Norveška: Potraga za lososom po rijeci Gauli

Mikro lokaciju smo sami s(p)retno otkrili dan ranije. Prvo se Janku, nakon kraćeg natezanja, otkvačio jedan dobar. Bio je moj red. Zabačaj koso nizvodno, napeto isčekivanje, struna se već skoro poravnala s obalom... Dum! Nakon kratke i oštre borbe naš prvi atlanski losos bio je pod kontrolom u plićaku.

Iako se umaranje lososa od 90 centimetara ne bi moglo nazvati dramatičnim, sasvim pristojno vuče (Snimio: Janko Bartolec)

Postoje različita zanimljiva mjesta za ribolov, ribe, ribički mamci, ribolovne tehnike, baš kao i različite ribičke sklonosti. "I neka cvate tisuću cvijetova", rekli bi Kinezi. No, u toj širokoj ponudi mogućnosti, ribolov atlanskog lososa umjetnom muhom neosporno slovi kao vrh vrha. Napraviti sam svoj ribički mamac od hrpice dlaka i perja, zabaciti ga dvoručnim štapom daleko u široku moćnu vodu te osjetiti tajanstvenu divlju ribu, koja je stotinama kilometara putovala morem i rijekom uzvodno kako bi obnovila vrstu, poseban je doživljaj. U potrazi za djelićem takvog iskustva, krajem lipnja, ribički kompanjon Janko i moja malenkost uputili smo se oko 2500 kilometara na Sjever. Preciznije, u norveško mjesto Storen na rijeci Gauli. 

Gaula inače slovi za jednu od najboljih u Europi baš po ulovima krupnih atlanskih lososa. Ovdje oni relativno često premašuju težinu od 20 kilograma dok su ulovi od 10-ak kilograma, kažu, uobičajeni. Barem u teoriji. Proučili smo svu teoriju, dobro se opskrbili svim što je potrebno za tu vrst ribolova. Činilo se jednostavnim, no u praksi se baš i nije pokazalo tako lako. Koliko je ovaj ribolov naporan možda nabolje svjedoči činjenica da je pisac ovih redaka u četri dana izgubio pet kilograma. Veranje po skliskim stijenama, stalno klackanje po oblucima veličine nogometne lopte, nagle promjene temperature i kronično nespavanje pokazalo se ubitačnim. Nema dijela tijela koji nakon toga ne boli. Od gležnjeva, koljena i leđa na dalje.

Šljunak je ovdje znatno krupniji od našeg pa je hodanje po ovakvom terenu iznimno neugodno (Snimio: Janko Bartolec)

Atlanski losos, ulovljen muhom u norveškoj rijeci Gauli, u trenutku puštanja na slobodu (Snimio: Janko Bartolec)

Naša se avantura prigodno poklopila s Međunarodnom godinom lososa, koja se trenutno obilježava u svijetu, a s ciljem zaštite ove ribe i njenih staništa. Svi lososi, u svijetu postoji samo šest vrsta, ugroženi su ne samo degradacijom staništa. Osim izgradnje umjetnih brana i regulacije riječnih tokova tokova, globalne klimatske promjene, onečišćenje mora i rijeka, bolesti i prekomjerni izlov u komercijalne svrhe lososima prijete izumiranjem. Iako se losos smatra vrhunskom prehrambenom delicijom, naša namjera nije bila prodati ga nekom ili pojesti za večeru, već uloviti i pustiti na način koji neće ugroziti njegovo zdravlje i opstanak vrste. 

Takav kontrolirani ribolov lososa muhom je jedan od najučinkovitijih realno održivih sustava njihove zaštite, smatraju čak i biolozi, koji se samim ribolovom lososa ne bave. Pokazalo se, naime, kako dobro organizirani i motivirani ribiči, koji love i puštaju ulov, štite ribe i prirodu puno konkretnije od agresivnih "zaštitara životinja", "vegetarijanca", "aktivista" i sličnih, koji stvarnu divljinu najčešće nisu ni omirisali. Pritom od realne održive zaštite lososa koristi ima i lokalna zajednica, i država u cijelini. U to smo se u Norveškoj uvjerili na svakom koraku. Među ostalim, i u zračnim lukama gdje se filmići o Godini lososa vrte na oglasnim panoima svakih nekoliko minuta, dok brojni ribiči iz svijeta iskrcavaju pribor i kreću u životnu ribičku avanturu.

Jedna od posebnosti ovog dijela svijeta je što ljeti nema prave noći. U pola deset navečer rijeka izgleda ovako

Prigoda za šetnju po pitomijem terenu nije bilo previše, no staza prema željezničkom mostu u Storenu je jedna od njih

Sve u svemu, u konačnosti smo dobro prošli. Stigli smo živi i uglavnom zdravi i tamo i natrag. Uvjeti za ribolov bili su odlični. Društvo isto tako. Imali smo i dvije dobre ribe na udici. Umjetnom muhom na mušičarski pribor ulovili smo lososa dugačkog 90+ centimetra, po procjeni lokalnih stručnjaka teškog oko 7,5-8 kilograma. Ribičkom kompanjonu Janku se, nažalost, otkvačio znatno veći. U usporedbi s prvim, po načinu kako se ponašao, lako moguće klasa 15+ kila. Iako se to iz pozicije ribolova pastrva može činiti kao loš ulov, ribolovni vodiči i losos fanatici iz cijelog svijeta, koje smo tamo zatekli, objasnili su nam kako je to iznenađujuće dobar rezultat. 

