Gorski kotar je općenito prelijep i opuštajući kraj, a dolina rijeke Kupe melem za svačije oko. U to nema sumnje. Što se lipljana tiče, ova rijeka ni u najboljim danima nije bila poznata po 50+ klase kapitalcima. No, onih od četrdesetak centimetra bilo je doista puno. Danas su oni rijetkost...
 |
| "Kupski sirotani" ili lipljančiće od 25 do 40 centimetara dužine, danas su dobar ulov za koji se valja ozbiljno potruditi |
 |
| Problem nije u tome što se osobito teško love, već u činjenici što ih ima znatno manje nego nego prije 10-ak i više godina |
Bez obzira na ribe i ribolov teško je opisati olakšanje kada se u vrući ljetnji dan uvalimo u neku ledeno hladnu visinsku vodu. Posebno onda kada je okoliš te vode tako ugodan oku kao što je to slučaj s rijekom Kupom u Gorskom kotaru uzvodno od mjesta Gašparci. Stijene, šuma, pijukanje škanjca u daljini, žubor bistre vode... Čista divota! A kada nakon samo nekoliko zbačaja suhe mušice u brzaku skoči ribica 40+ klase našoj sreći nema kraja. Odmah se vidjelo da to nije lipljan, ali djelovalo je baš kao za Kupu vrlo pristojna pastrva. Neobično, one se ovdje danju prilično rijetko ulove. Riba za svoju veličinu solidno vuče pod stijenu na drugoj obali. Baš mislim kako je bila velika pogreška što sam prestao češće dolaziti na ovu vodu kada se nakon kraćeg natezanja na površini ukazao klen. Nije da ne volim loviti klenove, a pastrve pogotovo. Dapače. Ali, ovdje sam očekivao lipljane. Ribu koju sam nekad najčešće lovio, no vremenom jednostavno izguštao i okreno se drugim, za moj ribički ukus zanimljivijim vrstama.
 |
| Klen je u Kupi na potezu od Gašparaca nizvodno u prosjeku znatno veća, a vrlo vjerojatno i brojnija riba od lipljana i pastrve |
Lipljani, posebno kupski, bili su moja opsesija dobrih 15-ak godina. Druge me ribe apsolutno nisu zanimale. U Kupi tada, a bilo je to prije okrugo 35 godina, lipljana je bilo enormno puno. Onih od 35 do 40 centimetra moglo se naći doslovno svugdje, od Severina na Kupi do samog izvora do kojeg se stizalo isključivo usiljenim maršem od Osilnice gdje smo kampirali na sjeniku obitelji Ožur. Kakvih 10 kilometra hoda tamo i jednako toliko natrag. No, pajdašu Borisu i meni to nije bio problem. Veći nam je problem bio što smo na Kupi lovili puno manje nego što smo željeli. Najviše smo oko Broda na Kupi, Kuželja i Gašparaca. Glavna zabava bila je traženje onih od preko 45 centimetra. Njih je bilo, ali samo u nekoliko navrata ulovili smo primjerke preko 50 centimetra. U Dobri, Slunjčici i po Sloveniji takvih je bilo više, no u Kupi nikad. Najvećeg kupskog je, pamtim, ulovio Boris. Ultra precizno mjerenog 51,5 centimetra.
Tajna našeg uspjeha bila je što smo godinama prije svih u Hrvatskoj počeli loviti viđenu ribu otežanom nimfom. Kako smo obojica bili skloni čitanju i istraživenju, a konstantno smo vodili utakmicu tko će izmisliti nešto novo i uloviti više od onog drugog, došli smo do te revolucionarne zamisli još u vrijeme dok su ljudi okolo bacali suhe i mokre muhe te vodili dubokoumne rasprave o tome "je li bolja maslinasta, žuta ili trula višnja". Obični ribiči lovili su tada tzv. vaserkuglom, prozirnim plovkom s dvije ili tri mušice. Oni napredniji mušičarskim štapovima, ali na način koji bi danas dobro nasmijao i prosječnog hrvatskog ribiča. No, Boris i moja malenkost bili smo te sreće što smo prije svih otkrili kako je lipljanu puno važnije potopiti bilo kakvu nimfu pred nos, a ribiču korisnije vidjeti griz pod vodom nego čekati kolobar na površini. Prije svih imali smo i polarizacijske naočale. To je tek bilo čudo. O tome koliko su one bile (ne)poznate najbolje govori činjenica da ni prodavačice u zagrebačkom Ghetaldusu nisu čule da tako što postoji. Komično iz današnje perspektive gledano. No, ostali ribiči nisu baš uvijek veselo gledali na bogate ulove nadobudnih klinaca. Upravo suprotno.
