Lanjske uspomene iz doline rijeke Gacke

Sivi zimski dani, ne baš ugodni za ribolov, pravo su vrijeme za prebiranje i inventuru fotografija od prošle ribičke sezone. Jedne fotke idu u smeće, kako ne bi zauzimale mjesto u računalu, druge u trajnu arhivu. Uvijek se među njima otkriju i neke zaboravljene, koje doista poprave naše smrznuto raspoloženje

Ušće Kostelke u Gacku odlično je mjesto za ribolov, ali - zahvaljujući klupici - i savršeno mjesto za predah od ribolova

Kopsin zavoj na Gacki nizvodno od hotela desetljećima je na glasu po ulovima velikih potočnih i kalifornijskih pastrva

Prošle sezone na Gacki ulovilo se relativno dosta pravih domaćih pastrva s malo crvenih i tek pokojm crnom pjegom

Ljetnje šetnje dolinom Gacke u predjelu zvanom Bare, koji kilometar uzvodno od hotela u Ličkom Lešću (Snimio: Z. Šavor)

Neizvjesna igra s dobrom potočnom pastrvom prevarenom imitacijom minijaturne lutke Simulliuma (Snimio: Z. Šavor)

Na Gacki smo ove godine ulovili i pustili neuobičajeno puno potočnih u klasi 55-60 centimetra (Snimio: Z. Šavor)

Gacka je i u post-sezoni standardno odlična

Zakonodavac je odlučio da kalifornijska pastrva u Gacki nema lovostaj pa je ribolov time dozvoljen cijelu godinu. No, mnogi su ribiči navikli da se u ovo doba godine više ne lovi. Presing na vodu je manji, pa u pojedine toplije jesenske dane ribolov može biti neobično zabavan. Puno akcije i poneka doista dobra riba

Ovaj za Gacku prilično atipični kameniti teren nizvodno od Oreškovića mosta ponekad krije poneku doista dobru pastrvu

Sasvim pristojna kalifornijska pastrva od preko 50 centimetra dužine bila je dobro skrivena u dubinama iza velikog kamenja

Jedan od razloga zašto se isplati biti članom ŠRU "Gacka" iz Otočca je mogućnost ribolova nakon što su ostale vode s pastvama zatvorene. Naime, članovi ovdje mogu loviti nakon početka lovostaja na potočnu pastrvu. Love se naravno kalifornijske pastrve, kojih trenutno ima u izobilju zahvaljujući nedavnom poribljavanju. Većinom su to standardne ribnjačke porcijašice, koje grizu na sve i svašta, no zalomi se i po koja stara pedesetka. Ne mogu se izbjeći ni ulovi potočnih pastrva, nazvali to srećom ili nesrećom. Ribe se naravno puštaju, premda tko želi može zadržati kalifu propisane mjere u donjem toku gdje je uzimanje ribe dopušteno. U mom slučaju nebitno, jer sve ribe u Gacki puštam bez obzira na doba godine i veličinu. Ne volim ih ni podizati van vode zbog slikanja u nadi da će jednog dana možda narasti do dimenzija kakve pamtim iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih sam godina ulovio relativno dosta pastrva 60+, ali one prave prasice nisam viđao. Domaći kažu da ih ima. Optimist sam pa vjerujem kako nisam imao sreće.

Voda u donjem toku Gacke je mirnija i znatno dublja, ribe se puno teže vide i love pa mnogi pogrešno misle da ih ni nema

Nedavno ubačene kalifornijske porcijašice dobro su se aklimatizirale pa nam krate vrijeme u potrazi za ozbiljnom pastrvom

Velika većina ribiča na Gacki lovi u gornjem toku, od Prvog mosta uzvodno. Nema sumnje tu ima i naviše riba. Prvenstveno zato što se taj dio najbolje čuva i najviše poribljava. Međutim, u nadi da ću u jadnog dana isčeprkati pravu veliku ribu kakve sam nekad povremeno viđao, svake godine volim obići terene oko Četvrtog i Petog mosta, pa i dalje nizvodno prema Otočcu. Ribolov ovdje zna biti frustrirajuće dosadan. Prirodne ribe i one koje su u rijeci preživjele nekoliko godina vrlo se teško love. To su nepregledne dubine u kojima se ne nazire dno. Pastrve se rijeđe dižu na površinu ili u zicer poziciju pogodnu za lov nimfom na viđeno.

Trenutno ima dosta ubačenih kalifa pa nije tako dosadno kako obično. Inače je to monotono pretraživanje terena s relativno malo akcije. Tonuće strune, velike otežane muhe, puno mahanja u prazno i hodanja. Dubinsko oranje, tako se to zvalo 80-ih. To definitivno nije priča za ribiča koji voli uloviti puno riba. No, kada prava mama nenadano opali iz zelene dubine sve se zaboravi. Odlučite li se zaputiti u ekspediciju donjim tokom Gacke, pripazite jer u nekoliko ograđenih parcela slobodno jurcaju prilično veliki kućni ljubimci ne baš dobre ćudi. Pukom srećom nisam stradao. A malo je falilo. Gazda je u zadnji čas vidio da mu se psić malo zaigrao.

Pogled na Oreškovića most (tzv. Četvrti most) koji je polazna baza za one koji se žele pozabaviti dubinskim oranjem Gacke

Ova netom puštena kalifornijska pastrva bila je dovoljno ljubazna pričekati da je kulturan način lijepo fotografiramo

U "ludo vrijeme" u dubinama ispod petog mosta isprobavali smo i "lude" muhe. U vrijeme kada je Gacka bila na vrhuncu slave jasno su se razlikovale dvije kategorije ribiča. Prvi su lovili ribe koje vide finijim priborom, bavili se proučavanjem hrane pastrve i muha koje ju oponašaju. Ti su obično ulovili više riba i držali se uzvodnog dijela rijeke. Druga kategorija ribiča bili su čista suprotnost. Jači štap, predvez 0,25 mm i muhe koje su se samo reda radi nazivale nimfe. Strimeri su bili službeno zabranjeni pa je sve veliko, teško i debelo bilo "teška nimfa". Ti su dečki lovili upornim sitematskim pretraživanjem dubina nizvodno od Trećeg mosta. "Dubinski orači" lovili su manji broj riba, ali je svako toliko neko od njih prošetao s pastrvom klase 70+. Pričalo se i o većima. Iako se na prvi pogled ne čini tako, ovakva ribička taktika i tehnika nisu jednostavne. Puno je tu sitnih trikova i još više jako dobrog poznavanja Gacke. S nešto modernijim muhama, priborom i pristupom problemu ne škodi probati ni danas. Tko je uporan ulovit će povremeno dobru ribu.

Za pretraživanje dubljaka nizvodno od Petog mosta poslužili smo se muhama drugačijima od uobičajenih za lov na Gacki

Priča o Gacki u post-sezoni nije kompletna bez potočnih pastrva. Njih, dakle, sada ne smijemo loviti, ali mamci koje one vole isti su kao i za kalifornijsku pastrvu. Nema šanse da se ne ulovi poneka. Odgovoran ribič treba imati na umu da su to ribe koje se sada intenzivno spremaju za mrijest, a o njihovom zdravlju i kondiciji ovisi budućnost Gacke kao ribolovne vode. Svaka čast kalifornijskim pastrvama, lijepo je i njih loviti, ali velika potočna je ono što ovoj rijeci daje i ribičku i tržišnu vrijednost. Turizam, prihodi ljudi koji se bave iznajmljivanjem soba i ugostitelja izravno ovise o tome koliko tih riba u Gacki ima. A nema ih previše.

