Neuspjela misija (1): Ciljani lov štuke u Gacki

Tragovi zuba na pojedinim pastrvama koje smo ulovili ove jeseni poslužili su kao poticaj za lov štuke muhom i varalicom. Nismo se proslavili, ali ni odustali. Iako se sustavno izlovljavaju, štuke u našoj najpoznatijoj salmonidnoj vodi definitivno ima, no u lovu bilo kojim umjetnim mamcem nisu laka roba

Štuke smo pokušali loviti velikim strimerima i varalicama nalik kalifornijskim pastrvama koje su im ovdje očito zanimljive

Gacka je trenutno prepuna ovakvih kalifornijskih pastrva na kojima smo u nekoliko navrata nalazili krvave tragove zuba šutka

Štuka nije autohtona riba u Gacki. To sa sigurnošću možemo ustvrditi zato što ni u ostalim našim ponornicama ove ribe prirodno nije bilo, niti je pri formiranju slivova u zadnjem ledenom dobu postojala teoretska mogućnost da bi ona u Gacki mogla biti. Jedina prirodna riba ovdje je bez dileme čikov (Misgurnis fossilis). O tome tko je, kada i od kuda naselio štuku u Gacku nema izvornih pisanih tragova. Usmena predaja kaže da ju je donio neki austrijski oficir još u doba Austrougarske monarhije. Potočna pastrva je isto tako nasađena, ali tek znatno kasnije. Navodno iz Sturbe. To bi trebalo provjeriti usporedbom DNK, ako je to još moguće nakon brojnih poribljavanja Gacke potočnim ribama od kojekuda. Bilo je i nekih pokušaja određivanja pastrve iz Gacke kao posebne vrste ili podvrste. Pojednostavljeno, ti su pokušaji bili rađeni amaterski, zastarjelim metodama, tako da ih suvremena znanost ne priznaje. Kako bilo, štuka u Gacki nikad nije smatrana poželjnom vrstom jer uništava ukusniju i za ribolov atraktivniju pastrvu. To je samo djelomično točno.

Naime, negdje krajem 80-ih, Srećko Ladešić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravio je magistarski rad na temu prehrane štuke u Gacki. Analize sadržaja želuca više desetaka štuka različitih uzrasta lovljenih tijekom kalendarske godine, pokazale su da se štuka u ovoj vodi hrani uglavnom istom hranom kao i pastrva. Dakle, Asellusima, različitim većim nimfama i pupama vodenih kukaca. U probavilima se našla tek pokoja pastrva ili manja štuka. Nikad to ne bi pomislili, zar ne?! Postoji zanimljiv način kako to i sami možete provjeriti. Ako slučajno ugledate štuku u Gacki i utvrdite kako ne pokazuje baš nikakv interes za poveći strimer pokušajte nimfom. Obzirom da nikako ne možete loviti nimfom sa sajlicom bit će to obično vrlo poučno, ali kratkotrajno iskustvo. No, kako je štuka u Gacki itekako spremna napasti čak i poveću pastrvu, poznato je većini ribiča koji ovdje duže vremena love. Malo se kom iskusnijem ribiču nije dogodilo da ulovi pastrvu s vrlo jasnim tragovima napada štuke. Oni manje sretni doživjeli su i napade štuke na ribu na udici. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, promatrao sam uživo napad štuke od kakvih četiri kile na moju pastrvu od skoro kilogram i pol. Gadno je bilo za vidjeti. Pastrva je izvukla živu glavu, no s debelim ranama.

Zdravko Taler 30-ih je godina snimio ulov pastrva i štuku iz Gacke uz djevojčicu Ankicu Vašarević, kći ribara iz Ličkog Lešća

Štuke u Gacki se vrlo uspješno love na nekoliko načina, no problem je što su svi ti načini većim dijelom godine zabranjeni. Prvi način je pomoću žive ribe, obično kalifornijske pastrve konzumne veličine, koja se komadom olova bez ikakvih dodataka potopi na dno. Najbolje u dobro znane dubljake, kako Ličani kažu virove. Ili, mjesta gdje su veće štuke prethodno viđene. Tako su lovljeni primjerci i debelo preko desetke. Jako privlačno zvuči, no nemojte ni slučajno doći u iskušenje pa pokušati tako što u normalne ribolovne dane jer je takav način najstrože zabranjen u reviru A gdje se lovi mušicom, a i u reviru B gdje se lovi varalicom. Kao još neki načini koje iz pedagoških razloga nećemo ni spominjati. No, kako se štuka tretira kako ozbiljna štetočina, povremeno se organiziraju izlovi s ciljem da joj se smanji brojnost. Tu sudjeluju odabrani sretnici, ljudi za koje više instanca procjeni da neće zlorabiti priliku i živom ribom loviti pastrve. Primjera radi, detalje jedne tako organizirane i medijski popraćene akcije možete pročitati ako kliknete na link dolje:

 http://slobodnalika.com/novosti/4380_lov+na+predatore+u+gacki+od+danas+mirnije+zivi++pastrva+u+gacki.html

Jednom zgodom, bilo je to negdje 80-ih prošlog stoljeća, imao sam prilike uživo gledati kako se iz Gacke stručno odstranjuju štuke, nakon pritužbi stranaca kojima su čupale pastrve s udice. Štetočinama, koje su locirane stotinjak metara nizvodno od hotela, osobno se pozabavio tadašnji direktor hotela Ivica Prpić. Njegov se pribor sastojao od Germina štapa dužine 1,8 metra, prastare role, komada olova, kratke sajle i poveće trokuke. Uz to je imao dvije velike kante. Hampera kako bi se reklo u Zagrebu. U jednoj su bile tri žive pastrve iz ribnjaka, a druga je bila prazna. Na pitanje što će mu ta druga kanta samouvjereno nam je rekao da pričekamo i sami vidimo. Da ne duljimo priču, za ne više od pola sata, s te tri pastrve ulovio je pet (!) debelih štuka, po slobodnoj procjeni teških od dvije i pol do četiri kile. Te su taman popunile obije kante. "Eto, sad vidiš čemu služe dvije kante", kratko je na odlasku dobacio Prpić. U to doba mogla se kupiti i posebna dozvola za lov štuka u mušićarskom reviru koja je stajala dvostruko više od obične, a uz to je trebalo platiti i pratnju. Dvadeset godišnjem studošu to je bilo debelo preskupo tako da čari takvog ribolova nikad nisam iskusio. Kakva je situacija po tom pitanju danas, ne znam. Ribolov živom ribom me ne zanima pa nisam ni pitao.

Iako se štuke u Gackoj s vremena na vrijeme love slučajno prilikom lova pastrve, ciljani ulovi na mušičarski pribor su rijetki

Što se tiće mojih praktičnih iskustava u lovu štuke na Gackoj, ona su skromna iz više razloga. Prvo, u gornjem toku Gacke gdje obično lovim varalica je zabranjena, a na poveći strimer se isto ne gleda lijepo. Iako sam ih znao vidjetio dosta, poneku štuku ulovio bih obično slučajno, nimfom ili na mali strimerčić. U donjem toku Gacke može se loviti varalicom pa tako i većim strimerom. No, tu je voda znatno dublja i mirnija pa se štuke vrlo rijetko vide. Nema sumnje da ih ima što se vidi po tragovima na pastrvama, a i pojedinim slučajnim ulovima. Međutim, ni strimer, a ni poveća realistično obojena varalica u ovoj rijeci ne radi ni približno tako dobro kako živa riba. Mogućih objašnjenja je bezbroj, moja teorija je da se ove ribe u kristalno bistroj vodi puno teže love nego u mutežu nizinskih bara. Imao sam slična iskustva i na drugim visinskim vodama u kojima ima štuke. Po ponašanju to je sasvim druga riba od one u barama i mrtvicama. Puno lijenija, opreznija i izbirljivija kada je umjetnini mamac u pitanju.

