Oko kamena gdje je Sava u Hrvatskoj najuža

Samo 15-ak kilometra nizvodno od središta milijunskog grada Zagreba, ovo je mjesto komotno dostupno jedino čamcem. Nekad je do njega vodio put, no vremenom su ga progutale vrbe, divlji suncokreti, koprive i komarci. Pješice se ovdje probijemo teško, isključivo gacajući rijekom po minimalnom vodostaju

Za puni prikaz kliknite na sliku: 1- polazna točka do koje je moguć pristup automobilom; 2 - mjesto gdje je Sava najuža.

Od bijelog špornja do druge obale je samo 50-ak metara, skoro dvostruko manje od prosječne širine Save nizvodno od Zagreba

Ovo mjesto nije tajno. Iako je danas teško pristupačno, dobro je poznato većini stalnih ribičkih posjetitelja Save nizvodno od Zagreba. Tu su, negdje od sredine 80-tih do danas, ulovljeni bezbrojni smuđevi, somovi, boleni, amuri, šarani, klenovi... Međutim, ono na što mnogi od nas nikad nisu obratili pozornost je širina rijeke. Gotovo sigurno, na ovom je mjestu pri manjem vodostaju Sava najuža u svom hrvatskom dijelu toka. Na ovaj me je zanimljiv prirodopisni detalj na jednom ribolovu upozorio poznati zagrebački ribič Milan Rabatić. Bilo je to poprilično davno, još u vrijeme kada me takve stvari nisu previše zanimale. Bitno je bilo samo da ribe grizu, a toga je i uzvodno i nizvodno od ove zanimljive točke bilo u izobilju. Koga briga za zemljopis, širinu rijeke i slične gluposti. Danas malo drugačije razmišljam. Sam lov riba više nije najvažniji. Uživam u promatranju rijeke, divljih životinja poput orla, dabra ili srna koje ovdje viđam, lijepom zabacivanju mušice i raznim dugim stvarima vezanima uz Savu. Jedino kormorane ne volim. A riba ako bude bude.

Satelitski snimak gore napravljen je po vrlo visokom vodostaju tako da se na njemu ne vidi ovaj sprud između dvije crvene točke

Riba, svih po redu, na ovom potezu još ima premda znatno manje nego prije samo pet godina. Uloviti dvije tri dobre je uspjeh. Prije 20 i više godina moglo ih se uloviti na desetine dnevno. Budući da me razni neobični detalji vezani uz krajeve gdje ribolovim vesele i puno više zanimaju nego nekad, odlazak na mjesto gdje je Sava najuža postao mi je ustaljeni običaj. Neka vrst ribičkog hodočašća. Djelom zbog savršenog prirodnog mira koji ovdje vlada, djelom zbog pristojnih bolena i klenova koje ulovim mušicom, dijelom zbog uspomena na neka stara dobra vremena i ljude s kojima sam se svih prošlih godina ovdje družio. Većina ih se razišla i uopće se više ne bave ribolovom. Smatram se sretnikom zato što me ribolov još uvijek više veseli od gledanja u mobitel ili sjedenja u birtiju. Premda se i ovo drugo zna zalomiti. Bonus u ovom izletu je skidanje kila, kojih sam nakupio malo previše, a hodanje rijekom manje je dosadno od pedaliranja bicikla. Naime, posjet ovoj poziciji fizički je zahtjevna ekspedicija čak i čamcem, a pješice pogotovo. Koja se kilica iznoji htjeli ne htjeli. Nešto i komarci popiju premda im se sigurno nakon toga štuca. A i malo krivudavo lete.

Ovaj je teren savršen za ribolov dvoručnim štapom koji omogućuje daleko bacanje s malo ili ništa prostora iza (Snimio: Z. Šavor)

Nekad su ribe koje sam lovio bile smuđ i som, no danas mi je najdraži ulov bolen, osobito ako je na dvoručni mušičarski štap