U svakom slučaju neusporedivo manje nego nekad. Zakon je takav kakav je. No, ono najmanje što svako od nas može učiniti je da se prema tim ribama obzirno ponaša. Najbolji način čuvanja je da ih prije puštanja ne podižemo van vode duže od nekoliko sekundi. Držanje pastrva predugo van vode, stiskanje suhim rukama, valjanje po blatu ili kamenju je u suštini isto što i trpanje riba u vreću. Fotografirati ponekad poneku ribu je donekle prihvatljivo. Ljudski je tu i tamo pohvaliti se ulovom. No, natezati doslovno baš svaku ulovljenu ribicu ispod mjere gurajući je u objektiv niti je lijepo, niti je pametno, niti će civilizirani ljudi to sa odobravanjem primiti. U mnogim zemljama to je i kažnjivo. Nadam se jednog dana i kod nas. U međuvremenu čuvajmo naše ribe - u vodi. (alp)

Kako potočne pastrve ne znaju da su u lovostaju, tako ni "ludim" muhama nisu praštale

Čari društvene ribičije na Krki kod Šmihela

Bolje od dobrog ribolova mušicom može biti samo to isto, ali u dobrom društvu. Ako se društvo veselih ljudi i dobar ribolov poklopi s mjestom gdje se može nešto pristojno prezalogajiti, pa i umjereno gucnuti, dobije se ugođaj baš kakav smo Miro, Krešo, Zdravko i moja malenkost imali u prošle nedjelje Sloveniji

Na Krki se ulovilo i nekoliko pristojnih ribica dok je najveća bila ova kalifornijska pastrva koja je završila u Mirinom podmetaču

Iako na prvi pogled djeluje skučeno u Krki ima dovoljno riba pa se ni u jednom trenutku nismo morali gurati i boriti za mjesto

Jedna azijska poslovica kaže da se vremenom zaborave mjesta i događaji s putovanja, a zapamte samo ljudi koje smo sreli na putu. Istina! Zaboravio sam bezbrojne ribe i mnoga mjesta koja su mi puno značila, a zapamtio ljude. Čak i one koji nisu zaslužili biti zapamćeni. Ipak, ne zaboravljaju se ni baš sva mjesta. Jedno od takvih je slovenska Krka oko Žuženberka, prva veća rijeka na kojoj sam prije 40-ak godina samostalno ribolovio mušicom. Nisam nešto posebno ulovio, ali bilo je baš lijepo. To sam dobro zapamtio. Kasnije sam dosta lovio na toj rijeci, u gornjem toku kojim gospodari Zavod za ribištvo Slovenije, ali vrlo rijetko na terenima nizvodnije.

No, naš nedjeljni izlet nije ni bio povezan s tim davnim uspomenama već ponovo s ljudskim faktorom. Naime, kada su Zdravac i Miro predložili da se pridružim izletu na Krku, u početku nisam bio osobito motiviran. Tek nakon što sam čuo da na to mjesto u posljednje vrijeme redovito dolaze i dvojica starih poznanika - za koje pouzdano znam da neće ići negdje gdje nema riba, ali ni tamo gdje su ribe jedini sadržaj u ponudi - nisam oklijevao. Idemo! Tu mora biti nešto. Cijelu je priču slušao i treći prijatelj Krešo. Možda zbog nadobudnog načina kako smo dogovarali izlet, možda zbog bijega od poljodjelskih radova na vikendici koje bi inače trebao obavljati idućeg dana, i on se priključio se ekipi. Sve je mirisalo na odličan ribolovni dan u veselom društvu.

Iako minimalan vodostaj nije idealan za ribolov na ovoj kraškoj rijeci, ulovili smo dosta pastrva različitih vrsta i veličina

Krka je za ljetnjih mjeseci prekrivena algama kojih je prije 40 godina bilo puno manje. Vjerojatno su posljedica onečišćenja

Put od Zagreba do Izletniške kmetije Meden u Šmihelu kod Žuženberka, koja je baza za kupnju ribolovne dozvole i sve popratne sadržaje, traje približno sat i pol. Krenemo autoputom za Ljubljanu pa na izlaz Trebnje prema Žuženberku. Od tog mjesta lokalna cesta dalje prati Krku pa se bilo kojim sporednim putem možemo spustiti do vode. Riba ima svugdje. No oprez, u Sloveniji nije običaj parkirati gdje god nam padne na pamet. Posebno ne na privatnom zemljištu bez dozvole vlasnika. Mogućnost komotnog parkiranja je još jedan razlog više da s glavne ceste skrenemo za putokazom prema Šmihelu pa odmah iza mosta u kmetiju Meden.

Izletniška kmetija je manje više ono što se u Hrvatskoj naziva seoski turizam. Ugodna opuštena atmosfera, vlasnici ljubazni, domaća hrana odlična, cijene pristupačne. Gosti pjevaju, sviraju, vesele se, love ribu, djeca se brćkaju u rijeci... Hoćeš nećeš ne može se ne primjetiti razlika u slovenskom i hrvatskom životnom standardu običnih ljudi. Kod nas mnogima više nije do pjesme i zabave. Kmetiji jedino što fali je kakva soba za noćenje, za slučaj ako bi pojedinci navečer bili malo preumorni za vožnju. Na vodi i friškom zraku takve se nepredvidive stvari ponekad znaju zalomiti gospodi i avanturistima. Ne nužno njihovom krivnjom. No, što je tu je.

Od ribolovnih propisa bitno je znati da u ovom reviru kojim upravlja Ribiška družina Novo Mesto postoje dvije vrste dozvole. Za ribiče koji ne žele nositi ribu cijena je 30 eura, a za one koji žele zadržati ulov cijena je 35 eura. S ovom drugom dozvoljen ulov su tri ribe, jedna potočna i dvije kalifornijske pastrve. Samo jedna riba može biti duža od 50 centimetara. U oba slučaja dozvoljen je samo ribolov umjetnom muhom s udicom bez kontra kuke. Nisu dozvoljena otežanja na predvezu. Za ribiče koji uzimaju ribe, još jedan vrlo bitan detalj po kojem se slovenski propisi razlikuju od naših. Nema "ulovi i pusti" nakon što se zadrži dozvoljeni dnevni ulov. Primjeti li vas slučajno neki lokalni ribič da ste uzeli tri ribe, a dalje lovite i puštate možete imati ozbiljne neugodnosti i probleme koji uključuju dolazak policije. Ne ovom prigodom, ali ranijih godina, neki su poznanici platili zbog ovog prekršaja masne kazne.

Što se ulova tiče, on na Krki u značajnoj mjeri ovisi o poribljavanju. Prirodnih riba ima, ali ne baš previše. Te se ne love lako i za njih se treba dobro nahodati. Poribljene ribe su relativno borbene i pristojnog izgleda. Brojnost i veličina ovise o tome kada su i kakve puštene. Većinom je riječ o konzumnoj veličini, no ima starih matica tipa dvije tri kile pa i više. Te nije problem uloviti, ali ih je problem naći. No, tko se potrudi neće biti razočaran. Na zadnjem izletu mi smo imali posla s nekoliko debelih, a vidjeli smo i druge koje su ulovili slovenski ribiči. Realno, takvi ulovi nisu ni blizu prirodne potočne, no malo gotovanstva u ribolovu ponekad ne škodi. Popiješ borovniček, uloviš par manjih pa onda jednu debelu kalifu. Poslije ručka i doze cvička nastavak. Navečer opet ribičke priče i legende. I što ćeš bolje. Dan takve opuštene zabave ukupno, sa svim uračunatim troškovima na bazi četiri osobe, ispadne oko 50 eura.

