O smislu, načinima i dosegu ribičke poduke

Svaki ribolov možemo (na)učiti iz knjiga, filmova ili od starijih i iskusnijih ribiča... Najbolje je kombinirati načine. Posebnost ribolova mušicom je što uz ove uobičajene izvore postoji dodatna kategorija licenciranih instruktora, ljudi koji rade po određenom programu koji se polaže na ispitima

 

Zato što mali detalj u bacanju čini razliku, dobro je iskoristiti pomoć stručnijih ljudi (Sve fotke snimio: JANKO BARTOLEC)

Svaki sportski ribolov je prvenstveno zabava. Ribolov mušicom je možda samo nešto veća zabava. S naglaskom na možda. Ništa više od toga. Ni znanost tipa fizika-mehanika, pogotovo ne umjetnost, ni ozbiljan sport tipa atletika, ni biznis kategorije od koje se može bezbrižno živjeti. Tko pokuša svoje bavljnje mušicom uklopiti u nešto od navedenog ili raditi to samo zato da bi postao "netko i nešto" razočarat će se prije ili kasnije. Svatko tko se bavi ribolovom mušicom i pritom se osjeća dobro, ne radi štetu, ne maltretira druge oko sebe, znalac je tog načina ribolova. Jer je opuštena zabava prava i jedina svrha ove realno beznačajne djelatnosti. Što ribič radi, kako baca, koliko i što ulovi uopće nije suštinski bitno. Samo opuštena zabava. Treba zadržati taj ugodan osjećaj što duže. Katkada to neće biti lako. Prepoznate li se u toj blaženoj kategoriji zadovoljnih, nemojte gubiti vrijeme čitajući dalje ovaj tekst. Nije za vas.

Međutim, ako ribič vidi da nešto ne štima, poželi znati više, raditi bolje, počne ulagati napor i novac kako bi to i postigao, ima smisla govoriti o kvaliteti i načinima poduke. Naučiti možemo na nekoliko načina. Čitanjem knjiga kojih o ribolovu mušicom danas ima više nego o svim ostalim načinima ribolova zajedno. To je i dobro i loše. Treba znati koje knjige kupiti i pročitati. Drugi način učenja je putem filmova. I njih je cijela gomila, svakakvih. I dobrih i loših. Treći način je kombinacija vlastite prakse i savjeta nakog iskusnijeg kolege. Većina ljudi ono što zna nauči tom metodom. Ni to nije loš način, ako vodi tomu da je ribič zadovoljan i dobro raspoložen. Međutim, kao što se primjerice nogomet ne nauči na utakmici već na tisućama pomno organiziranih treninga, tako se i segment bacanja ne nauči samo pecanjem riba. Bacanje je samo jedan dio kompletne ribičke vještine. Važan sigurno, zabavan, ali ne i presudan za ulov.

Što je to dobar učitelj? Možemo to nazvati iskusniji kolega, mentor, instruktor, majstor, guru, mađioničar, drag čovjek... Kako god bilo, nebitno. To je osoba koja zna više, zna kako prenijeti to znanje i troši svoje vrijeme kako bi dugom pomogla. Recimo, učitelj. Prava mjera dobrog učitelja je kvaliteta i uspjeh njegovih učenika. Ne samohvala, ne brojnost onih koje su podučavali, ne pametovanje u birtiji, ne novci koje su zaradili ili tvrde da su zaradili. Ti si dobar instruktor? Divno, pokaži mi prvo što znaš, a onda jednog kojeg si naučio. Nije nužno, no pristojno je i lijepo kada učenici nakon što od nekog nešto korisno nauče poštuju tu osobu. Po tom pitanju nađe se vrlo pozitivnih, no i negativnih primjera. Tipa učenika koji pljucka i serucka, prijeti i šteti onom od kojeg je pozitivu besplatno dobivao na dlanu. Nažalost, gadarije se ne može u potpunosti izbjeći, no postoje određeni načini kako se vjerojatnost za tako što značajno smanji. Među ostalim, jedan od načina je da se u startu ne uče ljudi koji to ne zasluže. Niti je ribička škola za svakog, niti je svatko za školu, ukratko. Niti je dobra ribička škola obavezna. A što se besplatno dobije toliko kasnije i vrijedi.

