Početkom ljeta ribolov na Savi je najzabavniji

Približno u vrijeme kada divlje šljive uz rijeku počinju dobivati tamniju boju, na Savi oko Zagreba može se očekivati najbolji ribolov mušicom na klena i bolena. Ribe grizu preko cijelog dana, vodostaj je optimalan, a rijeka bistra i okružena zelenilom. Što je najvažnije, još nije prevruće za cijelodnevni boravak u prirodi

Ribolov na ovom dijelu Save doživljaj je vrhunske klase koji štimungom, ali i dobrim ulovom može privući najzahtijevnije ribiče

Standardni ulovi mušicom su boleni do 70 centimetra, kakvih ima relativno dosta, a nađu se i veći, čak i preko 80 centimetara

Boleni se jednako uspješno love finijim priborom za pastrve na blizu kao i dužim dvoručnim štapovima, kada treba dalje bacati

Iako klen nije lijep kao pastrva, ribolov suhom muhom u bistroj vodi na ribe u prosjeku teške 1-1,5 kilograma doista vrijedi truda

Zbog ubrzanog ukopavanja korita Save izgled ove rijeke mijenja se iz godine u godinu, tako da sve više nalikuje visinskoj vodi

Osim ribiča divljina Save privlači brojne vrste ptica tako da na istom mjestu možemo vidjeti rijetke crne rode, čaplje i kormorane

Malo je voda u Hrvatskoj gdje su ribe od preko 60 centimetara potpuno normalan i ubičajen ulov u ribolovu umjetnom mušicom

Nezgodna strana ribolova na Savi tijekom toplijeg dijela godine je gotovo tropska vrućina za koju se treba prikladno pripremiti

Kako iz belly boata opušteno loviti mušicom

Ako se razumno koristi, ovaj je tip plovila fenomenalno koristan i ugodan u prilikama kada ne moramo prelaziti veće udaljenosti po vodi. Međutim, takav ribolov nije potpuno bezazlen te se, bez pridržavanja minimalnih mjera sigurnosti, možemo naći u vrlo neugodnim pa i po život opasnim situacijama

 

Ribolov iz belly boat-a sličan je sjedenju u mekoj fotelji, samo što umjesto televizora i kokica gledamo u vodu i ribe na udici

Pogled na peraje i 60+ centimetra živih crnih točkica bolji je od većine sadržaja koje sjedeći u fotelji doma gledamo na televizoru

Belly boat, Ponton boat, Float tube su opće prihvaćeni nazivi na engleskom jeziku za mala plovila na napuhavanje koja se pokreću i upravljaju nogama, pomoću peraja za plivanje. Ruke su nam pritom slobodne za sve one poslove koje bi smo radili stojeći negdje na obali. Iako dnevni radijus kretanja takvog čamčića obično ne premašuje nekoliko kilometara, on može biti izuzetno praktičan u ribolovu na jezerima, sporotekućim rijekama pa i priobalnom moru. U ribolovu muhom često je bolji izbor od kajaka, kanua pa i ozbiljnijih ribičkih čamaca zato što možemo istovremeno zabacivati muhu, a nogama održavati željeni pravac kretanja i položaj u odnosu na vjetar i strujanje vode. Je li pedaliranje nogama manje ili više zamorno od veslanje rukama, tema je o kojoj možemo razmišljati. No, oko održavanje smjera u ribolovu mušicom dilema nema. Belly je broj jedan.

Naime, lovimo li iz nekog konkretnog čamca, osobito po vjetrovitom vremenu, održavanje smjera postaje veliki problem. Mušičarski zabac, za razliku od bacanja varalice, traje po nekoliko sekundi. Ako se plovilo pritom vrti na vjetru, ugodan ribolov praktično nije moguć. Postoje načini kako se to može donekle korigirati. No, svi oni traže puno posla, dodatne investicije, a pokretljivost i manevarske mogućnosti čamca po vjetru i dalje znatno zaostaju za belly boatom. Osim toga belly stane u prtljažnik automobila. Izvadimo ga iz kutije, napušemo i za nekoliko minuta spremni smo za akciju. Ako ribolovna voda nije blizu, možemo ga bez tuđe pomoći nositi na leđima kao ruksak, zajedno sa svom potrebnom ribolovnom opremom. Kilometar hoda nije poseban problem.

Ova kalifornijska pastrva klase 75+ cm ulovljena je na terenu gdje bez belly boata ribolov mušicom praktično nije moguć

Osnovna taktika i tehnnika ribolova iz belly boata je relativno jednostavna. Možemo bacati muhu i zatim raditi s njom isto što bi smo radili loveći sa obale. Tako možemo loviti suhom muhom, nimfom ili strimerom, koriteći plivajuće i tonuće strune. Dobro poznavanje tehnika lova različitim tipovima tonućih struna je možda najbitnije, posebno ako lovimo pastrve po jezerima. No, jednako tako muhom možemo loviti i sve druge vrste riba. Štuke, baseve, crvenperke, mnoge morske vrste... U ovom tipu plovila ne treba se opterećivati predalekim zabacivanjem. Petnaestak, najviše dvadeset metra je više nego dovoljno u velikoj većini prilika. Drugi način je da perajama veslamo uokolo i tako povlačimo muhu. Troling ili panulanje, kako bi to nazvali na Jadranu, je način prikladniji lošijim bacačima. No, u praksi obično kombiniramo jedno i drugo. Malo bacamo, malo se vozikamo i povlačimo muhe. Dosta zanimljiva pojava je da se ribe obično ne boje belly boata i veslanja peraja. Dapače, čini se da ih lagano komešanje vode perajama privlači. Vrlo često viđamo ih kako mirno plivaju u neposrednoj blizini, često ispod samih nogu. Ponekad se i ulove na tri četiri metra od vrha štapa. I to ne male ribe.

