Isprobali smo Redington Butter Stick klase 2

Riječ je o trenutno jednom od najkraćih i najsporijih štapova na svijetu, teškom samo 53 grama i dugačkom 1,88 metra. Kompletna serija, koja obuhvaća šest modela, dobila je iznimno pozitivne kritike u konkurenciji štapova izrađenih od stakloplastike, koji su trenutno hit na svjetskom tržištu

 

 

"Mekan kao putar, a i slične boje", marketinški je slogan Redingtona za fiberglas štapove koju proizvodi od 2013. godine

Potočnu od kakvih 45+ centimetara Butter Stick #2 odradi za minute bez ikakvog rizika od pucanja predveza 0,12 mm

Butter Stick je mekan kao putar, a i boju smo mu odabrali sličnu. Baca uske loopove i pruža posebnu uživanciju u ribolovu... Pročitavši prvo ove tvorničke preporuke, ali zatim i brojne pozitivne komentare neutralnih ljudi na Internetu, pažnju mi je privukao neobično obojen štapić tvrtke Redington izrađen od staklo-plastike. Nekad smo time lovili. Bila su to lijepa vremena, mislim. Nije skupo pa hajmo isprobati. U ponudi je više modela, odlučio sam se za četvorku dva metra dužine. Dosta sam lovio kratkim štapovima pa iskustveno znam što se s time može. U spretnim rukama to je vrlo konkretna alatka za ozbiljne ribe. Naručivanje sam prepustio sinu, koji je sve te čudne brojke zanemario. Tako je za koji dan stigao Butter Stick, ali ne željene četvorka već najkraći i najlakši model iz serije. Dvojka dugačka samo 1,88 metra, teška 54 grama. Izgleda baš kao dječja igračka.

Slobodan sam pretpostaviti da je to jedan od najkraćuh i najmekanijih štapova koji se danas proizvode. Gledam sada i u živo, neupitno vrlo pristojno izrađen štap za novce. Redington je inače tvrtka kojom upravlja puno ugledniji i poznatiji Sage. Sličan odnos kao Hardy i Greys. Ime te kultne tvrtke nalazi se i na platnenoj futroli štapa skrivenoj u tubi od kurdure. Lijepo, lijepo, pravi gazda se i potpisao. Na to se sigurno neću žaliti. Tri dijela, relativno kvalitetno pluto, H&H vodilice, blank ravan, stijenke pravilne, dizajn poseban, ali ne može se reći ružan. Doista dobar opći dojam. Iako ju izvorno nisam želio odlučio sam posvojiti tu super-kratku dvojčicu. Samo ta staklo-plastika..., mislio sam tresući štapić doma u fotelji, ...da se nisam ipak malo zaletio. Taj je materijal znatno manje elastičan i sporije se ponaša od modernog grafita. Potpuno drugačiji osjećaj već kada se protrese u ruci.

Za naše ribolovne potrebe štapić smo ukompletirali s Shimano Biocraft rolom i odličnom Barrio Small Stream strunom

Vrlo kratko o povijesti materijala za izradu štapova. Prvi mušičarski štapovi koncipirani poput ovih kakve koristimo danas nastali su u 19. stoljeću. Bili su izrađivani od bambusa, ali i nekih drugih vrsta drveta. Ukratko, bambus se kalao na tanke letvice i lijepio. To je bio dugotrajan i skup proces. Štapovi od bambusa se i danas proizvode, no cijena im se kreće urasponu od kakvih 1500 do 3000 eura, ovisno o strosti, proizvođaču i modelu. Štapovi od stakloplastike, odnosno staklenih vlakana povezanih poliesterskim smolama, pojavili su se krajem 40-tih godina prošlog stoljeća. Oni funkcionalno nisu bili ništa bolji od dobrog bambusa, ali su bili znatno jeftiniji. Zaslužni su za omasovljenje ribolova mušicom u svijetu, pa i kod nas u Hrvatskoj. Krajem 70-ih prošlog stoljeća pojavili su se štapovi od grafita ili carbona. Preciznije, gafitnih/karbonskih vlakana povezanih sintetičkim smolama. Bili su brži, lakši i bolji od svega dotad izmišljenog. Razvoj i unaprijeđenje ovih štapova traje sve do danas.

