Zašto narančasti gamarusi ne žive u prirodi

Amfipodni račići, među ribičima popularno zvani Gamarusi, prirodno su u boje prilagođene podlozi na kojoj žive: maslinaste, boje mulja ili pijeska. Tek nakon što uginu ili se nađu u probavilu ribe taj maskirni pigment nestane. Pojavi se narančasta boja karotena, onog istog prirodnog bojila koje nalazimo u mrkvi

Živi gamarusi u prirodnom okruženju nisu narančasti, a boja im ovisi o vrsti, prehrani, tipu podloge na kojoj žive i dobu godine

Očišćen i sortiran sadržaj želuca pastrve u kojem među ostalim vidimo narančaste gamaruse koji su izgubili svoju prirodnu boju

Pojednostavljeno, za naše ribičke potrebe, rakovi (Crustacea) podijeljeni su u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je red Amfipoda (Amphipoda). U svijetu ih je opisano oko 9500 vrsta među kojima ima dosta endema koji žive samo u Hrvatskoj. Amfipode su dalje podijeljeni u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je porodica Gamarusa (Gammaridea) po kojoj su svi rakušci dobili svoje ribičko ime. Ta porodica ima više rodova. Nije na odmet znati da sve ono što u ribolovu zovemo gamarus ponekad nije račić iz roda Gammarus. Recimo, amfipodni račić maslinaste boje u Gacki zove se Synurella ambulans. Zanimljivo prirodnjacima no, s ribičkog stanovišta ne previše značajno. Svi amfipodni račići koje susrećemo u salmonidnimm vodama oblikom i ponašanjem slično izgledaju, a ono po čemu ih razlikujemo su veličina i boja. Veličina ovisi o uzrastu i vrsti. Ovisno o podlozi na kojoj žive, rakušci su maskirani bojom nalik vodenom bilju, kamenju ili pijesku. Ta boja ovisi o vrsti, njihovoj prehrani i okolišu, no može u nijansama varirati tijekom sezone. Tek nakon što rakušac ugine on postane upadljivo narančast zbog karotena, onog istog prirodnog bojila kakvog nalazimo u mrkvi.

Narančasti rakušci kakve ponekad nalazimo u naplavinama ili u probavilu ribe ne žive u prirodi, kao što neki neinformirani ribiči i dan danas vjeruju. U velikoj većini slučajeva rakušac iz probavila bio je iste boje kao oni kakve nalazimo po bilju ili među kamenjem u toj vodi. Ako ih skupimo i malo pažljivije promotrimo žive u akvariju, što nije loše ako želimo tome prilagoditi način vođenja njihove imitacije u ribolovu, uočit ćemo da se oni kreću na dva načina. Uglavnom puzanjem po podlozi, no kada ih uznemirimo ili ih voda odnese sa podloge na kojoj žive, dosta živahnim krivudavim plivanjem. Cilj tog paničnog plivanja jest da se sakriju ili zavuku u nešto na dnu. U pasivnoj fazi tijelo rakušca je zakrivljeno, no kada zapliva bude više ravno. Kako se u ribičkim legendama "opjevani" narančasti rakušci uklapaju u ovu priču? Kao što smo već naglasili amfipodni račiči postanu narančasti tek nakon smrti. Obično tek u želucu ribe, a znatno rjeđe nakon što iz nekog razloga uginu u prirodi. Uginule rakušce pastrve i lipljani rijetko jedu iz jednostavno zato što ih malo ima. No, postoje i izuzeci. Ponekad, za ljetnjih vrućina ili zimi, zna se dogoditi da račići masovnije ugibaju. Ribič koji promatra vodu to vidi. Sam razlog možda znaju biolozi. Tek tada, kada uginulih račića ima puna, ribolov narančastim rakušcem dobiva pravi smisao.

Ribolov narančastim rakušcima ponekad donese vrlo lijepe ribe, no u velikoj većini slučajeva bolje je loviti bojom onih živih

Osim što zna pravilno procijeniti trenutak kada ga koristiti, dobar ribič treba znati da se narančastim (uginulim) rakušcem lovi drugačije nego imitacijom živih. Naime, živi rakušac je prilično živahna životinjica koja vidi opasnost i aktivno plivajući bježi ribi koja ga pokušava progutati. Ubacite li rakušce u eksperimentalni akvarij s ribicama razbježe se doslovno u svim smjerovima. Pojedini prežive danima među gladnim grgečima, sunčanicama, crvenperkama..., tako da unatoč hranjivosti nisu osobito korisna živa hrana u akvaristici. Mrtvi i osušeni se međutim prodaju kao hrana ribicama, što najbolje govori o njihovoj hranjivosti. Shodno tome pasivno vođenje imitacije živog gamarusa u ribolovu nije najsretnije rješenje. Umjetnom maslinastom ili krem rakušcu treba udahnuti život podizanjem vrha štapa, ako se lovi na kratko, ili manevriranjem strunom u odnosu na vodeni tok, ako se lovi nešto dalje. S druge strane, uginuli rakušac narančaste boje ne bježi. Tko leži ne bježi, rekao bi Alan Fordov majstor Grumf. Mrtvog gamarusa pastrva uzima lijeno, često sa samog dna. Shodno tome u ribolovu ga vodimo pasivno, bez ikakvog potezanja i dizanja. Način vođenja je osobito bitan ako se riba selektivno ponaša. Recimo, ako jede mrtve gamaruse, a ostalo ignorira. Ako riba svaštari uzet će ga bilo kako, ali u pravilu manje živahno nego što to čini s živima račićima. Za one koji to još ne znaju, zanimljivo je spomenuti kako pastrve koje s pretežno hrane gamarusima zbog karotena imaju manje ili više crveno meso. Obično su deblje i relativno manje glave u odnosu na pastrve koje progone drugi plijen.

Kanal akumulacijskog jezera HE Donja Dubrava kod mjesta Sveta Marija teren je gdje treba znati loviti imitacijom rakušaca

Kakobilo, pogreška u lovu gamarusima je forsiranje narančastih nakon što ih otkrijemo u probavilu ribe. Zaboravite na njih, pogotovo ako ih birate samo zato što naoko lijepše izgledaju. Pogledajte prvo kakve su boje rakušci u prirodi jer je to to što ribe jedu. Okrenimo kamen, protresimo vodeno bilje, pažljivo promotrimo kako gamarusi doista izgledaju i kako se ponašaju. Promatrajući ribe i njihovu hranu u prirodi, prvu krajnje pojednostavljenu imitaciju gamarusa naparavio je još otac modernog nimfolova Frank Sawyer sredinom 20. stoljeća, nazvavši je vrlo simbolično Killer Bug (engl. "ubojita buba"). Jedini dostupni materijal za otežavanje muha tada je bila bakrena žica. Kasnije je dugo vrijeme u igri bilo olovo u obliku žice ili tankog lima kojeg smo rezali na trakice. Uz prirodnu dlaku počeli smo koristiti sintetičke materijale i folije. To je bilo doba ponosa i slave gdje je ribič koji zna loviti gamarusom lovio što god poželi, a ostali tražili da se to zabrani. Premda u velikoj vecini slucajeva nisu znali što je to "nešto" što bi trebalo zabraniti.

U Hrvatskoj je lov umjetnim gamarusom na rijeci Gacki prvi detaljno opisao pokojni Zlatko Bunjevčević. Njegovi stručni i lijepo napisani članci objavljeni u časopisu Sportski ribolov, u razdoblju od sredine 70-ih do početka 80-tih godina prošlog stoljeća, zainteresirali su mnoge ribiče uključujući i autora ovih redaka. Puno je godina i riba od tada prošlo. Danas se služimo tungstenom koji tone znatno brže od olova. Među ostalim oblicima tungstena na ribičkom tržištu, već godinama postoje i lijevana tijela gamarusa u raznim oblicima i veličinama. Prodaju ih brojne specijalizirane tvrtke, a jednostavno ih naručimo poštom. Poštar ih donese za sedam dana. Fiksiramo ih na udicu koncem i ljepilom, obojimo i dodamo nožice odozdo. Čas posla u odnosu na nekadašnju "proizvodnju" koja je tražila dobro oko, puno više iskustva i vještine u vezanju muha. Kako bi se grubo reklo, danas upotrebljivog gamarusa napravi svaki papak. Nekad je to bila viša ribička matematika dostupna samo vrlo malom broju ribiča u bivšoj Jugi.

