Fotografija: Različita lica iste umjetne muhe

Fotografije umjetnih muha u pravilu nerealno prikazuju njihov izged. Lijepa muha na slici, uživo, a osobito u vodi izgleda potpuno drugačije. Lijepe muhe s šarenih sličica često se u realnim ribolovnim uvjetima ne ponašaju dobro, dok one naizgled ružne tek u vodi dobiju oblik i akciju kakvu bi smo zapravo željeli imati

Kod mnogih muha je na temelju fotografije gotovo nemoguće zaključiti kako one doista izgledaju u živo, na zraku ili u vodi

Fotografija općenito, kakva god bila i izgledala, najčešće ne pokazuje stvari realno, tako kako ih mi vidimo golim okom. Poznato je, recimo, kako televizijska kamera ljudima dodaje oko pet kila, pa svi izgledaju punašnije nego uživo. Objektiv, ovisno o žarišnoj daljini, može lice promijeniti i do granice neprepoznatljivosti. Po općem dojmu i na bolje i na gore. Danas, u dobu selfija, to zna svatko. No, jeste li znali da fotke hrane dobro izgledaju tek onda kada je ona fotografirana napola sirova? Sigurno ne. Hrana kuhana toliko da je doista ukusna za jelo na fotografiji uvijek igleda loše, gnjecavo i prekuhano. Ovom me je triku svojedobno naučio jedan profi fotograf kome je slikanje hrane bila uža specijalnost. Puno prije računala i programa za obradu fotografija, čovjek je na tome napravio karijeru i hranio obitelj. Naravno, ne polusirovom hranom kakvu je snimao za jelovnike, knjige i plakate.

Nešto slično vrijedi i za fotografiranje muha. Osobito onih čupavih i dlakavih. Snimimo li suhu muhu vezanu tako kako je doista koristimo u ribolovu, na fotki će najčešće djelovati pregusto motana. Overdressed, rekli bi vezačkim rječnikom. Primjerice, jedan dva namotaja na suhoj muhi djelovati će na slici taman lijepo iako takva muha u živo neće moći plivati ni na najmirnoj vodi. Ona koja doista pliva i lovi ribe, s više namotraja perca, izgledat će nerealno prečupava. Naravno, tom će dojmu manje ili više pridonijeti način rasvjete, žarišnja daljina objektiva, izbor postavki na aparatu i drugi elementi koji čine ozbiljnije fotografiranje. Napraviti doista dobru makro fotku muhe i dan danas, uz sva moderna čuda tehnike, ipak treba znati. I alat za to može biti skuplji od najskupljeg mobitela.

U lovu strimerom obično je njegovo ponašanje u vodi kod potezanja i u zraku kod bacanja bitnije od sitnih ukrasnih detalja

Posebno zanimljiva priča su strimeri. Velike muhe koje se u našoj viziji manje ili više uklapaju u formu ribice. Oni na fotkama doslovno imaju više lica. Fotke nas mogu navesti na potpuno krive zaključke o njihovim stvarnom izgledu u vodi i ribolovnim osobinama. Ne zaboravimo, temeljne dobre osobine lovnog strimara su živahna pokretljivost u vodi, mali otpor vodi pri tonjenju i podizanju iz vode, manji otpor zraku pri bacanju. To je puno važnije od lijepih okica i šljokica, koje ljudima izgledaju "kao žive". Odnosno, strimeri koji u vodi nemaju adekvatnu akciju, koji čine značajniji otpor pri podizanju iz vode ili čine raznorazne probleme pri zabacivanju smatraju se manje dobrima u ribolovu. Bez obzira na atraktivan izgled na fotografiji. Na seriji fotografija dolje vidimo različita lica muhe vezane u Banana Fly stilu. Riječ je o muhama na tubicama, koje su dokazano među najboljima za lov lososa po cijeloj Skandinaviji. U njihovu lovnost se tamo ne sumnja, nema 'ko ih nema u kutiji. Malo preuređene odlično love i mnoge naše domaće ribe.

Ista muha snimljena raščerupana na vjetru, zalizana za "lijepu sliku", mokra pa ocijeđena, i u vodi, takva kakvom je vidi riba

1.Strimer koji smo netom vezali, u svom "očerupanom" izdanju, može potpuno nakaradno izledati. Toliko da će neupućeni promatrač fotografije ribički zaključiti kako je očajno loše vezan. S druge strane strimer od krutog materijala pošišan i ulickan škaricama djelovat će samo na slici puno ljepše i uvjerljivije. Slično kao napola skuhan grah s kobasicom, koji samo na slici puno ukusnije izgleda.

2. Nakon što smo isti strimer lijepo začešljali, a po potrebi i malo ulickali mokrim prstima, potpuno druga slika. E, to je sada prava mala ribica, pomisli bi sve dok se vlaga ne osuši, a muha ponovio napuhne i na zraku izgubi svoj riboliki oblik. No, estetika van vode ne znači da je stimer loš u ribolovu. Upravo suprotno, to govori da materijal u vodi radi što većina riba voli vidjeti.

3. Treće lice istog strimetra je kada ga propisno namoćimo i zatim dobro ocijedimo. Onaj mekan stisnut će se k'o čupavi mačak kojeg izvadimo iz vode. Nema ga se što za vidjeti. Međutim, i ta slika iskusnom ribiču puno govori. Prije svega da će takav strimer biti lakše podići iz vode prije bacanja od onog koji je i mokar van vode zadržao gotovo istu punoću i formu. Drugo, takva slika nam govori da je jedan strimer u vodi prozračan, a onaj dugi ne. Pogodite što je bolje?

4. Želimo li pak vidjeti najrealniju sliku nekog strimera, moramo ga fotografirati u vodi, pri realnoj brzini povlačenja ili onoj brzini protoka vode u kojoj ćemo ga koristiti. No, ni ta slika neće biti baš do kraja relan. Dojam najbliži stvarnom stanju imat ćemo kada snimimo filmić umjeto fotografije. Tek tu ćemo vidjeti kakvu formu strimer doista ima, je li i koliko sličan živoj ribici te kakva mu je akcija. Djeluje li mrtvo ili živahno radi na ribama privlačan način.

Iako vrlo jednostavno vezana na plastičnoj tubi, zahvaljujući izboru materijala i konstrukciji lako se baca i ima neodoljivu akciju

Zaključno, lijepa znalački vezana muha je - lijepa muha. Lijepa fotografija muhe, kakva god bila i kako god nastala, je  - lijepa fotografija. I u jednom i u drugom možemo s pravom uživati. I jedno i drugo traži vještinu, znanje i talent, koji zaslužuju svako poštovanje. Međutim, ako razmišljamo samo o ribolovnim kvalitetama tog ribičkog mamca, prave zaključke možemo izvesti samo razumnom analizom materijala i tehnike vezanja muhe van vode, te promatranjem njenog izgleda i ponašanja u vodi, gdje je vide i ribe. Lijepo na dlanu, lijepo na fotografiji ne mora, a vrlo često i nije, ono što doista dobro lovi ribe. (alp)

Sava: Jednoručnim ili dvoručnim priborom?

Na velikoj rijeci poput Save oko Zagrebu oba načina imaju svoje prednosti i mane. Do 20 metara jednoručni štap je neupitno bolje rješenje. Finoća i preciznost tu su presudni, osobito u lovu suhom muhom. S druge strane, ako treba cijeli dan bacati strimer 25 metara i dalje, dvoručni je štap nezamjenjiv

Lov bolena laganim dvoručnim priborom na Savi oko Zagreba tehnički je gotov identičan ribolovu lososa po niskoj vodi

Variatio delectat! Promjena veseli, lijepo su u poznatoj izreci ustanovili još antički Rimljani. Možemo ju primijeniti na sve i svašta. Ribolov umjetnom muhom i ribolovni pribor, među ostalim. Sila zakona onemugućila nam je ovih dana promjenu lokacije, koja bi nas trenutno najviše veselila. Tipa 'ajmo Gacka, Kupa, Slunčica..., neka tajna mjesta. No, Sava je srećom još uvijek tu. I ribe su tu koje jesu. Uglavnom klenovi, boleni, možda pokoja mrena. Nema se što drugo pa smo promijenili pribor i način ribolova. Umjesto lova jednoručnim štapom, kojom smo ovih dana lijepo nalovili debelih klenova, prebacili smo se na lagani dvoručni štapić i bolene. Malo ih je i nisu baš u najboljoj formi ove godine. No, zabacivanje dvoručnim štapom po savskim brzacima je samo po sebi dovoljno zabavno. Riba na kraju dođe kao kao bonus dodatak. I tako, dok picanjski svezan strimerčić prvo savršenom putanjom leti zrakom, a zatim skakuće po savskom brzakom, misli su negdje u Norveškoj. Tamo gdje sunce sada ne zalazi, a debeli lososi plivaju. Zaboravi se korona, potres, porušeni stan i sve ostale nevolje kojih trenutno doista ne manjka. Samo bolen ili debeli klen na kraju pokvare ovu misaonu idilu.

Ako im doista želimo dobro, ribe koje nešto znače je najbolje fotografirati što brže, na način da ih uopće ne poduižemo van vode

No, na stranu pjesništvo, etika i estetika, promotrimo ovom prilikom konkretne situacije u kojima je bolji jednoručni, a u kojima dvoručni mušičarski pribor. Prvo, o kojem je točno priboru riječ. Na velikoj rijeci, u prilikama kada lovimo velikim suhim muhama i manjim strimerima, optimalan jednoručni pribor je duža "šestica" od 9,5 do 10 stopa. Zašto? Prvo, zato što njime možemo po potrebi dalje baciti stojeći u dubljoj vodi. Drugo, zato što dulji štap predstavlja prednost kod spey i roll zabačaja s preprekama iza sebe. Što se strune tiče, WF s dužom glavom i dužim prednjim konusom je izbor autora ovih redaka. Recimo, Guideline Highwater ili slične. Takva struna omogućava finu kontrolu suhe muhe na svim daljinama, ali i komotan spey zabačaj s preko 20 metra, ako baš zatreba. Plus predvez od 4-5 metra s tipetom 0,20 mm. U zabacivanju preko glave takav pribor po poterebi ima potencijalni domet od preko 30 metra. No, bacanje na te daljine, čak i dobrom bacaču, definitivno nije nešto što je ugodno cijeli dan raditi. Previše fizikalije.