Paralelno s razvojem tehnologije grafita pojavili su se ribiči nostalgičari. Štapovi od stakloplastike, iako tehnički inferiorni grafitu, pružali su poseban osjećaj mekoće u ribolovu. Vežu uz sebe lijepe uspomene na stara dobra vremena. Ostalo je marketing. Posljednjih desetak godina gotovo sve ugledne tvrtke počele su ih ponovo proizvoditi. Moderni štapovi od stakloplastike dosta su različiti od onih starih. Struktura i raspored vlakana u štapu, kao i smole koje ih povezuju, su znatno unaprijeđeni. To definitvno nisu klimavi štapovi kojim smo lovili prije 40 godina. Najbolji suvremeni štapovi od stakloplastike mogu se u svemu mjeriti s grafitom, osim što su malo teži. Nažalost i cijena im je tu negdje. Recimo, dobro izrađen Epic stajat će nas 500-600 eura, ovisno o komponentama. Vratimo se Butter Sticku koji se prodaje za 199 eura. Štapiću smo dodali Shimano rolu za 50 eura i Barrio strunu za još 50 eura. Ukupno funkcionalan kompletić za manje od 2500 kuna. Vrlo razumna cijena. Usporedbe radi, top linija grafitnih štapova vodećih tvrtki košta više nego dvostruko toliko.

Potočna pastrva od 50+ cm u rijeci Gackoj obrasloj gustom vodenom vegetacijom nije mogla prekinuti predvez 0,12 mm

Kod bacanja preko glave ovaj se štapić nalik dječjoj igrački ponaša odlično. Zapravo iznenađujuće odlično. Struna Barrio GT125 klase 3 i konusni predvez od cca 3,5 metra, uz lagan vjetrić u leđa, izletejela je cijela kao metak u već prvih nekoliko pokušaja. Mjereno to je bilo od 26 do skoro 30 metara. Daleko za super spor štapič dugačak 1,88 metra, a puno dalje nego što se može iole smisleno loviti. Sličan rezultat, ali uz nešto manje mekoće i elegancije, bio je sa strunom Barrio Small Stream klase 4. Kombinacijom sa Small Stream strunom klase 2, što je preporučena težina strune i idealan izbor za realne ribolovne potrebe, to je bilo kraće, do kakvih 25 metra. No, to je još uvijek dalje nego što realno može trebati. Koliko se dobro ponašao u bacanju preko glave, toliko se iznanađujuće loše ponašao kod vodenih zabačaja. Manja dužina štapa kod roll, switch i spey zabačaja je značajan nedostatak. Domet i preciznost kod ovih tehnika značajno zaostaju za dužim i bržim štapom. Mada ne toliko da bi štap bio neupotrebljiv u realnim ribolovnim uvjetima za koje je napravljen. Znači potok, manja rijeka, lagane muhe i tanki predvezi na daljinama od 5 do 15 metara. To razum nalaže, a i proizvođać preporuča. No...

Prvi ribolov ovako kratkim i super mekanim štapom bio je prilično razočaravajući. Naime, umjesto na potok - za koji je štap namijenjen - mi smo ga bacili u hard-core akciju na rijeci Savi širokoj 200 metara. Prvo, došli smo do zaključka da se njime može sasvim solidno bacati i mali strimerčić i velike muhe za klenove. Super. Pa što ne probati kada su i velike ribe tu, pomislili smo. Pokazalo se da bacanje nije problem, ali vođenje muhe i kontra je. Prevedeno u konkretne brojke, od 10 klenova i bolena koji su stresli muhu na 10-15 metara daljine samo jedan zakvačen. To je doista loše, a i neugodno budući da je među njima bilo konkretnih riba koje ne bi prošle neokrznute da je štap bio duži. Vrlo loše ovaj se šapić ponašao i u lovu većom otežanom nimfom. Što se toga tiče totalni fijasko. Ali dvojka za to i ne služi. No, kada smo ga počeli koristiti za ono što mu je prava namjena dojam se drastično popravio. Bockanje ribica na 5 do 10 metra, tankim predvezom i malim muhama. To je bilo vrlo ugodno i lijepo. Sava je bila prevelik potok pa smo test nastavili na rijeci Gackoj. To je već bolje izgledalo. Desetak riba ulovljenih na 0,12 predvez, nešto uteklih zbog otežane kontre. Na pravom potoku još nismo probali. Tu može biti samo bolje.