Drugi problem je što su one u Gacki redovito vrlo dobro nahranjene finom hranom i za plijenom ne moraju puno plivati. Svako koliko smažu neku solidnu kalifornijku ubačenu iz ribnjaka, koja tumara uokolo ni ne sluteći što ju čeka. U međuvremenu odmaraju skrivene u gustom vodenom bilju gdje zbog rekreacije grickaju nimfe i račiće. Nešto kao i mi ljudi kikiriki i kokice zavaljeni u fotelju pred televizorom nakon ručka. Zna se kuda to vodi. Debeo si i masan kao štuka iz Gacke, bila prikladna izreka. Kako ne bi mudrovali i nagađali, Zlatko Godec, Viši preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, ljubazno nam je ovom prigodom ispisao odnose dužine i težine štuka iz Gacke koje su nedavno prošle kroz njegovu stručnu obradu. Dakle, to su službeni podaci, ne ribičko rekla kazala:

To su već šaranski gabariti. Štuka 90 cm dužine iz neke bare težila bi obično oko pet šest kila, ponekad i manje. A ne okruglu desetku. S time što tu nije bilo ikre i ful narpanog želuca, svjedoči Zlatko, ali je masti bilo za jedne dobre riblje čvarke. Vezano uz ribolov, tu je i treći problem. On je više psihološke nego praktične prirode. Prilično je teško biti uporan i temeljit u lovu štuke većim umjetnim mamcima dok uokolo skaču pastrve koje takvi mamci apsolutno ne zanimaju. Na posljednjem ribičkom izletu prijatelj Ivica je, silom prilike, bio je nešto uporniji od mene u (neuspješnom) lovu varalicom. Bacaš komad strimera za štuku, a pastrve skaču i skaču... Teško je to gledati i misliti na štuku. Loviš ono što neće, a ne loviš ono što hoće. Hmmmm....

Tragovi na vodi lijepo pokazuju zašto se ovaj zabačaj s ugrađenom promjenom smjera u svijetu popularno naziva "Snap-T"

Opet nisam izdržao. Priznajem i kajem se. Ali ne jako. Kada je sunce probilo jutarnju maglu, pastrvice su skakale ne sve strane. I što ću sada? Maknuo sam poveći strimer i sajlu za štuku, rastavio lagani switch štapić pa udri mini strimerom i nimfama. Uglavnom ubačene kalifornijske, no tu i tamo okrene se i pokoja dobra. Ivici to naravno nije bilo baš lako za gledati. On je ipak bio karakter i pribor za pastrve ostavio je u automobilu udaljenom koji kilometar. Kako ne bi došao u iskušenje. No, nakon nekog vremena, svoje je neslaganje s mojim odstupanjem od zacrtanog lova štuke izrazio tako što je svoju poveću gumenu ribetinu tresnuo direktno u ribe koje sam lovio. U stilu "ako ne mogu ja, e nećeš ni ti" shema. To nikako nije bilo ni lijepo i ni pristojno. No, ni ja nisam bio ništa bolji. Zato što sam mu pastrvama vadio mast. Na idućem dobrom mjestu prepustio sam svoj štapić prijatelju. Nije trebalo dugo da i on ulovi nekoliko riba. Opet smo se obojica osjećali ugodno, baš kao i obično na Gacki. Samo od planirane štuke ponovo ništa. Što smo propustili pokazale su nam dvije pastrve s dobro rastrganim trbusima. Morat ćemo prije prave zime organizirati neki popravni na temu štuke. Samo taj put pribor za pastrve ostavit ćemo u Zagrebu. Dok pastrve rade teško je biti karakter. (alp)

Lijep štukolov u Podravini na jezeru Ješkovo

Jedan od posljednjih toplih dana u godini iskoristili smo za posjet Ješkovu, mrtvici rijeke Drave nedaleko od sela Gola. Ulov je za podravske prilike bio iznenađujuće dobar, no prošli bi smo bolje da smo se za taj izlet odlučili prije natjecanja gdje ulovljeno i pušteno stotinjak riba uključujući i neke doista debele štuke

 

Dravska mrtvica Ješkovo poznato je okupljalište ribiča, ali čini se i umjetnika iz svijeta u organizaciji lokalne likovne udruge

"Čuj, tih pet štukica od pedesetak plus centimetra na Ješkovu sada baš i nije neki ulov kojim se možeš pohvaliti", nakon činilo se uspješnog popodnevnog ribolova u Podravini spustili su me na zemlju prijatelji Krešo, Zlatko i Pepač. Nekoliko dana prije oni su se na ovoj mrtvici rijeke Drave kod sela Gola nedaleko od Koprivnice baš dobro nalovili. I to na natjecanju koje je, doznajem, organizirao ŠRK Ješkovo iz Gole. Ulovljeno je kažu skoro stotinjak riba, među njima i vrlo pristojne štuke tipa 90-ak centimetra. Dobra vijest! Tandem Zlatko i Šokre pohvalili su trećim mjestom. No, zadovoljniji je čini se bio Pepač. U timu sa svojim sinom ulovio je najveću štuku na natjecanju. I njegov junior se upisao. Što reći nego bravo dečki. I stari i mladi, i organizatori i ribiči. To su doista dobri ulovi, a i ugodno je čuti da se negdje kod nas pazi na ribe. Šteta da za to nisam doznao ranije, prije nego što su veće ribe tako temeljito prodrmane.

Na jezeru vrijedi ribolovni režim "ulovi & pusti", obvezna oprema su podmetač i pean za otkvačivanje ribe. Ribolov bez sajle strogo zabranjen. Dnevna ribolovna dozvola stoji 100 kuna i treba ju obavezno kupiti prije ribolova u birtiji u Goli. Prije petnaestak godina nitko ne bi povjerovao da je tako što moguće u Podravini, obzirom da su neki od zagovornika puštanja riba danas tada puštali ribu plivati isključivo u fiš. Ili u ulje, ovisno o raspoloženju. Treći put je plivala u svemu i svačemu. Ta je navika još uvijek široko rasprostranjena, objasnili su mi dečki, ali Ješkovo je razervat po tom pitanju. Posljednji put kroz Golu sam prolazio prije desetak godina, na povratku iz jedne ribičije u Mađarskoj. Njihove mrtvice uz Dravu izgledaju jednako kao naše. Daleko od toga da su Mađari savršen primjer ribičke finoće i kulture, no na svoje vode paze bolje od nas. Zato je tamo u svakoj lokvi bilo pristojnih štuka, dok je u Podravini štuka od dvije kile realno bila rijetkost. Ulovile su se katkada veće, no velika većina ih je bila ispod mjere. A i tih nije bilo puno.

Iako sam prije petnaestak godina u Podravini provodio relativno dosta vremena, štuke preko kilograma nisam baš često viđao

Najbolja zaštita Ješkova trenutno je nepristupačnost obala. Ribolov je moguć na samo petnaestak očišćenih mjesta s jedne obale dok je suprotna obala potpuno divlja. Nema čamaca, nema drvenih mostića, nema mreža i krivolova. Ima ribočuvara. Zato ima i riba. Štuka čini se osobito, a uvjerili smo se uživo, i pravih divljih šarana koji se u jezeru mrijeste. Prije ribolova na ovoj podravskoj VIP grabi treba se najaviti ribočuvaru. U tome nam je pomogao nepoznati kolega šaranaš s bjelovarskom registracijom. Ni njemu tog dana nije bilo dosadno. Ulovio je, priča, dosta šarana, uključujući i jednog metarskog vretenca. Bravo! Jedan manji zagrizao mu je i dok smo spremali pribor za lov štuke. Iako već dugo ne lovim šarane uživam pri pogledu na ovu lijepu i na većini voda vrlo rijetku ribu. Iskreno, sva konkretna zaštita i unapređenje prilika na nizinskim vodama kod nas kreće iz šaranaških krugova. Oni su prvenstveno zaslužni za širenje i promociju "ulovi i pusti" ribolova, a ribiči na grabežljivce tek u novije vrijeme počinju pratiti taj pozitivni svjetski trend. No, mnogi i dalje kriomice operiraju u "keć i speć" modu, u povjerenu šapnu bolje upućeni Podravci. U birtiji, u strogom povjerenju, naravno.

Susret i razgovor s dečkima koji puštaju šarane uvijek je ugodno iskustvo bez obzira na to što nam se način ribičije razlikuje

Namjera je bila loviti mušicom i mušičarskim priborom. Zašto baš tako? Zato što je taj način zahtjevniji, predstavlja dopunski izazov i zabavu. Baciti kako spada strimer za štuku dugačak 20 centimetra ne može baš svaki tutlek. Pogotovo među šašem i vrbama u vodu punu trave i lopoča. Osim toga štuke nisu navikle na mušičarske mamce koji se kreću na potpuno dugačiji način od bilo koje varalice i ponekad donesu ribu više. Bonus u toj priči je što te mamce izrađujemo sami uz minimalni trošak. Najskuplji dio je udica. Ostatak mamca napravljen je od božičnih lameta, raznih dlaka i perca koje ne košta gotovo ništa. S druge strane, cijena mnogih varalica danas definitivno je pretjerana. Istovariti stotinjak kuna za komad lijevane plastike ili silikona koji se proizvodi u Kini, i realno vrijedi nekoliko lipa, definitivno je oblik legalne pljačke. Hajde, ako su to ručno rađeni i obojeni mamci. No, kineska plastika i silikon sa stranjskom etiketom za tu lovu?! Od mene više nikad! Postoji bezbroj načina kako korisno potrošiti 100 kuna umjesto ostaviti ih visjeti u obliku kineseke varalice s japanskim ili engleskim imenom na nekom panju u vodi. Recimo, da ne spominjemo stvari iz domene životne egzistencije, kakav reš odojak s popratnim sadržajima na putu doma. Eto toga na Goli fali. U birtiji, iako se noćiti može, od hrane nema ništa. Za prezalogajit jedva smo našli neku picu u selu do, iako je ta bila doista dobra. Za cijenu od cca pola neke "Fukamaši" varalice.

