Pastrve u Vitunčici skakale na "CDC Vrapce"

Proljetni ribolov na ovoj rječici nedaleko od Ogulina tradicionalno se sastoji iz dva poluvremena. Sam početak sezone je utrka tko će prije maznuti velike friško ubačene kalife grupirane oko ribogoilišta. Kad početni presing prođe na vodi bude malo ribiča, a za ribe treba puno više raditi. Tada počinje prava igra...

Nakon presinga na početku sezone, pastrve u Vitunjčici postaju znatno teže uhvatljive te se za svaku veću treba dobro potruditi

Ova udomaćena kalifornijska pastrva nešto kraća od 60 cm ulovljena "CDC Vrapcem" pod grmljem na drugoj obali Vitunčice

Vitunčica je kratka pritoka rijeke Dobre koji kilometar uzvodno od grada Ogulina. Poznata je po krupnim pastrvama, a u donjem toku i lipljanima klase 50+. Iako djeluje divlje i ribički vrlo privlačno, njen izgled već desetljećima nije prirodan. Sa stanovišta zaštite prirode taj je vodotok značajno devastiran izgradnjom više betonskih brana i ribnjaka. Dijelovi nekad bistre žuboraste rječice šljunčanog i kamenitog dna podno planine Klek pretvoreni su u duljake više nalik jezerima, dna prekrivenog muljem i vodenim biljem. S ribičke strane međutim, to se nije pokazalo tako lošim. Povećana količina organske tvari iz ribnjaka pogodovala je ne samo rastu bilja već i različitim vrstama vodenih kukaca koji su hrana pastrve. Nalazimo brojne vrste vodencvijetova i tulara, ponekad obalčare i dvokrilce. Ne manjka ni rakušaca i ribica pijura. Te hrane sada ima puno više nego nekad kad je rijeka bila u prirodnom stanju. Unatoč onečišćenju i zagrijavanju u ljetnjim mjesecima kvaliteta same vode ostala je izgleda zadovoljavajuća za život pastrve.

Dodamo li obale obrasle u šipražje koje pružaju zaklon, jasno je da Vitunčica ima sve preduvjete za život velike pastrve. Nekada su to bile većinom potočne, tijela prošaranog crnim i bijelo obrubljenim crvenim pjegama, ponekad teške i po nekoliko kilograma. Danas, zahvaljujući poribljavanju i stalnim bjegovima iz ribnjaka, dominiraju kalifornijske pastrve. Kako bilo, zahvaljujući ribolovnom režimu "ulovi & pusti" Vitunčica bi nesumnjivo bila mušičarska voda prve "A" lige, i nekad i danas, da nije krivolova. Koliko god se marljivi članovi ŠRD "Ogulin" već desetljećima trude napraviti od te vode nešto više, toliko štete učini određena skupina lokalnih lopova uništavajući ribu ne zbog gladi već zbog puke objesti i želje da se nekom namjerno napravi šteta. Iako se manje više zna o kojim je klošarima riječ, lokalni ribiči se stojički suzdržavaju od primjene sile, a hrvatski zakon je prema tim lopovima očito preblag. Pa je tako kako je. Zasada. Dok nekom ozbiljno ne pukne film.

Duga protočna jezerca nastala izgradnjom betonskih brana na Vitinjčici u pravilu kriju najveće pastrve koje se ne love baš lako

U proljetnom razdoblju godine Vitunčica je, kao i mnoge visinske vode u kojima žive pastrve, ukrašena žutim žabnjacima

Unatoč manama Vitunjčica odavno ima svoj neformalni klub obožavatelja. Jedan od stažom starijih je Krešo Štojs, vlasnik zagrebačkog kafića "Cajt" u Vlaškoj ulici. Posljednjih godina to je mjesto sve više na glasu zbog bogatog izbora vrhunskog stranog i domaćeg piva, ali i organiziranim ribičkim druženjima. Valja naglasiti kako prometu ove ustanove, uz standardne napore proizvođača piva u Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Češkoj i Hrvatskoj, značajno pridonosi i Krešino redovito testiranje kakvoće proizvoda iz te bogate ponude. Naime, gazda osobno pazi kako gosti slučajno ne bi gucnuli kakvo pivo kojem je istekao rok trajanja. To se kuša, stručno analizira, važe, provjerava..., naravno u društvu prijatelja. Sami smo se uvjerili kako mu nije mu lako.

Nakon radnog dana, ponekad i noći, Krešin prokušan način punjenja baterija je ribolov. Ranije varalicom u društvu supruge Lidije, danas uglavnom mušicom, sve češće u društvu sina Matije. Ove godine čak se i kćer Lucija upisuje u ribičko društvo. Iako je ranije obilazio sve poznate vode u Hrvatskoj i okolici danas je najčešće na Vitunjčici i Kupici. Posao, obitelj, prije svega obveze s klincima... Razlozi su to što se u ribolov ide rjeđe, ali je veselje na vodi nije ništa manje nego u ribičkim danima ponosa i slave, objašnjava Krešo. Kaže kako je ambijent, mir i tišina ono što ga na Vitunčicu privlači. Ne moraju nužno biti velike ribe. Skromno rečeno, obzirom da se on u Vitunčici nalovio i vrlo lijepih pastrva. I to ne samo onih iz ribnjaka na početku sezone, koje naziva "tuljanima". Na listi ulova su pažnje vrijedne potočne veće od 60 centimetra, a i lipljani klase 50+. To se ne lovi samo tako.

Izbor muhe za lov na Vitunjčici je težak posao, a Kreši Štojsu i prilika da se malo sjedne, odmori i razmisli o strateškim pitanjima

Prirodne potočne pastrve u Vitunčici više nisu česte i velike kao nekad, ali ih definitivno ima i predstavljaju ukras ove vode

Smišljanje duhovitih naziva jedna je od Krešinih specijalki zbog koje i zaslužio počasno mjesto u ovoj priči. Mnoge zemlje imaju ribičke nazive za pojedine kukce. To možemo čuti ne samo kod Engleza, koji u tome imaju višestoljetnu tradiciju, već i kod ribičkih kolega iz Slovenije i Bosne. Kod nas u Hrvatskoj takvih je naziva vrlo malo. Možda najpoznatiji takav je "Grbica", naziv koji je za nimfe vodencvijetova iz roda Baetidae 80-tih godina na Gackoj smislio pokojni Joža Rebrnak. Jednako originalan, ali puno manje poznat naziv je "Krepana" za imago vodencvijeta u spent položaju. Navodno ga je smislio poznati ogulinski vezač muha Goran Grba. Naziv "Padavci" s kukce iz reda Trichoptera koristio se još prije više desetljeća godina u Gorskom kotaru. Taj se naziv koristi i u Bosni i Hercegovini. Krešin simpatičan doprinos našoj ribičkoj terminologiji je naziv "Vrapci" za velike tulare kakvi su letjeli na Vitunčici. Naime, Krešo je u jednom trenutku svečano konstatirao kako na njegove "komarce" riba neće jer skaće na "vrapce" koji su dvostruko veći od njegovih. Možda je do tako lukave ideje došao pijući Fantu, odnosno žutu zašećerenu vodu koja ne valja ni za pranje.  

Kutija s većim muhama za razne namjene koje je Krešo, uspoređujući ih sa svojim "komarcima", zgodno prozvao "vrapcima"

Ovaj očerupani CDC "Vrabac" na udici 10 dizao je na površinu doista velike pastrve koje su krstarile dubljacima rijeke Vitunčice

Na Vitunčici je zabranjen strimer, objektivno najviše riba se ulovi nimfom, no posebnost je vrhunski ribolov suhom muhom s vrlo realnom šansom da se ciljano, često na viđeno, ulovi ozbiljna pastrva klase 60-70 i više centimetara. Iako je pretežno riječ o kalifornijskim pastrvama, na drugim vodama u Hrvatskoj pa i šire prigode za tako što su iznimno rijetke, vezane obično uz ribolov u kasan sumrak. No, na Vitunčici se relativno često dogodi da takve ozbiljne ribe selektivno kupe kukce s površine vode usred bijela dana. Lov suhom muhom tada nije hir. Nimfa ne igra, pogrešna suha muha isto tako. Hrana takvih riba katkada su veliki seđevi, kako bi Krešo rekao "vrapci", katkada vrlo male jednodnevke ili miđevi. Tu su "komarci" u igri. Ukratko, dobro je ponekad koristiti i mozak pri izboru muhe. Bude to tada doista vrlo zanimljiv, izazovan, ali nimalo lak ribolov. Traži iskustvo, dobru kolekciju muha, odličnu tehniku zabacivanja, dosta strpljenja, ponekad i malo sreće.