Testirani štapić sigurno nije najbolji mogući izbor za rijeke tipa Gacka, no u spretnim rukama može poslužiti i toj svrsi

Pod ribom, ovaj se štapić ponaša doista posebno. Svaki pokret čak i ribice manje od pola kilograma osjeća se doslovno u šaci. Kao da ribu držimo u ruci. Super zabavno. Općenito, predugo umaranje je ono što dobar ribič izbjegava činiti. To smeta ribama, a u ekstremnim slučajevim može ih i ubiti. Tu se većina dobronamjernih ribiča slaže. No, ono što mnogi misle krivo je da riba ide brže van ako lovimo jačim štapom. Ako uz jači štap koristimo vrlo tanak predvez, šanse da ga riba prekine su veće. Samim time i umaranje traje duže. Mekanim štapom ribu ćemo izvući brže i uz manje rizika. Mekani štap od staklenih vlakana poput Butter Sticka #2 praktički nemoguće slomiti predvezom do 0,18 milimtra. Možemo silovati i vući koliko god želimo, štap će se savijati u plutu, ali riba ide van bez problema. Iskustveno odšacano, vjerujem da nema tako velikog lipljana kojem je ovaj štap preslab. Poplave na rijekama zasad su nas privremeno zaustavile u tom naumu, no tijekom sezone sigurno možete očekivati fotku bolena ili pastrve od 3+ kilice. Tek toliko da provjerimo što mini Butter Stick sve može. U međuvremenu zaključno, dobar štapić, ali trojka ili četvorka bila bi za većinu ljudi bolji izbor nego dvojka.

DOBRO ZA:
- opušten lov suhom muhom i laganijim nimfama;
- ribolov na zaraslim potocima i manjim rijekama;
- ribolov vrlo tankim predvezima sve do 0,08 mm;
- kvalitetno učenje djece ribolovu i bacanju mušice;
- zafrkavanje odraslih koji misle da je skup pribor sve.

LOŠE ZA:
- bilo kakav ribolov na daljinama preko 12 metara;
- ribolov otežanim muhama i većim udicama;
- sve dalje vodene zabačaje (Roll Cast, Spey);
- nervozne ljude koji loše bacaju umjetnu muhu;
- ljude koji pate na skup pribor i šminka etikete.

Dan kada je 'Catch & Release' bio na čekanju

Paul Arden vratio se na naš međimurski kanal s višemjesečne turneje po Maleziji u društvu svoje simpatične prijateljice Ashly. Prethodno su planinarili i ribolovili po divljim jezerima Škotske. Na nekima od tih jezera nisam ulovio ni jednu pastrvu, no ona nigdje ostala bez ulova, ustvrdio je Paul

 

Iako se nalovio velikih riba po svijetu, da i mala ponekad pružiti veliko veselje, slažu se Britanac Paul i Ashly iz Malezije

Prilično neobično društvo imali smo ove nedjelje na kanalu Sveta Marija u Međimurju. Sresti Engleza na hrvatskim vodama nije baš uobičajena pojava, no upoznati ženskog ribiča mušicom i to iz daleke Malezije doista je rijetkost. Paulova prijateljica Ashly relativno je nova u fly fishingu, no način ribolova neuobičajen u njenoj zemlji definitivno joj se dopao. Paul je tamo održao više mušičarskih seminara zajedno s još nekolicinom instruktora iz svijeta. Jednoj od njegovih učenica stvar je očigledno postala toliko zabavna da je nakon Malezije produžila s njim prvo u Škotsku, a nakon toga preko Mađarske stigla i do Hrvatske. Doista zanimljiva priča. Paul je navikao na prirodu pa mu je prilagodba iz malezijske tropske klime na hladna škotska brda bila bezbolna. No, sudeći po tome što se Ashly smrzavala čak i u Hrvatskoj čim bi malo zapirio vjetrić, možemo samo zamišljati kako se osjećala u brdima na kiši, vjetru i 10 stupnjeva. Cura je stvarno luda za ribičijom, nema što. I bolje lovi od pola naših tutleka.