Dvoručni pribor za Savu, ali i slične vode je malo složenija priča. Možemo loviti, a i ulovili smo, ozbiljnim dvoručnjacima klase 8 i težima, na daljinama od 30 do 40 metra. Nakon što se dobro nauči spey tehnika, to je definitivno super zabavno za bacanje. Iako glomazno izgleda, fizički je znatno manje naporno nego jednoručni štap. Nezgodno je samo što se ribe od kile do kakvih pet kila na takvom priboru ne osjete. Nema drila, nema pravog adrenalina, idu van doslovno kao šlapa. Drugo, takav je pribor vrlo grub pa zona gdje teška struna gruhne na vodu više nema ribe. Usporedbe radi, masa dvoručne osmice je približno odgovara jednoručnoj strunoi klase 11-12. Riječ je o masi od cca 35 grama. Treće, kada zbrojimo dužinu štapa od cca 4 metra, dužinu glave od cca 11 metra i ukupne dužine predveza od oko 5-7 metara dobijemo minimalnu lovnu daljinu od preko 20 metara. Loviti bliže od toga obično nije praktično, ponekad potpuno neizvodivo. Ako boleni u jatu tuku negdje na pol Save pravi dvoručnjak je odlično rješenje. Inače ne.

Kategorija dvoručnog pribora optimalnog za naše prilike se odnedavno se pjesnički naziva Trout Spey. Ranije su to dečki zvali laganim switch priborom. Kako ime kaže, riječ je o dvoručnom priboru namijenjenom za lov pastrva i sličnih riba gdje se veličinom i ponašanjem odlično uklapaju i bolen, veliki savski klen i mrena.Tu su u igri puno laganije strune i glave, manji do srednje teški strimeri i slične muhe, tanji vršni predvezi. Primarno je dvoručno spey zabacivanje, ali po potrebi ti štapovi su upotrebljiv i za sve načine jednoručnog zabacivanja. To se pokazalo kao praktično strimeraško rješenje u mnogim ribičkim situacijama po Hrvatskoj i okolici. Na Savi pogotovo, u svim prilikam kada je prosječan zabačaj duži od 25 metara. Takvi štapići se po dvoručnoj klasifikaciji opisuju se brojevima 3 do 5 i dugački su obično od 10 do 12 stopa. Prema jednoručnoj klasifikaciji, kakvu za taj isti tip štapova obično koriste skandinavci, riječ je o jednoručnim klasama 6 do 9. O svemu ovom dalo bi se naširoko razglabati, no koga detaljnije znanima naći će sve osnovne informacije, pa i više, surfajući po Internetu. 'Ajmo zato na konkretnije.

Switch štap dugačak 11 do 12 stopa dvoručne klase 4 ili 5 optimalan je alat za ribolov muhom po brzacima Save oko Zagreba

Takav pribor nije pregrub za savke ribe, a prilagodljiv je različitim muhama, taktikama ribolova i daljinama zabacivanja

Pojednostavljeno i prevedeno u praksu, dvoručni štapić Sage One 4116, koji se već godinama provlači kroz ovaj blog dugačak je 3,5 metra. Prema dvoručnoj tvorničkoj klasifikaciji je četvorka. Prema jednoručnoj, po snazi bi bio negdje u rasponu od šestice do devetke, ovisno o tipu strune i tehnike kojom se baca. Zbog svoje svestranosti poslao je u "penziju" cijelu kolekciju jednoručnih i dvoručnih štapova prve lige koje je autor ovih redaka četiri desetljeća krtožio po ormarima. U brutalnom zabacivanju u dalj on se ne može mjeriti s teškom kategorijom dvoručnjaka. Komotan maksimalan domet mu je do 30 metara u idealnim uvjetima. No, minimalna lovna dužina je tek nešto preko deset metara. Dakle, njime možemo komotno i na finjaka loviti i puno bliže nego težim dvoručnim priborom, ali i dalje nego jednoručnim dok stojimo u dubokoj vodi ili imamo prirodnu prepreku iza. Međutim, izvedba pribora, osim o vještini bacača i štapu, uvelike ovisi o tipu strune i predvezu koji koristimo. Sam štap je zapravo manje bitan.

Za površinski ribolov malim strimetrima, ali i velikim suhim muhama, ova se četvorka najbolje ponaša s plivajućom scandi glavom od 300-330 graina. Isprobali smo detaljno mnoge modele glava i struna. Prvi izbor trenutno je kratka Scientific Anglers Spey Lite Scandi glava s OPST mono backingom od 30 ili 35 libri. Na vrhu je Poly Ledaer od 3 metra s konusnim tipetom od 1,5 metara vršnog promjera 0,20 mm. To bez problema nosi neotežane strimere do 7 centimetara kakvi se na Savi obično koriste. Ako treba lovit dublje, što je na Savi relativno rijedak slučaj, najbolja nam se pokazala Guideline ULS 3D+ glava S3/S5/S7 od oko 280 graina s dodatkom 1,5 metara T8 na vrhu. Predvez je ovdje samo 1-1,5 metra najlona 0,20-0,25 mm. Bolja kombinacija od svih kratkih skagit glava koje smo isprobali. Bolje tone, a neusporedivo se ljepše, komotnije i dalje baca spey tehnikama. Usput govoreći, to je ubitačna kombinacija za strimeriranje pastrva na većim rijekama s malo prostora iza. Nosi strimere s pozamašnih 4,5 mm tungstena lakoćom. Mana je što ovom konfiguracijom strimer ne mozemo voditi baš do pod same nege. U lovu pastrva to može biti bitno, no na Savi baš i ne.

Borbena mrena od solidno preko dvije kile zakvačena na dvoručni pribor za lososa klase 8-9 i ide van k'o komad krpe

Zaključno, za ribolov na Savi nije loše imati u pripremi imati u tri pribora. Za sav finiji ribolov, osobito za ribolov suhom muhom, prvi izbor je nešto duža jednoručna šestica. Za brutalno bacanje strimera u dalj, ako baš zatreba, najbolji je duži dvoručni štap klase 6 do 8. Većinu prilika pokriva switch četvorka, obično u kombinaciji s plivajućim scandi glavom i dugačkim predvezom. Treba li ići dublje, samo plivajuću zamijenimo tonućom glavom. Što ako baš nemamo mogućnosti za nabaviti sve to? Ne brinite, obična jednoručna šestica s odgovarajućom strunom odradit će veliku većinu poslova. Ponekad ćemo se namučiti nešto više nego što treba no, što se ulova tiče, u velikoj većini slučajeva nećemo puno zaostajati. Pa ipak, kao što smo na početku kazali, mala promjena pribora veseli... (alp)

Zagreb: Ribolov u vrijeme korona epidemije

Velika većina ribičkih udruga prihvatila je razumnu sugestiju ministra Beroša te ljudima ne ometa ribolov na vlastitu odgovornost uz pridržavanje mjera socijalne izolacije. Dakle, nema okupljanja, natjecanja, roštiljada, tuluma, grljenja i ljubljenja. No, ako smo na vodi sami mogućnost zaraze je praktički nikakva

Sava oko Zagreba trenutno je jedno od najsigurnijih utočišta od Corona virusa i rizičnih socijalnih kontakata

Pravne i etičke dileme smo, dakle, rješili. Ne kršimo zakon, ne ugrožavamo nikog pa ni sebe. Niti nam tko legalno ribolov može zabraniti dok imamo ribolovnu dozvolu i pridržavamo se svih zakonskih propisa. Zato što svaka zabrana ribolova ne može biti posljedica nečijeg hira ili "mišljenja", već iza sebe mora imati jasnu zakonsku podlogu. Ako takve zakonske podloge nema - a u slučaju zabrane ribolova zbog Corone je nema - nema ni sudac kasnije članak zakona na temelju kojeg može pisati kaznu. Jel' tako? Je! Jesi koga ugožavao? Nisi! Barem dok se ne uvede izvanredno stanje, obavezna opća karantena, policijski sat, diktatura ili (potpuno) ne nestane pravna država. Što se, toplo se nadamo, ipak neće dogoditi. Neki bi lokalni šerifi možda već danas željeli tretirati ljude kao ovce, stjerati ih u tor pa zatim šišati kada, kako i koliko im se prohtije. No, to zasada u Hrvatskoj ipak neće proći.

Ovdje nismo imali poteškoća u izbjegavanju masovnijih okupljanja i bliskih socijalnih kontakata kojih se treba čuvati

Proljetni klenolov na Savi je započeo već prije mjesec dana, a najbolje rezultate imali smu u lovu velikim suhim muhama

Zato smo sjeli u automobil i otišli u ribičku socijalnu izolaciju. Kako iz Zagreba legalno ne možemo, izabrali smo najbližu Savu. Tu je klenolov do prije koji dan bio rijetko dobar, no početkom mrijesta situacija se nešto pogošala. Klen je riba koja kod nas nema lovostaja, no zaštićen je prirodno vrlo dobro zato što tijekom mrijesta ne pokazuje nikakvo zanimanje za muhu. Ipak nađe se onih koji su se izmrijestili ili još nisu počeli, a vrlo rado primaju velike suhe muhe i strimerčiće. Ako već ne možemo na pastrve, klenovi od 40-60 centimetara, kakvi se na zagrebačkom području love, solidna su zabava u ovim tmurnim vremenima.

