Tada se kao i danas prodavao sav pribor za špinere, strune, svilene i konopljine uzice, plivajuće i suhe muhe, bambus štapovi, gumene hlače od najboljih engleskih sirovina. Istovremeno Uredništvo je tražilo sposobnog, urednog i trijeznog ribara za vezanje umjetnih muha uz plaću od 1500 dinara...
 |
| Premda neugledna izgleda, ovaj duhoviti oglas puno govori o standardima i životnim navikama naših ribičkih predaka |
Iz ovog oglasa objavljenog 1935. godine u Ribarskom vjesniku, glasilu Zagrebačkog ribarskog društva, doznajemo niz zanimljivosti o ribičima tog vremena. Prije svega neupitno je da su se Zagrepčani u značajnijem broju bavili ribolovom na umjetnu muhu. Jer muhe su bile tražena i cijenjena roba. Postoji podatak iz drugih izvora da je te iste godine u Ogulinu održano i Drugo prvenstvo u bacanju umjetne muhe. Što sve zajedno govori da je taj način ribolova bio prilično uobičajena zanimacija ne samo dobro stojećih ljudi iz Zagreba već i onih iz drugih krajeva. Tragove o postojanju ovog načina ribolova u Hrvatskoj inače nalazimo puno ranije, još krajem 19. stoljeća, u Kišpatićevoj knjizi Ribe.
Drugo, vidljivo je da su ljudi za svoj rad vezan uz ribolov tada dobivali plaću. Što trenutno baš i nije uvijek slučaj. Danas bi se sigurno tražilo nekog tko će raditi besplatno, za slavu i lijepe oči. Pokušali smo istražiti što je "mjesečna najmanja zarada od 1500 dinara" značila u okviru tadašnjeg životnog standarda. Doznali smo da su, usporedbe radi, točno toliko iznosila mjesečna primanja asistenta na Odjelu za rengenologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Liječnik koji je u to doba imao svoju privatnu ordinaciju imao je približno dvostruka primanja. S druge strane za taj se iznos navodno moglo kupiti cca tri krave, pretpostavljamo bez markice. Pretplata na Ribarski vjesnik iznosila je 36 dinara za članove društva, a za ostale 50 dinara.
Ne čudi stoga što oglasa za vezača muha već u drugom broju nije bilo. No, za tu plaću nije bilo dovoljno biti samo dobar vezač muha. Osim "vješt i soposoban" moralo se biti "ozbiljan, trijezan i uredan". Dakle, među redovima možemo isčitati kako nije bilo dovoljno biti trijezan samo na poslu već i u slobodno vrijeme. A takvih vezača tada, kao uostalim ni danas, u ribičkoj populaciji očito nije baš previše. Što daje odgovor na pitanje zašto je taj posao i bio tako dobro plaćen. Nema ono "sad si dobio dobru plaću pa odmah u birtiju kod Žnidaršića raspravljati o Abesiniji." Neće ići, majstore! Barem ako želiš vezati umjetne muhe za uredništvo jednog tako cijenjenog časopisa, u kojem su pisali vrlo ugledni ljudi i ribarski stručnjaci onog doba. Moraš biti ozbiljan, uredan i trijezan od 0-24. Teška vremena su to bila, nema što. Danas to sindikat sigurno ne bi dopustio.
 |
| Kliknite na fotku kako bi ste pročitali uvodnik lista koji 1935. godine uređivao Zdravko Taler |
Zagrebačko ribarsko društvo te 1935. godine slavilo je 40-godišnjicu svog osnutka. Časopis Ribarski vjesnik izlazio je tada već trinaestu godinu. Od 1934. godine uređivao ga je Zdravko Taler, prirodoslovac i ribarski stručnjak. U razdoblju između dva svjetska rata on je uređivao više časopisa slične tematike i napisao nekoliko zanimljivih knjiga o ribama: Lipljan (1944.), Podust (1945.), Mladica-Glavatica i Neretvanska glavatica (1945), Riba u kuhinji (1945). Premda su u ono doba te knjige bile tretirane kao ozbiljni stručni radovi, danas djeluju više kako populano štivo i mogu se ugodno čitati za zabavu prije spavanja. Osim toga Taler se za razliku od današnjih znanstvenika vrlo ozbiljno bavio i sportskim ribolovom pišući prave ribičke priče o svojim zgodama i nezgodama po vodama cijele tadašnje Jugoslavije. Tu se ponekad, istina vrlo diskretno, može naslutiti kako je bio sklon svemu što i danas vole gospoda i avanturisti. Potreba za trajnim angažiranjem "ozbiljnog, trijeznog i urednog lica" za vezanje umjetnih muha postaje tako prilično smislena i razumljiva.
