Ribičko proljeće na Savi nizvodno od Zagreba

Iako se boleni još nisu do kraja razigrali, klenolov suhom muhom vrhunska je zabava. Traže se ribice preko pedeset centimetara, koje na površini rijeke strpljivo čekaju kornjaše, pčele i bumbare slučajno upale u vodu. Naglašeno oprezan pristup vodi i samo jedan precizan zabačaj mušice rješava stvar

 

Proljetni boleni na površini lijepo izgledaju, ali nisu lak plijen ribičima sve do završetka mrijesta i dolaska većih jata sitne ribe

Zanimljivo mjesto van domašaja mušice, koje početkom sezone sasvim sigurno krije dobru ribu, trebalo bi sada obići kajakom

Cvijeće pokraj vode mamac je pčelama, bumbarima i drugim kukcima, koji slučajno upadnu u vodu i završe kao hrana ribe

Za razliku od bolena veliki klenovi se u rano proljeće rutinski love, ako ribič dobro poznaje teren i mušičarsku tehniku zabacivanja

Klen od pedesetak centimetara dužine, težak oko dvije kile, na kratkom prisilnom odmoru u plićaku savršeno bistre rijeke Save

Pronaći zaboravljeni mirnjak, kojeg ribiči varalicom još nisu temeljito pretumbali, najbolji je put do dobrog ulova mušicom

Još jednom klenu poveći je umjetni bumbar izrađen od tvrde spuživice i crnog pjetlovog perja nakratko je zagorčao život

Ranoproljetni bolen na spužvastog "žohara"

Kronični manjak kedera i riblje mlađi u Savi na terenima oko Zagreba te pojačana potreba za hranom u predmrijesnom razdoblju uzrok je neuobičajenog ponašanja grabežljivog bolena. Umjesto ribica koje skakuću po površini oni se ovih dana prekrasno love plivajućim imitacijama kornjaša vezanima za klena

Bolenčići od 60-ak centimetra nisu ozbiljne ribe za savske standarde, ali krajem zime i u rano proljeće mogu biti odlična zabava

Na Savi nizvodno od Zagreba, devastiranoj, kakva je da je, još uvijek možemo naći potpuni mir i tišinu uz pokoju dobru ribu

- Nisam se nadao, ali ovo je na kraju ispao odličan ribolov. Čak i bolje nego na prometnoj Gacki... - zadovoljno je zaključio prijatelj Ivica dok smo neku večer tamanili picu u zagrebačkom naselju Borovje. Daleko od toga da je na Gackoj bilo loše, slažemo se. Ulovili smo puno pastrva, uključujući i nekoliko potočnih 55+. No, početak sezone tamo je uvijek više društveno događanje nego pravi ribolov. Fali mira čak i ako se odmaknemo od hotela i veselih narodnih masa. Na Savi nije tako. Ona možda nije lijepa kako Gacka, devastirana je iz godine u godinu sve više. I ribe su sve malobrojnije i manje. Pa ipak, početak ribičke sezone na Savi je gušt. Jesu li naše ribe još tu? Jesu li dobra mjesta preživjela visoke vode i svakodnevnu eroziju dna? Je li naš omiljeni putić zatrpan smećem koje posljednjih godina nekontrolirano dovozi? Početni dojmovi nisu obećavajući. Lošeg na sve strane. Jedino je vrijeme prekrasno, pravo proljetno.

No, nakon malo njuškanja i istraživanja, našli smo ono što smo tražili. Bolene i klenove na površini koji još nisu uznemireni varalicama i drugim ribičima. Nekad je to bilo jednostavno, danas baš i nije lak zadatak. Ljudi su naučili loviti. Sportaša, ali i gladnih žderača riba više je nego ikad. Izazov je na neko obečavajuće mjesto doći prvi prije nego što su ribe uznemirene, što nam je ove godine začudo i uspjelo. Boleni se sunčaju na površini. Divota za gledati. Čekaju da im pijavice poodpadaju, a kederčići u velikim jatima doplivaju iz donjeg toka kao nekad. Nažalost ne znaju da će se za ovo drugo dosta načekati. Novonastala prepreka su brojni brzaci koje nizinska riba teško može proći. Tu bi se i pastrva namučila. Očekivali smo da će pri prvom prolazu prokušanog strimera nastati dar-mar. Ali, ništa. Ne da nisu ni pogledali već su se odmakli. Bivalo je to i ranijih godina, ali Ivica se ovaj put prvi sjetio crnog "žohara".

