U Gacki smeća nema, ali fali domaće pastrve

Bacanje smeća u rijeku nikada nije bio običaj Ličana. Na to se pazi. Ali, na divlju pastrvu se ne gleda kao ukras, nešto vrijedno, plemenito i tek na kraju profitabilno. Dok se taj odnos ne promijeni, bez obzira na sve lijepo, ukusno i zanimljivo, teško će se imućni ribički gosti iz svijeta vratiti u Liku

Kada puše jak vjetar s desne strane, prisiljeni smo bacati mušicu unatraške kako se ne bi pogodili udicom u ribički štap

Na Gackoj se češće ulove potočne nego kalifornijske pastve u klasi 45+ centimetra, no malih kalifa iz ribnjakaima dosta

 

Zanimljiv ribolov s dosta ulova klase 50+ imali smo prošlog petka na rijeci Gacki. Dan je započeo vjetrovito, što je u ovo doba godine uz Gacku bilo i za očekivati. No, već u rano prije podne više nije puhalo. Takvo vrlo neuobičajeno proljetno vrijeme u ovom dijelu Like poslužilo nam je za malo detaljniju "inventuru" riba u rijeci na potezu oko Hotela pa do ušća Kostelke. Rijeka se nakon poplava vratila u korito i osjećali smo se kao da lovimo u plavo-zelenom akvariju gdje umjesto zlatnih ribica među busenjem trave plivaju potočne i kalifornijske pastrve. Doslovno ih se može prebrojiti. Prelijepo! Iako je sitnih kalifornijskih pastrva ponovo sve više. To je već manje lijepo. Na stranu sve te šarene ribe, domaće i strane, teško je odlučiti koje je doba godine na Gackoj oku ugodnije i bolje za ribolov mušicom: proljeće, ljeto, jesen ili zima?

Sunčano proljeće je svakako posebno, zaključili smo nakon više pristojnih riba, odmarajući se zadovoljni jednoj od onih drvenih klupica uz rijeku. Ono što početak sezone na Savi i nekim drugim rijekama u definitivno čini manje lijepim je smeće koje se mjestimično vidi po granju uz vodu, prije nego bilje zazeleni. Znam mjesta gdje je opće prihvaćen narodni običaj smeće istovariti u neku vodu. Ako se do vode slučajno ne može onda u neposrednu blizinu. Na Gackoj toga nikad nije bilo. U zadnjih skoro 40 godina koliko dolazim u ovaj dio Like doista se ne mogu sjetiti hrpe smeća uz rijeku. Ličanima se možda može zamjeriti svašta, ali nebriga o smeću sigurno ne. Vjerojatno je iz tog razloga netko u nekoj vlasti zaključio da se o komunalnim poslovima i uređenju ribolova treba brinuti ista tvrtka Gacka d.o.o. Ne ribičko društvo, Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda, instituti, fakulteti i slični. Možda je to pametno. Konačan sud donijet će vrijeme.

Gacka je još uvijek toliko lijepa, čista i netaknuta da bi mogla biti ribičko-turistička voda prve klase da su prirodne ribe tu

Za razliku od nekih drugih krajeva, mještani ovog dijela Hrvatske osobito su osjetljivi na svako odlaganje smeća uz vodu

Ne računajući Sloveniju, relativno je malo mjesta na području cijele bivše Jugoslavije gdje domaći ljudi samoinicijativno, bez prisila i sankcija, paze na svaki pa i najmanji komadić smeća uz vodu. U nekim drugim krajevima svjedočio sam slučaju gdje je osoba koja je samo pola sata prije držala službeni govor o "čuvanju prirode i voljenoj rijeci" mrtvo hladno tresnula praznu bocu najjeftinijeg piva i plastčnu vrećicu popratnog smeća u grmlje, rugajući se doslovce nevjerici stranaca koji su to gledali. To se na našoj Gacki ne može dogoditi. Ne samo što će ljudi paziti na svoje smeće već će bez problema i uz sočnu psovku na račun krivca spremno pokupiti tuđu odbačenu kutiju cigareta, bocu ili papir. Čak i ako se ne bave ribolovom. Primjerice, kada na Savi kod Zagreba dođe kamion s nekim musavcima i istrese hrpetinu svega i svačega, ljudi se zgražaju, ali ne rade ništa. Čak ni policiju ne zovu. Na Gackoj, vjerujem, tako što bi izazvalo narodnu bunu, a krivac bi morao spašavati živu glavu. Ne da Ličan svoju rijeku.