.

Štuke u Ješkovu očito su odmarale nakon nedavno održanog natjecanja pa smo velikim strimerom lovili samo ove male

 Zbog nepristupačnih obala Ješkovo nije idealna voda za lov mušicom, no ribič koji to voli i zna vjerojatno neće ostati bez ulova

Loviti štuke mušičarskom tehnikom i priborom počeo sam krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, nakon što sam na polici neke zagrebačke knjižare naišao na knjižicu: Peter Wheat (1977): Fly Fishing. Zgodna knjižica. Sadržavala je, među ostalim, praktične upute za lov nizinskih riba: klena, mrene, crvenperke, žutooke, grgeča, smuđa..., uključujući i štuke. Na temelju praktičnog iskustva, već početkom 80-ih, napisao sam i svoj prvi opširniji članak na tu temu u "Sportskom ribolovu", glasilu Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza. Bilo je to toliko neobično za to vrijeme da su članak prenijeli i u slovenskom "Ribiču". Već u to vrijeme rijetko bih u lovu mušicom ostajao bez štuke, a bilo je dana kada bih ulovio više nego ostali ribiči koji su lovili varalicom i živom ribom.

Naime, mušičarski mamci omogućavali su ribolov na mjestima gdje drugi tada poznati načini nisu bili mogući. Mušica je lovila tamo gdje metalna žlica, meps ili vobler nisu mogli ni blizu. A to su bile jedine varalice kojima se tada lovilo. Vremenom se situacija promijenila. Pojavile su se daleko naprednije varalice, a i mnogi ljudi su naučili loviti na mjestima gdje ranije nisu ni pomišljali. Želeći držati priključak, uloviti što više i što veće štuke, sve do prije desetak godina, intenzivno sam lovio i varalicama. Ne žalim. Sticajem sretnih okolnosti, zahvaljujući pomoći raznih ljudi, poslu koji sam radio, slobodnom vremenu i odličnom priboru imao sam prilike uloviti doista puno i doista velikih štuka, i mušicom i varalicom. Po Hrvatskoj, ali i po svijetu.

Kompletan pribor za lov štuka mušicom doista nije skup, a strimere koji odlično love uz malo truda može izraditi i vezač početnik

No, u jednom trenutku ribolov varalicom počeo mi se činiti prejednostavnim. Prestalo mi je biti važno hoću li po ne znam koji put uloviti najveću ili najviše riba. Pribor za lov varalicom nisam bacio ili rasprodao. Objesio sam ga, što bi rekli, o klin za neka druga vremena. Trenutno sam na režimu "Fly Only" do daljnjega. Iako sam u tom razdoblju ulovio dosta vrlo pristojnih štuka preko pet kila težine, brojnost i veličina riba zaostaju za danima kada sam varaličario. Prvenstveno zbog toga što je ribolov mušicom sporiji i ograničenog dometa u odnosu na lov varalicom. Tamo gdje se puno lovi, a brojni ribiči se utrkuju po vodi mušičarski je štap često u hendikepu. To ne znači da se ponekad mušicom ne ulovi i više i veća štuka nego varalicom. Dapače, upravo je takav dan bio i na Ješkovu. Više je ljudi lovilo varalicom, ulovili nisu ništa, a mušicu je streslo pet. Međutim, velike nakon natjecanja više nisu bile bliže obali. Tu nije bilo pomoći. Svaki način ribolova ima dobre i loše strane.

Na Ješkovu možemo vidjeti sigurno najveću štuku u Hrvatskoj, dugačku dobrih pet metra, no problem je što ne pliva u jezeru

Ipak najveću štuku vidio sam na Ješkovu. Velika drvena skulptura štuke uz samo jezero podsjetit će nas kako je Podravina, osim po ribičiji, glasovita po naivnom slikarstvu i kiparstvu Hlebinske škole. Među ostalim Likovna udruga "Motacilla alba - Ješkovo" na samom jezeru organizira okupljanje umjetnika iz cijelog svijeta kojima je, kažu, nadahnuće priroda. I naziv udruge dolazi od latinskog naziva ptice, bijele pastirice. Originalno i lijepo. Ako već dajemo novce za nevladine udruge, onda one ovakvog tipa to prve zaslužuju.
"Danas slikarstvo i kiparstvo Hlebinske škole obuhvaća preko dvjesto imena, od najstarije do najmlađe generacije i, osim Hlebina, ima značajne i brojne predstavnike u selima Molve, Gola i Gornja Šuma te u gradovima Koprivnici i Đurđevcu, dakle, na uskom području središnje Podravine, u promjeru od tridesetak kilometara. ...", čitamo među ostalim na stranici Hlebinske škole (http://hlebinskaskola.com/). "...Naivno slikarstvo Podravine karakteristično je po motivima iz svakodnevnog seoskog života, po smirenim krajolicima, ali i živim, „lokalnim“ bojama, a osobito po jedinstvenom slikanju na staklu. Motiv, boja i tehnika toliko su tipični da sliku Hlebinske škole podjednako prepoznaju i stručnjaci i laici i kritičari i obični ljubitelji. ..." I štuka i ribičija su dio te priče.

Drvena skulptura ptice povezana je s nazivom lokalne Likovne udruge Motacilla alba - Ješkovo, nazvanoj po bijeloj pastirici

Ne baš uobičajen prizor uz jezero, premda pomoć viših nebeskih sila u ribolovu, a i kasnije, još nikada nikom nije bila na odmet

Ako bih ovom finom ribičko-turističkom izletu u Podravinu pokušao naći manu, što nije lako, bila bi to činjanica da sam se u povratku izgubio. Naime, nekad davno po tim sam se lokalnim cestama i cesticama intenzivno vozikao u svim mogućim smjerovima s prijateljima Dudom i Igorom. I danju, a osobito u noćnim satima. Iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga učinilo mi se prikladnim osvježiti uspomenu na ta draga i zanimljiva vremena te usput pronaći kakvo tiho mjesto gdje bi se moglo nešto prezalogajiti. Neki odojćić po mogućnosti. Tako sam odlučno krenuo jednom "dobro poznatom" prećicom. Međutim, memorija me očito nije baš najbolje služila te sam nakon podužeg noćnog tumaranja podravskim bespućima i kratkog zaustavljanja u ranije pomenutoj piceriji, umjesto u Koprivnici završio u Ludbregu. I taj mi je teritorij poznat iz dnevne i iz noćne perspektive. No, i tu sam se izgubio, što je vjerojatno bila posljedica umora i boravku na svježem zraku. Srećom autoput je tu već bio blizu. Ubrzo smo sretno sletjeli na "aerodrom Zagreb". Definitivno moram ponovo doći na Ješkovo proanalizirati kako mi je sve to uspjelo. A i koju štukicu bi se moglo usput prodrmati... (alp)

Promatrajući prirodu uz Dravu nije teško pogoditi gdje inspiraciju pronalaze svjetski poznati naivni slikari i kipari iz Gole i okolice

Jedna fino izgrađena podravska bajta u kojima ljudi ugodno provode vrijeme raspravljajući o svemu i svačemu, pa i ribolovu

Ukopavanje Save promjenilo zagrebački slap

Ribiči koji ovih dana nisu navraćali na slap izgrađen za potrebe zagrebačke toplane, nemalo će se iznenaditi njegovim novim izgledom. Teren gdje su se prije samo nekoliko godina lovili šarani i smuđevi, zatim do prošle godine mrene i boleni, sada bi smo mogli poribiti lipljanom, pastrvom i glavaticom

Pri vodostaju -262 cm na mjernoj postaji Zagreb Hrvatskih voda, Sava nikad, ali baš nikad nije izgledala ovako (klikni na sliku)

Na prvi pogled ovo može izgledati lijepo i zanimljivo. Posebno ribičima koji nisu vidjeli kako je ovaj teren izgledao prije desetak godina. Sava je bila šira, znatno dublja i sporija. Odmah iza slapa bila je dubina s povratnim tokom, a nešto niže držala je dobrih dva metra dubine u prosjeku. Uz obalu kamen, malo dalje mulj i pijesak koji skriva hranu za mnogobrojne riblje sitniše. Lovile su se vrste tipične za nizinske rijeke. Šaran, som, smuđ, babuška... Dečki su tu sjedili uz plovke i zvončeke, sipali kuruzu u vodu, kopali okolo gliste, zbog ulova zadovoljno trljajući ruke. Vremenom se ta ribička slika nizinske vode promijenila. Nešto soma je i dalje bilo, ali su umjesto šarana ribiči pretežno lovili mrene i bolene. Varalice su zamijenile plovke i zvončeke na štapu. Na dnu mulja uopće više nije bilo, našlo se pijeska, a sve više je dominirao isprani šljunak u kojem nema riblje hrane. Tako je bilo i prošle godine.