Ovakav teren potpuno bezazleno izgleda, no čak i ljudi trijezne glave, koji ga vrlo dobro poznaju ponekada nehotice završe u vodi

Krka u dijelu toka  oko Žuženberka ima sedreno dno koje je vrlo nezgodno, ponekad i opasno za hodanje. Nije sklisko, tako da s te strane nema nikakve opasnosti, no porozno je i izgleda kao sir ementaler. Na mjestu je duboka do gležnja, no samo korak dalje može se propasti u rupu dubine pola metra veličine stopala. A rupa se ne vidi jer je prekrivena algama. I dok smo odmorni i maksimalno prisebni hodanje po ovoj vodi traži najveći mogući oprez. Treba doslovno pipati nogom svaki korak. No, ako je ribič umoran, posebno ako se prethodno malo zaigrao u restorančiću do, kupanje je najblaže što se može dogoditi. Ne znam koliko je ljudi slomilo nogu hodajući Krkom, no autoru ovih redaka, koji je na ribolovu uvijek trijezan k'o curica, u više je navrata vrlo malo falilo. Sa posljednjeg sam se izleta vratio s mokrim gaćama, lijepom masnicom na potkoljenici i zalivenim foto-aparatom. Trenutno je u loncu s rižom, što je dosta dobra metoda za odvlaživanje, nakon što se odmah izvade baterije. Nadam se da će aparatić preživjeti. Noga je čini se u redu.

Ribolov s mostova je u Sloveniji zabranjen, no osmatranje terena i davanje koordinata kolegi koji lovi može biti vrlo korisno

Taktika ribolova na Krki ne razlikuje se bitno od one na drugim vodama u kojima dominiraju ubačene ribe. Općenito nije posebno zahtjevna. Ne traži poseban pribor, virtuozno izrađene muhe ili bacačke vratolomije. Uz minimum pažnje, ribama se komotno prilazi na manje od 10 metra. Ubačene ribe vole se grupirati na pojedinim mjestima tako da je poznavanje terena velika prednost. No, i bez predznanja, pri minimalnom vodostaju čitanje vode ovdje nije problem. Dubljaci, pjenušavi brzaci, usjeci dna i stijene koje stvaraju tišake sigurna su mjesta. Čak i ako je neki ribič lovio neposredno prije nas. Ako pak znamo vidjeti samu ribu u velikoj smo prednosti. Stoga ne zaboravite polarizacijske naočale. Moja taktika lova ubačenih riba bila je da uvijek pokušavam raditi ono što drugi ribiči na određenom terenu ne rade. Recimo, vidim li da većina lovi nimfom, lovim strimerom i obrnuto. Slično činim i po pitanju boje. Vidim li da kolege oko mene češljaju vodu tamnim velikim lovit ću malim svijetlim i obrnuto. To kod ubačenih riba definitivno pali, premda ni malo sreće ribiču nikad nije na odmet.

Zdravko je u početku krenuo s malim ribama, no vrlo brzo se prilagodio novom terenu i počeo pronalazit konkretne pastrve

Što se tehnike lova tiče, ako su ribe nedavno ubačene, moje je prvi izbor strimer veličine 4-5 centimetra. Treba ga voditi što je moguće sporije jer ubačene ribe nemaju nikakvog iskustva u lovu na živi plijen. Što ide prebrzo one žele, ali vrlo često ne znaju uhvatiti. Pritom često promašuju. No, čak i ako ga zgrabe i ne zakvače se ne treba se uznemiravati. Pričekajte minutu dvije, držite ribu na oku i ona će zagristi ponovo. Jednom prigodom, iako to nije bilo na Krki, jednu sam pastrvu od oko dvije kile ulovio i pustio tri puta u rasponu od samo pola sata. Za tako što s prirodnom ribom nema šanse, a i ubačene ribe koje prežive dođu k pameti za desetak dana. Iako su i tada relativno lak plijen ribiču koji zna što radi. Za ribe koje su duže vrijeme u rijeci, bolji je način lova nimfom. Umakanje nimfa češkim stilom je uspješno, u to nema sumnje, no smatram ga dosadnim. Radije lovim nešto dalje. Kretanje nimfe i ugriz kontroliram manevrirajući položajem mušičarske strune na vodi. To je možda teže izvodivo, ali je i puno zabavnije za moj ukus.

Ribolov suhom muhom nije isključen, no ulov zaostaje za nimfom i strimerom. Suha muha može biti dobar način za ulov prirodne ribe neposredno pred mrak. Što se ubačenih riba tiče pokrenut će većinom male. One veće obično nisu zainteresirane za stvari koje plivaju površinom vode. No, nađe se izuzetaka. Korisna praktična informacija za takve prigode je da se ne treba puno baviti izgledom muhe. Nešto veliko i upadljivo obojeno može biti privlačnije nego mala fino napravljena muha kakvu koristimo za prirodnu, selektivno nastrojenu ribu. Jednom prigodom gađao sam jednu takvu ribu svim mogućim bubama koje su letjele uokolo. Tek kada sam jasno vidio kako je poklopila neki list koji je pao na vodu shvato sam poantu. Najveća suha muha, velika kao leptir, koju sam joj dobacio trenutačno je obavila posao. Samo takve su zgode rijetke. Mali strimer i veća nimfa obično su bolji izbor.

Dugogodišnji ribički prijatelji Zdravac, Miro i Krešo na kraju prvog ribolovnog poluvremena na rijeci Krki u Sloveniji

Miro objašnjava Zdravcu što je bilo s njegovom velikom pastrvom koju nam je ljubazno pokazao nakon što ju je skoro ulovio

Najveća riba koju smo ulovili imala je pristojnih 60 centimetra dužine i po slobodnoj procjeni kakvih dvije i pol do tri kile težine

Jedna od velikih zabluda moje mladosti bilo je nošenje narezaka i raznoraznih konzervi na ribolov. Ne toliko zbog uštede u novcu već zbog uštede na vremenu, kako bi lovio duže. To nije bilo ni zdravo ni pametno. Srećom, družio sam se, među ostalim, i s pametnijim ljudima koji su me pomalo preodgojili po tom pitanju. Naučio sam da je vrlo lijep i ugodan dio ribolova ručak ili večera, ovisno kako smo taj dan raspoloženi. Pronalaženje dobre klope i ugodnog mjesta za ribički obrok nije jednostavno kako što se možda čini. Imali smo po tom pitanju i vrlo loših iskustava koja su završavala tako da smo platili, a pojeli jedva koji zalogaj. Te koji bi nam to prodali to nije ni malo smetalo. Jedna od svjetlijih točaka našeg ribičkog izleta na Krku kod Šmihela bilo je spomenuto kmečko gospodarstvo. "Ajnc a" klopica u domaćem stilu koja je sigurno jedan od razloga da svratimo ponovo. Ništa preotmjeno i preskupo, ali fino napravljeno i brzo gotovo kraj same rijeke. Gusta juhica od gljiva posebno. To bih i kod kuće bez problema jeo svaki dan. Od juhe, nekoliko vrsta mesa, salate, nekoliko završnih tekućih dodataka i pristojnim tringeltom za gazdaricu, to nas je veselje ispalo 15 eura po osobi.

Kućica u gornjem desnom kutu slike mjesto je gdje se vrlo dobro jede, u ugodnom ambijentu i po vrlo prihvatljivim cijenama

Nakon početnog ispiranje grla i domaće juhe od gljiva, dečki su odlučno udarili po konkretnom: piceku, pajceku i štruklima

Žrtva ovako napornih ribičkih izleta, čak i na kraćim relacijama, uvijek je onaj koji vozi. Konkretno je u našem slučaju to bio Miro. Njemu poslije Krke doista nije bilo lako. Najbolje što možemo učiniti kolegi koji vozi, kako bi smo mu malo olakšali muke, je ostati budan i pričati putem o bilo čemu. Ako je potrebno predložiti i kakvu kavicu ili odmor na putu. Pošteno moram priznati, još do prije koju godinu nisam baš bio najsvjetliji primjer po tom pitanju. No, nakon što sam malo usporio ribolovni tempo, uveo kratki popodnevni odmor, situacija se sa spavanjem značajno popravila. Pouka je da ne treba forsirati stvari. I na našem posljednjem izletu član ekipe koji je imao najbrži tempo tijekom dana "razmišljao" je zatvorenih očiju dobar dio puta noću do Zagreba. Nisam siguran ni da bi ga otvaranje konzerve s njegovim omiljenim šumećim napitkom vratilo u budno stanje. Nema veze, sam je kriv za brojne važne propuštene informacije o napretku čovječanstva, klimatskim promjenama, ribama i ostalom. (alp)

