Zona B: Drugačija, mirnija i dublja Gacka

Nizvodno od Petog mosta svaki ulov treba krvavo zaraditi. Ovdje nema ležernog ribolova na viđeno i nedavno ubačenih riba koje napadaju bilo što. Malobrojne pastrve skrivene su u nepreglednim dubinama i očito naučene na sve jeftine ribičke trikove, uključujući i ribolov varalicom koji je ovdje dozvoljen

Zona B, u kojoj se lovi varalicom kao i većim strimerima, počinje nizvodno od Petog mosta i seže sve do jezera Gusić polje

Riba je ovdje malo i treba se dobro naraditi tonućom strunom ili otežanom muhom da bi se ulovilo bar nešto pomena vrijedno

Nekad je niže Petog mosta na rijeci Gacki bilo dosta baš velikih pastrva. I to ne ubačenih kalifornijskih, već pravih domaćih potočara. Bucmastih žutih trbuha i smeđih bokova s malo crvenih i tek pokojom crnom pjegom. Dok su lelujale u bistroj vodi repovi su im djelovali crveno. To su bile ribe od kojih zastaje dah. Solidno preko 60, ponekad i preko 70 centimetara. Problem tada, bilo je to prije dobrih 30 godina, nije bio pronalaženje ribe, već nemogućnost bacanja i kvalitetnog potapanja muha na mjestima gdje su se redovito viđale. Priznajem, nisam ih se baš olako nalovio. Danas znam gdje, što, kada i kako. Imam i supertonuće muhe, pribor i opremu. Ali, onih prekrasno lijepih debelih riba više nema. Odnosno, ili ih nema ili se više ne vide. Svake godine utrošim nekoliko dana na provjeru situacije ispod Petog mostana najući se da ću ih ipak tu negdje pronaći. Ne očekujem puno. Ako ulovim jednu pristojnu, po mogućnosti pravu domaću, zadovoljan sam. Ako ne, opet dobro. Malo smo šetali i lijepo bacali muhu u Gacku.

Nekad bih to doživio kako katastrofu i promašen dan, no godine su očito učinile svoje. Sada vrlo opušteno uživam u svakom lijepom danu, rijeci i uspomenama čekajući taj jedan pravi griz. Kad zvekne nema više drame kao nekad. Niti se ruke tresu, niti srce nešto ubrzano lupa. Pribor je danas takav da riba u borbi s iole iskusnijim ribičem nema šanse. Lijepo laganica. Tu nema ničeg u što bi se mogla zapetljati. Pazim prvenstveno da ju ne ozlijedim. Držim ju u plićaku i ne pada mi na pamet izvoditi predstavu slikajući samog sebe u 11 poza. Što sam u mlađim danima, moram priznati, ponekad činio. Zato i imam određenu dozu razumijevanja za mlade dečke koji vole trapavo naštimane autoportrete, iako često imaju za posljedicu uništenu ribi. No, na ovaj dio Gacke nervozan dio ekipe ne dolazi. "Može, može..., ali drugi put. Danas bih se ipak malo nalovio tamo oko hotela, pa onda...", obično kažu moji mlađi prijatelji kada im predložim opciju Peti most. Tako da ovdje obično lovim sam. Što ima i dobre i loše strane. Ovisno o raspoloženju.

Ljeti je ovdje uobičajeno kupanje pa drvene konstrukcije uz rijeku nisu namijenjene ribičima, kao u gornjem toku, već plivačima

Donji tok Gacke je gušće naseljen, a dvorišta kuća izlaze na samu rijeku. Oprez, u nekim dvorištima su psići nezgodne naravi!

