Istražimo koliko smo objektivno dobri ribiči

Sastavili smo mali upitnik s 30 kratkih pitanja. Odgovori nose različite bodove. Zbrajanjem tih bodova pokušajmo pronaći odgovor na pitanje koliko smo dobri u ovom načinu ribolova. Pitanja su vezana uz opći pristup ribolovu, tehniku lova, vezanje muha, bacanje, pribor i ribičku etiku.

 

Ribolov mušicom je u suštini bezazlena, opuštena zabava iza koje nema slave, konkretnije zarade, znanosti i umjetnosti

Zadovoljan ribič je najbolji ribič. Zadovoljan u smislu da se u ribolovu osjeća odlično, bez obzira na ulov, pribor, novce, vremensku prognozu i svakodnevne životne probleme. Zadovoljan barem toliko da zbog ribolova nema frustracija, zavisti, učestale potrebe za laganjem, pretjeranom samohvalom, ispadima divljaštva ili prostakluka. Najnapuhnutiji balon najjače pukne kada se nabode na gole činjenice. Nažalost svega toga među nama ribičima ima. Savršeno sretnih i bezgriješnih je malo. A istini za volju, češća su i neka druga tumačenja uspješnosti. Recimo, najčešće se čuje kako je najbolji onaj koji ulovi najviše riba. No, toj će se teoriji prvi nasmijati ribič kojeg brojnost ulova ne zanima, a spreman je čitav dan, mesec i godinu potrošiti na traženje jednog super-kapitalca. Trećeg ne zanima ni jedno ni drugo već izazov nalazi u traženju onog što drugi ne znaju ili ne mogu uloviti. Neki će ove poglede na uspješnost prikazati kao stepenice u ribičkoj evoluciji, no realno radi se samo o varijacijama natjecateljskog duha. Potrebu za nekim oblikom samodokazivanja nećemo proglasiti lošom, barem dok ne izmakne kontroli. Slično je i s malo hvalisanja, zafrkavanja i natjecateljskog duha u lagano opuštenoj formi. To je dio svake lijepe ribičke priče.   

Kako smo sastavili ovu anketu? Svaka anketa, pa čak i ona koja teži biti neutralna i objektivna, podložna je subjektivnom mišljenju onog koji ju sastavlja. Čak i u slučajevima kada za postavljanje ankete vrijede neki opće prihvaćeni obrasci, što u našem ribolovu nije slučaj. Konkretno, kod sastavljanja ove ankete moja je početna procjena bila da opće znanje o ribolovu nosi 25 posto uspješnosti u ribolovu, jednako koliko tehnika ribolova pojedinim tipovima mušica. Znanje vezanja muha i tehnika zabacivanja zajedno su teški 30 posto. Poznavanje pribora zaslužno je za malo manje od 20 posto ribičke uspješnosti. Iako ribička etika ne utječe na uspješnost ribolova, smatrali smo da dobar ribič prije ili kasnije evoluira u etičnog ribiča pa smo tomu ostavili preostalih 3 posto. O ovom omjeru vrijednosti kao i o konkretnim pitanjima i ponuđenim odgovorima sigurno se može raspravljati. Mnogi ponuđeni odgovori su doslovno oni koje sam imao prilike čuti od ljudi na vodi. Onih uspješnih i manje uspješnih. Više skupljenih bodova znači da ste bliže idalu uspješnog ribiča umjetnom mušicom. Dakle, olovka i papirić u ruke pa provjerite. Ugodna zabava!

Poznavanje voda, ribljih vrsta koje u njima žive, njihovog ponašanja i prirodne hrane značajno doprinosi ribičkom uspjehu

OPĆI PRISTUP RIBOLOVU
Od 4 do maksimalnih 25 bodova)

1. Koliko dana godišnje aktivno provedete u ribolovu?

- Manje od 15 dana. (1 bod)

- Od 15 do 60 dana. (3 boda)

- Više od 60 dana. (4 boda)

2. Na koliko voda godišnje aktivno lovite ribe?

- Na manje od 5 voda. (1 bod)

- Na 5 do 15 voda. (2 boda)

- Na više od 15 voda. (3 boda)

3. Koliko poznajete različite tipove voda i njihove osobitosti?

- Ne razumijem pitanje. Samo dođem i lovim, pa što bude. (0 bodova)

- Treba mi malo vremena i pokoji savjet pa se snađem. (2 boda)

- Vrlo brzo prilagodim se svakom potoku, rijeci ili jezeru. (4 boda)

4. Koliko vrsta riba ste ulovili mušicom?

- Manje od 5 vrsta. (1 bod)

- Od 5 do 15 vrsta. (2 boda)

- Više od 15 vrsta. (4 boda)

5. Koliko riba ulovite dnevno?

- Uvijek manje od drugih. (1 bod)

- Uvijek više od drugih. (2 boda)

- Koliko mi se hoće, a da ne postane dosadno. (3 boda)

6. Što činite kada ribe ne grizu?

- Prekinem ribolov, upalim mobitel, nazovem ženu ili kladionicu. (0 bodova)

- Gledam druge ili pitam za savjet nekog tko ulovi pa radim to isto. (2 boda)

- Promatram vodu, ponašanje ribe i njene hranu pa sam nađem rješenje. (4 boda)

7. Koliko dobro poznajete hranu riba i biologiju vode

- Realno slabo. Ništa o tome nisam pročitao ni u knjigama ni na Internetu. (0 bodova)

- Ugrubo poznajem neke skupine vodenih životinja kojima se ribe hrane, ali ne sve. (2 boda)

- Poznajem skupine vodenih organizama i njihovo ponašanje, razlikujem mnoge vrste. (3 boda)

Prednost u ribolovu imat će ribič koji poznaje i koristi više različitih tehnika lova različitim tipovima muhe, s obale i iz vode

RIBOLOVNA TEHNIKA
Od 4 do maksimalnih 25 bodova

8. Koliko dobro i često lovite strimerom?

- Taj me način uopće ne zanima, ne volim projektile oko glave. (0 bodova)

- Tu i tamo lovim i ulovim, ali ne smatram se majstorom. (2 boda)

- Strimerom lovim jednako dobro kao nimfom i plivajućom muhom. (3 boda)

9. Koliko tehnika lova strimerom poznajete?

- Zar postoji nekoliko tehnika? (0 bodova)

- Koristim manje od tri tehnike. (1 bod)

- Koristim više od tri tehnika, ovisno o prilikama (3 boda)

10.Koliko dobro i često lovite plivajućom muhom?

- Taj me način ne zanima jer je se slabo ulovi. (1 bod)

- Volim, lovim i ulovim, ali ne smatram se majstorom. (2 boda)

- Plivajućom muhom lovim jednako uspješno kao nimfom i strimerom. (3 boda)

11.Koliko tehnika lova plivajućom muhom poznajete?

- Zar postoji nekoliko tehnika? (0 bodova)

- Koristim manje od tri tehnike. (1 bod)

- Koristim više od tri tehnike, ovisno o prilikama. (3 boda)

12. Koliko dobro i često lovite nimfom?

- Taj me način uopće ne zanima, lovim samo suhom muhom. (1 bod)

- Volim, lovim i ulovim, ali ne smatram se majstorom. (2 boda)

- Nimfom lovim jednako uspješno kao plivajućom i strimerom (3 boda)

13. Koliko tehnika lova nimfom poznajete?

- Zar postoji nekoliko tehnika? (0 bodova)

- Koristim manje od tri tehnike. (1 bod)

- Koristim više od tri tehnike, ovisno o prilikama (3 boda)

14.U lovu nimfom, kako raspoznajete ugriz ribe?

- Samo na opip, kada osjetim da povuče gore je. (1 bod)

- Koristim i metodu na opip, ali obično pratim predvez, vrh strune ili indikator. (2 boda)

- Osim gore navedenog pratim pogledom izravno ribu u vodi ili sam mamac. (4 boda)

15. Lovite li s obale, iz vode i/ili iz čamca?

- Hodam po vodi i lovim. (1 bod)

- Hodam po obali ili po vodi i lovim. (2 boda)

- Hodam po vodi i obali, ali po potrebi i iz raznih plovila. (3 boda)

Ribič koji sam veže muhe, pogotovo ako to znalački, spretno i maštovito radi, u prednosti je pred onima koji ih kupuju

VEZANJE UMJETNIH MUHA 
Ukupno od 1 do mogućih 13 bodova

16. Vežete li sami svoje umjetne mušice?

- Ne vežem, nemam vremena niti sam time posebno opterećen. (0 bodova)

- Jednostavnije muhe vežem sam, neke kupim ili dobijem na poklon. (2 boda)

- Uživam u vezanju svojih muha za svaku moguću priliku u ribolovu. (4 boda)

17. Koliko mušica svežete svake sezone?
- Ni jednu. (0 bodova) 
- Manje od 100 komada. (2 boda)
- Više od 100 komada. (3 boda)

18. Kakve mušice vežete?

- Kopiram tuđe muhe, čemu suvišno pametovanje. (1 bod)

- One koje vidim na Internetu, u knjigama ili kod drugih iskusnijih ribiča. (2 boda)