Obzirom da smo prvi put tu, ne poznajemo vodu, nemamo vodiča, u samo četiri dana ribolova čak dvije dobre ribe su čudo. Kad se pročulo svako malo su nam nepoznati ljudi prilazili čestitati. Pričaju kako mnogi ribiči ovdje pokušavaju godinama, provode tjedne i mjesece na vodi pa ništa ne ulove. I to na najboljim mjestima nedostupnim smrtnicima, u pratnji vodiča koji u rijeci poznaju doslovno svaki kamen ili udubinu koja drži ribu, muhe, pribor, osobitosti vode i sve ostalo što ribolov čini manje ili više uspješnim. Izreka kaže kako sreća prati hrabre! Istina, u nekim proširenim inačicama, i djecu, pa siromašne duhom, onda bedake, pijance... Kakobilo, iz te raznolike ponude karakternih kvaliteta i višim silama olakotnih okolnosti nešto nas je očito zakvačilo.

Ova kombinacija mladosti i iskustava pokazala se dobitnom u težnji za zdravijim životom i ribičkim avanturama

Mjesto za kupuju dozvole i dezinfekciju pribora lako je uočljivo. No, za unutrašnju dezinfekciju nema ništa osim sladoleda

Već u startu bili smo jedna mala, ali vrlo solidna ekipica. Nije bilo svađe, sebičnjaštva, ljubomore, utrke tko će gdje prvi stići, a zadnji platiti te sličnih gadarija, koje mogu uništiti čak i najvedriji dan na vodi. Koprivničanec Janko Bartolec, iako zbog možda pretjerane skromnosti manje poznat kod nas, naputovao se po elitnim ribičkim destinacijama svijeta. Snalazi se po zračnim lukama, renta-carovima i ostalim stvarima bitnim za preživljavanje u 21. stoljeću kao riba u čistoj vodi. Među ostalim radio je tri mjeseca kao profesionalni ribički vodič za morske pastrve u Patagoniji. Ekipa s kojom je radio u ovo doba godine bavi se tim istim poslom upravo na rijeci Gauli. Ta njegova poznanstava pokazala se nam se od iznimne koristi. 

Bez njih, posebno bez Njemca Mawilla i Argentinca Nančija, teško bi se snašli. Bleki, Danac balkanskih korijena, puno nam je pomogao. Dečki, svi skupa tamo, još jedno veliko hvala! Drugo, obojica smo instruktori zabacivanja sa solidnim ribičkim iskustvom. Rukovanje dvoručnim štapovima nije nam strano. U bacačkom segmentu bili smo iznad tamošnjeg prosjeka. Naime, početniku su potrebni sati sustavne poduke kako bi mogao cijeli dan zabacivati tonuće sisteme spey tehnikama na 30+ metara, s minimum prostora iza sebe. A drugačije je teško loviti muhom na velikoj i brzoj rijeci tipa Gaule, prosječno širokoj preko 100 metara. Najbolji bacač kojeg smo vidjeli, neki Amerikanac, stabilno je derao distancu 45-50 metara. Impresivan prizor.

Ribolov mušicom na Gauli u Storenu. Na drugoj obali bijele se kamp kućice jedne od brojnih ribičkih kolonija uz rijeku

Štapovi se ovdje transportiraju na krovu automobila, koji se može ostaviti na parkiralištu ili u šumi bez straha od krađe

Što se pribora tiče, na Gauli se muhom lovi isključivo dvodučnim štapovima i povećim rolama na kojima je namotano minimum 200 metara jakog backinga. Poželjno je i više. Teža verzija za višu vodu je štap 14-15 stopa na više, klase 9/10/11, u kombinaciji s različitim tonućim strunama i najvećom rolom top klase. Za nižu i bistriju vodu 13-14 stopa klasa 8/9 prolazi. Koristio sam ovu laganiju verziju pribora, kojom ponekad lovim bolene po Savi ili imaginarne glavatice po Kupi. To je ipak vrlo konkretna štapina uglednog proizvođača. Nećemo ga besplatno reklamirati, kako pristojni ljudi ne bi pomislili da smo ulizice ili jeftina roba. No, lokalni dečki su i na taj baš fini kompletić pomalo zabrinuto klimali glavom:

– Daljinu bacanja imaš, ali ako ti na to sada, po većoj vodi slučajno stisne neki debeli... Možda može proći, ali ćes se sigurno fino natrčati po obali. Volio bih te vidjeti poslije – u slobodnom prijevodu objašnjavao mi je Mawill, jedan od vodiča s kojim smo se u njegovo slobodno vrijeme najčešće družili. Inače, nekom ribiču je na najjači pribor baš taj dan stisnuo losos od oko metar i trideset, težak dosta preko 20 kila. Trčao je za njim skoro kilometar nizvodno po najgorim gudurama. Mnogi ljudi misle kako ribolov nije opasan i fizički zahtjevan sport, što je u brojnim slučajevima i točno. No, ribolov lososa definitivno ne spada u tu penzionersku kategoriju. Pomenuti turbo-losos je na kraju prizemljen, izmjeren i pušten, no ribič koji ga je ulovio, navodno, je skoro umro. Zašto to ne čudi?

