Uloviti bolena mušicom teže je nego lipljana

Iako su mnogi ribiči mušicom skloni tvrditi kako su lipljan i pastrva plemenite ribe zato što ih je teže uloviti nego druge, realno nije tako. Pridjev plemenite odnosi se prvenstveno na njihovu kulinarsku vrijednost. Što se mušičarske vještine tiče bolen u velikoj rijeci može biti znatno zahtijevnija riba

Iako ne spada u vrste koje bi smo zbog ljepote akvariju bolen je, kada ga bolje osmotrimo, izgledom dosta atraktivna riba

Prvi proljetni izlasci na vodu tradicionalno su rezervirani za lov pastrva. Što nije loše. Međutim, ubrzo nakon toga, jedan značajan dio ribiča u Hrvatskoj se jednako tako tradicionalno preorjentira na ciljani lov lipljana u mrijestu. Što nikako nije lijepo, a ni korisno. Nije dobro čak ni hodati po šljunku gdje su lipljani odložili ikru, a pogotovo ne maltretirati ih na trlu. Iako je kod većine ribička odgovornost dosegla razinu da tako "slučajno" ulovljene lipljene puštaju, čine to i dalje prvenstveno iz razloga što su toliko fini da "love samo plemenitu ribu". Ribe dakako nisu manje ili više plemenite. Plemeniti ili ne plemeniti mogu biti samo ljudi. Pa ako se netko slučajno prepoznao u ovoj priči i odlučio napraviti korak naprijed u svojoj ribičkoj evoluciji, predlažemo mu da za promjenu ovih dana pokuša uloviti bolena. To je relativno velika riba, kod nas se redovito mušicom ulove primjerci od 70+ centimetara. Nalazimo ga u mnogim rijekam i nekim jezerima. U Savi od slovenske granice nizvodno, u Dravi, Kupi, Korani, Dunavu, dakako... Bolen nije riba koja se lako lovi mušicom kao lipljan. Trebat će utrošiti dosta vremena na učenje, istraživanje voda i ribolovnih terena. No, tko prvi put uspije uloviti većeg bolena sigurno će redefinirati svoj stav o plemenitosti kod riba.

Bolena u lovimo plivajućim ili neotežanim tonućim mušicama koje veličinom, oblikom i ponašanjem oponašaju male ribe

Što se mušica za bolene tiče, pun ih je Internet. Koga doista zanima lako će ih naći. Vjerujem da ih ne treba detaljnije opisivati, a i bolen je riba koja puno više gleda na to kako se mušica kreće nego kako izgleda. Obično su u igri različite varijante površinske akcije. Tu se treba fino igrati, od prilike do prilike, u kombinaciji s različitim bacačkim trkovima i manevrima strunom na vodi. Slično je i s brzinom potezanja. Početkom sezone bolje ćemo posao napraviti ako strimer ide relativno polako, diskretno, ne po samoj površini vode. Ljeti je to sasvim druga priča. Ne može ići prebrzo, ako naletimo na doista aktivno jato usred lova. Predvez za lov bolena treba biti najduži s kojim možemo kontrolirano zabacivati. Ne kraći od tri i pol metra, a tko može i zna ne bi trebao kraći od pet. Vršni promjer može biti i 0,18 milimetra. Tamo gdje su veće ribe 0,23 milimetra fluorcarbon je optimalan izbor. Bolen nije borbena riba, ali udarac i prvi bijeg nizvodno mogu biti nezgodni. Ako ulete u jaku struju mogu odjuriti desetke metara nizvodno. Nije lijepo pustit ribu da na kraju ode s komadom željeza u ustima. U prilog predveza s nešto većim vršnim promjerom ide činjenica da on pomaže lakšem bacanju većih zrakootpornih strimera.

