Plutajući podmetač za ribiče koji fotkaju ribu

Ako snimamo ribu, a to nipošto ne bi trebala biti baš svaka koju taj dan ulovimo, poželjno je da ona kasnije preživi. Ribu oštećuje držanje na zraku duže od pola minute, padanje na tvrdu podlogu, grubo stiskanje prstima, prihvaćanje neodgovarajućim mrežicom i valjanje po kamenju i pijesku

 

Nema ništa loše u tome što poneku ribu fotografiramo za uspomenu ako pritom pazimo da je ne držimo predugo van vode

Nakon ulova pastrva je premještena u lagani ploveči bazenčić gdje je bez stresa mogla pričekati pripremu naše fotoopreme

Prošle nedjelje na rijeci Gackoj neobično nam se dopao plivajući podmetač tvrtke Savage Gear koji omogućuje komotno i manje stresno držanje ribe u vodi zbog fotografiranja. Ili manje atraktivna brzinska fotka ili oštećena i kasnije možda mrtva riba u vodi, dilema je koje nas često muči. Iako fotografiranje riba općenito pokušavamo svesti na minimum, uvijek ostaje nelagoda i lagana grižnja savjesti zbog zadržavanje ulova van vode duže nego što bi trebalo. Brzinski snimljene fotografije često nisu velika sreća jer reguliranje postavki na aparatu i traženje kadra traži nešto vremena i koncentracije. Plivajući podmetač s prostranom silikonskom mrežicom bez čvorova bio je zato pravo otkriće. Riba iz vode ide odmah u takav prostran plivajući bazenčić. Isprava smo se bojali da će skakati van, no sve su u podmetaču bile mirne. Vjerujemo da im nije bilo loše. Sada na miru možemo srediti misli i pripremiti fotografsku opremu. Nema stresa, nema grča. Slijedi nekoliko puta "klik"i ribica je opet tamo gdje se sigurno osjeća najugodnije. Svaka čast onom tko se dosjetio napraviti ovu korisnu alatku. Šteta što se u Hrvatskoj zasad ne može kupiti.

Dobra pastrva od 60 centimetra ulovljena u Gacki u plutajućem se podmetaču osjećala kao zadovoljna beba u krevetiću

Uz samo malo pažnje od strane ribiča, nakon fotografiranja ribica će ponovo zaplivati rijekom bez stresa i rizika od uginuća

Najbolji mušičarski podmetači iz estetskih razloga obično su izrađeni od različitih vrsta drveta, premda se nađe metalnih i plastičnih koji izgledaju pristojno. No, loša osobina najjeftinijih i najlošijih podmetača je mrežica s čvorićima. Posebno ako je mrežica izrađena od tvrde sintetike ili najlona. Takvi podmetači mogu ozbiljno naštetiti ribi guleći joj sluz koja je prirodna zaštita od šetetnih mikroorganizama. Njih ne bismo trebali koristiti. Sretnemo li nekog tko koristi takav podmetač ne znajući kako to nije dobro za ribu, nije loše upozoriti ga na diplomatski obziran, kulturan i pristojan način. Čak i ako se zbog takve opaske nakratko naljute mnogi će ljudi kasnije prihvatiti dobronamjernu sugestiju jer služi zajedničkom dobru. Naravno, nađe se i nepopravljivih likova koji i nakon više godina bavljenja ribolovom ne uspiju shvatiti kako je ubijanje riba zbog obijesti ništa manje loše od njihovog trpanja u smrdljivu vreću i prodavanja susjedima. Ako ne i gore. Jer uništiti ribu zbog puke objesti ili samohvale puno je gore nego umlatiti ju zbog gladi. No, neodgovornih tipova je bilo i bit će. Do određene mjere moramo se pomiriti s tom životnom činjenicom i prepustiti brigu oko toga ribočuvarima.   

Ovakvim snimanjem riba, bez dužeg držanja na suhom i valjanja po blatu, kamenju i pijesku, ne činimo nikakvu štetu

Pastrva koju po propisima moramo ili jednostavno želimo pustiti zaslužuje korektan postupak bez nepotrebnog mučenja

Savage Gearov plutajući podmetač nije primarno namijenjen mušičarima. Nešto je prostraniji i duži od uobičajenih za tu namjenu. Dizajn mu nesumnjivo funkcionalan, no ne baš i osobito lijep. Nije težak, ne smeta kod nošenja, ne zapinje za travu i granje, mrežica je savršena. Pliva odlično. U nedostatku riba mogao bi nam poslužiti i za hlađenje stanovitih osvježavajućih napitaka, dosjetio se netko od ekipe odmah kritički dodajući kako litru i vodu ipak ne bi držao na površini. Ne treba isticati prednosti plutajućeg podmetača u lovu iz kayaka ili belly boata. Ipak, vjerujemo da se sve to dalo napraviti, a da pritom barem malo ljepše izgleda. Čak i ako bi zbog toga bio malo skuplji. S uporabne strane nema mu prigovora. Mrežica se ne petlja, pastrva 60 centimetara ulazi u njega lakoćom. Bez problema može izaći na kraj i s puno većom ribom te ga svakako namjeravamo isprobati i u lovu bolena. Oni najveći možda neće stati, no klasa 70 centimetara morala bi relativno bez problema. Slično sa štukama i šaranima. Definitivno nije za one najveće, ali može poslužiti, posebno kada želimo osloboditi ruke zbog fotografiranja.