Baciti muhu 30-ak metra daleko s preprekom iza leđa nije nešto što se može naučiti u pola sata (Snimio: Janko Bartolec)

- Po takvom terenu, s mojih 59 godina na grbači, ubrzo bih se probudio u Valhalli. Ali, dobro, neće baš meni iz prve taj najveći hrgan... – pokušao sam razumno analizirati situaciju. Srećom, kasnije se to razmišljanje pokazalo sasvim u redu. S osrednjim lososom kojeg sam zakvačio nije bilo baš nikakvih većih drama i problema. Ni s mojim zdravljem, ni s relativno laganijim i finijim štapićem. Bilo je bas lijepo. Malo je vozikao gore-dolje, lijevo-desno sve dok ga Janko nije znalački dohvatio za repinu. Dečko je taj zahvat očito dobro uvježbao dolje u Patagoniji. Nakon toga losos je mogao samo mirno čekati u plićaku dok ga na brzaka uslikamo, otkvačimo i pustimo. Što se slikanja tiče, ovdje se ne toleriraju polusatni "umjetnički fotosešeni" kao po našim hrvatskim baruštinama. Imaš nekoliko sekundi za slikanje, jer je držanje žive ribe van vode kažnjivo. Ili ga umlati odmah kako treba, ili ga odmah pusti kako treba. Tako bi i kod nas trebalo biti. Barem na visinskim vodama ljeti, kada su ribe posebno osjetljive.

Sličica za uspomenu možda nije baš najbolje uspjela, ali riba nije bila van vode duže od nekoliko sekundi (Snimio: J. Bartolec)

Velike role, mušičarske strune različitih gradacija tonjenja i minimum 200 metara backinga preporučljiv su alat na Gauli

Bitna stvar u priboru su strune. Različiti vodostaji i različita mjesta traže drugačije strune. S te stane bili smo više nego dobro dobro pripremljeni, budući da mi je eksperimentiranje s mušičarskim strunama neka vrst dopunskog hobija. Loša struna može biti veliki problem. Odokativno procijenivši brzinu protoka i dubinu terena, uglavnom sam koristio Rio Game Changer F/I/S3/S5 s trometarskim vrhom T15, što leti kao metak i tone kao kamen. Predložio bih čak promjenu naziva ove strune u Fly Changer jer sam po dnu ostavio dosta muha. No, čuo sam kasnije, pojedini uspješni ribiči koristili su još agresivnije linije. Preporučljivi predvezi su 0,40 – 045 mm nosivosti cca 12-15 kila. Dužina predveza je metar do metar i pol na tonućoj struni. Što je stuna sporije tonuća predvez je duži. Za kompletno plivajuću strunu može biti i pet metara. Iskusni ribiči su nam rekli da se losos u ovo doba godine ne boji predveza i da mirne duše možemo staviti i deblji. Tko bi to pomislio. No, zadnji dan nakon što je voda pala za oko metar i pol, lovilo se sporije tonućom kombinacijom. To se neusporedivo ugodnije baca, ali se našim ribicama, nažalost, nije tako svidjelo.

Po pitanju muha, svakom tko se uputi na Gaulu preporučljivo je ponijeti sa sobom pribor za vezanje, kupiti na licu mjesta materijale i napravi one muhe koje u tom trenutku idu. Svako večer napravi se par komada i to je dosta za dan. Puno ekonomičnije nego naštancati unaprijed bezbroj muha, kako bi se pokrile sve moguće i nemoguće ribolovne situacije. Tko nema problema s ribolovom na tuđe muhe može kupiti i gotove, koje stoje 5-10 eura komad. Muhe za losose inače variraju od sičušnih, veličine 1,5 centimetra, za malu i bistru vodu do velikih, dugačkih i po 15 centimetra, za mutnu i visoku vodu. Većinom su uzrađene na tubama koje se montiraju na predvez s dvokukom ili  trokukom veličine 4-14 na kraju. Veće udice su zabranjene. Tijekom zime navezao sam ih nekoliko stotina, no i one najveće od 10+ centimetara bile su premale za uvijete koje smo prvi dan tamo zatekli na vodi. Profi vodič Nanči nam je stoga preporučio da na predvez navučemo po dvije takve u nizu, pa je ukupna dužina mamca bila kakvih 12-15 cm. 

Tandem od dvije muhe, dugačak oko 13 centimetara, snimljen neposredno nakon što je na njega zagrizao drugi losos

Priznajem, malo je to čudno izgledalo, teže se bacalo, ali se lososu očigledno svidjelo. Obojica smo imali poteze na takav tandem u kombinaciji narančaste i crne boje s malo blještećih trakica. Na Gauli se narančasto crna kombinacija boja inače smatra apsolutnim favoritom za višu i mutniju vodu, dok se po bitrijoj najčešće koriste muhe od pet do sedam centimetra dužine boje banane ili drečavo zelene. Naravno postoje i raznorazne druge, no od ovih gore pomenutih se počinje. Kada vodostaj značajno padne, a voda postane toplija, ljudi love mokrim muhama veličine onih za naše pastrve. Samo što su izrađene na jakim dvokukim i trokukim udicama. Na to se love pravi, veliki lososi. Kako zakvačiti i izvući ribu od 10-15 ili više kila na trokuku veličine 14 s par dlaka na sebi, nije nam baš jasno. Iako iskusniji tvrde da je to potpuno normalno i ljeti uobičajeno. Nema što, taj losos je doista neobična riba.