Bolene je često praktičnije loviti lakšim dvoručnim štapom koji omogućava opušteniji ribolov na daljinama preko 20 metara

Učenje lova dvoručnim mušičarskim štapom dodatni je izazov u lovu na bolena po većim rijekam tipa Save, Drave ili Kupe

Bolene možemo vrlo uspješno loviti jednoručnim štapom i laganijim dvoručnim mušičarskim priborom. Oba pribora imaju prednosti i mane. Najveća prednost laganijeg dvoručnog pribora klase 5 ili 6 je što možemo komotnije loviti na većim daljinama. Obično na kakvih 25 do 30 metra, ali po potrebi i znatno dalje. Druga prednost je što tu daljinu postižemo i s vrlo malo slobodnog prostora iza sebe, kraj visoke ili granjem obrasle obale, iz vode ili po prilično jakom vjetru. Mana dvoručne tehnike je što proizvodi različite probleme na kraćim udaljenostima. Ako su ribe bliže od kakvih 15 metra dvoručni štap definitivno više smeta nego koristi. Nedostatak ove tehnike je što traži znatno više učenja prije nego što postane ribolovno primjenjiva. Neki ljudi nauče osnove u par mjeseci i zatim opušteno love ribe dok se drugi s dvoručnjakom ne sastanu godinama. I u bacačkom i u ribolovnom i u, hajmo to pristojno reći, filozofskom smislu. Dvoručni štap služi im primarno za glumatanje "veličine" pred neupućenom publikom. Jednostavno, ta tehnika traži više vremena, nije za svakoga, no upravo to predstavlja dopunski izazov.

Lov jednoručnim štapom do kakvih 20 metra daljine se lakše nauči. Kada su boleni blizu i ribič iza sebe ima dovoljno prostora više od toga realno ne treba. Treba spomenuti da doista dobri bacači mogu jednoručnim štapom loviti i puno dalje, iz raznoraznih nezgodnih situacija, no čak i njima takav je ribolov više tlaka nego veselje. Druga prednost jednoručnih štapova je što ne traže veće investicije. Možemo umlatiti hrpu novca u štapove, ako nas to iz nekog razloga veseli, no praktično gledano, svaki štap kojim strimeriramo pastrve dovoljno je dobar i za bolene bez obzira na njihovu veličinu. Ne treba kupovati ništa posebno. Orjentacije radi, riba od pet šest kila jednoručnom peticom ide van bez ikakvih problema. Velika praktična prednost jednoručnog štapa je što lagana struna puno manje plaši ribu. Usporedbe radi, dvoručna klase 5 bila bi u jednoručnoj klasifikaciji negdje u rasponu od 8 do 9. Na vazi, jednoručna struna petica je dakle malo manje nego dvostruko laša od dvoručne. To je jako velika razlika. Ako su boleni u opreznom modu, ta razlika u težini strune može biti značajna. Spomenuli smo već, kako bi od ribe prikrili pad strune koristimo dugačke predveze. Oprez, padne li mušičarska struna preko bolena, oni ne grizu.

Nakon što pastrvaš prvi puta ulovi bolena koji ima ovakav rep, njegov će se sustav vrijednosti riba nepovratno promijeniti

Bolen je riba čija se brojnost drastično smanjuje iz godine u godinu. Ne samo na Savi koja trenutno još uvijek slovi kao najbolja voda, već i na drugim rijekam i jezerima. Teško je odrediti uzrok, vjerojatno ih ima više, no sasvim sigurno utjecaj ribiča je znatan. Ne samo onih koji vrijedne sportske ribe nemilosrdno trpaju u vreću, već dijela ulovi & pusti ekipe koji je razvio lošu i nastranu naviku da doslovno sve što ulovi slika do iznemoglosti. Snimiti za uspomenu tu i tamo koju ribu je OK. No, bolen je vrlo osjetljiva riba i ne bismo ga trebali držati van vode duže od pola minute. Sve preko toga značajno povećava rizik od uginuća. Nažalost, tu sam žalosnu činjenicu naučio ne samo iz knjiga već i iz prakse, nalazeći tuđe, ali i ponekad i svoje ribe mrtve nasukane na sprudove poslije fotografiranja. Iako to već dugo ne radim, iskreno žalim zbog tih riba. Danas bolene vrlo rijetko podižem iz vode. Ne zaboravimno, ako nam je do plemenitosti stalo, pola minute je mjera nakon koje držeći bolena van vode ili valjajući ga na suhom po šljunku ili kamenju činimo nepovratnu štetu. Veliki bolen star je desetak možda i više godina. Kada ih jednom pomlatimo, namjerno ili slučajno, nećemo ih lako nadomjestiti za razliku od vrsta koje se uzgajaju u ribnjacima. (alp)

Puštanje ovih lijepih riba sastavni je dio ribolova, dok bi njihovo držanje van vode i fotkanje trebalo skratiti na minimum

Tragom oglasa u Ribarskom vjesniku iz 1935.