Premda ovaj dio toka Gacke izgleda monotono jednolično, često kao izduženo jezero u kojem se ne vidi dno, i ovdje postoje bolja i lošija ribolovna mjesta. Isprva se ne vide, no nakon što se malo uživi u priču, dobar ribič ih može prepoznati. Kamenje, izlasci dubine u plićak, nanosi trave koje naslućujemo kada grane sunce, malo brža struja vode... Nakon što ju ulovimo i analiziramo mjesto, najčešće zaključimo da ta riba nije bila tu bez veze. U otkrivanju riba ponekad nam pomognu i kolobari. Njih ovdje najčešće proizvode ptice močvarice, no s vremena na vrijeme tako se javi i pastrva. Što ju potakne da se iz nekoliko metra dubine digne gore po neku mrvicu možemo samo nagađati. No, javi li se na istom mjestu više puta šanse za ulov se značajno povećavaju. Posljednju dobru pastrvu ulovio sam nakon što se otkrila pokupivši nešto s površine. To je prava prilika. Nakon toga sastavila je duboko potopljeni strimer divlje kao da joj je to zadnja stvar u životu. Prilično dobra riba, odokativno klase 55+. Kasnije još jedna manja na sličan način.

Pristojna potočna pastrvica oko 50 centimetra dužine, vjerojatno ubačena, s jednog od ranijih izleta po donjem toku rijeke Gacke

Pojedina mjesta više nalikuju nekom dubokom jezeru nego rijeci Gacki na koju smo navikli u dijelovima gdje se najčešće lovi

Iako se na ovom dijelu Gacke ponegdje nađu prizori koji ostavljaju dojam prave divljine, to je relativno guščće naseljeno područje isprešarano cestama, putevima i električnim kabelima. Kuće, vrtovi, šljivici, kokoši, patke, guske... Ljudi rade raznorazne poslove po vrtovima i dvorištima Ukratko, potpuno drugačiji ambijent od onog na koji smo navikli u gornjem toku.Takva Gacka teče sve do brane u mjestu Vivoze, predgrađu grada Otočca. Dalje se račva u dva kraka. Jedan završava u ponorima, a drugi protiče umjetnim kanalom i nešto niže od restorana Ribič spaja se s vodama rijeke Like. Tu već osim pastrve ima i raznoraznih drugih riba. Pastrve su rijetke, ali svako koliko neko ulovi doista veliku potočnu, tipa 70-80 centimetra. Kanal u jednom trenutku ulazi u cijev i pod zemljom teče sve do pred jezero Gusić polje. I tu se love velike ribe. Međutim, negdje na pola jezera nalazi se veliki znak zabrane ribolova, čamca, plivanja, svega i svačega. Iako u ribičkom društvu kažu da je ribolov dozvoljen, nismo htjeli izazivati vraga dok malo detaljnije ne ispitamo situaciju. Na ušću kanala u jezero smo malo bacali, ali brzo odustali zbog bure koja je nemilosrdno derala.

Iza stijena nalik ovoj skrivenim u dubini Gacke navodno leže potočne iz ribičkih snova

Na ovom dijelu Gacke ribe se slobodno nose. Mogu se zadržati jedna potočna ili dvije kalifornijske. Mjera za potočnu je 65 centimetara, a za kalifornijsku 40 centimetra. No, iz ove rijeke nisam uzeo ni jednu ribu već desetljećima. Sve koje sam ulovio, ili nisam ulovio, i dalje veselo plivaju. Razlog tome nije što ne jedem ribe. Dapače. Ali, potočne mi je oduvijek bilo žao tamaniti, dok nošenje kalifornijske remeti ribolovnu komociju. Posljednjih nekoliko sezona počeli smo sve češće odlaziti na pastrve u restoran Ribič. Gdje su uzgojne te pastrve nismo pitali, ali su uvijek svježe i odlično pripremljene. U porciji se dobiju dvije solidne veličine, tako da i najgori gladuši dođu na svoje. Nakon cijelodnevnog ribolova cijena od 70-ak kuna je sasvim prihvatljiva, a ambijent vrlo ugodan. Tko voli pojesti pastrvu, a ne voli tamaniti ribe iz rijeke, ovdje se sigurno neće razočarati. Slično je i s drugim jelima, uključujući picu koja je odlična i za zagrebačke pojmove. Malo nezgodno je što sve to i drugi znaju pa teba čekati. No, pod samom terasom restorana nerijetko se na površini javljaju vrlo dobre ribe tako da ni to čekanje klope nikad nije dosadno. (alp)

Restoran "Ribič", praktično u samom gradu Otočcu, završna je postaja naših izleta na rijeku Gacku posljednjih godina