Norveška: Potraga za lososom po rijeci Gauli

Mikro lokaciju smo sami s(p)retno otkrili dan ranije. Prvo se Janku, nakon kraćeg natezanja, otkvačio jedan dobar. Bio je moj red. Zabačaj koso nizvodno, napeto isčekivanje, struna se već skoro poravnala s obalom... Dum! Nakon kratke i oštre borbe naš prvi atlanski losos bio je pod kontrolom u plićaku.

Iako se umaranje lososa od 90 centimetara ne bi moglo nazvati dramatičnim, sasvim pristojno vuče (Snimio: Janko Bartolec)

Postoje različita zanimljiva mjesta za ribolov, ribe, ribički mamci, ribolovne tehnike, baš kao i različite ribičke sklonosti. "I neka cvate tisuću cvijetova", rekli bi Kinezi. No, u toj širokoj ponudi mogućnosti, ribolov atlanskog lososa umjetnom muhom neosporno slovi kao vrh vrha. Napraviti sam svoj ribički mamac od hrpice dlaka i perja, zabaciti ga dvoručnim štapom daleko u široku moćnu vodu te osjetiti tajanstvenu divlju ribu, koja je stotinama kilometara putovala morem i rijekom uzvodno kako bi obnovila vrstu, poseban je doživljaj. U potrazi za djelićem takvog iskustva, krajem lipnja, ribički kompanjon Janko i moja malenkost uputili smo se oko 2500 kilometara na Sjever. Preciznije, u norveško mjesto Storen na rijeci Gauli. 

Gaula inače slovi za jednu od najboljih u Europi baš po ulovima krupnih atlanskih lososa. Ovdje oni relativno često premašuju težinu od 20 kilograma dok su ulovi od 10-ak kilograma, kažu, uobičajeni. Barem u teoriji. Proučili smo svu teoriju, dobro se opskrbili svim što je potrebno za tu vrst ribolova. Činilo se jednostavnim, no u praksi se baš i nije pokazalo tako lako. Koliko je ovaj ribolov naporan možda nabolje svjedoči činjenica da je pisac ovih redaka u četri dana izgubio pet kilograma. Veranje po skliskim stijenama, stalno klackanje po oblucima veličine nogometne lopte, nagle promjene temperature i kronično nespavanje pokazalo se ubitačnim. Nema dijela tijela koji nakon toga ne boli. Od gležnjeva, koljena i leđa na dalje.

Šljunak je ovdje znatno krupniji od našeg pa je hodanje po ovakvom terenu iznimno neugodno (Snimio: Janko Bartolec)

Atlanski losos, ulovljen muhom u norveškoj rijeci Gauli, u trenutku puštanja na slobodu (Snimio: Janko Bartolec)

Naša se avantura prigodno poklopila s Međunarodnom godinom lososa, koja se trenutno obilježava u svijetu, a s ciljem zaštite ove ribe i njenih staništa. Svi lososi, u svijetu postoji samo šest vrsta, ugroženi su ne samo degradacijom staništa. Osim izgradnje umjetnih brana i regulacije riječnih tokova tokova, globalne klimatske promjene, onečišćenje mora i rijeka, bolesti i prekomjerni izlov u komercijalne svrhe lososima prijete izumiranjem. Iako se losos smatra vrhunskom prehrambenom delicijom, naša namjera nije bila prodati ga nekom ili pojesti za večeru, već uloviti i pustiti na način koji neće ugroziti njegovo zdravlje i opstanak vrste. 

Takav kontrolirani ribolov lososa muhom je jedan od najučinkovitijih realno održivih sustava njihove zaštite, smatraju čak i biolozi, koji se samim ribolovom lososa ne bave. Pokazalo se, naime, kako dobro organizirani i motivirani ribiči, koji love i puštaju ulov, štite ribe i prirodu puno konkretnije od agresivnih "zaštitara životinja", "vegetarijanca", "aktivista" i sličnih, koji stvarnu divljinu najčešće nisu ni omirisali. Pritom od realne održive zaštite lososa koristi ima i lokalna zajednica, i država u cijelini. U to smo se u Norveškoj uvjerili na svakom koraku. Među ostalim, i u zračnim lukama gdje se filmići o Godini lososa vrte na oglasnim panoima svakih nekoliko minuta, dok brojni ribiči iz svijeta iskrcavaju pribor i kreću u životnu ribičku avanturu.

Jedna od posebnosti ovog dijela svijeta je što ljeti nema prave noći. U pola deset navečer rijeka izgleda ovako

Prigoda za šetnju po pitomijem terenu nije bilo previše, no staza prema željezničkom mostu u Storenu je jedna od njih

Sve u svemu, u konačnosti smo dobro prošli. Stigli smo živi i uglavnom zdravi i tamo i natrag. Uvjeti za ribolov bili su odlični. Društvo isto tako. Imali smo i dvije dobre ribe na udici. Umjetnom muhom na mušičarski pribor ulovili smo lososa dugačkog 90+ centimetra, po procjeni lokalnih stručnjaka teškog oko 7,5-8 kilograma. Ribičkom kompanjonu Janku se, nažalost, otkvačio znatno veći. U usporedbi s prvim, po načinu kako se ponašao, lako moguće klasa 15+ kila. Iako se to iz pozicije ribolova pastrva može činiti kao loš ulov, ribolovni vodiči i losos fanatici iz cijelog svijeta, koje smo tamo zatekli, objasnili su nam kako je to iznenađujuće dobar rezultat. 

Obzirom da smo prvi put tu, ne poznajemo vodu, nemamo vodiča, u samo četiri dana ribolova čak dvije dobre ribe su čudo. Kad se pročulo svako malo su nam nepoznati ljudi prilazili čestitati. Pričaju kako mnogi ribiči ovdje pokušavaju godinama, provode tjedne i mjesece na vodi pa ništa ne ulove. I to na najboljim mjestima nedostupnim smrtnicima, u pratnji vodiča koji u rijeci poznaju doslovno svaki kamen ili udubinu koja drži ribu, muhe, pribor, osobitosti vode i sve ostalo što ribolov čini manje ili više uspješnim. Izreka kaže kako sreća prati hrabre! Istina, u nekim proširenim inačicama, i djecu, pa siromašne duhom, onda bedake, pijance... Kakobilo, iz te raznolike ponude karakternih kvaliteta i višim silama olakotnih okolnosti nešto nas je očito zakvačilo.

Ova kombinacija mladosti i iskustava pokazala se dobitnom u težnji za zdravijim životom i ribičkim avanturama

Mjesto za kupuju dozvole i dezinfekciju pribora lako je uočljivo. No, za unutrašnju dezinfekciju nema ništa osim sladoleda

Već u startu bili smo jedna mala, ali vrlo solidna ekipica. Nije bilo svađe, sebičnjaštva, ljubomore, utrke tko će gdje prvi stići, a zadnji platiti te sličnih gadarija, koje mogu uništiti čak i najvedriji dan na vodi. Koprivničanec Janko Bartolec, iako zbog možda pretjerane skromnosti manje poznat kod nas, naputovao se po elitnim ribičkim destinacijama svijeta. Snalazi se po zračnim lukama, renta-carovima i ostalim stvarima bitnim za preživljavanje u 21. stoljeću kao riba u čistoj vodi. Među ostalim radio je tri mjeseca kao profesionalni ribički vodič za morske pastrve u Patagoniji. Ekipa s kojom je radio u ovo doba godine bavi se tim istim poslom upravo na rijeci Gauli. Ta njegova poznanstava pokazala se nam se od iznimne koristi. 

Bez njih, posebno bez Njemca Mawilla i Argentinca Nančija, teško bi se snašli. Bleki, Danac balkanskih korijena, puno nam je pomogao. Dečki, svi skupa tamo, još jedno veliko hvala! Drugo, obojica smo instruktori zabacivanja sa solidnim ribičkim iskustvom. Rukovanje dvoručnim štapovima nije nam strano. U bacačkom segmentu bili smo iznad tamošnjeg prosjeka. Naime, početniku su potrebni sati sustavne poduke kako bi mogao cijeli dan zabacivati tonuće sisteme spey tehnikama na 30+ metara, s minimum prostora iza sebe. A drugačije je teško loviti muhom na velikoj i brzoj rijeci tipa Gaule, prosječno širokoj preko 100 metara. Najbolji bacač kojeg smo vidjeli, neki Amerikanac, stabilno je derao distancu 45-50 metara. Impresivan prizor.