Velike ribe koje su dižu na površinu ne čine to zato što ih svatko može uloviti. Upravo obrnuto, na vodi s pojačanim ribičkim presingom nagonski se ponašaju tako zato što se izlažu najmanjem riziku da ih ulovi loš ribič. Pogrešnu će muhu ignoririrati, a svaki grublji pad strune na mirnoj vodi otjerat će ih natrag u granje. Pozicije na kojima se prave ribe dižu u pravilu su vrlo nezgodne za zabacivanje, okruženje šikarom, gdje se svaki loš zabac plaća muhom na drvetu. Ponekad se više isplati sjediti uz vodu i pažljivo promtrati zonu gdje znamo za neku ozbiljnu ribu, nego na slijepo pretraživati vodu ili ganjati svaki kolobar. Kada je velika riba u pitanju jedan pravi zabac, u pravom trenutku, na pravom mjesto donosi ulov. Treba biti strpljiv, jer ulov manje ribe pritom može samo otjerati onu pravu. No, kada se sve poklopi, a "stara mama" stisne suhu muhu s mirne površine Vitunčice doživljaj je to koji se dugo pamti. (alp)

Dok su ostali ribiči zauzeti snimanjem vode Krešo kriomice pije fantu, što je potpuno nepoznat prizor onima koji ga bolje poznaju

Jednako rijetko viđen prizor prelaska kišnih oblaka preko ulegnuća na Kleku snimljen u povratku za Zagreb s benzinske crpke

Dobar ulov po teškoj smrzavici u Sloveniji

Nevrijeme i visok vodostaj onemogućili su ribolov na rijekama. Uputili smo se stoga na jezero koje zbog brojnosti i veličine pastrva slovenski kolege zovu "Gacka".  Loša usporedba, rekli bismo, zato što velikih riba ovdje ima više nego što je u Gacki ikad bilo, no okoliš zatrpan smećem nije ni blizu onom ličkom

Alpe je noć prije prekrio snijeg, teška kišurina pratila nas je sve do Jesenica, no baš kad smo stigli promolilo se sunce

Boljela nas je ruka od nedjeljnog natezanja velikih pastrva na jezeru Moste u Sloveniji. Riječ je o akumulaciji Save Dolinke izgrađenoj za potrebe istoimene elektrane nedaleko od Jesenica. Zbog brojnih velikih riba gornji dio tog jezera, koji još ima formu rijeke, neki slovenski ribiči zovu "Gacka". Potpuno neopravdano zato što su ribe u ovom jezeru puno veće i brojnije nego što su u pravoj Gacki ikad bile. Ambijent međutim nije ni blizu onom idiličnom ličkom. Slovenija je općenito vrlo lijepa i uredna zemlja, to treba priznati, no ovo je jezero je izuzetak. Doslovno je zatrpano smećem svih vrsta i otpadom neke ogromne tvornice koja dimi i buči od jutra do mraka. Bez obzira na ulov, ljudi koji vole lijepu i čistu prirodu ovdje se definitivno neće osjećati nimalo ugodno. Zanemarimo li svu ovu prljavštinu, što se ribolova tiče, jezero je prva liga za one koji imaju potrebnu opremu, znaju loviti i imaju kondicije za takav izlet. Naime, sam pristup ovom jezeru je vrlo neugodan i naporan. S brdom stvari i čamcem na leđima treba pentrati sliskom i strmom padinom.

Pristup vodi moguće je samo preko dvije kozje stazice. Odabrali smo prvo manje strmu, no kada smo došli do kraja u vodu nismo mogli ući zbog nekoliko metara širokog nanosa smeća. Daske, letve, boce, konzerve, kante... Visok vodostaj nabio je sve to u gustu šikaru. Nije bilo šanse za prolaz. Pa stazicom natrag gore, pa drugom stazom opet dolje... I tu je bilo smeća, ali smo se nekako probili. Inače, vodostaj ovog jezera varira po nekoliko metara. Ribe to ne smeta. Znali smo loviti i gacajući po blatu skoro do korita Save. No, u velikoj većini slučajeva ribolov sa obale nije moguć. Idealno plovilo je belly boat jer dovući neki ozbiljniji čamac dolje do vode je težak fizički posao. Svala čast onom koji to uspije odraditi. Osim toga lov mušicom iz čamca nije baš jednostavan. Može se panulati strimerom, no takva tehnika lova ovdje ne donosi osobito dobre rezultate. Ulovi se, ali ne toliko kao kad se fino i pametno radi nimfom. Lov nimfom iz čamca je poduža priča za sebe. Ukratko, iz belly boata je puno jednostavnije, iako se sjedi u hladnoj vodi.

Ribolov u belly boatu po neugodnom vremenu nije baš za svakog, no ribiči s dozom adrenalina i malo "antifriza" mogu proći

Više krupnih kalifornijskih pastrva klase 60-70+ cm ulovljene tik ispod površine i nešto manje potočne fino su nas ugrijale

Epilog našeg posljednjeg izleta na jezero Moste bio je petnaestak debelih riba od 60 do 70 centimetra. Neka vodena životinja neutvrđenih dimenzija prekinula je u jednom trenutku predvez 0,25 mm kao konac. To je moralo biti nešto doista veliko. A pastrve debelo preko 80 cm viđali smo ovdje redovito i na ranijim izletima. Prije ili kasnije jadna takva će dolijati. Zbog takvih riba ovdje lovimo priborom daleko jačim od onog uobičajenog na rijekama. Predvez 0,20 mm je ponekad pretanak za sigurno kačenje i izvlačenje doista velike pastrve u jezeru. Koja je cijena čitave te ribolovne priče? Zanemarimo li kupovnu opreme za lov na jezeru, jednodnevni tekući troškovi na bazi dvočlane ekipe su cca 100 eura po glavi. Preciznije, ribolovna dozvola 40 eura, gorivo i cestarina okruglo 30 eura, plus kava, cigarete, sendvič ujuto, gablec navečer. Za hrvatske prilike to nije malo, ali je obzirom na dobar ulov ipak prihvatljivo.

No, tomu treba pridodati rupu na vrijednim vathozma nastaloj prilikom probijanja kroz nanose smeća uz obalu. Plus neizbrisiva masna mrlja na nogavici od nekog strojnog ulja koje je plutalo površinom jezera. Rupu smo zakrpali, ali mrlju nismo uspjeli očistiti. Odvratno. Uz dužno poštovanje, slovenski ribički kolege koji su nas zamolili da o jezeru "ne pričamo" ne moraju brinuti zbog moguće invazije hrvatskih ribičkih masa. To se sigurno neće dogoditi jer se oni koji su zbog bilo kakvih god riba spremni vući belly boat po masnom blatu i strmim padinama te se zatim probijati kroz naplavljeno smeće mogu nabrojati na prste. Nas nekolicina jače ribički "opičenih" dolazit ćemo sigurno i dalje u potragu za ribom preko 80, no ne baš često. Velika riba neosporno je izazov, no ako smo već u Sloveniji, Sava Bohinjka, Soča, Krka, Unica, Idrijica... ipak su puno ugodnija mjesta za provesti ribolovni dan. (alp)

Neuspjela misija (1): Ciljani lov štuke u Gacki

Tragovi zuba na pojedinim pastrvama koje smo ulovili ove jeseni poslužili su kao poticaj za lov štuke muhom i varalicom. Nismo se proslavili, ali ni odustali. Iako se sustavno izlovljavaju, štuke u našoj najpoznatijoj salmonidnoj vodi definitivno ima, no u lovu bilo kojim umjetnim mamcem nisu laka roba

Štuke smo pokušali loviti velikim strimerima i varalicama nalik kalifornijskim pastrvama koje su im ovdje očito zanimljive

Gacka je trenutno prepuna ovakvih kalifornijskih pastrva na kojima smo u nekoliko navrata nalazili krvave tragove zuba šutka

Štuka nije autohtona riba u Gacki. To sa sigurnošću možemo ustvrditi zato što ni u ostalim našim ponornicama ove ribe prirodno nije bilo, niti je pri formiranju slivova u zadnjem ledenom dobu postojala teoretska mogućnost da bi ona u Gacki mogla biti. Jedina prirodna riba ovdje je bez dileme čikov (Misgurnis fossilis). O tome tko je, kada i od kuda naselio štuku u Gacku nema izvornih pisanih tragova. Usmena predaja kaže da ju je donio neki austrijski oficir još u doba Austrougarske monarhije. Potočna pastrva je isto tako nasađena, ali tek znatno kasnije. Navodno iz Sturbe. To bi trebalo provjeriti usporedbom DNK, ako je to još moguće nakon brojnih poribljavanja Gacke potočnim ribama od kojekuda. Bilo je i nekih pokušaja određivanja pastrve iz Gacke kao posebne vrste ili podvrste. Pojednostavljeno, ti su pokušaji bili rađeni amaterski, zastarjelim metodama, tako da ih suvremena znanost ne priznaje. Kako bilo, štuka u Gacki nikad nije smatrana poželjnom vrstom jer uništava ukusniju i za ribolov atraktivniju pastrvu. To je samo djelomično točno.