Poslije ručka Krešo je stigao najdalje, do granice dokle se vodom može, te dodao da će se po potrebi popesti i preko ove stijene

Gurgler kojem bolen i veliki klen ne praštaju

Mušicom ne lovimo zato da po svaku cijenu ulovimo što više riba već zato što nam je taj način zabavniji od drugih. Daleko od toga da je ribolov varalicom, plovkom ili utegom na dnu manje vrijedan. No, zabaciti muhu koju smo sami izradili na 30-ak metara i domamiti na površinu krupnu ribu ostaje nešto posebno

Tipično divlji napad bolena na Gurgler u ribolovu dvoručnim štapom na brzacima Save nizvodno od Zagreba (Snimio: Z. Šavor)

Gromoglasan pljusak na površini i trzaj štapa prekinuli su me u opuštenom gacanju savskim brzacima nadomak Zagrebu. Krasan dan. Ljeto s lagnim mirisom jeseni, žubor rijeke, cvrkut ptičica i praćakanje ribica na površini... Savršeni uvjeti za ribolov laganim dvoručnim štapićem koji po potrebi omogućuje ležerno bacanje kakvih 30-ak metara. Dok struna tako lijepo putuje zrakom svi problemi, brige i nedaće nestanu. Uživio sam se u "Snake Roll" zabacivanje kada je gore pomenuta riba pokvarila tu savršenu bacačku meditaciju. Nakon kraćeg natezanja bolenčić je bio pod nogama. Lijepo! Šacama ga na kakvih 70 centimetara. Klješta za udicu i slobodan je. Krivac za njegovu zlu sreću tog dana bio je zelenkasti Gurgler napravljen od sintetičkih niti i tvrde spužvice. Muha kojom sam na Savi proteklih desetak godina polovio blago rečeno tonu riba. Nije da nisam lovio i ulovio na druge muhe, drugih boja i ponašanja. No, ova se vremenom iskristalizirala kako najbolja. Vezanje i konstruiranje muha sastavni su dijelovi ribičke vještine.

Osim što je samo po sebi zabavno, vezanje muha predstavlja značajnu prednost u odnosu na ribiče koji muhe kupuju. Ljudi koji vežu muhe prisupaju vezanju na različite načine. Neki bez puno razmišljanja kopiraju tuđe radove. Neki pokušavaju napraviti izgledom što vjerniju imitaciju riblje hrane. Moja je filozofija vezanja malo dugačija. Tuđi su mi radovi zanimljivi, ali ih nikad ne primam zdravo za gotovo i kopiram bez razmišljanja. Uvijek napravim nešto svoje, analizirajući vrline i mane muha koje procjenim zanimljivima. Drugo, ne vežem muhe koje traže previše vremena. Pet, maksimalno deset minuta je vrijeme koje potrošim po komadu. Pritom mi je bitno da ne koristim skupe i teško dostupne materijale; da je muha otporna na habanje; da se lako podiže sa vode i lijepo baca. Što se izgleda tiče, pazim da veličinom, oblikom i samo donekle bojom sliči prirodnoj hrani, ali pri tome ne marim previše za estetiku i detalje tipa "okice i šljokice". Na temelju bogatog praktičnog iskustva i brojnih ulova mislim da ribama to nije previše bitno.

Ovakav Gurgler od sintetičkih niti i tvrde spužvice oblikom i ponašanjem oponašat će panično kretanje ribice na površini vode

Međutim, ono što smatram doista bitnim je način kako se muha ponaša na vodi u ribolovu. Što će mi savršena imitacija nekog prirodnog uzora koja se u ribolovu ne ponaša onako kako se taj prirodni uzor ponaša. Recimo, savršena hiperrealistična imitacija kukca koji pliva na vodi, ali je napravljena tako da tone ili pliva naopačke? Dobra lovna muha treba se na vodi ponašati onako kako se ponaša ono što izgledom predstavlja. Savršeni primjer takve ribičke i vezačke filozofije je Gurgler prikazan na slici gore. Prototip Gurglera napravio je ugledni američki ribič, vezač muha i pisac Jack Gartside prije dvadesetak godina. Muha je, ovisno o izradi, mogla predstavljati kozice, račiće i ribice, no ono doista novo i bitno bilo je njeno originalno ponašanje. Do tada su bile poznate muhe koje pri potezanju površinom rade val "V" oblika i poperi koji bućkaju. Gurgler je po konceptu nešto između. Reže vodu i ostavlja val, no po potrebi tu i tamo bućne, samo puno diskretnije od poppera. Izvorno je napravljena za lov u moru, no kasnije se u mnogobrojnim drugim verzijama dokazao u lovu mnogih površinskih ribljih grabežljivaca širom svijeta. U našim prilikama, među ostalima, i bolena.

Za izradu ove jednostavne umjetne muhe potrebna je udica, nešto sintetičkih niti, tvrda spužvica, konac, škarice i malo ljepila

Originalna, kao i bilo koja druga verzija Gurglera, poslužit će odlično u lovu bolena i klena. Isprobavao sam različite tehnike vezanja, kombinacije prirodnih i umjetnih materijala. Svakom se ulovilo, ali samo ako je muha radila na površini na gore opisan način. U igri je bila prirodna dlaka raznih živina, perje, posebno marabou. No, vremenom sam sve prirodne materijale zamijenio sintetikom, a tehniku izrade znatno pojednostavio i skratio u odnosu na original. Izrada mog bolenskog gurglera stane u nekoliko rečenica. Dakle, uzmite udicu broj 2 ili 4, bilo koju, ali po mogućnosti što tanju. Kod luka udice kao "rep" svežite busenčić koji se sastoji od mješavine Slinky fibera (sintetičke niti) i Angel Haira (tanke lamete). Preko toga učvrstite traku Foama (tvrde spužvice). Napravite čvor i kapnite kap trenutnog ljepila. Vrat udice ostavite praznim. Kod ušice udice vežite na isti način busenčići iste mješavine sintetičkih niti tako da se malo preklopi sa prvim. Preklopite foam, vežite završni čvor i fiksirajte ga trenutnim ljepilom. Slijedi šišanje. Izvadite muhu iz škripca, oblikujte siluetu ribice i formu glave prema slici. I to je to. U početku će ići malo sporije, kasnije je to pet minuta posla.

Bolen od oko 80 centimetra dužine danas je rijetkost, no nekad je bio uobičajen ulov na terenima oko Zagreba (Snimio: Z.Šavor)

Kao najbolje kombinacije boja pokazale su se: drečavo zeleni Slinky+zlatni Angel Hair+bijeli Foam; bijeli Slinky+srebrni Angel Hair+bijeli Foam; svjetlo sivi Slinky+srebrni Angel Hair+sivi Foam. Bilo je ulova i na druge boje uključujući i na potpuno crnu, no zelenko sa slike gore je moj prvi izbor za Savu. Materijale možete naručiti poštom iz Taimena, Bogdana, AOS-a, Hegera ili neke druge tvrtke koja prodaje materijale za vezanje. Za investiranih 20 eura možete napraviti više od stotinu gurglera. Ako je i to puno, Angel Hair prodaje se u predbožićno vrijeme i u našim trgovinama, dok foam možete naći u bolje opskrbljenim knjižarama. Koje su prednosti ovako izrađenog gurglera? Prvo, brzo je gotov i teško se raspadne. Drugo, vrlo je prozračan i lagan, ne pije vodu pa se vrlo lijepo baca preko glave kao i spey tehnikama dvoručnim štapom. Gurgleri od  prirodnih materijala su po tom pitanju znatno lošiji. Treće, nikada se ne petlja oko udice što može biti problem s marabouom, lisicom i drugim prirodnim nitima. A lovi super.