Ribolov mušicom na Gauli u Storenu. Na drugoj obali bijele se kamp kućice jedne od brojnih ribičkih kolonija uz rijeku

Štapovi se ovdje transportiraju na krovu automobila, koji se može ostaviti na parkiralištu ili u šumi bez straha od krađe

Što se pribora tiče, na Gauli se muhom lovi isključivo dvodučnim štapovima i povećim rolama na kojima je namotano minimum 200 metara jakog backinga. Poželjno je i više. Teža verzija za višu vodu je štap 14-15 stopa na više, klase 9/10/11, u kombinaciji s različitim tonućim strunama i najvećom rolom top klase. Za nižu i bistriju vodu 13-14 stopa klasa 8/9 prolazi. Koristio sam ovu laganiju verziju pribora, kojom ponekad lovim bolene po Savi ili imaginarne glavatice po Kupi. To je ipak vrlo konkretna štapina uglednog proizvođača. Nećemo ga besplatno reklamirati, kako pristojni ljudi ne bi pomislili da smo ulizice ili jeftina roba. No, lokalni dečki su i na taj baš fini kompletić pomalo zabrinuto klimali glavom:

– Daljinu bacanja imaš, ali ako ti na to sada, po većoj vodi slučajno stisne neki debeli... Možda može proći, ali ćes se sigurno fino natrčati po obali. Volio bih te vidjeti poslije – u slobodnom prijevodu objašnjavao mi je Mawill, jedan od vodiča s kojim smo se u njegovo slobodno vrijeme najčešće družili. Inače, nekom ribiču je na najjači pribor baš taj dan stisnuo losos od oko metar i trideset, težak dosta preko 20 kila. Trčao je za njim skoro kilometar nizvodno po najgorim gudurama. Mnogi ljudi misle kako ribolov nije opasan i fizički zahtjevan sport, što je u brojnim slučajevima i točno. No, ribolov lososa definitivno ne spada u tu penzionersku kategoriju. Pomenuti turbo-losos je na kraju prizemljen, izmjeren i pušten, no ribič koji ga je ulovio, navodno, je skoro umro. Zašto to ne čudi?

Baciti muhu 30-ak metra daleko s preprekom iza leđa nije nešto što se može naučiti u pola sata (Snimio: Janko Bartolec)

- Po takvom terenu, s mojih 59 godina na grbači, ubrzo bih se probudio u Valhalli. Ali, dobro, neće baš meni iz prve taj najveći hrgan... – pokušao sam razumno analizirati situaciju. Srećom, kasnije se to razmišljanje pokazalo sasvim u redu. S osrednjim lososom kojeg sam zakvačio nije bilo baš nikakvih većih drama i problema. Ni s mojim zdravljem, ni s relativno laganijim i finijim štapićem. Bilo je bas lijepo. Malo je vozikao gore-dolje, lijevo-desno sve dok ga Janko nije znalački dohvatio za repinu. Dečko je taj zahvat očito dobro uvježbao dolje u Patagoniji. Nakon toga losos je mogao samo mirno čekati u plićaku dok ga na brzaka uslikamo, otkvačimo i pustimo. Što se slikanja tiče, ovdje se ne toleriraju polusatni "umjetnički fotosešeni" kao po našim hrvatskim baruštinama. Imaš nekoliko sekundi za slikanje, jer je držanje žive ribe van vode kažnjivo. Ili ga umlati odmah kako treba, ili ga odmah pusti kako treba. Tako bi i kod nas trebalo biti. Barem na visinskim vodama ljeti, kada su ribe posebno osjetljive.

Sličica za uspomenu možda nije baš najbolje uspjela, ali riba nije bila van vode duže od nekoliko sekundi (Snimio: J. Bartolec)

Velike role, mušičarske strune različitih gradacija tonjenja i minimum 200 metara backinga preporučljiv su alat na Gauli

Bitna stvar u priboru su strune. Različiti vodostaji i različita mjesta traže drugačije strune. S te stane bili smo više nego dobro dobro pripremljeni, budući da mi je eksperimentiranje s mušičarskim strunama neka vrst dopunskog hobija. Loša struna može biti veliki problem. Odokativno procijenivši brzinu protoka i dubinu terena, uglavnom sam koristio Rio Game Changer F/I/S3/S5 s trometarskim vrhom T15, što leti kao metak i tone kao kamen. Predložio bih čak promjenu naziva ove strune u Fly Changer jer sam po dnu ostavio dosta muha. No, čuo sam kasnije, pojedini uspješni ribiči koristili su još agresivnije linije. Preporučljivi predvezi su 0,40 – 045 mm nosivosti cca 12-15 kila. Dužina predveza je metar do metar i pol na tonućoj struni. Što je stuna sporije tonuća predvez je duži. Za kompletno plivajuću strunu može biti i pet metara. Iskusni ribiči su nam rekli da se losos u ovo doba godine ne boji predveza i da mirne duše možemo staviti i deblji. Tko bi to pomislio. No, zadnji dan nakon što je voda pala za oko metar i pol, lovilo se sporije tonućom kombinacijom. To se neusporedivo ugodnije baca, ali se našim ribicama, nažalost, nije tako svidjelo.

Po pitanju muha, svakom tko se uputi na Gaulu preporučljivo je ponijeti sa sobom pribor za vezanje, kupiti na licu mjesta materijale i napravi one muhe koje u tom trenutku idu. Svako večer napravi se par komada i to je dosta za dan. Puno ekonomičnije nego naštancati unaprijed bezbroj muha, kako bi se pokrile sve moguće i nemoguće ribolovne situacije. Tko nema problema s ribolovom na tuđe muhe može kupiti i gotove, koje stoje 5-10 eura komad. Muhe za losose inače variraju od sičušnih, veličine 1,5 centimetra, za malu i bistru vodu do velikih, dugačkih i po 15 centimetra, za mutnu i visoku vodu. Većinom su uzrađene na tubama koje se montiraju na predvez s dvokukom ili  trokukom veličine 4-14 na kraju. Veće udice su zabranjene. Tijekom zime navezao sam ih nekoliko stotina, no i one najveće od 10+ centimetara bile su premale za uvijete koje smo prvi dan tamo zatekli na vodi. Profi vodič Nanči nam je stoga preporučio da na predvez navučemo po dvije takve u nizu, pa je ukupna dužina mamca bila kakvih 12-15 cm. 

Tandem od dvije muhe, dugačak oko 13 centimetara, snimljen neposredno nakon što je na njega zagrizao drugi losos

Priznajem, malo je to čudno izgledalo, teže se bacalo, ali se lososu očigledno svidjelo. Obojica smo imali poteze na takav tandem u kombinaciji narančaste i crne boje s malo blještećih trakica. Na Gauli se narančasto crna kombinacija boja inače smatra apsolutnim favoritom za višu i mutniju vodu, dok se po bitrijoj najčešće koriste muhe od pet do sedam centimetra dužine boje banane ili drečavo zelene. Naravno postoje i raznorazne druge, no od ovih gore pomenutih se počinje. Kada vodostaj značajno padne, a voda postane toplija, ljudi love mokrim muhama veličine onih za naše pastrve. Samo što su izrađene na jakim dvokukim i trokukim udicama. Na to se love pravi, veliki lososi. Kako zakvačiti i izvući ribu od 10-15 ili više kila na trokuku veličine 14 s par dlaka na sebi, nije nam baš jasno. Iako iskusniji tvrde da je to potpuno normalno i ljeti uobičajeno. Nema što, taj losos je doista neobična riba.

Obzirom da prave noći ljeti u ovom dijelu svijeta nema, korisno je ubiti oko oko podneva, kada ribe obično najlošije grizu

Gaula nije divlje nenaseljeno područje, pa se na svakom koraku vide drvene kuće u kojima ljudi žive, apartmani i vikendice

Losos je anadromna riba, što znači da živi u moru, a mrijesti se u slatkoj vodi. U moru se hrane sitnom ribom, kozicama i planktonskim rakovima. Onim istim koje jedu i kitovi. Poznato je kako se u rijeci ne hrane. Što ne znači da ne bi, ako bi hrane na koju su navikli u rijeci bilo. Naravno, nema je. Sve muhe za losose, ako ih se pažljivije promotri, uklapaju se formom grubo u njihov morski jelovnik. Za razliku od pacifičkih lososa, koji se svi zajedno u jatu vraćaju iz mora u rijeku te nakon mrijestra svi od prvog do zadnjega ugibaju, atlanski losos se mrijesti i po više puta. U početku su srebrne boje i na sebi većinom imaju morske riblje uši. Ribiči ih zovu „svježe ribe“. Ti najbolje grizu, najbolje se bore, a i najcijenjeniji su kao hrana. Kasnije potamne, mužjaci dobiju karakterističnu kuku na donjoj čeljusti. Svi atlanski lososi se ne vraćaju u istu rijeku u isto vrijeme. Oni koji provedu samo jednu godinu u moru zovu se „grils“. To su ribice od 50-70 centimetara i nisu baš na nekoj cijeni. Osim u konzumne svrhe. 