Tada se kao i danas prodavao sav pribor za špinere, strune, svilene i konopljine uzice, plivajuće i suhe muhe, bambus štapovi, gumene hlače od najboljih engleskih sirovina. Istovremeno Uredništvo je tražilo sposobnog, urednog i trijeznog ribara za vezanje umjetnih muha uz plaću od 1500 dinara...

Premda neugledna izgleda, ovaj duhoviti oglas puno govori o standardima i životnim navikama naših ribičkih predaka

Iz ovog oglasa objavljenog 1935. godine u Ribarskom vjesniku, glasilu Zagrebačkog ribarskog društva, doznajemo niz zanimljivosti o ribičima tog vremena. Prije svega neupitno je da su se Zagrepčani u značajnijem broju bavili ribolovom na umjetnu muhu. Jer muhe su bile tražena i cijenjena roba. Postoji podatak iz drugih izvora da je te iste godine u Ogulinu održano i Drugo prvenstvo u bacanju umjetne muhe. Što sve zajedno govori da je taj način ribolova bio prilično uobičajena zanimacija ne samo dobro stojećih ljudi iz Zagreba već i onih iz drugih krajeva. Tragove o postojanju ovog načina ribolova u Hrvatskoj inače nalazimo puno ranije, još krajem 19. stoljeća, u Kišpatićevoj knjizi Ribe.

Drugo, vidljivo je da su ljudi za svoj rad vezan uz ribolov tada dobivali plaću. Što trenutno baš i nije uvijek slučaj. Danas bi se sigurno tražilo nekog tko će raditi besplatno, za slavu i lijepe oči. Pokušali smo istražiti što je "mjesečna najmanja zarada od 1500 dinara" značila u okviru tadašnjeg životnog standarda. Doznali smo da su, usporedbe radi, točno toliko iznosila mjesečna primanja asistenta na Odjelu za rengenologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Liječnik koji je u to doba imao svoju privatnu ordinaciju imao je približno dvostruka primanja. S druge strane za taj se iznos navodno moglo kupiti cca tri krave, pretpostavljamo bez markice. Pretplata na Ribarski vjesnik iznosila je 36 dinara za članove društva, a za ostale 50 dinara.

Ne čudi stoga što oglasa za vezača muha već u drugom broju nije bilo. No, za tu plaću nije bilo dovoljno biti samo dobar vezač muha. Osim "vješt i soposoban" moralo se biti "ozbiljan, trijezan i uredan". Dakle, među redovima možemo isčitati kako nije bilo dovoljno biti trijezan samo na poslu već i u slobodno vrijeme. A takvih vezača tada, kao uostalim ni danas, u ribičkoj populaciji očito nije baš previše. Što daje odgovor na pitanje zašto je taj posao i bio tako dobro plaćen. Nema ono "sad si dobio dobru plaću pa odmah u birtiju kod Žnidaršića raspravljati o Abesiniji." Neće ići, majstore! Barem ako želiš vezati umjetne muhe za uredništvo jednog tako cijenjenog časopisa, u kojem su pisali vrlo ugledni ljudi i ribarski stručnjaci onog doba. Moraš biti ozbiljan, uredan i trijezan od 0-24. Teška vremena su to bila, nema što. Danas to sindikat sigurno ne bi dopustio.

Kliknite na fotku kako bi ste pročitali uvodnik lista koji 1935. godine uređivao Zdravko Taler

Zagrebačko ribarsko društvo te 1935. godine slavilo je 40-godišnjicu svog osnutka. Časopis Ribarski vjesnik izlazio je tada već trinaestu godinu. Od 1934. godine uređivao ga je Zdravko Taler, prirodoslovac i ribarski stručnjak. U razdoblju između dva svjetska rata on je uređivao više časopisa slične tematike i napisao nekoliko zanimljivih knjiga o ribama: Lipljan (1944.), Podust (1945.), Mladica-Glavatica i Neretvanska glavatica (1945), Riba u kuhinji (1945). Premda su u ono doba te knjige bile tretirane kao ozbiljni stručni radovi, danas djeluju više kako populano štivo i mogu se ugodno čitati za zabavu prije spavanja. Osim toga Taler se za razliku od današnjih znanstvenika vrlo ozbiljno bavio i sportskim ribolovom pišući prave ribičke priče o svojim zgodama i nezgodama po vodama cijele tadašnje Jugoslavije. Tu se ponekad, istina vrlo diskretno, može naslutiti kako je bio sklon svemu što i danas vole gospoda i avanturisti. Potreba za trajnim angažiranjem "ozbiljnog, trijeznog i urednog lica" za vezanje umjetnih muha postaje tako prilično smislena i razumljiva.