Ribolov nimfom u jezeru u početku može biti problem, no kada se ukomponira pribor i nauči tehnika, dobrih ulova ne manjka

Ako ju ne guramo ispruženih ruku u širokokutni objektiv, što je postao narodni običaj, riba od 60 centimetara izgleda ovako

No, prije nego se ugodno zavalimo u belly boat trebamo biti svjesni nekih vrlo značajnih činjenica vezanih uz vlastitu sigurnost. Najvažnije, plivački domet čovjeka u odjeći, s vadersicama i cipelama na nogama je vrlo skroman. Najbolje sami isprobajte u nekom plićaku, no kao grubu orijentaciju računajte kako postoji minimalna šansa da tako preplivate 20 metra. I to ako ste jako dobar plivač u odličnoj kondiciji. Ako nemate nešto što će vam olakšati držanje na vodi ili nekog poznanika u neposrednoj blizini šanse za preživljavanje su približno iste kao kada bi se automobilom zaletili u zid sa 100 km na sat. Vjerojatno i manje. Ne treba se bojati ovog načina lova, ali s belly boatom treba raditi pametno, ne precijenjujući vlastite (plivačke) sposobnosti.

U ribolovu mušicom čak se i najboljim bacačima dogodi da se ponekad zakvače udicom. Na obali je to samo mala nezgoda, no na vodi imajte na umu da muha slučajno zakvačena za ovaj tip plovila može imati učinak prilično sličan kao ledena santa za Titanic. Samo se tone malo brže. Posebno ako plovilo ima samo jednu zračnu komoru. Zato se ni u jednom trenutku ne smijemo opustiti kod bacanja. Duži štap dobro dođe, baca se uvijek sa strane, tako da struna i muha budu niz vjetar, a ako baš ne ide nikako drugačije troling... Rizik od neugodnih ili po život opasnih neprilika, uz osnovne mjere sigurnosti, značajno se smanjuje izborom odgovarajućeg plovila i dodatne opreme. U nastavku nekoliko korisnih natuknica iz praktičnog, iako ne uvijek pozitivnog iskustva.

Američka tvrtka Outcast je standard kvalitete u okvirima ove vrste plovila, no veliki nedostatak im je malo paprenija cijena

Prva stvar kojom se trebamo pozabaviti je izbor odgovarajućeg "čamćića". Ono što odmah moramo imati na umu je da ako potonemo, ostanemo bez pribora ili se slučajno utopimo zbog nekvalitetne izrade, tvornička garancija za greške u proizvodnji neće biti osobita utjeha. Pri izboru belly boata trebamo imati na umu nekoliko elemenata: cijenu, nosivost, konstrukciju, broj i raspored zračnih komora. Cijena ovih "čamćića" varira od kakvih stotinjak za anonimne tvrtke pa do 800 eura koliko stoji najskuplji Outcast Prowler. Ako želite možete kupiti najskuplji, no sasvim sigurno za ozbiljnije ribolove nipošto ne treba vjerovati jeftilenu. Sjedite li na toplom moru u kupaćim gaćama i perajama na nogama, nema veze ako čamćić za 500 kuna iznenada potone. No, na hladnom i dubokom jezeru, s vedersicama i cipelama na sebi uz hrpu odjeće i opreme... Daljnji scenarij prepuštamo vašoj mašti.

Dakle, cijena od 300-500 eura je ona koju uzimamo u razmatranje. Iduća kategorija o kojoj razmišljamo je nosivost. Neki imaju veću neki manju istisninu. Uzmite svoju težinu, plus težinu opreme i minimum 10 posto za "sigurno je sigurno". Provjerite deklariranu nosivost čamćića kojeg kupujete. Što se boje tiče, upadljivo obojeno je bolje. Ne radi se o estetici. Na moru će vas lakše uoćiti čamci u prolazu, na jezeru ili rijeci će vas lakše uočiti ako zatrebate pomoć. Slijedeći element o kojem razmišljamo je broj zračnih komora. Belly koji ima samo jednu komoru ili one koji imaju na sebi ventile nalik običnom luftmadracu za djecu u plićaku odmah eliminirajte iz konkurencije. Smisao je da ako se dio čamca ispuše ostatak ima dovolju istisninu za plivanje do obale. Prilikom pumpanja pridržavajte se uputa proizvođača i uvijek kontrolirajte ventile. Prepumpana komora širi se na suncu i može nenadano puknuti u sekundi.

Belly Boat tvrtke Guideline, s dvije komore, suhim sjedalom i pramcem, koji stoji oko 350 eura, smatra se razumnom kupnjom

Obzirom na konstrukciju razlikujemo nekoliko tipova ovih čamčića. Neki su okrugli, neki imaju formiran pramac.  Naravno, ovi drugi su bolji izbor jer čine manji otpor pri kretanju po vodi, posebno ako u ribolovu  mislimo prelaziti nešto veće udaljenosti. Drugi, ne manje važan konstrukcijski element je položaj stolice u kojoj sjedimo. U nekima sjedimo malo ispod, a u nekima malo iznad razine vode. Ne treba posebno objašnjavati zašto su ovi drugi bolji i koje važne organe čuvamo držeći ih na suhom, van hladne vode. Za čamčić sa suhom sjedalicom uvijek vrijedi izdvojiti nešto više novaca, osim ako nismo naumili riboloviti isključivo u toplim vodama, gdje takva konstrukcija belly boata neće ugrožavati zdravlje i mogući nastanak naše nerodjene djece. Čamčići s povišenom sjedalicom se brže kreću i bolje drže smjer jer je otpor vode manji, što im daje dodatnu prednost.

Obične peraje koje obučemo preko neoprenske nogavice na vedersicama sasvim dobro služe svrsi u velikoj većini slučajeva

Peraje su najvažniji komad dodatne opreme bez kojeg je ovaj tip plovila praktično neupotrebljiv. Nemojte ni pomišljati da nekud možete stići veslajući samo nogama. Što je posebno bitno, ako nam peraje tijekom ribolova slučajno otpadnu. Još gore je ako pritom i potonu. Doseći rukama noge mogu samo dobro razgibani ljudi i to u odličnom bellyju gdje se sigurno sjedi iznad razine vode. Postoje različiti tipovi peraja. Neke tonu, neke plivaju na vodi. Ako tonu potrebno ih je osigurati dodatnom uzicom vezanom za nogu. Postoje peraje koje oblačimo preko cipele što ubrzava postupak oblačenja i svlačenja, no znatno otežava plivanje, ako se slučajno nađemo u vodi. Drugi način je da cipelu skinemo i obučemo obične peraja za ronjenje bez cipela To je sigurniji, ali ponekad manje komotan način. Duže peraja omogućavaju nam brže i manje naporno kretanje po vodi. S druge strane, otežavaju nam ulaženje i izlaženje iz čamćića te hodanje po neravnom dnu. Izbor je stvar osobne odluke.