Srebrna boja pokazatelj je da je naš losos nedavno ušao iz mora u rijeku, a nepostojanje ribljih uši da je tu oko četiri pet dana

Neki lososi provedu u moru dvije ili tri godine. To su oni srednji koji u Gauli imaju kakvih 7-10+ kila. Losos koji se izmrijestio zove se „kelt“. Oni se obavezno puštaju. Nakon što se jadan i gladan vrati u more, kelt se ponovo udeblja i oporavi. Upravo ti koji po drugi put krenu uz rijeku su oni najveći macani koje svi ribiči sanjaju. Oni u Gaulu obično ulaze prvi, za njima oni najmanji, a u trećem redu svi ostali. Koja je od ovih populacija trenutno u rijeci i gdje, omiljena je tema za ribičke rasprave. U pauzama od ribolova kuju se strateški planovi, razrađuju taktike, pokušavaju dokučiti čudni putevi riba, kojom se obalom kreću, gdje stoje, kako su raspoloženi... Sto teorija. Baš je zabavno bilo za slušati. Slične ozbiljne rasprave vode se i na temu je li losos "on" ili "ona". Ženke je zabranjeno uzimati, pa je pitanje donekle razumljivo. No, ovi ljudi sve ribe puštaju tako da je dosta teško dokučiti logiku takve rasprave.

Tipična ribička poza u isčekivanju lososa. Nakon zabačaja, struja vode zanosi muhu od sredine prema obali na kojoj stojimo

Vođenje muhe se značajno razlikuje od onog uobičajenog kod naših grabežljivaca. Ne povlače se aktivno i ne cimaju na razne načine, kao kada lovimo pastrve strimerom. Tipičan zabačaj za lososa je što dalje, koso nizvodno pod kutem od cca 45 supnjeva u odnosu na vodeni tok. Struja zatim zanosi muhu prema obali na kojoj stojimo. Točan kut zabačaja ovisi o dubini vode, brzini toka i dubini na koju želimo potopiti muhu. Čini se banalno jednostavnim, no tu postoji dosta profinjenih trikova, koji razlikuju početnika od iskusnog mahera. Savska škola lova bolena muhom i dvoručnim štapom puno nam je koristila. Ukratko, cilj je da muha iznenadi lososa dolazeći mu sa strane, ali ne prebrzo, tako da ju stigne uloviti. Krene li pak muha prebrzo prema obali na kojoj stojimo, strunu prebacimo uzvodno, kako bi je usporili. Za neupućene, to se inače stručno zove "mendanje". I tako cijeli dan, stotinama puta zaredom. 

Izabereš optimalan kut zabačaja, baciš, čekaš, mendaš i opet čekaš. Kada se strune poravna paralelno s obalom slijedi podizanje s vode, promjena smjera i novi zabačaj. Pa korak dva nizvodno. Poznavanje terena puno znači. Ciljaju se posebno zone s velikim kamenjem, ulazi i izlazi iz dubljaka. Ljeti brzaci i polu slapići. Kažu iskusniji, kada losos zagrize neki put samo stane, neki puta zvizne kao lud. Presudna stvar je, naglašavaju, ne lupati kontru odmah već pričekati da se riba sama okrene, kako bi udica sjela točno u „škare“ između gornje i donje čeljusti. Tada više nema otkvačivanja. To je onaj školski preporučen postupak. Janko ga se pridržavao pa... ode riba. Osobno sam svog lososa, suprotno tom dobronamjernom savjetu, otkontrao toliko da je imao blagi potres mozga. Samo ne isti tren već sa dobrom sekundom zadrške. Sigurno je sigurno. Bit će da se zato se i nije nešto borio. Odmah je znao tko je gazda. A, kao što smo već gore pomenuli, sreća prati hrabre i... one ostale.

Mjesto na kojem smo imali ribe pri metar višem vodostaju i kišnom vremenu. Losos je bilo neposredno iznad kamenja

U našoj norveškoj avanturi imali smo, mora se priznati, baš dosta sreće. Prvo, pogodili smo u najbolji dio sezone kada su lososi svih uzrasta bili baš tu, na dijelu gdje smo lovili. Drugo, točno na dan kada smo stigli pala je obilna kišurina kakve nije bilo duže vrijeme. Voda je preko noći narasla za cca metar i pol. U lovu pastrva i lipljana kod nas bila bi to katastrofa, no u ribolovu lososa situacija je upravo obrnuta. Visoka voda pokreće migraciju, a vrijeme kada počne padati i bistriti se daje najveću moguću šansu za ulov. Riba ide bliže obali što značajno povećava vjerojatnost da joj muha uđe u vidno polje. Skandinavske rijeke bistre se puno brže od naših. Čim kiša stane vodostaj pada i već dvadesetak sati kasnije kao da ništa nije bilo. 

Što se konkretno Gaule tiče, promjene u vodostaju imaju još jedan bitan utjecaj na ulov. To nije regulirana rijeka i čitavim tokom nema umjetnih brana. No, približno na polovici toka, nalazi se prirodno suženje. Ribe ga mogu prolaziti samo po malom vodostaju, upravo takvom kakav je bio u razdoblju prije našeg dolaska. I to prvo najveće i najjače, zatim najmanje i na kraju sve ostale. Prva dva dana bila su udarna, za nas kao i zadruge ribiče. Na najboljim mjestima padale su ribe i preko 20 kila. Na našu veliku žalost, za njih se dozvole kupuju mjesecima unaprijed. Međutim, s tom velikom vodom postojeće ribe su prošle dalje uzvodno dok one nove još nisu stigle. To je najvjerojatnije bio glavni uzrok neuspjeha u drugoj polovici ribolova. Šteta što nismo ostali još koji dan jer bi vrlo vjerojatno imali novo "rock&roll" razdoblje. No, što je tu je, morali smo doma.

Oznaka mjesta gdje je dozvoljeno parkiranje, naziv revira i putokaz prema šumskoj stazi koja vodi do kućice na rijeci

Kućice ovog tipa nalaze se na svim ribolovnim mjestima i u njima se slobodno ostavljaju stvari bez straha od krađe

Čitava organizacija ribolova na losose na Gauli je dosta zanimljiva i neobična za naše hrvatske prilike. Običavamo kukati i psovati zato što nam je za ribolov samo na Savi oko Zagreba potrebno desetak ribolovnih dozvola. Na Gauli je situacija neusporedivo zamršenija. Prvo, postoji jedna državna dozvola koju je potrebno platiti za sve vode koja stoji 40 eura. Uz nju ide potvrda o dezinfekciji pribora i opreme koja stoji 20 eura. Dodatno je potrebna prijava na internetu da smo na vodi. Gdje god u Norveškoj lovili bez toga plaća se masna kazna. Dalje postoje deseci različitih revira za ribolov. Oni se prvo dijele po pokrajinama. Na jednom prodajnom mjestu mogu se nabaviti dozvole za revire na području te pokrajine. Dalje, postoje ekskluzivni privatni reviri, koji pokrivaju u pravilu sva najbolja mjesta na rijeci. Tu se, kako što smo već spomenuli, ne može lako do dozvole i cijene su opake. Te se dozvole kupuju unaprijed, prije početka sezone i broj im je strogo ograničen. Naknadno, nikakve veze i vezice, novci, kukanje, plakanje i žicanje ne pomažu. Tu se vodi ozbiljan tip ribolovnog turizma. Drugi tip revira ima status javne vode gdje dozvola stoji 35-40 eura za 24 sata ribolova i može se kupiti na jednom mjestu. Broj tih dozvola nije ograničen mogu se kupiti u redovno radno vrijema. No, ne postoji jedna dozvola koja vrijedi za sve.

Ribolov na Sokni, riječici koja se ulijeva u Gaulu nedaleko od Storena, u kojoj isto tako ima ozbiljnih lososa

I tzv. javna voda je podijeljena na više dijelova. Konkretno u četiri dana mi smo lovili u dva takva: Storen valdu i Aune valdu. Ima ih još dosta koje nismo obišli. Plus, oko Storena su još dvije manje rijeke, Bua i Sokna. Jedna dozvola koju smo kupili je uz dijelove Gaule pokrivala i jedno mjesto na Sokni u dužini od cca 50-100 metra. Nije loše izgledalo. Probali smo, ali ništa. Poslije su nam kazali kako se baš u toj rupi trenutno krije jato baš debelih lososa. Očito smo nešto radili krivo. Problem za neupućene je što svi ti reviri na Gauli nisu kontinuirani već iscijepkani po tko zna kojem ključu. Recimo, kilometar lijeve obale, pa 300 metara desne i opet dva kilometra lijeve pet kilometra nizvodno. Čak uz kartu koja se dobije uz dozvolu, a pokazuje prilazne puteve i mjesta za parkiranje, neke terene jednostavno nismo uspjeli pronaći. A loviti ovdje „slučajno“, u tuđem dijelu rijeke za koji se nema dozvola, nikako nije pametno. Kazne su paprene i kreću se od dvije tisuće eura za manje prekršaje do osam tisuća eurića za nedozvoljeno uzimanje riba.