No, prizor koji se sada pojavio na slapu, nešto je potpuno novo, dosad neviđeno. Širina Save se doslovno prepolovila, a umjesto kontra štroma brzak dere bez ikakve zadrške. U takvoj vodi nizinske vrste riba više nemaju što tražiti. To je konfiguracija vode i dna gdje žive pastrve, lipljani i glavatice. Pa hajmo malo poribljavati, pomislit će možda neki optimista. Čak i kada bi se za tako što našlo novaca, što je jednako izgledno putovanju na Mars, ne bi bilo velike koristi. Naime, iako je brzina protoka nalik onom u visinskim rijekama, temperatura Save ljeti sigurno će bti previsoka za ove ribe. Možda bi mogle preživjeti, ali mrijestile se sigurno ne bi. Što to znači? Prvo, ribe sasvim sigurno više neće biti tu gdje smo ih dosad lovili. Drugo, bit će ih manje i treće, neke vrste će nestati iz ovog dijela Save. Koje pokazat će vrijeme. Budimo optimisti do proljetne poplave. Barem u stilu: "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo..."

Slap se redovito održava za potrebe zagrebačke toplane, no visinska razlika se svake godine povećava zbog ukapnja korita

Ono zbog čega se doista trebamo zabrinuti je što ukapanje korita Save, osim na živi svijet same rijeke, utječe na razinu podzemnih voda. Stari šljunak odlazi, novi zahvaljujući slovenskim branama na Savi više ne dolazi. Rijeka tone skoro po metar svake godine. Možemo samo laićki nagađati što će se dogoditi ako nivo Save nastavi padati takvom brzinom i za koju godinu padne ispod vodonsonog sloja koji puni izvore i bunare. Hoće li presušiti okolne šljunačare tipa Bundek, Jaruna, Rakitje i ostale? Kako će se to odraziti na opskrbu pitkom vodom? Hoće li presušiti bunari, uvenuti šume i voćnjaci? Živi bili pa vidjeli. Ne sluti na dobro u svakom slučaju. Još više zabrinjava što ovaj problem izgleda nitko ne uočava. Nitko o njemu ozbiljno ne piše i ne govori, pokreće neku raspravu, a još manje poduzima nešto kako bi se ukopavanje zaustavilo ili usporilo. Može zvučati malo pretjerano, ali ne čeka li možda neko da Zagreb ostane bez vode kako bi ju mogao skuplje prodavati ili skuplje naplaćivati potrebne radove tipa elektrane na Savi. Tko zna. Mi ribiči općenito uvijek smo bili poznati po bujnoj mašti i međusobnim svađama pa nas srećom nitko ne uzima za ozbiljno. (alp)

Izdržat ćemo ako po njih moramo ići prema Rugvici i nizvodno, ali manjak pitke vode u gradu nikako nam se ne bi svidio

Na Savi u potrazi za kasno jesenskim klenom

U drugoj polovici studenog, nakon ranije poplave i zahlađenja, ribe su obično u koncentrirane dubokim zimovnicima. No, duže razdoblje neobično toplog vremena koje je uslijedilo, nizak vodostaj, kristalno bistra i još uvijek ne prehladna rijeka naveli su nas da ih pokušamo tražiti na proljetnim mjestima... 

 

 

Na ovom području u rano proljeće zna biti veselo, kako ribama koje skaću na sve strane, tako i ribičima koji ih prvi krenu loviti

Samo jedan pristojan savski klen bio je epilog jučerašnjeg na neupjeh unaprijed osuđenog ribičkog eksperimeta. Dilema je bila: Imaju li ribe ugrađen neki biološki kalendar ili je njihovo ponašanje određeno isključivo trenutnom temperaturom vode, količinom svjetla i kisika? Ako samo svjetlo, temperatura vode i kisik bude riječni ekosustav, a kalendar nije bitan, naše bi zimogrozne ribice za ovako ugodna vremena morale izaći malo van zimovnika i protegnuti praje po plićacima gdje ih se u proljeće obično može naći. To je naravno torija. Nagađati i pametovati o na tu temu možemo do unedogled, pomislio sam. Baš kao i o usranim političarima, teroristima, bodljikavim žicama... No provjeriti situaciju po pitanju riba možemo baš danas. Fino ribički pribor, vathoze, zlu ne trebalo, ipak duge gaće i idemo. Pravac savski brzaci. Toliko je toplo da jakna i vesta vani nisu potrebni. Inače, pogledamo li na kalendar, to bi bili tereni gdje sredinom studenog u pravilu nema žive ljuske. U to kalendarsko doba sve su bunkerirane u najvećim dubljacima. Tu su i smuđevi i somovi, sva bijela riba uključujući i bolene koje mušicom najradije lovim.

Ako bih se iz nekog razloga baš morao kladiti da ću zimi ili u kasnu jesen na Savi ulovit mušicom velikog klena ili bolena, siguran sam da bih uspio u ponekom preostalom zimovniku. Bez obzira općenito loše stanje rijeke Save uzrokovano ukopavanjem dna i ubrzavanjem protoka. No, ono što me je ovog puta baš zanimalo su tipične proljetne pozicije. Je li sunce bar malo pokrenulo sitniše, a za njima klenove, bolene i ostale ribe na put uzvodno? Jesu li ribe možda zamijenile godišnja doba i pomislile da je stiglo biološko proljeće? Da skratimo priču - nisu. Unatoč suncu i dugotrajnijim relativno visokim temperaturama ribe, baš kao i vrbe koje su sada bez lišća, definitivno imaju ugrađeni kalendar. Znaju da je će uskoro prava zima i ne miču se iz zimovnika. Nije da se baš ništa nije ulovilo, ali sitnišu nema ni traga pa tako ni krupnijoj ribi. Boleni su baš strogo u zimovnicima. Jedino su smuđolovci ovih dana vjerojatno zadovoljni, ako znaju osnovno gdje, kada, kako i čine. To je njihovo udarno vrijeme. Misija nije u potpunosti propala samo ulov je neusporedivo lošiji od proljetnog. Neka tolerancija postoji, no protiv biološkog kalendara očito nema lijeka. Tako to u prirodi mora biti.

Pokušali smo loviti na istim mjestima istim načinom, priborom i muhama koje u proljeće pokrenu dosta dobrih bolena i klenova

Nešto se ulovilo, ali jako daleko od onog što se ovdje može naći u proljeće, kada ribe u velikim jatima krenu putovati uzvodno

Kako izlet ne bi završio bez suvisle ribe, ostavio sam se na kraju plićaka i brzaka i uputio na jednu podublju rupu manje poznatu ljudima. Dobro zimsko mjesto, tu ih uvijek ima. Sunce je već zalazilo, nije da smo se nalovili, ali je jedan savski klen pristojnih dimenzija ipak kresnuo duboko potopljenog strimera. Dok smo ga izvlačili ostali su se razbježali. Za ovo doba godine pristojno. Ljeti bi smo to opisali kao objektivno katastrofalno slab ulov. No, subjektivno bio sam baš zadovoljan. Uživao sam u svakoj minuti te uglavnom jalove ribičije. Više mi ne pričinjava zadovoljstvo uloviti puno riba, iako se i toga zalomi kao nedavno na Gacki. Sumnjam da je to posljedica neke ribičke evolucije u smislu da lovim bolje ili lovim nekim drugim načinom.