Instrukcije se ne zbivaju se u birtiji već je riječ dugotrajnom ozbiljno radu nakon kojeg učenik mora dodatno sam trenirati

Kako bi naučili bacati potrebno je prvo usvojiti teoriju, zatim pravilan pokret te nakon toga neko vrijeme sustavno ponavljati

Sve gore pomenuto možemo primjeniti na bilo koji način ribolova. Posebnost ribolova mušicom je kategorija licenciranih instruktora. Što to znači? Kod ostalih načina ribolova gradivo i način poduke ovise isključivo o procjeni onog tko podučava. U ribolovu mušicom postoje federacije, ima ih više u različitim dijelovima svijeta, koje imaju definirane programe i standarde podučavanja. Oni se polažu na ispitu. Ukratko, ti ispiti se sastoje od teorije i izvođenja većeg broja praktičnih zadataka. Neke ispite nekih federacija vrlo je lako položiti. Ponekada licencu instruktora dobiju ljudi koji su katastrofalno loši ribiči, bacači i učitelji. Postoje neke druge federacije gdje se ispiti polažu javno, gdje ni para ni ulizivanje ne mogu pomoći, ako se zadaci ne izvedu pred publikom, pravilno i po zadanim standardima. Tu se ne radi samo o daljinama ili pogocima u metu već i načinu izvođenja, popratnim objašnjanjima i drugom. Kriterij prolaznosti je vrlo različit. Toliko različit da u nekima od njih jedan od 10 kandidata padne, a u drugima jedan od 10 kandidata položi.

No, u svim instruktorskim federacijama, a i van njih postoje sposobni ljudi koji svoj posao doista znaju raditi. Zato nećemo spominjati imena federacija kako ne bi nekog neopravdano uvrijedili. Isto tako treba istaknuti kako postoje ljudi koji ne pripadaju ni jednoj od federacija, a zna se da iznimno dobro love ribu, demonstriraju tehniku i podučavaju druge. U toj kategoriji postoje ljudi koji su bili članovi jedne ili više federacija, ali su zbog neslaganja s programom ili pojedinim ljudima tu federaciju napustili. Postoje i oni koje su te federacije izbacile. Jednako tako postoje i vrlo kvalitetni ljudi, koji doista znaju, ali s federacijama jednostavno ne žele imati posla. Iz razno raznih, često vrlo opravdanih razloga. Doduše među takvima se često prikriju i oni koji kažu da "ne žele imati posla", a realno nisu sposobni ispuniti tražene standarde za polaganje bilo kojeg ispita. Upravo u toj kategoriji nedovoljno sposobnih "velikih magova" nađu se oni koji najžučnije omalovažavaju tuđi rad, sposobnost i diplomu. Ekstremna kategorija takvih su oni koji boljima od sebe pokušavaju učiniti i neku konkretnu opipljivu štetu. Tipa ukrasti, prevariti, oštetiti... Gadarije za koje treba imati mašte.

Nakon što se teorija i tehnika bacanja nauči do određene razine, vrlo se lako može razlikovati dobar i loš instruktor. To se tada kristalno jasno vidi. Problem je kako to znati prije nego što se na instrukcije potroši vrijeme i novac. Vrlo lošeg instruktora možemo odmah prepoznati po tome što nema učenika. On može imati ljude koje "podučava", oni čak mogu biti njime zadovoljni ili impresionirani, ali ti ljudi ne znaju napraviti ništa. I to se vidi. Drugi dosta indikativan pokazatelj lošeg učitelja je što će on redovitio imati potrebu dokazivati, objašnjavati i uvjeravati kako je jednako dobar kao "oni dugi" za koje se zna da znaju. Prvenstveno u birtiji, pred neukom publikom, bez pribora ili vode u blizini. Samo nađe li se u situaciji da to može ili mora javno pokazati pred upućenom publikom, na livadi ili u ribolovu, nestat će bez traga. Neuka publika, birtija, po mogućnost alkohol, laži, hvalisanja, ogovaranja, to je medij u kojem loš učitelj prosperira. Dobar se samo bavi svojim poslom. To su konkretna iskustva.