Poduka iz zahtijevne tehnike lova nimfom na međimurskom kanalu bila je kratka i jezgrovita, a rezultati ubrzo vidljivi

Nakon par minuta zabacivanja prva se pastrvica zakoprcala na štapu, te je elegantno i bezbolno puštena natrag u vode kanala

Budući da je u Maleziji puštanje riba prilično neobična pojava činilo nam se malo neprikladno odvesti goste na ćevape, picu ili nešto slično. Prisjetio sam se stoga jednog neobičnog načina pripreme koji me je prije dobrih 35 godina naučio pokojni Boris Šplajt, jedan od najboljih ribiča i najugodnijih ljudi općenito koje sam u ribičkoj branši upoznao. U to smo doba po nekoliko dana  kampirali u totalnoj divljini Gorskog Kotara, bez ikakvog bliskog dodira s civilizacijom. Ulovljena riba bila nam je ponekad nužna hrana, a ne samo zabava. Dakle, prema Šplajtovom patentu, za ovaj način pripreme pastrve se umjesto metalnog roštilja koriste najobičnije vrbove ili ljeskove grančice. Njih ne treba tegliti u ruksaku ili prtljažniku automobila, a ni prati nakon jela. Besplatno rastu svugdje uz vodu. Velika prednost je i što se na grančice prilikom pečenja riba nikad ne lijepi. Ako je vatra dobra, grančice sasvim sigurno neće izgoriti, iako ne škodi imati jednu dvije u rezervi.

Jedine potrebne sirovine za pripremu su ulje i sol. Netom ulovljene ribe se očiste, nekoliko puta zarežu po bokovima, dobro nasole pa stave na žar i pripremljene grančice. Tajna ove recepture zbog koje ribe ispadnu neobično mekane, mirisne i sočne je stalno polijevanje uljem i vrlo fina regulacija žara koji ne smije biti prevruć. Priprema traje manje od pola sata. Ribe ne treba puno okretati. Jedamput, dvaput, samo zbog zalijevanja uljem. Mi smo se poslužili maslinjakom, no i bilo koje drugo jestivo ulje služi svrsi. Suho granje koje pokupimo uz vodu puno je bolje od ugljena za roštilj. Ako se čitava procedura izvede kako spada definitivno najbolja riba koja se može pojesti, ustvrdili su mnogi. Nema veze s onim što ispadne doma u tavi ili pećnici. Prilog nije nužan. Ako uvijeti dopuštaju, malo kruha, kakve sezonske salate i boca bijelog vina neće biti na odmet.

Kako je Miss Sexyloops poželjela pojesti ribu nije nam preostalo drugo nego ispeći tri pastrve na vodi (Snimio I. PAVIŠIĆ)

Umjesto metalnog roštilja poslužili smo se vrbovim grančicama i suhim granama iz šumarka uz vodu (Snimio: I. PAVIŠIĆ)

Trojica ulovi & pusti ribiča teška su srca zalijevali tri manje pastrve djevičanskim maslinovim uljem, kako bi udovoljili dami

Obzirom da su moje kulinarske vještine po pitanju pripreme ribe malo zahrđale, bio sam zabrinut hoće li sve ispasti po redu i propisu, kao u doba moje mladosti. No, mislim da se pokojni učitelj Šplajt u vječnim ribolovištima ne bi posramio rezultata. Paul, Ashly i Ivica bili su super zadovoljni, a i meni je, moram priznati, ova avanturistička roštiljada baš lijepo legla. Ne samo zbog uspomene na stara dobra vremena. Nakon toga nastavili smo normalnim ribolovom i puštanjem svih ulovljenih ribica. Premda Ashly više baš i nije išla karta. Eto vidiš, to je zato što sad znaju da ćeš ih ispeći i pojesti. Zato mi ribe inače puštamo, dodao sam u šali. Sve u svemu baš zanimljiv i neobičan dan. Pronijeli smo dobar glas o Hrvatskoj sve do Azije. I u Škotskoj smo nedavno imali kvalitetnog predstavnika, no o tome nekom drugom prigodom. (alp)