Ako je riječ o bolenu, gurgler zabacimo oko 45 stupnjeva koso nizvodno u zonu gdje vidimo da ribe rade ili iz iskustva pretpostavljamo da se zadržavaju. Ako su bliže od 20 metra praktičniji je jednoručni štap. Ako su dalje bolje je loviti dvoručnim štapom i kratkim shooting headom skandinavskim stilom. Nakon što smo zabacili, ako ništa ne radimo, gurgler će zanošen strujom kliziti površinom poprijeko prema obali na kojoj stojimo i pri tome proizvoditi željeni val. Ako malo trznemo, napravit će dodatno diskretan "buć". Možemo se igrati s ritmom bućkanja. Kada je muha došla nizvodno povlačimo ju uzvodno skraćivanjem strune. Bolen može zveknuti i u prvoj i u drugoj fazi. Prepoznavanje ugriza je vrlo jednostavno. Vidi se, čuje i osjeti. Kontra ne bi trebala biti presnažna. Vršni predvez za lov gurglerima može biti od 0,20 do kakvih 0,28 mm, no 0,23 mm je možda najprimjereniji. Pretanak predvez neće biti dobar ne samo zbog riba koje ga mogu prekinuti već i zbog zabacivanja koje će biti bolje s nešto debljim najlonom ili fluorokarbonom.

Iako puna komaraca i teško prohodna bez mačete, gusta savska šikara u ovo doba godine može neobično lijepo izgledati

Klenova 50+ klase Gurglerom se nekad znalo uloviti na desetke dnevno, no danas smo zadovoljni ako ulovimo jednog pravog

Zanimljivo, ova se varijanta Gurglera pokazala iznimno uspješnom u lovu krupnih savskih klenova iako ne uvijek i ne na svakom mjestu. Ako se hrane kukcima koji plivaju površinom rijeke ili se drže dna nisu osobito zainteresirani. No, kada su im na jelovniku površinski kederi ovaj Gurgler "ubija". Za razliku od lova bolena bolje ga je povlačiti manje agresivno s dužim pauzama. Vrlo često će ga poklopiti i neposrdno nakon pada na vodu, bez ikakvih dodatnih cimanja i bućkanja. Posebno ako ribu vidimo pa joj možemo precizno zabaciti pod nos. Riječ je naravno o najvećim klenovima obično u rasponu od 50 do 55 centimetra. Ranijih godina znali su se zalomiti i veći, poneki čak i 60+. To su bile ribe debelo preko tri kile što je u svijetu klenolova ravno šaranu od 25+. Nakon što se Sava očistila i ubrzala protok takvih super kapitalaca praktički više nema. A i klenovi više nisu tako debeli.

Neki ribiči mušicom klena smatraju najgorim ribljim smećem, nedostojnim bilo kakve pažnje. No, dosta je teško utvrditi da li ti dotični klenove ne love zato što ih neće ili zato što ih ne znaju uloviti. Osobno nisam imao prilike upoznati nekog tko se mušicom nalovio klenova kategorije 50+ pa da mu se to nije svidjelo. Kako bilo, o ukusima se ne raspravlja. Posebno zanimljivo je što se Gurglerom ponekad, istina vrlo rijetko, u Savi može prevariti i amur. Možda mu ta muha oblikom i bojom nalikuje vrbovom listu, koje redovito brste, ili kakvoj algi. Kako je riječ o ribama obično dugačkim metar i više, praktički ih je nemoguće izvući čak i dvoručnim mušičarskim priborom za losose. Barem to autoru ovih redaka do sada nije uspjelo. Uspjeh je bio, osim samog griza, sačuvati sve bitne dijelove pribora neoštećene i na broju. Utjehe radi svaki takav dril bio je doživljaj za pamćenje. Ulovio sam svašta, ne vjerujem da postoji snažnija riba od savskog amura koji se zapuca u najveći brzak. To ne staje do Siska. A jedan će popustiti, prije ili kasnije... (alp)

Teren koji je nekad vrvio krupnim ribama i danas privlačno izgleda, no ribe su se odselile negdje nizvodnije prema Sisku

Oko kamena gdje je Sava u Hrvatskoj najuža

Samo 15-ak kilometra nizvodno od središta milijunskog grada Zagreba, ovo je mjesto komotno dostupno jedino čamcem. Nekad je do njega vodio put, no vremenom su ga progutale vrbe, divlji suncokreti, koprive i komarci. Pješice se ovdje probijemo teško, isključivo gacajući rijekom po minimalnom vodostaju

Za puni prikaz kliknite na sliku: 1- polazna točka do koje je moguć pristup automobilom; 2 - mjesto gdje je Sava najuža.

Od bijelog špornja do druge obale je samo 50-ak metara, skoro dvostruko manje od prosječne širine Save nizvodno od Zagreba

Ovo mjesto nije tajno. Iako je danas teško pristupačno, dobro je poznato većini stalnih ribičkih posjetitelja Save nizvodno od Zagreba. Tu su, negdje od sredine 80-tih do danas, ulovljeni bezbrojni smuđevi, somovi, boleni, amuri, šarani, klenovi... Međutim, ono na što mnogi od nas nikad nisu obratili pozornost je širina rijeke. Gotovo sigurno, na ovom je mjestu pri manjem vodostaju Sava najuža u svom hrvatskom dijelu toka. Na ovaj me je zanimljiv prirodopisni detalj na jednom ribolovu upozorio poznati zagrebački ribič Milan Rabatić. Bilo je to poprilično davno, još u vrijeme kada me takve stvari nisu previše zanimale. Bitno je bilo samo da ribe grizu, a toga je i uzvodno i nizvodno od ove zanimljive točke bilo u izobilju. Koga briga za zemljopis, širinu rijeke i slične gluposti. Danas malo drugačije razmišljam. Sam lov riba više nije najvažniji. Uživam u promatranju rijeke, divljih životinja poput orla, dabra ili srna koje ovdje viđam, lijepom zabacivanju mušice i raznim dugim stvarima vezanima uz Savu. Jedino kormorane ne volim. A riba ako bude bude.

Satelitski snimak gore napravljen je po vrlo visokom vodostaju tako da se na njemu ne vidi ovaj sprud između dvije crvene točke

Riba, svih po redu, na ovom potezu još ima premda znatno manje nego prije samo pet godina. Uloviti dvije tri dobre je uspjeh. Prije 20 i više godina moglo ih se uloviti na desetine dnevno. Budući da me razni neobični detalji vezani uz krajeve gdje ribolovim vesele i puno više zanimaju nego nekad, odlazak na mjesto gdje je Sava najuža postao mi je ustaljeni običaj. Neka vrst ribičkog hodočašća. Djelom zbog savršenog prirodnog mira koji ovdje vlada, djelom zbog pristojnih bolena i klenova koje ulovim mušicom, dijelom zbog uspomena na neka stara dobra vremena i ljude s kojima sam se svih prošlih godina ovdje družio. Većina ih se razišla i uopće se više ne bave ribolovom. Smatram se sretnikom zato što me ribolov još uvijek više veseli od gledanja u mobitel ili sjedenja u birtiju. Premda se i ovo drugo zna zalomiti. Bonus u ovom izletu je skidanje kila, kojih sam nakupio malo previše, a hodanje rijekom manje je dosadno od pedaliranja bicikla. Naime, posjet ovoj poziciji fizički je zahtjevna ekspedicija čak i čamcem, a pješice pogotovo. Koja se kilica iznoji htjeli ne htjeli. Nešto i komarci popiju premda im se sigurno nakon toga štuca. A i malo krivudavo lete.

