Pastrve u Vitunčici skakale na "CDC Vrapce"

Proljetni ribolov na ovoj rječici nedaleko od Ogulina tradicionalno se sastoji iz dva poluvremena. Sam početak sezone je utrka tko će prije maznuti velike friško ubačene kalife grupirane oko ribogoilišta. Kad početni presing prođe na vodi bude malo ribiča, a za ribe treba puno više raditi. Tada počinje prava igra...

Nakon presinga na početku sezone, pastrve u Vitunjčici postaju znatno teže uhvatljive te se za svaku veću treba dobro potruditi

Ova udomaćena kalifornijska pastrva nešto kraća od 60 cm ulovljena "CDC Vrapcem" pod grmljem na drugoj obali Vitunčice

Vitunčica je kratka pritoka rijeke Dobre koji kilometar uzvodno od grada Ogulina. Poznata je po krupnim pastrvama, a u donjem toku i lipljanima klase 50+. Iako djeluje divlje i ribički vrlo privlačno, njen izgled već desetljećima nije prirodan. Sa stanovišta zaštite prirode taj je vodotok značajno devastiran izgradnjom više betonskih brana i ribnjaka. Dijelovi nekad bistre žuboraste rječice šljunčanog i kamenitog dna podno planine Klek pretvoreni su u duljake više nalik jezerima, dna prekrivenog muljem i vodenim biljem. S ribičke strane međutim, to se nije pokazalo tako lošim. Povećana količina organske tvari iz ribnjaka pogodovala je ne samo rastu bilja već i različitim vrstama vodenih kukaca koji su hrana pastrve. Nalazimo brojne vrste vodencvijetova i tulara, ponekad obalčare i dvokrilce. Ne manjka ni rakušaca i ribica pijura. Te hrane sada ima puno više nego nekad kad je rijeka bila u prirodnom stanju. Unatoč onečišćenju i zagrijavanju u ljetnjim mjesecima kvaliteta same vode ostala je izgleda zadovoljavajuća za život pastrve.

Dodamo li obale obrasle u šipražje koje pružaju zaklon, jasno je da Vitunčica ima sve preduvjete za život velike pastrve. Nekada su to bile većinom potočne, tijela prošaranog crnim i bijelo obrubljenim crvenim pjegama, ponekad teške i po nekoliko kilograma. Danas, zahvaljujući poribljavanju i stalnim bjegovima iz ribnjaka, dominiraju kalifornijske pastrve. Kako bilo, zahvaljujući ribolovnom režimu "ulovi & pusti" Vitunčica bi nesumnjivo bila mušičarska voda prve "A" lige, i nekad i danas, da nije krivolova. Koliko god se marljivi članovi ŠRD "Ogulin" već desetljećima trude napraviti od te vode nešto više, toliko štete učini određena skupina lokalnih lopova uništavajući ribu ne zbog gladi već zbog puke objesti i želje da se nekom namjerno napravi šteta. Iako se manje više zna o kojim je klošarima riječ, lokalni ribiči se stojički suzdržavaju od primjene sile, a hrvatski zakon je prema tim lopovima očito preblag. Pa je tako kako je. Zasada. Dok nekom ozbiljno ne pukne film.

Duga protočna jezerca nastala izgradnjom betonskih brana na Vitinjčici u pravilu kriju najveće pastrve koje se ne love baš lako

U proljetnom razdoblju godine Vitunčica je, kao i mnoge visinske vode u kojima žive pastrve, ukrašena žutim žabnjacima

Unatoč manama Vitunjčica odavno ima svoj neformalni klub obožavatelja. Jedan od stažom starijih je Krešo Štojs, vlasnik zagrebačkog kafića "Cajt" u Vlaškoj ulici. Posljednjih godina to je mjesto sve više na glasu zbog bogatog izbora vrhunskog stranog i domaćeg piva, ali i organiziranim ribičkim druženjima. Valja naglasiti kako prometu ove ustanove, uz standardne napore proizvođača piva u Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Češkoj i Hrvatskoj, značajno pridonosi i Krešino redovito testiranje kakvoće proizvoda iz te bogate ponude. Naime, gazda osobno pazi kako gosti slučajno ne bi gucnuli kakvo pivo kojem je istekao rok trajanja. To se kuša, stručno analizira, važe, provjerava..., naravno u društvu prijatelja. Sami smo se uvjerili kako mu nije mu lako.