Tu komplikacijama nije kraj. Neki dijelovi vode podjeljeni su na sektore gdje vrijedi tzv. rotacija. Što znači obvezno kretanje nizvodno tipa jedan zabac dva metra hoda. Ako na mjestu već netko lovi obavezno je krenuti uzvodno od najuzvodnijeg ribiča na udaljenosti od cca 50 metara. Ako mjesta nema, sjedi se u za tu svrhu izgrađenim kućicama uz vodu i čeka red. Važno je znati točku gde počinje i završava takva rotacija jer se zbog nepoštivanja reda ljude u boljem slučaju smatra teškim primitivcima. Vrlo vjerojatno je i kažnjivo. No, s te strane nismo imali problema i često smo na vodi bili sami. U privatnim revirima stvar je još preciznije organizirana pa se točno zna tko, gdje, kada i s kojim vodičem lovi. U privatnim revirima lovi se samo muhom i sve se ribe puštaju. No, u javnim revirima, gdje smo i mi lovili, druga liga ribiča baca raznorazne plehnate varalice, a treća, vjerovali ili ne, sasvim legalno gliste. Jedini uvijet je da su gliste norveškog podrijetla dok su uvozne strogo zabranjene. Ove kategorije ribiča najčešće ribe i uzimaju. 

Majstor koji lovi na glistu. Nešto nizvodnije u liniji je čovjek baca muhu, a uzvodno od njega je blinkeraš. Komedija!

Dozvoljeni ulov je jedna riba u 24 sata, dvije ribe tjedno i ukupno osam riba godišnje, od kojih samo jedna može biti veća od 80 centimetara. Sve ženke lososa se obavezno puštaju. Svaki ulov, bez obzira na to je li riba puštena ili umlaćena, obvezno se prijavljuje putem Interneta. Ne prijavljivanje ulova je kažnjivo, a ono što je nama predstavljalo problem je obrazac za prijavu koji je isključivo na Norveškom. Potrebno je ukucati čudo raznoraznih podataka. Janko natuca Norveški, no nije mogao dešifrirati sve kućice tako da smo morali tražiti pomoć u Natur centru. Tu je radila jedna simpatična, no ne i osobito bistra djevojka s kojom je imao podužu raspravu. Nešto nas nije lijepo gledala nakon toga, no što je tu je, ne možeš svima biti drag i simpatičan.

Nakon zadržane ribe ribolov obavezno završava do isteka 24 sata. Svi prijavljeni ulovi su javni tako da u bilo kojem trenutku možemo točno znati gdje, koliko i kakvih lososa je ulovljeno, kojim mamcima i tehnikama. Zgodna informacija za kupovinu dozvole idući dan. Slična situacija je i s vodostajem. Njega je zgodno redovito pratiti zbog izbora mjesta za ribolov. Zanimljivo je da pri malom vodostaju, kod jednog točno propisanog protoka, ribolov varalicom na nekim mjestima automatizmom više nije dozvoljen. No, ribolov na glistu i dalje je. Naravno, samo na specijalne norveške gliste, jer je uvoz stranih strogo zabranjen i kažnjiv. Slobodni smo pretpostaviti kako ove norveške s certifikatom nisu baš jeftina roba. Pa, ako koji naš velemajstor čitajući ovo dobije inspricaju za put neće baš jeftino proći ;)). "Hrvat uhićen zbog šverca glista u Norvešku", to bi bila vijest za sve svjetske novine.

Konzerva piva u dućanu ovdje je tri do četri puta skuplja nego pivo u prosječnoj hrvatskoj birtiji (Snimio: J. Bartolec)

Nevezano uz ribolov, hrvatskog ribiča koji je prvi put u Norveškoj mogu zbuniti još neke osobitosti te zemlje. Prvo, vjerovali ili ne, tu nema birtija. Ne može se lijepo sjesti na neku terasicu i ujutro srknuti kavica, a navečer kakvo pivce. Istina, može se kupiti za naše pojmove skupa, očajno loša kava na benzinskoj pumpi i u nekim dućanima, no varijanta s pivcem apsolutno ne postoji. Pivce u dućanu stoji 40 kuna, a cigarate više od 100 kuna. Dakle, što se donese iz zagrebačke zračne luke - to je to. Poznajem neke kolege ribiče koji bi na takvom sušnom režimu nakon tri dana umrli u mukama. Srećom, mi smo bili puno laganije kapacitirani pa smo preživjeli. Čak smo neke boce podijelili kao poklone. Gazda kampa u kojem smo spavali nam je na račun poklonjene butelje "Dingača" oprostio pola računa. Gazdarica mu se drugo jutro nešto zadovoljno smješkala. Sada sigurno znaju gdje je Hrvatska i pitaju se koji nas je vrag k njima donio. Šetnja centrom Zagreba bila bi tim skromnim ljudima kulturološki šok. Lososa nemamo, novaca tu i tamo, ali birtija...

Ljeti u Norveškoj nema prave noći. Centralna zgrada u našem kampu snimljena u tri sata ujutro. Cijena pice je 160 kuna

Koliba u kojoj smo boravili koštala nas je 250 eura za pet dana, a dodatne troškove su nam oprostili zbog boce Dingača

Drugo, u tom dijelu Norveške ljeti nema noći. Najmračnije razdoblje, od oko 12 do 3 ujutro, je kao 7 navečer u našim krajevima. Iako se to može činiti jako zgodno za ribolov, takvo stanje vremenom dovodi do kronične neispavanosti. Čovjek misli, sada je šest sati popodne, mogli bi smo na laganu večericu... Pogleda na sat, a kad tamo pola 11. Treće, klima je suluda. U jednom trenutku je 30 stupnjeva, vruće je i u majci. Za samo 15 minuta lijeva kišurina, vjetar čupa drveće, a temperatura pada za 20 stupnjeva. Pola sata kasnije opet ljeto. Višeslojni izbor odjeće je stoga osobito značajan. Zgodno je što se viškovi stvari mogu ostaviti u kućicama uz vodu. U Norveškoj se, naime, ništa ne krade. Štapovi, fotoaparati i raznorazne vrijedne stvari vise uokolo i nikom ne pada na pamet da ih dira. Malo smo se zabrinuli jedino u trenutku kada smo oko našeg automobila čuli živahne komentare na poljskom. Dečki su skoro naši pa... Vrag zna što im padne na pamet.

Posebna priča je promet. Norvežani koje smo viđali izgledaju puno jeftinije obučeni od nas. Nismo kod njih vidjeli baš nikakvog luksuza osim automobila. Voze skupe aute, uglavnom hibride. Nejasno zašto jer je najčešća dozvoljena brzina je 50-70 kilometra na sat. Tu i tamo 100-tka. Za prekoračenje brzine kazne su opake. Recimo, naš poznanik Bleki je za 130 po ravnom autoputu svojedobno platio kaznu od 4000 eura. Doduše, s našim je renta carom to je bilo vrlo teško izvesti jer je, među ostalim čudima, imao neki uređaj koji je snimao znakove uz cestu i pri samom pokušaju prekoračenja brzine nešto cvrkutao. Ganc novu Toyotu Rav 4X4, sa svom mogućom opremom, platili smo 320 eura za pet dana, odnosno 160 eura po glavi. Putovati svojim automobilom na Gaulu je stoga potpuno neisplativo. Samo cestarine i gorivo od Zagreba i natrag koštalo bi više nego renta-car.

Hoće li ili neće padati, pitanje je koje visi nad glavom budući da se i tempetarura odmah mijenja za 15-20 stupnjeva

Nekoliko korisnih informacija vezanih uz smještaj. Divlje kampiranje uz rijeku najstrože je zabranjeno. Dakle, varijanta mali šatorčić uz vodu pa ubijem oko dok me nitko ne vidi, ne dolazi u obzir. Cijelo je vrijeme dan, nema šanse ostati neprimjećen. No, postoje brojni organizirani kampovi. Kakva je situacija u njima nismo detaljnije provjeravali budući da smo iznajmili kolibu mjesec dana prije puta. To doista nije bilo skupo i zadovoljalo je ribičke potrebe u svemu osim jednom detalju. Voda, tuš i toalet su u centralnoj zgradi udaljenoj 100-tinjek metara. Lako za vodu i tuš, no kada se noću po kišnom vremenu želimo riješiti viška tekućine nije ugodno. Prvo što pada na um čovjeku naviklom na prirodu je šumica odmah do. Ali, mraka nema, sve se vidi... 