Moj olovom otežan gamarus s kraja 70-ih (lijevo, fotka objavljena početkom 80-ih) i tungsten verzija kakvu koristim danas (desno)

Imitacije rakušaca trebaju biti izgledom i težinom prilagođene osobitostima vodenog toka u kojem lovimo. Brza duboka voda traži dobro otežane gamaruse. Ako imitacija ostane u pol vode, a riba se hrani na dnu očekujte slab ulov, bez obzira na to kako gamarus lijepo izgleda na dlanu ribiča. S druge strane u plitkoj ili sporijoj vodi imitacija koja prebrzo tone neće izgledati nimalo prirodno. Doduše nećemo ni previše uživati u njenom izgledu budući da će zapeti na prvom kamenu. Brzinu tonjenja bilo koje muhe možemo donekle regulirati razumnim koncipiranjem pribora i određenim mušičarskim tehnikama lova. No, dobro opremljen i svestran ribič imat će u kutiji s muhama gamaruse različitih težina i konstrukcija, uključujući i one neotežane koji vrlo polako tonu prema dnu. Neotežani gamarusi osobito će dobro poslužiti na manjim vodama u ljetnjim mjesecima.

Imitacija uginulog (narančastog) sporo tonućeg gamarus po maloj je vodi prokušan mamac u lovu lipljana. Ljeti su njime lovljeni brojni kapitalci na Kupi, Kupici, Dobri i mnogim drugim sličnim vodama. Tehnika lova neotežanim gamarusom povezana je često s korištenjem otežanja na predvezu. Smisao je brzo potopiti uteg na mušičarskom predvezu do dna i zatim pustiti neotežanog gamarusa da se polako kotrlja do ribe. To je potpuno normalan i legalan način lova na većini voda kod nas i u svijetu. No, treba znati da korištenje otežanja na predvezu nije svugdje dozvoljeno. Kako u Hrvatskoj tako i nama susjednim državama. Među ostalim i na Kupici, vodi koja je proslavila ovu muhu u Hrvatskoj 80-ih godina. Zato se raspitajte prije ribolova kako bi izbjegli moguće neugodnosti. (alp)

Za sparnih ljetnjih dana, niskog vodostaja i vode siromašnije kisikom narančasti gamarus može biti recept za velikog lipljna

Dobar jednoručni alat za vruće ljeto na Savi

Njegovi ključni dijelovi su mušičarska struna za lov u tropskim uvjetima i Poly Leader, vršni dodatak koji omogućuje savršenu kontrolu većih muha u zraku, mekoću pri padu na vodu i preciznost potrebnu u lovu bolena i klena. Nije nužno, ali dobro je imati nešto duži štap prvenstveno zbog dužih vodenih zabačaja

Paklene vrućine kakve nas čekaju idućih mjeseci obično nisu ugodne ribičima, no bolenima i klenovima nimalo ne smetaju

Stiže nam ljeto, paklenski vruće ako je suditi po nekoliko prethodnih. Za ribiče koji ga provode ne samo na moru i salmonidnim vodama, već i na nizinskim rijekama poput Save, Drave Dunava Kupe, Korane..., korisno je znati da vrućina vrlo često ne smeta mušičarskim ribama kao što su bolen i klen. Dapače, mala voda i sunčano vrijeme omogućava nam da te ribe bolje vidimo pa zahvaljujući tome i bolje lovimo. Osim toga dostupni su nam otoci, sprudovi i drugi tereni do kojih inače možemo stići samo čamcem. Ako se na odgovarajući način obučemo, namažemo zaštitom od sunca i komaraca, ribolov može biti odličan, a gacanje po toplim rijekama osvježavajuće ugodno. Ako nemamo dvoručni, za ribolov na većim nizinskim rijekama praktično je odabrati nešto duži jednoručni štap, 9 ili 9,5 stopa dužine klase šest, sedam ili osam i odgovarajuću rolu na koju stane struna i 50 metra backinga. Takvim ćemo priborom puno komotnije dalje bacati, posebno ako lovimo velikim suhim muhama i neotežanim strimerima srednje veličine.

No, suprotno među našim ribičima uobičajenom vjerovanju, ključan dio mušičarskog pribora nije štap već kombinacija struna - predvez, ovisno o mušici i uvjetima u kojim lovimo. Svaki pristojan štap klase 6 ili 7 kakav kupimo u rangu cijene 100-300 eura, u kombinaciji sa kvalitetnom strunom, za određene uvjete odgovarajuće težine, profila i drugih bitnih svojstava, u ribolovu bolena će se ponašati bolje od štapa vrijednog 700-1000 eura, ako je na njemu neodgovarajuća struna. Pojednostavljena podjela struna na DT i WF, plivajuće i tonuće, kakvu poznaju neuki ribiči nema veze s realnim stanjem stvari. Realna podjela mušičarskih struna je znatno složenija. O strunama su napisane knjige i tisuće stranica smislenog teksta. Poznavanje njihovih profila i drugih svojstava značajno je barem toliko koliko poznavanje različitih tipova varalica ili plovaka u drugim načinima ribolova. Ovom prilikom pozabavit ćemo se samo jednim od tih brojnih svojstava vezano uz ribolov po ljetnjim vrućinama kakve nam predstoje. Vrijedi za Savu koliko i za druge nizinske rijeke i more.

Vruće sunčano vrijeme i nizak vodostaj na Savi oko Zagreba predstavljaju prednost zato što ribe puno bolje vidimo u vodi

Većina struna napravljena je za ribolov u hladnijim vodama, po relativno hladnijem vremenu. Konkretno to znači da one čak i u zimskim uvjetima, po temperaturama i ispod ništice, ostaju dovoljno mekane i bez tzv. meorije. Međutim, pri temperaturama od 30 i više stupnjeva, većina hladnovodnih struna previše omekša. Zašto je to loše? Prvo, prijenos energije od štapa preko strune i predveza do muhe se poremeti. Loop na struni se sporije otvara, a struna postaje sklona kolabiranju pri daljem zabacivanju. Gubi se, dakle, na dometu i preciznosti. Drugo, vodilice na štapu se dublje urezuju u omekšani omotač strune. Osim što je potezanje strune lijevom rukom usporeno, što ponovo utječe na brzinu strune i domet bacanja, omotač strune se ubrzano oštećuje i troši. To će posebno doći do izražaja ako po vrućem vremenu treniramo na livadi. Ali i u ribolovu gdje se više hoda i traži riba, a dalje zabacuje. Konkretno, hladnovodna struna top kvalitete vrijedna 70 eura raspast će se ponekad nakon samo 50 sati ozbiljnog treninga bacanja u dalj na livadi. To će se malo kome svidjeti. Ne računajući što će njene osobine bitno zaostajati za onima u odgovarajućim klimatskim uvjetima.

Rješenje problema su tzv. tropical strune koje danas proizvode sve vodeće tvrtke. Primarna namjena im je lov u tropskim morima pri temperaturama od 20 do 40 stupnjeva. Bonefish, tarpon, snook i druge ribe tropskih mora ne žive kod nas, no vrućine na Jadranu, a i na nizinskim rijekama često ne zaostaju bitno. Hladnovodne strune se u takvim uvjetima znaju raspekmeziti do razine kad iole dalje bacanje postaje tlaka. Ne spadam u ribiče koji kao "sveto pismo" prihvaćaju sve što proizvođači pribora, njihovi uposlenici i marketinški potrčci negdje napišu. Upravo suprotno, sklon sam temeljitoj provjeri prije nego što o nekom priboru kažem mišljenje. Konkretno, kada je riječ o tropical strunama mogu na osnovu iskustva, s priličnom dozom sigurnosti, reći da one vrijede novce. Osjetno utječu na bacačke osobine pribora i manje se habaju na višim temperaturama. Čak i po vremenu hladnijem od preporuke proizvođača, sve dok nije toliko hladno da se na njima javlja neželjena memorija, ove strune su bacački bolje od mnogih hladnovodnih.

Struna za tropske uvjete, Poly Leader i konusni vršni predvez najbolji su izbor

Posebna priča je boja strune. Mnogi ribiči slijepo vjeruju kako jarko obojena struna u mirnijoj bistroj vodi plaši ribu. To je samo djelomično točno. Naime, ribu će jednako uplašiti prozirna, diskretno ili jarko obojena struna ako joj tvrdo padne u vidno polje. No, ribiči su u pravilu skoni vjerovati kako njihovoj bacačkoj tehnici ništa ne fali, a ribe bježe ili ne grizu zato što je narančasta, crvena ili žuta struna kriva. To naravno nije točno. Ralno, osim pri padu na vodu, struna plaši ribu ako ju grubo povlačimo po površini. U normalnom lovu pastrva i lipljana suhom muhom i nimfom takve su situacije malo vjerojatne, ako ribič zna što radi. Jarko obojena struna može biti samo prednost pri bacanju, praćenju muhe i prepoznavanju ugriza.