Međutim, što se riba tiče, Ličani kao i većina naroda Lijepe naše imaju nešto fleksibilniji stav. Smatra se ako riba nema to nam se samo čini. Tu su, ali se ne vide, reći će odgovorni. Drugo, ribe je nemoguće poloviti udicom.Ipak, deklarativno "ulovi & pusti" je danas svima poznata i prihvaćena deviza. I tamo gdje se smije, uzimanje riba je propisom dodatno smanjeno u odnosu na zakonski dopuštenu kvotu. U hrvatskoj praksi ta priča ne štima baš do kraja. Umlatiti koju nedozvoljenu ribicu viška, onako za djecu, bolesnu baku i slično, je gotovo normalno. Čak i napuniti kakvu vreću, tu i tamo. Ako nije baš prečesto, ni to nije veliki grijeh. Naravno čuvari su tu. No, ako im se ljudski objasni i oni su ljudi. Čak će i većina sudaca, gdje se uhvaćeni prekršitelj pojavi s prijavom, biti meka srca, ako je ozbiljna neimaština u pitanju. No, kao što papirić do papirića vremenom postane smetlište, tako i odnešena ribica po ribica završi praznom vodom. Zato nam služe poribljavanja, zaključit će mnogi. Ribolov se plaća pa je od tih novaca red nešto i vratiti. Međutim, gospodarenje vrhunskom ribolovnom vodom nije laički posao. Ono traži znanje iz više struka, dugotrajni rad i financijska ulaganja prije nego što počne donositi konkretnu korist.

Proljetni dan na Gacki ima posebnu kemiju i teško ga je usporediti s bilo čime. Sve rijeke su lijepe, Gacka je ipak posebna

Najgori mogući način poribljvanja je unos strane ribe, konkretno potočne pastrve, koje se mogu križati s autohtonom populacijom. Šteta od takve ljudske intervencije su teško, a najčešće nikako popravljive. Pogotovo ako se unose geni riba koje su prethodno selektirane za komercijalni uzgoj u ribnjacima. S biološkog, a i ribolovnog stanovišta to su riblji degenerici. Nažalost, upravo to se na Gackoj trenutno radi. Sličnog ranga nerazumnosti je unos druge vrste koja je predator ili izravni konkurent domaće, a može se razmnožavati u prirodi. Recimo, takav je bio slučaj s unosom štuke u Gacku još u doba Austrije. Kako se kalifornijska pastrva u Gacki ne mrijesti, ne čini ni veću štetu jer ju možemo poloviti ili samo pričekati da nestane. Dakle, određenim razumnim brojem kalifornijskih štitimo od prelova domaće pastrve. Iako ne treba ni pretjerivati.

Vjerojatno najmanje štetna, ali isto tako ne savršeno dobra varijanta je umjetni uzgoj prirodne ribe iz neke vode. Na prvi pogled ne izgleda loše, no umjetnim forsiranjem gena samo određenog broja roditelja, činimo štetu prirodnoj populaciji u cijelini. Čak su i neki znanstvenici, dakle stručni ljudi, blago dobili po nosu kada su to pokušali raditi s nekim endemima jadranskog sliva. Naravno ne od ribiča već od međunarodnih institucija koje su projekt plaćale. Idealna varijanta očuvanja riba je njihova maksimalna zaštita u vrijeme mrijeta. Zaštita kako samih riba tako i prepoznatih lokacija gdje se mrijeste. Po potrebi stvaranje umjetnih terena podesnih ribama za mrijest. Ako bi smo baš željeli na silu povećati broj potomaka, prirodne ribe možemo poloviti neposredno prije mrijesta, a oplođenu ikru držati u idealnim uvijetima kako bi veći postotak mlađi preživio. Kada se to na Gacki radilo bilo je i pravih riba. Ono što je zanimljivo, postotak preživljavanja i potpune prilagodbe je to veći što ranije ribice pustimo u vodu. Što manje to bolje.