Nakon ručka pojedinci su se prepustili meditiranju na livadi dok su ostali ozbiljno nastavili s ribolovom kalifornijske pastrve

Neobičan ribolovni prizor na kanalu mnoge bi špinere sasvim sigurno potakao na ozbiljno razmišljanje o promjeni navika

Brzopotezni klenolov velikom suhom muhom

Kada sam nervozan od posla ili obiteljskih problema uzmem štap, nekoliko suhih muha i odem dva tri sata loviti klenove. Vratim se kao nov, ispričao mi je nedavno jedan zagrebački ribič. Svi smo se složili. U Zagrebu doista imamo priliku naloviti se riba na samo petnaestak minuta od centra grada

 

 

Klenovi do 40-ak cm dužine mogu se naći na površini u svakom tišaku uz obalu čitavom dužinom toka Save kroz Zagreb

Iako nisu tako brojni kao nekad, veće klenove možemo naći nizvodnije, na potezu od zagrebačke toplane prema Rugvici

Svaki lov suhom muhom je vrhunska antistres terapija. Nažalost ona nije ni brza ni jeftina ako se odlučimo loviti pastrve. No, zagrebački ribiči imaju rijetku sreću što se praktički u samom gradu mogu naloviti pristojnih klenova. U sat dva ribolova može ih se poloviti desetak i više, iako se za one veće treba ipak malo više potruditi i krenuti koji kilometar nizvodnije. Manje klenove, do kakvih 40 centimetara dužine, možemo naći na doslovno 15-ak minuta vožnje od centra. Malo mirnije vode iza svakog većeg kamena potencijalno je mjesto za ribolov. Presudan je pristup vodi. Moramo biti tihi i nevidljivi. Jedan pogrešan korak dovoljan je da svi klenovi u krugu dvadesatak metra nestanu u dubini. Dovoljno je nagaziti neku granu, prevrnuti kamen ili škripati nogama po šljunku. U načelu bolje je ako se krećemo obalom uzvodno. Zabac prema natrag visoko, naprijed nisko tako da muha lupne po površini i to je cijela mudrost. Možemo loviti i nizvodno, no takav pristup traži neke malo složenije bacačke trikove kao sto su Wiggle, Bucket i Parashut tehnike. Zgodna zabava za one koji vole mušičarsko zabacivanje.

Najbolji rezultati postižu se ako lovimo prethodno viđenog klena. Cilj je bućnuti mu poveću muhu precizno pod nos, pazeći da ga pritom ne poklopimo strunom ili predvezom. Uspijemo li u toj nakani klen će ju pokupiti bez imalo oklijevanja. Promašimo li treba tiho i oprezno nastaviti dalje. Ako smo oprezni i tihi već nekoliko metra dalje imat ćemo novu priliku. Ribu treba izvlačiti brzo bez pretjeranog umaranja kako ne bi uznemirili ostale. Prvenstveno iz tog razloga ne treba koristiti pretanak predvez. Vršni promjer od 0,18 milimetra je za savske prilike taman. Ni pretanak ni predebeo. Zaleti li se među klenovima neki bolen, što nikada nije isključeno, takvim predvezom ide van bez problema. Pritom je korisno znati da bolen kod muhe voli upravo ono što klen ne voli. Želimo li klena muha treba plivati nizvodno brzinom vodenog toka. Želimo li bolena treba nervozno parati površinu smjerom uzvodno. Iako ćemo za bolena puno bolji posao napraviti ako skinemo suhu muhu i stavimo kakav lagani strimerčić.