U lovu bolena plivajućim ili plitko potopljenim strimerima imamo bitno drugačiji problem. Njih lovimo umjereno do brzim potezanjem pa upadljivo obojena struna koja para površinu može realno smetati. Ako ona prođe preko bolena ili klena vrlo je vjerojatno da će oni ili odmah pobjeći ili postati puno oprezniji. To naravno ne želimo. Zato su u lovu bolena po glatkoj površini vode puno bolje strune boje neba (svjetlo plave ili sivkaste) ili boje dna (maslinaste, krem i slične). Bijele, jarko žute, narančaste traže puno više pažnje i vještine pri zabacivanju i vođenju. Plus, u takvoj je kombinaciji predvez od četri metra nužan minimum. Kraći od toga nije preporučljiv. Bacanje strimera dugačkim predvezom tehnički je prilično zahtjevno i može biti problem prosječnom bacaču.

Dakle, ako smo se odlučili za kupovinu tropske strune za vruće ljeto neće biti na odmet ako odaberemo prozirnu varijantu. Takvu strunu nikada ne škodi imati u arsenalu. Dodatna pogodnost je što su tropske strune napravljene prvenstveno za ribolov na moru, pa se bez straha od moguće štete možemo poigrati s morskim ribama poput brancina, lica, ušata, šaruna, iglica, pirki i drugih. One se, kao i mnoge druge morske vrste riba, odlično love strimerima. Ono na što pritom ozbiljno treba pripaziti je da strunu dobro operemo u slatkoj vodi nakon svakog ribolova. Naime, sol kristalizirana na struni može oštetiti čak i najbolje vodilice na štapu. U gorem slučaju i lak na štapu, što nam se nikako neće svidjeti bez obzira na sve prednosti takve strune i dobar ulov. (alp)

Pastrve crvenih pjega oko kapele Sv. Franje

Izvorski dio Gacke se izgledom, strukturom dna i ponašanjem riba razlikuje od donjeg toka. Premda ih nikad nije bilo puno, ovdje se znalo vidjeti debelih riba. Uloviti neku od njih pravi je izazov. Plašljive su, izbirljive i dobar dio dana skrivene od ribičkih pogleda. Ribičko znanje nije dovoljno, treba imati i sreće

Tri zanimljive panorame rijeke Gacke na dijelu oko kapele Sv. Franje (kliknuti na sliku kako bi ih vidjeli u punom formatu)

Izvorski dio Gacke, već od utoka Sinačke pučine, a posebno dalje uzvodno od kapele Sv. Franje nesumnjivo je jedno od najljepših ribičkih mjesta na svijetu. Čuo sam to od mnogih stranih ribiča koji su se naputovali kojekuda. Čak ni slike to ne mogu u potpunosti dočarati. Savršeni mir, cvrkut ptičica, kristalno bistra sporo tekuća voda. Livade i šumarci imaju ovdje čak i svoj poseban miris. Taj me ugođaj danas fascinira jednako kao i prije 40 godina kada sam kao nadobudni klinac prvi put doprtio od Hotela Gacka uzvodno. Nažalost poduže ribičke šetnje tog tipa za mene su definitivno prošlost. Dođem automobilom.

Iako se riba ovdje nikada nisam posebno dobro nalovio. Pet, šest možda deset pastrva na dan. To je to. Nije da ih nema, ali se neusporedivo teže nalaze i love. Većinom su to divlje prirodne ribe s crvenim pjegama. Pogrešan korak, jedan loš zabačaj ili samo preupadljiva muha dovoljni su da prirodna pastrva nestane među travom i kamenjem. Uloviti bilo kakvu ribu ovdje je izazov. Mnogi ljudi ne ulove ni jednu, što je i razlog da ovdje ima puno manje ribiča. A nadmudriti veću domaću pastrvu, klase 50 ili 60+, uspjeh je čak i za iskusne ribiče koji dobro poznaju osobitosti Gacke i ovog terena.

Ugledate li nad Gackom ovakve oblake, bez obzira na do tada sunčano vrijeme, nije pametno nastaviti ribolov bez kabanice

Prilaz na ove terene moguć je iz dva smjera. Sa strane Sinca ili od Ličkog Lešća cestom do kapele Sv. Franje u lešćarskom zaseoku Vrilo. Prilaz do nje označen je putokazom tako da je nije problem pronaći. Crkvica je izgrađena početkom 18. stoljeća, a jednako je pohode Lešćarani i Sinčerani. S ribičke strane zgodno jer su obale povezane mostićem pa se može loviti i s jedne i druge strane. Ne znam ima li taj mostić službeno ime kao i ostali mostovi na Gacki. Interno smo ga zvali Zeleni mostić. Teren oko samog mosta posebno je zanimljiv i baš ovdje lovljene su najveće ribe. Iako obale pružaju dobar zaklon, treba se šuljati uz vodu kako bi spazili neku od njih. To je ribolov prvenstveno nimfom na viđeno jer bacati na slijepo ovdje rijetko ima smisla. Padne li struna preko ribe nema je.

Domaća Gacka pastrva crvenih pjega, blizu 60 centimetra dugačka, podno kapele Sv. Franje ulov je koji se dugo pamti

Usporedbe radi ovo je jedna prošlogodišnja potočna pastrva slične veličine, genetike koja vrlo očito nema veze s Gackom

Ulovivši nekoliko lijepih pastrva doista sam uživao u sunčanom proljetnom danu. Pritom sam zaboravio da oblaci na nebu ne služe samo za ukras. Kada sam se dosjetio bilo je kasno za bježanje do automobila. Stuštio se proljetni pljusak, ali onaj pravi. Iako sam se na kraju sakrio pod krov jedne kuće na sinačkoj strani bio sam mokar kao miš. Od glave doslovno do pete. Jedina sretna okolnost bila je što sam dokumente, fotoaparat i ostale važne stvari spremio u vodonepropusnu vreću. Tako se činilo da veće štete nema. Granulo je sunce pa sam odlučio osušiti stvari na klupici pod kapelom i nastaviti ribolov. Tu sam otkrio jednu zanimljivost koju ovdje vrijedi spomenuti. Naime, C&F kutije za muhe, koje poprilično koštaju, nisu vodonepropusne kao što proizvođač tvrdi. Ili samo s jednom od mojih nešto nije bilo u redu. Bila je puna kišnice slično kao i čizme.

Prilkom sušenja otkrio sam da u ribolov vučem gomilu suvišnih stavari za koje nisam ni znao da se kriju u ribičkom prsluku

Ostaviti mokre muhe u kutiji nikakako nije preporučljivo jer će udice zahrđati i kasnije pucati. Morao sam, među ostalim, povaditi sve muhe iz te poplavljene kutije. Kako ne spadam u ribiče koji uredno drže stvari doista sam se iznenadio kakvih sve muha imam. Za mnoge sam zaboravio da uopće postoje. Nakon sušenja i sređivanja stanja morao sam fotografirati tu poplavljenu kutiju za arhivu. Iako u njoj većinom nisu uskladištene muhe za Gacku, već desetljećima nije tako lijepo i uredno izgledala. Procedura sušenja potrajala je sat dva. Za to sam vrijeme u dubljaku pred kapelicom ulovio još nekoliko domaćih pastrva, premda više ni jednu preko 50 centimetra. Nema veze i to je bilo lijepo. Očekivao sam da će probuđene kišom veće pastrve navečer raditi na površini. Nažalost, ta se pretpostavka nije pokazala točnom. Vidio sam samo jedan pravi skok prave velike ribe, no ta je bila prepametna. Nema veze, sad znam gdje si pa ću te potražiti i bocnuti drugi put, zaključio sam na odlasku.

