Pritoka Kupe koja izvire kod Čabra nekada je bila prepuna sitne pastrve uz pokoju skrivenu kapitalku. Trenutno je stanje drastično drugačije. Potočnih pastrvica je malo, tu i tamo koja kalifa, dok je nabrojniji sitan lipljan. Po dubljacima nizvodno ima čak podusta i klenova kojih nekad nije bilo
 |
| Ribolov smo započeli u mjestu Plešce, gdje se uz prirodne ljepote nalazi jedna od živopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj |
 |
| Lipljane je najbolje tražiti u dubljim i mirnim dijelovima Čabranke, danju manjim jednodnevkama, navečer krilatim tularima |
Nemalo iznenađeni ulovom bili smo na neki dan na rijeci Čabranki gdje smo odlučili isprobati Butter Stick klase 2 uživajući usput u svježini, mirisu i zelenoj ljepoti Gorskog Kotara. Naime, ovu pritoku Kupe zapamtili smo po neobičnom bogatstvu malih potočnih pastrva koje se moglo vidjeti ili uloviti doslovno bilo kojom mušicom ili varalicom na svakom metru vode. Istina, bilo je to prije kakvih 35, skoro 40 godina. Još u doba dok smo kao srednjoškolci u ovaj dio svijeta dolazili s ruksacima i vrećama za spavanje na leđima. Ako bi imali sreće autostopom, češće "usiljenim maršem" uz Kupu. Među ostalim, boravili bi po tjedan dana na sjeniku obitelji Ožur iz Osilnice, ali i drugih ljubaznih mještana s obije strane rijeke. Spavanje na sijenu bila je inače Borisova ideja. U to vrijeme odlična, moram priznati. Djelomično zbog tadašnjeg skromnog ribičkog budžeta, djelomično zbog težine šatora koji nisu bili mali i lagani kao danas. Znali smo spavati i sistemom vreća na livadu, no nakon što nas je jednom prigodom noću temeljito oprao ljetnji pljusak tu smo praksu napustili. Dobro da nas tih dana nije došao i kakav medo pozdraviti.
Lipljana u Čabranki je tada bilo malo, tek tu i tamo, u donjem toku. Od drugih riba ni traga. Zato sam isprava bio baš ugodno iznenađen nakon što sam u prvih nekoliko zabaca muhe stresao jednog. Vidim i drugog sirotana kojem je prijatelj Ivica odmah zatim uzeo mjeru. Mjera je doduše skromna. Lipljančići nemaju ni 35 centimetra. Ali lijepo. Vrijeme je ugodno, voda žubori, nismo ovdje ni došli loviti monstrume. Radni plan bio je loviti kratkim štapovima, ako je moguće suhom muhom. Kraj svibnja, početak lipnja najbolje je doba godine za to, objašnjavam Ivici. Pametno vezana, spretno zabačena i vođena suha muha sada može podići iz dubine i ozbilnije ribe. Na Kupi smo tako znali uloviti i pedesetke, a manjih klase 35-45 bezbroj. Bolje upućen u prilike na Čabranci danas, Ivica je izrazio opravdanu skepsu prema takvom scenariju. Ribice istina grizu, ali izgleda da su malo zakržljale u rastu. Praćaknule su i prve pastrvice klase 15 do 25 centimetara. Potočne po kakvima sam i zapamtio ovu rijeku.
 |
| Najveća potočna imala je jedva 20 i koji centimetar, iako smo vidjeli i nekoliko većih, uključujući i jednu od okruglo 3 kile |
 |
| Mini lipljana nismo dizali iz vode pa snimali rastegnute peraje i izbuljenih očiju kako to iz neznanog čine neodgovorni ljudi |
Omjer ulova 15 sitnih lipljana na jednu do dvije pastrve pratio nas je cijelog dana. Čak i uzvodno, skoro pola puta do Čabra. Nemamo nešto protiv mini-lipljana, ali baš sam se bio poveselio razgledavanju crvenih piknjica na ribama. Što se to dogodilo s ovom rijekom, pitao sam se na glas. Dosta se špina, kratko veli Ivica. Dalje ne treba objašnjavati. Sve znamo. Među ribičima varalicom ima korektnih dečki, naših prijatelja i znanca. I sami smo se time bavili. Ali, trokuka ili velika jednokuka udica ne pita jel' gazda dobar. Pastrvice, kakvih je u Čabranki velika većina, nakon susreta s trokukama prečesto ugibaju. Čak i ako ih odgovoran ribič u najboljoj namjeri pažljivo i bez otezanja vrati u vodu. Ako ju pak ulovi tutlek, pa krene s naslikavanjem, valjanjem po šljunku i stiskanjem ribe prstima, ona nema nikakvu šansu. Pola minute toga je dovoljno. Van Hrvatske takve se stvari sankciniraju. Kod nas mnogi nisu ni svjesni što čine. Ribičke edukacije nema, stvari kojih se ljudi srame neki doživljavaju kao nešto pohvalno.