Nakon radnog dana, ponekad i noći, Krešin prokušan način punjenja baterija je ribolov. Ranije varalicom u društvu supruge Lidije, danas uglavnom mušicom, sve češće u društvu sina Matije. Ove godine čak se i kćer Lucija upisuje u ribičko društvo. Iako je ranije obilazio sve poznate vode u Hrvatskoj i okolici danas je najčešće na Vitunjčici i Kupici. Posao, obitelj, prije svega obveze s klincima... Razlozi su to što se u ribolov ide rjeđe, ali je veselje na vodi nije ništa manje nego u ribičkim danima ponosa i slave, objašnjava Krešo. Kaže kako je ambijent, mir i tišina ono što ga na Vitunčicu privlači. Ne moraju nužno biti velike ribe. Skromno rečeno, obzirom da se on u Vitunčici nalovio i vrlo lijepih pastrva. I to ne samo onih iz ribnjaka na početku sezone, koje naziva "tuljanima". Na listi ulova su pažnje vrijedne potočne veće od 60 centimetra, a i lipljani klase 50+. To se ne lovi samo tako.

Izbor muhe za lov na Vitunjčici je težak posao, a Kreši Štojsu i prilika da se malo sjedne, odmori i razmisli o strateškim pitanjima

Prirodne potočne pastrve u Vitunčici više nisu česte i velike kao nekad, ali ih definitivno ima i predstavljaju ukras ove vode

Smišljanje duhovitih naziva jedna je od Krešinih specijalki zbog koje i zaslužio počasno mjesto u ovoj priči. Mnoge zemlje imaju ribičke nazive za pojedine kukce. To možemo čuti ne samo kod Engleza, koji u tome imaju višestoljetnu tradiciju, već i kod ribičkih kolega iz Slovenije i Bosne. Kod nas u Hrvatskoj takvih je naziva vrlo malo. Možda najpoznatiji takav je "Grbica", naziv koji je za nimfe vodencvijetova iz roda Baetidae 80-tih godina na Gackoj smislio pokojni Joža Rebrnak. Jednako originalan, ali puno manje poznat naziv je "Krepana" za imago vodencvijeta u spent položaju. Navodno ga je smislio poznati ogulinski vezač muha Goran Grba. Naziv "Padavci" s kukce iz reda Trichoptera koristio se još prije više desetljeća godina u Gorskom kotaru. Taj se naziv koristi i u Bosni i Hercegovini. Krešin simpatičan doprinos našoj ribičkoj terminologiji je naziv "Vrapci" za velike tulare kakvi su letjeli na Vitunčici. Naime, Krešo je u jednom trenutku svečano konstatirao kako na njegove "komarce" riba neće jer skaće na "vrapce" koji su dvostruko veći od njegovih. Možda je do tako lukave ideje došao pijući Fantu, odnosno žutu zašećerenu vodu koja ne valja ni za pranje.  

Kutija s većim muhama za razne namjene koje je Krešo, uspoređujući ih sa svojim "komarcima", zgodno prozvao "vrapcima"

Ovaj očerupani CDC "Vrabac" na udici 10 dizao je na površinu doista velike pastrve koje su krstarile dubljacima rijeke Vitunčice