Kutija s muhama nakon sušenja na suncu i temeljitog preslagivanja izgledala je bolesno uredno za moje ribičke standarde

Na povratku kući razmišljao sam kako ima vrlo malo ribičkih mjesta koja mi vremenom ne dosade. Nema veze s ulovom. Lovio ne lovio, jednostavno se izguštam nekog terena i ne dolazim godinama. Gacka na dijelu oko Sv. Franje nije mi dosadila nikad. Čak sam se uhvatio u razmišljanju kako bi ovdje možda bilo zgodno urediti neku vikend nastambu i pod stare dane sjediti u kakvoj ugodnoj stolici i jednostavno uživati u krasnom pogledu na dolinu Gacke. No, tko zna što će još biti s tom rijekom. Možda ju u neizvjesnim vremenima koja dolaze opustoše do kraja, možda je urede tako savršeno da si više neću moći priuštiti tako skup ribolov? Tko zna. Kako bilo, to je sigurno mjesto koje ću periodički posječivati dok god budem mogao hodati i držati ribički štap. (alp)

Jedan od pogleda na rijeku Gacku, mirnu kristalno bistru vodu, zelene livade, šumarke i plavo nebo koji nikad ne dosadi

Crvene pjege koje isto tako nikad ne dosade, posebno ako su na pastrvi pristojne veličine kakve sam lovio na zadnjem izletu

Zabavno ribičko proljeće na Savi oko Zagreba

Iako smo se ove godine prilično dobro nalovili pastrva 50+ klase po kanalu Sveta Marija u Međimurju, a i na Gackoj je bilo dobrih ulova, Sava oko Zagreba je definitivno bez konkurencije. Opuštanje u odnosu na vode pretrpane šminka ribičima. Mir, tišina i još uvijek vrlo pristojni boleni, klenovi, plotice, jezovi...

Lov bolena mušicom na Savi u svim elementima je daleko tehnički zahtjevniji od onog na lipljana i pastrva po malim rječicama

Prosječan ulov dužinom nadmašuje one u salmonidnom ribolovu pa se ni riba od 70 centimetara ne smatra osobito velikom

Kada bi me netko pitao koji bih idealan jednodnevni ribolov poželio u ponudi svih najboljih i najskupljih mjesta za ribolov tisuću kilometara u krugu Zagreba, ne bih oklijevao ni sekunde. Bio bi to ribolov bolena mušicom na rijeci Savi kakav je bio približno prije desetak godina. U bistroj rijeci s ugodnim pogledom uokolo lovili su se deseci prekrasnih riba od 70 do 80 centimetra dužine u savršenoj kondiciji. Povremeno i veći, čak preko 90 centimetra dugački, odokativno teški 7 i više kila. Odeš na dva tri sata uloviš pet krasnih riba na površini. Divno! Odeš na cijeli dan, znalo ih je biti na "hrpe". Jednom prigodom brojao sam ih do 50 puštenih komada i onda prestao. I to sve ribe od tri kile naviše. Doista predivna vremena. Kako moj dojam o tom ribolovu nije bio samo subjektvne naravi potvrdilo mi je nekoliko stranaca koje sam turistički vodio po najpoznatijim salmonidnim vodama Hrvatske i okoline, a za kraj ostavio nizinsku Savu kod Zagreba. Nakon što netko tko je proputovao cijeli svijet, lovio tarpune na Floridi, losose u Norveškoj i steelheade u BC, kaže: "Ti si jako sretan čovjek, ovog nigdje nema", znaš da na Savi imaš u čemu uživati.

Priča o prelijepoj bistroj Savi gdje stotine debelih bolena mlati po površini vode od jutra do mraka samo je kratko vrijeme bila tako idilično. Bolena i to doista velikih bilo je u Savi i ranije. No, rijeka je tad bila doista prljava. Ugljen, celuloza, kanalizacija, mesnice, industrije... Nije to bilo za svakog. No, vremenom se situacija popravila. Prvo u Sloveniji gdje je Sava postala čista u mjeri da su ljudi iz nje normalno jeli ribu. Vremenom i nizvodnije u Hrvatskoj. Iako ni danas nije potpuno čista već od utoka Sutle, Krapine, a pogotovo nizvodno od Zagreba, Sava vrlo lijepo izgleda. Ubrzani protok, koje posljedica erozije dna, odnio je brzo svo smeće nataloženo godinama. Takvo stanje isprva je pogodovalo ljudskom oku, no ne i ribama koje su tu živjele. Naime, smeće koje je plivalo Savom služilo je među ostalim i kako hrana manjim ribama. Veće su se hranile manjima. Ciljana riba za mnoge ribiče oduvijek bio je smuđ. Usput se lovio som. Na moje veliko zadovoljstvo bolene nitko nije htio, a često ni znao loviti što je dodatno doprinosilo njihovoj brojnosti i veličini.

Bolenčić od kakvih 60+ centimetara, kakvog nekad ne bi ni pogledali, danas je na Savi postao vrlo pristojan i ne baš čest ulov

U manjku jata kedera na sredini rijeke, savski boleni samci neposredno uz samu obalu među kamenjem progone riblju mlađ

Flotila bolena dugačkih oko 60 do 70 cm krstari na prelazu brze i mirne vode u potrazi za ove godine malobrojnim kederima

U jednom kraćem razdoblju od nekoliko godina poklopilo se da u bistroj hranom sve siromašnijoj vodi plivaju brojne i velike ribe odrasle na teškoj prljavštini. Smuđa je u tom razdoblju bivalo sve manje, sve više je ljudi počelo ciljano loviti bolene pa i velike klenove, koji su isto tako jedna zanimljiva priča. Ubrzani protok, nestanak otoka, rukavaca i špornjeva sve su više otežavali migracije jata kedera. Svake godine dolazili su u sve manjem i manjem broju na ovaj dio Save. Riba ne samo što je bivalo sve manje nego im se i prosječna težina smanjivala iz godine u godinu. Savski boleni, koji su povremeno bivali šaranskih, proporcija postali su tanki i neuhranjeni. Umjesto grupnog lova kedera po sredini rijeke preostali su sve više orjentirani na lov riblje mlađi među kamenjem uz samu obalu. Nije ni to loše, ribolov je još uvijek dobar, a ulov bogatiji nego na najboljim salmonidnim rijekama u Hrvatskoj. Osim za nekog kome je, recimo, lipljan od 45 draži ulov od bolena od 70 centimetera. No, prilike na Savi sve se više primiče stanju kao na drugim nizinskim rijekama poput Drave ili Kupe. Tu bolena ima, ali nisu tako veliki i tako brojni kao što su bili na Savi. I puno se teže love.

Ostaci nekadašnjih savskih rukavaca nizvodno od Domovinskog mosta, a u pozadini lijevo zagrebački pročistač otpadnih voda

Zagrepčan Ivica Pavišić s prvim dobrim proljetnim klenom klase 50+ ulovljenim na veliku suhu muhu izrađenu od tvrde spužvice

Jedan od razloga zbog kojih sam volio Savu je društvo. Može zvučati neobično, ali puno opuštenije, ugodnije i srdačnije ribiče sretao sam na Savi nego na elitnim salmonidnim vodama bilo gdje. Za očekivati bi bilo upravo suprotno. Naravno, hvalisanja, izmišljanja ulova, sitnih psina i podvala oko Save nikad nije manjkalo. Kao ni meseranja riba,  Dapače. No, šuplje napuhanosti, bahate arogancije, doista zlobne pokvarenjaštine ili minus inteligencije puno sam više vidio na "elitnim" visinskim vodama. Toga na Savi nije bilo, barem ne tako puno. Tko zna, možda se i to promjeni na gore. Nadajmo se da neće, barem još neko vrijeme, dok ne odem u ribičku penziju loviti ribe sjedeći na nekom stolčeku. Novi trend u devastacije Save je ilegalno odlaganje građevinskog otpada. Klošari s kamiončičima svakodnevno dovoze smeće i uništavaju okoliš rijeke. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, dobio sam kaznu za parkiranje unutar savskog nasipa koju mi je napisao neki nadobudni inspektor. Nisam bio jedini. Gdje je sada ispekcija, policija, komunalci i ostale službe koje bi na takve stvari trebale paziti. Uloviti ljude koji lijepu rijeku i njen okoliš svakodnevno pretvaraju u smetlišete uopće nije problem, samo kada bi ga netko odgovoran želo rješiti. Očito ne želi. Umjesto toga gradi nam fontane.

