Po Kamačniku u potrazi za crvenim pjegama

Početak i završetak ribolovne sezone na potočnu pastrvu ribičima umjetnom mušicom uvijek su bili osobito značajni. Umjesto potrage za kapitalcima po Gackoj i Sloveniji posljednji ribolov ove sezone posvetili smo divljim ribicama skrivenim u brzacima Kamačnika, pritoke rijeke Dobre kraj Vrbovskog

 

Iako kroz njega vodi uređena planinarska staza Kamačnik je voda koja pruža ugođaj najsličniji onom praiskonske divljine

Pastrve u Kamačniku najčešće ne premašuju 30 cm dužine, no njihov zdrav i neobično lijep izgled čini ih pravim izazovom

Na ovoj vodi najzabavnije je loviti suhom muhom, iako ni ulovi nimfom ili strimerom po dubljim mjestima nisu isključeni

Ni u zimskoj kapici i debeloj vesti nije bilo prevruće kada smo ujutro izašli iz automobila na ušću Kamačnika u Dobru. Rana je jesen, no u Gorskom Kotaru i ljeti nije uvijek toplo. A Kamačnik slovi kao osvježenje čak i za najtoplijih ljetnjih dana. Nakon zagrebačke klime osjećali smo se tu kao kraj otvorenih vrata neke goleme hladnjače. Ovaj oko tri kilometra dugačak potok je po mnogočemu zanimljiv. Protiče kroz kanjon mjestimično tako strmih litica da je prolaz moguć jedino drvenim mostićima i stazama izgrađenima za potrebe izletnika i planinara koji ga redovito posjećuju. To se zadovoljstvo danas plaća 10 kuna, a karta se može kupiti u restoranu na ušću. Ribolovnu dozvolu možete kupiti u Vrbovskom. Stoji 150 kuna. Potok je okružen gustom bukovom šumom koja je nedavno značajno stradala od zime i leda. Ogromna srušena stabla nisu naštetila divljoj ljepoti kanjona, no definitivno su otežala prolaz ribičima. Mjestimično treba paziti na svaki korak, posebno pri spuštanju nizbrdo prema vodi.

Što se ribolova tiče, ovo nikad nije bilo mjesto gdje se ide po velike ribe. I njih se nađe, ali iznimno rijetko. Ribički izazov sastoji se u potrazi za malim prirodnim pastrvicama. Rijetko dužim od 30 centimetara zbog kojih se treba dobro naplaninariti. Nisu osobito izbirljive, no ni tako lako ulovljive da ih neki zalutali krivolovac može na brzinu potamaniti. Što se sportskih ribiča tiče, vrijedi režim ulovi & pusti mušičarskim štapom. Mudra odluka budući da potoci ovog tipa najčešće stradaju od pretjeranog lova malim varalicama. Svaka čast špinerima, ali trokuka i ulovi & pusti na pastrvskom potoku jednostavno ne idu skupa. Previše riba ugine od ozljeda, čak i ako ribič koji lovi varalicom jako pazi. A većina ih ne pazi. Potoci ostanu prazni ili ih u boljem slučaju "poprave" ribom iz ribnjaka. Kada se križaju s autohtonom ribom priči je kraj. Još jedan komadić divljine nepovratno nestaje. No, na Kamčniku tih pravih divljih pastrva još ima. 

Bratići s novim Dusterom metalik maslinaste boje koju je Ivica izabrao zato što je bijela lijepa samo polarnim medvjedima

Na ove terene dolazio sam prilično davnih godina. Prvo kao klinac s ruksakom na leđima, kasnije s grupom prijatelja. No, to se veselo društvo davno razišlo. Ovom prigodom u goste su me pozvali Snješka i Ivica Bratić. Dobri prijatelji i još bolji ribiči. Iako ni oni nisu bez mana. Neće se vjerujem uvrijediti ako spomenem neke. Recimo, oni baš nikad ne idu u birtiju tako dragu većini normalnih ribiča. To smatraju gubitkom vremena i totalno besmislenim razbacivanjem novca. Jednako kao i jedenje janjca, odojka, lovačkog gulaša pa i morskih riba... Svih izuzev sardina. Nevjerojatno! Snješka ipak ispravlja da po pitanju janjca nije baš sto posto karakter. Jednako tako ne žele se voziti autoputevima. - Po malo lokalnim cestama i stignem pola sata kasnije. A ništa ne košta - objašnjava Ivica. Ako vam je u nekom čudnom trenutku slabosti palo na um tako što, pa ste se zapitali koliko bi novca tako uštedjeli, evo preciznog odgovora. Točno toliko koliko izlazi rata kredita za Daciju Duster koji su prijatelji preuzeli ovih dana i s kojom smo stigli u Vrbovsko. - Eto! Pa ti sad tulumari i banči okolo, a mi ćemo lijepo po ribolovu, možda i do Švedske iduće godine - svečano je zaključio svoje razmišljanje Ivica. Snješka ga je na to samo milo pogledala i podragala po leđima.