 |
| Premda bi po današnjim standardima ne bi prošle pod znanstvene radove, Talerove knjige vrijedan su dio ribičke biblioteke |
No, vratimo se plaćenim ribičkim oglasima iz Ribarskog vjesnika. Čime se još tada trgovalo, tko je i gdje to prodavao? Udarni oglašivač tih godina bio je čini se izvjesni gospodin Josip Balković iz Radićeve ulice u Zagrebu. Njegovi se oglasi nalaze u svakom broju. Nudio je, kako vidimo na slici dolje, sav pribor za špinere, umjetne i plivajuće muhe, strune, uzice, bambus štapove... Dakako, baš kao i danas, uz vrlo povoljne cijene. A trgovcima stanovit popust. Pokušali smo potražiti tko je taj gospodin bio i čime se još bavio. Jedino što smo pronašli jest da je po struci bio užar, što se uklapa u bogatu ponudu struna i uzica u njegovoj trgovini, te član Hrvatskog planinarskog društva još 1910. godine. To je bilo vrlo ugledno društvo čiji su članovi bili ugledni i imućni ljudi tog vremena. Sirotinja se u slobodno vrijeme sigurno nije penjala po brdima. To je izmišljeno tek kasnije. Dakle, kvalitetna užad, planinarenje, sportski ribolov, priča definitivno ima smisla. Uz njegov oglas tu je i onaj robne kuće Kastner & Öhler u Ilici 4. Danas je tu Nama, a za K&Ö možemo malo prošetati do Graz-a.
 |
| U Zagrebu davne 1935. godine nije manjkalo ribičke oprema strane, ali i domaće proizvodnje |
Dalje nalazimo veleprodaju Antuna Bebića u Hrvojevoj ulici 3. Tko bi to bio na brzinu nismo uspjeli otkriti. Međutim, ako je tko danas slučajno pomislio kako su multiplikator role stvar novijeg datuma ili da ljudi kod nas donedavno za to nisu znali, oglas ove tvrtke iz 1935. godine uvjerit će ga u suprotno. Rudolf Vidović-Vorberger, po struci najvjerojatnije puškar, u Ilici 57 prodavao je birani udičarski pribor engleskog, francuskog i njemačkog porijekla. Plus oružje i bicikle. Poznati dućan, tu se negdje u ono vrijeme slinilo pred izlogom. Ivan Wergles, Bakačeva broj 6. Tu je dugo godina nakon Drugog svjetskog rata bila prodavaonica Ribomaterijala. Vjerojatno se zamjerio nekoj politici i nestao bez traga. Barem što se tiče trgovanja ribolovnim priborom. Iz oglasa Gutenberg štamparije, čiji gazda naglašava članstvo u Zadruzi za uzgoj i zaštitu riba u Savskoj banovini, vidljiva je ribička solidarnost. Ili dobar nos za posao. Na kraju, najbolje i najjeftinije gumene hlače od najboljih engleskih sirovina mogle su se kupiti u Krajiškoj 4. Međutim, tvrtci Climatic danas više nismo uspjeli ući u trag. Eto, možeš biti i najbolji i najjeftiniji, ali ako te ne ide karta nestaneš bez traga. (alp)
 |
| Stranica Ribarskog vjesnika s plaćenim oglasima tiskana prije ravno 80 godina |