Jednostavno sve češće uživam u nekim drugim stvarima na vodi. Recimo fotografiranju prirode, lijepom bacanju mušice, sjedenju na panju i promatranju svega oko Save... Istina, malo mi fali staro društvo. Deprimirajuće što je većina mojih vršnjaka, pa i "mlađih" prijatelja, potpuno izgubila svaki interes za ribolov. Nema šanse da bi ih netko maknuo iz tople sobe ili birtije, dok se ima novca. Kamo li natjerao ih na nekoliko rekreativnih kilometara tumaranja Savom, što smo nekad svi voljeli. No, i ja sam lijen otići na štuke, a trebalo bi. Tako da nemam pravo pretjerano prigovarati. Samo gledam kako brenta raste. Klinac je već davno izjavio da se ribolovom više ne želi baviti čak ni u snu. Otputovao u svijet i rijetko se javi. Tako da ni unuke s kojima bih se zabavljao na vodi ne vidim u bliskoj perspektivi. Ipak topla zagrebačka jesen. Samo miriše na neugodnu zimu. (alp)

Klen od 50-ak cm ljeti je na Savi uobičajen, no u studenom predstavlja dobar ulov

Laganim Switch štapom po kalifama u Gacki

U prošlom smo javljanju napisali da ima malo kalifornijske pastrve u rijeci Gacki. Moramo se ispraviti. Sada ih ima i to u velikom broju. Male su, klasične ribničarske porcijašice. Od ušća Kostelke nizvodno bez razmišljanja napadaju sve živo što plovi rijekom, a osobito mini strimerčiće u srednjem sloju vode

Zabaci u imaju svoja imena, uvjete u kojima se koriste i precizno razrađenu tehniku izvođenja. Ovaj se zove "Snap-T".

Svaki zabac na kraju završava strunom koja leti ravno poput strijele noseći muhu po potrebi i preko 30 metra poprijeko toka

Nakon što sam prije nekoliko godina počeo intenzivnije koristiti lagane dvoručne i switch štapiće u lovu pastrva previdio sam neke stvari. I dobre i loše. Prvo, da je dobro ukomponiran dvoručni pribor u određenim uvjetima superioran jednoručnom priboru s plivajućom strunom, čime većina ljudi kod nas i danas lovi. To se posebno odnosi na veće rijeke, ali i razlivenu Gacku, te u svim prilikama kada imamo ograničen prostor iza sebe ili kada želimo dalje bacati relativno teže mamce. Danas doista uživam u tim praktičnim prednostima dvoručnog ribolova mušicom, jednako kao i u profinjenosti Spey zabacivanja koje upućeni ljudi danas smatraju vrhom vrha mušičarske tehnike. Upravo lov pastrva tim načinom trenutno je hit disciplina u mušičarskom svijetu.

Najuglednije tvrtke tipa Sage, Orvis, Winston, GLoomis, Rio, Airflo i druge natjeću se koja će napraviti bolje spey štapiće i strune posebno za lov pastrva. Jer, kada se dvoručna spey tehnika nauči do zadovoljavajuće razine i ukomponira s odgovarajućim priborom, ribe idu van kako na tekućoj traci. Blago rečeno. U konkretnom slučaju na Gacki bile su to pretežno pomenute manje kalife nepoznatog podrijetla, ali i pokoja stara mama ili velika potočna kada bi se probila na red. Želeći podijeliti zanimljiva iskustva napravio sam nekoliko seminara i poučio spey tehnici nekolicinu ljudi u Hrvatskoj, procjenivši da je neće zlorabiti za trpanje riba u vreću ili zločesto ponižavanje ribiča koji nezanaju. Vjerujem da ni njima ne ide loše. To je ono što smatram pozitivnim. Bog mi je to (na)platio.

O-o...opaaaaa.... U lovu laganim switch štapom kontra može biti problem i dovoljno je malo nepažnje da se riba otkvači

Kada je udica dobro zakvačena postupak umaranja jbrz, a i riba ima puno manje šanse nego u lovu jednoručnim štapom

Dobre stvari nikad ne dolaze bez lošeg. Najmanje loša od loših stvari je da ta tehnika nije prikladna u svim ribolovnim uvjetima, a posebno za super finjaka ribolov. Tanki predvezi, male udice, male plivajuće muhe, male ribe, ribolov na kratko... Čak ni najlakši dvoručni štapići prejaki su ili općenito neprikladni za takav posao. Zanimljivo, mnogi ribiči vani više ne biraju mjesta prema tome gdje ima najviše riba već ona gdje je najzgodnije loviti dvoručnim štapom. Dakle, važniji nam je gušt u samom spey zabacivanju, koje je spoj inteligencije, spretnosti i radišnosti, nego ulov po svaku cijenu. Dijametralno suprotan pristup od, recimo, češkog nimfarenja gdje je cilj uloviti što više malih riba pošto poto. Naravno, ako se u spey ribolovu poklape i ribe i uvjeti još bolje.

Druga relativno loša stvar vezana uz dvoručni lov pastrva spey načinom su novac i vrijeme. Pribor za ovaj ribolov nije jeftin i čak u ekonomičnoj verziji predstavlja ozbiljnu investiciju. Komponiranje strune, štapa, predveza i muhe nije jednostavno i traži određeno teoretsko predznanje. Konkretno, u fazi učenja potrošio sam više novca na različite strune koje su se kasnije pokazale manje ili više loše nego na najskuplji štap, iako više nego dobro poznajem i pribor i tehniku lova jednoručnim štapovima. Kada mi je pri desetak godina jedan kolega instruktor kazao da samo balansiranje pribora s mogućnošću isprobavanja na vodi klijentima naplaćuje 100 eura, odgovorio sam mu kako smatram da je to ipak pretjerano. Danas bih svakom početniku preporučio takvu investiciju.

Spey tehnika se brže naući uz instrukcije kompetentnih ljudi, no ne nužno. Možemo i sami uz puno čitanja, gledanje kvalitetnih filmova i, što je najvažnije, puno vježe bez ribolova. Smatrajte da vas bez barem desetak sati efektivnog treninga tjedno ni najbolji instruktor neće osposobiti do stupnja da je spey bacanje postane uživancija, a ne paradiranje sa štapom po vodi i bacanju nalik klofanju tepiha. To jednostavno nije način koji se može naučiti do osnovne lovne razine za pola sata kao češko nimfarenje ili neke slične tehnike. Vrhunsko majstorstvo traži godine rada, no kao jednu razumnu mjeru potrebnu za ozbiljniji ulaz u spey ribolov računajte stotinjak sati dobro organiziranog i sistematičnog treninga. Onda ste radno sposobni toliko da vas sigurno neće biti sram dok drugi gledaju.

Nakon malo praćakanja i jurcanja među vodenim biljem zakvačena pastrvica je već pod kontrolom gotovo na dohvat ruke

Ulovljenu pastrvicu bezbolono otkvačimo s udice bez kontrakuke, vratimo u vodu, a već u idućem zabačaju priča se ponavlja

No, najveći problem vezan uz spey ribolov nisu ni novci, ni vrijeme potrebno za učenje, ni objektivni limiti same tehnike. Glavni problem i neugodnost je ljudski jal koji je u našem dijelu svijeta osobito izražena pojava. I u ribolovu jednoručnim štapom ribič koji savršeno baca i lovi ribe predstavlja šok za neke ljude. U više sam navrata imao prilike vidjeti "velike ribiče i stručnjake" kako pucaju od jada i gube kontrolu ponašanja u trenutku kada se njihova idealizirana vizija samog sebe sukobi s realnim stanjem i činjenicama na vodi. Mi koji se time bavimo držali smo spey tehniku godinama podalje od očiju šire javnosti. Seminari su bili zatvorenog tipa, tek tu i tamo pustili smo biti viđeni. Kao i u jednoručnom ribolovu znalo se dogoditi da ljudi dođu i pitaju što je to ili kažu da lijepo izgleda. Ponekad i oni koji se uopće ne bave ribolovom. No, što je nekom lijepo drugom je gore nego rajsnedla u čarapi. Znao sam da će idili doći kraj, no nisam očekivao da će se to dogoditi tako skoro. Stajao sam u vodi do koljena, uživao u krasnom danu i vadio ribu za ribom. To je baš brutalno izgledalo. Praktično svaki zabac 30 metra pod drugu obalu griz. Nisam ni primjetio dvoje ljudi kakvih 40-tak metara uzvodno.

Tek kad sam čuo neku galamu okrenuo sam se. Evo čuvara. Poznajemo se od ranije, i on je ribič. Zna da nisam pao s Marsa. - A to si ti! Ovo što ti radiš je kao kad dođu Bihaćani pa mlate blinkerima... - opali on nakon što sam mu dao dozvolu. Ideš! Razmišljam kako mu ukratko objasniti da se spey tehnikama ne mlati po zraku. - Kakav vražji blinker, pa ovo je umjetnost od mušičarske ribičije - skratim priču pokazujući pribor. Osim toga "to" lovi puno bolje od blinkera, a sve ribe su puštene. - Da, ali ti je strimer veći od 3 centimetra...- nastavi on. Nema veze što to nigdje u ribičkim pravilima ne piše. - Doista ne znam je li 3 ili 4, priznajem nisam mjerio, ali sigurno nije veći od nekih lokalnih muha koje stoje izložene po panoima oko Gacke. Osim toga, tu su škare pa ćemo šišati koliko ti misliš da bi trebalo -  pomirljivo predložim. - Ne, ne... ne treba. Ali zašto loviš baš tu, tamo nizvodno su veće ribe. Ulovit ćeš potočnu od 55 ili čak 70 - predloži čuvar. Mislim hvala, ali lovim i gore i dolje i ulovim ribu od 55 skoro svaki ribolov. I jednoručnim i dvoručnim štapom, ovisno kako sam raspoložen. - Dobro, mogu dalje loviti ili ne, jesam li u nekom prekršaju? - opet pojednostavim priču. Čovjek preko ramena odgovara da može. - Onda hvala... - nek je sve po redu i hrvatskom nam Zakonu - ... i doviđenja. (alp)

Ovo je inkriminirajuća muha koja "polovi sve ribe", a procijenite sami ima li 3 ili 4 centimetra i je li takva prijetnja ribama

Vjerojatno najneobičnija muha svih vremena?