Dobre vedersice idući su dio opreme o kojem treba voditi računa. U hladnoj vodi vjerojatno najbolji izbor za lov iz bellyja je neopren. Bit će nam toplije, a u slučaju nezgode neopren olakšava održavanje na površini i plivanje. Ako su vedersice od dišućih materijala treba se ispod njih prikladno obući. Naravno, bez obzira na tip vedersica i materijal od kojeg su napravljene obavezan je dobro zategnut pojas. Ne radi se o estetici i komociji. Vedersice bez pojasa mogu nas u trenu dovesti u vrlo neugodne situacije, čak i kada hodamo po samo metar plitkoj rijeci. Padnemo li u vodu, ona će sav zrak potisuti u nogavice i tako nas preokrenuti naglavačke. Dosta nezgodan položaj za plivanje i disanje, posebno nasred nekog jezera gdje nam nitko na brzinu ne može priskočiti u pomoć. Ribolov bez pojasa na vedersicama je jedan od češćih razloga utapanja ribiča širom svijeta.

Zakvačena kalifornijska pastrva se nakon dugih bjegova po dubinama jezera, skokova i koprcanja konačno predala

Sigurnosni prsluk trebao bi biti obavezan dio opreme bez kojeg se ne ulazi u ovaj tip plovila. Postoje različiti tipovi prsluka, no u suštini trebamo razlikovati dva. Prsluk za napuhavanje je najkomotniji za nošenje. Ne ometa nam kretanje i rukovanje priborom, lagan je i zauzima minimalno prostora u prtljazi. Mane su mu što je skup i što nikad nismo 100 posto sigurni hoće li mehanizam za brzo napuhavanje raditi onako kako je zamišljeno. Druga varijanta su prsluci za rafting, kajak i slične sportove. Kod njih ne moramo brinuti rade li ili ne. No, takvi prsluci nisu baš najugodniji za cijelodnevno nošenje. Dosta je značajno znati kako većina prsluka ovog tipa ne drži čovjeka na vodi već mu samo olakšava plivanje. Ako ste slab plivač ili nemate kondicije - oprez!

Komad užeta kojim se po potrebi vežemo za plovilo je vrlo razumna sigurnosna mjera. Tijekom ribolova, prije ili kasnije, osjetit ćemo potrebu za ispuštanjem viška tekućine. Dok stignemo do obale, izađemo iz plovila, poskidamo i pootkapčamo sve potrebne dijelove situacija već može biti kritična. Posebno ako je obala takva da ne možemo komotno stajati, što s perajama na nogama nije jednostavno čak i na ravnom dnu. Nakon što zadovoljno odahnemo nikako nije lijepo ustanoviti da nam je čamćić nošen vjetrom otplovio van domašaja. Još gore ako smo slučajno ispali sa sjedalice negdje na pol jezera, mora ili rijeke. Komad užeta s dva karabinera garancija je da o takvim situacijama ne moramo previše misliti. Naravno, ako ga nismo zaboravili zakopčati.

Zračne akrobacije jedne dobre trokilašice nikad nije dosadno gledati, a još bolje je ako ih uspijemo i snimiti za uspomenu

Pauza na vodi, priprema za fotografiranje ulova i prilika za izmjenu ribičkih iskustava sastavni su dio ovog ribolova

Nepromoćiva vreća ili torba poslužit će nam za čuvanje svih stvari tipa rezervne odjeće, kabanice, fotoopreme, dijelova pribora, dokumenata... Općenito, pravilo je da stvari u ovom tipu plovila svedemo na nužni minimum. Ono najnužnije za ribolov, tipa muhe, predvezi, škarice, plus boca s vodom, nalazi se pri ruci, u pretincima na čamcu. Sve ostalo je u nepromoćivoj vreći koja, ako ju dobro zatvorimo pliva na vodi. Tako da stvari po mogućnosti ne potonu, ako se kakva nezgoda ipak dogodi. Ako imamo rezervni štap, zakvačimo ga za belly ili držimo u tubi. Treba imati na umu da mušičarski pribor sam po sebi ne pliva. Ispadne li nam iz ruku ili se okvači sa čamčića možemo ga zaboraviti. Ili provesti dan orući po dnu.

Plivajući podmetač je izuzetno koristan komad pribora koje će poslužiti u svakom ribolovu muhom, a u belly boatu posebno. Koristi nam za prihvaćanje i čuvanje ulova, ako ga želimo fotografirati bez suvišnog maltetiranja ribe. Osim toga, ako ga zakvačimo za čamćić i samo ostavimo u vodi služi kako kočnica po vjetrovitom vremenu. Može poslužiti i kao pomoćna košarica za odlaganje strune. S plivajućom mušičarskom strunom obično nemamo problema, no ako lovimo brzo tonućom i ona nam prilikom privlačenja sklizne u vodu, u klupku će kao kamen potonut na dno. Spetlja li se dolje za nešto izgubili smo lijep komad vremena za ribolov. Stavimo plivajući podmetač među noge izbjegli smo sve slične probleme vezane uz korištene brzo tonućih struna.

Dok se ribica malo odmara u plivajućem podmetaču možemo u miru odložiti pribor i izvaditi fotoaparat iz nepromoćive vreće

Od ostalih korisnih stvari vrijedi još spomenuti naramenice za nošenje čamca na leđima. Njih možemo kupit gotove baš za tu namjenu ili ih izraditi od neke gurte. Prve su neupitno ljepše i ugodniji za nošenje, a druge znatno jeftiniji. Pritom sasvim dobro služe svrsi. U nedostku tregera, možemo ih improvizirati od onog istog užeta koje koristimo kako bi se prikopčali za čamac. Iduća korisna stvar za nošenje u čamcu je pumpa. Postoje male ručne pumpe za dopumpavnje zračnih komora. Osobno više volim onu veću, koju držim iza sjedalice zajedno sa crijevom za pumpanje gdje mi nimalo ne smeta. U toku ribolova imam običaj tu i tamo izaći na obalu i provjeriti da li je sa čamćićem sve u redu, je li se nešto ispuhalo ili prepuhalo. Ta pumpa uvijek dobro dođe. Bez obzira na lijepo vrijeme u prtljazi uvijek treba imati dobru kabanicu. Prije ili kasnije će zatrebati. (alp)