S praktične strane plivajući podmetač odlično služi svrsi te nimalo ne zaostaje za drvenim kakav koristi većina mušićara

Riba od 55 centimetara ide van bez problema, a ništa bolje neće se provesti ni njena baka koju ovom prilikom nismo ulovili

Vezano uz korištenje podmetača općenito, svaki bi ribič morao znati da se mrežica prije prihvačanje ribe mora smočiti. Kod podmetača s mrežicom od slikona to nije problem. Čim je u vodi znači da je mokar. No, kod podmetača s mrežicom pletenom od konca priča je malo složenija. Njih bi, ako pazimo na zdravlje riba, na početku ribolova morali temeljito namočiti, a po završetku oprati u čistoj vodi i osušiti. Što se tehnike korištenja podmetača tiče, ono što bi svaki ribič trebao znati je da se riba ne ganja već ju ribič navodi na podmetač. Osobito je to važno znati ako odlučimo svojim podmetačem pomoći nekom drugom. Ako podmetač nepravilno koristimo, tako što njime ganjamo tuđu ribu po vodi, ona lako može pobjeći. To ni jednom ribiču neće biti drago. Pravilo pristojnog ponašanja nalaže da ponudimo pomoć ako vidimo da naš ribički kolega ima ozbiljnijih problema kod prihvaćanja ribe. No, tuđoj ribi nikad ne prilazimo ni blizu bez odobrenje onog tko ju drži na udici. Samo ako on pomoć izričito zatraži. Naš će posao tada biti postavljanje podmetač u optimalan položaj. Nakon što ribič na njega navuče ribu, samo ćemo ga podići iz vode.

Iako je prilično velik za mušičarske standarde, ovaj je podmetač iznenađujuće lagan i ne čini probleme pri transportu

Može nam poslužiti i za pridržavanje ulova kod otkvačivanja jer gumena mreža bez čvorova neće oštetiti zaštitnu sluz ribe

Iako je vrlo malo ribiča koji su se baš cijelu karijeru doista fer i korektno odnosili prema ribi, vremenom većina počne razmišljati u tom smjeru. Otići sa vode s mišlju da našim hobijem nismo učinili nikakvu štetu u prirodi puno znači. Zbog toga se vrijedi odreći i malo komocije i ribičke slave, ako takva uopće postoji. Ne treba fotografirati svaku ribu koja se ulovi. Čak ni sve velike ribe ribe koje ulovimo, ako takvih slika već imamo. Čemu sto slika iste vrste riba iste veličine u istom položaju? Zato da bi nekom dokazali kako smo ih ulovili sto? Pogotovo ne treba fotografirati bez veze i smisla nedorasle ribe s kakvima se normalan čovjek sigurno neće hvaliti. No, on hoće biti veliki umjetnički fotograf pa kaže da treba. OK.

Pa je li umjetnost slikati živinu koja ugiba od gušenja i fizičkih ozlijeda? Ako je pa što ne slika kokoš kako bez glave trči po dvorištu. To je onda još veća umjetnost. Ribiču je uvijek bolje imati žive i zdrave ribe u vodi, nego pocrkale u fotografskom aparatu. Kod nas to nažalost još nije slučaj, no negdje u civilizaciji fotke riba koje izravno ili neizravno sugeriraju loše postupanje s ulovom neće naići na simpatije većine ribiča. Bez obzira na to nosi li se ta riba ili pušta. Neka mala tolerancija postoji, no pretejera li se mogu nastati i konkretniji problemi. Najmanji je od njih je da ljudi takvom divljaku više neće prodati ribičku dozvolu. Zato plivajući podmetač pa fino polako. Ribicu ne iz vode van na duže od pola minute. (alp)

Ugodno je otići s rijeke mirne savjesti zbog toga što nismo uništili ili oštetili ribe koje smo tog dana lovili i fotografirali

O smislu, načinima i dosegu ribičke poduke

Svaki ribolov možemo (na)učiti iz knjiga, filmova ili od starijih i iskusnijih ribiča... Najbolje je kombinirati načine. Posebnost ribolova mušicom je što uz ove uobičajene izvore postoji dodatna kategorija licenciranih instruktora, ljudi koji rade po određenom programu koji se polaže na ispitima

 

Zato što mali detalj u bacanju čini razliku, dobro je iskoristiti pomoć stručnijih ljudi (Sve fotke snimio: JANKO BARTOLEC)

Svaki sportski ribolov je prvenstveno zabava. Ribolov mušicom je možda samo nešto veća zabava. S naglaskom na možda. Ništa više od toga. Ni znanost tipa fizika-mehanika, pogotovo ne umjetnost, ni ozbiljan sport tipa atletika, ni biznis kategorije od koje se može bezbrižno živjeti. Tko pokuša svoje bavljnje mušicom uklopiti u nešto od navedenog ili raditi to samo zato da bi postao "netko i nešto" razočarat će se prije ili kasnije. Svatko tko se bavi ribolovom mušicom i pritom se osjeća dobro, ne radi štetu, ne maltretira druge oko sebe, znalac je tog načina ribolova. Jer je opuštena zabava prava i jedina svrha ove realno beznačajne djelatnosti. Što ribič radi, kako baca, koliko i što ulovi uopće nije suštinski bitno. Samo opuštena zabava. Treba zadržati taj ugodan osjećaj što duže. Katkada to neće biti lako. Prepoznate li se u toj blaženoj kategoriji zadovoljnih, nemojte gubiti vrijeme čitajući dalje ovaj tekst. Nije za vas.