Ovaj je teren savršen za ribolov dvoručnim štapom koji omogućuje daleko bacanje s malo ili ništa prostora iza (Snimio: Z. Šavor)

Nekad su ribe koje sam lovio bile smuđ i som, no danas mi je najdraži ulov bolen, osobito ako je na dvoručni mušičarski štap

S desne obale Save, od strane Ščitarjeva, nekad je do ovog mjesta vodio vrlo pristojan put kojim se automobilom moglo gotovo do same rijeke. Postojao je u tragovima još do prije par godina. Danas tog puta više nema, prekrila ga je do kraja neprohodna savska šikara puna krvoločnih komaraca. Zanimljivo je kako priroda uz Savu brzo izbriše sve tragove ljudskih aktivnoosti. Čak i cesta kojom su jurili deseci kamiona natovarenih šljunkom u samo nekoliko godina nestane bez traga. Vrbe, koprive, divlji suncokreti i šikara prekriju cestu kao da je tu nikad nije ni bilo. S lijeve obale, od strane Ivanje Reke, situacija je još gora. Ranijih godina, u jednom pokušaju probijanja do ovog mjesta, ne samo što nisam bio u prilici loviti ribe već sam na povratku duže vrijeme tražio automobil parkiran negdje u nepreglednoj šikari. Bio sam u iskušenju zvati prijatelje u pomoć. Srećom automobil je pronađen, tamo gdje sam ga i ostavio.

Pješice jedini je mogući pristup ovom suženju Save u ribičkim hlačama po minimalnom vodostaju. Po obali ne treba ni pokušavati, prvo zbog neprohodne šikare, a drugo zbog nemogućnosti da se većim dijelom puta spustimo do vode. Visina odrezane obale je u prosjeku kao prvi kat kuće s kojeg se nije moguće spustiti dolje bez ozbiljnog rizika od pada ili odrona. Što se gacanja po vodi tiče, ako je Sava viša od -200 cm na postaji Zagreb čitavu ekspediciju ne treba ni pokušavati. No, i pri -230 cm, koliko je na Savi ovih dana, riječ je o jednoj blago rečeno zanimljivoj avanturi. Utopiti se na tom putu sigurno nećete, no šanse za kompletno kupanje su vrlo realne. Na pojedinim mjestima rijeka gazi na vršcima prstiju, uz obalu se mjestimično treba probijati preko granja. Jedan krivi korak i - buć! Sve važne stvari osjetljive na vodu tipa dokumenti, telefon, fotoaparat, ključeve, pametno je zato spremiti u vodonepropusne vreće.

Na ovom dijelu Save redovito srećemo čaplje, crne rode, orla, dabra, labuda na gnijezdu, ali ovakvu obitelj pataka rijetko

Ne treba zaboraviti dovoljnu količinu vode za piće, kremu za zaštitu od jakog sunca i sredstvo protiv komaraca. Komaraca na suncu obično nema, no dohvati li nas večer ili se odlučimo za mali odmor u nekoj dubljoj hladovini bit će sproblema. Što se ostalih stvari i ribičke opreme tiče, što manje to bolje. Iako zračnom linijom put nije dugačak, riječ je o možda dva kilometra hoda u jednom smjeru, mnogi će se ribiči tu dobro zapuhati. Posebno hodajući natrag uzvodno. Na pojedinim dijelovima treba se probijati mic po mic pazeći da se voda ne prelije u ribičke hlače. U novije vrijeme vrlo značajna stavka su dnevne oscilacije vodostaja zbog rada elektrana u Sloveniji. Treba jako paziti jer put kojim smo se spustili nizvodno možda neće biti prohodan kada krenemo uzvodno. Najbolji način je pomoću pametnog telefona provjeravati vodostaj. Počne li vodostaj rasti, odmah slijedi ubrzana evakuacija.

Neusporedivo jednostavnije na ove se terene stiže čamcem. Od najbliže uzvodne pozicije, do koje možemo stići automobilom i spustiti kajak, kanu ili neko drugo plovilo, do špornja gdje je Sava najuža stižemo za kakvih deset minuta. Ne računajući skidanje čamca s krova automobila, transport do vode i ukrcaj, što je puno veći problem. Automobilom dolazimo po jednom preostalom putiću kroz savsku šikaru, koji je zarastao i blatan, ali prohodan ako se polako i pametno vozi. Ono što na ovom izletu može biti problematično je povratak čamcem uzvodno. Ne radi se o nekoj po život opasnoj situaciji, no neiskusna ekipa po premalom ili previsokom vodostaju može imati veselih trenutaka veslajući uzvodno. Negdje je rijeka prebrza, negdje preplitka, negdje je čamac treba vući nakon čega ukrcaj nije baš jednostavan... U priči možda šaljivo, no na rijeci mnogi će se sjetiti ovog dobronamjernog upozorenja.

Manje iskusni veslači u kajaku posebno trebaju paziti što rade, a vrlo je pametno da po Savi ne veslaju sami. Sava nije ni jezero, ni more, ni pitoma rijeka tipa Gacke ili Korane. Ima vrlo nezgodnih mjesta. Već je bilo prevrtanja koja su srećom završavala bez gubitaka u ljudstvu i tehnici. No, pitanje je samo vremena kada će netko od novopečenih kakajakaša precijniti svoje mogućnosti pa kasnije mokrih gaća tražiti svoj odplutali čamćić kilometrima nizvodno. Skupa s njime i pribor i ostale stvari koje su ostale u kajaku. Komad špage oko pojasa i karabiner na kajak minimalna je mjera sigurnosti. Ako se prevrnemo kajak tako možemo zadržati prije nego što ga voda odnese negdje gdje ne želimo. Naravno, puno bolje je ako se u blizini nalazi kolega koji će loviti kajak, a veslač koji je precijenio svoje sposobnosti može se tada mirno posvetiti plivanju do obale ili spruda.

Zanimljive fotografije riba za uspomenu možemo snimiti i bez da ih natežemo i namještamo van vode, nakon čega uginu

Ovakav način snimanja možda nije najatraktivniji za neupućenu publiku, ali je za ribu najmanje štetan. Pustitimo ju što prije!

Što se ribolova tiče, ovo je mjesto zanimljivo zato što je ujedno i najdublje na potezu od slovenske granice pa sve negdje do ispod Rugvice. Vrlo vjerojatno i puno dalje nizvodno. Nekad je bilo poznato po somovima. U mojoj ribičkoj karijeri zapamtio sam ga po ulovu 13 komada u roku od nekih dva tri sata. Tada sam lovio i varalicama, a "brk" je bio jedna od privlačnijih riba. Ovi za savske pojmove nisu bili veliki, oko metar dužine. Ipak bio je to ulov za pamćenje. Ne doslovno sa špornja već koji kilometar uzvodno ulovio sam i svog najvećeg soma teškog 43 kile. Taj je nesretnik godinama, zajedno s još jednim povećim smuđem, prepariran šetao po zidovima više zagrebačkih dućana. Gdje je završio Bog zna. Bolje bi bilo da sam ih pustio. No takvih je riba tada bilo svugdje na Savi. Ne bih se iznenadio ako prve somovine na ovoj poziciji ima i danas. Obzirom da se love noću, a na mjesto stiže isključivo čamcem, to bi praktično značilo cijelu noć na Savi. Tako lud za ribom više nisam. Poludnevna šetnjica nizvodno, par bolena i klenova usput, malo meditacije na kultnom kamenu pa doma na hlađenje. Tako je danas, a nadam se da će biti još koju godinicu. Nakon toga slijedi tzv. stolček ribičija.