https://library.foi.hr/m3/mda1.asp?B=1&A=0000013177&lang=hr

Premda bi po današnjim standardima ne bi prošle pod znanstvene radove, Talerove knjige vrijedan su dio ribičke biblioteke

No, vratimo se plaćenim ribičkim oglasima iz Ribarskog vjesnika. Čime se još tada trgovalo, tko je i gdje to prodavao? Udarni oglašivač tih godina bio je čini se izvjesni gospodin Josip Balković iz Radićeve ulice u Zagrebu. Njegovi se oglasi nalaze u svakom broju. Nudio je, kako vidimo na slici dolje, sav pribor za špinere, umjetne i plivajuće muhe, strune, uzice, bambus štapove... Dakako, baš kao i danas, uz vrlo povoljne cijene. A trgovcima stanovit popust. Pokušali smo potražiti tko je taj gospodin bio i čime se još bavio. Jedino što smo pronašli jest da je po struci bio užar, što se uklapa u bogatu ponudu struna i uzica u njegovoj trgovini, te član Hrvatskog planinarskog društva još 1910. godine. To je bilo vrlo ugledno društvo čiji su članovi bili ugledni i imućni ljudi tog vremena. Sirotinja se u slobodno vrijeme sigurno nije penjala po brdima. To je izmišljeno tek kasnije. Dakle, kvalitetna užad, planinarenje, sportski ribolov, priča definitivno ima smisla. Uz njegov oglas tu je i onaj robne kuće Kastner & Öhler u Ilici 4. Danas je tu Nama, a za K&Ö možemo malo prošetati do Graz-a.
  

U Zagrebu davne 1935. godine nije manjkalo ribičke oprema strane, ali i domaće proizvodnje

Dalje nalazimo veleprodaju Antuna Bebića u Hrvojevoj ulici 3. Tko bi to bio na brzinu nismo uspjeli otkriti. Međutim, ako je tko danas slučajno pomislio kako su multiplikator role stvar novijeg datuma ili da ljudi kod nas donedavno za to nisu znali, oglas ove tvrtke iz 1935. godine uvjerit će ga u suprotno. Rudolf Vidović-Vorberger, po struci najvjerojatnije puškar, u Ilici 57 prodavao je birani udičarski pribor engleskog, francuskog i njemačkog porijekla. Plus oružje i bicikle. Poznati dućan, tu se negdje u ono vrijeme slinilo pred izlogom. Ivan Wergles, Bakačeva broj 6. Tu je dugo godina nakon Drugog svjetskog rata bila prodavaonica Ribomaterijala. Vjerojatno se zamjerio nekoj politici i nestao bez traga. Barem što se tiče trgovanja ribolovnim priborom. Iz oglasa Gutenberg štamparije, čiji gazda naglašava članstvo u Zadruzi za uzgoj i zaštitu riba u Savskoj banovini, vidljiva je ribička solidarnost. Ili dobar nos za posao. Na kraju, najbolje i najjeftinije gumene hlače od najboljih engleskih sirovina mogle su se kupiti u Krajiškoj 4. Međutim, tvrtci Climatic danas više nismo uspjeli ući u trag. Eto, možeš biti i najbolji i najjeftiniji, ali ako te ne ide karta nestaneš bez traga. (alp)

Stranica Ribarskog vjesnika s plaćenim oglasima tiskana prije ravno 80 godina

Žele biti anonimni da bi mogli ostati normalni

Među ribičima u Hrvatskoj postalo je normalno i uobičajeno hvaliti samog sebe, uvijek i po svaku cijenu, pa i preko granice krajnjeg neukusa. Samozatajnost, uljudnost i skromnost u kombinaciji s vrhunskom ribičkom vještinom nebično su rijetka pojava. Posebno ako je prepoznata i u svijetu.