Nakon što očistimo i operemo belly boat i svu dodatnu opremu, najbolje ih je raširiti na nekoj livadi i brzo osušiti naa suncu

Upoznavši malo bolje jezero loveći mušicom iz belly boata, više nam ne djeluje kako nepregledna sterilna vodurina bez ribe

Kalifornijska pastrva u Savi pokraj Zagreba

Iako to nije njihovo prirodno stanište, potočne i kalifornijske pastrve se svake godine sporadično love na širem zagrebačkom području. U Savu vjerojatno zalutaju iz manjih pritoka poput Bregane gdje postoje uzgojni ribnjaci. Obzirom na brane hidroelektrana manja je vjerojatnost da se spuste nizvodno iz Slovenije

Ova kalifornijska pastrva imala je na tijelu jasno iscrtane posljedice neželjenog susreta sa somom od kakvih 3 kilograma težine

Pastrva je ulovljena na terenu gdje i je za očekivati kakvog manjeg "brka", koji noću izlazi i patrolira brzakomu potrazi za hranom

Uz sočan "buć" mali crni Gurgler je u sekundi nestao s površine Save. Već na kontri bilo je jasno kako to nije jedan od uobičajenih ribljih stanovnika ovog dijela rijeke. Iako skromnih dimenzija, riba je prebrza i preživahna za klenića ili bolena. Navodno je ove godine neka skupina entuzijasta amatera "na crno" poribljavala Savu glavaticom, pa je prva misao bila kako je to jedna od njih. No, ubrzo se pokazalo kako je na udici obična kalifornijska pastrva od približno 35 centimetra dužine. Lijepo građena, bez tragova očerupanosti kakve nalazimo u ribnjacima. Nedostajale su joj samo ljuske na tijelu u obliku usta nekog manjeg soma. Očito ju je lijepo zagrizao, ali ju nije uspio zadržati i progutati. Prilično očekivano. Pastrve i somovi nikad nigdje u prirodi nisu imali skladan suživot, barem što se pastrva tiče. Po danu som sigurno nema šanse uloviti tako brz plijen. Ali noću, kada se sve smiri...

Reći da je ulov pastrve u Savi na širem zagrebačkom području neuobičajen bilo bi blago pretjerano. Definitivno ih ima. Svake godine ulovi se poneka i malo je ozbiljnijih ribiča koji nisu imali takva iskustva. Osobito posljednjih godina dosta se ljudi pohvalilo ulovima pastrva. Ne samo kalifornijskih nego i pravih potočnih. Imao sam prilike vidjeti više takvih ulova, a u nekoliko navrata pastrva mi je znala dopratiti strimerčić toliko blizu da sam sa sigurnošću znao koja je riba u pitanju. Sada je konačno i zagrizla. O podrijetlu pastrva u Savi oko Zagreba, gdje temperatura vode u ljetnjim mjesecima sasvim sigurno nije prikladna za život ove vrste, možemo samo nagađati. Najvjerojatnije ih kakva visoka voda donese iz pritoka gdje postoje konzumna uzgajališta. Takvih ima dosta, od granice sa Slovenijom nizvodno. Manje je vjerojatno da su te ribe stigle iz Slovenije opzirom na brane koje su tamo izgrađene.

Iako temperatura vode ljeti nije prikladna pastrvi, bistrina i brzina protoka trenutno joj odgovaraju više nego nizinskim vrstama

Kako se nešto neobično događa sa Savom možemo zaključiti i po tome što su se pojavili i kukci uobičajeni na visinskim vodama. Još ne tako davno ispod doslovno svakog kamena kojeg bi okrenuli mogli smo naći pijavice. Bilo je dosta gamarusa, određenih tulara, iako ne svugdje nego samo na nekim posebnim mjestima. No, posljednjih godina počeo sam nositi nekoliko velikih majskih muha u kutiji za savski ribolov. I tog sam dana, baš nakon slučajnog ulova pastrve, vidio jednu Ephemeru u preletu. Odlučio sam taj neobičan ribolovni dan završiti u stilu, pa sam prokušanog crnog žohara i gurglere zamjenio majskom muhom. Vrlo jednostavna konstrukcija. Foam, srneća dlaka, par isperaka i namotaja konca. Super pliva, teško se raspada, često pokrene veću ribu... Nije da su klenovi izbirljivi, uzet će bilo što, ali dosadno je stalno raditi isto. Kako bi sve skupa bilo još zanimljivije upotrijebio sam switch štapić. Naime, muhe od foama ne treba sušiti mahanjem po zraku kako bi plivale. Mogu se vrlo lijepo bacati spey tehnikama, daleko i s vrlo malo prostora iza.

Ovako koncipirana majska muha nije baš zadataća za vezača početnika, no malo iskusniji ribič napravi ju u pet minuta posla

Za klenolov velikom majskom muhom potrudio potrudio sam se otići na jedno drugo mjesto, gdje zbog nepristupačnosti dolazi malo ljudi. Oni koji dolaze ne love muhom već varalicom, na čemu sam im neobično zahvalan. I o tom bih mjestu na Savi mogao ispričati standardnu žalopojku o tome koliko se i što sve tu lovilo ranijih desetljeća. Utješno je što taj potez Save trenutno doista prekrasno izgleda. Potpuno drugi svijet od grada udaljenog tek koji kilometar zračne linije. Zelenilo, bistra rijeka, plavo nebo s bijelim oblacima, okolo lete ptice tipa crne rode, para bjelorepana, čaplji, vodomara... Čak i da je totalno bez ribe, u konkurenciji visinskih voda koje redovito obilazim, ovo područje zaslužuje povremene posjete. No, ovog puta sam ovdje naletio i na jednu poveću skupinu doista lijepih klenova. Pedesetke u prosjeku. Neki od njih se mrijeste u brzaku i nisu zainteresirani za bilo što. Njih ne diram. Oni drugi malo nizvodnije tamane svaku bubu koja pliva površinom. I moja majska im se svidjela. Potpuno sam zaboravio na pastrvu.