 Ovako malih bolena, skromnih 50 centimetra dužine, još prije desetak godina praktično nije bilo na širem području oko Zagreba

Nekad nezamislivo, danas će bolan prije stisnuti uz obalu u pola vode nego na površinsku brčkalicu kojom smo ih ranije lovili

Od nastanka ribičije do danas ribiči su uvijek pričali "o dobrim starim" mjestima i vremenima. Nekom dugom dobu kada je riba bilo kao u priči i sve je općenito bilo puno ljepše, veselije i bogatije nego sada. Koliko su se puta prilike pogoršavale, riba danas više ne bi trebalo ni biti. Zagrepčani koji se bave ribolovom ili samo vole promatrati prirodu imaju rijetku sreću što još uvijek imaju relativno bogatu rijeku gdje je ribolov lako dostupan i jeftin. Što je najvažnije, dijelovi Save još uvijek pružaju ugođaj netaknute divljine. Srne, dabrove, prave orlove, patke, divlje guske, čaplje, crne rode, nažalost i vrlo brojni kormorane... mnogi ljudi vidjeli su samo na slikama ne znajući da ih mogu vidjeti uživo ne samo Kopačkom ritu ili u zoološkom vrtu nego u prirodi, na samo desetak kilometra od centra grada. Stranom ribiču kojeg sam nedavno vodio u ribolov bolena pokazao sam obalu gdje se već godinama gnijezde pčelarice, naše možda najljepše, a sigurno najšarenije ptice. Čovjek nije mogao vjerovati. Pola sata je fotografirao. Kakva neizmjerna šteta što se jedan tako lijep i zanimljiv komadić svijeta ne čuva barem minimalno. Jezera Savica su ornitološki rezervat. Rijeka Sava je po tom pitanju neusporedivo raznovrsnija i bogatija, a ne čuva ju nitko. Čak ni na papiru.

Autor u ribolovu bolena dvoručnim štapom na Savi nekoliko kilometra nizvodno od Zagreba (snimio Zdravko Šavor)

Ovisno o terenu, ponašanju bolena, ali i raspoloženju ribiča, ovu ribu možemo loviti i jednoručnim i dvoručnim štapom

Neki od sasvim uobičajenih, ničim posebnih ulova iz tog razdoblja. Ribe kakvih se lovilo po nekoliko desetaka komada dnevno 

Vedrija priča su savski klenovi. I njih je manje, i oni su postali manji i mršaviji kao boleni. No, još ih je dovoljno za doista lijep ribolov suhom muhom. Zanimljiva pojava vezana uz klenove na Savi je da mjenjaju ponašanje od godine do godine, ovisno o brojnosti kedera. Kada je kedera puno nisu pretjerano skloni dizanju na površinu zbog kukaca, pa se strimerima puno bolje love. Nažalost i varalicama od čega ih značajan broj strada ili završi u vreći. Ove godine kedera nema puno pa je lov suhom muhom čista divota. Naravno, samo za onaj dio ribičke populacije koji doista dobro zna bacati muhu. Treba bacati daleko, vrlo često preko 20 metara, precizno i iz različitih nezgodnih situacija. No tko zna doista će se dobro naloviti. Tko ne zna ulovit će tu i tamo kojeg, no sigurno će se dobro zabaviti gledajući prave prasce na površini. Na varalicu sada grizu osjetno slabije. Postoje ribiči koji kažu kako ne vole loviti klenove već samo "plemenite" lipljane i pastrve. Osobno nisam upoznao ni jednog od njih koji doista zna loviti klenove, a pogotovo one velike, veće od 50 centimetara, koji su naglašeno oprezni i plašljivi. Isto tako nisam upoznao ribiča koji bi previše negodovao loveći suhom muhom takve ribe, po 10-15 komadića dnevno. Toga u pastrvskom ribolovu jednostavno nema.

Ribolov na širokoj i moćnoj Savi zanimljiv je među ostalom po tome što mušicu doista treba znati bacati i daleko i precizno

Debeli klenovi 50-55+ na Savi su uobičajene ribe koje se najbolje love suhom muhom, a kad nam to dosadi i manjim strimerom

Začudo, ove se godine ulovilo nekoliko pristojnih jezova. Nisu to ni približno oni jezovi od dvije tri kile težine kao nekad, ali lijepi. Jez je nekad, prije tridesetak i više godina, bio među najbrojnijim savskim ribama na zagrebačkom području. U bistrom rukavcu koji se ulijevao u Savu uzvodno od Podsusedskog mosta moglo ih se jednostavnom suhom muhom i nimfom poloviti na desetke dnevno. Nizvodno, u razini mosta gradske obilaznice, varalicom ih se lovilo još i više. Svaki zabac jez. No, unatrag kakvih petnaesetak godina, jeza je već bilo prilično teško naći uzvodno od slapa zagrebačke toplane. Nizvodno, brojnost mu se isto tako drastično prorijedila zbog nekoliko teških pomora riba na području od Rugvice nizvodno. Ugibali su na tone. Posljednjih nekoliko godina, nakon što se nizinski karakter Save potpuno izgubio, jez je jedna od onih vrsta koje su praktično nestala sa zagrebačkog područja. Ipak ne potpuno, uvjerio sam se nedavno. Ulov nekoliko primjeraka na suhu muhu baš mi je osvježio dan podsjetivši me na neka druga davno prošla vremena.

Nekad jedna od najbrojnijih riba jez je danas postao prilično rijedak ulov, posebno ako se bavimo ribolovom na umjetnu muhu

Proljeće je na Savi najbolje razdoblje za lov plotica nimfom, ponekad čak i suhom muhom. Naime, ova se riba veći dio godine hrani stružući biljke i životinjice dna te uopće ne pokazuje zanimanje za životinjice na površini i u srednjem sloju vode. Da li zbog manjka algi na dnu ili povećane potrebe za proteinima nakon mrijesta ove ribe sada sve do pravog početka ljeta vrlo pristojno grizu. Love se na gotovo identičan način kao lipljani, na finjaka, manjom nimfom i tankim predvezom. Vrlo su borbene, puno borbenije od ostalih savskih ciprinida. Prosječna savska plotica dugačka je oko 40 do 50 centimetra, no postoji i vrlo realna šansa za veći ulov klase 55+ centimetara ponekad i preko tri kilograma težine. Doista zabavan ribolov kada se ukaže prilika.

Plotice klase 50+ uobičajene su u Savi na širem zagrebačkom području dok najveće mogu premašiti i dva i pol kilograma težine

Super jednostavne imitacije pupa trzalca (Chironomidae) provjerena su stvar za lov krupne plotice, povremeno i jeza, u Savi

Zanimljivo je da su se plotice na zagrebačkom području u značajnijem broju pojavile relativno nedavno, nakon što je rijeka postala puno čišća i brža od one kakvu pamtimo unatrag 10-15 godina. Plotica je trenutno rasprostranjena je na području gdje su nekad bile dominantne vrste bile deverike i jez, sve do Podsuseda pa i uzvodnije. Jesu li te plotice stigle do Zagreba putujući nizvodno iz slovenske Krke ili uzvodno iz Une i Kupe bilo bi doista zanimljivo istražiti. Kako bilo to je mušičarska riba budućnosti na zagrebačkom dijelu toka Save budući da tipično nizinske vrste u značajnijem broju nalazimo tek od Rugvice nizvodno. Nadamo se samo da nas zbog promjene karaktera Save debeli savski boleni neće potpuno napustiti. To bi bio kraj jedne od najzabavnijih ribičija u kojoj sam uživao desetljećima. Bilo bi mo doista krivo i nikakve pastrve to mi ne mogu zamijeniti. (alp)

Ljudi koji su se doselili u Zagreb nakon što se Sava pročistila nemaju urođenu averziju prema kupanju u toj nekad prljavoj vodi

Sava nizvodno od Zagreba ni približno nije prljava rijeka četvrte kategorije u prilog čemu svjedoče redoviti ulovi kečige glistom

Pastrve u Vitunčici skakale na "CDC Vrapce"

Proljetni ribolov na ovoj rječici nedaleko od Ogulina tradicionalno se sastoji iz dva poluvremena. Sam početak sezone je utrka tko će prije maznuti velike friško ubačene kalife grupirane oko ribogoilišta. Kad početni presing prođe na vodi bude malo ribiča, a za ribe treba puno više raditi. Tada počinje prava igra...

Nakon presinga na početku sezone, pastrve u Vitunjčici postaju znatno teže uhvatljive te se za svaku veću treba dobro potruditi

Ova udomaćena kalifornijska pastrva nešto kraća od 60 cm ulovljena "CDC Vrapcem" pod grmljem na drugoj obali Vitunčice

Vitunčica je kratka pritoka rijeke Dobre koji kilometar uzvodno od grada Ogulina. Poznata je po krupnim pastrvama, a u donjem toku i lipljanima klase 50+. Iako djeluje divlje i ribički vrlo privlačno, njen izgled već desetljećima nije prirodan. Sa stanovišta zaštite prirode taj je vodotok značajno devastiran izgradnjom više betonskih brana i ribnjaka. Dijelovi nekad bistre žuboraste rječice šljunčanog i kamenitog dna podno planine Klek pretvoreni su u duljake više nalik jezerima, dna prekrivenog muljem i vodenim biljem. S ribičke strane međutim, to se nije pokazalo tako lošim. Povećana količina organske tvari iz ribnjaka pogodovala je ne samo rastu bilja već i različitim vrstama vodenih kukaca koji su hrana pastrve. Nalazimo brojne vrste vodencvijetova i tulara, ponekad obalčare i dvokrilce. Ne manjka ni rakušaca i ribica pijura. Te hrane sada ima puno više nego nekad kad je rijeka bila u prirodnom stanju. Unatoč onečišćenju i zagrijavanju u ljetnjim mjesecima kvaliteta same vode ostala je izgleda zadovoljavajuća za život pastrve.