- Obično smišljam vlastite muhe prema hrani i ponašanju riba. (3 boda)

19. Koliko načina vezanja imitacije Trichoptera poznajete?

- Uopće ne razumijem pitanje. (0 bodova)

- Manje od 5 načina. (2 boda)

- Više od 5 načina. (3 boda)

Vješto zabacivanje muhe, ne samo školski u dalj ili metu, već na različite neobične načine, donosi konkretnu prednost ribiču

VJEŠTINA ZABACIVANJA MUHE

Ukupno od 1 do 17 mogućih bodova

20. Općenito, što mislite kakav ste bacač mušice?

- Loš, a i ne lovim na dalje od 10 metara. (1 bod)

- Osrednji, teško bacam preko 20 metara. (2 boda)

- Odličan, lovim i na 5 i na 25 metra, ovisno o potrebi. (3 boda)

21. Koliko daleko možete baciti mušicu na livadi?

- Kakva livada, ribe žive u vodi. (0 bodova)

- Sigurno bacim preko 20 metra, možda i dalje. (2 boda)

- Uz metar redovito bacam preko 30 metra. (3 boda)

22. Iz koliko pokušaja pogodite krug od metra na 10 metara daljine?

- Nemam pojma, nikad nisam probao ni brojao. (0 bodova)

- Iz pet pokušaja pogodit ću sigurno. (2 boda)

- Najčešće iz prve, bez obzira na snagu i smjer vjetar. (3 boda)

23. Koliko prezentacijskih zabačaja poznajete i koristite?

- Jedan, onaj kada muha padne u vodu! (0 bodova)

- Manje od pet, ali čuo sam za još neke. (2 boda)

- Više od pet načina i to tako da pritom pogađam u metu. (4 boda)

24. Koliko spey tehnika poznajete i koristite?

- Nikad čuo. Čemu to služi? (0 bodova)

- Poznajem manje od tri spey tehnike. (2 boda)

- Poznajem više od tri spey tehnike. (4 boda)

Znanje o priboru, posebno o štapovima, strunama i predvezima, te iskustvo u njihovoj primjeni bitan je dio ribičke vještine

POZNAVANJE RIBIČKOG PRIBORA

Ukupno od 3 do mogućih 17 bodova

25. Koliko iskustva imate u korištenju štapova različitih klase, dužina i akcije?

- Iskreno, imam štap, strunu i predvez po izboru trgovca u dućanu. (1 bod)

- Imam nekoliko različitih štapova i kombinacija struna po izboru iskusnijih kolega. (2 boda)

- Isprobao sam brojne modele i akcije štapova, znam čemu služe i kako ih koristiti. (4 boda)

26. Koliko iskustva imate u lovu različitim plivajućim strunama?

- Kupim bilo koju, kad se raspadne kupim neku drugu. (0 bodova)

- Imam više struna različitih profila i težina prema savjetima iskusnijih. (2 boda)

- Koristim različite strune prema uvjetima na vodi, tipu muhe, načinu bacanja i vođenja. (4 boda)

27. Koliko iskustva imate u lovu tonućim strunam i strunam s tonućim vrhom?

- Te strune uopće ne koristim i ne znam čemu služe. (0 bodova)

- Koristio sam neke, ali ne znam točno koje, kakve i zašto. (1 bod)

- Dobro poznajem takve strune, koristim različite tipove i profile ovisno o situaciji. (3 boda)

28. Koliko iskustva imate u korištenju različitih tipova predveza?

- Stavim komad dobrog najlona i lovim. Što će mi drugo? (0 bodova)

- Kupim neki gotov predvez pa kasnije mijenjam vrh kada se potroši (1 bod)

- Ovisno o prilikama na vodi i tehnici lova koristim različite konstrukcije predveza. (3 boda)

29. Koristite li polarizacijske naočale i znate li čemu služe?

- Što je to? Imam neke naočale, ali ne znam je li to to. (0 bodova)

- Imam ih. Služe da mi sunce ne tuče u oči. (1 bod)

- Koriste mi u pronalaženju ribe i prepoznavanju ugriza pod vodom. (3 boda)

RIBIČKA ETIKA
Od mogućih 0 do 3 boda

30. Kako se odnosite prema svom ulovu?

- Što ulovim to umlatim i odnesem, prodam, podjelim... (0 bodova)

- Uzmem riba koliko propisi dopuštaju, ostale pažljivo pustim. (1 bod)

- Pažljivo puštam veliku većinu, uzmem možda nekoliko riba godišnje. (3 boda)

Ovu lijepu pastrvu, ali i bilo koju drugu ribu, ćemo nakon ulova reanimirati i vratiti natrag u vodu kako bi i sutra imali što loviti.

Bodovi su u ovoj anketi jednaki postocima. Možete ju analizirati na razne načine, u cjelini ili po pojedinim poglavljima. Naravno, u dodavanju bodova može se i varati, ali isključivo samog sebe budući da nije riječ o natjecanju, nečem životno bitnom ili službenom. A nema ni nagradnog izvlačenja. Tako da rezultat ostaje samo nama samima za internu upotrebu. Kada dobijemo ukupan zbroj, ukratko:

Manje od 25 bodova: 

U sebi možda zadovoljan ribič, no realno on bi trebao poraditi na ribičkim znanjima i vještinama.

Od 25 do 50 bodova: 

Solidan ribič, koji ulovi ribe, ali s dosta prostora za učenje i nadogradnju u raznim segmentima.  

Od 50 do 75 bodova: 

Nadprosječno dobar ribič u okolnostima na koje je navikao, od kojeg se ima i što vidjeti i što naučiti. 

Od 75 do 100 bodova: 

Vrhunski ribič mušicom čiji glavni problem u ribolovu je da mu to sve skupa vremenom ne dosadi. (alp)

Potraga za preostalim kupskim sirotanima

Gorski kotar je općenito prelijep i opuštajući kraj, a dolina rijeke Kupe melem za svačije oko. U to nema sumnje. Što se lipljana tiče, ova rijeka ni u najboljim danima nije bila poznata po 50+ klase kapitalcima. No, onih od četrdesetak centimetra bilo je doista puno. Danas su oni rijetkost...

 

"Kupski sirotani" ili lipljančiće od 25 do 40 centimetara dužine, danas su dobar ulov za koji se valja ozbiljno potruditi

Problem nije u tome što se osobito teško love, već u činjenici što ih ima znatno manje nego nego prije 10-ak i više godina

Bez obzira na ribe i ribolov teško je opisati olakšanje kada se u vrući ljetnji dan uvalimo u neku ledeno hladnu visinsku vodu. Posebno onda kada je okoliš te vode tako ugodan oku kao što je to slučaj s rijekom Kupom u Gorskom kotaru uzvodno od mjesta Gašparci. Stijene, šuma, pijukanje škanjca u daljini, žubor bistre vode... Čista divota! A kada nakon samo nekoliko zbačaja suhe mušice u brzaku skoči ribica 40+ klase našoj sreći nema kraja. Odmah se vidjelo da to nije lipljan, ali djelovalo je baš kao za Kupu vrlo pristojna pastrva. Neobično, one se ovdje danju prilično rijetko ulove. Riba za svoju veličinu solidno vuče pod stijenu na drugoj obali. Baš mislim kako je bila velika pogreška što sam prestao češće dolaziti na ovu vodu kada se nakon kraćeg natezanja na površini ukazao klen. Nije da ne volim loviti klenove, a pastrve pogotovo. Dapače. Ali, ovdje sam očekivao lipljane. Ribu koju sam nekad najčešće lovio, no vremenom jednostavno izguštao i okreno se drugim, za moj ribički ukus zanimljivijim vrstama.

Klen je u Kupi na potezu od Gašparaca nizvodno u prosjeku znatno veća, a vrlo vjerojatno i brojnija riba od lipljana i pastrve

Lipljani, posebno kupski, bili su moja opsesija dobrih 15-ak godina. Druge me ribe apsolutno nisu zanimale. U Kupi tada, a bilo je to prije okrugo 35 godina, lipljana je bilo enormno puno. Onih od 35 do 40 centimetra moglo se naći doslovno svugdje, od Severina na Kupi do samog izvora do kojeg se stizalo isključivo usiljenim maršem od Osilnice gdje smo kampirali na sjeniku obitelji Ožur. Kakvih 10 kilometra hoda tamo i jednako toliko natrag. No, pajdašu Borisu i meni to nije bio problem. Veći nam je problem bio što smo na Kupi lovili puno manje nego što smo željeli. Najviše smo oko Broda na Kupi, Kuželja i Gašparaca. Glavna zabava bila je traženje onih od preko 45 centimetra. Njih je bilo, ali samo u nekoliko navrata ulovili smo primjerke preko 50 centimetra. U Dobri, Slunjčici i po Sloveniji takvih je bilo više, no u Kupi nikad. Najvećeg kupskog je, pamtim, ulovio Boris. Ultra precizno mjerenog 51,5 centimetra.  