Na Vitunčici je zabranjen strimer, objektivno najviše riba se ulovi nimfom, no posebnost je vrhunski ribolov suhom muhom s vrlo realnom šansom da se ciljano, često na viđeno, ulovi ozbiljna pastrva klase 60-70 i više centimetara. Iako je pretežno riječ o kalifornijskim pastrvama, na drugim vodama u Hrvatskoj pa i šire prigode za tako što su iznimno rijetke, vezane obično uz ribolov u kasan sumrak. No, na Vitunčici se relativno često dogodi da takve ozbiljne ribe selektivno kupe kukce s površine vode usred bijela dana. Lov suhom muhom tada nije hir. Nimfa ne igra, pogrešna suha muha isto tako. Hrana takvih riba katkada su veliki seđevi, kako bi Krešo rekao "vrapci", katkada vrlo male jednodnevke ili miđevi. Tu su "komarci" u igri. Ukratko, dobro je ponekad koristiti i mozak pri izboru muhe. Bude to tada doista vrlo zanimljiv, izazovan, ali nimalo lak ribolov. Traži iskustvo, dobru kolekciju muha, odličnu tehniku zabacivanja, dosta strpljenja, ponekad i malo sreće.

Velike ribe koje su dižu na površinu ne čine to zato što ih svatko može uloviti. Upravo obrnuto, na vodi s pojačanim ribičkim presingom nagonski se ponašaju tako zato što se izlažu najmanjem riziku da ih ulovi loš ribič. Pogrešnu će muhu ignoririrati, a svaki grublji pad strune na mirnoj vodi otjerat će ih natrag u granje. Pozicije na kojima se prave ribe dižu u pravilu su vrlo nezgodne za zabacivanje, okruženje šikarom, gdje se svaki loš zabac plaća muhom na drvetu. Ponekad se više isplati sjediti uz vodu i pažljivo promtrati zonu gdje znamo za neku ozbiljnu ribu, nego na slijepo pretraživati vodu ili ganjati svaki kolobar. Kada je velika riba u pitanju jedan pravi zabac, u pravom trenutku, na pravom mjesto donosi ulov. Treba biti strpljiv, jer ulov manje ribe pritom može samo otjerati onu pravu. No, kada se sve poklopi, a "stara mama" stisne suhu muhu s mirne površine Vitunčice doživljaj je to koji se dugo pamti. (alp)

Dok su ostali ribiči zauzeti snimanjem vode Krešo kriomice pije fantu, što je potpuno nepoznat prizor onima koji ga bolje poznaju

Jednako rijetko viđen prizor prelaska kišnih oblaka preko ulegnuća na Kleku snimljen u povratku za Zagreb s benzinske crpke

Dobar ulov po teškoj smrzavici u Sloveniji

Nevrijeme i visok vodostaj onemogućili su ribolov na rijekama. Uputili smo se stoga na jezero koje zbog brojnosti i veličine pastrva slovenski kolege zovu "Gacka".  Loša usporedba, rekli bismo, zato što velikih riba ovdje ima više nego što je u Gacki ikad bilo, no okoliš zatrpan smećem nije ni blizu onom ličkom

Alpe je noć prije prekrio snijeg, teška kišurina pratila nas je sve do Jesenica, no baš kad smo stigli promolilo se sunce

Boljela nas je ruka od nedjeljnog natezanja velikih pastrva na jezeru Moste u Sloveniji. Riječ je o akumulaciji Save Dolinke izgrađenoj za potrebe istoimene elektrane nedaleko od Jesenica. Zbog brojnih velikih riba gornji dio tog jezera, koji još ima formu rijeke, neki slovenski ribiči zovu "Gacka". Potpuno neopravdano zato što su ribe u ovom jezeru puno veće i brojnije nego što su u pravoj Gacki ikad bile. Ambijent međutim nije ni blizu onom idiličnom ličkom. Slovenija je općenito vrlo lijepa i uredna zemlja, to treba priznati, no ovo je jezero je izuzetak. Doslovno je zatrpano smećem svih vrsta i otpadom neke ogromne tvornice koja dimi i buči od jutra do mraka. Bez obzira na ulov, ljudi koji vole lijepu i čistu prirodu ovdje se definitivno neće osjećati nimalo ugodno. Zanemarimo li svu ovu prljavštinu, što se ribolova tiče, jezero je prva liga za one koji imaju potrebnu opremu, znaju loviti i imaju kondicije za takav izlet. Naime, sam pristup ovom jezeru je vrlo neugodan i naporan. S brdom stvari i čamcem na leđima treba pentrati sliskom i strmom padinom.