Naime, negdje krajem 80-ih, Srećko Ladešić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravio je magistarski rad na temu prehrane štuke u Gacki. Analize sadržaja želuca više desetaka štuka različitih uzrasta lovljenih tijekom kalendarske godine, pokazale su da se štuka u ovoj vodi hrani uglavnom istom hranom kao i pastrva. Dakle, Asellusima, različitim većim nimfama i pupama vodenih kukaca. U probavilima se našla tek pokoja pastrva ili manja štuka. Nikad to ne bi pomislili, zar ne?! Postoji zanimljiv način kako to i sami možete provjeriti. Ako slučajno ugledate štuku u Gacki i utvrdite kako ne pokazuje baš nikakv interes za poveći strimer pokušajte nimfom. Obzirom da nikako ne možete loviti nimfom sa sajlicom bit će to obično vrlo poučno, ali kratkotrajno iskustvo. No, kako je štuka u Gacki itekako spremna napasti čak i poveću pastrvu, poznato je većini ribiča koji ovdje duže vremena love. Malo se kom iskusnijem ribiču nije dogodilo da ulovi pastrvu s vrlo jasnim tragovima napada štuke. Oni manje sretni doživjeli su i napade štuke na ribu na udici. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, promatrao sam uživo napad štuke od kakvih četiri kile na moju pastrvu od skoro kilogram i pol. Gadno je bilo za vidjeti. Pastrva je izvukla živu glavu, no s debelim ranama.

Zdravko Taler 30-ih je godina snimio ulov pastrva i štuku iz Gacke uz djevojčicu Ankicu Vašarević, kći ribara iz Ličkog Lešća

Štuke u Gacki se vrlo uspješno love na nekoliko načina, no problem je što su svi ti načini većim dijelom godine zabranjeni. Prvi način je pomoću žive ribe, obično kalifornijske pastrve konzumne veličine, koja se komadom olova bez ikakvih dodataka potopi na dno. Najbolje u dobro znane dubljake, kako Ličani kažu virove. Ili, mjesta gdje su veće štuke prethodno viđene. Tako su lovljeni primjerci i debelo preko desetke. Jako privlačno zvuči, no nemojte ni slučajno doći u iskušenje pa pokušati tako što u normalne ribolovne dane jer je takav način najstrože zabranjen u reviru A gdje se lovi mušicom, a i u reviru B gdje se lovi varalicom. Kao još neki načini koje iz pedagoških razloga nećemo ni spominjati. No, kako se štuka tretira kako ozbiljna štetočina, povremeno se organiziraju izlovi s ciljem da joj se smanji brojnost. Tu sudjeluju odabrani sretnici, ljudi za koje više instanca procjeni da neće zlorabiti priliku i živom ribom loviti pastrve. Primjera radi, detalje jedne tako organizirane i medijski popraćene akcije možete pročitati ako kliknete na link dolje:

 http://slobodnalika.com/novosti/4380_lov+na+predatore+u+gacki+od+danas+mirnije+zivi++pastrva+u+gacki.html

Jednom zgodom, bilo je to negdje 80-ih prošlog stoljeća, imao sam prilike uživo gledati kako se iz Gacke stručno odstranjuju štuke, nakon pritužbi stranaca kojima su čupale pastrve s udice. Štetočinama, koje su locirane stotinjak metara nizvodno od hotela, osobno se pozabavio tadašnji direktor hotela Ivica Prpić. Njegov se pribor sastojao od Germina štapa dužine 1,8 metra, prastare role, komada olova, kratke sajle i poveće trokuke. Uz to je imao dvije velike kante. Hampera kako bi se reklo u Zagrebu. U jednoj su bile tri žive pastrve iz ribnjaka, a druga je bila prazna. Na pitanje što će mu ta druga kanta samouvjereno nam je rekao da pričekamo i sami vidimo. Da ne duljimo priču, za ne više od pola sata, s te tri pastrve ulovio je pet (!) debelih štuka, po slobodnoj procjeni teških od dvije i pol do četiri kile. Te su taman popunile obije kante. "Eto, sad vidiš čemu služe dvije kante", kratko je na odlasku dobacio Prpić. U to doba mogla se kupiti i posebna dozvola za lov štuka u mušićarskom reviru koja je stajala dvostruko više od obične, a uz to je trebalo platiti i pratnju. Dvadeset godišnjem studošu to je bilo debelo preskupo tako da čari takvog ribolova nikad nisam iskusio. Kakva je situacija po tom pitanju danas, ne znam. Ribolov živom ribom me ne zanima pa nisam ni pitao.

Iako se štuke u Gackoj s vremena na vrijeme love slučajno prilikom lova pastrve, ciljani ulovi na mušičarski pribor su rijetki

Što se tiće mojih praktičnih iskustava u lovu štuke na Gackoj, ona su skromna iz više razloga. Prvo, u gornjem toku Gacke gdje obično lovim varalica je zabranjena, a na poveći strimer se isto ne gleda lijepo. Iako sam ih znao vidjetio dosta, poneku štuku ulovio bih obično slučajno, nimfom ili na mali strimerčić. U donjem toku Gacke može se loviti varalicom pa tako i većim strimerom. No, tu je voda znatno dublja i mirnija pa se štuke vrlo rijetko vide. Nema sumnje da ih ima što se vidi po tragovima na pastrvama, a i pojedinim slučajnim ulovima. Međutim, ni strimer, a ni poveća realistično obojena varalica u ovoj rijeci ne radi ni približno tako dobro kako živa riba. Mogućih objašnjenja je bezbroj, moja teorija je da se ove ribe u kristalno bistroj vodi puno teže love nego u mutežu nizinskih bara. Imao sam slična iskustva i na drugim visinskim vodama u kojima ima štuke. Po ponašanju to je sasvim druga riba od one u barama i mrtvicama. Puno lijenija, opreznija i izbirljivija kada je umjetnini mamac u pitanju.

Drugi problem je što su one u Gacki redovito vrlo dobro nahranjene finom hranom i za plijenom ne moraju puno plivati. Svako koliko smažu neku solidnu kalifornijku ubačenu iz ribnjaka, koja tumara uokolo ni ne sluteći što ju čeka. U međuvremenu odmaraju skrivene u gustom vodenom bilju gdje zbog rekreacije grickaju nimfe i račiće. Nešto kao i mi ljudi kikiriki i kokice zavaljeni u fotelju pred televizorom nakon ručka. Zna se kuda to vodi. Debeo si i masan kao štuka iz Gacke, bila prikladna izreka. Kako ne bi mudrovali i nagađali, Zlatko Godec, Viši preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, ljubazno nam je ovom prigodom ispisao odnose dužine i težine štuka iz Gacke koje su nedavno prošle kroz njegovu stručnu obradu. Dakle, to su službeni podaci, ne ribičko rekla kazala:

To su već šaranski gabariti. Štuka 90 cm dužine iz neke bare težila bi obično oko pet šest kila, ponekad i manje. A ne okruglu desetku. S time što tu nije bilo ikre i ful narpanog želuca, svjedoči Zlatko, ali je masti bilo za jedne dobre riblje čvarke. Vezano uz ribolov, tu je i treći problem. On je više psihološke nego praktične prirode. Prilično je teško biti uporan i temeljit u lovu štuke većim umjetnim mamcima dok uokolo skaču pastrve koje takvi mamci apsolutno ne zanimaju. Na posljednjem ribičkom izletu prijatelj Ivica je, silom prilike, bio je nešto uporniji od mene u (neuspješnom) lovu varalicom. Bacaš komad strimera za štuku, a pastrve skaču i skaču... Teško je to gledati i misliti na štuku. Loviš ono što neće, a ne loviš ono što hoće. Hmmmm....