Velika pastrva odrasla u ribnjaku, bez obzira na dobru genetiku, nikada se neće u potpunosti prilagoditi životu u prirodi. Ribičkim okom gledano, takve ribe ostanu trajno "blesave". Puno se lakše love, kako od ljudi tako i od njihovih prirodnih neprijatelja poput kormorana i drugih ptica, vidri, štuka i slično. S ribolovno-turističke točke gledano, onom tko vodom gospodari bitno je znati da gotovo svi ribiči bez problema  prepoznaju i različito vrednuju ribu netom ubačenu iz ribnjaka od one odrasle u rijeci. Bez obzira je li to umjetna potočna ili kalifornijska pastrva. Isto tako iskusni ribiči bez problema razlikuju kvalitetnu umjetno uzgojenu ribu od ribljeg smeća koje se u vodu trpa zato što ga netko nije mogao drugdje prodati. Kupac ribolovne usluge koji za svoj novac dobije očerupanu ribnjačku ribu smatra se ozbiljno prevarenim. Naravno, nađe se potpuno neukih ribiča koje se vesele što god lovili, no to nisu oni gosti troše i putuju. Odnosno to nisu gosti koji mogu značajnije doprinijeti lokalnom turizmu.

Pigmentacije bez crvenih točkica, neuobičajena na pastrvama iz Gacke kakve smo nekada lovili, pokazuje unesene gene

Još jedna za pristojna ribica od pedesetak centimetara koja se izgledom vidno razlikuje od ribe iz Gacke prije 25 godina

Savršena riba, najvjerojatnije odrasala u rijeci, nije "stara domaća", ali je sigurno najkvalitetnije što Gacka trenutno nudi

Obzirom da je cijela država u krizi kojoj se ne nazire kraj, neumjesno bi bilo očekivati od ljudi koji se brinu o Gackoj velika ulaganja ili trajno profesionalno angažiranje tima vrhunskih ribarskih stručnjaka, agronoma, biologa i veterinara, koji sasvim sigurno ne rade badave. Niti bi trebali tako raditi. Međutim, jedna razumna politika, koja ne proizvodi velik trošak, s ciljem sačuvanja prirodnog potencijala rijeke za neka bolja vremena, bila bi vrlo dobra i za sve zainteresirane korisna odluka. Slična onoj koju je počeo provoditi Denis Lončar, za koga se možemo samo ponadati da neće dići ruke od svega i otići negdje drugdje. Kao ni drugi mlađi ljudi koji još imaju volje, entuzijazma i stručnog znanja.

Vraćanje Gacke na režim gole komercijale, gdje se ubacuju odrasle umjetno uzgojene ribe osrednje kvalitete, sigurno nije način koji će u Liku privući imućnije ribičke turiste iz svijeta koji svoju zabavu skupo plaćaju. Osobito ako se radi o potočnim pastrvama stranih gena koji će nepovratno izbrisati prirodne one prave domaće pastrve. Ako oni još uopće postoje. Što prirodniji uzgoj kvalitetne mlađi pastve što sličnije onoj staroj domaćoj je razumno rješenje. Uz čuvanje vode od krađe kasnije, bilo bi za početak sasvim dovoljno. Ako ima volje, policija bi ovo drugo mogla rješiti u tren oka. Uostalom, tako se i radilo kada je Gacka bila na vrhuncu svjetske slave, koje se ni ribiči srednjih godina nažalost više ne pamte. Dok mlađi ni ne znaju kako je bilo. (alp)

Marmorirane pjege, iz Soče ili Neretve, ofucane peraje koje ukazuju na loš komercijalni ribnjak nisu ono što Gackoj treba

 

Nemamo ništa protiv uzgojene peradi, ali voljeli bi smo da na Gacki ipak prevladavaju divlje ptice i domaće prirodne ribe