Trenutno mršavi i letargični boleni radije uzimaju velike suhe muhe inače namijenjene debelim raspoloženim klenovima

Što se bolena tiče, rijetko loša godina. Nije bilo veće proljetne vode pa nema ni kedera, koji im služe kako hrana. Boleni su letargični, sve dok ih netko ne poplaši agresivno vođenom varalicom ili bučnim kretanjem po vodi, sunčaju se nepokretni na površini vode čekajući da im pootpadaju pijavice koje su pokupili u zimovnicima. Tu i tamo pokoji se ulovi na suhu muhu za klena ako mu padne točno pod nos. Površinski lov strimerima je za sada nula bodova. Poneki se ulovi u pol vode sistemom stani-kreni na viđeno. No, bit će bolje u svakom pogledu, nadamo se. (alp)

U ribolov, možete sami, ali nikako u društvu

Ovo su riječi Vili Beroša, aktuelnog ministra zdravstva, nadležnog i kompetnetnog za pitanja vezana uz prevenciju i suzbijanje virusne pandemije, izrečene 29. ožujka na Dnevniku Nove TV. Dakle, paničari, dušebržnici, pametnjakovići, "policajci" i slični, ne prilazite nam dok smo sami u šumi, na livadi ili na vodi

Po trenutno važećim preporukama ministra Berošaa možemo riboloviti u mjestu boravišta, bez kontakta s dugim ljudima

- Dobro je šetati, ali sami. Šetnja u društvu nikako nije poželjna. Ako šetate morate svakako biti dovoljno udaljeni od drugih ljudi, a nije realno očekivati da, ako po lijepom vremenu izađete van, budete sami na Jarunu ili na splitskoj Rivi. Zato je ipak bolje ostati doma. Ako ćete na ribolov možete sami, nikako u društvu. - rekao je ministar zdravstva Vili Beroš. Odgovor je to svim paničarima i dušebrižnicima koji su posljednjih dana osjetili potrebu zabraniti ili ometati ribolov ljudima koji su kupili ribičke dozvole, a pridržavaju se svih propisanih mjera i zakona. Dakle, ako je vjerovati ministru, samostalni ribolov nije zabranjen već ograničen na mijesto boravišta!

Građani su i dalje zbunjeni porukama s konferencija za medije gdje se ističe i kako je dobro izaći na zrak, ali i naglašava da svi ostanemo doma. – Dobro je šetati, ali sami. Šetnja u društvu nikako nije poželjna. Ako šetate morate svakako biti dovoljno udaljeni od drugih ljudi, a nije realno očekivati da, ako po lijepom vremenu izađete van, budete sami na Jarunu ili na splitskoj Rivi. Zato je ipak bolje ostati doma. Ako ćete na ribolov možete sami, nikako u društvu – kaže ministar.

Read more at: https://epodravina.hr/vili-beros-danas-razveselio-ribice-ako-cete-na-ribolov-mozete-sami/

Građani su i dalje zbunjeni porukama s konferencija za medije gdje se ističe i kako je dobro izaći na zrak, ali i naglašava da svi ostanemo doma. – Dobro je šetati, ali sami. Šetnja u društvu nikako nije poželjna. Ako šetate morate svakako biti dovoljno udaljeni od drugih ljudi, a nije realno očekivati da, ako po lijepom vremenu izađete van, budete sami na Jarunu ili na splitskoj Rivi. Zato je ipak bolje ostati doma. Ako ćete na ribolov možete sami, nikako u društvu – kaže ministar.

Read more at: https://epodravina.hr/vili-beros-danas-razveselio-ribice-ako-cete-na-ribolov-mozete-sami/

Ovo vrijedi sve dok se ne uvede totalna karantena, zabrana kretanja, policijski sat ili imamo izrečenu mjeru izolacije. Ili, dok netko tko je za to doista nadležan eksplictno ne zabrani ribolov i o tome propisno obavijesti korisnike tog prava. U međuvremenu, narodskim rječnikom rečeno, moramo držati propisanu udaljenost od drugih ljudi i češće prati ruke. Ne smijemo putovati u druge zemlje i napuštati mjesto boravišta. Naravno, ne smijemo se čoporativno voziti u automobilima, ne smijemo organizirati ribičke fešte, koje kakva natjecanja, grupne roštiljade, grljenja, rukovanja, ljubljenja i slične stvari. To ne smijemo, i zbog sebe i zbog drugih.

Međutim, kako iz Beroševih riječi slijedi, nitko nam s više instance ne brani da sami budemo na vodi i u prirodi sve dok se pridržavamo propisanog razmaka od ljudi i ostalih uobičajenih propisa tipa ribičke dozvole, lovostaja i sličnih. Dapače, tako imamo puno manji rizik od infekcije nego kada stojimo u redu u dućanu, mlatimo praznu slamu sa susjedima u haustoru, organiziramo grupna druženja u stanovima sa širom familijom kako bi ubili dosadu - sa ili bez maske. Tko hoće može i u ribolovu staviti kiruršku masku, mada ona i ne predstavlja neku osobitu zaštitu, ako nam se baš neko zaražen unese u facu i obrnuto.

Ribe mogu biti i bez pola repa, pa ipak ne prenose Corona virus, slično kao što to ne čine sunce, voda ili svježi zrak

Samostalnim boravkom u prirodi štetimo virusu, a pridonosimo boljem raspoloženju, koje svim ljudima ovih dana ozbiljno nedostaje. Mnogi su ostali bez posla, prihoda, u Zagrebu i okolici bez kuća i stanova uništenih ili oštećenih potresom. Ni autor ovih redaka nije osobito dobro prošao po svim tim stavkama, iako su mnogi prošli znatno gore. I baš zato, u inat svim sranjima, ne kani se u potpunosti odreći životnog optimizma, elementarnog prava na slobodu kretanja i rekraciju u prirodi sve dok pritom ne krši zakon, službeno propisane mjere vezane uz pandemiju i ne ugrožava nikog oko sebe. Osim nakratko riba, prije puštanja natrag u vodu. (alp)

P.S. Umjesto maltretiranja ribiča koji se drže propisa i zakona, ako neko baš ima jaku potrebu za samoinicijativnim uvođenjem reda, na zagrebačkom bi se području slobodno mogao pozabaviti zadnjim ološem, koji svakodnevno navozi građevinski otpad i različito smeće, koje će prije ili kasnije ugroziti zdravlje ljudi.

– Dobro je šetati, ali sami. Šetnja u društvu nikako nije poželjna. Ako šetate morate svakako biti dovoljno udaljeni od drugih ljudi, a nije realno očekivati da, ako po lijepom vremenu izađete van, budete sami na Jarunu ili na splitskoj Rivi. Zato je ipak bolje ostati doma. Ako ćete na ribolov možete sami, nikako u društvu – kaže ministar.

Read more at: https://epodravina.hr/vili-beros-danas-razveselio-ribice-ako-cete-na-ribolov-mozete-sami/

Ribolov viđenim strimerom na neviđenu ribu

Putujući Gackom blještavi strimerčić je za dlaku preskočio otok crvene trave. Samo nekoliko trenutaka nakon što sam ga pustio da slobodno utone u zelenu dubinu sjevnulo je odozdo. Evo je! Nekoliko minuta oštrog natezanja i potočna pastrva od pedeset i koji centimetar bila je u mreži. Krasan početak dana!

Kraj ljeta jedno je od najljepših razdoblja za ribolov na Gacki iako se pastrve tada puno teže love nego na početku sezone

Zdrava i živahna prirodna potočna pastrva klase 50+ danas se može smatrati vrlo pristojnim ulovom na ovoj vodi

Kraj je ljeta na Gacki. Prekrasano sunčano vrijeme bez vjetra, dan nakon što je prva poštena kiša ubila paklenu vrućinu i najavila dolazak jeseni. Najbolje je što se poželjeti može. Vodostaj je je još uvijek minimalan, samo je voda dobila lagani jedva zamjetni „špric“. Još uvijek je zelena, vide se otoci crvene i zelene vodene trave, no ribe u dubljim dijelovima teško. Loviti nimfom „na viđeno“ može se samo na plićim dijelovima ili pastrve koje su se digle bliže površini. One u dubinama sada ostaju skrivene od ribičkog pogleda. Uvijeti su to kada volim koristiti manje poznatu taktiku lova viđenim strimerom. Drugim riječima, svjetlucavi strimerčić dobro vidim, ali ribu, sve do trenutka kada ga krene zgrabiti, ne. 

Pojam „ribolov na viđeno“, kako sam ga prvi put nazvao u jednom članku 80-ih godina, ili „sight fishing“, kako se danas naziva u stranoj literaturi, inače se odnosi na situaciju kada vidimo ribu, ali samo u nekim posebnim slučajevima pritom vidimo i muhu. Recimo, ako lovimo nekom većom upadljivo obojenom nimfom, strimerom ili imitacijom riblje ikre, izdaleka lako uočimo kada ih viđena riba uzme u usta. Kontriramo i dalje se igramo s ribom, ovisno o prilici. To može svatko. No, najčešće smo uskraćeni za takav kompletan vizualni doživljaj. Manje neupadljive nimfe u lovu „na viđeno“ u pravilu ne vidimo. Osim ako ne lovimo relativno blizu, u vrlo plitkoj i bistroj vodi po sunčanom vremenu bez vjetra. No, vidjeti muhu kod ribolova "na viđeno" nije ni presudno.

Većinu ulova ove godine čine male kalifornijske pastrve ubačene iz ribnjaka, što baš i nije najbolja pozivnica turistima

Ako muhu ne vidimo, iskustveno procjenjujemo zonu u kojoj se približno nalazi i pravi trenutak za kontru određujemo isključivo po ponašanju viđene ribe. Ponekad se pomakne gore, dolje, u stranu, ponekad doslovno vidimo kako zine i zgrabi „nešto“. Na svako takvo ponašanje u zoni gdje procijenjujemo da se približno nalazi muha kontriramo. Strpljivi ljudi koji dobro vide i pažljivo promatraju vodu obično se relativno brzo izvješte u ovoj tehnici. No, nađe se i onih koji ju iz razno raznih razloga nikada ne nauče. Najčešće je u pitanju prirodno slabiji vid, rjeđe nervozna narav. Viši stupanj lova „na viđeno“, naravno, ne traži samo strpljenje i dobro oko već i mnoge zahtjevnije tehnike baratanja priborom koje omogućuju kontrolu kretanja muhe, kako u zraku kod bacanja tako i pod vodom kod vođenja. To se ipak malo teže nauči, no o tome drugi put.

Standardni lov strimerom je druga priča. Naravno, postoje različiti načini i taktike, uključujući i onu „na viđeno“. No, u lovu strimerom ribu obično ne vidimo već sustavno pretražujemo vodu. Brzo, daleko i precizno bacanje sa što manje mahanja tu znači prednost. Ribič koji pokrije više vode u jedinici vremena ulovi više riba od onog kome treba pet minuta kako bi jednom šlampavo zabacio. Ugriz ribe i trenutak za kontru najčešće prepoznajemo po trzaju vrha štapa, slično kao u lovu varalicom. Postoje neke posebne situacije kada promatramo vrh plivajuće strune, no to su izuzeci zato što se u ozbiljnom strimeriranju koriste djelomično ili u potpunosti tonuće strune. Njihova svrha nije puko potapanje muhe, kao što neupućeni ljudi često misle. To možemo postići i otežavanjem same muhe. Trik je u održavanje zategntosti sistema koja omogućava pouzdano prepoznavanje ugriza i kontru kada ribu ne vidimo.