Nedaleko od ušća u Dobru, kanjon potoka Kamačnik prohodan je samo zahvaljujući uređenim drvenim stazama i mostićima

Velika stabla zimi popadala zbog leda značajno su promijenila izgled ovog kanjona kao i drugih dijelova Gorskog kotara

Jedna od posebnosti Kamačnika je što na svom ušću izgleda puno manji nego što je u svom srednjem toku. Očito je da voda negdje neprimjetno ponire i jednako tako izvire nizvodno u koritu Dobre. U srednjem toku to je sasvim pristojan komad vode, koji bi se prije mogao nazvati rijekom nego potokom, ne računajući najsušnija ljetnja razdoblja. Sam izvor nalazi se ispod stijene, a odmah nakon nekoliko brzačića počinje umjetno jezero. Slijede brana, slap i još jedno jezero slično prvom. Ta jezera nisu duboka, no prepuna su porušenih grana i stabala koja pružaju odlično skloniše pastrvama. Prije tridesetak godina, kada sam češće dolazio na Kamačnik, u ovim se jezerima znalo vidjeti ne samo puno malih već ponekad, istina vrlo rijetko, i velike pastrve tipa 60-70 centimetra. Njih je nažalost bilo potpuno nemoguće uloviti. Ne samo zbog plahog ponašanja već i zbog prepreka u vodi. Kud god krenula iole veća riba je nakon nekoliko metra bila u podvodnoj šumi iz koje nema van. Sada se u jezerima vidi tek pokoja ribica. Ipak, ne bi bili ribiči da ne probamo. Na početku prvog jezera gdje je voda još tekla, a nije bilo toliko granja Snješki je skočila jedna baš dobra. Nažalost otvačila se.

Jednodnevna šetnja Kamačnikom sigurno će ostati u dobroj uspomeni ljubiteljima prirode i boravka na svježem zraku

Rana jesen naslikana s tri gljive, mahovinom, lišjima i lišćem na srušenom bukovom stablu u kanjonu Kamačnika

Kanjon Kamčnika jedno je od mjesta gdje sam imao bliski susret s medom. Nije djelovao ogromno velik, a pobjegao je nizbrdo pa preko vode u šikaru kao brzi vlak. Očito se nasmrt uplašio. No, ni ja se tom prilikom nisam osjećao osobito ugodno. Bilo je to prije više od 20 godina. Ni danas na Kamačniku ne čekam večernji skok. Nek je to dobar medo koji neće ništa, kako ljudi kažu, ali odonda mi je prije mraka ugodnije otići malo bliže civilizaciji. Po pitanju ribolova, baš na djelu gdje sam nekad davno vidio medu, ovog se puta najbolje lovilo. Sveukupno, bilanca dana bila je preko 30 prelijepih šarenih ribica raznih veličina. Uglavnom manjih od 25 centimetra. Ali super, to je upravo to što sam želio i očekivao kada sam se odlučio za Kamačnik. Tijekom dana čak je i ugodno zatoplilo. Vraćajući se polako nizvodno opuštemo sam uživao promatrajući šareno šumsko cvijeće, gljive, neobična stabla, špilje koje se vide u stjenama... Opet se pitam odmara li možda u njima onaj moj medo. Ipak, gdje bi spazio šarene ribice u akciji malo bih zastao i zabacio.

U srednjem toku Kamačnik izgleda kao pristojna rijeka, no dalje nizvodno voda se gubi i do ušća dolazi samo neveliki potok

Najveća potočna pastrva koju smo ulovili bila je tek nešto duža od 35 cm, no i s onim manjima lijepo smo se zabavljali

Što se tehnike tiče, Kamačnik je šmekerska voda za opušteni lov suhom muhom. Loviti ovdje nimfom ili strimerom se može, ali nema prevelikog smisla. Osim ako se izuzme nekoliko većih dubina i slapova. Nekoliko CDC seđeva i vodencvijetova pokriva većinu situacija. Ugrubo, taktika lova je lagano hodanje uzvodno i pikanje muhom po izglednim mjestima na kakvih desetak maksimum petnaest metara. To je dovoljno daleko da pastrve ne bježe. U vodi pastrve obično ne stoje bez veze. Uvijek postoji neki razlog zašto su baš tu. Kamen, grana, prelaz plitkog na dubok, brzog u mirno, uz podlokanu obalu, panj ili stijenu... Ugledamo li kolobar na površini bacimo pola metra uzvodno. Ako kolobara nema čitamo vodu. Ovo nije tehnički zahtjevan ribolov, ne treba posebno daleko bacati, imati savršene muhe i neko specijalno čudo od pribora. No, razlika između manje i više vještog ribiča tu se očituje u preciznosti i brzini. Brži i precizniji ribič, uz nekoliko bacačkih trikova i bolje čitanje vode, može uloviti osjetno više riba, ako mu je to iz nekog razloga bitno. Međutim, utrkivati se s kolegama po vodi kako bi pošto poto ulovili više riba od njih baš i nije nešto čemu treba težiti. Niti se time među normalnim ljudima vrijedi pretjerano hvaliti. Za dečke koji to vole srećom postoje ribolovna natjecanja, a i drugi ozbiljniji sportovi. U normalnom ribolovu, uz malo tolerancije, i mali će nam potok biti dovoljno prostran.