Tajna našeg uspjeha bila je što smo godinama prije svih u Hrvatskoj počeli loviti viđenu ribu otežanom nimfom. Kako smo obojica bili skloni čitanju i istraživenju, a konstantno smo vodili utakmicu tko će izmisliti nešto novo i uloviti više od onog drugog, došli smo do te revolucionarne zamisli još u vrijeme dok su ljudi okolo bacali suhe i mokre muhe te vodili dubokoumne rasprave o tome "je li bolja maslinasta, žuta ili trula višnja". Obični ribiči lovili su tada tzv. vaserkuglom, prozirnim plovkom s dvije ili tri mušice. Oni napredniji mušičarskim štapovima, ali na način koji bi danas dobro nasmijao i prosječnog hrvatskog ribiča. No, Boris i moja malenkost bili smo te sreće što smo prije svih otkrili kako je lipljanu puno važnije potopiti bilo kakvu nimfu pred nos, a ribiču korisnije vidjeti griz pod vodom nego čekati kolobar na površini. Prije svih imali smo i polarizacijske naočale. To je tek bilo čudo. O tome koliko su one bile (ne)poznate najbolje govori činjenica da ni prodavačice u zagrebačkom Ghetaldusu nisu čule da tako što postoji. Komično iz današnje perspektive gledano. No, ostali ribiči nisu baš uvijek veselo gledali na bogate ulove nadobudnih klinaca. Upravo suprotno.

Kolobari na površini dubljaka uzvodno od Kuželja nisu kao nekad posljedica hranjenja lipljana već vrlo brojnih klenova

Od ribičke slave imali smo kao klinci realno više štete nego koristi. Nakon što se tadašnja starija ekipa uvjerila da ribe lovimo na legalan, ali njima potpuno nepoznat i nerazumljiv način, uživali smo s jedne strane u ribičkoj slavi, a s druge strane trpili različite sitne pakosti i neugodnosti. Od komičnih ispada poput onog kada bi nam ribičke kolege na pokušaj autostopiranja kroz prozor automobila pokazali srednji prst, dok bi s ruksacima na leđima od Broda uzbrdo prtili prema željezničkoj stanici u Delnicama, do otvorenih napada i pljuvačine nakon što je Boris uvjerljivo osvojio prvo mjesto na prvom natjecanju u lovu mušicom nazvanom "Zlatni lipljan". Zanimljivo, održano je puno prije nastanka današnje federacije koja se tim natjecanjima bavi. Štos je bio u otežanim nimfama kakve danas svi koriste, ali onda za njih nisu znali. I to je bio problem. Pukla je ozbiljna svađa, što ni za natjecanja danas nije ništa neobično. No Borisu, inače fino odgojenom klincu, najboljem učeniku u školi, od toga je ostala trajna i neizlječiva alergija pri svakom pomenu ribolovnih natjecanja, na kojima nikad više nije želio sudjelovati. Ili se meni barem tako činilo.

Svoju prvu životnu porciju prave ljudske gadosti i pokvarenjaštine zbog više ulovljenih riba "zaslužio" sam nešto kasnije. Nakon ribolovne izložbe u Brodu na Kupi koju sam manje više sam napunio svojim preparatima i fotografijama. Sam povod te izložbe bili su povijesni dokumenti o osnivanju društva koje je moja majka pronašla danima prebirući police državnih arhiva. Besplatno, naravno. Iako je sitnih gadarija bilo i ranije, određeni ljudi u tom ribičkom društvu tu su pukli do kraja. Epilog toga bio je da ne samo što s njima nisam želio djeliti isti zrak, biti u istom ribičkom društvu, već prestao pisati i za ribičke novine te se demomnstrativno ispisao i s fakulteta gdje su ti ljudi imali utjecaj. Kako mi ne bi "pomagali". S današnjim iskustvom te bih probleme vjerojatno rješio na druge puno elegantnije načine. Budući da su ti ljudi mahom pokojni njihova imena ne treba spominjati. Kako bilo, u dolinu Kupe nisam dolazio godinama. Vrijeme liječi sve, pa tako i taj osjećaj gađenja. Drago mi je što na Kupi ponovo uživam. Iako na drugi nečin nego nekad.

Na terenima poput ovog u Gašparcima još se relativno nedavno moglo uloviti desetke lipljna uključujući i kojeg većeg

Bez obzira što su ribe male i nema ih puno, kada se uzme u obzir ljepota krajolika, pristupačnost i cijena, ribolov nije loš

O razlozima zašto su lipljani 40+ u Kupi postali rijetki, a i onih malih nema baš previše, možemo samo nagađati. Više je mogućih odgovora. Prvi koji pada na um su klimatske promjene. Kupa je manja, toplija, klen kojeg nekad nije bilo stigao je sve do ušća Čabranke. Toplija voda pogoduje i bolestima pa su lipljani masovno ugibali od furunkuloze. No i pastrva ima samo u tragovima, a njima ta bolest ne šteti. Od viših sila tu su i famozni kormorani. Sve to stoji, međutim ribe su se s time nosile i nekad, a bilo ih je doista puno. Nameće se odgovor kako je u pitanju ljudski faktor. Prvo, nekad se Kupa puno više poribljavala i neusporedivo bolje čuvala. I s hrvatske i slovenske strane. Drugo, ribiči su manje znali o ribolovu pa su i manje ulovili. Iako su se ribe pod normalno uzimale, a danas se kao puštaju. Hrpice ljusaka uz obalu, a i pojedine u povjerenju ispričane ribičke priče pokazuju kako to baš i nije tako tako idilično. Kradu naši, a ništa manje i stranci koji na Kupi imaju povlašten položaj. Ponekad im se tolerira ono što domaći ne smiju u što sam se imao prilike uvjeriti više puta. Recimo, posljednji put zatekao sam stranca kako lovi u uzgojnom potoku kedericom i sprema ribe u kantu.

Ono što dodatno pogoršava stvar su i neuki tutlek-ribiči koji ribe prvo predugo umaraju, a nakon ulova ih beskonačno naslikavaju. Kulturan, educiran ribič, ako već slika, slika pokoju ribu i to tako da ne drži duže od pola minute van vode. Tutlek slika sve što ulovi i pritom nehotice pobije polovicu ribica koje pušta. To su oni lipljani koje kasnije vidimo mrtve na dnu. Pretjerano naslikavanje riba u kulturnom je ribičkom svijetu u najmanju ruku teška sramota za onog koji to radi, a u pojedinim slučajevima i ozbiljno kažnjivo djelo. Čak i način držanja ribe može biti predmet kritike i/ili sprdačine na račun onih koji to rade. No, naši tutleki još nisu evoluirali, pa se takvim za ribe štetnim naslikavanjima diče i ponose. Bilo bi vrlo dobro i pametno kada bi se, ako već ne zakonodavac, onda onaj koji gospodari vodom dosjetio i počeo sankcionirati svako neprimjerenio fotografiranje riba ispod mjere. A i onih većih u našim salmonidnim "ulovi&pusti" revirima. Ako ničim drugim onda oduzimanjem dozvole. Lipljan nije šaran kojeg možemo čuvati u mrežici i na mekanim dekicama. Vrlo malo mu treba da ugine od šoka ili ozlijeda. Želimo li fotkati, fotkajmo ribe u vodi. A i to ne predugo i prečesto.

Na mjestima poput ovog predvečer bi se u vrijeme rojenja tulara moglo vidjelo na desetke kolobara riba svih vrsta i veličina

Kupske sirotane obično vidimo u malim jatima gdje dominiraju ribice manje od 30 cm, dok se za veće treba dobro nahodati

Ponekad, kada se zabrinem kako smo svi mi ribiči pomalo nastrana, ako već ne i blago priglupa skupina ljudi, bude mi donekle lakše kada vidim kako daleko većih kretena ima među neribičima. I to među onima od kojih se u opisu posla traži da budu pametni. Recimo, jedan od takvih primjera su mostovi i službe zadužene za njihovo održavanje. Osim što mostovi imaju određenu simboliku povezivanja ljudi, oni imaju i vrlo praktičnu svrhu. Rušenje mostova uvijek sam doživljavao kao gnjusno dijelo i glupost teže kategorije. Ne mogu prežaliti drvene mostove na Gacki koji su, umjesto da su održavani i čuvani kako turistička atrakcija, zamijenjeni betonskima. No hajde, to je barem imalo neku praktičnu svrhu pa može biti shvatljivo. Na Kupi uvijek su mi bili osobito lijepi i zanimljivi viseći mostovi. Uvijek sam se pitao kako su izgledali oni koji su to gradili. Doista bih ih volio sresti i upoznati jer sam uvjeren da su to bili pozitivni i dobri ljudi. Danas su ti mostovi između Hrvatske i Slovenije u raspadnutom stanju. A i neki su kameni mostovi zatvoreni za promet. Inače baš lijep dan proveden u Gorskom kotaru tako mi je pokvarila spoznaja kako je i posljednji upotrebljiv viseći most, onaj na Kupici, uništen. Ili preciznije, raspao se od nečije nebrige. Uvijek bih na dolasku ili odlasku u Broda tu zastao i bacio pogled niz rijeku. Često sam uživao gledajući s njega lipljane i pastrve. Otišle prave ribe, a otišao i most. Ostali samo kupski sirotani. Šteta. (alp)

Most u Gašparcima izgrađen od kamena u dobrom je stanju, ali služi samo za lokalno stanovništva s obe strane Kupe

Uništen viseći most na Kupici, na samom ulazu u Brod na Kupi, bio je posljednji takav preostao u ovom dijelu Hrvatske

Specijalne tehnike lova muhom iz belly boata

Ribolov iz plutajuće fotelje ime svoje prednosti i mane. Pravila ponašanja i mjere sigurnosti! Prsluk, pumpa, ako se tuba ispuše, plutajući podmetač su tu. No, katkada se moramo snaći i improvizirati. Recimo, ako slučajno zaboravimo poprečnu šipku lako ju zamjenimo granom ili s malo špage...