Gospođa na fotki, pokraj koje ribički mudraci idu uzdignuta nosa, ulovila najveće pastrve u Hrvatskoj posljednjih godina

Riječ je o brojnim ribama dužine 60 do 73 cm, za koje većina "velikih" ribiča ni ne zna da postoje (Snimio: Ivica Bratić)

"Kad god mogu sam nevidljiv. Jer, da bih ostao normalan, moram biti anoniman", kaže Gibonni u prošlonedeljnom Večernjaku. Na stranu njegova odlična glazba, rijetko pozitivan, fin i pametan čovjek. "Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu. Baš me briga što to neko ne voli." Ili: "Ako si popularan ne znači da si kompetentan". Svaka čast Gibonniju, a i uredniku koji je izvukao naslove i podnaslove. Bilo je divota za pročitati u sivo, hladno i vjetrovito jutro koje nije izgledalo obećavajuće za ribolov mušicom na vodi prema kojoj smo krenuli. Naime, ribička fešta s besplatnim ribičkim kartama i klopom je negdje dolje na Jugu, pa smo se Ivica P. i moja malenkost uputili u dijametralno suprotnom smjeru. Na Sjever prema Prelogu, računajući da ćemo tamo imati mira. Što se pokazalo točnim. Izbjegli smo gužvu i doista dobro lovili u dobrom društvu.

Na kanalu kod Sv. Marije od ribiča umjetnom mušicom zatičemo samo Snješku i Ivicu Bratića. Dobri prijatelji, uvijek veseli dobri ljudi i - vrlo vjerojatno - najskromniji doista vrhunski mušičari u Hrvatskoj. Doslovno po mjeri Gibonijevih misli s početka priče. Nekad su se bavili plovkom, varalicom, šaranima i ostalim uobičajenim načinima ribičije varaždinskog kraja. Vrlo uspješno. Teško je pobrojati sve što su ulovili. Doista puno lijepih riba. Od Ivičinih uspjeha iz predmušičarske faze možda treba izdvojiti štuku od 1,26 metra ulovljenu varalicom. Od Snješkinih, uvjerljivi trijumf na jednom tada razvikanom varaličarskom natjecanju u lovu pastrvskog grgeča. Tu je prvo bila predmet podsmjeha velikih ribolovnih mudraca da bi im na kraju svima dobro uzela mjeru, pokupila pehar, novce i nagrade. Ne računajući brojne neslužbene zgode tog tipa koje bi mnogi rado zaboravili.

Ribica od 40+ centimetra nekim je ribičima jako dobar ulov, no Snješka i Ivica Bratić svrstavaju ih u djeći vrtić tražeći veće

Timski rad, svakodnevno učenje i istinska uživancija u svemu što rade ključ je napretka ovog uspješnog ribičkog para

Mušicom su se zajedno počeli baviti relativno nedavno, prije nekih šest sedam godina, ali na način bitno različit od onog kako počinju drugi. Umjesto skupog pribora Ivica je kupio stručne knjige i uspostavio komunikaciju s instruktorskom ekipom iz svijeta. Umjesto mudrijašenja po birtijma i forumima, uhvatio se svakodnevnog učenja i treninga. Nekoliko sati dnevno, barem 300 dana u godini. Kao rezultat toga, dvije godine kasnije, izašao je na ispit za instruktora bacanja u američkoj Fly Fishing Federaciji. To je lakši ispit od europskog u EFFA, ali nimalo šaljiv. Polaže se pred međunarodnom komisijom. Prije toga se piše test, gdje zna biti prepisivačine. Hoćeš prepisivati? Ne hvala, nismo se za to spremali! Nakon toga treba demonstrirati niz tehnika i odgovoriti na ne baš lagana pitanja. Polažu kandidati iz nekoliko zemalja. Tu se pada i gutaju knedele. Tko će prvi na livadu? Naši dečki Ivica i Janko idu prvi. Epilog, ukratko: Hvala lijepo, dobro nam došli u klub. Tako se to radi. Šteta što se i Snješka nije pridružila.