Ovaj pogled poznat je vrlo malom broju zagrebačkih ribiča budući da je dolazak na sprud bez čamca prilično zahtijevna misija

Crna roda par kilometara od Zagreba nije rijetka ptica, a pogledate li pažljivo u grmlje desno vidjet ćete dobro skrivenu sovu

Priča s mrijestom klenova u Savi je vrlo neobična i zanimljiva. Oni se ne mrijeste svi odjednom, u mjesec dana kako literatura tvrdi, već u više mahova, od sredine travnja pa sve do sredine srpnja. Ponekad i kasnije. Pritom se pojedina jata u mrijestu izgledom manje ili više razlikuju. Recimo, iz jednog jata su tamno sivi, s velikim ustima i gotovo bezbojnim trbušnim perajama. Mjesec dana kasnije dođu neki izgledom drugačiji, manjih usta, jarkih boja, nešto drugačijeg oblika tijela. Naravno, nema sumnje kako je riječ o istoj vrsti, ali vrlo vjerojatno o populacijama s različitih područja Save. Dođu na brzake u različitim terminima, izmrijeste se, malo odmore i vrate negdje nizvodno. Klen kod nas nema lovostaje. Kada bi i postojala namjera uvođenja nekog režima zaštite, bio bi priličan problem odrediti termin kada. Ne volim loviti ribe u lovostaju ili u trenucima kad ih vidim se mrijeste.

No, kada je riječ o klenu nemam grižnje savjesti. Jata koja se mrijeste ne diram, one koji se normalno hrane lovim i puštam. Čak ih ni ne fotografiram previše. Tu i tamo kojeg računajući da ih jednog dana možda neće biti pa će ostati nešto za uspomenu. Kako stvari stoje, klen je jedina savska riba koja se bez problema prilagođava ekološkim promjenama koje su posljedica novih elektrana u Sloveniji. Istina, nema ga tako puno kao nekad, manji su u prosjeku, drže se drugačijih mjesta, no definitivno ih ima. Možda će jednog dana u Savi plivati glavatice, pastrve i lipljani. Tko zna, no iskreno sumnjam da će to biti za mog ribičkog vijeka. U međuvremenu klen će ostati riba zbog koje se na nekoliko sati udaljim iz gradske civillizacije. Vratim se malo prljaviji, no puno zadovoljniji nego kad to isto slobodno vrijeme protratim u birtiji, mlateći praznu slamu s bivšim ribičima, koji nikakvoj vodi više ne žele ni primiristati. (alp)

Jedan od brojnih savskih klenova ulovljenih ovih dana majskom muhom, po slobodnoj procjeni dugačak 50 i koji centimetar

Što je doista bitno u ribolovu savskih klenova

Dobro poznavanje trena, pristup vodi i taktika u ovom su ribolovu puno značajniji od pribora, pa i mušice kojom lovimo. No, doista dobro zabacivanje - što znači mekano, kontrolirano, precizno, po potrebi daleko i u različitim nezgodnim situacijama - čini razliku između ribiča koji ulove više ili manje ovih opreznih riba

Klen teži od kilograma u većini se voda može smatrati vrlo dobrim ulovom, no u Savi oko Zagreba to je sasvim obična riba

Ciljani ribolov plivajućom mušicom na debele savske klenove počinje već kada smo nekoliko desetaka metra udaljeni od vode

Značajan broj ribiča voli razglabati o priboru, a osobito o različitim umjetnim muhama. Koji je štap kakav, koliko košta, zašto je ili nije bolji od drugog. O umjetnim muhama može se diskutirati nedogled. Boje, udice, perca, okice, šljokice... Nema u tome ničeg lošeg. Dapače, i autor ovih redaka će vrlo rado provesti neko vrijeme u sličnim raspravama. No, ako ste slučajno naumili loviti velike klenove na Savi, ni jedno ni drugo neće biti osobito bitno. Svaki pribor kojim se može lijepo zabaciti 20 metara poslužit će svrsi. Jednako onaj za 500 kao i za 10.000 kuna. Doista nema veze. Što se tiče muha za lov klena je  dovoljna jedna. Neka velika, dobro plivajuća i po mogućnosti crna. Možete loviti i bilo kojom drugom, ako nije premala, u ulovu neće biti značajnije razlike.

Međutim, uloviti velikog klena suhom mušicom u Savi, a osobito više njih, neće baš biti tako laka zadaća. Priča počinje od trenutka kada izlazimo iz automobila, kakvih četrdesetak metra od obale rijeke. Lupimo li vratima klenovi to čuju. Učinimo li to nekoliko puta oni mijenjaju obrazac ponašanja i ne hrane se više bezbrižno kao prije. Ako prilazeći vodi bučno hodamo, škripimo po šljunku, tapkamo po zemlji ili prevrnemo kakav kamen, klenove ne da nećemo uloviti nego ih nećemo ni vidjeti. Osim što su izričito osjetljive na svaku pa i najmanju buku, ove ribe odlično vide. Registriraju naglije pokrete na nekoliko desetaka metara udaljenosti, posebno ako stojimo na povišenom. Na kakvih 10-15 metara, raspoznaju promjenu u okolini pa će pobjeći čak i ako smo potpuno nepokretni. Lipljanu, recimo, ako smo tihi i mirni, možemo prići na metar. Velikom savskom klenu teško na bliže od desetak metara.

Nakon što smo se prišuljali klenovima u poziciju zgodnu za bacanje ne mlatimo napamet već biramo onog kojeg želimo uloviti

Obično su nam cilj najveći primjerci u jatu, koji u Savi oko Zagreba nerijetko premašuju dva, ponekad tri i više kilograma težine

Prikradanje klenu sličnije lovu nego većini ribolovnih aktivnosti na koje smo inače navikli. No, pretpostavimo da je ta najdelikatnija ribolovna faza uspješno obavljena i sada čučimo na obali skriveni u nekoj sjeni ili šikari. Ispred nas je prizor sličan onom na gornjim slikama. Ili, na kakvih 15-20 metra, u brzaku naslućujemo crne sjene i povremeno vidimo bijela usta koja tiho probiju površinu vode. Što sad? Najgore što možemo učiniti je da tresući se od adrenalina odmah raspalimu muhu tamo negdje otprilike. Rezultat toga će najčešće biti masovna riblja bježanija nakon koje klenove na tom mjestu nećemo više vidjeti satima, ako ne i danima. U boljem slučaju, ako muha slučajno padne jednom od njih pred nos, ulovit ćemo tog jednog i tu je priči kraj. Možemo pokušati ponovo kakvih 50-ak metra dalje sa sličnim rezultatima. Vrlo je mala vjerojatnost da ćemo pritom uloviti onog najvećeg. Onog sočnog dvokilaša koji obično prema muhi starta zadnji, a prvi bježi, ako smo negdje pogriješili. Da bi mu doskočili valja smiriti živce i korititi mozak.