S desne obale Save, od strane Ščitarjeva, nekad je do ovog mjesta vodio vrlo pristojan put kojim se automobilom moglo gotovo do same rijeke. Postojao je u tragovima još do prije par godina. Danas tog puta više nema, prekrila ga je do kraja neprohodna savska šikara puna krvoločnih komaraca. Zanimljivo je kako priroda uz Savu brzo izbriše sve tragove ljudskih aktivnoosti. Čak i cesta kojom su jurili deseci kamiona natovarenih šljunkom u samo nekoliko godina nestane bez traga. Vrbe, koprive, divlji suncokreti i šikara prekriju cestu kao da je tu nikad nije ni bilo. S lijeve obale, od strane Ivanje Reke, situacija je još gora. Ranijih godina, u jednom pokušaju probijanja do ovog mjesta, ne samo što nisam bio u prilici loviti ribe već sam na povratku duže vrijeme tražio automobil parkiran negdje u nepreglednoj šikari. Bio sam u iskušenju zvati prijatelje u pomoć. Srećom automobil je pronađen, tamo gdje sam ga i ostavio.

Pješice jedini je mogući pristup ovom suženju Save u ribičkim hlačama po minimalnom vodostaju. Po obali ne treba ni pokušavati, prvo zbog neprohodne šikare, a drugo zbog nemogućnosti da se većim dijelom puta spustimo do vode. Visina odrezane obale je u prosjeku kao prvi kat kuće s kojeg se nije moguće spustiti dolje bez ozbiljnog rizika od pada ili odrona. Što se gacanja po vodi tiče, ako je Sava viša od -200 cm na postaji Zagreb čitavu ekspediciju ne treba ni pokušavati. No, i pri -230 cm, koliko je na Savi ovih dana, riječ je o jednoj blago rečeno zanimljivoj avanturi. Utopiti se na tom putu sigurno nećete, no šanse za kompletno kupanje su vrlo realne. Na pojedinim mjestima rijeka gazi na vršcima prstiju, uz obalu se mjestimično treba probijati preko granja. Jedan krivi korak i - buć! Sve važne stvari osjetljive na vodu tipa dokumenti, telefon, fotoaparat, ključeve, pametno je zato spremiti u vodonepropusne vreće.

Na ovom dijelu Save redovito srećemo čaplje, crne rode, orla, dabra, labuda na gnijezdu, ali ovakvu obitelj pataka rijetko

Ne treba zaboraviti dovoljnu količinu vode za piće, kremu za zaštitu od jakog sunca i sredstvo protiv komaraca. Komaraca na suncu obično nema, no dohvati li nas večer ili se odlučimo za mali odmor u nekoj dubljoj hladovini bit će sproblema. Što se ostalih stvari i ribičke opreme tiče, što manje to bolje. Iako zračnom linijom put nije dugačak, riječ je o možda dva kilometra hoda u jednom smjeru, mnogi će se ribiči tu dobro zapuhati. Posebno hodajući natrag uzvodno. Na pojedinim dijelovima treba se probijati mic po mic pazeći da se voda ne prelije u ribičke hlače. U novije vrijeme vrlo značajna stavka su dnevne oscilacije vodostaja zbog rada elektrana u Sloveniji. Treba jako paziti jer put kojim smo se spustili nizvodno možda neće biti prohodan kada krenemo uzvodno. Najbolji način je pomoću pametnog telefona provjeravati vodostaj. Počne li vodostaj rasti, odmah slijedi ubrzana evakuacija.

Neusporedivo jednostavnije na ove se terene stiže čamcem. Od najbliže uzvodne pozicije, do koje možemo stići automobilom i spustiti kajak, kanu ili neko drugo plovilo, do špornja gdje je Sava najuža stižemo za kakvih deset minuta. Ne računajući skidanje čamca s krova automobila, transport do vode i ukrcaj, što je puno veći problem. Automobilom dolazimo po jednom preostalom putiću kroz savsku šikaru, koji je zarastao i blatan, ali prohodan ako se polako i pametno vozi. Ono što na ovom izletu može biti problematično je povratak čamcem uzvodno. Ne radi se o nekoj po život opasnoj situaciji, no neiskusna ekipa po premalom ili previsokom vodostaju može imati veselih trenutaka veslajući uzvodno. Negdje je rijeka prebrza, negdje preplitka, negdje je čamac treba vući nakon čega ukrcaj nije baš jednostavan... U priči možda šaljivo, no na rijeci mnogi će se sjetiti ovog dobronamjernog upozorenja.