Obzirom da prave noći ljeti u ovom dijelu svijeta nema, korisno je ubiti oko oko podneva, kada ribe obično najlošije grizu

Gaula nije divlje nenaseljeno područje, pa se na svakom koraku vide drvene kuće u kojima ljudi žive, apartmani i vikendice

Losos je anadromna riba, što znači da živi u moru, a mrijesti se u slatkoj vodi. U moru se hrane sitnom ribom, kozicama i planktonskim rakovima. Onim istim koje jedu i kitovi. Poznato je kako se u rijeci ne hrane. Što ne znači da ne bi, ako bi hrane na koju su navikli u rijeci bilo. Naravno, nema je. Sve muhe za losose, ako ih se pažljivije promotri, uklapaju se formom grubo u njihov morski jelovnik. Za razliku od pacifičkih lososa, koji se svi zajedno u jatu vraćaju iz mora u rijeku te nakon mrijestra svi od prvog do zadnjega ugibaju, atlanski losos se mrijesti i po više puta. U početku su srebrne boje i na sebi većinom imaju morske riblje uši. Ribiči ih zovu „svježe ribe“. Ti najbolje grizu, najbolje se bore, a i najcijenjeniji su kao hrana. Kasnije potamne, mužjaci dobiju karakterističnu kuku na donjoj čeljusti. Svi atlanski lososi se ne vraćaju u istu rijeku u isto vrijeme. Oni koji provedu samo jednu godinu u moru zovu se „grils“. To su ribice od 50-70 centimetara i nisu baš na nekoj cijeni. Osim u konzumne svrhe. 

Srebrna boja pokazatelj je da je naš losos nedavno ušao iz mora u rijeku, a nepostojanje ribljih uši da je tu oko četiri pet dana

Neki lososi provedu u moru dvije ili tri godine. To su oni srednji koji u Gauli imaju kakvih 7-10+ kila. Losos koji se izmrijestio zove se „kelt“. Oni se obavezno puštaju. Nakon što se jadan i gladan vrati u more, kelt se ponovo udeblja i oporavi. Upravo ti koji po drugi put krenu uz rijeku su oni najveći macani koje svi ribiči sanjaju. Oni u Gaulu obično ulaze prvi, za njima oni najmanji, a u trećem redu svi ostali. Koja je od ovih populacija trenutno u rijeci i gdje, omiljena je tema za ribičke rasprave. U pauzama od ribolova kuju se strateški planovi, razrađuju taktike, pokušavaju dokučiti čudni putevi riba, kojom se obalom kreću, gdje stoje, kako su raspoloženi... Sto teorija. Baš je zabavno bilo za slušati. Slične ozbiljne rasprave vode se i na temu je li losos "on" ili "ona". Ženke je zabranjeno uzimati, pa je pitanje donekle razumljivo. No, ovi ljudi sve ribe puštaju tako da je dosta teško dokučiti logiku takve rasprave.

Tipična ribička poza u isčekivanju lososa. Nakon zabačaja, struja vode zanosi muhu od sredine prema obali na kojoj stojimo

Vođenje muhe se značajno razlikuje od onog uobičajenog kod naših grabežljivaca. Ne povlače se aktivno i ne cimaju na razne načine, kao kada lovimo pastrve strimerom. Tipičan zabačaj za lososa je što dalje, koso nizvodno pod kutem od cca 45 supnjeva u odnosu na vodeni tok. Struja zatim zanosi muhu prema obali na kojoj stojimo. Točan kut zabačaja ovisi o dubini vode, brzini toka i dubini na koju želimo potopiti muhu. Čini se banalno jednostavnim, no tu postoji dosta profinjenih trikova, koji razlikuju početnika od iskusnog mahera. Savska škola lova bolena muhom i dvoručnim štapom puno nam je koristila. Ukratko, cilj je da muha iznenadi lososa dolazeći mu sa strane, ali ne prebrzo, tako da ju stigne uloviti. Krene li pak muha prebrzo prema obali na kojoj stojimo, strunu prebacimo uzvodno, kako bi je usporili. Za neupućene, to se inače stručno zove "mendanje". I tako cijeli dan, stotinama puta zaredom. 

Izabereš optimalan kut zabačaja, baciš, čekaš, mendaš i opet čekaš. Kada se strune poravna paralelno s obalom slijedi podizanje s vode, promjena smjera i novi zabačaj. Pa korak dva nizvodno. Poznavanje terena puno znači. Ciljaju se posebno zone s velikim kamenjem, ulazi i izlazi iz dubljaka. Ljeti brzaci i polu slapići. Kažu iskusniji, kada losos zagrize neki put samo stane, neki puta zvizne kao lud. Presudna stvar je, naglašavaju, ne lupati kontru odmah već pričekati da se riba sama okrene, kako bi udica sjela točno u „škare“ između gornje i donje čeljusti. Tada više nema otkvačivanja. To je onaj školski preporučen postupak. Janko ga se pridržavao pa... ode riba. Osobno sam svog lososa, suprotno tom dobronamjernom savjetu, otkontrao toliko da je imao blagi potres mozga. Samo ne isti tren već sa dobrom sekundom zadrške. Sigurno je sigurno. Bit će da se zato se i nije nešto borio. Odmah je znao tko je gazda. A, kao što smo već gore pomenuli, sreća prati hrabre i... one ostale.