Jednostavne muhe od spužvice, kakve napravimo u dvije minute, prevarit će bilo kojeg klena ako ih pravilno serviramo

Produžimo li naš ribolov sa sat dva na cijelo prijepodne, već desetak kilometara od Zagreba nailazimo na pravu divljinu. Šikara, blato, skriveni šljunčani putevi... Tu su klenovi od 40 centimetara dužine mali. Veće klenove nikad ne lovimo na slijepo bacajući na "zgodno mjesto", već pažljivo promatramo i birajući jednu određenu ribu. Najbolja mjesta su prelazi brze i dublje sporije vode. Tamo gdje je protok brži klenovi će se postaviti u zavjetrinama u struji. To može biti neka prepreka, stepenica dna i slično. Što se tehnike lova tiče ona je ista kako i kod manjih gradskih klenova. Dobar bacač je u velikoj prednosti. Biti dobar bacač naravno ne znači samo bacati daleko iako i to u lovu kleniova na Savi treba znati. Preciznost, kontrola, raznovrsnost tehnika, snalaženje u različitim nezgodnim situcijama. Sama muha je manje bitna. Bitno je samo da nije premala, a dobro je da pliva jer ćemo tako puno lakše uočiti griz. Nakon što ih ulovimo klenove ćemo naravno pustiti.

Ponekog možemo fotografirati, ali tako da ga ne vadimo na duže vrijeme iz vode, valjamo po blatu i kamenju, stišćemo prstima i slično. Od takvih stvari ribe ugibaju. Plićak s barem pet centimetara vode, mekana travica, klik-klik na brzinu pa ribu natrag u vodu. To je uspomena, ali i ulog za budućnost. Postoje i druge stvari na vodi koje je zgodno snimiti. Ne moramo fotografirati samo sebe i doslovno svaku ribu koju ulovimo. Poznato je da to kronično rade samo najveći tutleki, stvarajući tako lošu sliku i o ostatku mentalno stabilnije ribičke populacije. Osobito je ružno vidjeti kada manija pretjeranog naslikavanja samog sebe protegne na nedoraslu ribu koju svatko normalan odmah pušta. Ulovili smo nešto vrijedno, lijepo ili značajno, pa na brzinu snimimo za uspomenu. OK, iako ni to za ribu nije dobro. Predugo iživljavanje na ribi kod fotografiranja ili često viđena kombinacija "tumplava njuška + mala riba stisnuta među velikim prstima + loša fotka" stvari su koje stvaraju lošu sliku o svim ribičima. Zato nije loše da oni koji to primjećuju s vremena na vrijeme ljubazno upozore one druge. (alp)

Pozicije poput ove osim klenova često kriju i bolena koji će često zgrabiti suhu muhu kada počne kliziti po površini vode

Jedan od boljih načina prepoznavanja terena na kojem se krupni klenovi zadržavaju u nešto većem broju su jata sivih čaplji

Savski ribolov bolena još je uvijek atrakcija

Zahvaljujući ubrzanom ukopavanju korita rijeke Save iznimno dobri tereni za ribolov mušicom oko Zagreba potpuno će nestati kroz koju godinu. Trenutno se još može naći pokoja dobra riba, iako se oko nje treba dosta potruditi. Ulove od desetak i više 70+ bolena, kao nekad, možemo samo sanjati

 

 

Danas prilično rijetki boleni kategorije 70+ donedavno su još bili uobičajen ulov zagrebačkih ribiča i mušicom i varalicom

Dobro uvježbani spey zabačaji dvoručnim štapom pružaju zabavan i opušten ribolov bolena na daljinama i preko 30 metara

Neobično lijep i uspješan ribolov imali smo ovih dana na Savi kraj Zagreba. Vozikajući se čamcem nizvodno tražili smo i mjestimično nalazili velike bolene. Osjećaj opuštene avanture u čamcu, šetnja sprudovima i otocima, pristojni ulovi na neobičnim s obala teško dostupnim terenima. Prekrasno, da ne duljimo. Oduvijek nam je to bilo lijepo. Samo pet godina unatrag na takvim bi izletima zategli desetine krupnih riba. Klenova, bolena, mrena... Neobično je postalo posljednjih nekoliko godina nakon što se Sava počela drastično mijenjati. To što je postala relativno čista rijeka svakako nije bilo loše ni nama ni ribama, koje su još prije 20-ak godina stradavale u masovnim pomorima zbog onečišćenja ili manjka kisika zbog truljenja otapada. Ribe bi ugibale na tone, no suprotno očekivanju, već iduće proljeće nakon visoke vode bilo bi ih gotovo jednako kao i ranije. 