Na "prvom katu" nepokretni boleni 60-70 centimetara, a odmah ispod njih krupne savske deverike griju se na proljetnom suncu

Mnogi divlji djelovi Save nizvodno od Zagreba, nekad prebogati ribom. uništeni su navodno zbog zaštite grada od poplave

Buba od tvrde spužvice standardni je i općepoznati mamca za klena kroz cijelu sezonu. Ništa novo i revolucionarno. U normalnim okolnostima veći bolen za nju ne mari previše ako u ponudi ima bilo kakve sitne ribe. Od kedera na površini do ribljeg mlađa među kamenjem. Vrlo rijetko, obično u proljetnom dijelu godine, dogodi se da veći boleni na Savi oko Zagreba uzimaju muhe koje izgledom i vođenjem na vodi oponašaju kopnene kukce koji slučajno upadnu u vodu. Vodenih kukaca tipa lepice i sličnih ovdje nema. Tamo gdje ih ima, primjerice na Kupi i drugim većim nizinskim rijekama, boleni u vrijeme masovnog rojenja polude. Za izradu generičke imitacije kornjaša, popularno zvanog "žohara", standardni materijal je tvrda spužvica, poznatija kako foam.

Za crne kornjaše ili "žohare" radije koristim neopren koji je puno otporniji, a i bolje pliva od foama. Nemojte se zamarati hoblanjem i farbanjem nekakvih letvica, lijepljenjem zrna kave i sličnim komplikacijama. To je samo gubljenje vremena. Namotamo na udicu neku podlogu, recimo lametu i preko nje pjetlovo perce. Prethodno smo uz luk udice fiksirali komadić foama ili neoprena. Preklopimo ga preko perca, kapnemo malo ljepila na čvor i "žohar" je spreman za akciju. Što se muhe tiče to je to, nema neke posebne mudrosti. No, muhu na Savi treba daleko i precizno zabaciti neuznemirenoj ribi, često na nezgodnim mjestima, uz granje i prepreke iza sebe, te voditi na odgovarajući način. To je već malo duža i složenija priča. No, ako ju bolen neće klen sigurno hoće.

Proizvodnja ovakvih "žohara" traje dvije minute po komadu, savršeno plivaju, trajni su i - što je najvažnije - odlično love ribu

Ovim tipom plivajuće muhe možemo uspješno loviti klenove ne samo na Savi već i na svim ostalim tekućim i stajaćim vodama

Osim kornjaša bolane ponekad mogu zainteresirati i drugi kopneni kukci poput pčela, osa, bumbara, koji u proljeće veselo izlijeću u život. Malo hladniji ih vjetar ukoči i, na zadovoljstvo riba, prisilno spusti u rijeku. Ljeti u igri mogu biti i skakvci. Zanimljivo, prošle jeseni sam naletio na dan kada su konkretni boleni, tipa 70+, uzimali poveće 3-4 centimetra dugačke dlakava gusjenice. Te su padale s drveća nagnutog nad vodu. Tako što nikad prije nisam doživio. Neće strimer, neće gurgler, neće žohara, neće osu, skakvca, neće ništa... Samo gusjenice. Kupe ih svako malo. U kutiji s muhama normalno nema ništa slično gusjenici. Pa tko bi se toga sjetio. Iako se u kvalitetnijoj ribičkoj literaturi takvi slučajevi spominju, smatrao sam da su oni u kategoriji bujne ribičke mašte.

