Uloviti bolena mušicom teže je nego lipljana

Iako su mnogi ribiči mušicom skloni tvrditi kako su lipljan i pastrva plemenite ribe zato što ih je teže uloviti nego druge, realno nije tako. Pridjev plemenite odnosi se prvenstveno na njihovu kulinarsku vrijednost. Što se mušičarske vještine tiče bolen u velikoj rijeci može biti znatno zahtijevnija riba

Iako ne spada u vrste koje bi smo zbog ljepote akvariju bolen je, kada ga bolje osmotrimo, izgledom dosta atraktivna riba

Prvi proljetni izlasci na vodu tradicionalno su rezervirani za lov pastrva. Što nije loše. Međutim, ubrzo nakon toga, jedan značajan dio ribiča u Hrvatskoj se jednako tako tradicionalno preorjentira na ciljani lov lipljana u mrijestu. Što nikako nije lijepo, a ni korisno. Nije dobro čak ni hodati po šljunku gdje su lipljani odložili ikru, a pogotovo ne maltretirati ih na trlu. Iako je kod većine ribička odgovornost dosegla razinu da tako "slučajno" ulovljene lipljene puštaju, čine to i dalje prvenstveno iz razloga što su toliko fini da "love samo plemenitu ribu". Ribe dakako nisu manje ili više plemenite. Plemeniti ili ne plemeniti mogu biti samo ljudi. Pa ako se netko slučajno prepoznao u ovoj priči i odlučio napraviti korak naprijed u svojoj ribičkoj evoluciji, predlažemo mu da za promjenu ovih dana pokuša uloviti bolena. To je relativno velika riba, kod nas se redovito mušicom ulove primjerci od 70+ centimetara. Nalazimo ga u mnogim rijekam i nekim jezerima. U Savi od slovenske granice nizvodno, u Dravi, Kupi, Korani, Dunavu, dakako... Bolen nije riba koja se lako lovi mušicom kao lipljan. Trebat će utrošiti dosta vremena na učenje, istraživanje voda i ribolovnih terena. No, tko prvi put uspije uloviti većeg bolena sigurno će redefinirati svoj stav o plemenitosti kod riba.

Bolena u lovimo plivajućim ili neotežanim tonućim mušicama koje veličinom, oblikom i ponašanjem oponašaju male ribe

Što se mušica za bolene tiče, pun ih je Internet. Koga doista zanima lako će ih naći. Vjerujem da ih ne treba detaljnije opisivati, a i bolen je riba koja puno više gleda na to kako se mušica kreće nego kako izgleda. Obično su u igri različite varijante površinske akcije. Tu se treba fino igrati, od prilike do prilike, u kombinaciji s različitim bacačkim trkovima i manevrima strunom na vodi. Slično je i s brzinom potezanja. Početkom sezone bolje ćemo posao napraviti ako strimer ide relativno polako, diskretno, ne po samoj površini vode. Ljeti je to sasvim druga priča. Ne može ići prebrzo, ako naletimo na doista aktivno jato usred lova. Predvez za lov bolena treba biti najduži s kojim možemo kontrolirano zabacivati. Ne kraći od tri i pol metra, a tko može i zna ne bi trebao kraći od pet. Vršni promjer može biti i 0,18 milimetra. Tamo gdje su veće ribe 0,23 milimetra fluorcarbon je optimalan izbor. Bolen nije borbena riba, ali udarac i prvi bijeg nizvodno mogu biti nezgodni. Ako ulete u jaku struju mogu odjuriti desetke metara nizvodno. Nije lijepo pustit ribu da na kraju ode s komadom željeza u ustima. U prilog predveza s nešto većim vršnim promjerom ide činjenica da on pomaže lakšem bacanju većih zrakootpornih strimera.