U Hrvatskoj je od 2008. nadalje održano više seminara i tečaja kroz koje je prošlo više stotina ljudi, domaćih i stranaca

Dio seminara bio je besplatan, ali ne i otvoren za osobe poznate po incidentnom ponašanju,"biznismene" i muktaše

Postoje različiti oblici i razine ribolovne poduke. Svi su korisni, no ni jedan nije bez mane. Ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se mišljenja ljudi, čak i priznatih vrhunskih stručnjaka u ovom načinu ribolova, ponekad značajno razlikuju u pojedinim pitanjima. Treba poslušati i pogledati sve što se može, a onda hladne glave raditi selekciju informacija prema vlastitm potrebama. Treba pročitati, pogledati i saslušati što više kako bi vremenom razvili svoj način i stil. Naravno, ako vas to sve skupa uopće zanima. Možete se uvijek vratiti na prvi redak ovog teksta ili jednostavno na vodu i ne gubiti uopće vrijeme.

Metoda vlastitih pokušaja i pogrešaka najprimitivniji je oblik učenja. Budale uče na svojim, a pametni na tuđim pogreškama, stara je poslovica na tu temu. Što ne znači da je ta metoda u potpunosti loša. Ona nas može dovesti i do vrhunskog majstorstva, samo što najduže traje. Svaki potok, rijeka ili jezero ima svog lokalnog majstora koji nema nikakve škole.
Savjet ili usmeno objašnjenje najjednostavniji je i najbrži tip poduke. Dobar savjet zlata vrijedi, kaže druga stara poslovica. No, problem je prepoznati dobar savijet. Malo tko se po tom pitanju nije prevario. Loših savjeta nađe se više nego dobrih, a ljudi često lakše prihvate glupost serviranu na pompozan način nego najpametniju stvar koju im neko potiho šapne na uho.
Demonstracija ili prikaz neke tehnike u živo drugi je brz i jedostavan način koji pomaže učenju. Međutim, treba znati da postoji kategorija ljudi koji su odlični demonstratori, ali loši ili nikakvi učitelji. Impresionirati publiku je jedno, a sistematično naučiti nekog tomu što se demonstrira nešto potpuno drugo. Isto tako, postoje ljudi koji uče gledanjem/oponašanjem i ljudi koji brže napreduju slušanjem/analiziranjem. Dobro je biti svjestan svojih vrlina i mana bez obzira s koje strane školske klupe bili. 
Konzultacije i izmjena iskustava među ribičima istog ili različitog nivoa znanja jako je dobar način poduke. Mana ovog načina je što sudionici moraju biti sličnih životnih stavova i normi ponašanja kako bi se izbjegle svađe i konflikti od kojih ima malo koristi. Iako i sportske svađe mogu biti zabavne. Najbolja sportska metoda rješavanja problema je natjecanje. Tipa stavi metar pa da vidimo konkretno tko zna Doble Haul. No, ni previše natjecanja ne vodi u nešto dobro.

Redovita razmjena iskustava s kolegama iz svijeta koji bave podučavanjem sastavni je dio sporta i prava prilika za druženje