Manje iskusni veslači u kajaku posebno trebaju paziti što rade, a vrlo je pametno da po Savi ne veslaju sami. Sava nije ni jezero, ni more, ni pitoma rijeka tipa Gacke ili Korane. Ima vrlo nezgodnih mjesta. Već je bilo prevrtanja koja su srećom završavala bez gubitaka u ljudstvu i tehnici. No, pitanje je samo vremena kada će netko od novopečenih kakajakaša precijniti svoje mogućnosti pa kasnije mokrih gaća tražiti svoj odplutali čamćić kilometrima nizvodno. Skupa s njime i pribor i ostale stvari koje su ostale u kajaku. Komad špage oko pojasa i karabiner na kajak minimalna je mjera sigurnosti. Ako se prevrnemo kajak tako možemo zadržati prije nego što ga voda odnese negdje gdje ne želimo. Naravno, puno bolje je ako se u blizini nalazi kolega koji će loviti kajak, a veslač koji je precijenio svoje sposobnosti može se tada mirno posvetiti plivanju do obale ili spruda.

Zanimljive fotografije riba za uspomenu možemo snimiti i bez da ih natežemo i namještamo van vode, nakon čega uginu

Ovakav način snimanja možda nije najatraktivniji za neupućenu publiku, ali je za ribu najmanje štetan. Pustitimo ju što prije!

Što se ribolova tiče, ovo je mjesto zanimljivo zato što je ujedno i najdublje na potezu od slovenske granice pa sve negdje do ispod Rugvice. Vrlo vjerojatno i puno dalje nizvodno. Nekad je bilo poznato po somovima. U mojoj ribičkoj karijeri zapamtio sam ga po ulovu 13 komada u roku od nekih dva tri sata. Tada sam lovio i varalicama, a "brk" je bio jedna od privlačnijih riba. Ovi za savske pojmove nisu bili veliki, oko metar dužine. Ipak bio je to ulov za pamćenje. Ne doslovno sa špornja već koji kilometar uzvodno ulovio sam i svog najvećeg soma teškog 43 kile. Taj je nesretnik godinama, zajedno s još jednim povećim smuđem, prepariran šetao po zidovima više zagrebačkih dućana. Gdje je završio Bog zna. Bolje bi bilo da sam ih pustio. No takvih je riba tada bilo svugdje na Savi. Ne bih se iznenadio ako prve somovine na ovoj poziciji ima i danas. Obzirom da se love noću, a na mjesto stiže isključivo čamcem, to bi praktično značilo cijelu noć na Savi. Tako lud za ribom više nisam. Poludnevna šetnjica nizvodno, par bolena i klenova usput, malo meditacije na kultnom kamenu pa doma na hlađenje. Tako je danas, a nadam se da će biti još koju godinicu. Nakon toga slijedi tzv. stolček ribičija.

Na ovom sam području Save značajno promjenio svoj pristup fotografiranju bolena, a i drugih riba za koje bih želio da poslije bliskog susreta s mojim mamcem požive još koju godinu. Do tada sam kao i većina drugih ribiča tu i tamo želio snimiti portret s čovjeka ribom. Nisam to radio prečesto. Činilo mi se to u redu, posebno jer sam pazio da sve skupa ne traje duže od par minuta, a riba ne bude van vode duže od nekoliko sekundi. Iznenadio sam se i bilo mi je vrlo žao kada sam nekoliko bolena koje sam tako snimio, a naizgled su živahno otplivali, pronašao kasnije mrtve nasukane na sprudu nizvodno. S priličnom sigurnošću mogu reći da bolen kojeg po ljetnjim vrućinama predugo naslikavaju i naštimavaju kako bi što "impresivnije" izgledao na fotki kasnije ugine od šoka. Svim dobronamjernim ljudima preporučio bih da za ljetnjih vrućina ne slikaju svaku ribu koju ulove, a one koje slikaju neka ne dižu iz vode i stišću rukama na suncu više od par sekundi. Jer bolje nam je još koju godinu imati lijepe ribe u vodi nego osrednje fotke u aparatu ili mobitelu. (alp)

Ovaj se dvojac ribičkih entuzijasta hrabro uputio nizvodno bez prethodne zamisli o tome kako će se vratiti uzvodno do automobila

Nadam se ne zadnji pogled na najveće suženje Save u Hrvatskoj, koje je nekad bilo svakodnevno posjećivano, a danas pusto