Tragovi na vodi lijepo pokazuju zašto se ovaj zabačaj s ugrađenom promjenom smjera u svijetu popularno naziva "Snap-T"

Opet nisam izdržao. Priznajem i kajem se. Ali ne jako. Kada je sunce probilo jutarnju maglu, pastrvice su skakale ne sve strane. I što ću sada? Maknuo sam poveći strimer i sajlu za štuku, rastavio lagani switch štapić pa udri mini strimerom i nimfama. Uglavnom ubačene kalifornijske, no tu i tamo okrene se i pokoja dobra. Ivici to naravno nije bilo baš lako za gledati. On je ipak bio karakter i pribor za pastrve ostavio je u automobilu udaljenom koji kilometar. Kako ne bi došao u iskušenje. No, nakon nekog vremena, svoje je neslaganje s mojim odstupanjem od zacrtanog lova štuke izrazio tako što je svoju poveću gumenu ribetinu tresnuo direktno u ribe koje sam lovio. U stilu "ako ne mogu ja, e nećeš ni ti" shema. To nikako nije bilo ni lijepo i ni pristojno. No, ni ja nisam bio ništa bolji. Zato što sam mu pastrvama vadio mast. Na idućem dobrom mjestu prepustio sam svoj štapić prijatelju. Nije trebalo dugo da i on ulovi nekoliko riba. Opet smo se obojica osjećali ugodno, baš kao i obično na Gacki. Samo od planirane štuke ponovo ništa. Što smo propustili pokazale su nam dvije pastrve s dobro rastrganim trbusima. Morat ćemo prije prave zime organizirati neki popravni na temu štuke. Samo taj put pribor za pastrve ostavit ćemo u Zagrebu. Dok pastrve rade teško je biti karakter. (alp)

Lijep štukolov u Podravini na jezeru Ješkovo

Jedan od posljednjih toplih dana u godini iskoristili smo za posjet Ješkovu, mrtvici rijeke Drave nedaleko od sela Gola. Ulov je za podravske prilike bio iznenađujuće dobar, no prošli bi smo bolje da smo se za taj izlet odlučili prije natjecanja gdje ulovljeno i pušteno stotinjak riba uključujući i neke doista debele štuke

 

Dravska mrtvica Ješkovo poznato je okupljalište ribiča, ali čini se i umjetnika iz svijeta u organizaciji lokalne likovne udruge

"Čuj, tih pet štukica od pedesetak plus centimetra na Ješkovu sada baš i nije neki ulov kojim se možeš pohvaliti", nakon činilo se uspješnog popodnevnog ribolova u Podravini spustili su me na zemlju prijatelji Krešo, Zlatko i Pepač. Nekoliko dana prije oni su se na ovoj mrtvici rijeke Drave kod sela Gola nedaleko od Koprivnice baš dobro nalovili. I to na natjecanju koje je, doznajem, organizirao ŠRK Ješkovo iz Gole. Ulovljeno je kažu skoro stotinjak riba, među njima i vrlo pristojne štuke tipa 90-ak centimetra. Dobra vijest! Tandem Zlatko i Šokre pohvalili su trećim mjestom. No, zadovoljniji je čini se bio Pepač. U timu sa svojim sinom ulovio je najveću štuku na natjecanju. I njegov junior se upisao. Što reći nego bravo dečki. I stari i mladi, i organizatori i ribiči. To su doista dobri ulovi, a i ugodno je čuti da se negdje kod nas pazi na ribe. Šteta da za to nisam doznao ranije, prije nego što su veće ribe tako temeljito prodrmane.

Na jezeru vrijedi ribolovni režim "ulovi & pusti", obvezna oprema su podmetač i pean za otkvačivanje ribe. Ribolov bez sajle strogo zabranjen. Dnevna ribolovna dozvola stoji 100 kuna i treba ju obavezno kupiti prije ribolova u birtiji u Goli. Prije petnaestak godina nitko ne bi povjerovao da je tako što moguće u Podravini, obzirom da su neki od zagovornika puštanja riba danas tada puštali ribu plivati isključivo u fiš. Ili u ulje, ovisno o raspoloženju. Treći put je plivala u svemu i svačemu. Ta je navika još uvijek široko rasprostranjena, objasnili su mi dečki, ali Ješkovo je razervat po tom pitanju. Posljednji put kroz Golu sam prolazio prije desetak godina, na povratku iz jedne ribičije u Mađarskoj. Njihove mrtvice uz Dravu izgledaju jednako kao naše. Daleko od toga da su Mađari savršen primjer ribičke finoće i kulture, no na svoje vode paze bolje od nas. Zato je tamo u svakoj lokvi bilo pristojnih štuka, dok je u Podravini štuka od dvije kile realno bila rijetkost. Ulovile su se katkada veće, no velika većina ih je bila ispod mjere. A i tih nije bilo puno.

Iako sam prije petnaestak godina u Podravini provodio relativno dosta vremena, štuke preko kilograma nisam baš često viđao

Najbolja zaštita Ješkova trenutno je nepristupačnost obala. Ribolov je moguć na samo petnaestak očišćenih mjesta s jedne obale dok je suprotna obala potpuno divlja. Nema čamaca, nema drvenih mostića, nema mreža i krivolova. Ima ribočuvara. Zato ima i riba. Štuka čini se osobito, a uvjerili smo se uživo, i pravih divljih šarana koji se u jezeru mrijeste. Prije ribolova na ovoj podravskoj VIP grabi treba se najaviti ribočuvaru. U tome nam je pomogao nepoznati kolega šaranaš s bjelovarskom registracijom. Ni njemu tog dana nije bilo dosadno. Ulovio je, priča, dosta šarana, uključujući i jednog metarskog vretenca. Bravo! Jedan manji zagrizao mu je i dok smo spremali pribor za lov štuke. Iako već dugo ne lovim šarane uživam pri pogledu na ovu lijepu i na većini voda vrlo rijetku ribu. Iskreno, sva konkretna zaštita i unapređenje prilika na nizinskim vodama kod nas kreće iz šaranaških krugova. Oni su prvenstveno zaslužni za širenje i promociju "ulovi i pusti" ribolova, a ribiči na grabežljivce tek u novije vrijeme počinju pratiti taj pozitivni svjetski trend. No, mnogi i dalje kriomice operiraju u "keć i speć" modu, u povjerenu šapnu bolje upućeni Podravci. U birtiji, u strogom povjerenju, naravno.

Susret i razgovor s dečkima koji puštaju šarane uvijek je ugodno iskustvo bez obzira na to što nam se način ribičije razlikuje

Namjera je bila loviti mušicom i mušičarskim priborom. Zašto baš tako? Zato što je taj način zahtjevniji, predstavlja dopunski izazov i zabavu. Baciti kako spada strimer za štuku dugačak 20 centimetra ne može baš svaki tutlek. Pogotovo među šašem i vrbama u vodu punu trave i lopoča. Osim toga štuke nisu navikle na mušičarske mamce koji se kreću na potpuno dugačiji način od bilo koje varalice i ponekad donesu ribu više. Bonus u toj priči je što te mamce izrađujemo sami uz minimalni trošak. Najskuplji dio je udica. Ostatak mamca napravljen je od božičnih lameta, raznih dlaka i perca koje ne košta gotovo ništa. S druge strane, cijena mnogih varalica danas definitivno je pretjerana. Istovariti stotinjak kuna za komad lijevane plastike ili silikona koji se proizvodi u Kini, i realno vrijedi nekoliko lipa, definitivno je oblik legalne pljačke. Hajde, ako su to ručno rađeni i obojeni mamci. No, kineska plastika i silikon sa stranjskom etiketom za tu lovu?! Od mene više nikad! Postoji bezbroj načina kako korisno potrošiti 100 kuna umjesto ostaviti ih visjeti u obliku kineseke varalice s japanskim ili engleskim imenom na nekom panju u vodi. Recimo, da ne spominjemo stvari iz domene životne egzistencije, kakav reš odojak s popratnim sadržajima na putu doma. Eto toga na Goli fali. U birtiji, iako se noćiti može, od hrane nema ništa. Za prezalogajit jedva smo našli neku picu u selu do, iako je ta bila doista dobra. Za cijenu od cca pola neke "Fukamaši" varalice.

.

Štuke u Ješkovu očito su odmarale nakon nedavno održanog natjecanja pa smo velikim strimerom lovili samo ove male

 Zbog nepristupačnih obala Ješkovo nije idealna voda za lov mušicom, no ribič koji to voli i zna vjerojatno neće ostati bez ulova

Loviti štuke mušičarskom tehnikom i priborom počeo sam krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, nakon što sam na polici neke zagrebačke knjižare naišao na knjižicu: Peter Wheat (1977): Fly Fishing. Zgodna knjižica. Sadržavala je, među ostalim, praktične upute za lov nizinskih riba: klena, mrene, crvenperke, žutooke, grgeča, smuđa..., uključujući i štuke. Na temelju praktičnog iskustva, već početkom 80-ih, napisao sam i svoj prvi opširniji članak na tu temu u "Sportskom ribolovu", glasilu Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza. Bilo je to toliko neobično za to vrijeme da su članak prenijeli i u slovenskom "Ribiču". Već u to vrijeme rijetko bih u lovu mušicom ostajao bez štuke, a bilo je dana kada bih ulovio više nego ostali ribiči koji su lovili varalicom i živom ribom.

Naime, mušičarski mamci omogućavali su ribolov na mjestima gdje drugi tada poznati načini nisu bili mogući. Mušica je lovila tamo gdje metalna žlica, meps ili vobler nisu mogli ni blizu. A to su bile jedine varalice kojima se tada lovilo. Vremenom se situacija promijenila. Pojavile su se daleko naprednije varalice, a i mnogi ljudi su naučili loviti na mjestima gdje ranije nisu ni pomišljali. Želeći držati priključak, uloviti što više i što veće štuke, sve do prije desetak godina, intenzivno sam lovio i varalicama. Ne žalim. Sticajem sretnih okolnosti, zahvaljujući pomoći raznih ljudi, poslu koji sam radio, slobodnom vremenu i odličnom priboru imao sam prilike uloviti doista puno i doista velikih štuka, i mušicom i varalicom. Po Hrvatskoj, ali i po svijetu.