 

Najbolja područja na Gacki za ribolov tonućom strunom i otežanim strimerom su dubljaci u kojima jedva naslućuje dno

Vratimo se slučaju s početka priče. Dakle, ribu iz nekih razloga ne vidimo, a teren je takav da sustavno pretraživanje strimerom po jednoj ravnini nije moguće. Ili ide preplitko, ili smo u par poteza zapeli za travu, kamenje i slične prepreke, što je vrlo uobičajena situacija na Gacki ljeti, pri malom vodostaju i bujnoj vegetaciji. Da ne bi zapeli u travi strimerčić moramo čas naglo dizati na pola metra ispod površine, čas naglo spuštati u dubinu. Jasno, dok strimer pasivno spuštamo u dubinu ili vrlo sporo povlačimo nezategnutim sistemom, prepoznavanje ugriza „na opip“ ne dolazi u obzir. Riba će ga zgrabiti, malo prožvakati i pljunuti prije nego što osjetimo ili na struni vidimo bilo kakvo zatezanje.  

Budući da ribu ne vidimo jedino što nam preostaje u takvoj situaciji je vrlo pažljivo promatranje samog strimera. Kako bi ova taktika bila uspješna prvi preduvijet je odgovarajuće izrađen strimer. Za Gacku on je ukupne dužine oko 3 centimetra jer su veći zabranjeni. No, on mora biti napravljen tako da se vrlo dobro vidi čak i na 2-3 metra dubine (1); tako da vrlo živahno radi čak i pri najsporijem potezanju (2); tako da tone ni prebrzo ni presporo (3). Bezbroj je načina kako to možemo postići, no meni najdraže su različite kombinacije marabua i lureflasha u obliku ribice, uz dodatak jednog osrednjeg tungstena na glavi. Prolazi i zeko umijesto marabua, no taj materijal malo usporava tonjenje, a otežava precizno bacanje. Po ljetnjem vodostaju na Gacki kuglica od 2,5-3 mm je više nego dovoljna. To se sve skupa dobro vidi čak i na nekoliko metara dubine. Za manje maštovite vezače poslužit će i Wooly Bugger s nešto više flasha nego što je na toj muhi uobičajeno.

Čak i ako potpuno zaboravimo na ribe i ribolov boravak na Gacki je lijek protiv stresa, životnih sranja i ljudske pokvarenosti

Pribor je koncipiran vrlo slično kao i za lov nimfom na Gacki uz malo jaču vršnu sekciju predveza. Dakle, plivajuća struna, pa konusni predvez oko dva, a bolje tri metra s omčicom ili prstenom na kraju. No, umjesto tankog najlona za lov nimfom slijedi, ovisno o dubini terena, metar-dva vrha od 0,18-0,20 mm. Napadi ribe na strimer su puno agresivniji, a kontre pune jače nego u lovu nimfama. Neki ljudi kao predvez koriste i ravan monofil bez konusa koji, istina, tone brže. Osobno to ne bih preporučio iz dva vrlo konkretna razloga. Prvo, takav se sistem neusporedivo teže kontrolira kod bacanja pa gubimo na preciznosti. Na Gacki je preciznost bacanja vrlo bitna stavka. Mala pogreška će nas već u startu zaglaviti u vodenoj travi. I drugo, takvim se predvezom puno teže usporava tonjenje strimera u času kada to smatramo potrebnim. Dakle, konus 2,5-3 metra pa cca metar i pol 0,18. To je optimala za ovu tehniku.

Što se klase pribora tiče, ona više ovisi o vještini bacača nego o mogućoj drami kod izvlačenja ribe. Moj omiljeni ljetnji pribor za Gacku su štapovi i strune klase 3 ili 4 od 3 metra ili više. Ako ribič zna što i kako treba raditi, ovakav pribor bez problema podnosi ribu od 65+ centimetara. Istovremeno omogućava bolje manevriranje muhom u vodi i neusporedivo komotnije bacanje s zidom trave iza leđa. Manje uvježbanom bacaču će možda više pasati kakva 5-ica ili 6-ica, no s jačim štapom treba puno više paziti kod kontre i umaranja tanjim predvezom. Naime, suprotno opće uvriježenom mišljenju, riba puno lakše prekine predvez na kraćem štapu klase 6 nego na dužem štapu klase 3. Međutim, istina je i da se otežani strimerčić puno lakše baca priborom klase 6 nego priborom klase 3. Pa dalje prema ukusima, bacačkoj vještini i financijskim mogućnostima...

Ljeti, kada u vodi i oko nje buja vegetacija, štap od 3,25 metra dužine je velika prednost

Nakon što smo fino uštimali pribor promatramo vodu i tražimo izgledna mjesta. Posebno zanimljiva su ona nezgodna ili iz nekog razloga nedostupna za ribolov ostalim ribičima. Pokušajte uz nanose trave uz samu obalu, ali i na sredini vode gdje se mnogi ljudi boje zabaciti. Prelazi plitkog na duboko, zone s većim kamenjem i, naravno, najveći dubljaci u rijeci su mjesta koja iskusan strimeraš olako ne prolazi. Način bacanja i vođenja ovisi od mjesta do mjesta. Na plićim terenima možemo jednostavno ispružiti predvez i strunu pa odmah povlačiti. Tamo gdje treba dublje školovan bacač obično koristi različite trik zabačaje koji omogućavaju brže tonjenje muhe. Recimo, Collapsed cast, Parashut cast, Bucket cast i druge slične. Postji ih cijela kolekcija. Ukratko i vrlo pojednostavljeno, ovi zabačaju služe kako bi predvez i(ili) stunu labavo složili na vodu zbog čega muha slobodnije, puno brže i dublje tone. Kada dosegne željenu dubinu zategnemo sistem i strimeru dajemo željenu akciju. U pomenutim uvijetima na Gacki obično je to vrlo sporo povlačenje. Tek toliko da strimerčić ritmički leluja i bljeskovima odaje svoj položaj. No, može biti i brže ako ribe agresivnije primaju.

Jedno od često dobrih mjesta su piloti ispod mostova gdje dobar dio ribiča ili zaboravi ili ne zna  kvalitetno zabaciti

Obzirom na bistrinu i dubinu vode, ribu u startu obično ne vidimo pa način potezanja prilagođavamo osobitostima terena. U dubljoj vodi usporavamo, kada prelazimo preko prepreka od trave ubrzavamo. Ako pokoju ribu pritom vidimo još bolje. U svakom slučaju, uvijek vrlo pažljivo pogledom pratimo strimer, od trenutka kada dotakne vodu pa sve do trenutka kada ga izvadimo i ponovo zabacimo. Griz može uslijediti u bilo kojoj fazi. Pastrva najčešće samo sune iz dubine i vidimo bljesak koji ne ostavlja nikakve dileme. Međutim, postoje i situacije kada ga ribe prate i vrlo diskretno uzimaju. Jedino što tada vidimo je kako uočljiv strimer u sekundi nestane iz vida. Na svaki takav slučaj treba lupati kontru. Nipošto ne treba čekati udarac na štapu ili zatezanje strune jer ćemo tako sigurno promašiti ogroman postotak ugriza. 

Korisno je znati da ribu koju ulovimo i odmah pustimo često vrlo brzo možemo ponovo loviti.  Slično je i s ribom koja na prvu prekine predvez ili se otkvači. Takve se ribe često ulove već isti dan. Međutim, ribu koja više puta uzme muhu, temeljito ju prožvače i ustanovi kako ta „stvar“ definitivno nije jestiva teško možemo ponovo uloviti bilo čim sličnim kroz duže razdoblje. Mnoge „neulovljive“ ribe koje se viđaju u Gacki posljedica su brojnih prožvakanih muha pri čemu ribiči nisu prepoznali griz. Dakle, na najmanju sumnjivu situaciju kontra. Međutim, s kontrom ne treba ni previše žuriti ni previše siliti. Ako to učinimo, jednostavno ćemo izvući strimer ribi iz usta, a u slučajevima osobito divljeg napada prekinuti predvez. Pravovremena odmjerena kontra je pravi opis onog što treba učiniti. Naravno, dok se način dobro ne usavrši bit će promašaja. 

Široke naslage vodenog bilja ispred ribiča jedan su od glavnih razloga zašto na ovoj vodi vrijedi imati nešto duži štap

Sve u svemu, taktika lova neviđene ribe „na viđeni strimer“ je vrlo uspješna i zabavna. U određenim razdobljima tako se ulovi puno drugim načinima teško ulovljivih pastrva. Primjenjiva je ne samo na Gacki već i na mnogim drugim vodama. Recimo, osobito lijepo sam se tako znao naloviti na rijeci Krki u Sloveniji. U grubljoj varijanti, s većim strimerima i jačim štapom, to je i fenomenalno uspješna taktika lova štuka, koje su u rupama od trave puno bolje maskirane od pastrva u Gacki. Dakle, ubaci se u rupu među vodenom travom ili lopočima, super sporo povlači i čeka da strimer iznenada nestane. Prolazi i kod mnogih drugih ribljih vrsta. Za ribiča početnika to je i odlična predvježba za puno zahtijevniji lov nimfom „na viđeno“. Naravno, ovaj način ribolova strimerom ima i određene nedostatke. Prvi je što ribe ponekad ne žele primati upadljivo uočljiv strimer jer više vole manje upadljive kombinacije. Isto tako, ako je voda preduboka, premutna ili vjetar mreška površinu toliko da se baš ništa u vodi ne vidi ovu taktiku teško možemo primjeniti. No, ako ako su uvjeti prikladni, svakako vrijedi probati. (alp)

Norveška: Potraga za lososom po rijeci Gauli

Mikro lokaciju smo sami s(p)retno otkrili dan ranije. Prvo se Janku, nakon kraćeg natezanja, otkvačio jedan dobar. Bio je moj red. Zabačaj koso nizvodno, napeto isčekivanje, struna se već skoro poravnala s obalom... Dum! Nakon kratke i oštre borbe naš prvi atlanski losos bio je pod kontrolom u plićaku.