Snješkino skladno i tehnički dotjerano zabacivanje mušice pojava je koja se rijetko može susreće na našim vodama

Ni kalifornijskih pastrva 65+ klase u kanalu uz Dravu nikad nije falilo, premda bi se mnogi mudraci rado kladili da nije tako

Kakva razlika pristupa u odnosu na razmetanja, mudrijašenja i galamu "velikih mušičara" koji se takvoj komisiji nisu usudili ni približiti. Bilo je ljudi iz Hrvatske koji su iz prikrajka znali kibicirati na međunarodnim mušičarskim okupljanjima, ali dok su naši polagali nikog ni blizu. Po povratku malo ih je pružilo ruku i čestitalo, dok je podcjenjivačkog ogovaranja pa i vulgarne pljuvačine bilo po koje kuda. Dijelom zbog tog odnosa, dijelom zbog nekih neslaganja s načelima rada američke federacije dečki su jednog lijepog dana napisali mailove, zahvalili i istupili iz članstva. "Život je kratak i ne želim gubiti vrijeme s pitanjima kako ući svima pod kožu. Baš me briga što to neko ne voli", što bi rekao Gibboni. Ipak šteta. Šteta za njih, šteta za tu organizaciju, šteta i za pametnu Hrvatsku koja ipak postoji. Mnogi bi se trebali zamisliti, no zadržimo se samo na pozitivi. Ribolov je ipak samo zabava.

Ivičin najbolji učenik je definitivno njegova gospođa Snješka, koja je i najznimljiviji dio ove priče. Naime, ta je gospođa posljednjih nekoliko godina, loveći isključivio umjetnom mušicom, upisala doista impresivnu kolekciju kapitalnih ulova. Najveće potočna pastrva imala je minimum 73 centimetra. Ali, ne radi se o jednoj ribi, kako ne bi pomislili da je slučajno, već o pravoj kolekciji pastrva klase 60 i 65+, koje Snješka polovi redovito svake godine na kanalu kod Sv. Marije. Najčešće u konkurenciji hiperaktivnih špinera koji trčkaraju u svim smjerovima, ali i mušičara vrhunske klase, uključujuči i neke ozbiljne meštre iz svijeta. Snješkinih ribičkih trijumfa ima jako puno. Netko bi o tome mogao napisati doista zabavnu knjigu, iz koje bi se puno naučilo ne samo o ribičkoj tehnici već i o ljudskoj naravi općenito. Iako su i Snješka i Ivica prirodno uskraćeni za čip koji potiče bilo koji oblik nametljive samopromocije, pa nam takvo veselje nažalost neće priuštiti.

Kako baš sve priče ne bi ostale neispričane, nadam se da mi neće zamjeriti, ako u njihovo ime podjelim barem jednu. Dakle, bilo je to, ako se ne varam, prošlog ljeta nakon jednog mušičarskog seminara u susjednoj Mađarskoj. Bilo je tu ljudi iz cijelog svijeta. Malo demonstracija bacanja, školica, natjecanja, degustacije vina, probrane klope, druženja uz video projekcije. Australija, Patagonija, Novi Zeland, Škotska... i na kraju malo nekakvog međimurskog kanala, u Ivičinoj izvedbi. Opaaa! Zar takve ribe?! Nije daleko, drugog dana veseli međunarodni mušičarski cirkus putuje smjer Prelog-Croatia. Neki nisu prvi put. Već smo im bili u praksi lijepo pokazali čega sve tu ima, kako se to lovi i čime. Lov riba izgađanih varalicama malo je dugačija priča od onog gdje pastrva nikad nije vidjela živog Homo sapiensa. Riječ je od nekim sitnim trikovima i mušičarskim taktikama koje vani nisu poznate ili su zaboravljene. Ali, ribiči su tvrdoglavi i najpametniji svugdje, ne samo kod nas...