Uz pretpostavku da su debeli klenovi na površini, uz obalu u zoni tamne sjene, ne bi im trebali prilaziti bliže od 15-20 metara

Nakon što smo zauzeli poziciju treba izabrati jednu ribu koju namjeravamo loviti. To može biti manja riba, što udaljenija od ostalih. Ili, najveća u jatu s tim što nakon nje najvjerojatnije nećemo više imati prilike loviti ostale. Treba tiho i bez naglih pokreta razvući strunu s role, pričekati malo, ako su ribe pokazale najmanji znak uznemirenosti. Prvi zabac je presudan. Nakon toga imamo možda još koji, a sve ostalo je gubljenje vremena. Te su ribe znatno opreznije od pastrva, a pogotovo lipljana. Nema šanse da negdje stojimo i pola sata zabacujemo jednom viđenom klenu. No, ako smo bacili precizno u njegovo vidno polje, tako da muha diskretno bućne po površini, a predvez i struna nakon nje mekano padnu na vodu, klen je u pravilu odmah gore. Ako smo promašili treba se izvući i pričekati malo. Tek onda pokušati ponovo. Premda, što god radili i koliko god pazili, puno prilika neće biti. To u lovu velikog klena nije opcija.

Dobar, uvježbani bacač muhe je u ovakvom lovu klenova u ogromnoj prednosti. Dobro bacati ne znači (samo) bacati daleko. Puno značajnije je bacati mekano i precizno, često iz nezgodnih pozicija s kojekakvim preprekama iza sebe. Na kraju, kada je klen krenuo na muhu, korisno je znati da s kontrom ne treba žuriti. Kada se pojave bijela usta treba pričekati sekundu dvije. Kontra je u lovu klena kritičan trenutak kada se najčešće gube i ribe i muhe. Veliki klen nije neki osobiti borac. Nakon što smo ga zakačili više nema nikakve drame. Međutim, u trenuku kada se ubode na udicu zna vrlo eksplozivno reagirati i tu treba paziti.  Drugi kritičan trenutak u klenolovu je kada ga prihvaćamo rukom. Može izgledati kao da se mirno prepustio sudbini, no kada ga dotaknemo poludi. Tu puca predvez s muhom, a naše kolege koji love varalicom dobivaju trokuke u prste. Općenito, iako to ribički propisi ne traže, muhe za klena pametno je napraviti na udicama bez kontra kuke. Nećemo ništa manje uloviti, a ako riba prekine predvez neće kasnije imati problema.

U ribolovu klena plivajućom muhom najčešći usputni ulov su boleni, koji ponekad pokažu interes za živahnije vođene"bube"

Loveći klenove na Savi oko Zagreba na istim mjestima redovito ćemo se susretati i s bolenima. Ponekad s onim velikima zbog kojih klenovi, kakvi god bili, isti čas prestanu biti zanimljivi. Iako spadaju u istu porodicu riba, djele isto stanište, a ponekad i hranu, bolen i klen su dvije vrlo različite životinje. Klen je više sklon kukcima na površini vode nego živahnim ribicama. Bolenova primarna hrana su ribe, a muhe koje oponašaju kukce obično im nisu im zanimljive. Zato je uvijek prisutna dilema što činiti kada loveći klena ugledamo bolena. Da li mijenjati muhu ili pokušati onom za klena, pa što bude bude? Promjena muhe oduzima vrijeme pa, nakon što se presložimo, može biti da ni klenova ni bolena više nema u blizini. Iskustvo autora ovih redaka je da se ne isplati na brzinu cvikati muhu i stavljati strimer. Bolenu koji se iznenada pojavi u ciljanom klenolovu jednostavno bacimo klenovsku muhu pod nos. No, tada ju ne vodimo pasivno, kao za klena, već cimnemo nekoliko puta slično kao kad lovimo gurglerom. Većina ih neće pokazati zanimanje, ali tu i tamo poneki se i ulovi. Recimo, bolen na slici gore, odokativno 70+ centimetra dužine, neki je dan veselo zgrabio živahnije vođenu klenovsku muhu. Isti dan, na sličan način, opekla su se još dva slična. Baš lijepo, rekli bi smo. No, vratimo se klenovima.

Dok je jedan klen na udici drugi veći prati ga pokušavajući ustanoviti što se događa, ima li tu hrane ili je raspoložen za sex

Niti pola minute nakon što je manji klen diskretno pušten veći, klase 50+, koji ga je pratio bez problema je zagrizao istu muhu

Uz prikradanje vodi i znalačko zabacivanje mušice postoji još jedan element koji razlikuje prosječnog klenolovca od iskusnog mahera. Prosječan klenolovac obično će iz jednog mjesta izvući jednu ribu. I to u boljem slučaju. Jer mnogi mudraci, napuhanci, samozvani "veliki bacači" i slični, koji su se okušali u savskom klenolovu muhom, vrlo često na Savi nisu ulovili baš ništa. Zato su vremenom i nestali s te vode. S druge strane, iskusan, strpljiv i miran ribič će ih, zahvaljujući dobro smišljenoj taktici i promatranju ponašanja ribe, često izvući više. Naime, nedvojbeno je da mnoge ciprinidne vrste, pa tako i klenovi, međusobno komuniciraju. Kako, to možemo samo nagađati. Možda samo govorom tijela, možda i nekim dodatnim mehanizmima.

Kako bilo, ako propisno uplašimo jednog klena, uplašili smo i sve ostale na toj poziciji. Čak i one udaljene desetak metara, koji sam izvor potencijalne opasnosti definitivno nisu ni vidjeli ni čuli. Jednostavno u jednom trenutku svi nestanu. Međutim, ako ostanemo savršeno mirni i dobro skriveni, a zakvačenog klena strateški pametno izvlačimo, često će ga jedan ili više njih pratit će ga kako bi otkrili što se to neobično događa. To je zanimljiva, ali vrlo uobičajena pojava na Savi. Možemo samo nagađati je li riječ o pokušaju da se konkurenciji otme zalogaj iz usta ili ih neuobičajeno ponašanje klena na uddici stimulira na mrijest. To su trenuci u ribolovu kada treba smiriti živce i razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Stalno odlažem, ali jednog ću dana napraviti filmić na tu temu.