Objasnili su nam kako je situacija slična i u drugim kampovima jer se na priključke za vodu kod njih plaća neki poseban porez. Voda iz pipe je inače pitka i besplatna, no ona u plastičnim bocama na benzinskoj pumpi stoji 60 kuna litra. Zanimljiv način destimuliranja ljudi pri kupovini plastične ambalaže. Teško je ovdje ne spomenuti kasniji komentar jednog prijatelja u Zagrebu. "Nema veze, ne bumo pili gemište...". Smještaj u apartmanima i hotelima bliže vodi je u sezoni lososa bukiran unaprijed, tako da taj detalj treba planirati dosta ranije. Najbliže što smo našli mjesec dana prije bilo je 10 kilometra od Gaule. No, nije nas smetalo. Zanemarivši gore pomenuti problemčić s toaletom, vrlo lijepo i ugodno mjesto gdje bi sigurno išli i drugi put. U kolibi je bilo i malo kuhalo, no za ozbiljnije kulinarske pothvate postoji i kuhinja u centralnoj zgradi. Nama je najviše trebala mikrovalka.

Jedan od ribičkih kampova gdje ljudi borave u bungalovima, kamperima i šatorima uz centralnu zgradu sa sanitarijama

 

Naseobina kraj rijeke u kojoj borave ribolovni vodiči i njihove bolje polovice. Oni ovdje provode tri mjeseca i rade od 0-24.

Posebna sorta u tom ribičkom cirkusu su profesionalni vodiči. Ekipa koja živi za ribolov i od ribolova. Uvijek sam smatrao kako konzumiram ribolov u dozama znatno većim od onih koje zdrav razum nalaže. No, ovi su još gori. To je doslovno ribička komuna koja se seli po najboljim vodama svijeta. Ima ih od svukuda: Njemačka, Južna Afrika, Argentina... Većinom su tridestih ili ranijih četrdesetih godina. Rade u četiri smjene, od 0-24, zato da bi jedan dan u tjednu slobodno lovili za svoj gušt. Jedina tema su lososi, ribolovni tereni, muhe, strune, štapovi, ribički uspjesi i neuspjesi njihovih klijenata. Druge teme u razgovoru nema. Kada se negdje dobro lovi svima se počnu tresti ruke. Koliko su dečki za to plaćeni teško je reći, očito ne previše. Negdje se u razgovoru spomenula brojka od 180 eura dnevno, no za koje razdoblje i za koliko sati nismo pitali. Janko je tu kao bivši kolega imao VIP status. Mawill, jedan od najiskusnijih koje smo upoznali, je na moje pitanje koliko košta njegovo vrijeme kratko odgovorio kako se danas druži s prijateljima u koje sam i ja spadao. Hvala, ako koji put navratiš u Hrvatsku i mi ćemo te jednako tako primiti.

Argentinac Nanči je tog dana odlučio testirati specijalnu mrežu protiv komaraca

S većinom su i njihove cure ili supruge, koje sve to stojićki trpe. Dobro, donekle stojićki budući da smo čuli i nekoliko malo glasnijih upozorenja muževima zbog pojedinih greški u koracima. Tipa ulaska u čizmama u prostore gdje se jede i slično. Lonci i poklopci nisu letjeli, ali bilo je skoro gusto. Neke i same love, neke rade u kuhinjama elitnih ribičkih apartmana. Dok traje sezona žive u kolibama, pod šatorima okruženim štapovima, čizmama i ostalim ribičkim budalaštinama. Čudo jedno za vidjeti... Dok smo bili u jednom takvom kampu glavna tema dana bio je novi supermoderni dron (helikopterčić s kamerom), koji bi trebao poslužiti za otkrivanje samih lososa te skrivenih pozicija koje se s obale ne mogu prepoznati. Plus, naravno, špijuniranje konkurencije, kako bi se znalo gdje trenutno grizu. I zbog sebe, i zbog klijenta kojeg se vodi u ribolov. Jer zadovoljan gost koji ulovi lososa ostavlja i dobru napojnicu. Onaj koji ništa ne ulovi sigurno manje. Što se nas tiče, mi smo svoju zahvalnost dečkima zbog nekoliko korisnih informacija izrazili već prokušanim bocama Dingača i viškom cigareta koje smo donijeli iz Hrvatske. Nije da bih to preporučio, ali ako se već nešto šverca u Norvešku...

Rijeka Gaula u Storenu (Snimio: Janko Bartolec)

OK, lijepo i krasno, ali koliko to na kraju košta, zapitat će se strpljivi čitatelj ovih redaka. Jeftino sigurno nije. Ali, ni tako abnormalno skupo. Zapravo ne puno skuplje nego tjedan dana na Jadranu, u pristojnom hotelu, s vlastitim automobilom, gorivom, cestarinom i kavom na putu. Sigurno manje nego tjedan dana ribolova na pastrve na Idrijici u susjednoj nam Sloveniji. Konkretno: avionska karta Zagreb-Trondheim 500 eura; renta-car 160 eura po glavi; bungalov 125 eura po glavi; dezinfekcija pribora 20 eura, državna dozvola 40 eura, tri ribičke dozvole za 24 sata, koje realno pokriju četiri dana, ribolova 105 eura, benzin 60 eura i najnužnija hrana cca 100 eura. Dakle, sveukupno, 1110 eura ili 8200 kuna. Za optimalnu tročlanu ekipu cijena bi bila još niža. 

Ono što može drastično poskupti put su cigarete i alkohol. Kutija cigareta tamo je više od 100 kuna, a pivo u dućanu oko 40 kuna. No, to se u razumno dovoljnoj količini nabavi u zagrebačkoj zračnoj luci. Pica je, recimo, oko 160 kuna. Boca od pola litre vode na benzinskoj pumpi stoji 30 kuna (!!). Voda se natoči u kampu, tako da to nije neki problem, samo ako imaš bocu. Hrana u dućanu je tri puta skuplja nego kod nas, no neka normalna i jeftina tipa: jaja, špageti, krmići, salama, sir i sl. prolazi. U restorane naravno nismo ulazili, birtija nema ni u tragovima, tako da nismo ni mogli doći u iskušenje. Sve u svemu, ako Bog da, Norveška vidimo se opet! Lososa smo upisali, sada je naš cilj jedan preko metar... (alp) 

Gacka: Kraj jedne od boljih ribičkih sezona

Zadnjim danom listopada završili smo s ribolovom na našoj najboljoj visinskoj vodi 2018. godine. Početak sezone nije djelovao obećavajuće, no kasnije se pokazalo kako stvari i nisu tako loše. Rijeka je bila kvalitetno poribljavana ribom u manje više dobroj kondiciji. Našlo se škarta, ali ne kao nekih ranijih godina

Što se čiste rijeke i prirodnih ljepota tiče, njih na nam rijeci Gacki nikada nije manjkalo, a nadamo se da neće ni ubuduće

Ono što se na ovoj vodi traži i kao ulov najviše cijeni su domaće potočne pastrve, po mogućnosti preko 60 centimetara

Nakon što se jedno vrijeme na Gacki lovilo cijelu godinu, uz obrazloženje da na kalifornijsku pastrvu po zakonu nema lovostaja, konačno je definirano da sezona ovdje traje do 1. studenog. Dobra odluka! Mrijestile se ili ne mrijestile, ribu i vodu treba jedno vrijeme ostaviti na miru. Druga bitna novina je, ako smo točno shvatili, da će se godišnje ribičke dozvole morati kupovati prije početka nove ribičke sezone. Dakle, nema više kupnje godišnje neposredno prije početka prvog ribolova u godini. Iako nam to malo utječe na komociju, a i proizvodi dodatni putni trošak, i ovu će odluku razumni ljudi podržati. Jer bilo je doista suludo da stranac paket od 10 dana ribolova na Gacki u zoni A plati niti 100 eura. I može ih za te novce doći cijeli autobus. Takva bagatela ne postoji baš nigdje na salmonidnoj vodi tipa Gacke. Ili je broj godišnjih dozvola limitiran, ili se one uopće ne prodaju, ili stranci plaćaju veću cijenu od domaćih ribiča. Potpuno normalna stvar i na to se nitko nigdje ne buni. 