 |
| Kolobari na površini dubljaka uzvodno od Kuželja nisu kao nekad posljedica hranjenja lipljana već vrlo brojnih klenova |
Od ribičke slave imali smo kao klinci realno više štete nego koristi. Nakon što se tadašnja starija ekipa uvjerila da ribe lovimo na legalan, ali njima potpuno nepoznat i nerazumljiv način, uživali smo s jedne strane u ribičkoj slavi, a s druge strane trpili različite sitne pakosti i neugodnosti. Od komičnih ispada poput onog kada bi nam ribičke kolege na pokušaj autostopiranja kroz prozor automobila pokazali srednji prst, dok bi s ruksacima na leđima od Broda uzbrdo prtili prema željezničkoj stanici u Delnicama, do otvorenih napada i pljuvačine nakon što je Boris uvjerljivo osvojio prvo mjesto na prvom natjecanju u lovu mušicom nazvanom "Zlatni lipljan". Zanimljivo, održano je puno prije nastanka današnje federacije koja se tim natjecanjima bavi. Štos je bio u otežanim nimfama kakve danas svi koriste, ali onda za njih nisu znali. I to je bio problem. Pukla je ozbiljna svađa, što ni za natjecanja danas nije ništa neobično. No Borisu, inače fino odgojenom klincu, najboljem učeniku u školi, od toga je ostala trajna i neizlječiva alergija pri svakom pomenu ribolovnih natjecanja, na kojima nikad više nije želio sudjelovati. Ili se meni barem tako činilo.
Svoju prvu životnu porciju prave ljudske gadosti i pokvarenjaštine zbog više ulovljenih riba "zaslužio" sam nešto kasnije. Nakon ribolovne izložbe u Brodu na Kupi koju sam manje više sam napunio svojim preparatima i fotografijama. Sam povod te izložbe bili su povijesni dokumenti o osnivanju društva koje je moja majka pronašla danima prebirući police državnih arhiva. Besplatno, naravno. Iako je sitnih gadarija bilo i ranije, određeni ljudi u tom ribičkom društvu tu su pukli do kraja. Epilog toga bio je da ne samo što s njima nisam želio djeliti isti zrak, biti u istom ribičkom društvu, već prestao pisati i za ribičke novine te se demomnstrativno ispisao i s fakulteta gdje su ti ljudi imali utjecaj. Kako mi ne bi "pomagali". S današnjim iskustvom te bih probleme vjerojatno rješio na druge puno elegantnije načine. Budući da su ti ljudi mahom pokojni njihova imena ne treba spominjati. Kako bilo, u dolinu Kupe nisam dolazio godinama. Vrijeme liječi sve, pa tako i taj osjećaj gađenja. Drago mi je što na Kupi ponovo uživam. Iako na drugi nečin nego nekad.
 |
| Na terenima poput ovog u Gašparcima još se relativno nedavno moglo uloviti desetke lipljna uključujući i kojeg većeg |
 |
| Bez obzira što su ribe male i nema ih puno, kada se uzme u obzir ljepota krajolika, pristupačnost i cijena, ribolov nije loš |
O razlozima zašto su lipljani 40+ u Kupi postali rijetki, a i onih malih nema baš previše, možemo samo nagađati. Više je mogućih odgovora. Prvi koji pada na um su klimatske promjene. Kupa je manja, toplija, klen kojeg nekad nije bilo stigao je sve do ušća Čabranke. Toplija voda pogoduje i bolestima pa su lipljani masovno ugibali od furunkuloze. No i pastrva ima samo u tragovima, a njima ta bolest ne šteti. Od viših sila tu su i famozni kormorani. Sve to stoji, međutim ribe su se s time nosile i nekad, a bilo ih je doista puno. Nameće se odgovor kako je u pitanju ljudski faktor. Prvo, nekad se Kupa puno više poribljavala i neusporedivo bolje čuvala. I s hrvatske i slovenske strane. Drugo, ribiči su manje znali o ribolovu pa su i manje ulovili. Iako su se ribe pod normalno uzimale, a danas se kao puštaju. Hrpice ljusaka uz obalu, a i pojedine u povjerenju ispričane ribičke priče pokazuju kako to baš i nije tako tako idilično. Kradu naši, a ništa manje i stranci koji na Kupi imaju povlašten položaj. Ponekad im se tolerira ono što domaći ne smiju u što sam se imao prilike uvjeriti više puta. Recimo, posljednji put zatekao sam stranca kako lovi u uzgojnom potoku kedericom i sprema ribe u kantu.