Iako se umaranje lososa od 90 centimetara ne bi moglo nazvati dramatičnim, sasvim pristojno vuče (Snimio: Janko Bartolec)

Postoje različita zanimljiva mjesta za ribolov, ribe, ribički mamci, ribolovne tehnike, baš kao i različite ribičke sklonosti. "I neka cvate tisuću cvijetova", rekli bi Kinezi. No, u toj širokoj ponudi mogućnosti, ribolov atlanskog lososa umjetnom muhom neosporno slovi kao vrh vrha. Napraviti sam svoj ribički mamac od hrpice dlaka i perja, zabaciti ga dvoručnim štapom daleko u široku moćnu vodu te osjetiti tajanstvenu divlju ribu, koja je stotinama kilometara putovala morem i rijekom uzvodno kako bi obnovila vrstu, poseban je doživljaj. U potrazi za djelićem takvog iskustva, krajem lipnja, ribički kompanjon Janko i moja malenkost uputili smo se oko 2500 kilometara na Sjever. Preciznije, u norveško mjesto Storen na rijeci Gauli. 

Gaula inače slovi za jednu od najboljih u Europi baš po ulovima krupnih atlanskih lososa. Ovdje oni relativno često premašuju težinu od 20 kilograma dok su ulovi od 10-ak kilograma, kažu, uobičajeni. Barem u teoriji. Proučili smo svu teoriju, dobro se opskrbili svim što je potrebno za tu vrst ribolova. Činilo se jednostavnim, no u praksi se baš i nije pokazalo tako lako. Koliko je ovaj ribolov naporan možda nabolje svjedoči činjenica da je pisac ovih redaka u četri dana izgubio pet kilograma. Veranje po skliskim stijenama, stalno klackanje po oblucima veličine nogometne lopte, nagle promjene temperature i kronično nespavanje pokazalo se ubitačnim. Nema dijela tijela koji nakon toga ne boli. Od gležnjeva, koljena i leđa na dalje.

Šljunak je ovdje znatno krupniji od našeg pa je hodanje po ovakvom terenu iznimno neugodno (Snimio: Janko Bartolec)

Atlanski losos, ulovljen muhom u norveškoj rijeci Gauli, u trenutku puštanja na slobodu (Snimio: Janko Bartolec)

Naša se avantura prigodno poklopila s Međunarodnom godinom lososa, koja se trenutno obilježava u svijetu, a s ciljem zaštite ove ribe i njenih staništa. Svi lososi, u svijetu postoji samo šest vrsta, ugroženi su ne samo degradacijom staništa. Osim izgradnje umjetnih brana i regulacije riječnih tokova tokova, globalne klimatske promjene, onečišćenje mora i rijeka, bolesti i prekomjerni izlov u komercijalne svrhe lososima prijete izumiranjem. Iako se losos smatra vrhunskom prehrambenom delicijom, naša namjera nije bila prodati ga nekom ili pojesti za večeru, već uloviti i pustiti na način koji neće ugroziti njegovo zdravlje i opstanak vrste. 

Takav kontrolirani ribolov lososa muhom je jedan od najučinkovitijih realno održivih sustava njihove zaštite, smatraju čak i biolozi, koji se samim ribolovom lososa ne bave. Pokazalo se, naime, kako dobro organizirani i motivirani ribiči, koji love i puštaju ulov, štite ribe i prirodu puno konkretnije od agresivnih "zaštitara životinja", "vegetarijanca", "aktivista" i sličnih, koji stvarnu divljinu najčešće nisu ni omirisali. Pritom od realne održive zaštite lososa koristi ima i lokalna zajednica, i država u cijelini. U to smo se u Norveškoj uvjerili na svakom koraku. Među ostalim, i u zračnim lukama gdje se filmići o Godini lososa vrte na oglasnim panoima svakih nekoliko minuta, dok brojni ribiči iz svijeta iskrcavaju pribor i kreću u životnu ribičku avanturu.

Jedna od posebnosti ovog dijela svijeta je što ljeti nema prave noći. U pola deset navečer rijeka izgleda ovako

Prigoda za šetnju po pitomijem terenu nije bilo previše, no staza prema željezničkom mostu u Storenu je jedna od njih

Sve u svemu, u konačnosti smo dobro prošli. Stigli smo živi i uglavnom zdravi i tamo i natrag. Uvjeti za ribolov bili su odlični. Društvo isto tako. Imali smo i dvije dobre ribe na udici. Umjetnom muhom na mušičarski pribor ulovili smo lososa dugačkog 90+ centimetra, po procjeni lokalnih stručnjaka teškog oko 7,5-8 kilograma. Ribičkom kompanjonu Janku se, nažalost, otkvačio znatno veći. U usporedbi s prvim, po načinu kako se ponašao, lako moguće klasa 15+ kila. Iako se to iz pozicije ribolova pastrva može činiti kao loš ulov, ribolovni vodiči i losos fanatici iz cijelog svijeta, koje smo tamo zatekli, objasnili su nam kako je to iznenađujuće dobar rezultat. 

Obzirom da smo prvi put tu, ne poznajemo vodu, nemamo vodiča, u samo četiri dana ribolova čak dvije dobre ribe su čudo. Kad se pročulo svako malo su nam nepoznati ljudi prilazili čestitati. Pričaju kako mnogi ribiči ovdje pokušavaju godinama, provode tjedne i mjesece na vodi pa ništa ne ulove. I to na najboljim mjestima nedostupnim smrtnicima, u pratnji vodiča koji u rijeci poznaju doslovno svaki kamen ili udubinu koja drži ribu, muhe, pribor, osobitosti vode i sve ostalo što ribolov čini manje ili više uspješnim. Izreka kaže kako sreća prati hrabre! Istina, u nekim proširenim inačicama, i djecu, pa siromašne duhom, onda bedake, pijance... Kakobilo, iz te raznolike ponude karakternih kvaliteta i višim silama olakotnih okolnosti nešto nas je očito zakvačilo.

Ova kombinacija mladosti i iskustava pokazala se dobitnom u težnji za zdravijim životom i ribičkim avanturama

Mjesto za kupuju dozvole i dezinfekciju pribora lako je uočljivo. No, za unutrašnju dezinfekciju nema ništa osim sladoleda

Već u startu bili smo jedna mala, ali vrlo solidna ekipica. Nije bilo svađe, sebičnjaštva, ljubomore, utrke tko će gdje prvi stići, a zadnji platiti te sličnih gadarija, koje mogu uništiti čak i najvedriji dan na vodi. Koprivničanec Janko Bartolec, iako zbog možda pretjerane skromnosti manje poznat kod nas, naputovao se po elitnim ribičkim destinacijama svijeta. Snalazi se po zračnim lukama, renta-carovima i ostalim stvarima bitnim za preživljavanje u 21. stoljeću kao riba u čistoj vodi. Među ostalim radio je tri mjeseca kao profesionalni ribički vodič za morske pastrve u Patagoniji. Ekipa s kojom je radio u ovo doba godine bavi se tim istim poslom upravo na rijeci Gauli. Ta njegova poznanstava pokazala se nam se od iznimne koristi. 

Bez njih, posebno bez Njemca Mawilla i Argentinca Nančija, teško bi se snašli. Bleki, Danac balkanskih korijena, puno nam je pomogao. Dečki, svi skupa tamo, još jedno veliko hvala! Drugo, obojica smo instruktori zabacivanja sa solidnim ribičkim iskustvom. Rukovanje dvoručnim štapovima nije nam strano. U bacačkom segmentu bili smo iznad tamošnjeg prosjeka. Naime, početniku su potrebni sati sustavne poduke kako bi mogao cijeli dan zabacivati tonuće sisteme spey tehnikama na 30+ metara, s minimum prostora iza sebe. A drugačije je teško loviti muhom na velikoj i brzoj rijeci tipa Gaule, prosječno širokoj preko 100 metara. Najbolji bacač kojeg smo vidjeli, neki Amerikanac, stabilno je derao distancu 45-50 metara. Impresivan prizor.

Ribolov mušicom na Gauli u Storenu. Na drugoj obali bijele se kamp kućice jedne od brojnih ribičkih kolonija uz rijeku

Štapovi se ovdje transportiraju na krovu automobila, koji se može ostaviti na parkiralištu ili u šumi bez straha od krađe

Što se pribora tiče, na Gauli se muhom lovi isključivo dvodučnim štapovima i povećim rolama na kojima je namotano minimum 200 metara jakog backinga. Poželjno je i više. Teža verzija za višu vodu je štap 14-15 stopa na više, klase 9/10/11, u kombinaciji s različitim tonućim strunama i najvećom rolom top klase. Za nižu i bistriju vodu 13-14 stopa klasa 8/9 prolazi. Koristio sam ovu laganiju verziju pribora, kojom ponekad lovim bolene po Savi ili imaginarne glavatice po Kupi. To je ipak vrlo konkretna štapina uglednog proizvođača. Nećemo ga besplatno reklamirati, kako pristojni ljudi ne bi pomislili da smo ulizice ili jeftina roba. No, lokalni dečki su i na taj baš fini kompletić pomalo zabrinuto klimali glavom:

– Daljinu bacanja imaš, ali ako ti na to sada, po većoj vodi slučajno stisne neki debeli... Možda može proći, ali ćes se sigurno fino natrčati po obali. Volio bih te vidjeti poslije – u slobodnom prijevodu objašnjavao mi je Mawill, jedan od vodiča s kojim smo se u njegovo slobodno vrijeme najčešće družili. Inače, nekom ribiču je na najjači pribor baš taj dan stisnuo losos od oko metar i trideset, težak dosta preko 20 kila. Trčao je za njim skoro kilometar nizvodno po najgorim gudurama. Mnogi ljudi misle kako ribolov nije opasan i fizički zahtjevan sport, što je u brojnim slučajevima i točno. No, ribolov lososa definitivno ne spada u tu penzionersku kategoriju. Pomenuti turbo-losos je na kraju prizemljen, izmjeren i pušten, no ribič koji ga je ulovio, navodno, je skoro umro. Zašto to ne čudi?

