U prošlom smo javljanju napisali da ima malo kalifornijske pastrve u rijeci Gacki. Moramo se ispraviti. Sada ih ima i to u velikom broju. Male su, klasične ribničarske porcijašice. Od ušća Kostelke nizvodno bez razmišljanja napadaju sve živo što plovi rijekom, a osobito mini strimerčiće u srednjem sloju vode
 |
| Zabaci u imaju svoja imena, uvjete u kojima se koriste i precizno razrađenu tehniku izvođenja. Ovaj se zove "Snap-T". |
 |
| Svaki zabac na kraju završava strunom koja leti ravno poput strijele noseći muhu po potrebi i preko 30 metra poprijeko toka |
Nakon što sam prije nekoliko godina počeo intenzivnije koristiti lagane dvoručne i switch štapiće u lovu pastrva previdio sam neke stvari. I dobre i loše. Prvo, da je dobro ukomponiran dvoručni pribor u određenim uvjetima superioran jednoručnom priboru s plivajućom strunom, čime većina ljudi kod nas i danas lovi. To se posebno odnosi na veće rijeke, ali i razlivenu Gacku, te u svim prilikama kada imamo ograničen prostor iza sebe ili kada želimo dalje bacati relativno teže mamce. Danas doista uživam u tim praktičnim prednostima dvoručnog ribolova mušicom, jednako kao i u profinjenosti Spey zabacivanja koje upućeni ljudi danas smatraju vrhom vrha mušičarske tehnike. Upravo lov pastrva tim načinom trenutno je hit disciplina u mušičarskom svijetu.
Najuglednije tvrtke tipa Sage, Orvis, Winston, GLoomis, Rio, Airflo i druge natjeću se koja će napraviti bolje spey štapiće i strune posebno za lov pastrva. Jer, kada se dvoručna spey tehnika nauči do zadovoljavajuće razine i ukomponira s odgovarajućim priborom, ribe idu van kako na tekućoj traci. Blago rečeno. U konkretnom slučaju na Gacki bile su to pretežno pomenute manje kalife nepoznatog podrijetla, ali i pokoja stara mama ili velika potočna kada bi se probila na red. Želeći podijeliti zanimljiva iskustva napravio sam nekoliko seminara i poučio spey tehnici nekolicinu ljudi u Hrvatskoj, procjenivši da je neće zlorabiti za trpanje riba u vreću ili zločesto ponižavanje ribiča koji nezanaju. Vjerujem da ni njima ne ide loše. To je ono što smatram pozitivnim. Bog mi je to (na)platio.
 |
| O-o...opaaaaa.... U lovu laganim switch štapom kontra može biti problem i dovoljno je malo nepažnje da se riba otkvači |
 |
| Kada je udica dobro zakvačena postupak umaranja jbrz, a i riba ima puno manje šanse nego u lovu jednoručnim štapom |
Dobre stvari nikad ne dolaze bez lošeg. Najmanje loša od loših stvari je da ta tehnika nije prikladna u svim ribolovnim uvjetima, a posebno za super finjaka ribolov. Tanki predvezi, male udice, male plivajuće muhe, male ribe, ribolov na kratko... Čak ni najlakši dvoručni štapići prejaki su ili općenito neprikladni za takav posao. Zanimljivo, mnogi ribiči vani više ne biraju mjesta prema tome gdje ima najviše riba već ona gdje je najzgodnije loviti dvoručnim štapom. Dakle, važniji nam je gušt u samom spey zabacivanju, koje je spoj inteligencije, spretnosti i radišnosti, nego ulov po svaku cijenu. Dijametralno suprotan pristup od, recimo, češkog nimfarenja gdje je cilj uloviti što više malih riba pošto poto. Naravno, ako se u spey ribolovu poklape i ribe i uvjeti još bolje.
Druga relativno loša stvar vezana uz dvoručni lov pastrva spey načinom su novac i vrijeme. Pribor za ovaj ribolov nije jeftin i čak u ekonomičnoj verziji predstavlja ozbiljnu investiciju. Komponiranje strune, štapa, predveza i muhe nije jednostavno i traži određeno teoretsko predznanje. Konkretno, u fazi učenja potrošio sam više novca na različite strune koje su se kasnije pokazale manje ili više loše nego na najskuplji štap, iako više nego dobro poznajem i pribor i tehniku lova jednoručnim štapovima. Kada mi je pri desetak godina jedan kolega instruktor kazao da samo balansiranje pribora s mogućnošću isprobavanja na vodi klijentima naplaćuje 100 eura, odgovorio sam mu kako smatram da je to ipak pretjerano. Danas bih svakom početniku preporučio takvu investiciju.