Ono što dodatno pogoršava stvar su i neuki tutlek-ribiči koji ribe prvo predugo umaraju, a nakon ulova ih beskonačno naslikavaju. Kulturan, educiran ribič, ako već slika, slika pokoju ribu i to tako da ne drži duže od pola minute van vode. Tutlek slika sve što ulovi i pritom nehotice pobije polovicu ribica koje pušta. To su oni lipljani koje kasnije vidimo mrtve na dnu. Pretjerano naslikavanje riba u kulturnom je ribičkom svijetu u najmanju ruku teška sramota za onog koji to radi, a u pojedinim slučajevima i ozbiljno kažnjivo djelo. Čak i način držanja ribe može biti predmet kritike i/ili sprdačine na račun onih koji to rade. No, naši tutleki još nisu evoluirali, pa se takvim za ribe štetnim naslikavanjima diče i ponose. Bilo bi vrlo dobro i pametno kada bi se, ako već ne zakonodavac, onda onaj koji gospodari vodom dosjetio i počeo sankcionirati svako neprimjerenio fotografiranje riba ispod mjere. A i onih većih u našim salmonidnim "ulovi&pusti" revirima. Ako ničim drugim onda oduzimanjem dozvole. Lipljan nije šaran kojeg možemo čuvati u mrežici i na mekanim dekicama. Vrlo malo mu treba da ugine od šoka ili ozlijeda. Želimo li fotkati, fotkajmo ribe u vodi. A i to ne predugo i prečesto.
 |
| Na mjestima poput ovog predvečer bi se u vrijeme rojenja tulara moglo vidjelo na desetke kolobara riba svih vrsta i veličina |
 |
| Kupske sirotane obično vidimo u malim jatima gdje dominiraju ribice manje od 30 cm, dok se za veće treba dobro nahodati |
Ponekad, kada se zabrinem kako smo svi mi ribiči pomalo nastrana, ako već ne i blago priglupa skupina ljudi, bude mi donekle lakše kada vidim kako daleko većih kretena ima među neribičima. I to među onima od kojih se u opisu posla traži da budu pametni. Recimo, jedan od takvih primjera su mostovi i službe zadužene za njihovo održavanje. Osim što mostovi imaju određenu simboliku povezivanja ljudi, oni imaju i vrlo praktičnu svrhu. Rušenje mostova uvijek sam doživljavao kao gnjusno dijelo i glupost teže kategorije. Ne mogu prežaliti drvene mostove na Gacki koji su, umjesto da su održavani i čuvani kako turistička atrakcija, zamijenjeni betonskima. No hajde, to je barem imalo neku praktičnu svrhu pa može biti shvatljivo. Na Kupi uvijek su mi bili osobito lijepi i zanimljivi viseći mostovi. Uvijek sam se pitao kako su izgledali oni koji su to gradili. Doista bih ih volio sresti i upoznati jer sam uvjeren da su to bili pozitivni i dobri ljudi. Danas su ti mostovi između Hrvatske i Slovenije u raspadnutom stanju. A i neki su kameni mostovi zatvoreni za promet. Inače baš lijep dan proveden u Gorskom kotaru tako mi je pokvarila spoznaja kako je i posljednji upotrebljiv viseći most, onaj na Kupici, uništen. Ili preciznije, raspao se od nečije nebrige. Uvijek bih na dolasku ili odlasku u Broda tu zastao i bacio pogled niz rijeku. Često sam uživao gledajući s njega lipljane i pastrve. Otišle prave ribe, a otišao i most. Ostali samo kupski sirotani. Šteta. (alp)
 |
| Most u Gašparcima izgrađen od kamena u dobrom je stanju, ali služi samo za lokalno stanovništva s obe strane Kupe |
 |
| Uništen viseći most na Kupici, na samom ulazu u Brod na Kupi, bio je posljednji takav preostao u ovom dijelu Hrvatske |