Dodamo li obale obrasle u šipražje koje pružaju zaklon, jasno je da Vitunčica ima sve preduvjete za život velike pastrve. Nekada su to bile većinom potočne, tijela prošaranog crnim i bijelo obrubljenim crvenim pjegama, ponekad teške i po nekoliko kilograma. Danas, zahvaljujući poribljavanju i stalnim bjegovima iz ribnjaka, dominiraju kalifornijske pastrve. Kako bilo, zahvaljujući ribolovnom režimu "ulovi & pusti" Vitunčica bi nesumnjivo bila mušičarska voda prve "A" lige, i nekad i danas, da nije krivolova. Koliko god se marljivi članovi ŠRD "Ogulin" već desetljećima trude napraviti od te vode nešto više, toliko štete učini određena skupina lokalnih lopova uništavajući ribu ne zbog gladi već zbog puke objesti i želje da se nekom namjerno napravi šteta. Iako se manje više zna o kojim je klošarima riječ, lokalni ribiči se stojički suzdržavaju od primjene sile, a hrvatski zakon je prema tim lopovima očito preblag. Pa je tako kako je. Zasada. Dok nekom ozbiljno ne pukne film.

Duga protočna jezerca nastala izgradnjom betonskih brana na Vitinjčici u pravilu kriju najveće pastrve koje se ne love baš lako

U proljetnom razdoblju godine Vitunčica je, kao i mnoge visinske vode u kojima žive pastrve, ukrašena žutim žabnjacima

Unatoč manama Vitunjčica odavno ima svoj neformalni klub obožavatelja. Jedan od stažom starijih je Krešo Štojs, vlasnik zagrebačkog kafića "Cajt" u Vlaškoj ulici. Posljednjih godina to je mjesto sve više na glasu zbog bogatog izbora vrhunskog stranog i domaćeg piva, ali i organiziranim ribičkim druženjima. Valja naglasiti kako prometu ove ustanove, uz standardne napore proizvođača piva u Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Češkoj i Hrvatskoj, značajno pridonosi i Krešino redovito testiranje kakvoće proizvoda iz te bogate ponude. Naime, gazda osobno pazi kako gosti slučajno ne bi gucnuli kakvo pivo kojem je istekao rok trajanja. To se kuša, stručno analizira, važe, provjerava..., naravno u društvu prijatelja. Sami smo se uvjerili kako mu nije mu lako.

Nakon radnog dana, ponekad i noći, Krešin prokušan način punjenja baterija je ribolov. Ranije varalicom u društvu supruge Lidije, danas uglavnom mušicom, sve češće u društvu sina Matije. Ove godine čak se i kćer Lucija upisuje u ribičko društvo. Iako je ranije obilazio sve poznate vode u Hrvatskoj i okolici danas je najčešće na Vitunjčici i Kupici. Posao, obitelj, prije svega obveze s klincima... Razlozi su to što se u ribolov ide rjeđe, ali je veselje na vodi nije ništa manje nego u ribičkim danima ponosa i slave, objašnjava Krešo. Kaže kako je ambijent, mir i tišina ono što ga na Vitunčicu privlači. Ne moraju nužno biti velike ribe. Skromno rečeno, obzirom da se on u Vitunčici nalovio i vrlo lijepih pastrva. I to ne samo onih iz ribnjaka na početku sezone, koje naziva "tuljanima". Na listi ulova su pažnje vrijedne potočne veće od 60 centimetra, a i lipljani klase 50+. To se ne lovi samo tako.

Izbor muhe za lov na Vitunjčici je težak posao, a Kreši Štojsu i prilika da se malo sjedne, odmori i razmisli o strateškim pitanjima

Prirodne potočne pastrve u Vitunčici više nisu česte i velike kao nekad, ali ih definitivno ima i predstavljaju ukras ove vode

Smišljanje duhovitih naziva jedna je od Krešinih specijalki zbog koje i zaslužio počasno mjesto u ovoj priči. Mnoge zemlje imaju ribičke nazive za pojedine kukce. To možemo čuti ne samo kod Engleza, koji u tome imaju višestoljetnu tradiciju, već i kod ribičkih kolega iz Slovenije i Bosne. Kod nas u Hrvatskoj takvih je naziva vrlo malo. Možda najpoznatiji takav je "Grbica", naziv koji je za nimfe vodencvijetova iz roda Baetidae 80-tih godina na Gackoj smislio pokojni Joža Rebrnak. Jednako originalan, ali puno manje poznat naziv je "Krepana" za imago vodencvijeta u spent položaju. Navodno ga je smislio poznati ogulinski vezač muha Goran Grba. Naziv "Padavci" s kukce iz reda Trichoptera koristio se još prije više desetljeća godina u Gorskom kotaru. Taj se naziv koristi i u Bosni i Hercegovini. Krešin simpatičan doprinos našoj ribičkoj terminologiji je naziv "Vrapci" za velike tulare kakvi su letjeli na Vitunčici. Naime, Krešo je u jednom trenutku svečano konstatirao kako na njegove "komarce" riba neće jer skaće na "vrapce" koji su dvostruko veći od njegovih. Možda je do tako lukave ideje došao pijući Fantu, odnosno žutu zašećerenu vodu koja ne valja ni za pranje.  

Kutija s većim muhama za razne namjene koje je Krešo, uspoređujući ih sa svojim "komarcima", zgodno prozvao "vrapcima"

Ovaj očerupani CDC "Vrabac" na udici 10 dizao je na površinu doista velike pastrve koje su krstarile dubljacima rijeke Vitunčice

Na Vitunčici je zabranjen strimer, objektivno najviše riba se ulovi nimfom, no posebnost je vrhunski ribolov suhom muhom s vrlo realnom šansom da se ciljano, često na viđeno, ulovi ozbiljna pastrva klase 60-70 i više centimetara. Iako je pretežno riječ o kalifornijskim pastrvama, na drugim vodama u Hrvatskoj pa i šire prigode za tako što su iznimno rijetke, vezane obično uz ribolov u kasan sumrak. No, na Vitunčici se relativno često dogodi da takve ozbiljne ribe selektivno kupe kukce s površine vode usred bijela dana. Lov suhom muhom tada nije hir. Nimfa ne igra, pogrešna suha muha isto tako. Hrana takvih riba katkada su veliki seđevi, kako bi Krešo rekao "vrapci", katkada vrlo male jednodnevke ili miđevi. Tu su "komarci" u igri. Ukratko, dobro je ponekad koristiti i mozak pri izboru muhe. Bude to tada doista vrlo zanimljiv, izazovan, ali nimalo lak ribolov. Traži iskustvo, dobru kolekciju muha, odličnu tehniku zabacivanja, dosta strpljenja, ponekad i malo sreće.

Velike ribe koje su dižu na površinu ne čine to zato što ih svatko može uloviti. Upravo obrnuto, na vodi s pojačanim ribičkim presingom nagonski se ponašaju tako zato što se izlažu najmanjem riziku da ih ulovi loš ribič. Pogrešnu će muhu ignoririrati, a svaki grublji pad strune na mirnoj vodi otjerat će ih natrag u granje. Pozicije na kojima se prave ribe dižu u pravilu su vrlo nezgodne za zabacivanje, okruženje šikarom, gdje se svaki loš zabac plaća muhom na drvetu. Ponekad se više isplati sjediti uz vodu i pažljivo promtrati zonu gdje znamo za neku ozbiljnu ribu, nego na slijepo pretraživati vodu ili ganjati svaki kolobar. Kada je velika riba u pitanju jedan pravi zabac, u pravom trenutku, na pravom mjesto donosi ulov. Treba biti strpljiv, jer ulov manje ribe pritom može samo otjerati onu pravu. No, kada se sve poklopi, a "stara mama" stisne suhu muhu s mirne površine Vitunčice doživljaj je to koji se dugo pamti. (alp)

Dok su ostali ribiči zauzeti snimanjem vode Krešo kriomice pije fantu, što je potpuno nepoznat prizor onima koji ga bolje poznaju

Jednako rijetko viđen prizor prelaska kišnih oblaka preko ulegnuća na Kleku snimljen u povratku za Zagreb s benzinske crpke