Odokativno, bez detaljnijeg uvida u broj gostiju ove sezone, čini se kako je turista, koji su koristili pogodnost kupnje jeftilen godišnje karte na Gacki, ove sezone bilo manje. A riba puno više. Možda je i utržak za one koji se brinu o rijeci i ribljem fondu zbog toga bio nešto manji, no korist je svakako veća. Ove godine bilo je doista puno lijepih riba, i potočnih i kaliforrnijskih. Nadamo se da će nadležni ljudi te ribe znati zaštititi od kormorana i lokalnih krivolovaca tijekom zime kako bi do početka iduće ribolovne sezone narasle još veće. Inače, na potezu od restorana Ribič do ušća rijeke Like u Gacku, ove je godine ulovljeno više monstruozno velikih potočnih pastrva. Neslužbeno doznajemo kako nisu ulovljene na muhu, završile su u "vječnim lovištima", pa te ulove nećemo opširnije komentirati. Možda bi oni koji se brinu o ribičkom turizmu Gacke dobro učinili da su te ribe žive prebacili negdje u gornji tok, gdje se lovi samo muhom, a ribe obavezno puštaju. Tamo bi ulov takve pastrve od 10-ak kila sasvim sigurno bio svjetska senzacija i najbolja moguća reklama za vodu idućih godina. No, što je tu je, i ribe umiru...

Posebno veseli ulov većih prirodnih potočnih pastrva što ukazuje na to da se voda relativno dobro čuva od krivolova

Iako se po izgledu nekih pastrva vidi šarena genetika atipčna za Gacku, svaka potočna u 60+ klasi je ulov za pamćenje

Što se pak kalifornijske pastrve tiče, neki ljudi smatraju kako joj nije mjesto u hrvatskim rijekama. Nećemo se složiti s tom teorijom jer je poribljavanje genetski škart potočnim pastrvama dugoročno daleko štetnije i opasnije. Kako za prirodu, tako i za ribički turizam, koji postoji u svim razvijenim zemljama svijeta. Pa će vjerojatno, kada grane Sunce u nečijim glavama, postojati i kod nas. Što se salmonidnog dijela tiče, on se trenutno se svodi na Gacku, donekle Kupu, Kupicu, možda Dobru i jadan mali dio Cetine. U usporedbi sa Slovenijom s jedne strane, pa i Bosne s druge, to je blago rečeno jadno. Ne zato što Hrvatska nema vrhunske vode. Dapače, postoji čitav niz rijeka koje savršeno izgledaju, no brojnost riba u njima je ispod standarda koji bi potaknuo ljude da potroše novce na put, smještaj, uslugu i ribičku dozvolu. Samo gledanje bistre vode, cvijeća, ptičica i leptira kod ribiča ne igra, ako riba nema.

Kalifornijska pastrva je u toj priči zanimljiva iz više razloga. Prvo, ne mrijesti se u velikoj većini voda pa joj se populacija može vrlo lako kontrolirati. Tamo gdje ima dovoljno lipljana, prirodne potočene pastrve, a osobito ribljih endema joj, dakako, nije mjesto. Pustiti tu ribu u takvu vodu je stopostotna glupost, ako ne i kriminal. I s biološke i s ribičko-turističke strane gledano. Međutim, u Gackoj, ali i nekim drugim rijekama gdje je prehrambeni potencijal vode evidentno neiskorišten, realne štete za prirodu nema. Kalifornijska pastrva je super zanimljiva sportska riba. Još nisam sreo ribiča koji to ne voli loviti. Borbena, sklona uzimanju hrane bliže površini, aktivna cijeli dan... Zato i živi u brojnim rijekama i jezerima po cijelom svijetu. Međutim, nisu sve kalifornijske pastrve iste. Zdrave i odrasle u prirodi se cijene, a očerupane i jučer puštene iz ribnjaka ne. Bez obzira na veličinu. Dok to ljudi koji se pribljavanjem bave konačno ne shvate - ništa od konkretnog posla. Nastranu, ako se s lošom ribom prenese i kakva riblja boleština.

Iako je u relativno pristojnom stanju, znaju biti i u puno gorem, kod ove se pastrve vidi da je jučer puštena iz ribnjaka

Ono što bi svi ribiči voljeli loviti su kalifornijske pastrve zdravog izgleda, koje su odrasle ili veći dio života provele u rijeci

No, po kriterijima ribiča koji love muhom, nisu baš ni samo ribe u pitanju. Pristupačnost vode, pokošena livada uz rijeku, drvene klupice za odmor su lijep dodatak ribiču koji svoj hobi plaća. Ljude koji su se brinuli o Gackoj ove godine po tom pitanju doista treba pohvaliti. Teško je bilo naći neprohodan dio obale, a i sama rijeka je košena i čišćena od viška vodene vegetacije. Košenje rijeke je bilo prethodno uredno najavljivano na Internetu. Međutim, doista iritantna stvar, koja se odnedavno pojavila u donjem toku, su turistički kajaci. Gomile njih, zapravo. Pitamo se jesu li nadležni ljudi koji to dopuštaju svjesni kako nakon prolaska vesele kolone kajaka na mirnoj vodi tipa Gacke ozbiljnog ribolova na pastrvu nema barem nekoliko sati. Što stranac koji je ribolov platio 250 kuna dnevno pritom misli, prepuštam mašti organizatora ove djelatnosti. Što se pak kajakaša tiče, u koje i sam djelomično spadam, teško da se "spust" Gackom može nazvati doživljajem ili avanturom. Za to postoje druge vode tipa Mrežnice, Cetine, Save... Možda za djecu iz osnovne škole ne bi bilo loše povremeno organizrati takav kajakaški program, no za odrasle i, pretpostavit ćemo, trijezne ljude... (alp)

Drvene klupice uz Gacku su dio doživljaja ove rijeke, koji mi iz godine u godinu iz nekog razloga postaje sve draži

Ranojesenska potraga za kapitalnim bolenom

Udarni dio mušičarske sezone na Savi oko Zagreba je na izmaku. Iako je ovo područje i dalje jedno od najboljih u Hrvatskoj za ribiča koji se mušicom želi naloviti velikih riba, a ne smeta ga što to nisu pastrve,  prilike su nikad gore. Gladni ljudi pojeli su velike klenove, boleni su ispikani površinskim varalicama...

Ako bi netko uspio stati na kraj bitangama koje obale zasipavaju smećem, Sava bi ovdje bila i vizualno vrlo lijepa rijeka

Veliki boleni, najatraktivnije mušičarske ribe oko Zagreba, više ne love vani u jatima već se pojedinačno šuljaju uz obalu

Konačno. Voda je mala, bistra i bez većih oscilacija. Vrijeme sunčano i bez vjetra. Nije ni prehladno ni prevruće. Iako na površini nema nikakve vidljive aktivnosti, iskustveno, to je to. Prava prilika za velikog bolena, koji bi nešto konkretno prezalogajio prije prvih velikih voda i parkiranja u zimovnike. Nekada ih se u ovo doba lovio desetine dnevno. Na sve moguće načine i muhe. No, jasno je da je to doba prošlo. Rijeka se promijenila, riba je neusporedivo manje. Istini za volju, i moji ribički kapaciteti su se značajno smanjili zbog utjecaja zuba vremena. Nije da nema volje, kao kod dobrog dijela mojih vršnjaka. No, ni cijelodnevno veranje, probijanje kroz savsku šikaru i gacanje po vodi do prsiju, kao nekad, više nije najdraži oblik razonode.

Obilazeći nekad omiljene terene teško je izbjeći laganu jesensku depru. Većina dobrih pozicija je nestala. Prostala mjesta koja na nešto liče su mahom prazna. Tu i tamo vide se podusti, plotice, deverike, pokoja mrena i klen. No, pristup vodi je takav da se zbog jednog klena ne isplati spušati niz strmu obalu. Pa ipak je lijepo. Još lijepše nakon što se nakon 20 minutne šetnjice u jednoj uvali, jedva koji metar od obale, ukazalo jato debelih bolena. Stoje mirno i sunčaju se. Međutim, mjesto je teško pristupačano. Šikara, strma visoka obala, nezgodno je za zabacivanje varalice, kamo li umjetne muhe mušičarskim štapom. Nakon niza alpinističkih peripetija bio sam na poziciji. Ako se to tako može nazvati. Najviše dva tri zabaca prije nego što me vide i nestanu.

Ribičima koji uživaju u bezbrižnom gacanju po visinskim rijekama savski ribolov bolena može biti nemoguća misija

To je baš prava situacija u kojoj višegodišnje treniranje zabacivanja dobiva smisao. Na prvi swith cast jurnulo li ih je nekoliko, no u nastaloj gužvi ni jedan nije kako spada pogodio Zekoslava vezanog na fluo tubici. Puštajući ih da se malo primire razmišljao sam što bi bilo s nekom ribicom koja bi ovdje slučajno zalutala. Užas. Vjerojatno bi šepavi zec u kavezu s gladnim lavovima imao duži život. Očekivano, već u drugom pokušaju - bum! Šacam da nije nejveći. Šteta, ali jedan od većih u jatu definitivno je. Dril je potrajao. Ova godina bila je godina kedera pa su se preostali boleni u ovom dijelu Save baš lijepo udebljali.