Na ovom sam području Save značajno promjenio svoj pristup fotografiranju bolena, a i drugih riba za koje bih želio da poslije bliskog susreta s mojim mamcem požive još koju godinu. Do tada sam kao i većina drugih ribiča tu i tamo želio snimiti portret s čovjeka ribom. Nisam to radio prečesto. Činilo mi se to u redu, posebno jer sam pazio da sve skupa ne traje duže od par minuta, a riba ne bude van vode duže od nekoliko sekundi. Iznenadio sam se i bilo mi je vrlo žao kada sam nekoliko bolena koje sam tako snimio, a naizgled su živahno otplivali, pronašao kasnije mrtve nasukane na sprudu nizvodno. S priličnom sigurnošću mogu reći da bolen kojeg po ljetnjim vrućinama predugo naslikavaju i naštimavaju kako bi što "impresivnije" izgledao na fotki kasnije ugine od šoka. Svim dobronamjernim ljudima preporučio bih da za ljetnjih vrućina ne slikaju svaku ribu koju ulove, a one koje slikaju neka ne dižu iz vode i stišću rukama na suncu više od par sekundi. Jer bolje nam je još koju godinu imati lijepe ribe u vodi nego osrednje fotke u aparatu ili mobitelu. (alp)

Ovaj se dvojac ribičkih entuzijasta hrabro uputio nizvodno bez prethodne zamisli o tome kako će se vratiti uzvodno do automobila

Nadam se ne zadnji pogled na najveće suženje Save u Hrvatskoj, koje je nekad bilo svakodnevno posjećivano, a danas pusto

Gacka: Dok Simuliumi izlaze mnogi ribiči pate

Ove sičušne mušice iz reda Diptera, koje masovno izlaze iz vode u vruće ljetnje dane, vrlo je teško pravilno oponašati. Ne toliko zbog izgleda koliko zbog njihovog nezgodnog ponašanja. Velike pastrve crvenih pjega ih obožavaju, u pravilu potpuno ignorirajući sve one muhe na koje smo ih početkom sezone uspješno lovili

 

Iako se pastrve sada savršeno dobro vide, možemo birati "koju ćemo", svaki ulov postaje pažnje vrijedan ribički uspjeh

Prekrasan ljetnji dan na Gackoj! Mala voda, sunce, bez daška vjetra... To je to što svaki ribič nimfom sanja. Pastrve se sada savršeno vide među lelujavom crvenom i zelenom vodenom travom, baš kao u velikom prekrasno uređenom akvariju. Možemo birati one najveće crvenih pjega, čini se savršeno voditi nimfu i - što je najvažnije - prepoznati svaki ugriz. Pastrva krene lijevo ili deseno, pa bijela usta... Divota, ne možeš promašiti ribu, reklo bi se na prvi pogled. No, ribička realnost je drugačija. Oni koji imaju malo više iskustva na Gacki u srpnju i kolovozu znaju da situacija sada ni izdaleka nije tako idilična. Naime, ljeto je na ovoj rijeci vrijeme kada pastrve umjesto rakušaca, voden babura, sočnih tulara i Baetis nimfi, koje relativno lako oponašamo u ribolovu, uzimaju minijaturne Simuliume. O čemu je riječ i što je pravi uzrok ovih ribičkih problema? 

Braničevke ili mušice svrbljivice (Simuliidae) jedna su od brojnih porodica kukaca iz reda Dvokrilaca (Diptera). U taj isti red spadaju komarci, kućne muhe, trzalci i brojne druge muhe i mušice koje često surećemo, kako u ribolovu tako i svakodnevnom životu. Osobitost kukaca iz ovog reda je holometabolan razvoj ili potpuna preobrazba: jaje - ličinka (larva) - kukuljica (pupa) - spolno zeli oblik (imago). Ličinke Simuliuma, koje za ribičke potrebe možemo opisati kao maslinaste poluprozirne crviće s crnom glavicom, dužine do 10 milimetara, koji žive na vodenom bilju. Dostupne su ribama kada ih voda odnese sa podloge na kojoj žive, no u probavilu pastrva u Gackoj nisu osobito česte. Možemo ih oponašati u ribolovu no, rezultati će obično biti skromni. Ličinke se nakon nekog vremena začahure. Njihove čahurice dužine 5-6 milimetra nalazimo u velikom broju doslovno na svakoj vlati zelene i crvene trave u Gacki. U toj fazi preobrazbe potpuno su nedostupne ribama. No, ono što slijedi jedana je od najdojmljivijih pojava za ribiča koji lovi ljeti na ovoj vodi. Uzrok teških frustracija i razlog zašto mnogi ribiči koji su daleko putovali poraženi jednostavno pospreme pribor i odu.

Za fotke Simuliuma upišite pojam Blackfly u tražilicu na: http://www.kuhnphoto.net/

Kada je preobrazba iz ličinke u imago završena, mušica vrlo nalik običnoj kuhinjskoj muhi, dugačka oko 4 do 5 milimetara, probije čahuricu i umotana u mjehurić plina strelovitom brzinom jurne prema površini. Kako taj ribički zvani emerger doista izgleda nemoguće je vidjeti u prirodi. Ono što nekom mrežicom ulovimo ili izvadimo iz probavila ribe uopće ne izgleda kao ono što riba doista u vodi vidi i jede. Naime, dok se diže prema površini rijeke oblik i boje ove bube maskirane su srebrnom bojom mjehurića plina. Cijela priča traje nekoliko sekundi i onda se iz vode pojavi stvorenje koje potpuno drugačije izgleda. Najbolju ilustraciju onog kako emerger, kojeg ribe najradije jedu, doista izgleda možete potražiti na web stranici http://www.kuhnphoto.net/ gdje je vrhunski fotograf snimio trenutak izlaska Simuliuma iz čahurice. Svaka mu na tome čast i hvala. "Posudili" smo jednu fotku, nadam se da nam neće zamjeriti. U svakom slučaju vrijedi pogledati ostale u punoj rezoluciji. Ozbiljni i kreativni ribiči koji vežu muhe od ove fotke mogu imati jako velike koristi.

Dakle, sudeći prema ovoj slici, trebamo se poigrati kombinacijom sive, crne i reflektirajućih materijala na otežanim malim udicama. Simuliumi u Gacki inače nisu potpuno crni kao na slici. Prsište im je tamno, zadak malo svjetliji, prljavo krem boje. Je li nekom uspjelo napraviti savršenu imitaciju? Ne! Zadnih nekoliko desetljeća mnogi su vrhunski ribiči i meštri vezanja iz svijeta pokušavali, ali muhu koja savršeno lovi ribu na Simuliumima u Gacki nije napravio nitko. Muhe koje daju neke rezultate da, njih ima dosta, ali onu savršenu koja lovi sve ribe koje vidimo, zasada nitko. S druge strane, teško je pobrojati one koji su pošteno priznali: "Ovo je moj najgori ribički poraz u ribičkoj karijeri"; "Ne mogu im baš ništa"; "Ove su ribe pametnije od mene"... Ili, se pognute glave šutke pokupili s vode. Nećemo nabrajati psovke na svim jezicima svijeta kojima su Simuliume i pastrve koje ih jedu počastili manje staloženi kolege.

No, čak i uz pretpostavku da imamo savršenu imitaciju Simulium emergera, problem ni približno nismo rješili. Stvar je u njegovom ponašanju koje je u vodi složenog toka poput Gacke teško, a vrlo često potpuno nemoguće oponašati. Gacka naime, ne teče jednoliko. Brzina i smjer vodene struje razlikuje se i po dubini i po horizntali. Emerger Simuliuma se kao minijaturni mjehurić diže od vlati vodene trave prema površini, no u Gacki je njegovo kretanje nepravilno krivudavo zahvaljujući razlikama u brzini toka. Možemo samo nagađati kakvo. Ribe koje su ovdje vidjele stotine ribičkih mamaca, a većinom su i bile ulovljene više puta u sezoni, prepoznaju loše vođenje. Loše vođena muha u gomili prirodnih zalogajčića koji oko nje plivaju neće ju zanimati. Općenito, oponašati dizanja "nimfe" na daljinama van dometa "češkog nimfarenje" vrhunska je majstorija. Uz odgovarajuće koncipiran pribor, tu je u igri čitav niz finih bacačkih trikova, prebacivanja strune na vodi, zatezanja i popuštanja... No, čak i ljudi koji te tehnike doista dobro poznaju, ukjučujući autora ovih redaka koji to radi više od 30 godina, sa Simuliumima imaju ozbiljnih problema. Potrebne su desetine, prije stotine savršeno odrađenih zabaca kako bi se animirala jedna riba. Teško je tu ostati ostati koncentriran...