Sigurne ruke i odlučna pogleda, iskusni belly boat ribič snaći će se i uloviti bez obzira na probleme i neočekivane poteškoće

Ako nam je belly boat dobio lagani bruh na šavu, pa što? To uopće ne znaći da tonemo ili trebamo bespotrebno paničariti

Eto, dobra riba je nakon drila u našem podmetaču. Sada ćemo ju na brzinu slikati, otkvačiti i lijepo pustiti natrag u jezero!

Hmm, hmmmm..., čini se da se nešto slučajno zapetljalo gore na vrhu štapa. Nema veze, i taj ćemo kvar brzo prevazići...

Imam problem?! Ma kakav problem... Dakle, riba je tu u podmetaču. Ovo ćemo za čas smireno otpetljati i popraviti

Opet nije dobro. Sada nam je muha malo zapela za špagu koja drži tubu da ne potone. Samo bez nervoze, nije ni to ništa...

Mirnaaaaa, ribica nemojsada previse skakati, manje bu bolilo. Par lijepih slikica i natrag si u vodi zdrava, debela i vesela...

Evo dečko, sve gotovo u čas posla. Sada me lijepo fotkaj! Pa se ti meni smij i dalje. Plutamo, riba je tu, živi smo i zdravi...

Niz Kupu od Kamanja prema Donjoj Kupčini

U Ozalj i Kamanje nekad smo stizali vlakom u potrazi za ribolovnom avanturom. Glavatica, kasnije štuke, klenovi, bijela riba... Zanimljivi dani. Skoro 40 godina kasnije, ponekad uživam vozikati se ovim krajevima razmišljajući o starim vremenima, bliskim ljudima i pokojoj ribi

 

Opisan još davne 1244. godine, Stari grad Ozalj danas je sigurno jedan od najatraktivnijih prizora u kontinentalnoj Hrvatskoj

Azijske babuške i američke sunčanice imaju skladan suživot u jezeru nastalom za potrebe hrvatske munjare 1908. godine

Kišno raspoloženje katkada možemo popraviti prebirući po starim fotkama. Set turističkih sličica s nedavnog putovanja od Kamanja preko Ozlja do Karlovca i dalje uz Kupu preko Donje Kupčine i Pisarovine do Zagreba, vratio me je nakratko u neka stara, uglavnom dobra vremena. Tamo u Kamanje prvi me je puta na ribolov doveo pokojni Stari, negdje sredinom 70-ih. Njega ribolov nije baš nimalo zanimao. Nije imao ni previše volje svog ribički nastrojenog klinca vozikati okolo po rijekama i jezerima. No, neki njegov prijatelj, inače prekaljeni zagrebački ribič stare garde, pričao mu je kako je na slapovima baš tog dijela Kupe redovito lovio glavatice. Ne neke osobito velike, ali dobre. To je tada bila riba snova. Iz nedokučivih razloga, možda zato što nije bila uobičajena ribička priča, Stari me je baš njom tupio dobrih nekoliko godina. Sve dok ga jedne zime, nekim čudom, nisam uspio odobrovoljiti da me zajedno s tadašnjim stalnim ribičkim pajdašem Borisom transportira u taj zamišljeni ribički raj.

Doveo nas je na Kamanje, mjesto uzvodno od Ozlja, gdje je bila poznata vinarija Vivodina. Gledajući iz današnje zrelije perspektive mogu slobodno pretpostaviti zašto je odabrao baš taj slap. No, Borisu i mojoj malenkosti, tada 16-godišnjim nadobudnim klincima, bilo je potpuno svejedno što se taj dan jede ili pije. Važno da smo na Kupi. Svojski smo se trudili bacajući krupne Mepps-ove, koji su uz nekoliko metalnih žlica bili jedino što smo imali od varalica. Ohrabrujuće je bilo što se oko slapa šetalo više naizgled ozbiljnih ribiča u potrazi za glavaticom, po čemu se moglo zaključiti kako ih je tu doista i bilo. Kasnijih godina pokušavali smo oko tog slapa još barem desetak puta. U početku kad god bi skupili dovoljno novca za željezničku kartu. Kasnije se u priči pojavilo i nekoliko krntija pa se umjesto za kartu skupljalo za bengu. No, unatoč svom tom uloženom trudu uspjeli smo uloviti samo jednu. Ne veliku, oko 65 centimetara dužine. Bilo je to 1981. godine, točno dan prije nego što sam išao na odsluženje vojnog roka negdje dolje u Hercegovinu. Razdoblje koje mi nije ostalo u osobito lijepoj uspomeni.

Pristojan kupski klen od 50-ak centimetra bezbižno je pod jednim potopljenim grmom pokupio manji sporo vođeni Bucktail

Ozalj je prepoznatljiv i po svojoj munjari (elektrani), jednoj od prvih u Hrvatskoj, koja je još 1908. godine osvjetlila Karlovac

Na potezu Kupe Ozalj-Kamanje, sredinom 80-tih, prvi smo se put pošteno nalovili sinih klenova načinom mali Mepps ili velika muha pa pod granje. Tek tu i tamo zalomio se i koji veći. Usput smo viđali i razno razne druge ribe: bolene, mrene, poduste... Posebno sam zapamtio jednu ogromnu potočnu pastrvu. Naime, potok u Kamanju, koji je granica između Hrvatske i Slovenije, tada je bio redovito poribljavan potočnom pastrvom. Jedna od njih očito se spustila u Kupu i narasla do kakvih pet šest kila težina, možda i više. Ogromna riba. Na jednom od kasnijih klenolova odvinula je trokuku na varalici jednog drugog prijatelja. Tu joj se gubi svaki trag. No, taj prvi put kada smo ju pronašli, lijepo se vidjela s mosta kako leži u nepreglednom jatu mrena i podusta. Probali smo mušicom, ali je nismo uspjeli uloviti. Pamtim crvene točke veličine nokta koje sam krajićkom oka vidio dok je šmugnula kraj nogu. Baš zanimljiv doživljaj. Ribe koje ne ulovimo najduže pamtimo.

Upravo tih ljetjih dana ulovio sam svoje prve mrene i poduste na mušicu. Ribe klase 50 do 60+, puno konkretnije od pastrva i lipljana koje smo lovili uzvodo kod Broda na Kupi. Iako ni oni nisu bili mali. Bio je to početak moje sklonosti lovu nizinskih vrsta muhom koja traje sve do danas. Bijele ribe u Kupi sada ima neusporedivo manje nego nekad. Mrene kojih se kod Kamanja vidjelo na stotine danas nema. Pomalo tužan prizor. Tješim se da su valjda tu negdje, ali skrivene u dubini. Mrena je ovdje skoro nestala je nakon plovkaroškog buma krajem 90-ih, zajedno sa tonama krupnih podusta. Bilo je tada novca, pribora, crva za hranjenje i vremena. Ribe nisu imale nikakvu šansu protiv dobro opremljenih mesara. Danas je tako kako je. Lijepo je, ribe ima, ali ni blizu kao nekad kada je dno Kupe bilo doslovno prekriveno podustima od kilogram do dva težine.

Most koji spaja Mahično na lijevoj i Gornje Pokupje na desnoj obali Kupe zimi je okupljalište plovkaroša iz šire okolice

Podusti su daleko najbrojnije ribe ovog dijela Kupe, a uz njih se nađe mrena, plotica, klen, štuka, som i bolen i druge

Na putu nizvodno drugo poznato okupljalište ribiča plovkom, osobito zimi, bio je most između Mahičnog i Gornjeg Pokupja. Dijelom je to bilo zbog ribe, dijelom zbog birtije uz Kupu nadaleko poznatoj po komunikativnim i vrlo ljubaznim konobaricama. Ribiči su ih neobično voljeli. Doduše, neki od njih malo manje, neki malo više. No, moji prvi dolasci na ovaj dio Kupe nizvodno od Ozlja vezani su uz jedno sasvim drugo životno razdoblje. Bilo je to jedno od mjesta koje sam sredinom 90-tih povremeno posjećivao sa svojom mladom obitelji. Vozikali bi se kanuom po Dobri i Kupi, pecali ribe. Marko je bezbrižno trčkarao po livadama. Vrlo lijepe i drage uspomene. Tu se dogodila jedna od najneugodnijih stvari u mojoj roditeljskoj karijeri. U gustoj travi uz vodu Marko se popiknuo na nečije neoprezno ostavljene ribičke rašlje. Srećom je prošlo dobro, ali je vrlo malo falilo do doista ozbiljne ozlijede. I danas se pitam je li ta zgoda razlog što moj sin danas, ni u odrasloj dobi, više ne voli hodati po gustoj travi. Vjerojatno da. Kakobilo, iščupam i bacim u vodu svake šiljaste rašlje koje zateknem na obali rijeke i opsujem onog tko ih je ostavio. Možda nekom drugom pomognem.