Mjesto na kojem smo imali ribe pri metar višem vodostaju i kišnom vremenu. Losos je bilo neposredno iznad kamenja

U našoj norveškoj avanturi imali smo, mora se priznati, baš dosta sreće. Prvo, pogodili smo u najbolji dio sezone kada su lososi svih uzrasta bili baš tu, na dijelu gdje smo lovili. Drugo, točno na dan kada smo stigli pala je obilna kišurina kakve nije bilo duže vrijeme. Voda je preko noći narasla za cca metar i pol. U lovu pastrva i lipljana kod nas bila bi to katastrofa, no u ribolovu lososa situacija je upravo obrnuta. Visoka voda pokreće migraciju, a vrijeme kada počne padati i bistriti se daje najveću moguću šansu za ulov. Riba ide bliže obali što značajno povećava vjerojatnost da joj muha uđe u vidno polje. Skandinavske rijeke bistre se puno brže od naših. Čim kiša stane vodostaj pada i već dvadesetak sati kasnije kao da ništa nije bilo. 

Što se konkretno Gaule tiče, promjene u vodostaju imaju još jedan bitan utjecaj na ulov. To nije regulirana rijeka i čitavim tokom nema umjetnih brana. No, približno na polovici toka, nalazi se prirodno suženje. Ribe ga mogu prolaziti samo po malom vodostaju, upravo takvom kakav je bio u razdoblju prije našeg dolaska. I to prvo najveće i najjače, zatim najmanje i na kraju sve ostale. Prva dva dana bila su udarna, za nas kao i zadruge ribiče. Na najboljim mjestima padale su ribe i preko 20 kila. Na našu veliku žalost, za njih se dozvole kupuju mjesecima unaprijed. Međutim, s tom velikom vodom postojeće ribe su prošle dalje uzvodno dok one nove još nisu stigle. To je najvjerojatnije bio glavni uzrok neuspjeha u drugoj polovici ribolova. Šteta što nismo ostali još koji dan jer bi vrlo vjerojatno imali novo "rock&roll" razdoblje. No, što je tu je, morali smo doma.

Oznaka mjesta gdje je dozvoljeno parkiranje, naziv revira i putokaz prema šumskoj stazi koja vodi do kućice na rijeci

Kućice ovog tipa nalaze se na svim ribolovnim mjestima i u njima se slobodno ostavljaju stvari bez straha od krađe

Čitava organizacija ribolova na losose na Gauli je dosta zanimljiva i neobična za naše hrvatske prilike. Običavamo kukati i psovati zato što nam je za ribolov samo na Savi oko Zagreba potrebno desetak ribolovnih dozvola. Na Gauli je situacija neusporedivo zamršenija. Prvo, postoji jedna državna dozvola koju je potrebno platiti za sve vode koja stoji 40 eura. Uz nju ide potvrda o dezinfekciji pribora i opreme koja stoji 20 eura. Dodatno je potrebna prijava na internetu da smo na vodi. Gdje god u Norveškoj lovili bez toga plaća se masna kazna. Dalje postoje deseci različitih revira za ribolov. Oni se prvo dijele po pokrajinama. Na jednom prodajnom mjestu mogu se nabaviti dozvole za revire na području te pokrajine. Dalje, postoje ekskluzivni privatni reviri, koji pokrivaju u pravilu sva najbolja mjesta na rijeci. Tu se, kako što smo već spomenuli, ne može lako do dozvole i cijene su opake. Te se dozvole kupuju unaprijed, prije početka sezone i broj im je strogo ograničen. Naknadno, nikakve veze i vezice, novci, kukanje, plakanje i žicanje ne pomažu. Tu se vodi ozbiljan tip ribolovnog turizma. Drugi tip revira ima status javne vode gdje dozvola stoji 35-40 eura za 24 sata ribolova i može se kupiti na jednom mjestu. Broj tih dozvola nije ograničen mogu se kupiti u redovno radno vrijema. No, ne postoji jedna dozvola koja vrijedi za sve.