Baciti muhu 30-ak metra daleko s preprekom iza leđa nije nešto što se može naučiti u pola sata (Snimio: Janko Bartolec)

- Po takvom terenu, s mojih 59 godina na grbači, ubrzo bih se probudio u Valhalli. Ali, dobro, neće baš meni iz prve taj najveći hrgan... – pokušao sam razumno analizirati situaciju. Srećom, kasnije se to razmišljanje pokazalo sasvim u redu. S osrednjim lososom kojeg sam zakvačio nije bilo baš nikakvih većih drama i problema. Ni s mojim zdravljem, ni s relativno laganijim i finijim štapićem. Bilo je bas lijepo. Malo je vozikao gore-dolje, lijevo-desno sve dok ga Janko nije znalački dohvatio za repinu. Dečko je taj zahvat očito dobro uvježbao dolje u Patagoniji. Nakon toga losos je mogao samo mirno čekati u plićaku dok ga na brzaka uslikamo, otkvačimo i pustimo. Što se slikanja tiče, ovdje se ne toleriraju polusatni "umjetnički fotosešeni" kao po našim hrvatskim baruštinama. Imaš nekoliko sekundi za slikanje, jer je držanje žive ribe van vode kažnjivo. Ili ga umlati odmah kako treba, ili ga odmah pusti kako treba. Tako bi i kod nas trebalo biti. Barem na visinskim vodama ljeti, kada su ribe posebno osjetljive.

Sličica za uspomenu možda nije baš najbolje uspjela, ali riba nije bila van vode duže od nekoliko sekundi (Snimio: J. Bartolec)

Velike role, mušičarske strune različitih gradacija tonjenja i minimum 200 metara backinga preporučljiv su alat na Gauli

Bitna stvar u priboru su strune. Različiti vodostaji i različita mjesta traže drugačije strune. S te stane bili smo više nego dobro dobro pripremljeni, budući da mi je eksperimentiranje s mušičarskim strunama neka vrst dopunskog hobija. Loša struna može biti veliki problem. Odokativno procijenivši brzinu protoka i dubinu terena, uglavnom sam koristio Rio Game Changer F/I/S3/S5 s trometarskim vrhom T15, što leti kao metak i tone kao kamen. Predložio bih čak promjenu naziva ove strune u Fly Changer jer sam po dnu ostavio dosta muha. No, čuo sam kasnije, pojedini uspješni ribiči koristili su još agresivnije linije. Preporučljivi predvezi su 0,40 – 045 mm nosivosti cca 12-15 kila. Dužina predveza je metar do metar i pol na tonućoj struni. Što je stuna sporije tonuća predvez je duži. Za kompletno plivajuću strunu može biti i pet metara. Iskusni ribiči su nam rekli da se losos u ovo doba godine ne boji predveza i da mirne duše možemo staviti i deblji. Tko bi to pomislio. No, zadnji dan nakon što je voda pala za oko metar i pol, lovilo se sporije tonućom kombinacijom. To se neusporedivo ugodnije baca, ali se našim ribicama, nažalost, nije tako svidjelo.

Po pitanju muha, svakom tko se uputi na Gaulu preporučljivo je ponijeti sa sobom pribor za vezanje, kupiti na licu mjesta materijale i napravi one muhe koje u tom trenutku idu. Svako večer napravi se par komada i to je dosta za dan. Puno ekonomičnije nego naštancati unaprijed bezbroj muha, kako bi se pokrile sve moguće i nemoguće ribolovne situacije. Tko nema problema s ribolovom na tuđe muhe može kupiti i gotove, koje stoje 5-10 eura komad. Muhe za losose inače variraju od sičušnih, veličine 1,5 centimetra, za malu i bistru vodu do velikih, dugačkih i po 15 centimetra, za mutnu i visoku vodu. Većinom su uzrađene na tubama koje se montiraju na predvez s dvokukom ili  trokukom veličine 4-14 na kraju. Veće udice su zabranjene. Tijekom zime navezao sam ih nekoliko stotina, no i one najveće od 10+ centimetara bile su premale za uvijete koje smo prvi dan tamo zatekli na vodi. Profi vodič Nanči nam je stoga preporučio da na predvez navučemo po dvije takve u nizu, pa je ukupna dužina mamca bila kakvih 12-15 cm. 

Tandem od dvije muhe, dugačak oko 13 centimetara, snimljen neposredno nakon što je na njega zagrizao drugi losos

Priznajem, malo je to čudno izgledalo, teže se bacalo, ali se lososu očigledno svidjelo. Obojica smo imali poteze na takav tandem u kombinaciji narančaste i crne boje s malo blještećih trakica. Na Gauli se narančasto crna kombinacija boja inače smatra apsolutnim favoritom za višu i mutniju vodu, dok se po bitrijoj najčešće koriste muhe od pet do sedam centimetra dužine boje banane ili drečavo zelene. Naravno postoje i raznorazne druge, no od ovih gore pomenutih se počinje. Kada vodostaj značajno padne, a voda postane toplija, ljudi love mokrim muhama veličine onih za naše pastrve. Samo što su izrađene na jakim dvokukim i trokukim udicama. Na to se love pravi, veliki lososi. Kako zakvačiti i izvući ribu od 10-15 ili više kila na trokuku veličine 14 s par dlaka na sebi, nije nam baš jasno. Iako iskusniji tvrde da je to potpuno normalno i ljeti uobičajeno. Nema što, taj losos je doista neobična riba.

Obzirom da prave noći ljeti u ovom dijelu svijeta nema, korisno je ubiti oko oko podneva, kada ribe obično najlošije grizu

Gaula nije divlje nenaseljeno područje, pa se na svakom koraku vide drvene kuće u kojima ljudi žive, apartmani i vikendice

Losos je anadromna riba, što znači da živi u moru, a mrijesti se u slatkoj vodi. U moru se hrane sitnom ribom, kozicama i planktonskim rakovima. Onim istim koje jedu i kitovi. Poznato je kako se u rijeci ne hrane. Što ne znači da ne bi, ako bi hrane na koju su navikli u rijeci bilo. Naravno, nema je. Sve muhe za losose, ako ih se pažljivije promotri, uklapaju se formom grubo u njihov morski jelovnik. Za razliku od pacifičkih lososa, koji se svi zajedno u jatu vraćaju iz mora u rijeku te nakon mrijestra svi od prvog do zadnjega ugibaju, atlanski losos se mrijesti i po više puta. U početku su srebrne boje i na sebi većinom imaju morske riblje uši. Ribiči ih zovu „svježe ribe“. Ti najbolje grizu, najbolje se bore, a i najcijenjeniji su kao hrana. Kasnije potamne, mužjaci dobiju karakterističnu kuku na donjoj čeljusti. Svi atlanski lososi se ne vraćaju u istu rijeku u isto vrijeme. Oni koji provedu samo jednu godinu u moru zovu se „grils“. To su ribice od 50-70 centimetara i nisu baš na nekoj cijeni. Osim u konzumne svrhe. 

Srebrna boja pokazatelj je da je naš losos nedavno ušao iz mora u rijeku, a nepostojanje ribljih uši da je tu oko četiri pet dana

Neki lososi provedu u moru dvije ili tri godine. To su oni srednji koji u Gauli imaju kakvih 7-10+ kila. Losos koji se izmrijestio zove se „kelt“. Oni se obavezno puštaju. Nakon što se jadan i gladan vrati u more, kelt se ponovo udeblja i oporavi. Upravo ti koji po drugi put krenu uz rijeku su oni najveći macani koje svi ribiči sanjaju. Oni u Gaulu obično ulaze prvi, za njima oni najmanji, a u trećem redu svi ostali. Koja je od ovih populacija trenutno u rijeci i gdje, omiljena je tema za ribičke rasprave. U pauzama od ribolova kuju se strateški planovi, razrađuju taktike, pokušavaju dokučiti čudni putevi riba, kojom se obalom kreću, gdje stoje, kako su raspoloženi... Sto teorija. Baš je zabavno bilo za slušati. Slične ozbiljne rasprave vode se i na temu je li losos "on" ili "ona". Ženke je zabranjeno uzimati, pa je pitanje donekle razumljivo. No, ovi ljudi sve ribe puštaju tako da je dosta teško dokučiti logiku takve rasprave.

Tipična ribička poza u isčekivanju lososa. Nakon zabačaja, struja vode zanosi muhu od sredine prema obali na kojoj stojimo

Vođenje muhe se značajno razlikuje od onog uobičajenog kod naših grabežljivaca. Ne povlače se aktivno i ne cimaju na razne načine, kao kada lovimo pastrve strimerom. Tipičan zabačaj za lososa je što dalje, koso nizvodno pod kutem od cca 45 supnjeva u odnosu na vodeni tok. Struja zatim zanosi muhu prema obali na kojoj stojimo. Točan kut zabačaja ovisi o dubini vode, brzini toka i dubini na koju želimo potopiti muhu. Čini se banalno jednostavnim, no tu postoji dosta profinjenih trikova, koji razlikuju početnika od iskusnog mahera. Savska škola lova bolena muhom i dvoručnim štapom puno nam je koristila. Ukratko, cilj je da muha iznenadi lososa dolazeći mu sa strane, ali ne prebrzo, tako da ju stigne uloviti. Krene li pak muha prebrzo prema obali na kojoj stojimo, strunu prebacimo uzvodno, kako bi je usporili. Za neupućene, to se inače stručno zove "mendanje". I tako cijeli dan, stotinama puta zaredom. 

Izabereš optimalan kut zabačaja, baciš, čekaš, mendaš i opet čekaš. Kada se strune poravna paralelno s obalom slijedi podizanje s vode, promjena smjera i novi zabačaj. Pa korak dva nizvodno. Poznavanje terena puno znači. Ciljaju se posebno zone s velikim kamenjem, ulazi i izlazi iz dubljaka. Ljeti brzaci i polu slapići. Kažu iskusniji, kada losos zagrize neki put samo stane, neki puta zvizne kao lud. Presudna stvar je, naglašavaju, ne lupati kontru odmah već pričekati da se riba sama okrene, kako bi udica sjela točno u „škare“ između gornje i donje čeljusti. Tada više nema otkvačivanja. To je onaj školski preporučen postupak. Janko ga se pridržavao pa... ode riba. Osobno sam svog lososa, suprotno tom dobronamjernom savjetu, otkontrao toliko da je imao blagi potres mozga. Samo ne isti tren već sa dobrom sekundom zadrške. Sigurno je sigurno. Bit će da se zato se i nije nešto borio. Odmah je znao tko je gazda. A, kao što smo već gore pomenuli, sreća prati hrabre i... one ostale.