Međutim, ako ribič vidi da nešto ne štima, poželi znati više, raditi bolje, počne ulagati napor i novac kako bi to i postigao, ima smisla govoriti o kvaliteti i načinima poduke. Naučiti možemo na nekoliko načina. Čitanjem knjiga kojih o ribolovu mušicom danas ima više nego o svim ostalim načinima ribolova zajedno. To je i dobro i loše. Treba znati koje knjige kupiti i pročitati. Drugi način učenja je putem filmova. I njih je cijela gomila, svakakvih. I dobrih i loših. Treći način je kombinacija vlastite prakse i savjeta nakog iskusnijeg kolege. Većina ljudi ono što zna nauči tom metodom. Ni to nije loš način, ako vodi tomu da je ribič zadovoljan i dobro raspoložen. Međutim, kao što se primjerice nogomet ne nauči na utakmici već na tisućama pomno organiziranih treninga, tako se i segment bacanja ne nauči samo pecanjem riba. Bacanje je samo jedan dio kompletne ribičke vještine. Važan sigurno, zabavan, ali ne i presudan za ulov.

Što je to dobar učitelj? Možemo to nazvati iskusniji kolega, mentor, instruktor, majstor, guru, mađioničar, drag čovjek... Kako god bilo, nebitno. To je osoba koja zna više, zna kako prenijeti to znanje i troši svoje vrijeme kako bi dugom pomogla. Recimo, učitelj. Prava mjera dobrog učitelja je kvaliteta i uspjeh njegovih učenika. Ne samohvala, ne brojnost onih koje su podučavali, ne pametovanje u birtiji, ne novci koje su zaradili ili tvrde da su zaradili. Ti si dobar instruktor? Divno, pokaži mi prvo što znaš, a onda jednog kojeg si naučio. Nije nužno, no pristojno je i lijepo kada učenici nakon što od nekog nešto korisno nauče poštuju tu osobu. Po tom pitanju nađe se vrlo pozitivnih, no i negativnih primjera. Tipa učenika koji pljucka i serucka, prijeti i šteti onom od kojeg je pozitivu besplatno dobivao na dlanu. Nažalost, gadarije se ne može u potpunosti izbjeći, no postoje određeni načini kako se vjerojatnost za tako što značajno smanji. Među ostalim, jedan od načina je da se u startu ne uče ljudi koji to ne zasluže. Niti je ribička škola za svakog, niti je svatko za školu, ukratko. Niti je dobra ribička škola obavezna. A što se besplatno dobije toliko kasnije i vrijedi.

Instrukcije se ne zbivaju se u birtiji već je riječ dugotrajnom ozbiljno radu nakon kojeg učenik mora dodatno sam trenirati

Kako bi naučili bacati potrebno je prvo usvojiti teoriju, zatim pravilan pokret te nakon toga neko vrijeme sustavno ponavljati

Sve gore pomenuto možemo primjeniti na bilo koji način ribolova. Posebnost ribolova mušicom je kategorija licenciranih instruktora. Što to znači? Kod ostalih načina ribolova gradivo i način poduke ovise isključivo o procjeni onog tko podučava. U ribolovu mušicom postoje federacije, ima ih više u različitim dijelovima svijeta, koje imaju definirane programe i standarde podučavanja. Oni se polažu na ispitu. Ukratko, ti ispiti se sastoje od teorije i izvođenja većeg broja praktičnih zadataka. Neke ispite nekih federacija vrlo je lako položiti. Ponekada licencu instruktora dobiju ljudi koji su katastrofalno loši ribiči, bacači i učitelji. Postoje neke druge federacije gdje se ispiti polažu javno, gdje ni para ni ulizivanje ne mogu pomoći, ako se zadaci ne izvedu pred publikom, pravilno i po zadanim standardima. Tu se ne radi samo o daljinama ili pogocima u metu već i načinu izvođenja, popratnim objašnjanjima i drugom. Kriterij prolaznosti je vrlo različit. Toliko različit da u nekima od njih jedan od 10 kandidata padne, a u drugima jedan od 10 kandidata položi.

No, u svim instruktorskim federacijama, a i van njih postoje sposobni ljudi koji svoj posao doista znaju raditi. Zato nećemo spominjati imena federacija kako ne bi nekog neopravdano uvrijedili. Isto tako treba istaknuti kako postoje ljudi koji ne pripadaju ni jednoj od federacija, a zna se da iznimno dobro love ribu, demonstriraju tehniku i podučavaju druge. U toj kategoriji postoje ljudi koji su bili članovi jedne ili više federacija, ali su zbog neslaganja s programom ili pojedinim ljudima tu federaciju napustili. Postoje i oni koje su te federacije izbacile. Jednako tako postoje i vrlo kvalitetni ljudi, koji doista znaju, ali s federacijama jednostavno ne žele imati posla. Iz razno raznih, često vrlo opravdanih razloga. Doduše među takvima se često prikriju i oni koji kažu da "ne žele imati posla", a realno nisu sposobni ispuniti tražene standarde za polaganje bilo kojeg ispita. Upravo u toj kategoriji nedovoljno sposobnih "velikih magova" nađu se oni koji najžučnije omalovažavaju tuđi rad, sposobnost i diplomu. Ekstremna kategorija takvih su oni koji boljima od sebe pokušavaju učiniti i neku konkretnu opipljivu štetu. Tipa ukrasti, prevariti, oštetiti... Gadarije za koje treba imati mašte.