Zimi je ovdje bilo teško pronaći slobodno mjesto za ribolov, no razlog tome nisu ribe već topla birtija s druge strane ceste

Pogled na hidro-elektranama osakaćenu rijeku Dobru s mosta samo nekoliko stotina metara udaljenog od utoka u Kupu

Nedaleko od mosta kojim cesta vodi dalje prema Karlovcu je ušće rijeke Dobre u Kupu. Uvijek kad prolazim ovom cestom skrenem i pogledam kako bih se podsjetio koliko je Dobra lijepa rijeka. Iako ovdje izgleda netaknuto, vodni režim ove rijeke trajno je poremećen izgradnjom elektrane kod Lešća. One nekvalitetno izgrađene koja je potopila je najljepši dio njenog kanjona. Ribe ima neusporedivo manje nego prije. Ipak, s mosta preko Dobre vidio sam među ostalim nekoliko bolena. To su ribe koje trenutno najradije lovim. Ovi nisu bili veliki pa sam nakon kraćeg premišljanja odustao od namjere da im bacim mušicu. Možda neki drugi put. Zasada me pogled na Dobru još uvijek više deprimira nego privlači. Nastavio sam prema Karlovcu i od tamo skrenu cestom uz Kupu u smjeru Pisarovine. Tu je nekoliko pozicija na samoj Kupi koje volim pogledati. Vezane su uz ribičke zgode i nezgode s različitim prijateljima. Nekad smo tu rado dolazili, dobro lovili i još bolje se družili. Vremenom smo izgubili sve kontakte. S nekima se nisam čuo više od 10 godina. Tko zna što danas rade Brane, Boris, Ivana, Anita, Krešo, Marijo, Igor, Dudo... I ostali. Prošlo vrijeme.

Most preko starog toka Kupčine kod Donje Kupčine prije utoka ostatka ove nekad bogate rijeke u kanal Kupa-Kupa

Kanal Kupa-Kupa nizvodno od utoka starog toka Kupčine nekada je bio jedno od boljih mjesta za ribolov bolena mušicom

Na putu uz Kupu od Karlovca prema Pisarovini nikad ne propustim provjeriti stanje na ušću starog toka Kupčine u kanal Kupa-Kupa kod mjesta Donja Kupčina. Ušća rijeka i potoka uvijek su zanimljiva ribolovna mjesta. Baš ovo ušće mi je dugi niz godina bilo posebno zanimljivo zbog relativno brojnih bolena koji su vrlo rado uzimali umjetne muhe. Bili su u projeku puno manji nego na Savi, tek poneki preko 70 centimetra, ali ambijent je bio neusporedivo ljepši. Sava je u to vrijeme bila vrlo prljava pa je ribolov u vidno čišćoj vodi Kupčine bio pravo osvježenje. U jednom razdoblju kada sam bio bez auta patio sam dosta što ne mogu doći na ovaj teren. Autobusne veze nije bilo, a nitko od tadašnjeg društva nije želio loviti nizinske ribe. Samo pastrve i lipljane. To se tada smatralo vrlo otmjenim, a ribe su se i uzimalo za jelo pa je izbor bio donekele razumljiv.

Osim bolena koji su bili ciljana vrsta, ovdje se znala zalomiti i koja štukica koja bi u pravilu pregrizla tanki mušičarski predvez. Bilo je i klenova, iako sitnih, puno manjih nego na drugim vodama. Sve u svemu, još do prije desetak godina, bili su to baš dobri ribolovi u društvu nekoliko prijatelja koji su u međuvremenu počeli loviti i bolene. Kada se ne gleda s kulinarske strane, lipljan je prema pravom bolenu neugledno siroće. No, i to se veselo društvo u vremenom razišlo zbog životnih briga. Neki se razvode, neki bi se ženili, neki nemaju novaca, neke ribolov više jednostavno više ne zanima... I sam iz razno raznih razloga nisam tu dolazio već nekoliko godina. Krasan ljetnji dan vratio me je u ta bezbrižna vremena. Promatrao sam s nadvožnjka očekujući poznato panično skakutanje ribljih sitniša i pljusak grabežljive ribe. Ništa se ne događa. Bio je to posljednji pogled prema Kupi na putu za Pisarovinu i dalje za Zagreb. Možda bi ipak trebalo navratiti još koji put... (alp)

Nakon sastava sa starim tokom Kupčine kanal se ulijeva u Kupu. Čitav potez od mosta do ušća odličan je ribolovni teren

Vožnja od Kamanja do Donje Kupčine traje oko sat vremena, no puno dobrih mjesta može ju produžiti na jedno prijepodne

Od savskih riba ruka boli više nego od vesla

Krupni klenovi, boleni i mrene na Savi oko Zagreba ubijaju. Posebno ako se kaićem malo odstranimo od pozicija pod najvećim ribičkim presingom. U takvim situacijama najveći problem je kako da ribolov ne postane monoton i dosadan. Umjesto dvoručnog štapa ovog smo puta uzeli dvojku

Redington Butter Stick #2, dugačak samo 185 cm, u kombinaciji s kajakom, bio je opaka naprava za lov vrlo solidnih riba

Bolen, po slobodnoj procjeni 70+ cm klase, jedan je od mnogih koji su bez problema svladani štapićem od stakloplastike

Desetak paklenski vrućih kilometara kajakom uzduž i poprijeko po Savi nizvodno od Zagreba ovih se dana pokazalo ribički vrlo isplativo. Puno je riba kašljalo. No, šešir i odjeća s UV-zaštitom, nekoliko litara ledene vode u čamcu i sprej protiv komaraca, koji vrebaju u svakoj hladovini uz rijeku, neophodni su kako bi preživjeli takav izlet. Kao što ribičima zimi nije hladno dok ribe grizu, tako i ljeti zaboravimo vrućinu nakon što otkrijemo aktvno jato bolena ili kakvu grupicu doista krupnih klenova. Savskim ribama vrućine barem zasada baš nimalo ne smetaju. Ribolov je zapravo predobar. Nakon desetak i više krupnih riba nestaje motivacija i adrenalin pada na normalu. Kako bi izbjegli monotoniju, na zadnjem smo izletu umjesto dvoručnog štapa - koji je za savski lov muhom apsolutno najbolji izbor - uzeli Redington Butter Stick dvojku. Baš zabavan štapić za one koji traže dodatne izazove.

Pametno manevriranje malim kajakom omogućuje nam ribolov na mjestima koja su teško dostupna drugim ribičima

O Butter Stick štapićima od stakloplastike smo već pisali na ovom blogu. Podsjetimo, to su super spori štapovi napravljeni za mušičarske gurmane koji traže dodatne izazove ili miris starih vremena iz doba kada grafit još nije bio izmišljen. Staklena vlakana povezana poliesterskim smolama objektivno imaju puno mana u odnosu na moderni grafit. Prvenstveno pri bacanju po vjetru. No, imaju i jednu vrlo konkretnu prednost. Njih je gotovo nemoguće slomiti pod ribom. Forsiranje bolena od 3-4 kile u brzaku grafitnim štapom klase 2 ne bi smo nikad nikom preporučili. Predugo bi trajalo ili loše završilo po štap. No, sa staklenim Butter Stickom to je potpuno druga priča. Možeš vući doslovno koliko hoćeš u najjačoj struji. Ne samo što ovaj štapić drži već ne puca ni predvez zbog savršene amortizacije. Istina, savija se do daske, čak u samom plutu, što daje vrlo poseban osjećaj kod umaranja ribe. A ako pritom baš i krcne, šteta nije velika. Košta samo 200 eura. Plus, štapić ima vrlo pouzdanu garanciju tako da ni te male i malo vjerojatne štete nema.