Nakon što se ostatak riblje družine vrati na prijašnju poziciju našeg klena potiho otkvačimo te pokušamo prevariti još kojeg

Ako zakvačenog klena ostali klenovi prate bitno je ostati savršeno miran, ne vaditi ga odmah iz vode, ne činiti nagle pokrete ili proizvoditi bilo kakve zvukove. Tek kada ostali klenovi neuznemireni odu, diskretno otkvačimo našeg s udice. Tada smo neko vrijeme u opet u igri te postoji značajna vjerojatnost da ćemo na istom terenu prevariti još kojeg. Sve u svemu, klenolov suhom muhom na Savi je neobično zanimljiva ribička disciplina. Izazov za prave ribičke gurmane. Ribiči koji obilaze samo visinske vode doista ne znaju kakav prekrasan ribolov propuštaju. Mi koji se time bavimo možemo samo poželjeti da ove krasne velike ribe požive u Savi barem još koju godinu. Nekada, prije okruglo 15 godina i ranije, bilo ih je neusporedivo više.

Gotovo u svakom ribolovu bili bi u prilici zabaciti kakvoj 60-ki. U nekoliko navrata bio sam u prilici zabaciti muhu klenu za kojeg bih se kladio da imao osjetno preko 65 centimetara. Jednog posebno pamtim. Šacam da je to bio klen od barem četri možda i pet kila. Nažalost, u tim rijetkim prilikama ili nisam imao sreće ili to nisam to izveo na pravi način. Jedan krivi korak ili neprecizan zabac i riba života bi nestala bez traga. Jasno mi je da takvu šansu više nikada neću imati. Čak su i nekad standardni dvokilaši danas postali relativno rijetki iako ih se još uvijek nađe. Oni veliki klenovi, izrasli u rijeci sporog toka u kojoj je bilo neusporedivo više hrane, pomrli su od starosti ili završili u nečijem loncu. Ovi današnji u odnosu na njih gladuju i za očekivati je da izrastu manji. Dvokilaš je tako postao dobar ulov dok je dominantana uzrasna skupina u rasponu od 40-50 centimetra dužine. No, ni to nije loše - dok traje. (alp)

Kapitalni savski klen je prekrasna riba autoru ovih redaka ništa manje vrijedna od lipljana, pastrve, bolena, štuke i drugih vrsta

Dražesni ribolovi svibanjski u punom pogonu

Većini ljudi svibanj je drag mjesec u godini zato što se povodom Praznika rada već prvi dan ne radi. Ni ribiči nisu protivnici produženog vikenda. No, nama koji lovimo umjetnom muhom to je najbolji dio sezone. Toplo je, ali ne prevruće. Vode ni premale, a ni prevelike. Obilje različitih kukaca i gladnih riba svih vrsta...

Na brzacima rijeke Save oko Zagreba sada se možemo dobro nabubati krupnih klenova koji se intenzivno hrane pred mrijest

Za klenolov na Savi nekada je vrhunac sezone bio pojava hrušteva (majkefera), no posljednjih godina ima ih samo u tragovima

Ubrzana erozija dna svake godine drastično mijenja izgled i karakter Save nizvodno od Zagreba, koja je sve siromašnija ribom

Mrena je vrlo rijedak ulov u mušičarskom ribolovu, a svibanj je mjesec kada možemo očekivati takvo ugodno iznenađenje

Rijeka Gacka je u svom punom sjaju, no veće pastrve sada više ne uzimaju bilo što pa ih uspješno love samo najiskusniji ribiči

U ovo doba godine sve visinske vode su još uvijek ledeno hladne pa se za ovakve i slične ribičke pothvate valja prikladno obući

Prijatelj Fabijan je zbog fotografiranja ljubazno pridržao moju vjerojatno ne najveću, ali sigurno najljepšu pastrvu ove sezone

Dok smo reanimirali pastrvu njena su leđa poslužila za sušenje krila malim vodencvijetovima koji su upravo izlazili iz vode

U svibnju službeno počinje ribolov lipljana što će posebno razveseliti one ribiče koji ih ne običavaju uznemiravati u mrijestu 

U ovo doba godine običavali smo posjetiti i neke vode u Sloveniji, a jedan od debelih razloga za to pokazuje i prijatelj Ivica

Zona B: Drugačija, mirnija i dublja Gacka

Nizvodno od Petog mosta svaki ulov treba krvavo zaraditi. Ovdje nema ležernog ribolova na viđeno i nedavno ubačenih riba koje napadaju bilo što. Malobrojne pastrve skrivene su u nepreglednim dubinama i očito naučene na sve jeftine ribičke trikove, uključujući i ribolov varalicom koji je ovdje dozvoljen

Zona B, u kojoj se lovi varalicom kao i većim strimerima, počinje nizvodno od Petog mosta i seže sve do jezera Gusić polje

Riba je ovdje malo i treba se dobro naraditi tonućom strunom ili otežanom muhom da bi se ulovilo bar nešto pomena vrijedno

Nekad je niže Petog mosta na rijeci Gacki bilo dosta baš velikih pastrva. I to ne ubačenih kalifornijskih, već pravih domaćih potočara. Bucmastih žutih trbuha i smeđih bokova s malo crvenih i tek pokojom crnom pjegom. Dok su lelujale u bistroj vodi repovi su im djelovali crveno. To su bile ribe od kojih zastaje dah. Solidno preko 60, ponekad i preko 70 centimetara. Problem tada, bilo je to prije dobrih 30 godina, nije bio pronalaženje ribe, već nemogućnost bacanja i kvalitetnog potapanja muha na mjestima gdje su se redovito viđale. Priznajem, nisam ih se baš olako nalovio. Danas znam gdje, što, kada i kako. Imam i supertonuće muhe, pribor i opremu. Ali, onih prekrasno lijepih debelih riba više nema. Odnosno, ili ih nema ili se više ne vide. Svake godine utrošim nekoliko dana na provjeru situacije ispod Petog mostana najući se da ću ih ipak tu negdje pronaći. Ne očekujem puno. Ako ulovim jednu pristojnu, po mogućnosti pravu domaću, zadovoljan sam. Ako ne, opet dobro. Malo smo šetali i lijepo bacali muhu u Gacku.