Mjesto na kojem smo imali ribe pri metar višem vodostaju i kišnom vremenu. Losos je bilo neposredno iznad kamenja

U našoj norveškoj avanturi imali smo, mora se priznati, baš dosta sreće. Prvo, pogodili smo u najbolji dio sezone kada su lososi svih uzrasta bili baš tu, na dijelu gdje smo lovili. Drugo, točno na dan kada smo stigli pala je obilna kišurina kakve nije bilo duže vrijeme. Voda je preko noći narasla za cca metar i pol. U lovu pastrva i lipljana kod nas bila bi to katastrofa, no u ribolovu lososa situacija je upravo obrnuta. Visoka voda pokreće migraciju, a vrijeme kada počne padati i bistriti se daje najveću moguću šansu za ulov. Riba ide bliže obali što značajno povećava vjerojatnost da joj muha uđe u vidno polje. Skandinavske rijeke bistre se puno brže od naših. Čim kiša stane vodostaj pada i već dvadesetak sati kasnije kao da ništa nije bilo. 

Što se konkretno Gaule tiče, promjene u vodostaju imaju još jedan bitan utjecaj na ulov. To nije regulirana rijeka i čitavim tokom nema umjetnih brana. No, približno na polovici toka, nalazi se prirodno suženje. Ribe ga mogu prolaziti samo po malom vodostaju, upravo takvom kakav je bio u razdoblju prije našeg dolaska. I to prvo najveće i najjače, zatim najmanje i na kraju sve ostale. Prva dva dana bila su udarna, za nas kao i zadruge ribiče. Na najboljim mjestima padale su ribe i preko 20 kila. Na našu veliku žalost, za njih se dozvole kupuju mjesecima unaprijed. Međutim, s tom velikom vodom postojeće ribe su prošle dalje uzvodno dok one nove još nisu stigle. To je najvjerojatnije bio glavni uzrok neuspjeha u drugoj polovici ribolova. Šteta što nismo ostali još koji dan jer bi vrlo vjerojatno imali novo "rock&roll" razdoblje. No, što je tu je, morali smo doma.

Oznaka mjesta gdje je dozvoljeno parkiranje, naziv revira i putokaz prema šumskoj stazi koja vodi do kućice na rijeci

Kućice ovog tipa nalaze se na svim ribolovnim mjestima i u njima se slobodno ostavljaju stvari bez straha od krađe

Čitava organizacija ribolova na losose na Gauli je dosta zanimljiva i neobična za naše hrvatske prilike. Običavamo kukati i psovati zato što nam je za ribolov samo na Savi oko Zagreba potrebno desetak ribolovnih dozvola. Na Gauli je situacija neusporedivo zamršenija. Prvo, postoji jedna državna dozvola koju je potrebno platiti za sve vode koja stoji 40 eura. Uz nju ide potvrda o dezinfekciji pribora i opreme koja stoji 20 eura. Dodatno je potrebna prijava na internetu da smo na vodi. Gdje god u Norveškoj lovili bez toga plaća se masna kazna. Dalje postoje deseci različitih revira za ribolov. Oni se prvo dijele po pokrajinama. Na jednom prodajnom mjestu mogu se nabaviti dozvole za revire na području te pokrajine. Dalje, postoje ekskluzivni privatni reviri, koji pokrivaju u pravilu sva najbolja mjesta na rijeci. Tu se, kako što smo već spomenuli, ne može lako do dozvole i cijene su opake. Te se dozvole kupuju unaprijed, prije početka sezone i broj im je strogo ograničen. Naknadno, nikakve veze i vezice, novci, kukanje, plakanje i žicanje ne pomažu. Tu se vodi ozbiljan tip ribolovnog turizma. Drugi tip revira ima status javne vode gdje dozvola stoji 35-40 eura za 24 sata ribolova i može se kupiti na jednom mjestu. Broj tih dozvola nije ograničen mogu se kupiti u redovno radno vrijema. No, ne postoji jedna dozvola koja vrijedi za sve.

Ribolov na Sokni, riječici koja se ulijeva u Gaulu nedaleko od Storena, u kojoj isto tako ima ozbiljnih lososa

I tzv. javna voda je podijeljena na više dijelova. Konkretno u četiri dana mi smo lovili u dva takva: Storen valdu i Aune valdu. Ima ih još dosta koje nismo obišli. Plus, oko Storena su još dvije manje rijeke, Bua i Sokna. Jedna dozvola koju smo kupili je uz dijelove Gaule pokrivala i jedno mjesto na Sokni u dužini od cca 50-100 metra. Nije loše izgledalo. Probali smo, ali ništa. Poslije su nam kazali kako se baš u toj rupi trenutno krije jato baš debelih lososa. Očito smo nešto radili krivo. Problem za neupućene je što svi ti reviri na Gauli nisu kontinuirani već iscijepkani po tko zna kojem ključu. Recimo, kilometar lijeve obale, pa 300 metara desne i opet dva kilometra lijeve pet kilometra nizvodno. Čak uz kartu koja se dobije uz dozvolu, a pokazuje prilazne puteve i mjesta za parkiranje, neke terene jednostavno nismo uspjeli pronaći. A loviti ovdje „slučajno“, u tuđem dijelu rijeke za koji se nema dozvola, nikako nije pametno. Kazne su paprene i kreću se od dvije tisuće eura za manje prekršaje do osam tisuća eurića za nedozvoljeno uzimanje riba.

Tu komplikacijama nije kraj. Neki dijelovi vode podjeljeni su na sektore gdje vrijedi tzv. rotacija. Što znači obvezno kretanje nizvodno tipa jedan zabac dva metra hoda. Ako na mjestu već netko lovi obavezno je krenuti uzvodno od najuzvodnijeg ribiča na udaljenosti od cca 50 metara. Ako mjesta nema, sjedi se u za tu svrhu izgrađenim kućicama uz vodu i čeka red. Važno je znati točku gde počinje i završava takva rotacija jer se zbog nepoštivanja reda ljude u boljem slučaju smatra teškim primitivcima. Vrlo vjerojatno je i kažnjivo. No, s te strane nismo imali problema i često smo na vodi bili sami. U privatnim revirima stvar je još preciznije organizirana pa se točno zna tko, gdje, kada i s kojim vodičem lovi. U privatnim revirima lovi se samo muhom i sve se ribe puštaju. No, u javnim revirima, gdje smo i mi lovili, druga liga ribiča baca raznorazne plehnate varalice, a treća, vjerovali ili ne, sasvim legalno gliste. Jedini uvijet je da su gliste norveškog podrijetla dok su uvozne strogo zabranjene. Ove kategorije ribiča najčešće ribe i uzimaju. 

Majstor koji lovi na glistu. Nešto nizvodnije u liniji je čovjek baca muhu, a uzvodno od njega je blinkeraš. Komedija!

Dozvoljeni ulov je jedna riba u 24 sata, dvije ribe tjedno i ukupno osam riba godišnje, od kojih samo jedna može biti veća od 80 centimetara. Sve ženke lososa se obavezno puštaju. Svaki ulov, bez obzira na to je li riba puštena ili umlaćena, obvezno se prijavljuje putem Interneta. Ne prijavljivanje ulova je kažnjivo, a ono što je nama predstavljalo problem je obrazac za prijavu koji je isključivo na Norveškom. Potrebno je ukucati čudo raznoraznih podataka. Janko natuca Norveški, no nije mogao dešifrirati sve kućice tako da smo morali tražiti pomoć u Natur centru. Tu je radila jedna simpatična, no ne i osobito bistra djevojka s kojom je imao podužu raspravu. Nešto nas nije lijepo gledala nakon toga, no što je tu je, ne možeš svima biti drag i simpatičan.

Nakon zadržane ribe ribolov obavezno završava do isteka 24 sata. Svi prijavljeni ulovi su javni tako da u bilo kojem trenutku možemo točno znati gdje, koliko i kakvih lososa je ulovljeno, kojim mamcima i tehnikama. Zgodna informacija za kupovinu dozvole idući dan. Slična situacija je i s vodostajem. Njega je zgodno redovito pratiti zbog izbora mjesta za ribolov. Zanimljivo je da pri malom vodostaju, kod jednog točno propisanog protoka, ribolov varalicom na nekim mjestima automatizmom više nije dozvoljen. No, ribolov na glistu i dalje je. Naravno, samo na specijalne norveške gliste, jer je uvoz stranih strogo zabranjen i kažnjiv. Slobodni smo pretpostaviti kako ove norveške s certifikatom nisu baš jeftina roba. Pa, ako koji naš velemajstor čitajući ovo dobije inspricaju za put neće baš jeftino proći ;)). "Hrvat uhićen zbog šverca glista u Norvešku", to bi bila vijest za sve svjetske novine.

Konzerva piva u dućanu ovdje je tri do četri puta skuplja nego pivo u prosječnoj hrvatskoj birtiji (Snimio: J. Bartolec)

Nevezano uz ribolov, hrvatskog ribiča koji je prvi put u Norveškoj mogu zbuniti još neke osobitosti te zemlje. Prvo, vjerovali ili ne, tu nema birtija. Ne može se lijepo sjesti na neku terasicu i ujutro srknuti kavica, a navečer kakvo pivce. Istina, može se kupiti za naše pojmove skupa, očajno loša kava na benzinskoj pumpi i u nekim dućanima, no varijanta s pivcem apsolutno ne postoji. Pivce u dućanu stoji 40 kuna, a cigarate više od 100 kuna. Dakle, što se donese iz zagrebačke zračne luke - to je to. Poznajem neke kolege ribiče koji bi na takvom sušnom režimu nakon tri dana umrli u mukama. Srećom, mi smo bili puno laganije kapacitirani pa smo preživjeli. Čak smo neke boce podijelili kao poklone. Gazda kampa u kojem smo spavali nam je na račun poklonjene butelje "Dingača" oprostio pola računa. Gazdarica mu se drugo jutro nešto zadovoljno smješkala. Sada sigurno znaju gdje je Hrvatska i pitaju se koji nas je vrag k njima donio. Šetnja centrom Zagreba bila bi tim skromnim ljudima kulturološki šok. Lososa nemamo, novaca tu i tamo, ali birtija...