Mnogi ribiči ne vole prefin pribor jer se njime riba predugo umara, što znatno povećava rizik od ugibanja nakon puštanja. Vrlo dobar argument! No, on vrijedi za super-fine grafitnjake klase 0, 1 ili 2, a definitivno ne za suvremenu stakloplastiku. Bez težnje za bilo kakvim pomodarstvom, sada na temelju konkretnog iskustva u umaranju većeg broja borbenih i krupnih riba, sa sigurnošću ćemo ustvrditi da je ovo vrlo konkretan i pouzdan ribolovni pribor. Riba ide van brzo i sigurno. Ovaj će ribolovni štap će možda predstavljati praktičan problem lošem bacaču umjetne mušice. Zbog skromnije cijene možda se neće dopasti ni šminkerima, koji žele najskuplji pribor prvenstveno kao statusni simbol. Ili, zamjenu za mlohavu ćunu, što bi rekako jedan prijatelj psihoanalitičkih sklonosti. No, nama normalnim dečkima, koji bezbrižno ganjamo sirote ribe za zabavu, ovo je definitivno prekrasna i funkcionalna ribolovna igračkica. Usput, Butter Stick je i definitivno najpametnije što možete kupiti svojim klincima ako se požele baviti ribolovom na umjetnu mušicu. U tom slučaju Butter Stick trojka 2,10 m ili kratka četvorka je prvi izbor. (alp)

Nakon krupnih bolena u brzaku, lov klenova klase 50++ centimetara u tišacima uz samu obalu bio je neka vrst deserta

Kajakom po savskim brzacima i sprudovima

U ribolovu umjetnom mušicom manji kajak je dobro prevozno sredstvo, ali ne i osobito praktična platforma za ribolov u brzotekućoj vodi. Sidrenje kajaka u bržoj rijeci nije šaljivo. Vrlo mala pogreška može biti uzrok ne samo gubitka pribora već neugodnih, ako ne i po život opasnih situacija

 

Kajak od 3,5 metra težak je oko 25 kilograma pa se bez problema podiže na krov automobila i po potrebi prenosi do vode

Što je bicikl na cesti to je mali ribički sit-on-top kajak na rijeci. Najveća prednost je što nam omogućuje veći radijus kretanja i dolazak na mjesta nedostupna kada idemo po obali pješice. S druge strane to je plovilo u kojem moramo aktivno održavati ravnotežu. To nije stabilan riječni čamac ili gumenjak po kojem možemo bezbrižno šetati, komotno zabacivati mamce ili uskakati direktno s obale. Postoje i takvi kajaci. Stabilni, u kojima možemo komotno loviti sjedeći ili stojeći. Mana takvih kajaka je što njima ne možemo veslati uzvodno u bržoj vodi, što je za ribolov na Savi vrlo značajna stavka. Posebna priča su sit-on-top kajaci za more. Oni su duži, stabilniji, brži kada se ulovi zalet, no istovremeno teški. Njih nećemo samo tako natovariti na leđa i odnijeti kroz šikaru do rijeke. Istina, postoje i prikolice za kajake koji će dobro doći na ravnoj podlozi, no u savskoj šikari i granju one neće biti od veće koristi. 

Ribolov iz kajaka najbolji je i najsigurniji u društvu. U dvoje je puno komotnije, u troje najsigurnije. Dvojica ribiča puno će brže i lakša manipulirati kajacima pri utovaru i istovaru. Dva kajaka se bez problema mogu prevesti na krovu prosječnog automobila. Na rijeci, ako jedan ribič upadne u kakvu nevolju, drugi mu uvijek može priskočiti u pomoć. Prednost ribolova u troje je što u slučaju neprilike ili prevrtanja jedan kolega može pomoći ribiču, a drugi loviti kajak kako ga rijeka ne bi odnijela. Pametno je nekom špagom vezati kajak za ribiča kako ga voda ne bi odnijela u slučaju prevrtanja. No, isto je tako pametno paziti da se takva veza vrlo lako i jednostavno može otkopčati, ako kajak potone. Važna mjera sigurnosti je vezanje vesla za kajak. Takve se vezice mogu kupiti, no i komad najobičnije špage bolji je nego ništa. Pokušajte se zamiliti bez vesla nasred rijeke. Nije baš neki doživljaj, zar ne?

Prekrasan dan, bistra rijeka, malo ribiča i velika prirodna riba na udici formula je savršenstva u ribolovu umjetnom mušicom

Bolen od 70+ centimetara u top kondiciji pravo je osvježenje u odnosu na ribolov očerupanih kalifa ubačenih iz ribnjaka

Govoreći o sigurnosti u kajaku općenito, prvo što trebamo znati je da iskustvo u korištenju drugih tipova plovila pomaže dosta, ali kajak je ipak sasvim drugi svijet. Čak ni iskustvo u korištenju kanua, koji mu je izgledom i ponašanjem na vodi najsličniji, ne bi trebao biti razlog da se osjećamo previše samouvjereno. Svakom tko se odluči za nabavku kajka bilo bi vrlo mudro otići na kratki tečaj kod nekog iskusnog i stručnog kajakaškog instruktora. Kako je kupovanje kajaka među ribičima u ekspanziji posljednjih godina, možemo se nadati da će netko u dogledno vrijeme organizirati takve tečaje. U međuvremenu, minimum bi bio jako dobro proučiti osnovne kajakaške tehnike i sve mjere sigurnosti na Internetu te ne precjenjivati svoje mogućnosti. Posebno na bržim vodama s brzacima i slapovima gdje postoji vrlo realna opasnost od utapanja. Jezero i mirna rijeka za početak su više nego dovoljan izazov. U bržoj rijeci treba jako dobro promisliti kamo krećemo i što nam se sve može dogoditi. Naizgled bezazlene stvari u samo nekoliko sekundi postanu vrlo neugodne. Prevrtanje može kasnije izgledati komično, na katkada su to po život opasne situacije.

Nekoliko riječi o ostaloj opremi za ribiča kajakaša. Prva važna stvar je kajakaški prsluk. On mora biti takav da nam omogućuje komotno sjedenje i veslanje u kajaku. Vrlo bitna stvar je da on mora biti čvrsto zategnut uz tijelo. Naime, loš prskuk će u slučaju pada u vodu kliznuti gore te nam u boljem slučaju potpuno zakloniti vidno polje i otežati plivanje. U lošijem slučaju može nam onemogućiti disanje, što svakako ne bismo željeli. Druga stvar su ribičke hlače. U sit-on-top kajak možemo i običnoj odjeći, no sjedenje u mokrom, čak i po vrlo toplom vremenu, neće biti ugodno na duže staze. Kod nepromočivih ribičkih hlača od životne je važnosti imati čvrst dobro zategnut pojas. U slučaju pada u vodu on spriječava da voda potisne zrak u nogavice i okrene nas naglavačke. Plutati s glavom dolje, a nogama u zraku nije ni zdravo ni zabavno. Treća bitna stvar je nepromočiva vreća. Tu natrpamo doslovno sve što bi trebalo ostati suho. Pretinci u kajaku nisu apsolutno nepromočivi, a nekim stvarima previše je i samo jedna jedina kap vode. Fotografskom aparatu ili mobitelu, primjerice. Vezice kajak-veslo i kajak-tijelo smo već spomenuli. Ostalo po ukusu i potrebi.

Na krovne nosače prosječnog automobila bez problema vežemo dva laganija kajaka, a za silu, na kratke rute, mogli bi i tri

Kako vožnja i ribolov kajakom izgledaju na Savi? Prije polaska detaljno ćemo isplanirati rutu, razmisliti gdje nam je najbolje spustiti i kasnije izvući kajak. Pažljivo ćemo razmisliti ne samo o mjestima koja su zgodna za ribolov već i o mogućim neprilikama na putu. Posebno o velikim panjevima ili granama koje vrebaju pod vodom. Uvijek ćemo misliti na to kako ćemo se i kojom rutom vratiti. Nizvodno ide bez problema. I uzvodno neke mirnije djelove Save komotno veslamo. Na pojedinim bržim djelovima ćemo kajak jednostavno vući za sobom uzvodno. I to ide bez problema. No, na putu uzvodno posebno su nezgodna mjesta gdje je voda plitka i brza pa ne možemo proći veslajući uzvodno, ali ni komotno se ukrcati u kajak. U takvim slučajevima ne škodi odveslati na drugu mirniju obalu rijeke, obići nezgodan dio i vratiti se na rutu. Lovimo li u dvoje, vrlo je dobra solucija s dva automobila. Jedan ostavimo nizvodno gdje na kraju izlazimo van. Oba kajaka utovarimo na drugi i odemo uzvodno. Kajakom se spuštamo i lovimo nizvodno. Kod ove kombinacije vrlo je bitno da u uzvodnom automobilu ne zaboravimo ključeve od onog nizvodno. (alp)

Gotov plan uništenja naših najljepših rijeka?

Sudeći prema podacima na stranici organizacije RiverWatch, na području Balkana se u nekoliko idućih godina sprema izgradnja najmanje 570 hidroelektrana, od kojih više desetaka u Hrvatskoj. One će, ako doista budu izgrađene, nepovratno uništiti dijelove netaknute prirode Lijepe naše

 

Stranci izgleda u detalje znaju ono što mi u Hrvatskoj još ne znamo, a ne bi smo trebali znati prije nego što se posao "odradi"

Ribiči, planinari, kajakaši, rafteri, prirodnjaci i svi ljudi koji vole friški zrak znaju što se dogodilo na rijeci Dobri. Zbog zanemarive količine električne energije nepovratno je uništen najljepši riječni kanjon kontinetalne Hrvatske i stanište ugrožene riblje vrste, glavatice (Hucho hucho). Po pričama upućenijih, ta elektrana danas uopće ne može raditi punim kapacitetom jer je nekvalitetno izgrađena. Trese se i voda bježi na sve strane. Od obećane idile i tobožnjeg rekreacijskog centra na jezeru ni traga ni glasa. Od silnih riba još manje. Samo jad i pustoš. Koliko je novca utrošeno? Tko je sve, koliko i kako na tom prekrasnom projektu zaradio? Ako se već gradilo, tko je odgovarao zbog loše gradnje? To vjerojatno nikad nećemo saznati.