Kompletan pribor za lov štuka mušicom doista nije skup, a strimere koji odlično love uz malo truda može izraditi i vezač početnik

No, u jednom trenutku ribolov varalicom počeo mi se činiti prejednostavnim. Prestalo mi je biti važno hoću li po ne znam koji put uloviti najveću ili najviše riba. Pribor za lov varalicom nisam bacio ili rasprodao. Objesio sam ga, što bi rekli, o klin za neka druga vremena. Trenutno sam na režimu "Fly Only" do daljnjega. Iako sam u tom razdoblju ulovio dosta vrlo pristojnih štuka preko pet kila težine, brojnost i veličina riba zaostaju za danima kada sam varaličario. Prvenstveno zbog toga što je ribolov mušicom sporiji i ograničenog dometa u odnosu na lov varalicom. Tamo gdje se puno lovi, a brojni ribiči se utrkuju po vodi mušičarski je štap često u hendikepu. To ne znači da se ponekad mušicom ne ulovi i više i veća štuka nego varalicom. Dapače, upravo je takav dan bio i na Ješkovu. Više je ljudi lovilo varalicom, ulovili nisu ništa, a mušicu je streslo pet. Međutim, velike nakon natjecanja više nisu bile bliže obali. Tu nije bilo pomoći. Svaki način ribolova ima dobre i loše strane.

Na Ješkovu možemo vidjeti sigurno najveću štuku u Hrvatskoj, dugačku dobrih pet metra, no problem je što ne pliva u jezeru

Ipak najveću štuku vidio sam na Ješkovu. Velika drvena skulptura štuke uz samo jezero podsjetit će nas kako je Podravina, osim po ribičiji, glasovita po naivnom slikarstvu i kiparstvu Hlebinske škole. Među ostalim Likovna udruga "Motacilla alba - Ješkovo" na samom jezeru organizira okupljanje umjetnika iz cijelog svijeta kojima je, kažu, nadahnuće priroda. I naziv udruge dolazi od latinskog naziva ptice, bijele pastirice. Originalno i lijepo. Ako već dajemo novce za nevladine udruge, onda one ovakvog tipa to prve zaslužuju.
"Danas slikarstvo i kiparstvo Hlebinske škole obuhvaća preko dvjesto imena, od najstarije do najmlađe generacije i, osim Hlebina, ima značajne i brojne predstavnike u selima Molve, Gola i Gornja Šuma te u gradovima Koprivnici i Đurđevcu, dakle, na uskom području središnje Podravine, u promjeru od tridesetak kilometara. ...", čitamo među ostalim na stranici Hlebinske škole (http://hlebinskaskola.com/). "...Naivno slikarstvo Podravine karakteristično je po motivima iz svakodnevnog seoskog života, po smirenim krajolicima, ali i živim, „lokalnim“ bojama, a osobito po jedinstvenom slikanju na staklu. Motiv, boja i tehnika toliko su tipični da sliku Hlebinske škole podjednako prepoznaju i stručnjaci i laici i kritičari i obični ljubitelji. ..." I štuka i ribičija su dio te priče.

Drvena skulptura ptice povezana je s nazivom lokalne Likovne udruge Motacilla alba - Ješkovo, nazvanoj po bijeloj pastirici

Ne baš uobičajen prizor uz jezero, premda pomoć viših nebeskih sila u ribolovu, a i kasnije, još nikada nikom nije bila na odmet

Ako bih ovom finom ribičko-turističkom izletu u Podravinu pokušao naći manu, što nije lako, bila bi to činjanica da sam se u povratku izgubio. Naime, nekad davno po tim sam se lokalnim cestama i cesticama intenzivno vozikao u svim mogućim smjerovima s prijateljima Dudom i Igorom. I danju, a osobito u noćnim satima. Iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga učinilo mi se prikladnim osvježiti uspomenu na ta draga i zanimljiva vremena te usput pronaći kakvo tiho mjesto gdje bi se moglo nešto prezalogajiti. Neki odojćić po mogućnosti. Tako sam odlučno krenuo jednom "dobro poznatom" prećicom. Međutim, memorija me očito nije baš najbolje služila te sam nakon podužeg noćnog tumaranja podravskim bespućima i kratkog zaustavljanja u ranije pomenutoj piceriji, umjesto u Koprivnici završio u Ludbregu. I taj mi je teritorij poznat iz dnevne i iz noćne perspektive. No, i tu sam se izgubio, što je vjerojatno bila posljedica umora i boravku na svježem zraku. Srećom autoput je tu već bio blizu. Ubrzo smo sretno sletjeli na "aerodrom Zagreb". Definitivno moram ponovo doći na Ješkovo proanalizirati kako mi je sve to uspjelo. A i koju štukicu bi se moglo usput prodrmati... (alp)

Promatrajući prirodu uz Dravu nije teško pogoditi gdje inspiraciju pronalaze svjetski poznati naivni slikari i kipari iz Gole i okolice

Jedna fino izgrađena podravska bajta u kojima ljudi ugodno provode vrijeme raspravljajući o svemu i svačemu, pa i ribolovu

Ukopavanje Save promjenilo zagrebački slap

Ribiči koji ovih dana nisu navraćali na slap izgrađen za potrebe zagrebačke toplane, nemalo će se iznenaditi njegovim novim izgledom. Teren gdje su se prije samo nekoliko godina lovili šarani i smuđevi, zatim do prošle godine mrene i boleni, sada bi smo mogli poribiti lipljanom, pastrvom i glavaticom

Pri vodostaju -262 cm na mjernoj postaji Zagreb Hrvatskih voda, Sava nikad, ali baš nikad nije izgledala ovako (klikni na sliku)

Na prvi pogled ovo može izgledati lijepo i zanimljivo. Posebno ribičima koji nisu vidjeli kako je ovaj teren izgledao prije desetak godina. Sava je bila šira, znatno dublja i sporija. Odmah iza slapa bila je dubina s povratnim tokom, a nešto niže držala je dobrih dva metra dubine u prosjeku. Uz obalu kamen, malo dalje mulj i pijesak koji skriva hranu za mnogobrojne riblje sitniše. Lovile su se vrste tipične za nizinske rijeke. Šaran, som, smuđ, babuška... Dečki su tu sjedili uz plovke i zvončeke, sipali kuruzu u vodu, kopali okolo gliste, zbog ulova zadovoljno trljajući ruke. Vremenom se ta ribička slika nizinske vode promijenila. Nešto soma je i dalje bilo, ali su umjesto šarana ribiči pretežno lovili mrene i bolene. Varalice su zamijenile plovke i zvončeke na štapu. Na dnu mulja uopće više nije bilo, našlo se pijeska, a sve više je dominirao isprani šljunak u kojem nema riblje hrane. Tako je bilo i prošle godine.

No, prizor koji se sada pojavio na slapu, nešto je potpuno novo, dosad neviđeno. Širina Save se doslovno prepolovila, a umjesto kontra štroma brzak dere bez ikakve zadrške. U takvoj vodi nizinske vrste riba više nemaju što tražiti. To je konfiguracija vode i dna gdje žive pastrve, lipljani i glavatice. Pa hajmo malo poribljavati, pomislit će možda neki optimista. Čak i kada bi se za tako što našlo novaca, što je jednako izgledno putovanju na Mars, ne bi bilo velike koristi. Naime, iako je brzina protoka nalik onom u visinskim rijekama, temperatura Save ljeti sigurno će bti previsoka za ove ribe. Možda bi mogle preživjeti, ali mrijestile se sigurno ne bi. Što to znači? Prvo, ribe sasvim sigurno više neće biti tu gdje smo ih dosad lovili. Drugo, bit će ih manje i treće, neke vrste će nestati iz ovog dijela Save. Koje pokazat će vrijeme. Budimo optimisti do proljetne poplave. Barem u stilu: "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo..."