Sustavna škola obuhvaća sva tri prethodna elementa. Ključ dobre škole je dobar učitelj koji poznaje teoriju i praksu onog što podučava, ali i tehniku podučavanja drugih ljudi. Ovo posljednje razlikuje učitelja od samo dobrog ribiča ili bacača demonstratora. Demonstracija ili objašnjenje samo su elementi učenja. Postoje mnogi drugi vezani uz psihologiju, metodiku, didaktiku, trening... To nije stvar improvizacije. Iako je su osobnost i karakter učitelja bitna stvar. Ne slijedi majstore, slijedi ono što su majstori slijedili, dobra je poslovica na tu temu. Dobro je upoznati više ljudi i načina.
Različite razine ili stupnjevi učenja/podučavanja bitni su elementi napretka. Primjerice, kada dijete dođe u osnovnu školu od njega se traži da napiše slovo "A" na jedan točno određen način. Kada se to isto dijete 14 ili 20 godina kasnije nađe na studiju grafičkog dizajana od njega se traži ne samo poznavanje stotina načina pisanja slova "A" već i smišljanje novih vlastitih. Kod zabacivanja mušice, recimo, učenik treba prvo naučiti pravilno izvođenje najjednostavnijeg Roll Cast-a. A ne traćiti vrijeme pokušavajući baciti, recimo, Spiral Snake Roll dvoručnim štapom. Ovo drugo ne vodi nikud. U bacanju mušice/ribolovu razlikujemo obično početnički nivo, srednji nivo, visoki nivo, natjecateljske tehnike, instruktorski nivo, nivo učenja drugih kako podučavati. To se radi po redu, bez žurbe i nervoze, brzinom koja ovisi o napretku učenika i sposobnosti učitelja.
Ne postoji osoba koja se samo loveći ribe naučila bacati i obrnuto. Treba odabrati vrijeme i zasebno se usredotočiti na jedno i drugo. Bacanje se uči na vodi ili na livadi, ovisno o tehnici koja se uči, bez udice za pecanje. Sistematično, strpljivo i marljivo. Onda se ide loviti ribe gdje je težište na nekim drugim elementima.

Među tolerantnim ljudima svatko od svakog može nešto naučiti, što to ne znači da se informacija olako dijeli na sve strane

Podučavati ribolovu i bacanju umjetne mušice svakako bi trebalo:

1. Djecu koja za to pokažu interes, ali samo uz jasno odobrenje i po mogućnosti nazočnost roditelja. Preozbiljna poduka bacanja djeci ne koristi previše, pogotovo ako ju doživljavaju kako obavezu. Važnije je i bolje da klinci opušteno zavole ribolov. Tehnika, kakva god bila, može se naučiti kasnije. Ako nešto ne vole, koliko god dobro to naučili, kad odrastu neće se time baviti. Većina doista kompetentnih ljudi djeci će bezrezervno pomoći i pokazati. No, djecu ne treba učiti ako ih na to roditelji sile ili ako se prisutnost djece koristi za različite oblike manipulacije odraslima s ciljem mešetarenja, izvlačenje državnih, društvenih ili nekih drugih novaca. To rade zadnji klošari. Od takvih se situacija instruktor treba jasno ograditi. A i svi normalni ljudi isto tako;

2. Sve vedre, pozitivne i zainteresirane ljude koji žele učiti, a shvaćaju da tuđe znanje, vrijeme i rad imaju svoju vrijednost jednako kao i kod učitelja vožnje automobila, skijanja, jedrenja, golfa, tenisa, nogometa... ili na kraju posla kojim se oni sami bave. Vezano uz to, posebno komična pojava su likovi koji povremeno padnu s Marsa smatrajući da njihov posao košta, skupljali bi u to ime novce, a tuđi je rad kao besplatan, na bazi tuđeg entuzijazma. Odojak za žederanje isto košta. No, rad, znanje i vrijeme instruktora ili čak sveučilišnog profesora koje bi pozvali da si dignu rejting, to ne košta ništa. Za puknut od smijeha. Pa dečki dragi te vrste, što se badave dobije toliko i vrijedi. I puno sreće bez nas i ubuduće. Bit će i nama i vama lakše.
3. Obitelj, dobre prijatelje koji pokažu interes, drage cure, bez obzira na sve njihove vrline ili mane. Tu se nema što razmišljati, moramo ih učiti ako oni požele. Međutim, učenje prijatelja i rodbine ponekad je dvosjekli mač. Kada određena distanca između učitelja i učenika ne postoji rezultati poduke mogu biti značajno lošiji. Pametni roditelji ne uče svoju djecu vožnji automobila nego to prepuste instruktoru, odnosno stranoj stručnoj osobi u koju imaju povjerenja. To je dobar i razuman način, ako želimo da naši najbliži nešto doista nauče. A ako ne, bolje je imati dobrog prijatelja i opuštenu veselu djecu, koja možda malo lošije love ribu. Nego obrnuto, napraviti dobrog bacača ili ribiča, a izgubiti prijatelja zato jer u si umisli da je najpametniji na svijetu. Ili, primjerice, imati klinca koji nakon što pod presingom nauči sve o ribolovu više neće ni blizu vode.