Nakon što se teorija i tehnika bacanja nauči do određene razine, vrlo se lako može razlikovati dobar i loš instruktor. To se tada kristalno jasno vidi. Problem je kako to znati prije nego što se na instrukcije potroši vrijeme i novac. Vrlo lošeg instruktora možemo odmah prepoznati po tome što nema učenika. On može imati ljude koje "podučava", oni čak mogu biti njime zadovoljni ili impresionirani, ali ti ljudi ne znaju napraviti ništa. I to se vidi. Drugi dosta indikativan pokazatelj lošeg učitelja je što će on redovitio imati potrebu dokazivati, objašnjavati i uvjeravati kako je jednako dobar kao "oni dugi" za koje se zna da znaju. Prvenstveno u birtiji, pred neukom publikom, bez pribora ili vode u blizini. Samo nađe li se u situaciji da to može ili mora javno pokazati pred upućenom publikom, na livadi ili u ribolovu, nestat će bez traga. Neuka publika, birtija, po mogućnost alkohol, laži, hvalisanja, ogovaranja, to je medij u kojem loš učitelj prosperira. Dobar se samo bavi svojim poslom. To su konkretna iskustva.

U Hrvatskoj je od 2008. nadalje održano više seminara i tečaja kroz koje je prošlo više stotina ljudi, domaćih i stranaca

Dio seminara bio je besplatan, ali ne i otvoren za osobe poznate po incidentnom ponašanju,"biznismene" i muktaše

Postoje različiti oblici i razine ribolovne poduke. Svi su korisni, no ni jedan nije bez mane. Ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se mišljenja ljudi, čak i priznatih vrhunskih stručnjaka u ovom načinu ribolova, ponekad značajno razlikuju u pojedinim pitanjima. Treba poslušati i pogledati sve što se može, a onda hladne glave raditi selekciju informacija prema vlastitm potrebama. Treba pročitati, pogledati i saslušati što više kako bi vremenom razvili svoj način i stil. Naravno, ako vas to sve skupa uopće zanima. Možete se uvijek vratiti na prvi redak ovog teksta ili jednostavno na vodu i ne gubiti uopće vrijeme.

Metoda vlastitih pokušaja i pogrešaka najprimitivniji je oblik učenja. Budale uče na svojim, a pametni na tuđim pogreškama, stara je poslovica na tu temu. Što ne znači da je ta metoda u potpunosti loša. Ona nas može dovesti i do vrhunskog majstorstva, samo što najduže traje. Svaki potok, rijeka ili jezero ima svog lokalnog majstora koji nema nikakve škole.
Savjet ili usmeno objašnjenje najjednostavniji je i najbrži tip poduke. Dobar savjet zlata vrijedi, kaže druga stara poslovica. No, problem je prepoznati dobar savijet. Malo tko se po tom pitanju nije prevario. Loših savjeta nađe se više nego dobrih, a ljudi često lakše prihvate glupost serviranu na pompozan način nego najpametniju stvar koju im neko potiho šapne na uho.
Demonstracija ili prikaz neke tehnike u živo drugi je brz i jedostavan način koji pomaže učenju. Međutim, treba znati da postoji kategorija ljudi koji su odlični demonstratori, ali loši ili nikakvi učitelji. Impresionirati publiku je jedno, a sistematično naučiti nekog tomu što se demonstrira nešto potpuno drugo. Isto tako, postoje ljudi koji uče gledanjem/oponašanjem i ljudi koji brže napreduju slušanjem/analiziranjem. Dobro je biti svjestan svojih vrlina i mana bez obzira s koje strane školske klupe bili. 
Konzultacije i izmjena iskustava među ribičima istog ili različitog nivoa znanja jako je dobar način poduke. Mana ovog načina je što sudionici moraju biti sličnih životnih stavova i normi ponašanja kako bi se izbjegle svađe i konflikti od kojih ima malo koristi. Iako i sportske svađe mogu biti zabavne. Najbolja sportska metoda rješavanja problema je natjecanje. Tipa stavi metar pa da vidimo konkretno tko zna Doble Haul. No, ni previše natjecanja ne vodi u nešto dobro.