Dobar ulov po teškoj smrzavici u Sloveniji

Nevrijeme i visok vodostaj onemogućili su ribolov na rijekama. Uputili smo se stoga na jezero koje zbog brojnosti i veličine pastrva slovenski kolege zovu "Gacka".  Loša usporedba, rekli bismo, zato što velikih riba ovdje ima više nego što je u Gacki ikad bilo, no okoliš zatrpan smećem nije ni blizu onom ličkom

Alpe je noć prije prekrio snijeg, teška kišurina pratila nas je sve do Jesenica, no baš kad smo stigli promolilo se sunce

Boljela nas je ruka od nedjeljnog natezanja velikih pastrva na jezeru Moste u Sloveniji. Riječ je o akumulaciji Save Dolinke izgrađenoj za potrebe istoimene elektrane nedaleko od Jesenica. Zbog brojnih velikih riba gornji dio tog jezera, koji još ima formu rijeke, neki slovenski ribiči zovu "Gacka". Potpuno neopravdano zato što su ribe u ovom jezeru puno veće i brojnije nego što su u pravoj Gacki ikad bile. Ambijent međutim nije ni blizu onom idiličnom ličkom. Slovenija je općenito vrlo lijepa i uredna zemlja, to treba priznati, no ovo je jezero je izuzetak. Doslovno je zatrpano smećem svih vrsta i otpadom neke ogromne tvornice koja dimi i buči od jutra do mraka. Bez obzira na ulov, ljudi koji vole lijepu i čistu prirodu ovdje se definitivno neće osjećati nimalo ugodno. Zanemarimo li svu ovu prljavštinu, što se ribolova tiče, jezero je prva liga za one koji imaju potrebnu opremu, znaju loviti i imaju kondicije za takav izlet. Naime, sam pristup ovom jezeru je vrlo neugodan i naporan. S brdom stvari i čamcem na leđima treba pentrati sliskom i strmom padinom.

Pristup vodi moguće je samo preko dvije kozje stazice. Odabrali smo prvo manje strmu, no kada smo došli do kraja u vodu nismo mogli ući zbog nekoliko metara širokog nanosa smeća. Daske, letve, boce, konzerve, kante... Visok vodostaj nabio je sve to u gustu šikaru. Nije bilo šanse za prolaz. Pa stazicom natrag gore, pa drugom stazom opet dolje... I tu je bilo smeća, ali smo se nekako probili. Inače, vodostaj ovog jezera varira po nekoliko metara. Ribe to ne smeta. Znali smo loviti i gacajući po blatu skoro do korita Save. No, u velikoj većini slučajeva ribolov sa obale nije moguć. Idealno plovilo je belly boat jer dovući neki ozbiljniji čamac dolje do vode je težak fizički posao. Svala čast onom koji to uspije odraditi. Osim toga lov mušicom iz čamca nije baš jednostavan. Može se panulati strimerom, no takva tehnika lova ovdje ne donosi osobito dobre rezultate. Ulovi se, ali ne toliko kao kad se fino i pametno radi nimfom. Lov nimfom iz čamca je poduža priča za sebe. Ukratko, iz belly boata je puno jednostavnije, iako se sjedi u hladnoj vodi.

Ribolov u belly boatu po neugodnom vremenu nije baš za svakog, no ribiči s dozom adrenalina i malo "antifriza" mogu proći

Više krupnih kalifornijskih pastrva klase 60-70+ cm ulovljene tik ispod površine i nešto manje potočne fino su nas ugrijale

Epilog našeg posljednjeg izleta na jezero Moste bio je petnaestak debelih riba od 60 do 70 centimetra. Neka vodena životinja neutvrđenih dimenzija prekinula je u jednom trenutku predvez 0,25 mm kao konac. To je moralo biti nešto doista veliko. A pastrve debelo preko 80 cm viđali smo ovdje redovito i na ranijim izletima. Prije ili kasnije jadna takva će dolijati. Zbog takvih riba ovdje lovimo priborom daleko jačim od onog uobičajenog na rijekama. Predvez 0,20 mm je ponekad pretanak za sigurno kačenje i izvlačenje doista velike pastrve u jezeru. Koja je cijena čitave te ribolovne priče? Zanemarimo li kupovnu opreme za lov na jezeru, jednodnevni tekući troškovi na bazi dvočlane ekipe su cca 100 eura po glavi. Preciznije, ribolovna dozvola 40 eura, gorivo i cestarina okruglo 30 eura, plus kava, cigarete, sendvič ujuto, gablec navečer. Za hrvatske prilike to nije malo, ali je obzirom na dobar ulov ipak prihvatljivo.

No, tomu treba pridodati rupu na vrijednim vathozma nastaloj prilikom probijanja kroz nanose smeća uz obalu. Plus neizbrisiva masna mrlja na nogavici od nekog strojnog ulja koje je plutalo površinom jezera. Rupu smo zakrpali, ali mrlju nismo uspjeli očistiti. Odvratno. Uz dužno poštovanje, slovenski ribički kolege koji su nas zamolili da o jezeru "ne pričamo" ne moraju brinuti zbog moguće invazije hrvatskih ribičkih masa. To se sigurno neće dogoditi jer se oni koji su zbog bilo kakvih god riba spremni vući belly boat po masnom blatu i strmim padinama te se zatim probijati kroz naplavljeno smeće mogu nabrojati na prste. Nas nekolicina jače ribički "opičenih" dolazit ćemo sigurno i dalje u potragu za ribom preko 80, no ne baš često. Velika riba neosporno je izazov, no ako smo već u Sloveniji, Sava Bohinjka, Soča, Krka, Unica, Idrijica... ipak su puno ugodnija mjesta za provesti ribolovni dan. (alp)

Neuspjela misija (1): Ciljani lov štuke u Gacki

Tragovi zuba na pojedinim pastrvama koje smo ulovili ove jeseni poslužili su kao poticaj za lov štuke muhom i varalicom. Nismo se proslavili, ali ni odustali. Iako se sustavno izlovljavaju, štuke u našoj najpoznatijoj salmonidnoj vodi definitivno ima, no u lovu bilo kojim umjetnim mamcem nisu laka roba

Štuke smo pokušali loviti velikim strimerima i varalicama nalik kalifornijskim pastrvama koje su im ovdje očito zanimljive

Gacka je trenutno prepuna ovakvih kalifornijskih pastrva na kojima smo u nekoliko navrata nalazili krvave tragove zuba šutka

Štuka nije autohtona riba u Gacki. To sa sigurnošću možemo ustvrditi zato što ni u ostalim našim ponornicama ove ribe prirodno nije bilo, niti je pri formiranju slivova u zadnjem ledenom dobu postojala teoretska mogućnost da bi ona u Gacki mogla biti. Jedina prirodna riba ovdje je bez dileme čikov (Misgurnis fossilis). O tome tko je, kada i od kuda naselio štuku u Gacku nema izvornih pisanih tragova. Usmena predaja kaže da ju je donio neki austrijski oficir još u doba Austrougarske monarhije. Potočna pastrva je isto tako nasađena, ali tek znatno kasnije. Navodno iz Sturbe. To bi trebalo provjeriti usporedbom DNK, ako je to još moguće nakon brojnih poribljavanja Gacke potočnim ribama od kojekuda. Bilo je i nekih pokušaja određivanja pastrve iz Gacke kao posebne vrste ili podvrste. Pojednostavljeno, ti su pokušaji bili rađeni amaterski, zastarjelim metodama, tako da ih suvremena znanost ne priznaje. Kako bilo, štuka u Gacki nikad nije smatrana poželjnom vrstom jer uništava ukusniju i za ribolov atraktivniju pastrvu. To je samo djelomično točno.

Naime, negdje krajem 80-ih, Srećko Ladešić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravio je magistarski rad na temu prehrane štuke u Gacki. Analize sadržaja želuca više desetaka štuka različitih uzrasta lovljenih tijekom kalendarske godine, pokazale su da se štuka u ovoj vodi hrani uglavnom istom hranom kao i pastrva. Dakle, Asellusima, različitim većim nimfama i pupama vodenih kukaca. U probavilima se našla tek pokoja pastrva ili manja štuka. Nikad to ne bi pomislili, zar ne?! Postoji zanimljiv način kako to i sami možete provjeriti. Ako slučajno ugledate štuku u Gacki i utvrdite kako ne pokazuje baš nikakv interes za poveći strimer pokušajte nimfom. Obzirom da nikako ne možete loviti nimfom sa sajlicom bit će to obično vrlo poučno, ali kratkotrajno iskustvo. No, kako je štuka u Gacki itekako spremna napasti čak i poveću pastrvu, poznato je većini ribiča koji ovdje duže vremena love. Malo se kom iskusnijem ribiču nije dogodilo da ulovi pastrvu s vrlo jasnim tragovima napada štuke. Oni manje sretni doživjeli su i napade štuke na ribu na udici. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, promatrao sam uživo napad štuke od kakvih četiri kile na moju pastrvu od skoro kilogram i pol. Gadno je bilo za vidjeti. Pastrva je izvukla živu glavu, no s debelim ranama.