Školsko bacanje mušice u dalj ili u metu i ribolov mušicom dvije su različite stvari. Prvo je samo mali segment ovog drugog

Suština poduke u bacanju ili vođenja drugih u ribolov nije u dokazivanju tko je bolji, već da gost ulovi i osjeća se ugodno

Podučavati ili bilo kako pomagati svakako ne bi trebalo slijedeće kategorije:

1. Mesare, ribokradice i tipove koji su poznati po činjenu štete na vodi, nepoštivanju ribičkih propisa ili nekom konkretnijem kriminalu. Mušičarski pribor je igračka za zabavu, no u krivim rukama može postati vrlo štetna naprava za provedbu lopovluka; 

2. Incidentne tipove u ribolovu poznate po pijanim eksecima, vrijeđanju drugih, bezrazložnoj agresivi i nepoštivanju pravila pristojnog ponašanja općenito. Svakom učeniku otvaramo vrata u naš svijet. Neke ljude u tom svijetu ne želimo sretati; 

3. Osobe koji ne uvažavaju naš sport u cijelini, pristojne ljude koji se njime bave ili konkretnu osobu od koje žele učiti. Učenik koji ne poštuje autoritet učitelja često će kanije tvrditi da su uloge bile obrnute i činiti gadarije onom tko mu je pomogao; 

4. Muktaše, klošare, tutleke i slične koji misle da tuđe vrijeme, rad i dobru volju mogu uzimati šakom i kapom, a za uzvrat ne trebaju dati ništa osim eventualno gajbe piva, lonca s čušpajzom ili jeftinog gableca. Neki ljudi ne zaslužuju biti naučeni; 
5. Pametnjakoviće sklone nametljivom moraliziranju, bez pokrića u znanju, iskustvu i nekim konkretnim rezultatima. Malo samohvale je dio sporta. Ali ako netko misli da sve zna, čemu poduka. To je dvosmjerno gubljenje vremena.

6. Prekupce informacija, manipulatore i "biznismene" koji sračunato žele jeftino, a po mogućnosti badave, doći do softvera kojim bi kasnije "trgovali" za svoj račun. Žicali novce ili druga dobra od "sponzora“, novina, države, turističke zajednice, fondova za financiranje udruga i slično. Ugledna imena ili sama brojnost publike koje bi navabili služe im za statističke potrebe, kao potvrda značaja njihovih obično beznačajnih, realno beskorisnih, a ponekad i štetnih aktivnosti. Poduku takvih, ako je uopće prikladana, treba legalno naplatiti po maksimalnoj mogućoj tarifi. Većina ljudi to otkanta, no i svaki lonac na kraju nađe poklopac. U tom slučaju obaveze treba staviti na papir i ovjeriti ga kod javnog biležnika. 

Još jednom za kraj, kako ne bi zaboravili, ribolov mušicom je samo opuštena zabava. Ništa doista bitno i životno značajno. Lijepa voda, plavo nebo, oblaci, bube koje lete, ptičice koje crkuću... Tu i tamo koja riba skoči pa popravi ili pokvari raspoloženje. Dobro društvo. Sve ostalo je samo začin. Šteta je trošiti slobodno vrijeme za ono što nas ne veseli. (alp)

Šarena skupina instruktora bacanja prije koju godinu u Mađarskoj prilikom uštimavanja pribora uz metar razvučen na livadi