Redovita razmjena iskustava s kolegama iz svijeta koji bave podučavanjem sastavni je dio sporta i prava prilika za druženje

Sustavna škola obuhvaća sva tri prethodna elementa. Ključ dobre škole je dobar učitelj koji poznaje teoriju i praksu onog što podučava, ali i tehniku podučavanja drugih ljudi. Ovo posljednje razlikuje učitelja od samo dobrog ribiča ili bacača demonstratora. Demonstracija ili objašnjenje samo su elementi učenja. Postoje mnogi drugi vezani uz psihologiju, metodiku, didaktiku, trening... To nije stvar improvizacije. Iako je su osobnost i karakter učitelja bitna stvar. Ne slijedi majstore, slijedi ono što su majstori slijedili, dobra je poslovica na tu temu. Dobro je upoznati više ljudi i načina.
Različite razine ili stupnjevi učenja/podučavanja bitni su elementi napretka. Primjerice, kada dijete dođe u osnovnu školu od njega se traži da napiše slovo "A" na jedan točno određen način. Kada se to isto dijete 14 ili 20 godina kasnije nađe na studiju grafičkog dizajana od njega se traži ne samo poznavanje stotina načina pisanja slova "A" već i smišljanje novih vlastitih. Kod zabacivanja mušice, recimo, učenik treba prvo naučiti pravilno izvođenje najjednostavnijeg Roll Cast-a. A ne traćiti vrijeme pokušavajući baciti, recimo, Spiral Snake Roll dvoručnim štapom. Ovo drugo ne vodi nikud. U bacanju mušice/ribolovu razlikujemo obično početnički nivo, srednji nivo, visoki nivo, natjecateljske tehnike, instruktorski nivo, nivo učenja drugih kako podučavati. To se radi po redu, bez žurbe i nervoze, brzinom koja ovisi o napretku učenika i sposobnosti učitelja.
Ne postoji osoba koja se samo loveći ribe naučila bacati i obrnuto. Treba odabrati vrijeme i zasebno se usredotočiti na jedno i drugo. Bacanje se uči na vodi ili na livadi, ovisno o tehnici koja se uči, bez udice za pecanje. Sistematično, strpljivo i marljivo. Onda se ide loviti ribe gdje je težište na nekim drugim elementima.

Među tolerantnim ljudima svatko od svakog može nešto naučiti, što to ne znači da se informacija olako dijeli na sve strane

Podučavati ribolovu i bacanju umjetne mušice svakako bi trebalo:

1. Djecu koja za to pokažu interes, ali samo uz jasno odobrenje i po mogućnosti nazočnost roditelja. Preozbiljna poduka bacanja djeci ne koristi previše, pogotovo ako ju doživljavaju kako obavezu. Važnije je i bolje da klinci opušteno zavole ribolov. Tehnika, kakva god bila, može se naučiti kasnije. Ako nešto ne vole, koliko god dobro to naučili, kad odrastu neće se time baviti. Većina doista kompetentnih ljudi djeci će bezrezervno pomoći i pokazati. No, djecu ne treba učiti ako ih na to roditelji sile ili ako se prisutnost djece koristi za različite oblike manipulacije odraslima s ciljem mešetarenja, izvlačenje državnih, društvenih ili nekih drugih novaca. To rade zadnji klošari. Od takvih se situacija instruktor treba jasno ograditi. A i svi normalni ljudi isto tako;

2. Sve vedre, pozitivne i zainteresirane ljude koji žele učiti, a shvaćaju da tuđe znanje, vrijeme i rad imaju svoju vrijednost jednako kao i kod učitelja vožnje automobila, skijanja, jedrenja, golfa, tenisa, nogometa... ili na kraju posla kojim se oni sami bave. Vezano uz to, posebno komična pojava su likovi koji povremeno padnu s Marsa smatrajući da njihov posao košta, skupljali bi u to ime novce, a tuđi je rad kao besplatan, na bazi tuđeg entuzijazma. Odojak za žederanje isto košta. No, rad, znanje i vrijeme instruktora ili čak sveučilišnog profesora koje bi pozvali da si dignu rejting, to ne košta ništa. Za puknut od smijeha. Pa dečki dragi te vrste, što se badave dobije toliko i vrijedi. I puno sreće bez nas i ubuduće. Bit će i nama i vama lakše.
3. Obitelj, dobre prijatelje koji pokažu interes, drage cure, bez obzira na sve njihove vrline ili mane. Tu se nema što razmišljati, moramo ih učiti ako oni požele. Međutim, učenje prijatelja i rodbine ponekad je dvosjekli mač. Kada određena distanca između učitelja i učenika ne postoji rezultati poduke mogu biti značajno lošiji. Pametni roditelji ne uče svoju djecu vožnji automobila nego to prepuste instruktoru, odnosno stranoj stručnoj osobi u koju imaju povjerenja. To je dobar i razuman način, ako želimo da naši najbliži nešto doista nauče. A ako ne, bolje je imati dobrog prijatelja i opuštenu veselu djecu, koja možda malo lošije love ribu. Nego obrnuto, napraviti dobrog bacača ili ribiča, a izgubiti prijatelja zato jer u si umisli da je najpametniji na svijetu. Ili, primjerice, imati klinca koji nakon što pod presingom nauči sve o ribolovu više neće ni blizu vode.