Veći bolen u top kondi baš i nije krpa na udici. Međutim, na trometarcu klase 4 realno nema šanse. Taj se štapić tako lijepo piga da je pet metara dugačak predvez s tipetom 0,20 mm praktično nemoguće prekinuti. Nakon pet, možda deset minuta buco je bio miran u plićaku pod nogama. Brzi "klik" aparatićem, zahvat kliještima za udicu i zbogom. On meni malo adrenalina, ja njemu za uzvrat malo "soli u glavi". Za neki budući susret s gladnim mesarima ili "skliku svoju ljubim" fotografima, koji predugo dave ribu. Ovaj bi bolenčić morao biti skroz OK, razmišljao sam pentrajući se uz visoku obalu. Nije bio van vode ni sekundu.

Bolen blizu 80 centimetra u top formi postao je prilično rijedak ulov na Savi u krugu od desetak kilometra oko Zagreba

Popularnost modernih površinskih varalica posljednjih godina vjerojatan je razlog što ribe sada radije primaju tonuće muhe

Ostatak jata je, naravno, netragom nestao u bespućima savskih brzaka. Bitno bolje sreće nisam bio ni u nastavku. Ipak, još jedan manji bolen i dva dobra klena bili su dovoljni za jedan super ribički izlet. Nisu ga mogli pokvariti ni mravci, koje sam cijelim putem do Zagreba trijebio s odjeće, ni čičci kojih je bila puna majica. Idućih dva dana sam miran. Neću se ljutiti i svađati s dosadnim susjedima, pokvarenim konobarima, usporenim prodavačicama... Baterije su pune, nitko mi ništa ne može. Ne bi me naljutila ni jedna poznanica, koja je u više navrata držala poduže predavanje kako smo mi ribiči barbari. Mučimo jadne ribe, te bi nas trebalo zakonom zabraniti. Eto vidiš draga, bolje je malo mučiti ribe pa poslije biti dobar s ljudima nego obrnuto. Doduše, kada se sve zbroji, ta poznanica prema meni baš i nije bila tako loša pa joj tu laganu kritiku previše ne zamjeram. No, kada je danas već sve tako lijepo, razmišljao sam dalje u vožnji, moglo bi se malo svratiti i na još jedan dio Save po kojeg klena. Tu ih je uvijek bilo.

Boleni se posljednih godina sve više drže obale tako da smo ostali uskraćeni za izazov dalekog dvoručnog zabacivanja

Zbog radova na Radničkoj cesti i zaključanih rampi na lijevoj obali nizvodno od slapa zagrebačke toplane ovaj je teren postao prilično teško dostupan. Utješno je što se zbog toga ilegalni istovar smeća smanjio dok su na pojedinim dijelovima postojeće hrpe barem djelomično očišćene. Hvala nadležnima što su se (do)sjetili. Nekada se tu lovilo sve u šesnaest. Što za zabavu, što u prehrambene svrhe. Nažalost, i nosilo se doma na vreće. Sada ribiča gotovo i nema, putevi su zarasli, a dubljaci iza špornjeva gotovo nestali. Bolji poznavatelji ovog terena, koji ga nisu obilazili neko vrijeme, bit će prilično razočarani brojnošću riba.

Šarana, amura, smuđeva, štuka i somova, koji su se ovdje redovito viđali, očigledno više nema. Bijele ribe i većih bolena ima neusporedivo manje. U to nema sumnje budući da se na većini mjesta vidi dno i manje više sve ribe koje tu borave. Dodatni problem je odrezana obala. Tu gdje su još nedavno vodile fine utabane i položene staze sada treba alpinistička oprema kako bi se spustili do rijeke koja se i dalje sve dublje ukopava. Otkotrljamo li pritom slučajno koji kamen, i ono malo ribe što se odozgo vidi nestane. No, tko se potrudi još uvijek može muhom isčeprkati ponekog debljeg klena ili bolena. Blizu je od grada pa ćemo navraćati još koju godinu. (alp)

Lijeva obala Save na potezu od Slapa do mosta zagrebačke obilaznice samo je blijeda slika vrhunskih terena iz prošlosti

Klenova od 50-ak centimetra se još uvijek tu i tamo nađe premda ih je, zbog trpanja u vreću, neusporedivo manje nego prije

Kasno ljeto u modrom vodenom filmu Gacke

Uzvodno - nizvodno, dokle god pogled seže, desetine kolobara na vodi. Pastrve se intenzivno hrane ignorirajući sve plivajuće muhe. Kako one prirodne, koje se lijepo vide kako lete nad vodom, tako i umjetne koje bi ih trebale oponašati. Teški trenuci za ribiče koji ne poznaju dobro Gacku i ovakvo ponašanje riba

Zagrepčan Tom Galin je i u osmom desetljeću života jedan od najboljih ribiča kojeg danas možemo sresti na obalama Gacke

Ribe na fotografijama, uključujući ovu kalifornijsku pastrvu od 55+ cm ulovljenu na mravca, nisu bile van vode duže od 10 sekundi

Na povratku iz Pule, gdje je prijatelj Mladen K. zbog posla uzimao neke uzorke vode za analizu, svratili smo neki dan kasno poslijepodne na Gacku. Ribolov u doba dana kada je sunce u zalazu već godinama nije moja najdraža disciplina. Sunčani dan bez vjetra, kada se u vodi vidi svaka riba, je ono što volim i tražim. Prvo, zato što mogu birati ribu koju želim loviti, a drugo, zato što mogu pratiti njeno ponašanje i tako prepoznati pravi trenutak za kontru. Engleski Sight fishing ili ribolov "na viđeno", kako sam to prvi preveo u jednom članku od prije 30-ak godina, danas je općeprihvaćeni naziv je za ovaj način lova nimfom. Što se krupnijih riba tiče, na Gacki je to daleko najbolji način. Naravno, ako ribič ima polarizacijske naočale, dobro vidi i zna što radi. Tu postoji niz finih trikova i tehnika bratanja priborom, koje prethodno treba naučiti. O tome nekom drugom prigodom.

Jer u kasno ljeto, iza šest sati poslijepodne, lov na viđeno definitivno nije najisplativija taktika. Zbog niskog upadnog kuta svjetla vidljivost je loša i ograničena na koji metar od obale. Pogotovo ako vidimo brojne kolobare riba na površini, definitivno je pametnije raditi nešto drugo. Naravno, prva pomisao je lov suhom muhom. Prije vezanja umjetne muhe uvijek je pametno pogledati čime se i kako ribe hrane. No, tog dana na potezu Gacke koji domaći ljudi zovu Bare, a stariji ribiči "Telegraf štange", nisam postupio po tom školskom pravilu. Samouvjereno sam zaključio da ću te ljetos ubačene ribe, ako ih već moram loviti, najbrže razvaliti nimfom Baetisa, koji je prhutao uokolo. Ništa!. Iduća logična opcija bila je plivajuća imitacija subimaga. Opet ništa, odnosno tu i tamo koja ribica među desetinama sočnih kolobara. Tanji predvez  od 0,13 mm, ispod granice razuma za vodu punu trave? Opet nula bodova.

Područje zvano Bare, odnosno po starom "Telegraf štange", poznato je po ribama koje jedu u filmu i ne ulove se baš lako

Jedno od jednostavnijih i boljih rješenja za lov u filmu su klasične mokre muhe u veličini, obliku i boji prirodne riblje hrane

Eto, vidiš kako nije dobro kada se ribič u jednom trenutku počne osjećati prepametnim, samokritično sam razmišljao. Hajmo lijepo ispočetka, polako i po pravilima. Odmaknuo sam se od ekipe, odložio sam štap i počeo izbliza promatrati vodu. Vidim pokojeg Baetisa i gomilu nekih milimetarskih Diptera. No, ribe ignoriraju i jedne i druge. Nema sumnje hrane se u vodenom filmu. Što je to vodeni film i što u takvim prilikama treba činiti? Najkraće rečeno, vodeni film je sloj neposredno ispod vodene površine. Raznorazne bubice dotiču površinu vode odozdo, tako da se izvana ništa ne vidi. Neke se pritom aktivno presvlače iz nimfe (vodencvijetovi i obalčari) ili pupe (tulari i dvokrilci) u krilati oblik, neke su već uginule pa ih voda pasivno nosi nizvodno (ose, mravi, uginuli vodencvijetovi...). Ovisno o vrsti i razvojnom stadiju "bubice" se drže za film u različitim položajima. O ovome su napisani brojni članci, pa i knjige. Čitanje pravih stvari sigurno može pomoći, no ne i zamijeniti pažljivo promatranje prirode.

