivamo približnno dvostruko materijala za upola manje novca u odnosu ribički dućan

Božićni dani jedino su razdoblje u godini kada po mnogim dućanima možemo naći različite lamete, blještave trakice raznih boja namijenjene ukrašavanje tradicionalnog drvca i izradi raznih božićno-novogodišnjih ukrasa. Tek manjem broj ribiča poznato je da od ovih trakica možemo napraviti odlične ribičke mamce koji lovnošću nimalo ne zaostaju za onim napravljenim od znatno skupljih materijala kakve nalazimo u ribičkim dućanima. Zapravo, neke od lameta koje nalazimo u ribičkim pakovanjima potpuno su jednake onima za božićne ukrase. No, priča o Božićnom drvcu nije baš nije tako jednostavna kako na prvi pogled izgleda. 

Postoje različiti tipovi lameta. Razlikujemo ih po mekoći (1), debljini (2), strukturi (3) i boji (4). Nekoliko uvodnih natuknica:

- Mekoća ili gibljivost lameta ključna je za lovnost ovog tipa mamca. Možda i više nego njegov izgled. Idealna situacija je da strimer živahno radi, ali zadržava punašnu formu i ne petlja kod bacanja. Tanje lamete su obično gibljivije nego deblje. Tanje lamete podesnije su za manje strimere dok u one veće moramo dodati krutijih lameta ili nekih drugih niti kako ni zadržali volumen. Veći strimer napravljen samo od mekanih lameta izgledat će u vodi kako jegulja.

- Lamete nalazimo u debljinama od 3 milimetra do vrlo tankih niti koje se nazivaju Angel Hair (anđeoska kosa). Generalno pravilo je da deblja lameta proizvodi veći sjaj, a tanja bolju i živahniju akciju. Tanje lamete su više sklone petljanju, deblje je teže oblikovati u formu ribice. Tanje lamete u vodi imaju tendenciju priljubljivanja uz udicu. Zato ih kombiniramo s nekim drugim sintetičkim nitima koje se napuhnu u vodi ili debljim lametama koje proizvode sličan efekt.

- Obzirom na strukturu lamete mogu biti glatke, perforirane i uvrnute. Glatke lamete mogu biti različite mekoće i debljine. Perforirane lamete su srednje debljine i nešto tvrđe. Manje sjaje u vodi. Korisne su ako želimo ublažiti odsjaj i gibljivost muhe ili dati punoću finijim i mekšim lametama koje proizvode živahnu akciju. Uvrnute lamete obično imaju upletene niti tankog konca. Proizvode nešto diskretniji odsjaj i teže se isčupkaju. Ponekad se prodaju u kalemima.

Treba uočiti da se lamete ne razlikuju samo bojom već i strukturom, gibljivošću i debljinom. Obično kombiniramo svojstva

 - Lamete u ribičkim dućanima možemo naći u velikom broju boja s različitim tipovima odsjaja. Tu se možemo igrati u beskraj, no pitanje je koliko to doista ima smisla. To šarenilo više privlači ribiče nego ribe pa nas pretjerana maštovitost u biranju lameta u ribičkom dućanu brzo može ostaviti bez stotinjak eura u lisnici. Lemete za ukrašavanje božićnog drvca obično su srebrne, zlatne, crvene, zelene i plave. U praksi više nego dovoljno. Samo zlatna i srebrna pokriva 90 posto slučajeva.

Jednostavna kombinacija Slinky Fiber-a i Angel Hair-a proizvodi punoću, umjerenu gibljivost i potreban odsjaj mamaca

Strimer na udici broj 6 napravljen od kombinacije različitih lameta uzrokovao je patnje mnogim kasnije puštenim pastrvama

Što se tiče izrade strimera od lameta, o tome bi se dala napisati knjiga. Obzirom na moja iskustva, mnogi ljudi su jako zakomplicirali ovu priču pretjeranim natrpavanjima razno raznih ukrasnih detalja. Na svoje strimere ne lijepim čak ni oči jer to smatram gubitkom vremena. Iako možda, u nekim posebnim situacijama, oči mogu biti dodatak lovnosti strimera. Nešto poput trešnje na vrhu torte. Neka se strimer sjaji koliko treba, neka formom nalikuje na ribu, neka živahno leluja pri najmanjem pokretu, neka tone koliko treba, ne pravi probleme kod bacanja i ne raspada se pod ribom - zadovoljan sam. Ostalo je stvar ribolovne vještine. To je gotovo za 10 minuta i košta pet kuna.