Ljeti u Norveškoj nema prave noći. Centralna zgrada u našem kampu snimljena u tri sata ujutro. Cijena pice je 160 kuna

Koliba u kojoj smo boravili koštala nas je 250 eura za pet dana, a dodatne troškove su nam oprostili zbog boce Dingača

Drugo, u tom dijelu Norveške ljeti nema noći. Najmračnije razdoblje, od oko 12 do 3 ujutro, je kao 7 navečer u našim krajevima. Iako se to može činiti jako zgodno za ribolov, takvo stanje vremenom dovodi do kronične neispavanosti. Čovjek misli, sada je šest sati popodne, mogli bi smo na laganu večericu... Pogleda na sat, a kad tamo pola 11. Treće, klima je suluda. U jednom trenutku je 30 stupnjeva, vruće je i u majci. Za samo 15 minuta lijeva kišurina, vjetar čupa drveće, a temperatura pada za 20 stupnjeva. Pola sata kasnije opet ljeto. Višeslojni izbor odjeće je stoga osobito značajan. Zgodno je što se viškovi stvari mogu ostaviti u kućicama uz vodu. U Norveškoj se, naime, ništa ne krade. Štapovi, fotoaparati i raznorazne vrijedne stvari vise uokolo i nikom ne pada na pamet da ih dira. Malo smo se zabrinuli jedino u trenutku kada smo oko našeg automobila čuli živahne komentare na poljskom. Dečki su skoro naši pa... Vrag zna što im padne na pamet.

Posebna priča je promet. Norvežani koje smo viđali izgledaju puno jeftinije obučeni od nas. Nismo kod njih vidjeli baš nikakvog luksuza osim automobila. Voze skupe aute, uglavnom hibride. Nejasno zašto jer je najčešća dozvoljena brzina je 50-70 kilometra na sat. Tu i tamo 100-tka. Za prekoračenje brzine kazne su opake. Recimo, naš poznanik Bleki je za 130 po ravnom autoputu svojedobno platio kaznu od 4000 eura. Doduše, s našim je renta carom to je bilo vrlo teško izvesti jer je, među ostalim čudima, imao neki uređaj koji je snimao znakove uz cestu i pri samom pokušaju prekoračenja brzine nešto cvrkutao. Ganc novu Toyotu Rav 4X4, sa svom mogućom opremom, platili smo 320 eura za pet dana, odnosno 160 eura po glavi. Putovati svojim automobilom na Gaulu je stoga potpuno neisplativo. Samo cestarine i gorivo od Zagreba i natrag koštalo bi više nego renta-car.

Hoće li ili neće padati, pitanje je koje visi nad glavom budući da se i tempetarura odmah mijenja za 15-20 stupnjeva

Nekoliko korisnih informacija vezanih uz smještaj. Divlje kampiranje uz rijeku najstrože je zabranjeno. Dakle, varijanta mali šatorčić uz vodu pa ubijem oko dok me nitko ne vidi, ne dolazi u obzir. Cijelo je vrijeme dan, nema šanse ostati neprimjećen. No, postoje brojni organizirani kampovi. Kakva je situacija u njima nismo detaljnije provjeravali budući da smo iznajmili kolibu mjesec dana prije puta. To doista nije bilo skupo i zadovoljalo je ribičke potrebe u svemu osim jednom detalju. Voda, tuš i toalet su u centralnoj zgradi udaljenoj 100-tinjek metara. Lako za vodu i tuš, no kada se noću po kišnom vremenu želimo riješiti viška tekućine nije ugodno. Prvo što pada na um čovjeku naviklom na prirodu je šumica odmah do. Ali, mraka nema, sve se vidi... 

Objasnili su nam kako je situacija slična i u drugim kampovima jer se na priključke za vodu kod njih plaća neki poseban porez. Voda iz pipe je inače pitka i besplatna, no ona u plastičnim bocama na benzinskoj pumpi stoji 60 kuna litra. Zanimljiv način destimuliranja ljudi pri kupovini plastične ambalaže. Teško je ovdje ne spomenuti kasniji komentar jednog prijatelja u Zagrebu. "Nema veze, ne bumo pili gemište...". Smještaj u apartmanima i hotelima bliže vodi je u sezoni lososa bukiran unaprijed, tako da taj detalj treba planirati dosta ranije. Najbliže što smo našli mjesec dana prije bilo je 10 kilometra od Gaule. No, nije nas smetalo. Zanemarivši gore pomenuti problemčić s toaletom, vrlo lijepo i ugodno mjesto gdje bi sigurno išli i drugi put. U kolibi je bilo i malo kuhalo, no za ozbiljnije kulinarske pothvate postoji i kuhinja u centralnoj zgradi. Nama je najviše trebala mikrovalka.

Jedan od ribičkih kampova gdje ljudi borave u bungalovima, kamperima i šatorima uz centralnu zgradu sa sanitarijama

 

Naseobina kraj rijeke u kojoj borave ribolovni vodiči i njihove bolje polovice. Oni ovdje provode tri mjeseca i rade od 0-24.

Posebna sorta u tom ribičkom cirkusu su profesionalni vodiči. Ekipa koja živi za ribolov i od ribolova. Uvijek sam smatrao kako konzumiram ribolov u dozama znatno većim od onih koje zdrav razum nalaže. No, ovi su još gori. To je doslovno ribička komuna koja se seli po najboljim vodama svijeta. Ima ih od svukuda: Njemačka, Južna Afrika, Argentina... Većinom su tridestih ili ranijih četrdesetih godina. Rade u četiri smjene, od 0-24, zato da bi jedan dan u tjednu slobodno lovili za svoj gušt. Jedina tema su lososi, ribolovni tereni, muhe, strune, štapovi, ribički uspjesi i neuspjesi njihovih klijenata. Druge teme u razgovoru nema. Kada se negdje dobro lovi svima se počnu tresti ruke. Koliko su dečki za to plaćeni teško je reći, očito ne previše. Negdje se u razgovoru spomenula brojka od 180 eura dnevno, no za koje razdoblje i za koliko sati nismo pitali. Janko je tu kao bivši kolega imao VIP status. Mawill, jedan od najiskusnijih koje smo upoznali, je na moje pitanje koliko košta njegovo vrijeme kratko odgovorio kako se danas druži s prijateljima u koje sam i ja spadao. Hvala, ako koji put navratiš u Hrvatsku i mi ćemo te jednako tako primiti.

Argentinac Nanči je tog dana odlučio testirati specijalnu mrežu protiv komaraca

S većinom su i njihove cure ili supruge, koje sve to stojićki trpe. Dobro, donekle stojićki budući da smo čuli i nekoliko malo glasnijih upozorenja muževima zbog pojedinih greški u koracima. Tipa ulaska u čizmama u prostore gdje se jede i slično. Lonci i poklopci nisu letjeli, ali bilo je skoro gusto. Neke i same love, neke rade u kuhinjama elitnih ribičkih apartmana. Dok traje sezona žive u kolibama, pod šatorima okruženim štapovima, čizmama i ostalim ribičkim budalaštinama. Čudo jedno za vidjeti... Dok smo bili u jednom takvom kampu glavna tema dana bio je novi supermoderni dron (helikopterčić s kamerom), koji bi trebao poslužiti za otkrivanje samih lososa te skrivenih pozicija koje se s obale ne mogu prepoznati. Plus, naravno, špijuniranje konkurencije, kako bi se znalo gdje trenutno grizu. I zbog sebe, i zbog klijenta kojeg se vodi u ribolov. Jer zadovoljan gost koji ulovi lososa ostavlja i dobru napojnicu. Onaj koji ništa ne ulovi sigurno manje. Što se nas tiče, mi smo svoju zahvalnost dečkima zbog nekoliko korisnih informacija izrazili već prokušanim bocama Dingača i viškom cigareta koje smo donijeli iz Hrvatske. Nije da bih to preporučio, ali ako se već nešto šverca u Norvešku...

Rijeka Gaula u Storenu (Snimio: Janko Bartolec)

OK, lijepo i krasno, ali koliko to na kraju košta, zapitat će se strpljivi čitatelj ovih redaka. Jeftino sigurno nije. Ali, ni tako abnormalno skupo. Zapravo ne puno skuplje nego tjedan dana na Jadranu, u pristojnom hotelu, s vlastitim automobilom, gorivom, cestarinom i kavom na putu. Sigurno manje nego tjedan dana ribolova na pastrve na Idrijici u susjednoj nam Sloveniji. Konkretno: avionska karta Zagreb-Trondheim 500 eura; renta-car 160 eura po glavi; bungalov 125 eura po glavi; dezinfekcija pribora 20 eura, državna dozvola 40 eura, tri ribičke dozvole za 24 sata, koje realno pokriju četiri dana, ribolova 105 eura, benzin 60 eura i najnužnija hrana cca 100 eura. Dakle, sveukupno, 1110 eura ili 8200 kuna. Za optimalnu tročlanu ekipu cijena bi bila još niža. 

Ono što može drastično poskupti put su cigarete i alkohol. Kutija cigareta tamo je više od 100 kuna, a pivo u dućanu oko 40 kuna. No, to se u razumno dovoljnoj količini nabavi u zagrebačkoj zračnoj luci. Pica je, recimo, oko 160 kuna. Boca od pola litre vode na benzinskoj pumpi stoji 30 kuna (!!). Voda se natoči u kampu, tako da to nije neki problem, samo ako imaš bocu. Hrana u dućanu je tri puta skuplja nego kod nas, no neka normalna i jeftina tipa: jaja, špageti, krmići, salama, sir i sl. prolazi. U restorane naravno nismo ulazili, birtija nema ni u tragovima, tako da nismo ni mogli doći u iskušenje. Sve u svemu, ako Bog da, Norveška vidimo se opet! Lososa smo upisali, sada je naš cilj jedan preko metar... (alp)