Najjedostavniji, ali ujedno i najlošiji način u takvim prigodama je mijenjanje muha napamet bez preciznog uvida u to što ribe selektivno jedu. U konkurenciji su različite varijacije na temu pupe, emergeri, Klinkhammeri, plivajuće nimfe, mravci, ose, spentovi... Takvim pristupom gubi se dosta vremena uz vrlo neizvjestan rezultat. Netko napipa muhu i lovi, mnogi drugi ne. Samo promatraju ribe koje bezbrižno jedu. A jedu malo muhe u filmu, malo ribičke živce. Imao sam prilike svjedočiti manje ili više dostojanstvenim ribičkim porazima. Od varijante gdje se gospodin ribič nakloni vodi i prizna da su pastrve taj dan bile pametnije, do šutanja štapa i najopakijih psovki koje je šire balkansko područje uspjelo sročiti. Poznat mi je i jedan slučaj kada je višegodišnje prijateljstvo između dva ribiča na Gacki puklo zbog riba u filmu. Naime, jedan je napipao muhu i lovio ribu za ribom, a drugi nikako. Prvi mu iz šale nije želio reći na što lovi pa je ovom drugom puknuo film. Ali ne vodeni. Prekinuli su diplomatske odnose i do dan danas se nisu pomirili.

Klupica uzvodno od Prvog mosta jedno je od lijepših mjesta na Gacki pogodnih za odmor i smišljanje ribičke taktike

Kada se selektivno hrane, čak i manje iz ribnjaka ubačene pastrve, mogu biri vrlo nezgodan protivnik neiskusnom ribiču

Dakle, nakon što smo promatrajući rijeku nedvojbeno utvrdili da se ribe ne hrane kukcima na površini vode već u vodenom filmu moramo ustanoviti što konkretno jedu, znati kako se ta životinja ponaša te tome prilagoditi tehniku vođenja imitacije. Postoji tri načina kako to možemo učiniti. Prvi je analiza probavila riba. Taj način ima svoje prednosti i nedostatke. Naime, ribu ne smijemo ubiti pa sadržaj želuca možemo izvući samo pumpicom ili u najgorem slučaju kakvom žličicom za kavu. Ribi to najvjerojatnije nije osobito ugodno, no što je tu je, ako stvar učinimo brzo i pažljivo neće joj biti ništa. Mana ovog načina je što mnoge životinjice u želucu ribe potpuno promjene boju, što nas može navesti na krive zaključke kod izbora muhe.

Drugi način je da životinjice s vode pokupimo finom mrežicom. Pravu entomološku mrežicu malo tko nosi sa sobom, no obična ženska čarapa rastegnuta na podmetač u nuždi zadovoljavajuće služi svrsi. Pritom je vrlo poželjno prijateljicu ili suprugu uaprijed detaljno upoznati s postojanjem i namjenom ovog ribičkog pomagala. U suprotnom... Takvo istraživanje prehrane ribe u filmu može uzeti nešto više vremena, no rezultat je u nekim segmentima bolji od analize želuca ribe. Vidimo prirodnu boju i što je još važnije pokretljivost buba koje smo ulovili. Ovdje postoji i domaća zadaća. Kako bi imali potpunu informaciju o tome čime i kako treba loviti moramo malo proučiti literaturu i internet. Naime, poznavanje ponašanja riblje hrane jednako je važno, ako ne i važnije od poznavanja njena izgleda. Na temelju ponašanja prirodne hrane biramo tehniku lova imitacijom. 

Ljudi koji gospodare Gackom trebali bi već naučiti da tu nitko ne dolazi (u)loviti očerupane potočne pastrve atlantskog tipa

Treći način je pažljivo promatranje vode iz neposredne blizine, u kombinaciji s ranijim ribičkim iskustvima i poznavanjem života vodenih kukaca. Jeste li možda vidjeli ribiče koji leže na mostu ili pognuti "nepokretno bulje" u vodu? Ako ih vidite, nemojte se smijati jer dečki rade ozbiljnu stvar. Pokušavaju precizno utvrditi kako izgleda i kako se ponaša ono što ribe jedu. Priča je jednostavna ako vodom plovi samo jedna vrsta kukaca jer se zna dogiti da ih ima više, dok riba bira samo jednu od njih. Konkretno te večeri, nakon 15 minutnog buljenja u vodu, zaključak je bio da ribice ganjaju Baetise (mali vodencvijetovi svjetlo krem boje vrlo brojni u Gackoj) koji se presvalače u filmu. Za razliku od nimfe oni već imaju izvučena krilca. Pročeprkao sam kutiju s muhama i među brojnim nimfama pronašao jednu mokru muhu koja je u grubim crtama sličila pomenutoj "bubi". Tu je odmarala barem 20 godina.

Slijedeći korak je određivanje pravilnog načina vođenja. Ove životinjice spadaju u skupinu brzoplivajućih nimfi, što znači da njihovim imitacijama u vodenom filmu treba dodati malo života. Pasivno nošene nizvodno one neće tako lako pokrenuti selektivnu ribu. No, zabacimo li mokru muhu malo koso nizvodno, potopimo predvez i lagano štopamo strunu tako da muha proizvodi jedan mali jedva zamjetan valić na površini... Epilog priče bio je tridesetak ulovljenih pastrvica u samo dva sata ribolova. Skočila je praktično svaka koja se pokazala na površini. Plus nekoliko žalosnih Talijana koji su to promatrali ne uspjevajući se sastati s ribom. Prijatelj Mladen je isto relativno dobro lovio. No, obojica nismo uspjeli uloviti ni jednu ribu preko 40 centimetara. U Gacki se računaju samo one 50+, a uvijek se trudimo napipati kakvu 60-ku. To je i najveća mana večernjeg ribolova. Teško možemo birati što ćemo uloviti, pa dominiraju male.

Hrvatski Francuz Nikola jedan je od rijeđih ribiča koji doista zna izaći na kraj s pastrvama u Gackoj u svim situacijama

Taj večernji ribolov u filmu probudio je uspomene iz mladosti, doba kada je bio posebno zanimljiv. Metodu nimfolova na viđeno tada još nisam dovoljno usavršio. Nisam često lovio ni strimerom iz razloga što za to nisam imao adekvatan pribor, a nisam ih znao ni zadovoljavajuće dobro bacati. Suha muha je tih godina bila standard, a lov u filmu na Gackoj i još nekim "triki" vodama "viša ribička matematika". Trebalo mi je nekoliko godina promatranja, čitanja i eksperimentiranja na vodi kako bih problem selektivne ribe u vodenom filmu riješio do zadovoljavajuće razine. Na temelju tih iskustava u listu Ribolov, glasilu Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza, 1986. godine napisao sam i jedan sasvim pristojan člančić. Uz nešto jezičnog peglanja, bolji papir i grafiku prošao bi dan danas. Sve skupa poslužilo mi je idući dan kao inspiracija za vezanje muha. Sada puno bolje opskrbljen tim mokrim muhama iz doba moje mladosti, uputio sam se iduće jutro ponovo na Gacku s odlučnom namjerom da pastrvama tamo još jednom propisno zagorčam život. Posebno onim većima, koje prekjučer pred mrak nisam uspjevao pronaći među mnogobrojnim malim. Dobar plan, ali...

Članak o ribolovu u vodenom filmu inspiriran Gackom, napisan prije točno 32 godine, možete pročitati ako kliknete na sliku

Potez Gacke poznat kao Kopsin zavoj, po zagrebačkom odvjetniku koji je tu često boravio, jedan je od boljih za lov u filmu

Drugi dan bio je potpuno drugačija ribička priča. Već oko 10 sati, čim je sunce probilo maglu, Gacka je bila prepuna sićušnih crnih mravaca. Udica broj 18-20, ne veći. Tijelo se jedva vidi, samo sjajna bijela krilca. Iako sam nešto riba ulovio standardno, na pupe Simuliume i dublje potopljene Baetise, pomno planirana akcija s mokrom muhom u filmu totalno je zakazala. No, plivajući mravac je "ubijao". Budući da sam danju po lijepom sunčanom vremenu bez vjetra mogao pogledom birati ribu koju lovim, zategnuo sam među ostalima i nekoliko vrlo pristojnih pastrva klase 50+ centimetra. Još nekoliko sličnih pobjeglo je u travu i s pirsingom u njušci. Predvečer je potpuni mir. Tek tu i tamo koji kolobar na terenu gdje ih je prekjučer bilo na stotine. Pretpostavio sam da su se nažderale mrava pa za večeru nisu bile raspoložene ganjati Baetise u filmi. Baš šteta. Ipak, ona prijepodnevna akcija na plivajućeg mravca bila je i više nego dovoljna za dobro raspoloženje. Nema sumnje, na Gacki je svaki ribolovni dan nov i drugačiji. Neki možda malo bolji, neki lošiji, ali ni jedan nije tako loš kao sjedenje na poslu ili u zadimljenoj birtiji. (alp)

Prirodna ribica od 50 i koji centimetar ulovlena je na pupu Simuliumma u vodenom filmu