Detalj iz šarenog programa mušičarskog cirkusa koji zasad nije zanimljiv hrvatskoj ribičkoj publici (Snimio: Janko Bartolec)

Osim što je samo po sebi zabavno, fino zabacivanje služi da bi ulovili više riba kada drugi ne mogu (Snimio: J. Bartolec)

Fina je mađarska klopica i vino. Svaka čast. Ali, dečki su promjenili bazu i odlučili ostati nekoliko dana in Croatia. Ne bi bilo pravedno reći da je to samo zbog riba. Mi domaći smo u međuvremenu otišli. Vikend je dosta. No, nakon dva dana telefonom zovemo pitati ekipu kako se lovi. Slabo, kažu, nema velikih, plašljive su, ne može im se prići jer bježe glavom bez obzira... Da, moš mislit. A lijepo smo im i pokazali i objasnili. Onda je Snješka odlučila pomoći i dodatno pojasniti neke detalje finog lova nimfom. Ukratko, kalifice 63 i 58, plus sitniš, u samo sat vremena. Zanimljivo je kako su doista ugledni ribiči, face koje su proputovale svijet, reagirale. U nedostatku teksta, bilo je demonstrativno kupljenje s vode. Prve su riječi dečki izmijenili nakon 100 metra. No, za razliku od naših koji su zbog riba kadri jedni na druge mrgudati do kraja života, svjetski su se dečki nakon hlađenja korigirali u stavovima.

Prvo, u ovom dijelu svijeta ima ljudi koji znaju posao. I drugo, rade to na neobičan način koji nije baš tako jednostavan kao što se na prvi pogled čini, zaključili su na blogovima i forumima. Što se Snješke tiče, kada se na jednom vrlo uglednom međunarodnom forumu povela rasprava o damama u ribolovu, jedan se od naših prijatelja ljubazno javio. Da, što god mislili, ima i žena koje znaju loviti. Ima jedna u Njemačkoj..., par njih u Kanadi... Uostalom zna se, Snješka i u Hrvatskoj uvijek ulovi najveću ribu... Zgodno i lijepo za pročitati. Nakon međimurskog iskustva još su jednu simpatičnu stvar napisali o našoj zemlji na istom forumu. U slobodnom prijevodu, Hrvatska je drugačija zemlja, kada se nekom nasmiješiš, uzvrate ti osmijehom. Nadajmo se da neće promijeniti to mišljenje ni kada nas malo bolje upoznaju. (alp)

Potočna pastrva iz kanala, 73 centimetra dužine i oko pet kilograma težine, bez guranja u objektiv  (Snimio: Ivica Bratić)

Dok manje ribice do 50 centimetra dužine, ponekad završe u Snješkinoj kuhinji, svi kapitalci se vraćaju (Snimio: I. Bratić)

Dobar početak nove ribičke sezone na Gacki

Iako je tradicionalno druženje povodom otvorenja sezone otkazano zbog velike vode, mi nismo odustali. Bili smo jedini ribiči na rijeci, a Gacka nas i ovog puta nije iznevjerila. Malo smo prilagodili pribor za ove specifične ribolovne uvjete pa je pastrva bilo i više nego što je zabavno uloviti

 

Gacka je bila u livadi, ali ne u mjeri koja onemogućava uspješan lov tonućim strunama i laganijim dvoručnim štapovima

Ribe se najbolje love tamo gdje ima najmanje ribiča, praktično je iskustvo koje mnogi zaborave. Nakon analize nekoliko mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji koja običavamo obilaziti početkom sezone, Mladen, Ivica i moja malenkost zaključili smo da je Gacka ipak najbolje rješenje. Sve je govorilo u prilog pretpostavci da na vodi neće biti ljudi. A manje ljudi znači puno više neuznemirenih riba za igru. Naime, čak je i tradicionalno druženje povodom otvorenja sezone, koje organizira Gacka d.o.o u suradnji s Hrvatskim centrom za autohtone vrste riba i rakova krških voda u Ličkom Lešću, bilo je otkazano zbog visoke vode.

Vodostaj Gacke na postaji u Ličkom Lešću je prema statistici Hrvatskih voda bio 150 centimetra u plusu. Okolne livade su bile dijelom pod vodom, dok su se na brdima bijelili ostaci snijega. Drugi ribiči su odustali, no mi smo iz ranijih iskustava znali da to uopće nije tako loše i da ribolov može biti odličan. Zadovoljavajuće smo lovili i po pola metra višem vodostaju. Nismo pogriješili. Bili smo sami na vodi i ulovili doista puno pastrva, potočnih i kalifornijskih svih uzrasta, uključujući više onih od preko 50 centimetra. Definitivno solidan ulov u našim hrvatskim prilikama pa i šire. Najveću kalifu od oko 55 centimetra ulovio je ovog puta Ivica, dok smo potočne 50+ upisali sva trojica. Za početak ribičke godine što reći nego - divota!