Slap se redovito održava za potrebe zagrebačke toplane, no visinska razlika se svake godine povećava zbog ukapnja korita

Ono zbog čega se doista trebamo zabrinuti je što ukapanje korita Save, osim na živi svijet same rijeke, utječe na razinu podzemnih voda. Stari šljunak odlazi, novi zahvaljujući slovenskim branama na Savi više ne dolazi. Rijeka tone skoro po metar svake godine. Možemo samo laićki nagađati što će se dogoditi ako nivo Save nastavi padati takvom brzinom i za koju godinu padne ispod vodonsonog sloja koji puni izvore i bunare. Hoće li presušiti okolne šljunačare tipa Bundek, Jaruna, Rakitje i ostale? Kako će se to odraziti na opskrbu pitkom vodom? Hoće li presušiti bunari, uvenuti šume i voćnjaci? Živi bili pa vidjeli. Ne sluti na dobro u svakom slučaju. Još više zabrinjava što ovaj problem izgleda nitko ne uočava. Nitko o njemu ozbiljno ne piše i ne govori, pokreće neku raspravu, a još manje poduzima nešto kako bi se ukopavanje zaustavilo ili usporilo. Može zvučati malo pretjerano, ali ne čeka li možda neko da Zagreb ostane bez vode kako bi ju mogao skuplje prodavati ili skuplje naplaćivati potrebne radove tipa elektrane na Savi. Tko zna. Mi ribiči općenito uvijek smo bili poznati po bujnoj mašti i međusobnim svađama pa nas srećom nitko ne uzima za ozbiljno. (alp)

Izdržat ćemo ako po njih moramo ići prema Rugvici i nizvodno, ali manjak pitke vode u gradu nikako nam se ne bi svidio

Na Savi u potrazi za kasno jesenskim klenom

U drugoj polovici studenog, nakon ranije poplave i zahlađenja, ribe su obično u koncentrirane dubokim zimovnicima. No, duže razdoblje neobično toplog vremena koje je uslijedilo, nizak vodostaj, kristalno bistra i još uvijek ne prehladna rijeka naveli su nas da ih pokušamo tražiti na proljetnim mjestima... 

 

 

Na ovom području u rano proljeće zna biti veselo, kako ribama koje skaću na sve strane, tako i ribičima koji ih prvi krenu loviti

Samo jedan pristojan savski klen bio je epilog jučerašnjeg na neupjeh unaprijed osuđenog ribičkog eksperimeta. Dilema je bila: Imaju li ribe ugrađen neki biološki kalendar ili je njihovo ponašanje određeno isključivo trenutnom temperaturom vode, količinom svjetla i kisika? Ako samo svjetlo, temperatura vode i kisik bude riječni ekosustav, a kalendar nije bitan, naše bi zimogrozne ribice za ovako ugodna vremena morale izaći malo van zimovnika i protegnuti praje po plićacima gdje ih se u proljeće obično može naći. To je naravno torija. Nagađati i pametovati o na tu temu možemo do unedogled, pomislio sam. Baš kao i o usranim političarima, teroristima, bodljikavim žicama... No provjeriti situaciju po pitanju riba možemo baš danas. Fino ribički pribor, vathoze, zlu ne trebalo, ipak duge gaće i idemo. Pravac savski brzaci. Toliko je toplo da jakna i vesta vani nisu potrebni. Inače, pogledamo li na kalendar, to bi bili tereni gdje sredinom studenog u pravilu nema žive ljuske. U to kalendarsko doba sve su bunkerirane u najvećim dubljacima. Tu su i smuđevi i somovi, sva bijela riba uključujući i bolene koje mušicom najradije lovim.

Ako bih se iz nekog razloga baš morao kladiti da ću zimi ili u kasnu jesen na Savi ulovit mušicom velikog klena ili bolena, siguran sam da bih uspio u ponekom preostalom zimovniku. Bez obzira općenito loše stanje rijeke Save uzrokovano ukopavanjem dna i ubrzavanjem protoka. No, ono što me je ovog puta baš zanimalo su tipične proljetne pozicije. Je li sunce bar malo pokrenulo sitniše, a za njima klenove, bolene i ostale ribe na put uzvodno? Jesu li ribe možda zamijenile godišnja doba i pomislile da je stiglo biološko proljeće? Da skratimo priču - nisu. Unatoč suncu i dugotrajnijim relativno visokim temperaturama ribe, baš kao i vrbe koje su sada bez lišća, definitivno imaju ugrađeni kalendar. Znaju da je će uskoro prava zima i ne miču se iz zimovnika. Nije da se baš ništa nije ulovilo, ali sitnišu nema ni traga pa tako ni krupnijoj ribi. Boleni su baš strogo u zimovnicima. Jedino su smuđolovci ovih dana vjerojatno zadovoljni, ako znaju osnovno gdje, kada, kako i čine. To je njihovo udarno vrijeme. Misija nije u potpunosti propala samo ulov je neusporedivo lošiji od proljetnog. Neka tolerancija postoji, no protiv biološkog kalendara očito nema lijeka. Tako to u prirodi mora biti.

Pokušali smo loviti na istim mjestima istim načinom, priborom i muhama koje u proljeće pokrenu dosta dobrih bolena i klenova

Nešto se ulovilo, ali jako daleko od onog što se ovdje može naći u proljeće, kada ribe u velikim jatima krenu putovati uzvodno

Kako izlet ne bi završio bez suvisle ribe, ostavio sam se na kraju plićaka i brzaka i uputio na jednu podublju rupu manje poznatu ljudima. Dobro zimsko mjesto, tu ih uvijek ima. Sunce je već zalazilo, nije da smo se nalovili, ali je jedan savski klen pristojnih dimenzija ipak kresnuo duboko potopljenog strimera. Dok smo ga izvlačili ostali su se razbježali. Za ovo doba godine pristojno. Ljeti bi smo to opisali kao objektivno katastrofalno slab ulov. No, subjektivno bio sam baš zadovoljan. Uživao sam u svakoj minuti te uglavnom jalove ribičije. Više mi ne pričinjava zadovoljstvo uloviti puno riba, iako se i toga zalomi kao nedavno na Gacki. Sumnjam da je to posljedica neke ribičke evolucije u smislu da lovim bolje ili lovim nekim drugim načinom.

Jednostavno sve češće uživam u nekim drugim stvarima na vodi. Recimo fotografiranju prirode, lijepom bacanju mušice, sjedenju na panju i promatranju svega oko Save... Istina, malo mi fali staro društvo. Deprimirajuće što je većina mojih vršnjaka, pa i "mlađih" prijatelja, potpuno izgubila svaki interes za ribolov. Nema šanse da bi ih netko maknuo iz tople sobe ili birtije, dok se ima novca. Kamo li natjerao ih na nekoliko rekreativnih kilometara tumaranja Savom, što smo nekad svi voljeli. No, i ja sam lijen otići na štuke, a trebalo bi. Tako da nemam pravo pretjerano prigovarati. Samo gledam kako brenta raste. Klinac je već davno izjavio da se ribolovom više ne želi baviti čak ni u snu. Otputovao u svijet i rijetko se javi. Tako da ni unuke s kojima bih se zabavljao na vodi ne vidim u bliskoj perspektivi. Ipak topla zagrebačka jesen. Samo miriše na neugodnu zimu. (alp)

Klen od 50-ak cm ljeti je na Savi uobičajen, no u studenom predstavlja dobar ulov

Laganim Switch štapom po kalifama u Gacki

U prošlom smo javljanju napisali da ima malo kalifornijske pastrve u rijeci Gacki. Moramo se ispraviti. Sada ih ima i to u velikom broju. Male su, klasične ribničarske porcijašice. Od ušća Kostelke nizvodno bez razmišljanja napadaju sve živo što plovi rijekom, a osobito mini strimerčiće u srednjem sloju vode

Zabaci u imaju svoja imena, uvjete u kojima se koriste i precizno razrađenu tehniku izvođenja. Ovaj se zove "Snap-T".

Svaki zabac na kraju završava strunom koja leti ravno poput strijele noseći muhu po potrebi i preko 30 metra poprijeko toka

Nakon što sam prije nekoliko godina počeo intenzivnije koristiti lagane dvoručne i switch štapiće u lovu pastrva previdio sam neke stvari. I dobre i loše. Prvo, da je dobro ukomponiran dvoručni pribor u određenim uvjetima superioran jednoručnom priboru s plivajućom strunom, čime većina ljudi kod nas i danas lovi. To se posebno odnosi na veće rijeke, ali i razlivenu Gacku, te u svim prilikama kada imamo ograničen prostor iza sebe ili kada želimo dalje bacati relativno teže mamce. Danas doista uživam u tim praktičnim prednostima dvoručnog ribolova mušicom, jednako kao i u profinjenosti Spey zabacivanja koje upućeni ljudi danas smatraju vrhom vrha mušičarske tehnike. Upravo lov pastrva tim načinom trenutno je hit disciplina u mušičarskom svijetu.

Najuglednije tvrtke tipa Sage, Orvis, Winston, GLoomis, Rio, Airflo i druge natjeću se koja će napraviti bolje spey štapiće i strune posebno za lov pastrva. Jer, kada se dvoručna spey tehnika nauči do zadovoljavajuće razine i ukomponira s odgovarajućim priborom, ribe idu van kako na tekućoj traci. Blago rečeno. U konkretnom slučaju na Gacki bile su to pretežno pomenute manje kalife nepoznatog podrijetla, ali i pokoja stara mama ili velika potočna kada bi se probila na red. Želeći podijeliti zanimljiva iskustva napravio sam nekoliko seminara i poučio spey tehnici nekolicinu ljudi u Hrvatskoj, procjenivši da je neće zlorabiti za trpanje riba u vreću ili zločesto ponižavanje ribiča koji nezanaju. Vjerujem da ni njima ne ide loše. To je ono što smatram pozitivnim. Bog mi je to (na)platio.