Sve u svemu taj mi dan nije ostao u najboljoj uspomeni. Djelom zbog toga što su boleni i klenovi apsolutno ignorirali sve moje prokušane muhe, djelom zbog toga što su mi dlakave gadarije povremeno padale za vrat. Nisam od toga dobio nikakav svrab ili osip, ali bilo je malo neugodno tresti ih svako malo s glave i odjeće. Naravno, na jesen dolazim na isto mjesto malo bolje pripremljen. U međuvremenu bi valjalo potražiti nekog entomologa koji bi determinirao ovo dlakavo živinče. Iz nje izlazi nešto krilato što bi ribama isto tako moglo biti zanimljivo. Pretpostavljam neki leptir u kategoriji šumskih štetnika. Oni me nikada nisu zanimali, jer ih ribe rijetko jedu, pa mi je i gusjenica potpuno nepoznata. No, očito još imam što učiti...

Ribama neobično zanimljive gusjenice koje su prošle jeseni masovno padale na površinu Save s okolnog drveća

Priča s gusjenicama i ribama zbivala se na ovom terenu nizvodno od Zagreba koji je još zadržao ugođaj netaknute divljine

Epilog našeg ribolova s početka priče bio je šest ulovljenih i barem još toliko izgubljenih bolena. Po slobodnoj procjeni ribice u prosjeku 60 centimetra. Ivičin je bio najveći, blizu sedamdesetke. Za današnje prilike to je vrlo pristojan ulov, posebno kada je riječ o lovu suhom muhom. Ne mogu se ne prisjetiti godina, ne tako davnih, kada bi sličan rezultat opisali kako ispodprosječno loš. I što se broja i što se veličina riba tiče. No, ni u ta vremena kada je bilo potpuno normalno uloviti deset i više bolena preko 70 centimetra u jedno prijepodne, ulova na muhu koja oponaša kukce nije bilo baš previše. Klenova je naravno bilo koliko hoćeš, ali bolane se lovilo prvenstveno strimerima. Najvećeg kojeg sam ulovio plivajućom bubom zapamtio sam iz tri razloga.

Prvo, bio je doista solidne veličine. Više centimetra preko 80, što je bila vrlo lijepa riba i onda, a danas pogotovo. Drugi razlog bio je neobičan način kako je ulovljen. Tiho, najtiše hodao sam uzvodno po vodi do koljena uz obalu koja je tada obilovala velikim klenovima. Cilj je vidjeti ga na površini i onda je gotov. Kako je dno Save u to vrijeme bilo muljevito, a ne od bijelog ispranog šljunka kao danas, za mnom je ostajao gust oblak oganskog mulja koji je privlačio kedere. Pratilo me cijelo jato. U jednom trenutku nešto me je straga opalilo u nogu. Nisam se pomakao i krajićkom oka ugledao sam povećeg bolena koji je nakon napada na kedere oko mojih nogu i sudara s nekim "panjem" nastavio laganim tempom uzvodno. Pustio sam ga na kakvih 10 metara da ga ne upašim zamahom štapa i tada mu pljusno "žohara" točno pod nos. Nije ni trenutka oklijevao. Doista neuobičajena zgoda od prije destak godina.

Nažalost, unatoč animiranju, zbog mog predugog naslikavanja ova lijepa riba od preko 80 cm dužine kasnije je uginula od šoka

Treći razlog zašto sam baš ovog bolena zapamtio bio je prilično nevesele prirode. Naime, u to sam vrijeme predugo i prečesto fotografirao ribe. Nisam bio toliko bolestan za slikanje samog sebe uz baš svaku najmanju ribicu koju ulovim, ali kod onih riba koje jesam slikao, predugo sam vrtio po funkcijama aparata, filterima i različitim kutevima snimanja vjerujući da radim nešto plemenito, lijepo i pametno. Neće biti odbljeska, pa bit će lijepe boje, kompozicija, svjetlo... Ribe sam velikom većinom puštao, ali nisam previše razmišljao da im takvi fotosešeni ozbiljno škode zdravlju. Upravo ovaj bolen natjerao me na razmišljanje, nakon što sam ga pola sata kasnije našao mrtvog nasukanog na sprudu nizvodno. Nahranio je neke ptice, a činilo mi se da je zdrav i čio otplivao u bolji život. Nakon još nekoliko sličnih zgoda svoje sam fotografiranje riba drastično ograničio. S ribom ne manipuliram više od pola minute i ne držim ju van vode duže od nekoliko sekundi. Vjerujem da živa riba vrijedi više od bilo koje dugo namještavane fotke. Preporučam to i drugima. (alp)