Strow Shrimp je doista originalan ribički mamac napravljen od plastične slamke za sokove. Sudeći prema japanskim iskustvima može jednako dobro poslužiti u lovu riba mušičarskim priborom kao i varaličarenju glavonožaca. Nismo probali ni jedno ni drugo, ali tehniku izrade origami kozice svladali smo za pola sata

Izrada ovih realističnih račića, uz malo vježbe potrajat će tek nekoliko minuta. Jedini potrebni materijal je slamka za sokove

Definitivno i bez konkurencije najluđi i najoriginalniji vlastoručno vezan ribički mamac koji sam vidio, pomislio sam nakon što mi je prijatelj Zdravko Šavor pokazao doista neobičan tutorial za izradu Shrimpa na Internetu. Dakle ovo je mogao napraviti ili kompletni luđak ili totalni genijalac. Znali smo da u Japanu postoji origami, vještina kreiranja i slaganja maštovitih i za izradu često vrlo složenih figurica od papira. Ali figurica raka ili kozice od slamke, koja se kasnije natakne na udicu i koristi podjednako dobro za lov sipa kao i za bacanje mušičarskim štapom? E to se ne bi dosjetili baš nikad. No, pogledajte za početak ove filmiće:

https://www.youtube.com/watch?v=aL6pGYxvNT8

https://www.youtube.com/watch?v=zwE5tzbwKSs


Nevjerojatno! Naravno, nismo puno razmišljali već pravac špeceraj po paket slamki. Nismo našli one prozirne kao u filmiću, ali za početak i vježbu poslužile su i ove šarene. Iako se izrada japanskih račića u početku činila prilično složenom, pa je preko nekoliko slamki zgužvano završilo u smeću. No, ubrzo smo izradu sveli na manje od 10 minuta uz sasvim zadovoljavajuć izgled. Što dalje? U šuplji zadak ove plastične životinjice, osim udice, trebalo bi ugurati neku spužvicu. Onda je dobro nasmrditi nekim mirisom. Razne morske ribice, od brancina do glavoča, sipe, lignje, hobe, u rijekama i jezerima pastrve, grgeči, basevi, mrene, kakav somić možda... trebali bi biti žrtve  ove prevare.  Stvar ćemo svakako temeljito isprobati. Probajte i Vi! U međuvremenu, Strow Shrimp je sjajan test inteligencije, spretnosti i smisla za lijepo u malom. (alp)

Post-sezona na Gacki nakon velike poplave

Ove je jeseni pitoma lička ljepotica pokazala svoje drugo lice. Nakon dugotrajnih kiša dosegla je jedan od najviših vodostaja ikad. Neugodnosti i štetu imali su mještani kojima su poplavljena dvorišta i kuće. No, ribe žive u vodi pa im višak ne smeta. Sezona na kalifu ovdje traje cijelu godinu pa smo provjerili situaciju

 

Jesenski ugođaj Gacke nepoznat je ljudima koji love na dnevene dozvole. Tko ima godišnju neće pogriješiti ako sačuva dan dva

Iako ribolovna sezona na rijeci Gacki službeno završava početkom lovostaja na potočnu pastrvu, ribičima koji imaju godišnju dozvoljen je lov kalifornijske pastrve cijele godine jer ona prema hrvatskom zakonu nema lovostaja, objasnili su nam u ribičkom društvu pri kupnji godišnje dozvole. S naše strane što reći nego - hvala. Tko se drži zakona nije u prekršaju. Tu dileme nema. Ipak, u zagradi se možemo zapitati je li to dobro i pametno. Možda baš i nije. Nije moguće loviti kalife mušicom, a pritom slučajno ne uloviti i potočne, koje su u debelom lovostaju. S druge strane ribiči na vodi koji love i puštaju ribe ipak malo remete lagodan život kormoranima, koji ovdje dolaze na zimovanje i rade puno veću štetu. Uznemiravanje štetočina vrlo je korisno.

Kako baš sve ribe puštamo, bez podizanja iz vode čak i za potrebe fotografiranja, prepustili smo do daljnjeg ove moralne dilemu nadležnima u ministarstvima i ribičkom društvu. U knjižici ulova /dana ostalo je još nekoliko i pa smo ih odlučili iskoristiti. Baš kao i domaći ribiči koji, uvjerili smo se, normalno love. Ljubazni ribočuvar nam je uredno pregledao dozvolu i potpisao se u knjižicu. OK, očito sve štima. Doduše čudno je da stranaca sada uopće nema. Je li to zato što ne znaju da je ribolov dozvoljen ili zato što više nema prodaje dnevnih dozvola, teško je pretpostaviti. Što se etike tiče, ne vjerujemo da je lovostaj potočne razlog budući da među strancima ima jednak, ako ne i veći broj notornih mesara nego kod nas. A nađe se i pravih krivolovaca teže kategorije.

Pri rekordnom vodostaju ovaj mostić pred hotelom Gacka bio je pod vodom i samo je čudom izdržao pod teretom naplavina

U vrijeme ovogodišnje poplave čitavo ovo područje popularno zvano Bare bilo je debelo pod vodom i potpuno neprohodno

Post-sezona na Gacki ove je godine imala dva vrlo različita dijela. U početku imali smo vrlo lijepo i ugodno vrijeme, no u listopadu je slijedilo je duže razdoblje iznimno lošeg vremena i obilnih kiša koje su  uzrokovale poplavu u cijeloj dolini. Vodostaj Gacke narasao je toliko da lokalni ljudi kažu kako ne pamte sličan. Poplava je u dolini Gacke bivalo i ranije, ali nikad ne takvih. Ljudi koji žive na položenijem terenu imali su doista ozbiljnih problema i šteta. Poplavljena su dvorišta, podrumi, ribogojilišta, ceste... Koga zanima, neka pročačka malo po Internetu i lokalnim televizijama gdje će naći obilje turistički zanimljivih, no za ljude koji ovdje žive doista dramatičnih filmića i slika. Nakon njih vrlo ćemo se ozbiljno zapitati imali u toj rijeci danas, samo nekoliko tjedana kasnije, uopće više riba. O ribolovu kroz to razdoblje bilo je naravno potpuno neumjesno pomišljati. No, prestankom kiša Gacka se relativno brzo vratila u korito. Prije prave ličke zime koja blokira sve aktivnosti ribiči su tako dobili novu priliku za akciju. Zanimljivo nam je bilo istražiti kako se rekordna ovogodišnja poplava odrazila na brojnost, raspored i raspoloženje riba u Gacki. Nismo očekivali previše. Nakon što se vrijeme drastično proljepšalo evo autentičnog svjedočanstva po tom pitanju iz prve ribičke ruke.

Iako smo po zakonu željeli loviti kalifornijske pastrve, potočne su iz nekog čudnog razloga bile puno više raspoložene

Višak vode ribama u načelu ne smeta. Međutim, kalifornijska pastrva poznata je po svoj sklonosti migriranja nizvodno, što se vrlo jasno vidjelo ovih dana na vodi. Bilo ih je znatno manje nego prije poplave iako nisu sve nestale. Našlo se i starih i nedavno poribljenih. Međutim, poplava je čini se ispremještala potočne, koje su se ljeti skrivale po travi. Imali smo na udici više iznenađujuće velikih riba debelo 60+. Vidjeli smo u vodi još neke koje su nam ostale dužne. Zanimljivu priču na tu temu svojedobno mi je ispričao jedan prijatelj koji je proveo puno vremena na Novom Zelandu. Svima poznata stvar tamo, prema njegovim riječima, je da potočne pastrve za visoke vode ili poplave dolaze pod samu obalu, dok se kalife izgube nekud s vodom tako da se vrlo rijetko ulove. Vrlo sličnu situaciju zatekli smo i na Gacki nakon poplave. Potočne su bile popakirane pod samu obalu, naročito tamo gdje je u vodi bila neka prepreka. Često u vrlo plitkoj vodi iako nije bilo aktivnosti koja ukazuje na pripreme za mrijest. Malobrojne kalife koje smo zapravo željeli loviti nalazili smo nasred vode. Što se muha tiče, radilo je sve. Mini strimer, različite nimfe, a za najtoplijeg dijela dana i suha muha. Što reći nego baš lijepo. Gotovo da je bolji ribolov nego ljeti, sve dok bura i mraz ne stisnu. Onda u Lici i medvjedi spavaju.