Ribolov na Sokni, riječici koja se ulijeva u Gaulu nedaleko od Storena, u kojoj isto tako ima ozbiljnih lososa

I tzv. javna voda je podijeljena na više dijelova. Konkretno u četiri dana mi smo lovili u dva takva: Storen valdu i Aune valdu. Ima ih još dosta koje nismo obišli. Plus, oko Storena su još dvije manje rijeke, Bua i Sokna. Jedna dozvola koju smo kupili je uz dijelove Gaule pokrivala i jedno mjesto na Sokni u dužini od cca 50-100 metra. Nije loše izgledalo. Probali smo, ali ništa. Poslije su nam kazali kako se baš u toj rupi trenutno krije jato baš debelih lososa. Očito smo nešto radili krivo. Problem za neupućene je što svi ti reviri na Gauli nisu kontinuirani već iscijepkani po tko zna kojem ključu. Recimo, kilometar lijeve obale, pa 300 metara desne i opet dva kilometra lijeve pet kilometra nizvodno. Čak uz kartu koja se dobije uz dozvolu, a pokazuje prilazne puteve i mjesta za parkiranje, neke terene jednostavno nismo uspjeli pronaći. A loviti ovdje „slučajno“, u tuđem dijelu rijeke za koji se nema dozvola, nikako nije pametno. Kazne su paprene i kreću se od dvije tisuće eura za manje prekršaje do osam tisuća eurića za nedozvoljeno uzimanje riba.

Tu komplikacijama nije kraj. Neki dijelovi vode podjeljeni su na sektore gdje vrijedi tzv. rotacija. Što znači obvezno kretanje nizvodno tipa jedan zabac dva metra hoda. Ako na mjestu već netko lovi obavezno je krenuti uzvodno od najuzvodnijeg ribiča na udaljenosti od cca 50 metara. Ako mjesta nema, sjedi se u za tu svrhu izgrađenim kućicama uz vodu i čeka red. Važno je znati točku gde počinje i završava takva rotacija jer se zbog nepoštivanja reda ljude u boljem slučaju smatra teškim primitivcima. Vrlo vjerojatno je i kažnjivo. No, s te strane nismo imali problema i često smo na vodi bili sami. U privatnim revirima stvar je još preciznije organizirana pa se točno zna tko, gdje, kada i s kojim vodičem lovi. U privatnim revirima lovi se samo muhom i sve se ribe puštaju. No, u javnim revirima, gdje smo i mi lovili, druga liga ribiča baca raznorazne plehnate varalice, a treća, vjerovali ili ne, sasvim legalno gliste. Jedini uvijet je da su gliste norveškog podrijetla dok su uvozne strogo zabranjene. Ove kategorije ribiča najčešće ribe i uzimaju. 

Majstor koji lovi na glistu. Nešto nizvodnije u liniji je čovjek baca muhu, a uzvodno od njega je blinkeraš. Komedija!

Dozvoljeni ulov je jedna riba u 24 sata, dvije ribe tjedno i ukupno osam riba godišnje, od kojih samo jedna može biti veća od 80 centimetara. Sve ženke lososa se obavezno puštaju. Svaki ulov, bez obzira na to je li riba puštena ili umlaćena, obvezno se prijavljuje putem Interneta. Ne prijavljivanje ulova je kažnjivo, a ono što je nama predstavljalo problem je obrazac za prijavu koji je isključivo na Norveškom. Potrebno je ukucati čudo raznoraznih podataka. Janko natuca Norveški, no nije mogao dešifrirati sve kućice tako da smo morali tražiti pomoć u Natur centru. Tu je radila jedna simpatična, no ne i osobito bistra djevojka s kojom je imao podužu raspravu. Nešto nas nije lijepo gledala nakon toga, no što je tu je, ne možeš svima biti drag i simpatičan.

Nakon zadržane ribe ribolov obavezno završava do isteka 24 sata. Svi prijavljeni ulovi su javni tako da u bilo kojem trenutku možemo točno znati gdje, koliko i kakvih lososa je ulovljeno, kojim mamcima i tehnikama. Zgodna informacija za kupovinu dozvole idući dan. Slična situacija je i s vodostajem. Njega je zgodno redovito pratiti zbog izbora mjesta za ribolov. Zanimljivo je da pri malom vodostaju, kod jednog točno propisanog protoka, ribolov varalicom na nekim mjestima automatizmom više nije dozvoljen. No, ribolov na glistu i dalje je. Naravno, samo na specijalne norveške gliste, jer je uvoz stranih strogo zabranjen i kažnjiv. Slobodni smo pretpostaviti kako ove norveške s certifikatom nisu baš jeftina roba. Pa, ako koji naš velemajstor čitajući ovo dobije inspricaju za put neće baš jeftino proći ;)). "Hrvat uhićen zbog šverca glista u Norvešku", to bi bila vijest za sve svjetske novine.

Konzerva piva u dućanu ovdje je tri do četri puta skuplja nego pivo u prosječnoj hrvatskoj birtiji (Snimio: J. Bartolec)

Nevezano uz ribolov, hrvatskog ribiča koji je prvi put u Norveškoj mogu zbuniti još neke osobitosti te zemlje. Prvo, vjerovali ili ne, tu nema birtija. Ne može se lijepo sjesti na neku terasicu i ujutro srknuti kavica, a navečer kakvo pivce. Istina, može se kupiti za naše pojmove skupa, očajno loša kava na benzinskoj pumpi i u nekim dućanima, no varijanta s pivcem apsolutno ne postoji. Pivce u dućanu stoji 40 kuna, a cigarate više od 100 kuna. Dakle, što se donese iz zagrebačke zračne luke - to je to. Poznajem neke kolege ribiče koji bi na takvom sušnom režimu nakon tri dana umrli u mukama. Srećom, mi smo bili puno laganije kapacitirani pa smo preživjeli. Čak smo neke boce podijelili kao poklone. Gazda kampa u kojem smo spavali nam je na račun poklonjene butelje "Dingača" oprostio pola računa. Gazdarica mu se drugo jutro nešto zadovoljno smješkala. Sada sigurno znaju gdje je Hrvatska i pitaju se koji nas je vrag k njima donio. Šetnja centrom Zagreba bila bi tim skromnim ljudima kulturološki šok. Lososa nemamo, novaca tu i tamo, ali birtija...