Treba naglasiti da postoje odgovorni špineri koji paze na ribu puno više od tutleka tzv. mušičara. Tutlek mušičar, naime, slika svaku ribu koju ulovi. I najmanju i najveću. I to ne bilo kako. Sakrije prsteke kako bi riba izgledala veće, a palcem i kažiprstom istovremeno ju stisne točno u predjelu srca, kako ne bi slučajno preživjela. To radi zato što mu je prethodno nekoliko puta ispala i tresnula o tlo. Takav način ponašanja i držanja pastrva smatra se inače vrhuncem primitivizma i dovoljan je da se nekog potjera s vode u civiliziranom svijetu. A naš se tutlek time hvali. Pa nek je jedna riba uništena i to bi prošlo. Ali, zašto baš svaka? Kako ne biti tutlek već odgovorna i civilizirana osoba? Prelaz iz jedne u drugu kategoriju je vrlo jednostavan i besplatno dostupan svakom. Evo uputa. Slikaš pastrvu, slikaj je u vodi ili iznad vode i nečeg mekanog. Ne stišći ribama tijelo neposredno iza škrgi gdje imaju srce. Ne drži ju van vode duže od pola minute jer nakon tog pastrvi ili lipljanu prijeti oštećenje mozga zbog šoka i nedostatka kisika. Slikaj poneku ribu, ako ti je zbog nečega posebana, a ne svaku. I to je sve. Ne košta ni ne boli.
 |
| Najveću potočnu pastrvu imao je ovaj gospodin koji je očito odrvenio od žeđi probijajući se užarenom cestom prema Klariću |
Puštenu ribicu po ribicu stigli smo tako do ušća Čabranke u Kupu. Tu smo izokretali još nekoliko lipljana na tulare koji baš počinjali izlaziti iz vode. Mnogi ljudi misle da se lipljan lovi samo vrlo malim mušicama. Istina, dosta je takvih dana, no vrlo često veliki plivajući sedge je dobitna kombinacija. Ivica bi dalje lovio, no meni je bilo dosta. Nije mi više zabavno. Guslajući cestom natrag prema Plešcu umjesto lipljana brojao sam zvijezde zbog kvarova na mom ostarjelom kićmatransu. Prije mi je ta cesta izgledala puno kraća. Raspaliti do izvora Kupe i natrag bila je nekad šala. A tek žeđ. Prolazeći kraj drvenog ribiča pomislio sam, ovaj se majstor sigurno odrvenio od žeđi u pokušaju proboja do birtije. Preciznije kod Klarića.
Riječ je definitivno o jedenoj od najživopisnijih ribičkih birtija u Hrvatskoj. Ribički trofeji po zidovima, kastingaški pehari na šanku. Kada se s gazdom krene u razgovor o ribama tu nema kraja. Iako ju posjećuju i svi ostali gosti iz Hrvatske pa i Slovenije. Dijelom zbog ugodne terase, dijelom zbog vrlo popularnih cijena raznovrsnih osvježavajućih napitaka. Dok je Ivica stigao s ušća Klarić, moja malenkost i ostali koji su se spontano uključili u naš razgovor bili smo već na temi štuka u Švedskoj gdje mu je zaposlen sin. Ovo bliže smo već sve polovili nekoliko puta. Nakon odmora i osvježenja odradili smo još jednu rundu zlostavljanja lipljančića suhim muhama, pa pravac Zagreb. Trebalo bi ipak navratiti još koji put u to Plešce. (alp)
 |
| Klarić, gazda istoimene birtije uređene u fino ribičkom stilu, ponosno nam pokazuje pehare svog kluba osvojene u castingu |