Sudbinu ovog čamca, koji služi mještanima za prelazak s jedne na drugu obalu, nakon prolaska bujice nismo provjeravali

Lijepe naturalizirane kalifornijske pastrve nažalost nismo više uspjevali pronaći nakon prolaska vodene bujice prema Švici

Po povišenom vodostaju na Gacki se zabavljamo laganim dvoručnim ili switch štapom u kombinaciji sa strunama s brzo tonućim vrhovima. To ne znači da se jednoručnim štapovima ne može loviti i uloviti. Dapače. Pri normalnom vodostaju ribolov dvoručnim štapom po Gackoj nije ni ugodan ni isplativ. Čak i u donjem toku gdje je dublja i šira premala je za dvoručni ribolov. Najfiniji dvoručnjak klase 4 ili 5 je obično pregrub. Usporedbe radi dvoručna klasa 4, što je skoro najlakše što postoji u dvoručnom svijetu, po snazi približno odgovara jednoručnoj sedmici ili osmici. Ti štapovi ne služe za lov na finjaka. Oni su primarno strimeraški pribor. Realno, u kontekstu lova pastrva kod nas, i najlaganija dvoručna četvorka je opaka kolina. Međutim, po znatnije povišenom vodostaju, kakav smo zatekli nakon poplave, vrijedi potpuno druga priča. Dvoručni štap ima prednost, posebno ako su veće i teži mamci u igri.

Možemo baciti dalje i potopiti dublje uz manje rada i mahanja po zraku. I sama Spey tehnika za promjenu bude baš lijepa i zanimljiva zabava. Naravno, za one ribiče koji to znaju i vole raditi. Udarni mamci u tom slučaju su mali dobro otežani strimerčići, no po potrebi switch štapom možemo vrlo suvislo odigrati i s većom nimfom. Nezgodno je što čak i na četvorki ne možemo bezbrižno koristiti predveze tanje od 0,18 mm. Jak štap premalo amortizira za tanji predvez. Teška struna sama po sebi u vodi čini prevelik otpor za predvez one debljine kakva se standardno koristi u nimfolovu na našim vodama. Tako smo nesretno izgubili i najveću pastrvu ove sezone. Nećemo pogađati koliku, ali znatno veću od onih koje smo ulovili. Kao što vidite na slici dolje, te nisu bile baš male. Vjerujem da nimfa bez kontrakuke tu uteklu debeljucu neće previše smetati u životu i radu pa ćemo ju ove godine svakako potražiti još koji put. (alp)

Prije poplave na dijelu Gacke nizvodno od Petog mosta nismo se baš proslavili, no nakon poplave ovdje se našlo dobrih riba

Najveća ulovljena i puštena pastrva u post sezoni nakon poplave imala je debelih 60+ cm dužine i dobro preko 2,5 kg težine

Po Kamačniku u potrazi za crvenim pjegama

Početak i završetak ribolovne sezone na potočnu pastrvu ribičima umjetnom mušicom uvijek su bili osobito značajni. Umjesto potrage za kapitalcima po Gackoj i Sloveniji posljednji ribolov ove sezone posvetili smo divljim ribicama skrivenim u brzacima Kamačnika, pritoke rijeke Dobre kraj Vrbovskog

 

Iako kroz njega vodi uređena planinarska staza Kamačnik je voda koja pruža ugođaj najsličniji onom praiskonske divljine

Pastrve u Kamačniku najčešće ne premašuju 30 cm dužine, no njihov zdrav i neobično lijep izgled čini ih pravim izazovom

Na ovoj vodi najzabavnije je loviti suhom muhom, iako ni ulovi nimfom ili strimerom po dubljim mjestima nisu isključeni

Ni u zimskoj kapici i debeloj vesti nije bilo prevruće kada smo ujutro izašli iz automobila na ušću Kamačnika u Dobru. Rana je jesen, no u Gorskom Kotaru i ljeti nije uvijek toplo. A Kamačnik slovi kao osvježenje čak i za najtoplijih ljetnjih dana. Nakon zagrebačke klime osjećali smo se tu kao kraj otvorenih vrata neke goleme hladnjače. Ovaj oko tri kilometra dugačak potok je po mnogočemu zanimljiv. Protiče kroz kanjon mjestimično tako strmih litica da je prolaz moguć jedino drvenim mostićima i stazama izgrađenima za potrebe izletnika i planinara koji ga redovito posjećuju. To se zadovoljstvo danas plaća 10 kuna, a karta se može kupiti u restoranu na ušću. Ribolovnu dozvolu možete kupiti u Vrbovskom. Stoji 150 kuna. Potok je okružen gustom bukovom šumom koja je nedavno značajno stradala od zime i leda. Ogromna srušena stabla nisu naštetila divljoj ljepoti kanjona, no definitivno su otežala prolaz ribičima. Mjestimično treba paziti na svaki korak, posebno pri spuštanju nizbrdo prema vodi.

Što se ribolova tiče, ovo nikad nije bilo mjesto gdje se ide po velike ribe. I njih se nađe, ali iznimno rijetko. Ribički izazov sastoji se u potrazi za malim prirodnim pastrvicama. Rijetko dužim od 30 centimetara zbog kojih se treba dobro naplaninariti. Nisu osobito izbirljive, no ni tako lako ulovljive da ih neki zalutali krivolovac može na brzinu potamaniti. Što se sportskih ribiča tiče, vrijedi režim ulovi & pusti mušičarskim štapom. Mudra odluka budući da potoci ovog tipa najčešće stradaju od pretjeranog lova malim varalicama. Svaka čast špinerima, ali trokuka i ulovi & pusti na pastrvskom potoku jednostavno ne idu skupa. Previše riba ugine od ozljeda, čak i ako ribič koji lovi varalicom jako pazi. A većina ih ne pazi. Potoci ostanu prazni ili ih u boljem slučaju "poprave" ribom iz ribnjaka. Kada se križaju s autohtonom ribom priči je kraj. Još jedan komadić divljine nepovratno nestaje. No, na Kamčniku tih pravih divljih pastrva još ima. 

Bratići s novim Dusterom metalik maslinaste boje koju je Ivica izabrao zato što je bijela lijepa samo polarnim medvjedima

Na ove terene dolazio sam prilično davnih godina. Prvo kao klinac s ruksakom na leđima, kasnije s grupom prijatelja. No, to se veselo društvo davno razišlo. Ovom prigodom u goste su me pozvali Snješka i Ivica Bratić. Dobri prijatelji i još bolji ribiči. Iako ni oni nisu bez mana. Neće se vjerujem uvrijediti ako spomenem neke. Recimo, oni baš nikad ne idu u birtiju tako dragu većini normalnih ribiča. To smatraju gubitkom vremena i totalno besmislenim razbacivanjem novca. Jednako kao i jedenje janjca, odojka, lovačkog gulaša pa i morskih riba... Svih izuzev sardina. Nevjerojatno! Snješka ipak ispravlja da po pitanju janjca nije baš sto posto karakter. Jednako tako ne žele se voziti autoputevima. - Po malo lokalnim cestama i stignem pola sata kasnije. A ništa ne košta - objašnjava Ivica. Ako vam je u nekom čudnom trenutku slabosti palo na um tako što, pa ste se zapitali koliko bi novca tako uštedjeli, evo preciznog odgovora. Točno toliko koliko izlazi rata kredita za Daciju Duster koji su prijatelji preuzeli ovih dana i s kojom smo stigli u Vrbovsko. - Eto! Pa ti sad tulumari i banči okolo, a mi ćemo lijepo po ribolovu, možda i do Švedske iduće godine - svečano je zaključio svoje razmišljanje Ivica. Snješka ga je na to samo milo pogledala i podragala po leđima.