Ljeti u Norveškoj nema prave noći. Centralna zgrada u našem kampu snimljena u tri sata ujutro. Cijena pice je 160 kuna

Koliba u kojoj smo boravili koštala nas je 250 eura za pet dana, a dodatne troškove su nam oprostili zbog boce Dingača

Drugo, u tom dijelu Norveške ljeti nema noći. Najmračnije razdoblje, od oko 12 do 3 ujutro, je kao 7 navečer u našim krajevima. Iako se to može činiti jako zgodno za ribolov, takvo stanje vremenom dovodi do kronične neispavanosti. Čovjek misli, sada je šest sati popodne, mogli bi smo na laganu večericu... Pogleda na sat, a kad tamo pola 11. Treće, klima je suluda. U jednom trenutku je 30 stupnjeva, vruće je i u majci. Za samo 15 minuta lijeva kišurina, vjetar čupa drveće, a temperatura pada za 20 stupnjeva. Pola sata kasnije opet ljeto. Višeslojni izbor odjeće je stoga osobito značajan. Zgodno je što se viškovi stvari mogu ostaviti u kućicama uz vodu. U Norveškoj se, naime, ništa ne krade. Štapovi, fotoaparati i raznorazne vrijedne stvari vise uokolo i nikom ne pada na pamet da ih dira. Malo smo se zabrinuli jedino u trenutku kada smo oko našeg automobila čuli živahne komentare na poljskom. Dečki su skoro naši pa... Vrag zna što im padne na pamet.

Posebna priča je promet. Norvežani koje smo viđali izgledaju puno jeftinije obučeni od nas. Nismo kod njih vidjeli baš nikakvog luksuza osim automobila. Voze skupe aute, uglavnom hibride. Nejasno zašto jer je najčešća dozvoljena brzina je 50-70 kilometra na sat. Tu i tamo 100-tka. Za prekoračenje brzine kazne su opake. Recimo, naš poznanik Bleki je za 130 po ravnom autoputu svojedobno platio kaznu od 4000 eura. Doduše, s našim je renta carom to je bilo vrlo teško izvesti jer je, među ostalim čudima, imao neki uređaj koji je snimao znakove uz cestu i pri samom pokušaju prekoračenja brzine nešto cvrkutao. Ganc novu Toyotu Rav 4X4, sa svom mogućom opremom, platili smo 320 eura za pet dana, odnosno 160 eura po glavi. Putovati svojim automobilom na Gaulu je stoga potpuno neisplativo. Samo cestarine i gorivo od Zagreba i natrag koštalo bi više nego renta-car.

Hoće li ili neće padati, pitanje je koje visi nad glavom budući da se i tempetarura odmah mijenja za 15-20 stupnjeva

Nekoliko korisnih informacija vezanih uz smještaj. Divlje kampiranje uz rijeku najstrože je zabranjeno. Dakle, varijanta mali šatorčić uz vodu pa ubijem oko dok me nitko ne vidi, ne dolazi u obzir. Cijelo je vrijeme dan, nema šanse ostati neprimjećen. No, postoje brojni organizirani kampovi. Kakva je situacija u njima nismo detaljnije provjeravali budući da smo iznajmili kolibu mjesec dana prije puta. To doista nije bilo skupo i zadovoljalo je ribičke potrebe u svemu osim jednom detalju. Voda, tuš i toalet su u centralnoj zgradi udaljenoj 100-tinjek metara. Lako za vodu i tuš, no kada se noću po kišnom vremenu želimo riješiti viška tekućine nije ugodno. Prvo što pada na um čovjeku naviklom na prirodu je šumica odmah do. Ali, mraka nema, sve se vidi... 

Objasnili su nam kako je situacija slična i u drugim kampovima jer se na priključke za vodu kod njih plaća neki poseban porez. Voda iz pipe je inače pitka i besplatna, no ona u plastičnim bocama na benzinskoj pumpi stoji 60 kuna litra. Zanimljiv način destimuliranja ljudi pri kupovini plastične ambalaže. Teško je ovdje ne spomenuti kasniji komentar jednog prijatelja u Zagrebu. "Nema veze, ne bumo pili gemište...". Smještaj u apartmanima i hotelima bliže vodi je u sezoni lososa bukiran unaprijed, tako da taj detalj treba planirati dosta ranije. Najbliže što smo našli mjesec dana prije bilo je 10 kilometra od Gaule. No, nije nas smetalo. Zanemarivši gore pomenuti problemčić s toaletom, vrlo lijepo i ugodno mjesto gdje bi sigurno išli i drugi put. U kolibi je bilo i malo kuhalo, no za ozbiljnije kulinarske pothvate postoji i kuhinja u centralnoj zgradi. Nama je najviše trebala mikrovalka.