Složeni tok rijeke Gacke s mnogobrojnim razlikama u brzini protoka najveći je problem u vođenju ovih minijaturnih mušica

Doslovno svaka dugačka vlat zelene ili crvene trave u rijeci Gacki prekrivena je desetinama kućica sičušnih Simuliuma

Vratimo se mušici koja je u mjehuriću plina stigla do površini rijeke. Za razliku od mnogih drugih vodenih kukaca s kojima u ribolovu imamo posla Simulium se ne treba presvlačiti. Samo otrese "perje" i odleti. Odrasla spolno zrela mušica ili imago dalje nije zanimljiv ribičima. Sretna okolnost sa Simuliumima iz Gacke je što ne grizu, barem ne ljude. Inače, većina vrsta ovih kukaca u ostatku svijeta navikama je slična komarcima. Ženke sišu krv pa, među ostalima, vrlo neugodno grizu i nas ljude. Prenose i neke boleštine. Imao sam prilike boraviti u nekim krajevima svijeta gdje žive ti krvožedni Simuliumi i to je nešto što doista nikom ne bih poželio. Ugriz je vrlo bolan, a svrbež traje puno duže nego kod našeg najopakijeg komarca. Simuliumi iz Gacke su po tom pitanju dobre ćudi. Ono što još može biti zanimljivo vezano uz imago je da pojedini, iz raznoraznih razloga, ne uspiju poletjeti sa vode. Popularan ribički naziv za takve bube uginule ili trajno zarobljene u vodenom filmu je stillborn. Bilo koja mala tamno obojena mušica koja pliva u filmu u vrijeme Simuliuma može donijeti poneku bonus ribu. Moj favorit je običan crni mravac od tvrde spužvice na udici 16 ili 18 kratkog vrata, koji izgleda manje više isto kao i spolno zreli Simulium i pliva u filmu. Riba ipak nema povećalo da bi vidjela razliku.

Iskusniji ribiči posljednjih su godina na Gacki mogli uloviti dosta velikih riba, no ima i dana kada baš svaki ulov treba zaraditi

O ribolovu u vrijeme kada se ribe hrane Simuliumima relativno je malo pisano. Iako je problem poznat i prepoznat, pa ga upućeniji autori uspoređuju sa jednako sićušnim Caenis vodencvijetovima, koji uzrokuju vrlo slične ribičke frustracije u lovu na jezerima. Malo smo pretražili Internet pa, ako vas tema detaljnije zanima, vrijedi pročitati članak na ovom linku: https://planettrout.wordpress.com/tag/black-fly-larvae/ Premada se nemojte pretjerano poveseliti, jer su pastrve u Gackoj malo tvrđi orah u odnosu na one iz pomenute priče. Možete napraviti muhe koje autor preporuča, one doista nisu loše, ali problem mističnog Simulium emergera koji ribe najrađe jedu i dalje visi u zraku. Tko to rješi, ne samo što će se opako naloviti pravih riba, nego će i ekonomski doprinijeti razvoju doline Gacke, budući da mnogi strani gosti neće od Simuliuma pobjeći doma u zemlje iz kojih su doputovali. Kako ne bi bili previše depresivni evo skraćene liste problema i nekih rješenja vezanih uz selektivnu prehranu riba mušicama iz porodice Simuliidae na rijeci Gacki:

1. Što god radili, čime god lovili, koliko god se trudili naparaviti vjernu imitaciju Simuliuma, budite svjesni da ćete u boljem slučaju prevariti tek pokoju ribu. Većina riba koje se hrane tom "bubom" ostat će nedodirljiva. Pripremite se unaprijed za kroničan osjećaj nemoći i frustracije. Opustite se, u dane Simuliuma to je normalno. Jednostavno, to je takav ribolov i svaka riba je uspjeh.
2. Od mukom zakvačenih riba mnoge će se otkvačiti u travi ili prekinuti tanki predvez podesan za lov ovim malim mušicama. Koristite mekši štap, klase dva, tri ili četiri koji amortizira trzaje i najlon 0,12 do maksimum 0,15 milimetara vrhunske kvalitete. Jak štap, teža struna i sila u ovom specifičnom ribolovu ne pomažu. Strpljenje, preciznost i finoća donose rezultat.
3. Kako bi izbjegli gubitak riba napravite imitacije Simuliuma malo veće od pravih. Prave muhe dugačke su kakvih četiti milimetra, ali udica te veličine nije podesna za lov većih riba u Gacki. Broj 18 ili broj 16 prolaze. Birajte udice od deblje žice jer su cilj doista velike pastrve, često duže od 60 centimetara, u vodi punoj trave. Ako se pazi, to nije nemoguća misija.

Hrvatski Francuz Nikola, specijalista u lovu nimfom, jedan je od rijetkih stranaca koji ljeti zna doskočiti pastrvama u Gacki

4. Usredotočite se na traženje ribe koje se hrane bliže površini. Prvo, one će imati manje vremena za promatranje potopljene muhe, a sklonije su uzeti i suhu varijantu Simuliuma, koju je puno jednostavnije napraviti i pravilno voditi. Mada ni lov malom suhom muhom u rijeci Gacki nije nimalo jednostavan. Poznavanje prezentacijskih zabaca i mendova ovdje punom znači.
5. Ako lovite potopljenom muhom, uvjetno rečeno "nimfom" jer je u pitanju potopljeni imago, imajte na umu da ona koja tone prema dnu ili samo ide pasivno nošena vodenim tokom ne odgovara ponašanju prirodnog uzora. Mora se dizati u smjeru nizvodno da bi zainteresirala izbirljivu ribu s puno loših iskustava. Osim toga imajte na umu da je vaša muha jedna od desetine takvih istih točkica u vidnom polju ribe. Stvar je sreće da ona pogodi baš vašu. Ako ne uzme iz prve ne znači da muha ili način lova ne valjaju.
6. Iako su ribe koje se selektivno hrane Simuliumom u pravilu nezainteresirane za nešto drugo, s vremena na vrijeme naprave izuzetak. S vremena na vrijeme probajte druge muhe. Posebno vodenbabure (Asellus aquaticus), male maslinaste gamaruse i Baetise, ali i šarene atraktore. Tu taktiku treba probati, ali je nema smisla previše forsirati.
7. Najbolji posao bit će ako uočite ribu koja umjesto Simuliuma jede nešto drugo. Tih će nažalost biti malo, ali se po dubokim rupama, uz podlokanu obalu, u nekim skrivenim kucima rijeke Gacke uvijek se nađe poneka debela koja ne ganja mikrobe. Prepoznate li njihovo ponašanje, te su pastrve slično kao zicer u sportu. Najbolja prilika da se na lak način upišu riblji bodovi. Što ne znači da je takve ribe uvijek lako uloviti. Dapače, mnoge od njih traže odgovarajuće znalački izrađene muhe, ozbiljno ribičko znanje i vještinu.
8. Simuliumi izlaze iz vode za najtoplijeg dijela dana. Ponekad ih možemo strateški izbjeći ako se u ribolov uputimo rano ujutro ili kasno navečer kada ribe jedu nešto drugo. Dodatna prednost je što tada nije tako vruće pa je ribolov i s te strane ugodniji.
Kako bilo, vrijeme Simuliuma na Gacki čak će najbolje ribiči, one koji inače rutinski love "sve i svugdje", spustiti na zemlju i podsjetiti kako su skromnost, umjerenost, strpljenje, razmišljanje i konstantno učenju važne ribičke vrline. Postoje dani kada bez obzira na znanje, dobre muhe i ribičku vještinu neke ribe jednostavno ne možemo uloviti. (alp).

Ribič koji zna razlikovati ponašanje riba u Gacki će obično otkriti poneku dobru koja se ne hrani Simuliumom (Snimio Z. Šavor)

Vrijeme Simuliuma na Gacki mnogim je ribičima prigoda za uživanje u prirodnim ljepotama budući da ribe vide samo u vodi