Nekad bih to doživio kako katastrofu i promašen dan, no godine su očito učinile svoje. Sada vrlo opušteno uživam u svakom lijepom danu, rijeci i uspomenama čekajući taj jedan pravi griz. Kad zvekne nema više drame kao nekad. Niti se ruke tresu, niti srce nešto ubrzano lupa. Pribor je danas takav da riba u borbi s iole iskusnijim ribičem nema šanse. Lijepo laganica. Tu nema ničeg u što bi se mogla zapetljati. Pazim prvenstveno da ju ne ozlijedim. Držim ju u plićaku i ne pada mi na pamet izvoditi predstavu slikajući samog sebe u 11 poza. Što sam u mlađim danima, moram priznati, ponekad činio. Zato i imam određenu dozu razumijevanja za mlade dečke koji vole trapavo naštimane autoportrete, iako često imaju za posljedicu uništenu ribi. No, na ovaj dio Gacke nervozan dio ekipe ne dolazi. "Može, može..., ali drugi put. Danas bih se ipak malo nalovio tamo oko hotela, pa onda...", obično kažu moji mlađi prijatelji kada im predložim opciju Peti most. Tako da ovdje obično lovim sam. Što ima i dobre i loše strane. Ovisno o raspoloženju.

Ljeti je ovdje uobičajeno kupanje pa drvene konstrukcije uz rijeku nisu namijenjene ribičima, kao u gornjem toku, već plivačima

Donji tok Gacke je gušće naseljen, a dvorišta kuća izlaze na samu rijeku. Oprez, u nekim dvorištima su psići nezgodne naravi!

Premda ovaj dio toka Gacke izgleda monotono jednolično, često kao izduženo jezero u kojem se ne vidi dno, i ovdje postoje bolja i lošija ribolovna mjesta. Isprva se ne vide, no nakon što se malo uživi u priču, dobar ribič ih može prepoznati. Kamenje, izlasci dubine u plićak, nanosi trave koje naslućujemo kada grane sunce, malo brža struja vode... Nakon što ju ulovimo i analiziramo mjesto, najčešće zaključimo da ta riba nije bila tu bez veze. U otkrivanju riba ponekad nam pomognu i kolobari. Njih ovdje najčešće proizvode ptice močvarice, no s vremena na vrijeme tako se javi i pastrva. Što ju potakne da se iz nekoliko metra dubine digne gore po neku mrvicu možemo samo nagađati. No, javi li se na istom mjestu više puta šanse za ulov se značajno povećavaju. Posljednju dobru pastrvu ulovio sam nakon što se otkrila pokupivši nešto s površine. To je prava prilika. Nakon toga sastavila je duboko potopljeni strimer divlje kao da joj je to zadnja stvar u životu. Prilično dobra riba, odokativno klase 55+. Kasnije još jedna manja na sličan način.

Pristojna potočna pastrvica oko 50 centimetra dužine, vjerojatno ubačena, s jednog od ranijih izleta po donjem toku rijeke Gacke

Pojedina mjesta više nalikuju nekom dubokom jezeru nego rijeci Gacki na koju smo navikli u dijelovima gdje se najčešće lovi

Iako se na ovom dijelu Gacke ponegdje nađu prizori koji ostavljaju dojam prave divljine, to je relativno guščće naseljeno područje isprešarano cestama, putevima i električnim kabelima. Kuće, vrtovi, šljivici, kokoši, patke, guske... Ljudi rade raznorazne poslove po vrtovima i dvorištima Ukratko, potpuno drugačiji ambijent od onog na koji smo navikli u gornjem toku.Takva Gacka teče sve do brane u mjestu Vivoze, predgrađu grada Otočca. Dalje se račva u dva kraka. Jedan završava u ponorima, a drugi protiče umjetnim kanalom i nešto niže od restorana Ribič spaja se s vodama rijeke Like. Tu već osim pastrve ima i raznoraznih drugih riba. Pastrve su rijetke, ali svako koliko neko ulovi doista veliku potočnu, tipa 70-80 centimetra. Kanal u jednom trenutku ulazi u cijev i pod zemljom teče sve do pred jezero Gusić polje. I tu se love velike ribe. Međutim, negdje na pola jezera nalazi se veliki znak zabrane ribolova, čamca, plivanja, svega i svačega. Iako u ribičkom društvu kažu da je ribolov dozvoljen, nismo htjeli izazivati vraga dok malo detaljnije ne ispitamo situaciju. Na ušću kanala u jezero smo malo bacali, ali brzo odustali zbog bure koja je nemilosrdno derala.

Iza stijena nalik ovoj skrivenim u dubini Gacke navodno leže potočne iz ribičkih snova

Na ovom dijelu Gacke ribe se slobodno nose. Mogu se zadržati jedna potočna ili dvije kalifornijske. Mjera za potočnu je 65 centimetara, a za kalifornijsku 40 centimetra. No, iz ove rijeke nisam uzeo ni jednu ribu već desetljećima. Sve koje sam ulovio, ili nisam ulovio, i dalje veselo plivaju. Razlog tome nije što ne jedem ribe. Dapače. Ali, potočne mi je oduvijek bilo žao tamaniti, dok nošenje kalifornijske remeti ribolovnu komociju. Posljednjih nekoliko sezona počeli smo sve češće odlaziti na pastrve u restoran Ribič. Gdje su uzgojne te pastrve nismo pitali, ali su uvijek svježe i odlično pripremljene. U porciji se dobiju dvije solidne veličine, tako da i najgori gladuši dođu na svoje. Nakon cijelodnevnog ribolova cijena od 70-ak kuna je sasvim prihvatljiva, a ambijent vrlo ugodan. Tko voli pojesti pastrvu, a ne voli tamaniti ribe iz rijeke, ovdje se sigurno neće razočarati. Slično je i s drugim jelima, uključujući picu koja je odlična i za zagrebačke pojmove. Malo nezgodno je što sve to i drugi znaju pa teba čekati. No, pod samom terasom restorana nerijetko se na površini javljaju vrlo dobre ribe tako da ni to čekanje klope nikad nije dosadno. (alp)

Restoran "Ribič", praktično u samom gradu Otočcu, završna je postaja naših izleta na rijeku Gacku posljednjih godina