Pristup vodi moguće je samo preko dvije kozje stazice. Odabrali smo prvo manje strmu, no kada smo došli do kraja u vodu nismo mogli ući zbog nekoliko metara širokog nanosa smeća. Daske, letve, boce, konzerve, kante... Visok vodostaj nabio je sve to u gustu šikaru. Nije bilo šanse za prolaz. Pa stazicom natrag gore, pa drugom stazom opet dolje... I tu je bilo smeća, ali smo se nekako probili. Inače, vodostaj ovog jezera varira po nekoliko metara. Ribe to ne smeta. Znali smo loviti i gacajući po blatu skoro do korita Save. No, u velikoj većini slučajeva ribolov sa obale nije moguć. Idealno plovilo je belly boat jer dovući neki ozbiljniji čamac dolje do vode je težak fizički posao. Svala čast onom koji to uspije odraditi. Osim toga lov mušicom iz čamca nije baš jednostavan. Može se panulati strimerom, no takva tehnika lova ovdje ne donosi osobito dobre rezultate. Ulovi se, ali ne toliko kao kad se fino i pametno radi nimfom. Lov nimfom iz čamca je poduža priča za sebe. Ukratko, iz belly boata je puno jednostavnije, iako se sjedi u hladnoj vodi.

Ribolov u belly boatu po neugodnom vremenu nije baš za svakog, no ribiči s dozom adrenalina i malo "antifriza" mogu proći

Više krupnih kalifornijskih pastrva klase 60-70+ cm ulovljene tik ispod površine i nešto manje potočne fino su nas ugrijale

Epilog našeg posljednjeg izleta na jezero Moste bio je petnaestak debelih riba od 60 do 70 centimetra. Neka vodena životinja neutvrđenih dimenzija prekinula je u jednom trenutku predvez 0,25 mm kao konac. To je moralo biti nešto doista veliko. A pastrve debelo preko 80 cm viđali smo ovdje redovito i na ranijim izletima. Prije ili kasnije jadna takva će dolijati. Zbog takvih riba ovdje lovimo priborom daleko jačim od onog uobičajenog na rijekama. Predvez 0,20 mm je ponekad pretanak za sigurno kačenje i izvlačenje doista velike pastrve u jezeru. Koja je cijena čitave te ribolovne priče? Zanemarimo li kupovnu opreme za lov na jezeru, jednodnevni tekući troškovi na bazi dvočlane ekipe su cca 100 eura po glavi. Preciznije, ribolovna dozvola 40 eura, gorivo i cestarina okruglo 30 eura, plus kava, cigarete, sendvič ujuto, gablec navečer. Za hrvatske prilike to nije malo, ali je obzirom na dobar ulov ipak prihvatljivo.

No, tomu treba pridodati rupu na vrijednim vathozma nastaloj prilikom probijanja kroz nanose smeća uz obalu. Plus neizbrisiva masna mrlja na nogavici od nekog strojnog ulja koje je plutalo površinom jezera. Rupu smo zakrpali, ali mrlju nismo uspjeli očistiti. Odvratno. Uz dužno poštovanje, slovenski ribički kolege koji su nas zamolili da o jezeru "ne pričamo" ne moraju brinuti zbog moguće invazije hrvatskih ribičkih masa. To se sigurno neće dogoditi jer se oni koji su zbog bilo kakvih god riba spremni vući belly boat po masnom blatu i strmim padinama te se zatim probijati kroz naplavljeno smeće mogu nabrojati na prste. Nas nekolicina jače ribički "opičenih" dolazit ćemo sigurno i dalje u potragu za ribom preko 80, no ne baš često. Velika riba neosporno je izazov, no ako smo već u Sloveniji, Sava Bohinjka, Soča, Krka, Unica, Idrijica... ipak su puno ugodnija mjesta za provesti ribolovni dan. (alp)