Zdravko Taler 30-ih je godina snimio ulov pastrva i štuku iz Gacke uz djevojčicu Ankicu Vašarević, kći ribara iz Ličkog Lešća

Štuke u Gacki se vrlo uspješno love na nekoliko načina, no problem je što su svi ti načini većim dijelom godine zabranjeni. Prvi način je pomoću žive ribe, obično kalifornijske pastrve konzumne veličine, koja se komadom olova bez ikakvih dodataka potopi na dno. Najbolje u dobro znane dubljake, kako Ličani kažu virove. Ili, mjesta gdje su veće štuke prethodno viđene. Tako su lovljeni primjerci i debelo preko desetke. Jako privlačno zvuči, no nemojte ni slučajno doći u iskušenje pa pokušati tako što u normalne ribolovne dane jer je takav način najstrože zabranjen u reviru A gdje se lovi mušicom, a i u reviru B gdje se lovi varalicom. Kao još neki načini koje iz pedagoških razloga nećemo ni spominjati. No, kako se štuka tretira kako ozbiljna štetočina, povremeno se organiziraju izlovi s ciljem da joj se smanji brojnost. Tu sudjeluju odabrani sretnici, ljudi za koje više instanca procjeni da neće zlorabiti priliku i živom ribom loviti pastrve. Primjera radi, detalje jedne tako organizirane i medijski popraćene akcije možete pročitati ako kliknete na link dolje:

 http://slobodnalika.com/novosti/4380_lov+na+predatore+u+gacki+od+danas+mirnije+zivi++pastrva+u+gacki.html

Jednom zgodom, bilo je to negdje 80-ih prošlog stoljeća, imao sam prilike uživo gledati kako se iz Gacke stručno odstranjuju štuke, nakon pritužbi stranaca kojima su čupale pastrve s udice. Štetočinama, koje su locirane stotinjak metara nizvodno od hotela, osobno se pozabavio tadašnji direktor hotela Ivica Prpić. Njegov se pribor sastojao od Germina štapa dužine 1,8 metra, prastare role, komada olova, kratke sajle i poveće trokuke. Uz to je imao dvije velike kante. Hampera kako bi se reklo u Zagrebu. U jednoj su bile tri žive pastrve iz ribnjaka, a druga je bila prazna. Na pitanje što će mu ta druga kanta samouvjereno nam je rekao da pričekamo i sami vidimo. Da ne duljimo priču, za ne više od pola sata, s te tri pastrve ulovio je pet (!) debelih štuka, po slobodnoj procjeni teških od dvije i pol do četiri kile. Te su taman popunile obije kante. "Eto, sad vidiš čemu služe dvije kante", kratko je na odlasku dobacio Prpić. U to doba mogla se kupiti i posebna dozvola za lov štuka u mušićarskom reviru koja je stajala dvostruko više od obične, a uz to je trebalo platiti i pratnju. Dvadeset godišnjem studošu to je bilo debelo preskupo tako da čari takvog ribolova nikad nisam iskusio. Kakva je situacija po tom pitanju danas, ne znam. Ribolov živom ribom me ne zanima pa nisam ni pitao.

Iako se štuke u Gackoj s vremena na vrijeme love slučajno prilikom lova pastrve, ciljani ulovi na mušičarski pribor su rijetki

Što se tiće mojih praktičnih iskustava u lovu štuke na Gackoj, ona su skromna iz više razloga. Prvo, u gornjem toku Gacke gdje obično lovim varalica je zabranjena, a na poveći strimer se isto ne gleda lijepo. Iako sam ih znao vidjetio dosta, poneku štuku ulovio bih obično slučajno, nimfom ili na mali strimerčić. U donjem toku Gacke može se loviti varalicom pa tako i većim strimerom. No, tu je voda znatno dublja i mirnija pa se štuke vrlo rijetko vide. Nema sumnje da ih ima što se vidi po tragovima na pastrvama, a i pojedinim slučajnim ulovima. Međutim, ni strimer, a ni poveća realistično obojena varalica u ovoj rijeci ne radi ni približno tako dobro kako živa riba. Mogućih objašnjenja je bezbroj, moja teorija je da se ove ribe u kristalno bistroj vodi puno teže love nego u mutežu nizinskih bara. Imao sam slična iskustva i na drugim visinskim vodama u kojima ima štuke. Po ponašanju to je sasvim druga riba od one u barama i mrtvicama. Puno lijenija, opreznija i izbirljivija kada je umjetnini mamac u pitanju.

Drugi problem je što su one u Gacki redovito vrlo dobro nahranjene finom hranom i za plijenom ne moraju puno plivati. Svako koliko smažu neku solidnu kalifornijku ubačenu iz ribnjaka, koja tumara uokolo ni ne sluteći što ju čeka. U međuvremenu odmaraju skrivene u gustom vodenom bilju gdje zbog rekreacije grickaju nimfe i račiće. Nešto kao i mi ljudi kikiriki i kokice zavaljeni u fotelju pred televizorom nakon ručka. Zna se kuda to vodi. Debeo si i masan kao štuka iz Gacke, bila prikladna izreka. Kako ne bi mudrovali i nagađali, Zlatko Godec, Viši preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, ljubazno nam je ovom prigodom ispisao odnose dužine i težine štuka iz Gacke koje su nedavno prošle kroz njegovu stručnu obradu. Dakle, to su službeni podaci, ne ribičko rekla kazala:

To su već šaranski gabariti. Štuka 90 cm dužine iz neke bare težila bi obično oko pet šest kila, ponekad i manje. A ne okruglu desetku. S time što tu nije bilo ikre i ful narpanog želuca, svjedoči Zlatko, ali je masti bilo za jedne dobre riblje čvarke. Vezano uz ribolov, tu je i treći problem. On je više psihološke nego praktične prirode. Prilično je teško biti uporan i temeljit u lovu štuke većim umjetnim mamcima dok uokolo skaču pastrve koje takvi mamci apsolutno ne zanimaju. Na posljednjem ribičkom izletu prijatelj Ivica je, silom prilike, bio je nešto uporniji od mene u (neuspješnom) lovu varalicom. Bacaš komad strimera za štuku, a pastrve skaču i skaču... Teško je to gledati i misliti na štuku. Loviš ono što neće, a ne loviš ono što hoće. Hmmmm....

Tragovi na vodi lijepo pokazuju zašto se ovaj zabačaj s ugrađenom promjenom smjera u svijetu popularno naziva "Snap-T"

Opet nisam izdržao. Priznajem i kajem se. Ali ne jako. Kada je sunce probilo jutarnju maglu, pastrvice su skakale ne sve strane. I što ću sada? Maknuo sam poveći strimer i sajlu za štuku, rastavio lagani switch štapić pa udri mini strimerom i nimfama. Uglavnom ubačene kalifornijske, no tu i tamo okrene se i pokoja dobra. Ivici to naravno nije bilo baš lako za gledati. On je ipak bio karakter i pribor za pastrve ostavio je u automobilu udaljenom koji kilometar. Kako ne bi došao u iskušenje. No, nakon nekog vremena, svoje je neslaganje s mojim odstupanjem od zacrtanog lova štuke izrazio tako što je svoju poveću gumenu ribetinu tresnuo direktno u ribe koje sam lovio. U stilu "ako ne mogu ja, e nećeš ni ti" shema. To nikako nije bilo ni lijepo i ni pristojno. No, ni ja nisam bio ništa bolji. Zato što sam mu pastrvama vadio mast. Na idućem dobrom mjestu prepustio sam svoj štapić prijatelju. Nije trebalo dugo da i on ulovi nekoliko riba. Opet smo se obojica osjećali ugodno, baš kao i obično na Gacki. Samo od planirane štuke ponovo ništa. Što smo propustili pokazale su nam dvije pastrve s dobro rastrganim trbusima. Morat ćemo prije prave zime organizirati neki popravni na temu štuke. Samo taj put pribor za pastrve ostavit ćemo u Zagrebu. Dok pastrve rade teško je biti karakter. (alp)