No, sudeći po podacima objevljenim na stranici organizacije RiverWatch, sličan scenarij strave i užasa čini se čeka čitav niz hrvatskih rijeka zajedno s mnogim drugima na širem području Balkana. Za nas ribiče, a i za mnoge druge, to je najcrnija noćna mora. Neke manje rijeke mogle bi fizički nestati jer će umjesto koritom teći ukopanim cijevima. Veće rijeke bit će ispresjecanje branama koje će uništiti njihov prirodni tok, na način kako se to već dogodilo na  Dobri, Cetini, Ričici, Lici... Kako bi bili konkretniji, sudeći po podacima pomenute organizacije, na listi uništenja su Gornja Dobra, Korana, Kupa, Dretulja, Mrežnica, Curak, Kupica, Mura, Drava, Sava, Krka, Zrmanja, preostali dio Cetine... Ribiči, pogledajte crvene točkice na interaktivnoj karti! Dečki, to je to što nas čeka. Lovit ćemo šarane po grabama i plaćati kartu za Plitvice kako bi djeci pokazali kako izgleda prirodni slap. Ako i tamo nešto ne izgrade.

Klikni ovdje: INTRAKTIVA KARTA

Onaj tko je ovo isplanirao sigurno to nije napravio zbog nas, općeg dobra ili mira u svijetu. Nas ribiča ima puno. Iskoristite svoj utjecaj u struci, na poslu, u tvrtkama i udrugama gdje radite kako bi ovo spriječili. Nedavno smo u dnevnom tisku pročitali o prosvjedu poznatih Karlovčana protiv izgradnje elektrana na njihovoj i našoj Korani. Budite glasni, učinite nešto slično. Imajte na umu da su među ostalim u planu gradnja više elektrana na izvorskom dijelu Kupe. Na Kupici i Curku. Na Dobri kod Vrbovskog... I mnoge druge. Imajte na umu da su ribiči već bili zaustavili mnoge slične pokušaje gradnje u svijetu i da to oni koji elektrane grade jako dobro znaju. Prije ili kasnije pokušat će nas zašprehvati, obećavati sve i svašta, mititi ribama, prijetiti, no ako se kvalitetno, složno i organizirano pobunimo možemo dosta toga promijeniti. (alp)

Hoće li nam i od izvora Kupe napraviti jezero za "rekreaciju", nakon što prodaju šumu, a gradnju naplate iz našeg džepa?

Dobar hlad i baš dobar ribolov na rijeci Dobri

Vrućina je još donekle podnošljiva, no dolazi vrijeme za traženje hladovine. Rijeka Dobra kod Vrbovskog pokazala se kao savršeno je mjesto za osvježenje u kombinaciji s odličnim ribolovom mušicom na pastrve, lipljane i klenove. Bonus je ovdje krasan restorančić na ušću Kamačnika 

Okružena šumskom hladovinom rijeka Dobra u Gorskom Kotaru je savršeno mjesto za ribolov u danima kada sunce stisne

Iako nije pretrpana ribom koja se lako lovi, Dobra kod Vrbovskog sigurno je jedna od najboljih mušičarskih voda u Hrvatskoj

Krasan, doista osvježavajući ribolov imali smo ove nedjelje u Gorskom kotaru, na rijeci Dobri kod Vrbovskog. Tamo nismo išli po kapitalne ulove, iako ni oni nikad nisu isključeni, već u potragu za ugodnijom klimom i nekom vodom koja nije pretrpana ribičima. To smo i našli te se usput doista dobro nalovili divljih prirodnih riba kojih je danas sve manje. Gacka je prethodno ispala iz kombinacije zbog vala paklene vrućine koja tamo na otvorenoj livadi sada definitivno šteti zdravlju. Za Sloveniju trenutno nismo bili pri novcu. Preostao je Gorski kotar. Početna ideja bio je ribolov na izvorskom dijelu Kupe, gore kod Horvatskog, no prolazeći kraj Vrbovskog predomislili smo se i skrenuli u tom smjeru. Malo za promjenu, dobro je konstatirao Ivica. Dugo nisam zalazio ovdje, no osnovne koordinate ostale su u glavi. U Vrbovskom kupujemo dnevne dozvole koje izdaje ŠRD "Kamačnik". Sve detalje o ribolovnom režimu i kontakte možete naći na njihovoj Web stranici.

Na taj dio Dobre dolazio sam davno, prije dobrih 30-ak godina. Uglavnom vlakom, kasnije automobilom. No, Kupa kod Broda mi je u to doba bila puno draža. Na Kupi se okupljao uvjetno rečeno civiliziraniji dio tadašnjeg ribičkog društva dok se na Dobri, posebno na području oko Vrbovskog, češće mogla naći ekipa nešto fleksibilnijeg stava prema zakonima i ribičkim propisima. Naravno, našlo se tu i vrlo finih uglednih ljudi koje i danas rado sretnem i pozdravim. No, pogled na pojedine likove koji su ruku krvavih do laktova nemilosrdno trpali ribe u vreće i frižidere nije mi bio ugodan. Nije mi ugodan ni danas, no tada su me takve stvari baš ozbiljno uznemiravale budući da mi je bilo jasno da će tako lijepa i bogata voda zbog njih ostati prazna i očerupna. Problem Dobre uvijek je bio što su dijelovi toka toliko divlji da ih je praktično nemoguće čuvati. A riba je bilo baš puno. Lopine su to obilato koristile. Ne znam kakva je situacija danas. Valjda bolja, nadam se.   

Prirodne potočne pastrve, koje su naveći su ukras ove rijeke, love se plivajućom mušicom kako navečer tako i usred dana

U gornjoj Dobri, nekoliko kilometra uzvodno od Vrbovskog pa sve do Ogulina, nalazimo više vrsta riba. Najčešći ulov je potočna pastrva. To su prekrasne prirodne ribe obično dužine 25 do 35 centimetra. Na nepristupačnim dijelovima ove rijeke udaljenim od cesta i puteva nađe se i puno većih. No, njih je teško pronaći i prevariti, a još teže izvući iz vode pune potopljenog granja i kamenje u kojem se skrivaju. Druga po brojnosti riba je klen. Njega se najčešće i vidi. Klenovi iz Dobre nisu veliki poput onih iz Save ili Kupe. Najčešći su u kategorije 20 do 40 centimetara premda se tu i tamo vidi pokoji od 50+. Mnogi ljudi dan danas smatraju klena smeće ribom, što drži vodu samo s prehrambenog stanovišta.

Za ribiča koji ne lovi zbog hrane klen je super zabavna riba. Aktivna preko cijelog dana, ali plašljiva i oprezna. U Dobri će najčešće zagristi na veliku suhu muhu za pastrvu, ali i nimfu ciljanu za lipljana. Uz klena, od riba iz porodice šaranki, nalazimo još pijora, dvoprugu ukliju i potočnu mrenu. Uklije mogu biti vrlo nezgodne ako lovimo manjom plivajućom mušicom jer će na pojedinim mjestima skakati doslovno na svaki zabac. Zgodna riba za početnike. Potočne mrene zanimljive su za vidjeti. Neiskusno oko često će ih zamijeniti za pastrvu. U Dobri ih ima i po 25+ centimetra dužine, što su super kapitalci. Koga zanima pa se zainati, može ih se uloviti na malu nimfu koju im treba navesti točno pod nos. Tada treba vidjeti ugriz i kontrirati.

Lipljani u rijeci Dobri nisu laka roba kao u nekim drugim vodama pa se i za one manje od 35-40 centimetra valja potruditi

Lipljan u Dobri je posebna priča. Prije svega zanimljivo je znati da to nije autohtona vrsta već je u Dobru naseljen relativno nedavno. Ako se ne varam ranih 70-tih godina prošlog stoljeća. U to doba lipljan je unesen i u druge hrvatske rijeke: Cetinu, Slunjčicu, Gacku, Brzaju... U Dobri se jako dobro snašao. U to doba ribolov nimfom nije bio poznat našim ribičima. Na vaserkuglu i primitivne muhe lovili su se uglavnom mali dok su lipljani kapitalci živjeli i debljali se kao u rezervatu. Kada je kombinacija otežana nimfa plus polarizacijske naočale otkrivena široj publici na Dobri je počeo masakr. Ekipe mesara dolazile su iz Zagreba i od kojekuda svaki vikend i vukli doma pune vreće i frižidere. Ti lipljani bili su u prosjeku veći i uhranjeniji nego u Kupi. Nerijetko preko 50 centimetara, što je za Kupu i Kupcu bio i ostao super kapitalac.