Bolene je često praktičnije loviti lakšim dvoručnim štapom koji omogućava opušteniji ribolov na daljinama preko 20 metara

Učenje lova dvoručnim mušičarskim štapom dodatni je izazov u lovu na bolena po većim rijekam tipa Save, Drave ili Kupe

Bolene možemo vrlo uspješno loviti jednoručnim štapom i laganijim dvoručnim mušičarskim priborom. Oba pribora imaju prednosti i mane. Najveća prednost laganijeg dvoručnog pribora klase 5 ili 6 je što možemo komotnije loviti na većim daljinama. Obično na kakvih 25 do 30 metra, ali po potrebi i znatno dalje. Druga prednost je što tu daljinu postižemo i s vrlo malo slobodnog prostora iza sebe, kraj visoke ili granjem obrasle obale, iz vode ili po prilično jakom vjetru. Mana dvoručne tehnike je što proizvodi različite probleme na kraćim udaljenostima. Ako su ribe bliže od kakvih 15 metra dvoručni štap definitivno više smeta nego koristi. Nedostatak ove tehnike je što traži znatno više učenja prije nego što postane ribolovno primjenjiva. Neki ljudi nauče osnove u par mjeseci i zatim opušteno love ribe dok se drugi s dvoručnjakom ne sastanu godinama. I u bacačkom i u ribolovnom i u, hajmo to pristojno reći, filozofskom smislu. Dvoručni štap služi im primarno za glumatanje "veličine" pred neupućenom publikom. Jednostavno, ta tehnika traži više vremena, nije za svakoga, no upravo to predstavlja dopunski izazov.

Lov jednoručnim štapom do kakvih 20 metra daljine se lakše nauči. Kada su boleni blizu i ribič iza sebe ima dovoljno prostora više od toga realno ne treba. Treba spomenuti da doista dobri bacači mogu jednoručnim štapom loviti i puno dalje, iz raznoraznih nezgodnih situacija, no čak i njima takav je ribolov više tlaka nego veselje. Druga prednost jednoručnih štapova je što ne traže veće investicije. Možemo umlatiti hrpu novca u štapove, ako nas to iz nekog razloga veseli, no praktično gledano, svaki štap kojim strimeriramo pastrve dovoljno je dobar i za bolene bez obzira na njihovu veličinu. Ne treba kupovati ništa posebno. Orjentacije radi, riba od pet šest kila jednoručnom peticom ide van bez ikakvih problema. Velika praktična prednost jednoručnog štapa je što lagana struna puno manje plaši ribu. Usporedbe radi, dvoručna klase 5 bila bi u jednoručnoj klasifikaciji negdje u rasponu od 8 do 9. Na vazi, jednoručna struna petica je dakle malo manje nego dvostruko laša od dvoručne. To je jako velika razlika. Ako su boleni u opreznom modu, ta razlika u težini strune može biti značajna. Spomenuli smo već, kako bi od ribe prikrili pad strune koristimo dugačke predveze. Oprez, padne li mušičarska struna preko bolena, oni ne grizu.

Nakon što pastrvaš prvi puta ulovi bolena koji ima ovakav rep, njegov će se sustav vrijednosti riba nepovratno promijeniti

Bolen je riba čija se brojnost drastično smanjuje iz godine u godinu. Ne samo na Savi koja trenutno još uvijek slovi kao najbolja voda, već i na drugim rijekam i jezerima. Teško je odrediti uzrok, vjerojatno ih ima više, no sasvim sigurno utjecaj ribiča je znatan. Ne samo onih koji vrijedne sportske ribe nemilosrdno trpaju u vreću, već dijela ulovi & pusti ekipe koji je razvio lošu i nastranu naviku da doslovno sve što ulovi slika do iznemoglosti. Snimiti za uspomenu tu i tamo koju ribu je OK. No, bolen je vrlo osjetljiva riba i ne bismo ga trebali držati van vode duže od pola minute. Sve preko toga značajno povećava rizik od uginuća. Nažalost, tu sam žalosnu činjenicu naučio ne samo iz knjiga već i iz prakse, nalazeći tuđe, ali i ponekad i svoje ribe mrtve nasukane na sprudove poslije fotografiranja. Iako to već dugo ne radim, iskreno žalim zbog tih riba. Danas bolene vrlo rijetko podižem iz vode. Ne zaboravimno, ako nam je do plemenitosti stalo, pola minute je mjera nakon koje držeći bolena van vode ili valjajući ga na suhom po šljunku ili kamenju činimo nepovratnu štetu. Veliki bolen star je desetak možda i više godina. Kada ih jednom pomlatimo, namjerno ili slučajno, nećemo ih lako nadomjestiti za razliku od vrsta koje se uzgajaju u ribnjacima. (alp)

Puštanje ovih lijepih riba sastavni je dio ribolova, dok bi njihovo držanje van vode i fotkanje trebalo skratiti na minimum