Školsko bacanje mušice u dalj ili u metu i ribolov mušicom dvije su različite stvari. Prvo je samo mali segment ovog drugog

Suština poduke u bacanju ili vođenja drugih u ribolov nije u dokazivanju tko je bolji, već da gost ulovi i osjeća se ugodno

Podučavati ili bilo kako pomagati svakako ne bi trebalo slijedeće kategorije:

1. Mesare, ribokradice i tipove koji su poznati po činjenu štete na vodi, nepoštivanju ribičkih propisa ili nekom konkretnijem kriminalu. Mušičarski pribor je igračka za zabavu, no u krivim rukama može postati vrlo štetna naprava za provedbu lopovluka; 

2. Incidentne tipove u ribolovu poznate po pijanim eksecima, vrijeđanju drugih, bezrazložnoj agresivi i nepoštivanju pravila pristojnog ponašanja općenito. Svakom učeniku otvaramo vrata u naš svijet. Neke ljude u tom svijetu ne želimo sretati; 

3. Osobe koji ne uvažavaju naš sport u cijelini, pristojne ljude koji se njime bave ili konkretnu osobu od koje žele učiti. Učenik koji ne poštuje autoritet učitelja često će kanije tvrditi da su uloge bile obrnute i činiti gadarije onom tko mu je pomogao; 

4. Muktaše, klošare, tutleke i slične koji misle da tuđe vrijeme, rad i dobru volju mogu uzimati šakom i kapom, a za uzvrat ne trebaju dati ništa osim eventualno gajbe piva, lonca s čušpajzom ili jeftinog gableca. Neki ljudi ne zaslužuju biti naučeni; 
5. Pametnjakoviće sklone nametljivom moraliziranju, bez pokrića u znanju, iskustvu i nekim konkretnim rezultatima. Malo samohvale je dio sporta. Ali ako netko misli da sve zna, čemu poduka. To je dvosmjerno gubljenje vremena.

6. Prekupce informacija, manipulatore i "biznismene" koji sračunato žele jeftino, a po mogućnosti badave, doći do softvera kojim bi kasnije "trgovali" za svoj račun. Žicali novce ili druga dobra od "sponzora“, novina, države, turističke zajednice, fondova za financiranje udruga i slično. Ugledna imena ili sama brojnost publike koje bi navabili služe im za statističke potrebe, kao potvrda značaja njihovih obično beznačajnih, realno beskorisnih, a ponekad i štetnih aktivnosti. Poduku takvih, ako je uopće prikladana, treba legalno naplatiti po maksimalnoj mogućoj tarifi. Većina ljudi to otkanta, no i svaki lonac na kraju nađe poklopac. U tom slučaju obaveze treba staviti na papir i ovjeriti ga kod javnog biležnika. 

Još jednom za kraj, kako ne bi zaboravili, ribolov mušicom je samo opuštena zabava. Ništa doista bitno i životno značajno. Lijepa voda, plavo nebo, oblaci, bube koje lete, ptičice koje crkuću... Tu i tamo koja riba skoči pa popravi ili pokvari raspoloženje. Dobro društvo. Sve ostalo je samo začin. Šteta je trošiti slobodno vrijeme za ono što nas ne veseli. (alp)

Šarena skupina instruktora bacanja prije koju godinu u Mađarskoj prilikom uštimavanja pribora uz metar razvučen na livadi

Imitacije tulara s krilima od leopardove dlake

Kukci iz reda Tulara (Trichoptera) omiljena su hrana pastrve, lipljana, ali i drugih ribljih vrsta u vodama gdje žive. Umjetne muhe koje ih oponašaju u ribolovu obično imaju krila izrađena od različitog perja, dlake ili sintetičkih niti. No, fora je probati nešto novo, neobično i nepoznato

 

Jednostavna imitacija imaga tulara od dlaka leoparda i tuljana odlikuje se dobrom plovnošću i otpornošću na riblje zube

Veliki tular će krajem proljeća i početkom ljeta pokrenuti pristojnu ribu i čak usred bijela dana, no prava akcija je u sumrak

Ribolov mušicom služi za zabavu. Uvijek je bilo zabavno izmisliti nešto novo i neobično što dobro lovi ribe. Posebno ako je to jednostavno, prirodno i ne košta ništa. A nema za svakog. No, malo je danas takvih prigoda. Sve je izmišljeno, sve se prodaje, sve je nekima preskupo, a dugima prejeftino. Snobizam, gotovanstvo, marketing, plastika i industrija ubili su stari štih. Dobru priliku  za povratak u vrijeme davnih istraživača ribičkih bespuća poklonio mi je prijatelj Zlatko Godec, preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Unatoč brizi i pažnji, nekim stvarima dođe vrijeme za otpis. Među takvim našao se komadić krzna od leoparda, možda stotinu godina star. - Vidi može li ti ovo za što korisno poslužiti - kazao mi je Zlatko dok smo srkali jutarnju kavicu. - Ma može li poslužiti?! Halo! Hvala ti lijepo kompa, brate, dragi prijatelju... - već sam vidio pastrve kako skaču. A i zbunjenu facu nekih drugih kada im pokažem svog "Leopard Caddisa". Mogu imati para kolko hoće, ali to nema za kupiti.

Dakle, kako ne bi bilo zabune, leopard je ona velika šarena maca koja živi u Africi, jede antilope i - za razliku od lavova i tigrova - penje se po drveću. Kad nema drugog hoće oglodati i ponekog neopreznog ljudskog prolaznika. Krzno je naravno zanimljivo i ne može se usporediti s ničim poznatim u ponudi za vezanje. Dlake su rekativno kratke, možda do centimetr i pol. U vrhovima nalikuju lisici, no u samoj bazi finijoj srnećoj dlaci. Očito sadrže zrak koji je termička izolacija. Za razliku od jelena kojeg zračni mjehurići čuvaju od hladnoće, leoparda pretpostavljam štite od afričkih vrućina. Dlaka koja sadrži zrak dobro pliva, boja je riđa ili crna. Svakom vezaču muha i poznavatelju vodenih kukaca koje ribe jedu ne treba dalje objašnjavati. Idealan materijal za vezanje krila imaga tulara. Kako bi sve bilo u starinsko lovačkom stilu kao materijal za tijelo odabrao sam dlaku tuljana. Nekad je to bio uobičajen materijal, no danas ga je vrlo teško nabaviti. Nožice sam napravio od domaćeg pjetla starog 30 godina. Pjetlić je išo u juhu, a skalp u moju ladicu. Na takvu oldtimer muhu moderni Metz mi nikako ne paše.