Izrada strimera koje korisitim maksimalno je pojednostavljena. Ukratko, kod luka udice vežem jedan busen kombiniran od različitih lameta i u nekim slučajevima nekih drugih sintetičkih niti. Isto to napravim kod ušice udice, tako da drugi busen djelomično prekrije prvi. Minimalno se poigram škaricama. Formule kombiniranja materijala i način formiranja busena kod vezanja vam neću otkriti. Žalim, ali svi ribiči imaju neke svoje male tajne. Ovo je jedna od mojih. Kada se takve tajne dobiju na dlanu korisnik često misli da to ništa ne vrijedi. No, u ranijem tekstu zapravo sve bitno piše. A tu je i Internet s brojnim idejama i recepturama vezanja strimera od lameta koji će korisno poslužiti. Samo malo rada i razmišljanja potrebno je da napravite odličan ribički mamac. Sretan Božić, u međuvremenu. (alp)

Po štuku na Ravensku Kapelu kod Križevaca

Jezero površine 12 hektara, kojim gospodari ŠRK Križevci, po pričama mnogih ribiča krije monstruozno velike štuke, smuđeve, somove, tolstolobike i šarane. No, ono što tamo sasvim sigurno možemo uloviti je mirno prijepodne u oku ugodnom krajoliku i društvu prijaznih ljudi

Ovakvo oko imala je štuka ulovljena u jezeru Ravenska Kapela, a tek neznatno manje imao je smuđarak koji se otkvačio

Velike štuke grizu na Kapeli, javlja mi u petak jedan prijatelj. Kojoj Kapeli, na Maloj ili na Velikoj, pitam pokušavajući se dosjetiti koja bi to tamo brdska voda za štuke bila. Ukratko, nije bila ni Mala, ni Velika na koje sam pomislio, nego Kapela Ravenska kod Križevaca. Za nju još nisam čuo. Zapravo nisam znao ni da postoji bilo kakva dobra ribičija u okolici Križevaca. Drugo jutro bio je neobično lijep je dan. Proljeće usred prosinca. Odlučio sam tako pogledati i tu treću Kapelu. Otvorim Google Maps, malo prošvrljam i za pola sata sam već na autoputu. 

Google kaže da je jezero od Zagreba udaljeno 62 kilometra, dok vožnja traje sat i dvije minute, što manje više odgovara istini

Nakon kratke vožnje autoputom do izlaza u Kominu i priblizno još toliko po krivudavoj cesti kroz pitome brežuljke - eto jezera. Doista lijepo izgleda. Iskopano je za potrebe sportskog ribolova. Doznajemo kasnije, pune ga prirodni izvori s okolnih brda. S jedne strane omeđeno je šumom, a s druge se nalazi cesta i livada pa zatim opet šumom obrasli brežuljci. O njemu se brinu članovi Športsko ribolovnog kluba Križevci. Površina jezera je preko 12 hektara, prosječna dubina je oko dva metra, kod brane je dublje ne početku jezera pliće. U jezeru žive različite nizinske vrste riba, no nas ovom prilikom zanimaju samo štuke.

Složim pribor i krenem od table koja označava kraj ribolovne zone. Normalno, s dozvoljene strane table prvo bacim na stranu gdje se ne smije. U samom početku ništa. Temperatura je 13 stupnjeva, ni daška vjetra. Nevjerojatno vrijeme za drugu polovicu prosinca. Voda je malo premutna za moj način ribolova, ali ne pretjerano. Idem dalje i polako vučem strimer gledajući šumu i brda uokolo. Uživam u tišini i suncu. Taman kad sam krenuo otresti čik - dum. Riba, nema sumnje, ali se nije zakvačila jer nisam držao strunu. Nema veze znam da je još tu. Još dva zabačaja i ponovno - dum! Gore je ovaj put. Fino vuče, zbog mutne vode ne vidim kakva je. Da se slučajno otkvačila mislio bih da je puno veća. No, na površinu izranja štukica od kakvih 65+ centimetra. Stavim ju na vlažnu travu, kliknem par puta aparatom za uspomenu, pustim je i krenem dalje. Misim super je počelo. Nije ovo prva, a ni zadnja graba gdje se strimerom na kojeg ribe nisu naučene čudo toga polovi.

Posjetitelju je pogled na jezero i brege dovoljan je da sjedeći na klupi odmori gradske vreve. Ribe tu mogu samo smetati

Malo dalje vidim čovjek rasprema pribor. Stolček, tri šćapa, kuruza, oni šareni prsteni na flaksu. Nema pištavih indikatora, šatora, suncobrana, nervoze, ničeg što radi na baterije… Sve po starinski fino, lijepo, polako. Oduševljen prizorom, kakav se već godinama ne može vidjeti na pretrpanim zagrebačkim vodama, krenem se pozdraviti s jedinim ribičkim kolegom na jezeru. Kad tamo on se kugla od smijeha na račun mog ne baš trapavog zabacivanja mušice. Bolje da mi je auto ili mobitel uvrijedio.