Unatoč vjetrovitom i hladnom vremenu crvenih piknjica koje nas najviše vesele nije nedostajalo, a i kalifa je ove godine dosta

Ista riba u proširenijem izdanju, jedna od mnogih ulovljenih dvoručnim štapom u dubinama nedostupnim plivajućoj struni

Većina ribiča u Hrvatskoj, a i drugdje, ne snalazi baš najbolje u situacijama kad treba loviti daleko i duboko. Laganiji dvoručni štapovi su kod takvog načina ribolova ogromna prednost, iako ni duži jednoručni štap s odgovarajućom tonućom strunom u pravim rukama nije za odbaciti. Lov plivajućom strunom i bilo kojom tonućom muhom po dubokoj razlivenoj Gacki je patnja. Može se uloviti, lovili smo i tako koncipiranim priborom, ali tek nakon što smo se prethodno dobro izlovili "teškom dubinskom artiljerijom" potpomognutom dvoručnim štapovima klase 5. Mladen je kasnije ulovio nešto riba plivajućim muhama u kratkom razdoblju dok su iz vode izlazili vodencvijetovi iz roda Baetis, dok se Ivica pozabavio nimfama. To su popularno zvane grbice, kako ih je lijepo nazvao pokojni Joža Rebrnak, danas dobro poznate svim ribičima na Gacki. No pravo vrijeme za ove bubice tek slijedi, nakon što se vodostaj i vrijeme stabiliziraju. Vrlo vjerojatno već 15. ožujka, do kada je odgođeno službeno ribičko druženje.

Moja omiljena drvena klupica za odmor i meditaciju kod Prvog mosta bila je nažalost pod vodom i služila jedino pticama

Gacka pri ovakvom vodostaju nije nelovljiva ni plivajućom strunom, no doista dobri rezultati traže potpuno drugačiji pristup

Vezano uz organizirani početak ribičke sezone na Gackoj, koji je dugogodišnja tradicija, treba naglasiti iznimnu ljubaznost ljudi ovog dijela Like, zaduženih za brigu o rijeci. Posljednjih godina to se posebno odnosi na Denisa Lončara, ravnatelja Hrvatskog centra za autohtone vrste riba i rakova krških voda u Ličkom Lešću, ali i svih njegovih prethodnika, koji su u datim okolnostima radili najbolje što se dalo. Mnogi su ljudi bili skloni olako prigovarati i gunđati na račun Gacke, uvijek kada bi slabo ulovili, najčešće svojom vlastitom krivicom, zaboravljajući da je ribolov na ovoj rijeci posljednjih godina doista dobar i ribe ima neusporedivo više nego prije 10 godina.

Osobito je vidljiva promjena u brojnosti potočne pastrve. To nije ona potočna od prije tridesetak godina, nešto drugačije izgleda jer su uneseni geni ostavili trag, ali je definitivno prvoklasna prirodna riba koja se primila u rijeci i s ribičkog stanovišta predstavlja korak naprijed u odnosu na masovno poribljavanja kalifom. To će svaki stranac sa zadovoljstvom imati na štapu. Isto tako vrlo mali broj ljudi doista cijeni poklon u obliku besplatnog ribolova i popratne fešte na početku sezone uzimajući to zdravo za gotovo, iako se sličan tretman gostiju ne može naći ni na jednoj vodi u Hrvatskoj i široj okolici.

Ovom prilikom imali smo "problem" s kupovinom naše godišnje ribičke karte na Gackoj jer su dečki mislili kako zbog poplave na ribolov nitko neće doći. Preciznije, nismo uspjeli naći mjesto gdje se može kupiti. Međutim, jedan poziv Denisu riješio je stvar. Nema problema, lovimo na povjerenje, a našu godišnju dozvolu za 2015. godinu kupujemo kada idući put navratimo. Naravno, prije početka ribolova dodatno smo se najavili ribočuvaru, kako pristojnost nalaže, i nakon toga nikakvih problema više nismo imali. Ribolov je bio super. Dečki hvala! To je bilo vrlo ljubazno i sigurno nećemo zaboraviti. (alp)

Poplava, potopljene klupe, snijeg po brdima i bura nisu razlog da na Gacku ne dođemo, jer ribe ima samo ako ribič zna kako