O-o...opaaaaa.... U lovu laganim switch štapom kontra može biti problem i dovoljno je malo nepažnje da se riba otkvači

Kada je udica dobro zakvačena postupak umaranja jbrz, a i riba ima puno manje šanse nego u lovu jednoručnim štapom

Dobre stvari nikad ne dolaze bez lošeg. Najmanje loša od loših stvari je da ta tehnika nije prikladna u svim ribolovnim uvjetima, a posebno za super finjaka ribolov. Tanki predvezi, male udice, male plivajuće muhe, male ribe, ribolov na kratko... Čak ni najlakši dvoručni štapići prejaki su ili općenito neprikladni za takav posao. Zanimljivo, mnogi ribiči vani više ne biraju mjesta prema tome gdje ima najviše riba već ona gdje je najzgodnije loviti dvoručnim štapom. Dakle, važniji nam je gušt u samom spey zabacivanju, koje je spoj inteligencije, spretnosti i radišnosti, nego ulov po svaku cijenu. Dijametralno suprotan pristup od, recimo, češkog nimfarenja gdje je cilj uloviti što više malih riba pošto poto. Naravno, ako se u spey ribolovu poklape i ribe i uvjeti još bolje.

Druga relativno loša stvar vezana uz dvoručni lov pastrva spey načinom su novac i vrijeme. Pribor za ovaj ribolov nije jeftin i čak u ekonomičnoj verziji predstavlja ozbiljnu investiciju. Komponiranje strune, štapa, predveza i muhe nije jednostavno i traži određeno teoretsko predznanje. Konkretno, u fazi učenja potrošio sam više novca na različite strune koje su se kasnije pokazale manje ili više loše nego na najskuplji štap, iako više nego dobro poznajem i pribor i tehniku lova jednoručnim štapovima. Kada mi je pri desetak godina jedan kolega instruktor kazao da samo balansiranje pribora s mogućnošću isprobavanja na vodi klijentima naplaćuje 100 eura, odgovorio sam mu kako smatram da je to ipak pretjerano. Danas bih svakom početniku preporučio takvu investiciju.

Spey tehnika se brže naući uz instrukcije kompetentnih ljudi, no ne nužno. Možemo i sami uz puno čitanja, gledanje kvalitetnih filmova i, što je najvažnije, puno vježe bez ribolova. Smatrajte da vas bez barem desetak sati efektivnog treninga tjedno ni najbolji instruktor neće osposobiti do stupnja da je spey bacanje postane uživancija, a ne paradiranje sa štapom po vodi i bacanju nalik klofanju tepiha. To jednostavno nije način koji se može naučiti do osnovne lovne razine za pola sata kao češko nimfarenje ili neke slične tehnike. Vrhunsko majstorstvo traži godine rada, no kao jednu razumnu mjeru potrebnu za ozbiljniji ulaz u spey ribolov računajte stotinjak sati dobro organiziranog i sistematičnog treninga. Onda ste radno sposobni toliko da vas sigurno neće biti sram dok drugi gledaju.

Nakon malo praćakanja i jurcanja među vodenim biljem zakvačena pastrvica je već pod kontrolom gotovo na dohvat ruke

Ulovljenu pastrvicu bezbolono otkvačimo s udice bez kontrakuke, vratimo u vodu, a već u idućem zabačaju priča se ponavlja

No, najveći problem vezan uz spey ribolov nisu ni novci, ni vrijeme potrebno za učenje, ni objektivni limiti same tehnike. Glavni problem i neugodnost je ljudski jal koji je u našem dijelu svijeta osobito izražena pojava. I u ribolovu jednoručnim štapom ribič koji savršeno baca i lovi ribe predstavlja šok za neke ljude. U više sam navrata imao prilike vidjeti "velike ribiče i stručnjake" kako pucaju od jada i gube kontrolu ponašanja u trenutku kada se njihova idealizirana vizija samog sebe sukobi s realnim stanjem i činjenicama na vodi. Mi koji se time bavimo držali smo spey tehniku godinama podalje od očiju šire javnosti. Seminari su bili zatvorenog tipa, tek tu i tamo pustili smo biti viđeni. Kao i u jednoručnom ribolovu znalo se dogoditi da ljudi dođu i pitaju što je to ili kažu da lijepo izgleda. Ponekad i oni koji se uopće ne bave ribolovom. No, što je nekom lijepo drugom je gore nego rajsnedla u čarapi. Znao sam da će idili doći kraj, no nisam očekivao da će se to dogoditi tako skoro. Stajao sam u vodi do koljena, uživao u krasnom danu i vadio ribu za ribom. To je baš brutalno izgledalo. Praktično svaki zabac 30 metra pod drugu obalu griz. Nisam ni primjetio dvoje ljudi kakvih 40-tak metara uzvodno.

Tek kad sam čuo neku galamu okrenuo sam se. Evo čuvara. Poznajemo se od ranije, i on je ribič. Zna da nisam pao s Marsa. - A to si ti! Ovo što ti radiš je kao kad dođu Bihaćani pa mlate blinkerima... - opali on nakon što sam mu dao dozvolu. Ideš! Razmišljam kako mu ukratko objasniti da se spey tehnikama ne mlati po zraku. - Kakav vražji blinker, pa ovo je umjetnost od mušičarske ribičije - skratim priču pokazujući pribor. Osim toga "to" lovi puno bolje od blinkera, a sve ribe su puštene. - Da, ali ti je strimer veći od 3 centimetra...- nastavi on. Nema veze što to nigdje u ribičkim pravilima ne piše. - Doista ne znam je li 3 ili 4, priznajem nisam mjerio, ali sigurno nije veći od nekih lokalnih muha koje stoje izložene po panoima oko Gacke. Osim toga, tu su škare pa ćemo šišati koliko ti misliš da bi trebalo -  pomirljivo predložim. - Ne, ne... ne treba. Ali zašto loviš baš tu, tamo nizvodno su veće ribe. Ulovit ćeš potočnu od 55 ili čak 70 - predloži čuvar. Mislim hvala, ali lovim i gore i dolje i ulovim ribu od 55 skoro svaki ribolov. I jednoručnim i dvoručnim štapom, ovisno kako sam raspoložen. - Dobro, mogu dalje loviti ili ne, jesam li u nekom prekršaju? - opet pojednostavim priču. Čovjek preko ramena odgovara da može. - Onda hvala... - nek je sve po redu i hrvatskom nam Zakonu - ... i doviđenja. (alp)

Ovo je inkriminirajuća muha koja "polovi sve ribe", a procijenite sami ima li 3 ili 4 centimetra i je li takva prijetnja ribama

Vjerojatno najneobičnija muha svih vremena?

Strow Shrimp je doista originalan ribički mamac napravljen od plastične slamke za sokove. Sudeći prema japanskim iskustvima može jednako dobro poslužiti u lovu riba mušičarskim priborom kao i varaličarenju glavonožaca. Nismo probali ni jedno ni drugo, ali tehniku izrade origami kozice svladali smo za pola sata

Izrada ovih realističnih račića, uz malo vježbe potrajat će tek nekoliko minuta. Jedini potrebni materijal je slamka za sokove

Definitivno i bez konkurencije najluđi i najoriginalniji vlastoručno vezan ribički mamac koji sam vidio, pomislio sam nakon što mi je prijatelj Zdravko Šavor pokazao doista neobičan tutorial za izradu Shrimpa na Internetu. Dakle ovo je mogao napraviti ili kompletni luđak ili totalni genijalac. Znali smo da u Japanu postoji origami, vještina kreiranja i slaganja maštovitih i za izradu često vrlo složenih figurica od papira. Ali figurica raka ili kozice od slamke, koja se kasnije natakne na udicu i koristi podjednako dobro za lov sipa kao i za bacanje mušičarskim štapom? E to se ne bi dosjetili baš nikad. No, pogledajte za početak ove filmiće:

https://www.youtube.com/watch?v=aL6pGYxvNT8

https://www.youtube.com/watch?v=zwE5tzbwKSs


Nevjerojatno! Naravno, nismo puno razmišljali već pravac špeceraj po paket slamki. Nismo našli one prozirne kao u filmiću, ali za početak i vježbu poslužile su i ove šarene. Iako se izrada japanskih račića u početku činila prilično složenom, pa je preko nekoliko slamki zgužvano završilo u smeću. No, ubrzo smo izradu sveli na manje od 10 minuta uz sasvim zadovoljavajuć izgled. Što dalje? U šuplji zadak ove plastične životinjice, osim udice, trebalo bi ugurati neku spužvicu. Onda je dobro nasmrditi nekim mirisom. Razne morske ribice, od brancina do glavoča, sipe, lignje, hobe, u rijekama i jezerima pastrve, grgeči, basevi, mrene, kakav somić možda... trebali bi biti žrtve  ove prevare.  Stvar ćemo svakako temeljito isprobati. Probajte i Vi! U međuvremenu, Strow Shrimp je sjajan test inteligencije, spretnosti i smisla za lijepo u malom. (alp)