Nedaleko od ušća u Dobru, kanjon potoka Kamačnik prohodan je samo zahvaljujući uređenim drvenim stazama i mostićima

Velika stabla zimi popadala zbog leda značajno su promijenila izgled ovog kanjona kao i drugih dijelova Gorskog kotara

Jedna od posebnosti Kamačnika je što na svom ušću izgleda puno manji nego što je u svom srednjem toku. Očito je da voda negdje neprimjetno ponire i jednako tako izvire nizvodno u koritu Dobre. U srednjem toku to je sasvim pristojan komad vode, koji bi se prije mogao nazvati rijekom nego potokom, ne računajući najsušnija ljetnja razdoblja. Sam izvor nalazi se ispod stijene, a odmah nakon nekoliko brzačića počinje umjetno jezero. Slijede brana, slap i još jedno jezero slično prvom. Ta jezera nisu duboka, no prepuna su porušenih grana i stabala koja pružaju odlično skloniše pastrvama. Prije tridesetak godina, kada sam češće dolazio na Kamačnik, u ovim se jezerima znalo vidjeti ne samo puno malih već ponekad, istina vrlo rijetko, i velike pastrve tipa 60-70 centimetra. Njih je nažalost bilo potpuno nemoguće uloviti. Ne samo zbog plahog ponašanja već i zbog prepreka u vodi. Kud god krenula iole veća riba je nakon nekoliko metra bila u podvodnoj šumi iz koje nema van. Sada se u jezerima vidi tek pokoja ribica. Ipak, ne bi bili ribiči da ne probamo. Na početku prvog jezera gdje je voda još tekla, a nije bilo toliko granja Snješki je skočila jedna baš dobra. Nažalost otvačila se.

Jednodnevna šetnja Kamačnikom sigurno će ostati u dobroj uspomeni ljubiteljima prirode i boravka na svježem zraku

Rana jesen naslikana s tri gljive, mahovinom, lišjima i lišćem na srušenom bukovom stablu u kanjonu Kamačnika

Kanjon Kamčnika jedno je od mjesta gdje sam imao bliski susret s medom. Nije djelovao ogromno velik, a pobjegao je nizbrdo pa preko vode u šikaru kao brzi vlak. Očito se nasmrt uplašio. No, ni ja se tom prilikom nisam osjećao osobito ugodno. Bilo je to prije više od 20 godina. Ni danas na Kamačniku ne čekam večernji skok. Nek je to dobar medo koji neće ništa, kako ljudi kažu, ali odonda mi je prije mraka ugodnije otići malo bliže civilizaciji. Po pitanju ribolova, baš na djelu gdje sam nekad davno vidio medu, ovog se puta najbolje lovilo. Sveukupno, bilanca dana bila je preko 30 prelijepih šarenih ribica raznih veličina. Uglavnom manjih od 25 centimetra. Ali super, to je upravo to što sam želio i očekivao kada sam se odlučio za Kamačnik. Tijekom dana čak je i ugodno zatoplilo. Vraćajući se polako nizvodno opuštemo sam uživao promatrajući šareno šumsko cvijeće, gljive, neobična stabla, špilje koje se vide u stjenama... Opet se pitam odmara li možda u njima onaj moj medo. Ipak, gdje bi spazio šarene ribice u akciji malo bih zastao i zabacio.

U srednjem toku Kamačnik izgleda kao pristojna rijeka, no dalje nizvodno voda se gubi i do ušća dolazi samo neveliki potok

Najveća potočna pastrva koju smo ulovili bila je tek nešto duža od 35 cm, no i s onim manjima lijepo smo se zabavljali

Što se tehnike tiče, Kamačnik je šmekerska voda za opušteni lov suhom muhom. Loviti ovdje nimfom ili strimerom se može, ali nema prevelikog smisla. Osim ako se izuzme nekoliko većih dubina i slapova. Nekoliko CDC seđeva i vodencvijetova pokriva većinu situacija. Ugrubo, taktika lova je lagano hodanje uzvodno i pikanje muhom po izglednim mjestima na kakvih desetak maksimum petnaest metara. To je dovoljno daleko da pastrve ne bježe. U vodi pastrve obično ne stoje bez veze. Uvijek postoji neki razlog zašto su baš tu. Kamen, grana, prelaz plitkog na dubok, brzog u mirno, uz podlokanu obalu, panj ili stijenu... Ugledamo li kolobar na površini bacimo pola metra uzvodno. Ako kolobara nema čitamo vodu. Ovo nije tehnički zahtjevan ribolov, ne treba posebno daleko bacati, imati savršene muhe i neko specijalno čudo od pribora. No, razlika između manje i više vještog ribiča tu se očituje u preciznosti i brzini. Brži i precizniji ribič, uz nekoliko bacačkih trikova i bolje čitanje vode, može uloviti osjetno više riba, ako mu je to iz nekog razloga bitno. Međutim, utrkivati se s kolegama po vodi kako bi pošto poto ulovili više riba od njih baš i nije nešto čemu treba težiti. Niti se time među normalnim ljudima vrijedi pretjerano hvaliti. Za dečke koji to vole srećom postoje ribolovna natjecanja, a i drugi ozbiljniji sportovi. U normalnom ribolovu, uz malo tolerancije, i mali će nam potok biti dovoljno prostran.

Ova je potopljena grana baš mirisala na gladnu pastvicu koja u zaklonu čeka da nešto sočno padne na površinu vode

Jedna od brojnih pjegavih ljepotica koja nije odoljela CDC seđu vezanom u samo nekoliko minuta na udici broj 14

Igrajući se s pastrvama i mušicama potpuno sam zaboravio na prijatelje. Viknuo sam nekoliko puta misleći da su još tu negdje u blizini. Nitko se nije odazvao. Nastavio sam dalje stazom razmišljajući sve više o pomenutom susretu s upašenim medom. U jednom trenutku ugledao sam kako iz šume ispred mene prilično ubrzano izliječe nekoliko ptica. Nema sumnje netko mi ide stazom ususret. Pozvao sam još jednom Ivicu, no kako mi se nitko nije odazvao ulovila me lagana nelagoda. Laknulo mi je kada se iza zavoja umjesto gladnog grizlija pojavilo dvoje slovenskih turista. Za pretpostaviti je da ni njima prethodno nije bilo lijepo kada su čuli kako netko ispred njih urla i zavija usred prašume. Nakon pozdrava kazali su da me prijatelji čekaju nešto uzvodnije. Nikad nisam bio veseliji kada sam ugledao Snješku kako zabacuje mušicu. Ivica je sjedio na kamenu i upravo vadio kavu iz termosice. Taj mi je gutljaj doista pasao. Još nekoliko stotina metra dalje i bili smo na samom izvoru. U njemu nismo lovili iako je nekoliko pastrva intenzivno radilo na površini.

Svojom bacačkom tehnikom, ali i ulovima Snješka je često ostavljala bez teksta ribiče koji vjeruju da je ribolov muški sport

Izvorski dio Kamačnika je umjetno izgrađenim kamenim branama pretvoren u dva za ribolov zanimljiva, ali zahtjevna jezera

Za sam izvor Kamačnika vezana je još jedna zanimljiva dogodovština. Postoji teorija, s kojim se dobrim dijelom slažem, prema kojoj puno dulje pamtimo ribe koje nismo ulovili. Još bolje pamtimo nekoliko riba koje nismo ulovili i upravo taj slučaj imao sam na Kamačniku prije dobrih dvadestak godina. U samom izvor zatekao sam prizor iz snova. Desetak potočnih pastrva diglo se iz zelenog bezdana i kupilo nešto. Točno što nisam uspio ustanoviti. Nakon vrlo pažljivog promatranja znao sam da površinom pliva desetak različitih vrsta kukaca. Bilo je tu mrava, malih kornjaša, vodencvijetova u spent položaju, više različitih miđeva, pokoji tular...

Nešto od toga pastrve su uporno kupile dobrih nekoliko sati, a sve ostalo u potpunosti ignorirale. Nisu to bile male ribe. Neke od njih bile su duže od 50 centimetra što je za Kamačnik super kapitalac. Izmjenjao sam cijelu kutiju muha, spustio debljinu predveza na 0,10 mm. Ništa! Nisam ulovio ni jednu jedinu. Najbliže što sam tog dana bio ulovu bilo je kada je jedna od većih lijeno krenula prema mojoj muhi, otvorila usta i u zadnji čas odustala. Ni prije ni kasnije nisam imao sličnu situaciju. Znalo je biti teških riba, ali bih im uvijek na kraju nekako doskočio. Ovima baš nikako. Pamtim ih kao da je bilo jučer. Dolazio sam zbog toga na izvor još nekoliko puta, ulovio nešto riba, ali te velike više nikad nisam vidio vani. Nisam ih vidio ni na ovom posljednjem izletu. Ali tko zna... (alp)

Ovakva mjesta vjerokatno i danas kriju pokojnu konkretnu pastrvu, no izvući je mušicom predstavlja nemoguću misiju

Ivica i Snješka Bratić u punoj ribičkoj spremi na stijeni ispod koje izvire oko tri i pol kilometra dugačak potok Kamačnik