Afrički leopard, zagorski kokot i norveški tuljan su materijali potrebni za izradu Leopard Caddis-a s početka naše priče

Kratko o izradi muhe. Vrlo je jednostavna te ju nećemo prikazivati u pojedinim fazama proizvodnje. Dakle, udica 12-14, neka. Osnovni konac smeđkast. Proizvodnja počinje dabiranjem tuljana. Riđeg ili zelenkastog. Slijedi busen leoparda, peko toga opet dabirani tuljan, pa busen leoparda. Za udicu 14 su dva busena dosta, za broj 12, kao na uvodnoj slici, tri. Preko toga pjetlovo perce i čvor. To je sve. Pet minuta posla. Muha pliva savršeno, CDC se može sakriti, mekana je pa ju i mala ribica lako proguta, ne čerupa se i nakon više ulova. Klepi li vaš prijatelj lovac kakvog leoparda svakako preporučam. Što se probne vožnje tiče, bili smo na Gacki, Čabranki i Kupi. Kada bi ribe imale dugotrajnije pamćenje ne bi ni nas ni leoparda zapamtile po dobru. Bilo je laringitisa i kod lipljana i kod pastrva. Muha definitivno radi. Ako ju želite imati nije problem. Možete ju naručiti poštom za skroman iznos od 100 eura po komadu, uz certifikat o autentičnosti. Šala, naravno. Ne može se kupiti. Osim ako vam netko od prijatelja ne pokloni. A moji zasada imaju strogu zabranu rasparčavanja. (alp)

U Čabranki više sitnog lipljana nego pastrve

Pritoka Kupe koja izvire kod Čabra nekada je bila prepuna sitne pastrve uz pokoju skrivenu kapitalku. Trenutno je stanje drastično drugačije. Potočnih pastrvica je malo, tu i tamo koja kalifa, dok je nabrojniji sitan lipljan. Po dubljacima nizvodno ima čak podusta i klenova kojih nekad nije bilo

 

Ribolov smo započeli u mjestu Plešce, gdje se uz prirodne ljepote nalazi jedna od živopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj

Lipljane je najbolje tražiti u dubljim i mirnim dijelovima Čabranke, danju manjim jednodnevkama, navečer krilatim tularima

Nemalo iznenađeni ulovom bili smo na neki dan na rijeci Čabranki gdje smo odlučili isprobati Butter Stick klase 2 uživajući usput u svježini, mirisu i zelenoj ljepoti Gorskog Kotara. Naime, ovu pritoku Kupe zapamtili smo po neobičnom bogatstvu malih potočnih pastrva koje se moglo vidjeti ili uloviti doslovno bilo kojom mušicom ili varalicom na svakom metru vode. Istina, bilo je to prije kakvih 35, skoro 40 godina. Još u doba dok smo kao srednjoškolci u ovaj dio svijeta dolazili s ruksacima i vrećama za spavanje na leđima. Ako bi imali sreće autostopom, češće "usiljenim maršem" uz Kupu. Među ostalim, boravili bi po tjedan dana na sjeniku obitelji Ožur iz Osilnice, ali i drugih ljubaznih mještana s obije strane rijeke. Spavanje na sijenu bila je inače Borisova ideja. U to vrijeme odlična, moram priznati. Djelomično zbog tadašnjeg skromnog ribičkog budžeta, djelomično zbog težine šatora koji nisu bili mali i lagani kao danas. Znali smo spavati i sistemom vreća na livadu, no nakon što nas je jednom prigodom noću temeljito oprao ljetnji pljusak tu smo praksu napustili. Dobro da nas tih dana nije došao i kakav medo pozdraviti.

Lipljana u Čabranki je tada bilo malo, tek tu i tamo, u donjem toku. Od drugih riba ni traga. Zato sam isprava bio baš ugodno iznenađen nakon što sam u prvih nekoliko zabaca muhe stresao jednog. Vidim i drugog sirotana kojem je prijatelj Ivica odmah zatim uzeo mjeru. Mjera je doduše skromna. Lipljančići nemaju ni 35 centimetra. Ali lijepo. Vrijeme je ugodno, voda žubori, nismo ovdje ni došli loviti monstrume. Radni plan bio je loviti kratkim štapovima, ako je moguće suhom muhom. Kraj svibnja, početak lipnja najbolje je doba godine za to, objašnjavam Ivici. Pametno vezana, spretno zabačena i vođena suha muha sada može podići iz dubine i ozbilnije ribe. Na Kupi smo tako znali uloviti i pedesetke, a manjih klase 35-45 bezbroj. Bolje upućen u prilike na Čabranci danas, Ivica je izrazio opravdanu skepsu prema takvom scenariju. Ribice istina grizu, ali izgleda da su malo zakržljale u rastu. Praćaknule su i prve pastrvice klase 15 do 25 centimetara. Potočne po kakvima sam i zapamtio ovu rijeku.
  