- Fiju-briju-fiju... Aaho-ho-ho-hoo…! Nema vam tu pastrva gospon, fulali ste sam parsto kilometri…-  smije se i dalje. - Nema pastrva, ali ima štuka... - objašnjavam slavodobitno. - I nije to ništ čudno, ribičija ko i svaka druga, tak se štuka lovi po cijelom svijetu. - dodajem. Vidim da čovjek ne vjeruje. Okrenem se iza sebe i vidim još jednog. I taj se smije podbočen na drveni stolić postavljen kraj jezera. To je ribočuvar. Olakša nas nemilosrdno obojicu za po 80 kuna. Vidim moja objašnjenja ne nailaze na plodno tlo pa vadim iz torbe fotoaparat i pokazujem ulov. Ne bude li dosta, imam i drugih malo jačih slika, mislim korak unaprijed.

- Evo dečki, vaša original domaća štukica ulovljena prije deset minuta – stavljam točku na raspravu o smislu mušičarskog zabacivanja. Dečki gledaju. - A di je? – značajno pita čuvar. - Kak di je, puštena je naravno - odgovaram. Oni sumnjičavo klimaju glavom. Čuvar, zlu netrebalo, objašnjava koliko se i kakvih riba smije umlatiti. Pokazujem im kako se baca mušica za štuku, velim da nema tu ničeg specijalnog, samo je malo drugačije od lova varalicom. U pol priče opet – dum. Povučem nešto do površine gdje se samo okrene i otkvači. Nije mi izgledalo kao štuka. Pitam ima li tu mozda smuđa.

- Ima, kak ne! Za neverovat. Smuđi su tu do 8 kil, štuke do 20, tolstolobici do 40. A tek somi..., Evo baš nedavno je ulovljen jedan od 60, ali taj je mala beba kakvih mi tu imamo…- objašnjava čuvar. Nema veze, malo reklame mu je u opisu posla.

- Kaj se štuka tiče, ja sam tu u zivotu vlovil sem jednu, na zrno kuruze. Imala je 95 centimetri i šest kila. Ali, nisam ju pustil... - pohvali se kolega ribič. Ja dodajem kako štuka od 20 kila i soma od 100 ima u svakoj grabi, samo što ih još nikad nitko nije vidio. Sad je čuvar u zrendi. Nas dvojica se smijemo, a on sportski guta. Zna da je malo pretjerao.

Zbog neobično toplog vremena za ovo doba godine, samo osušeni šaš daje nam naslutiti da je tek nekoliko dana do Bozića

- Idem sada uloviti još jednu, ali samo od ovih malih, do metar…- pozdravim se s dečkima gledajući prema drugoj obali jezera iz kojeg strči granje. Tu mora biti. Čuvar pita da li slobodno još malo gleda. Upozorava gdje je u vodi kakvo stablo da ne bih ostavio svoj dragocjeni mamac. Bezuspješno mu objašnjavam da to radim sam, košta pet kuna i imam cijelu kutiju sličnih.  Prolazimo kraj novopridošlog ribiča. I on se smije, ali mu čuvar objašnjava da se ovaj kaj maše ne šali. Vlovil je i ne zajebava se.

- Si videl, na cuflek ovog srebrnog za kitit bor, a ne kak vi tutleki kaj čubite celi dan s kederima… - veli. Na ovu mudrost smijemo se naglas sva trojica. Opet prebiremo gdje je tko, kada, kako i što ulovio, od nastanka svijeta pa do danas. Čuvar me prati dobar dio uz jezero i tu raspravljamo o problemima ribičkog društva. Kako je nekad bilo i što ih sada muči.

Netko iz inspektorata brani im poribljavati vodu i lupa globe, priča. Zabranili su im vlastiti uzgoj, a neki političar im navodno pokušava oteti jezero na koje imaju koncesiju. Još jedna tužna ribička priča iz Hrvatske. Iako je motiv razumljiv, obzirom na jedinstveno lijep krajolik jezera prikladan za elitno izletište. No, ne sumnjam da će dečki znati obraniti svoj ribički teritorij.

- Ništ, vidimo se opet, nadam se - pozdravlja ribočuvar. - Naravno! - odvraćam uz pozdrav. Zacrtani plan o "masakru" štuka i smuđeva se međutim izjalovio. Više ni trkca. A i obala pod šumom bila je i neugodno hladna. Bez obzira na sve putujem za Zagreb dobro raspoložen. Hvala Križevčani, bilo je baš lijepo. I vidimo se. (alp)

Sudeći po reakcijama ribiča ova je posjeta vjerojatno bila prva demonstracija ribolova mušicom u križevačkom kraju

Ovu štukicu od kakvih 65 možda do 70 cm dužine pustili smo natrag u nadi da će i idući ribič koji ju ulovi učiniti isto