Trenutni problem Save nije u prljavštini, koje ima neusporedivo manje, već o ubrzanom ukopavanju korita rijeke. Ove godine otišlo je minimum 70-ak centimetara dna, možda i više, dok novog dotoka šljunka, zahvaljujući novoizgrađenim elektranama u Sloveniji, više nema. Niti će ga ikad više biti. Tereni na potezu od Domovinskog mosta do Rugvice, koji su još prošlog proljeća vrvili kapitalnim klenovima, bolenima, ploticama, jezovima i mrenama, uz pokojeg divljeg šarana, soma i amura, danas su sablasno prazni. Uglavnom goli šljunčani sprudovi ispresjecani brzacima u kojima se zbog brzine protoka ni pastrva ne bi osjećala ugodno. S biološkog stanovišta ovo ima osobine teške ekološke katastrofe, gore od svih pomora riba iz prošlosti. Samo zahvaljujući čamcu i dobrom poznavanju terena nismo ostali bez ribe. Netko manje iskusan otišao bi uvjeren da je Sava prazna. Samo pitanje je hoće li nam i to malo uspjeti iduće godine.

Nastavi li se ukopavanje ovim tempom, ne samo što će živi svijet nereguliranog dijela Save kakav smo poznavali potpuno nestati, već će pad podzemnih voda dovesti do ozbiljnih problema ljudi koji uz rijeku žive vezano uz vodoopskrbu. Što će biti s bunarima i vodocrpilištima na zagrebačkom području? Što s prigradskim njivama i šumama za sušnih razdoblja? Odmarajući se u pauzi od ribolova na jednom sprudu pričali smo o televizijskoj emisiji u kojoj Austrijanci svakodnevno dovoze šljunak uzvodno kako bi održali što prirodnije stanje svoje rijeke. Dunava, ako se ne varam. Pitamo se gleda li tko od nadležnih takve programe. Tek toliko da dobije inspiraciju za bavljenje (svojim) poslom. Je li to nerad, neukost ili glupost? Ili je sve to možda smišljena igra kako bi ostali bez pitke vode pa jednog lijepog dana kupovali tuđu u bocama, a usput plaćali građevinske zahvate koje je trebalo obaviti davno prije? Tko zna. No kako su stvari krenule, ništa pa ni to ne bi nas iznenadilo.

Lani je ovo, čak pri minimalnom vodostaju, bilo dno Save prepuno školjaka i sitnih vodenih živitinja koje su hrana ribe

 Ubrzano ukopavanje korita Save uništava cijeli prehrambeni, lanac pretvarajući živu rijeku u sterilni kanal s malo života

Druga stvar koja nam je pokvarila dan bili su primitivni divljaci. Ne znam kako bi drugačije nazvao likove koji u postojećoj situaciji, bez imalo osjećaja odgovornosti, bolene trpaju u vreću. Dvojicu musavaca zatekli smo baš na našem "tajnom" mjestu usred "posla". Priča je bila suvišna. Niti razumna riječ niti dobra batina taj mentalni sklop ne može popraviti. Bolen nije riba osobito dobra za jelo, čak i iz potpuno čiste vode. Niti je bilo koja riba nizvodno od Zagreba nešto što bi itko razuman stavio na stol svome djetetu. Sava izgleda čisto, no o svemu što se u nju nevidljivo cijedi iz pojedinih kanala, a posebno onog kod Jakuševca, možemo samo nagađati. Sigurno ne tvari dugoročno zdrave za ljudsku prehranu. S druge strane boleni su toliko zabavne ribe za ribolov mušicom da mnogi koji ih znaju loviti radije love njih nego pastrve. Površinska akcija s redovitim ulovima 60 do 80 centimetra dužine. Halo?! Gdje toga ima i koliko takav ribolov košta? Za tako što morali bi se voziti tisuće kilometra od Zagreba i Hrvatske. A kako stvari stoje - zbog budala malih i velikih - bojim se da i hoćemo. (alp)

Kako su stvari stoje dvoručni mušičarski štapovi ubrzo bi mogli završiti u ormarima čekajući izlet u neke daleke zemlje