Jedan od ribičkih kampova gdje ljudi borave u bungalovima, kamperima i šatorima uz centralnu zgradu sa sanitarijama

 

Naseobina kraj rijeke u kojoj borave ribolovni vodiči i njihove bolje polovice. Oni ovdje provode tri mjeseca i rade od 0-24.

Posebna sorta u tom ribičkom cirkusu su profesionalni vodiči. Ekipa koja živi za ribolov i od ribolova. Uvijek sam smatrao kako konzumiram ribolov u dozama znatno većim od onih koje zdrav razum nalaže. No, ovi su još gori. To je doslovno ribička komuna koja se seli po najboljim vodama svijeta. Ima ih od svukuda: Njemačka, Južna Afrika, Argentina... Većinom su tridestih ili ranijih četrdesetih godina. Rade u četiri smjene, od 0-24, zato da bi jedan dan u tjednu slobodno lovili za svoj gušt. Jedina tema su lososi, ribolovni tereni, muhe, strune, štapovi, ribički uspjesi i neuspjesi njihovih klijenata. Druge teme u razgovoru nema. Kada se negdje dobro lovi svima se počnu tresti ruke. Koliko su dečki za to plaćeni teško je reći, očito ne previše. Negdje se u razgovoru spomenula brojka od 180 eura dnevno, no za koje razdoblje i za koliko sati nismo pitali. Janko je tu kao bivši kolega imao VIP status. Mawill, jedan od najiskusnijih koje smo upoznali, je na moje pitanje koliko košta njegovo vrijeme kratko odgovorio kako se danas druži s prijateljima u koje sam i ja spadao. Hvala, ako koji put navratiš u Hrvatsku i mi ćemo te jednako tako primiti.

Argentinac Nanči je tog dana odlučio testirati specijalnu mrežu protiv komaraca

S većinom su i njihove cure ili supruge, koje sve to stojićki trpe. Dobro, donekle stojićki budući da smo čuli i nekoliko malo glasnijih upozorenja muževima zbog pojedinih greški u koracima. Tipa ulaska u čizmama u prostore gdje se jede i slično. Lonci i poklopci nisu letjeli, ali bilo je skoro gusto. Neke i same love, neke rade u kuhinjama elitnih ribičkih apartmana. Dok traje sezona žive u kolibama, pod šatorima okruženim štapovima, čizmama i ostalim ribičkim budalaštinama. Čudo jedno za vidjeti... Dok smo bili u jednom takvom kampu glavna tema dana bio je novi supermoderni dron (helikopterčić s kamerom), koji bi trebao poslužiti za otkrivanje samih lososa te skrivenih pozicija koje se s obale ne mogu prepoznati. Plus, naravno, špijuniranje konkurencije, kako bi se znalo gdje trenutno grizu. I zbog sebe, i zbog klijenta kojeg se vodi u ribolov. Jer zadovoljan gost koji ulovi lososa ostavlja i dobru napojnicu. Onaj koji ništa ne ulovi sigurno manje. Što se nas tiče, mi smo svoju zahvalnost dečkima zbog nekoliko korisnih informacija izrazili već prokušanim bocama Dingača i viškom cigareta koje smo donijeli iz Hrvatske. Nije da bih to preporučio, ali ako se već nešto šverca u Norvešku...

Rijeka Gaula u Storenu (Snimio: Janko Bartolec)

OK, lijepo i krasno, ali koliko to na kraju košta, zapitat će se strpljivi čitatelj ovih redaka. Jeftino sigurno nije. Ali, ni tako abnormalno skupo. Zapravo ne puno skuplje nego tjedan dana na Jadranu, u pristojnom hotelu, s vlastitim automobilom, gorivom, cestarinom i kavom na putu. Sigurno manje nego tjedan dana ribolova na pastrve na Idrijici u susjednoj nam Sloveniji. Konkretno: avionska karta Zagreb-Trondheim 500 eura; renta-car 160 eura po glavi; bungalov 125 eura po glavi; dezinfekcija pribora 20 eura, državna dozvola 40 eura, tri ribičke dozvole za 24 sata, koje realno pokriju četiri dana, ribolova 105 eura, benzin 60 eura i najnužnija hrana cca 100 eura. Dakle, sveukupno, 1110 eura ili 8200 kuna. Za optimalnu tročlanu ekipu cijena bi bila još niža. 

Ono što može drastično poskupti put su cigarete i alkohol. Kutija cigareta tamo je više od 100 kuna, a pivo u dućanu oko 40 kuna. No, to se u razumno dovoljnoj količini nabavi u zagrebačkoj zračnoj luci. Pica je, recimo, oko 160 kuna. Boca od pola litre vode na benzinskoj pumpi stoji 30 kuna (!!). Voda se natoči u kampu, tako da to nije neki problem, samo ako imaš bocu. Hrana u dućanu je tri puta skuplja nego kod nas, no neka normalna i jeftina tipa: jaja, špageti, krmići, salama, sir i sl. prolazi. U restorane naravno nismo ulazili, birtija nema ni u tragovima, tako da nismo ni mogli doći u iskušenje. Sve u svemu, ako Bog da, Norveška vidimo se opet! Lososa smo upisali, sada je naš cilj jedan preko metar... (alp)