Najveća potočna imala je jedva 20 i koji centimetar, iako smo vidjeli i nekoliko većih, uključujući i jednu od okruglo 3 kile

Mini lipljana nismo dizali iz vode pa snimali rastegnute peraje i izbuljenih očiju kako to iz neznanog čine neodgovorni ljudi

Omjer ulova 15 sitnih lipljana na jednu do dvije pastrve pratio nas je cijelog dana. Čak i uzvodno, skoro pola puta do Čabra. Nemamo nešto protiv mini-lipljana, ali baš sam se bio poveselio razgledavanju crvenih piknjica na ribama. Što se to dogodilo s ovom rijekom, pitao sam se na glas. Dosta se špina, kratko veli Ivica. Dalje ne treba objašnjavati. Sve znamo. Među ribičima varalicom ima korektnih dečki, naših prijatelja i znanca. I sami smo se time bavili. Ali, trokuka ili velika jednokuka udica ne pita jel' gazda dobar. Pastrvice, kakvih je u Čabranki velika većina, nakon susreta s trokukama prečesto ugibaju. Čak i ako ih odgovoran ribič u najboljoj namjeri pažljivo i bez otezanja vrati u vodu. Ako ju pak ulovi tutlek, pa krene s naslikavanjem, valjanjem po šljunku i stiskanjem ribe prstima, ona nema nikakvu šansu. Pola minute toga je dovoljno. Van Hrvatske takve se stvari sankciniraju. Kod nas mnogi nisu ni svjesni što čine. Ribičke edukacije nema, stvari kojih se ljudi srame neki doživljavaju kao nešto pohvalno.

Treba naglasiti da postoje odgovorni špineri koji paze na ribu puno više od tutleka tzv. mušičara. Tutlek mušičar, naime, slika svaku ribu koju ulovi. I najmanju i najveću. I to ne bilo kako. Sakrije prsteke kako bi riba izgledala veće, a palcem i kažiprstom istovremeno ju stisne točno u predjelu srca, kako ne bi slučajno preživjela. To radi zato što mu je prethodno nekoliko puta ispala i tresnula o tlo. Takav način ponašanja i držanja pastrva smatra se inače vrhuncem primitivizma i dovoljan je da se nekog potjera s vode u civiliziranom svijetu. A naš se tutlek time hvali. Pa nek je jedna riba uništena i to bi prošlo. Ali, zašto baš svaka? Kako ne biti tutlek već odgovorna i civilizirana osoba? Prelaz iz jedne u drugu kategoriju je vrlo jednostavan i besplatno dostupan svakom. Evo uputa. Slikaš pastrvu, slikaj je u vodi ili iznad vode i nečeg mekanog. Ne stišći ribama tijelo neposredno iza škrgi gdje imaju srce. Ne drži ju van vode duže od pola minute jer nakon tog pastrvi ili lipljanu prijeti oštećenje mozga zbog šoka i nedostatka kisika. Slikaj poneku ribu, ako ti je zbog nečega posebana, a ne svaku. I to je sve. Ne košta ni ne boli.   

Najveću potočnu pastrvu imao je ovaj gospodin koji je očito odrvenio od žeđi probijajući se užarenom cestom prema Klariću

Puštenu ribicu po ribicu stigli smo tako do ušća Čabranke u Kupu. Tu smo izokretali još nekoliko lipljana na tulare koji baš počinjali izlaziti iz vode. Mnogi ljudi misle da se lipljan lovi samo vrlo malim mušicama. Istina, dosta je takvih dana, no vrlo često veliki plivajući sedge je dobitna kombinacija. Ivica bi dalje lovio, no meni je bilo dosta. Nije mi više zabavno. Guslajući cestom natrag prema Plešcu umjesto lipljana brojao sam zvijezde zbog kvarova na mom ostarjelom kićmatransu. Prije mi je ta cesta izgledala puno kraća. Raspaliti do izvora Kupe i natrag bila je nekad šala. A tek žeđ. Prolazeći kraj drvenog ribiča pomislio sam, ovaj se majstor sigurno odrvenio od žeđi u pokušaju proboja do birtije. Preciznije kod Klarića.

Riječ je definitivno o jedenoj od najživopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj. Ribički trofeji po zidovima, kastingaški pehari na šanku. Kada se s gazdom krene u razgovor o ribama tu nema kraja. Iako ju posjećuju i svi ostali gosti iz Hrvatske pa i Slovenije. Dijelom zbog ugodne terase, dijelom zbog vrlo popularnih cijena raznovrsnih osvježavajućih napitaka. Dok je Ivica stigao s ušća Klarić, moja malenkost i ostali koji su se spontano uključili u naš razgovor bili smo već na temi štuka u Švedskoj gdje mu je zaposlen sin. Ovo bliže smo već sve polovili nekoliko puta. Nakon odmora i osvježenja odradili smo još jednu rundu zlostavljanja lipljančića suhim muhama, pa pravac Zagreb. Trebalo bi ipak navratiti još koji put u to Plešce. (alp)  
  

Klarić, gazda istoimene birtije uređene u fino ribičkom stilu, ponosno nam pokazuje pehare svog kluba osvojene u castingu