Rezultat takve hajke bio je da su lipljani u Dobri skoro nestali. Preostali su pojedinačni primjerci na vrlo izoliranim lokacijama nedostupni ribičima. Iako je tu i tamo ulovljen pokoji kapitalac debelo preko 50 centimetara Dobra je kao lipljanska voda praktično prestala postojati. No, prije nekoliko godina, lipljan je ponovno nasađen i sada ga ima dosta jer je pod ulovi & pusti režimom. Premda ni približno toliko kao u zlatna vremena s kraja 70-ih i 80-tih godina, Nađe se i doista velikih. Svako malo na društvenim mrežama se pojave grbani od kojih zastaje dah. To mahom ulove lokalni dečki koji znaju posao i poznaju vodu kako svoj džep. Oko Vrbovskog je uvijek bilo dobrih ribiča. Srećom oni ih danas pušataju i paze na krivolovce. No, svatko tko naumi loviti kapitalne lipljane po Dobri mora računati na kilometre hoda po najgorim zabitima uz rijeku. I manje lipljane treba tražiti. Nisu nimalo laki za uloviti. Zagazi li tko u ovu rijeku misleći da se lako lovi, recimo kao na Curku, grdno će se razočarati.

Dobra oko Vrbovskog većinom je divlja i netaknuta, no u samom gradu dio je toka reguliran. Ribama to izgleda ne smeta

Jednim dijelom Dobra prolazi uz kompleks velike pilane što nije lijepo, no riba i tu ima pa smo samo gledali na drugu stranu

Želimo li kapitalce, slično kako i na drugim vodama, najbolji način ribolova na Dobri je nimfa. Tiho uz vodu, kad ugledamo lipljana ili pastrvu nimfa pod nos. Pritom je način kako lovimo bitniji od toga kako nimfa izgleda. Najvažnije je znati prepoznati griz. Međutim, ono što na Dobri možemo, a na većini rijeka više ne možemo je opušten lov suhom muhom. Kod ovog načina ribolova većinu vremena hodamo uzvodno po rijeci i precizno pikamo suhom muhom po izglednim mjestima. Ili, gađamo određenu ribu koju ugledamo, što je manje čest slučaj. To je izuzetno dinamičan i zabavan način ribolova koji traži brzo i spretno baratanje mušičarskim priborom te određeno iskustvo u čitanju vode. Fiju tamo okolo iza kamena, pa nisko šuljajuća muha pod onaj grm ili granu nad vodom, pa lagano slijetanje muhe u brzačić na ulazu u dubinu... Tu različiti trik zabaci i spey tehnike jednoručnim štapom dobivaju pravi smisao: Parashut, Pendelum, Wiggle, Curve, Dry Fly Spey... Vrhunska uživancija. Lijepo je i samo gledati ljude koji to doista znaju raditi. To je ribolov mušicom u izvornom obliku koji ga je učinio globalno popularnim.

Prelijepe pastrvice iz Dobre pružaju vrhunsku zabavu u lovu suhom muhom, pri čemu pazimo da ih ne podižemo van vode

Loveći oko Vrbovskog pretežno suhom muhom, samo povremeno i nimfom, pustili smo pedesetak pastrva, lipljana i klenova

Izmjenjuju se mirnjaci, brzaci i slapići. Nema stajanja. Svako malo iskoči kakva pastrva, lipljan ili klen. Ovom prilikom najveće ribe imale su 40-ak plus centimetra, što su pristojni ulovi za ovu vodu i ovu tehniku. Zanimljivo, nailazili smo na područja vode gdje su bili samo klenovi, područja gdje su se grupirale isključivo pastrve i područja gdje su bili pretežno lipljani. Nažalost ne veliki kakve bi željeli. Bilo je i naoko privlačnih dijelova Dobre potpuno bez riba. Hodaš, niti što skače na muhu, niti što bježi uokolo. Baš prazno. Što se plivajućih muha tiče veliki seđ obavio je tri četvrtine posla. Tek usput, leopard o kojem smo pisali ranije na ovom blogu je daleko nadmašio CDC. Definitivno vrhunski materijal za krila. Savršeno pliva, odlično izgleda. Dečki, ako vidite leoparada ne dajte mu nikud. Još jedna korisna informacija za one koji se požele okušati u ovom načinu lova mušicom. Kratak štapić na maloj vodi gdje se lovi suhom muhom nije samo veći gušt već i velika praktična prednost.

Može i superkratkih 1,85 metra dužine dok je 2,40 metra neki funkcionalni maksimum dužine štapa za lov suhom muhom na manjoj vodi poput Dobre. Kod ovog načina lova suhom muhom štap od 2,75 metra predstavlja smetnju. Tri metarski štapovi namijenjeni primitivnom umakanju nimfi (tzv. češko nimfarenje), koje mnogi ljudi kupe misleći da će usput i bolje bacati, za brzi su ribolov suhom muhom praktično neupotrebljivi. Preciznije, preteški su, nezgodni za brze precizne zabace među granjem i nepodesni za fine bacačke trikove koji ovdje donose ribe. Najveća mana brzinskog ribolova suhom muhom nije što projurimo nekoliko kilometra uzvodno. To obično ni ne osjetimo. Problem nastaje kada se umorimo i stanemo. Obično se tek onda dosjetimo da tih tri-četiri-pet kilometra sada treba odguslati i u obrnutom smjeru. Nema veće sreće od one kada na kraju tog mučnog puta ugledamo kakvu prikladnu birtiju gdje ćemo odmoriti kičmu i uliti u grlo nešto hladno.

I vilini konjici, kojima je letenje posao, povremeno se umore, a ovaj je kao mjesto za odmor odabrao baš vrh ribičkog štapa

Zgodno mjesto za pauzu od ribolova i ručak je bistro Kamačnik na utoku istoimenog potoka u rijeku Dobru. Za gladne tu se mogu nači tradicionalna jela Gorskog kotara, a za žedne na raspolaganju je terasa s pogledom na ribice koje skaču. Doduše, sada skaču malo manje bezbrižno jer ih je Ivica malo izokretao mušicom, tek toliko da ne budu previše nervozne. Za ulaz u kanjon Kamačnika potrebna je ulaznica. Koliko, ovom prilikom nismo pitali. Prije tridesetak godina ovaj je kanjom imao planinarsku stazu, no puno je veće šansa u njemu bila sresti medu nego planinara ili turistu. Riba je bilo, a koliko ih ima sada provjerit ćemo nekom drugom prigodom. Što se restorana tiče, pred njim je u vrijeme ručka problem naći mjesto za parkiranje i slobodni stol. Nama se posrećilo i nismo požalili. Klopica je bila ajnc-A, što bi se reklo u doba kada su medvjedi lutali Dobrom.

Restoran na ušću Kamčnika vrijedi posjetiti jer je hrana odlična, cijene umjerene, osoblje ljubazno, a ambijent poseban

Iz Zagreba do ušća Kamačnika u Dobru stižemo za manje od sat i pol, ako na autoputu ne uletimo u prometni krkljanac

Što se klope tiče nismo gledali jelovnik. Ljubazna gospođa nabrojala nam je jela koja su po njenom mišljenju najbolja. Ivica se odlučio za gulaš od jelena, moja malenkost za pastrvu znajući da imaju vlastiti uzgoj te da se ta pastrva okusom ne razlikuje značajnije od one iz potoka. To je bilo super. Ivica je poludio za štrudlom od borovnica te je vijest o tom otkriću odmah proširio internetom. Malo je falilo da se kakva šmekerska ekipa ne zaleti odmah iz Zagreba. Cijena vrlo pristupačna, niža nego što bi to platili u Zagrebu i okolici. Tipa pastrva s prilogom 40 kuna. O ambijentu s pogledom na divlje pastrve koje skaču u potoku, dok svježi vjetrić piri iz kanjona Kamačnik, ne treba govoriti. Čista nepatvorena divota. Uzdahneš od sreće, napraviš malo "glu-glu-glu" pa kažeš "mljac". Definitivno mjesto koje treba ponovo posjetiti i čak ne nužno samo u ribičkom društvu.

Ako bi smo baš na silu sitničarili, nisu nam se dopale dvije stvari. Prvo, neki kuhar nas je iz kuhinje došao gnjaviti pitanjem imamo li ribičku kartu. Koju smo naravno imali, ali takve stvari nisu ni njegov problem ni posao. Drugo, neki nam je čovjek pokušavao na uvijen način objasniti kako bi bilo bolje da se parkiramo negdje drugdje. Da ima negdje dalje neka natrešnica gdje idu ribiči, da su sve ribe tamo, a ne tu i slično. Što isto tako ne bi trebao biti njegov problem budući da je taj prostor javan i nema nikakvog znaka koji ograničava parkiranje. On bi dva zdrava hrvatska muža u najboljim godinama na jeftinu fintu htio odmamiti od ovako fine birtije pod tamo neku nadstrešnicu? 'Alo, dečko?! Bolje bi mu bilo da si je upalio televizor i gledao "Nemoguću misiju". Ukratko, što bi pjesnik rekao, sve je bilo u stilu: Ništa nam neće ovi dan pokvarit..., vapšuvarivari..., vapšuvarivari...  (alp)

Ukusna pita od borovnice bila je snimljena telefonom i proslijeđena višim istancama kako bi se opravdali povećani troškovi