Post-sezona na Gacki nakon velike poplave

Ove je jeseni pitoma lička ljepotica pokazala svoje drugo lice. Nakon dugotrajnih kiša dosegla je jedan od najviših vodostaja ikad. Neugodnosti i štetu imali su mještani kojima su poplavljena dvorišta i kuće. No, ribe žive u vodi pa im višak ne smeta. Sezona na kalifu ovdje traje cijelu godinu pa smo provjerili situaciju

 

Jesenski ugođaj Gacke nepoznat je ljudima koji love na dnevene dozvole. Tko ima godišnju neće pogriješiti ako sačuva dan dva

Iako ribolovna sezona na rijeci Gacki službeno završava početkom lovostaja na potočnu pastrvu, ribičima koji imaju godišnju dozvoljen je lov kalifornijske pastrve cijele godine jer ona prema hrvatskom zakonu nema lovostaja, objasnili su nam u ribičkom društvu pri kupnji godišnje dozvole. S naše strane što reći nego - hvala. Tko se drži zakona nije u prekršaju. Tu dileme nema. Ipak, u zagradi se možemo zapitati je li to dobro i pametno. Možda baš i nije. Nije moguće loviti kalife mušicom, a pritom slučajno ne uloviti i potočne, koje su u debelom lovostaju. S druge strane ribiči na vodi koji love i puštaju ribe ipak malo remete lagodan život kormoranima, koji ovdje dolaze na zimovanje i rade puno veću štetu. Uznemiravanje štetočina vrlo je korisno.

Kako baš sve ribe puštamo, bez podizanja iz vode čak i za potrebe fotografiranja, prepustili smo do daljnjeg ove moralne dilemu nadležnima u ministarstvima i ribičkom društvu. U knjižici ulova /dana ostalo je još nekoliko i pa smo ih odlučili iskoristiti. Baš kao i domaći ribiči koji, uvjerili smo se, normalno love. Ljubazni ribočuvar nam je uredno pregledao dozvolu i potpisao se u knjižicu. OK, očito sve štima. Doduše čudno je da stranaca sada uopće nema. Je li to zato što ne znaju da je ribolov dozvoljen ili zato što više nema prodaje dnevnih dozvola, teško je pretpostaviti. Što se etike tiče, ne vjerujemo da je lovostaj potočne razlog budući da među strancima ima jednak, ako ne i veći broj notornih mesara nego kod nas. A nađe se i pravih krivolovaca teže kategorije.

Pri rekordnom vodostaju ovaj mostić pred hotelom Gacka bio je pod vodom i samo je čudom izdržao pod teretom naplavina

U vrijeme ovogodišnje poplave čitavo ovo područje popularno zvano Bare bilo je debelo pod vodom i potpuno neprohodno

Post-sezona na Gacki ove je godine imala dva vrlo različita dijela. U početku imali smo vrlo lijepo i ugodno vrijeme, no u listopadu je slijedilo je duže razdoblje iznimno lošeg vremena i obilnih kiša koje su  uzrokovale poplavu u cijeloj dolini. Vodostaj Gacke narasao je toliko da lokalni ljudi kažu kako ne pamte sličan. Poplava je u dolini Gacke bivalo i ranije, ali nikad ne takvih. Ljudi koji žive na položenijem terenu imali su doista ozbiljnih problema i šteta. Poplavljena su dvorišta, podrumi, ribogojilišta, ceste... Koga zanima, neka pročačka malo po Internetu i lokalnim televizijama gdje će naći obilje turistički zanimljivih, no za ljude koji ovdje žive doista dramatičnih filmića i slika. Nakon njih vrlo ćemo se ozbiljno zapitati imali u toj rijeci danas, samo nekoliko tjedana kasnije, uopće više riba. O ribolovu kroz to razdoblje bilo je naravno potpuno neumjesno pomišljati. No, prestankom kiša Gacka se relativno brzo vratila u korito. Prije prave ličke zime koja blokira sve aktivnosti ribiči su tako dobili novu priliku za akciju. Zanimljivo nam je bilo istražiti kako se rekordna ovogodišnja poplava odrazila na brojnost, raspored i raspoloženje riba u Gacki. Nismo očekivali previše. Nakon što se vrijeme drastično proljepšalo evo autentičnog svjedočanstva po tom pitanju iz prve ribičke ruke.

Iako smo po zakonu željeli loviti kalifornijske pastrve, potočne su iz nekog čudnog razloga bile puno više raspoložene

Višak vode ribama u načelu ne smeta. Međutim, kalifornijska pastrva poznata je po svoj sklonosti migriranja nizvodno, što se vrlo jasno vidjelo ovih dana na vodi. Bilo ih je znatno manje nego prije poplave iako nisu sve nestale. Našlo se i starih i nedavno poribljenih. Međutim, poplava je čini se ispremještala potočne, koje su se ljeti skrivale po travi. Imali smo na udici više iznenađujuće velikih riba debelo 60+. Vidjeli smo u vodi još neke koje su nam ostale dužne. Zanimljivu priču na tu temu svojedobno mi je ispričao jedan prijatelj koji je proveo puno vremena na Novom Zelandu. Svima poznata stvar tamo, prema njegovim riječima, je da potočne pastrve za visoke vode ili poplave dolaze pod samu obalu, dok se kalife izgube nekud s vodom tako da se vrlo rijetko ulove. Vrlo sličnu situaciju zatekli smo i na Gacki nakon poplave. Potočne su bile popakirane pod samu obalu, naročito tamo gdje je u vodi bila neka prepreka. Često u vrlo plitkoj vodi iako nije bilo aktivnosti koja ukazuje na pripreme za mrijest. Malobrojne kalife koje smo zapravo željeli loviti nalazili smo nasred vode. Što se muha tiče, radilo je sve. Mini strimer, različite nimfe, a za najtoplijeg dijela dana i suha muha. Što reći nego baš lijepo. Gotovo da je bolji ribolov nego ljeti, sve dok bura i mraz ne stisnu. Onda u Lici i medvjedi spavaju.

Sudbinu ovog čamca, koji služi mještanima za prelazak s jedne na drugu obalu, nakon prolaska bujice nismo provjeravali

Lijepe naturalizirane kalifornijske pastrve nažalost nismo više uspjevali pronaći nakon prolaska vodene bujice prema Švici

Po povišenom vodostaju na Gacki se zabavljamo laganim dvoručnim ili switch štapom u kombinaciji sa strunama s brzo tonućim vrhovima. To ne znači da se jednoručnim štapovima ne može loviti i uloviti. Dapače. Pri normalnom vodostaju ribolov dvoručnim štapom po Gackoj nije ni ugodan ni isplativ. Čak i u donjem toku gdje je dublja i šira premala je za dvoručni ribolov. Najfiniji dvoručnjak klase 4 ili 5 je obično pregrub. Usporedbe radi dvoručna klasa 4, što je skoro najlakše što postoji u dvoručnom svijetu, po snazi približno odgovara jednoručnoj sedmici ili osmici. Ti štapovi ne služe za lov na finjaka. Oni su primarno strimeraški pribor. Realno, u kontekstu lova pastrva kod nas, i najlaganija dvoručna četvorka je opaka kolina. Međutim, po znatnije povišenom vodostaju, kakav smo zatekli nakon poplave, vrijedi potpuno druga priča. Dvoručni štap ima prednost, posebno ako su veće i teži mamci u igri.

Možemo baciti dalje i potopiti dublje uz manje rada i mahanja po zraku. I sama Spey tehnika za promjenu bude baš lijepa i zanimljiva zabava. Naravno, za one ribiče koji to znaju i vole raditi. Udarni mamci u tom slučaju su mali dobro otežani strimerčići, no po potrebi switch štapom možemo vrlo suvislo odigrati i s većom nimfom. Nezgodno je što čak i na četvorki ne možemo bezbrižno koristiti predveze tanje od 0,18 mm. Jak štap premalo amortizira za tanji predvez. Teška struna sama po sebi u vodi čini prevelik otpor za predvez one debljine kakva se standardno koristi u nimfolovu na našim vodama. Tako smo nesretno izgubili i najveću pastrvu ove sezone. Nećemo pogađati koliku, ali znatno veću od onih koje smo ulovili. Kao što vidite na slici dolje, te nisu bile baš male. Vjerujem da nimfa bez kontrakuke tu uteklu debeljucu neće previše smetati u životu i radu pa ćemo ju ove godine svakako potražiti još koji put. (alp)

Prije poplave na dijelu Gacke nizvodno od Petog mosta nismo se baš proslavili, no nakon poplave ovdje se našlo dobrih riba

Najveća ulovljena i puštena pastrva u post sezoni nakon poplave imala je debelih 60+ cm dužine i dobro preko 2,5 kg težine