Spey tehnika se brže naući uz instrukcije kompetentnih ljudi, no ne nužno. Možemo i sami uz puno čitanja, gledanje kvalitetnih filmova i, što je najvažnije, puno vježe bez ribolova. Smatrajte da vas bez barem desetak sati efektivnog treninga tjedno ni najbolji instruktor neće osposobiti do stupnja da je spey bacanje postane uživancija, a ne paradiranje sa štapom po vodi i bacanju nalik klofanju tepiha. To jednostavno nije način koji se može naučiti do osnovne lovne razine za pola sata kao češko nimfarenje ili neke slične tehnike. Vrhunsko majstorstvo traži godine rada, no kao jednu razumnu mjeru potrebnu za ozbiljniji ulaz u spey ribolov računajte stotinjak sati dobro organiziranog i sistematičnog treninga. Onda ste radno sposobni toliko da vas sigurno neće biti sram dok drugi gledaju.
 |
| Nakon malo praćakanja i jurcanja među vodenim biljem zakvačena pastrvica je već pod kontrolom gotovo na dohvat ruke |
 |
| Ulovljenu pastrvicu bezbolono otkvačimo s udice bez kontrakuke, vratimo u vodu, a već u idućem zabačaju priča se ponavlja |
No, najveći problem vezan uz spey ribolov nisu ni novci, ni vrijeme potrebno za učenje, ni objektivni limiti same tehnike. Glavni problem i neugodnost je ljudski jal koji je u našem dijelu svijeta osobito izražena pojava. I u ribolovu jednoručnim štapom ribič koji savršeno baca i lovi ribe predstavlja šok za neke ljude. U više sam navrata imao prilike vidjeti "velike ribiče i stručnjake" kako pucaju od jada i gube kontrolu ponašanja u trenutku kada se njihova idealizirana vizija samog sebe sukobi s realnim stanjem i činjenicama na vodi. Mi koji se time bavimo držali smo spey tehniku godinama podalje od očiju šire javnosti. Seminari su bili zatvorenog tipa, tek tu i tamo pustili smo biti viđeni. Kao i u jednoručnom ribolovu znalo se dogoditi da ljudi dođu i pitaju što je to ili kažu da lijepo izgleda. Ponekad i oni koji se uopće ne bave ribolovom. No, što je nekom lijepo drugom je gore nego rajsnedla u čarapi. Znao sam da će idili doći kraj, no nisam očekivao da će se to dogoditi tako skoro. Stajao sam u vodi do koljena, uživao u krasnom danu i vadio ribu za ribom. To je baš brutalno izgledalo. Praktično svaki zabac 30 metra pod drugu obalu griz. Nisam ni primjetio dvoje ljudi kakvih 40-tak metara uzvodno.
Tek kad sam čuo neku galamu okrenuo sam se. Evo čuvara. Poznajemo se od ranije, i on je ribič. Zna da nisam pao s Marsa. - A to si ti! Ovo što ti radiš je kao kad dođu Bihaćani pa mlate blinkerima... - opali on nakon što sam mu dao dozvolu. Ideš! Razmišljam kako mu ukratko objasniti da se spey tehnikama ne mlati po zraku. - Kakav vražji blinker, pa ovo je umjetnost od mušičarske ribičije - skratim priču pokazujući pribor. Osim toga "to" lovi puno bolje od blinkera, a sve ribe su puštene. - Da, ali ti je strimer veći od 3 centimetra...- nastavi on. Nema veze što to nigdje u ribičkim pravilima ne piše. - Doista ne znam je li 3 ili 4, priznajem nisam mjerio, ali sigurno nije veći od nekih lokalnih muha koje stoje izložene po panoima oko Gacke. Osim toga, tu su škare pa ćemo šišati koliko ti misliš da bi trebalo - pomirljivo predložim. - Ne, ne... ne treba. Ali zašto loviš baš tu, tamo nizvodno su veće ribe. Ulovit ćeš potočnu od 55 ili čak 70 - predloži čuvar. Mislim hvala, ali lovim i gore i dolje i ulovim ribu od 55 skoro svaki ribolov. I jednoručnim i dvoručnim štapom, ovisno kako sam raspoložen. - Dobro, mogu dalje loviti ili ne, jesam li u nekom prekršaju? - opet pojednostavim priču. Čovjek preko ramena odgovara da može. - Onda hvala... - nek je sve po redu i hrvatskom nam Zakonu - ... i doviđenja. (alp)
 |
| Ovo je inkriminirajuća muha koja "polovi sve ribe", a procijenite sami ima li 3 ili 4 centimetra i je li takva prijetnja ribama |