Ova je potopljena grana baš mirisala na gladnu pastvicu koja u zaklonu čeka da nešto sočno padne na površinu vode

Jedna od brojnih pjegavih ljepotica koja nije odoljela CDC seđu vezanom u samo nekoliko minuta na udici broj 14

Igrajući se s pastrvama i mušicama potpuno sam zaboravio na prijatelje. Viknuo sam nekoliko puta misleći da su još tu negdje u blizini. Nitko se nije odazvao. Nastavio sam dalje stazom razmišljajući sve više o pomenutom susretu s upašenim medom. U jednom trenutku ugledao sam kako iz šume ispred mene prilično ubrzano izliječe nekoliko ptica. Nema sumnje netko mi ide stazom ususret. Pozvao sam još jednom Ivicu, no kako mi se nitko nije odazvao ulovila me lagana nelagoda. Laknulo mi je kada se iza zavoja umjesto gladnog grizlija pojavilo dvoje slovenskih turista. Za pretpostaviti je da ni njima prethodno nije bilo lijepo kada su čuli kako netko ispred njih urla i zavija usred prašume. Nakon pozdrava kazali su da me prijatelji čekaju nešto uzvodnije. Nikad nisam bio veseliji kada sam ugledao Snješku kako zabacuje mušicu. Ivica je sjedio na kamenu i upravo vadio kavu iz termosice. Taj mi je gutljaj doista pasao. Još nekoliko stotina metra dalje i bili smo na samom izvoru. U njemu nismo lovili iako je nekoliko pastrva intenzivno radilo na površini.

Svojom bacačkom tehnikom, ali i ulovima Snješka je često ostavljala bez teksta ribiče koji vjeruju da je ribolov muški sport

Izvorski dio Kamačnika je umjetno izgrađenim kamenim branama pretvoren u dva za ribolov zanimljiva, ali zahtjevna jezera

Za sam izvor Kamačnika vezana je još jedna zanimljiva dogodovština. Postoji teorija, s kojim se dobrim dijelom slažem, prema kojoj puno dulje pamtimo ribe koje nismo ulovili. Još bolje pamtimo nekoliko riba koje nismo ulovili i upravo taj slučaj imao sam na Kamačniku prije dobrih dvadestak godina. U samom izvor zatekao sam prizor iz snova. Desetak potočnih pastrva diglo se iz zelenog bezdana i kupilo nešto. Točno što nisam uspio ustanoviti. Nakon vrlo pažljivog promatranja znao sam da površinom pliva desetak različitih vrsta kukaca. Bilo je tu mrava, malih kornjaša, vodencvijetova u spent položaju, više različitih miđeva, pokoji tular...

Nešto od toga pastrve su uporno kupile dobrih nekoliko sati, a sve ostalo u potpunosti ignorirale. Nisu to bile male ribe. Neke od njih bile su duže od 50 centimetra što je za Kamačnik super kapitalac. Izmjenjao sam cijelu kutiju muha, spustio debljinu predveza na 0,10 mm. Ništa! Nisam ulovio ni jednu jedinu. Najbliže što sam tog dana bio ulovu bilo je kada je jedna od većih lijeno krenula prema mojoj muhi, otvorila usta i u zadnji čas odustala. Ni prije ni kasnije nisam imao sličnu situaciju. Znalo je biti teških riba, ali bih im uvijek na kraju nekako doskočio. Ovima baš nikako. Pamtim ih kao da je bilo jučer. Dolazio sam zbog toga na izvor još nekoliko puta, ulovio nešto riba, ali te velike više nikad nisam vidio vani. Nisam ih vidio ni na ovom posljednjem izletu. Ali tko zna... (alp)

Ovakva mjesta vjerokatno i danas kriju pokojnu konkretnu pastrvu, no izvući je mušicom predstavlja nemoguću misiju

Ivica i Snješka Bratić u punoj ribičkoj spremi na stijeni ispod koje izvire oko tri i pol kilometra dugačak potok Kamačnik