Ni glasno pucanje kubura pastrvi nije smetalo

Zar lokalni dečki ovdje više ne love ribe?, zapitali smo se zbunjeni neuobičajeno malim broj ribiča s čakovečkim tablicama uz kanal Sv. Marija kod Preloga. Kasnije doznajemo da se upravo obilježavaju dani Međimurske županije i smrt hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 

Nešto kraća od 60 cm ova je pastrva bila događaj dana na ribolovnom planu, iako domaće tog vikenda ribolov nije zanimao

Prekrasan proljetni dan na kanalu kod Preloga, kao stvoren za ribolov, činio se još ljepšim nakon što smo ulovili nekoliko doista dobrih pastrva. Među njima isticala se jedna za koju smo dok je nekoliko puta skakala iz vode bili apsolutno uvjereni da ima solidno preko 60 centimetra. Nažalost, Ivičin metalni metar brzo je pokazao kako ribičko oko često baš i nije objektivno mjerilo stvarnosti. Posebno kada je o velikim ribama riječ. Bolje je zato ne govoriti o ribama koje su nam taj dan pobjegle, a još manje o onima koje smo samo vidjeli u vodi. Vjerujemo kako su neke od njih bile znatno veće od nejveće koju smo ulovili. Po te ćemo pastrvice svakako navratiti još koji put. Takav snimak ribolovnog terena stajao nas je minimalno desetak kilometra hoda uz kanal i pažljivog promatranja vode. Samo pronaći i vidjeti te ribe nije lako. Mnogima to nikad nije uspijelo. Tehnika lova mušicom ovdje je pak posebna priča. Tu se se i mnogi eksperti opekli.

No, ono što nas je ovom prigodom zbunilo bio je neuobičajeno mali broj ribiča na kanalu. Čak ni domaćih s čakovečkim tablicama, kojih inače ovdje uvijek ima dosta, nije bilo. Pravi razlog tome doznali smo tek na kraju ribolova, nakon što smo se uputili odmoriti noge i isprati grlo u marinu kraj Prelogu. To je posebno mjesto. Iako je napravljeno na umjetnom jezeru Donja Dubrava, iako je okruženo ružnim nasipima, iako tu realno nema ništa osobito vrijedno, lijepo i zanimljivo osim šarenih čamaca i birtijice, ta marina ima neobično opuštajuće djelovanje. Pomislivši kako zbog tog dojma nešto kod mene u glavi nije u redu spomenuo sam to proteklih godina, u više navrata, različitim ljudima. Svi su imali vrlo slično iskustvo. Možda je u pitanju zrak, možda svjetlo, možda neke nepoznate podzemene sile. U svakom slučaju marina u Prelogu je mjesto gdje se većina ljudi većinu vremena osjeća opušteno dobro. Osim što se tu prodaju ribičke dozvole, doista fino mjesto i za jutarnju kavicu i za večernju pivicu. No, ovog smo puta tražeći mir uletjeli na feštu. Bučnu blago rečeno.

Čamci vezani u preloškoj marini služe ribičima, ali i izletnicima koji provode vrijeme po kućicama skrivenima u delti Drave

U smiraj dana, na utoku Drave u jezero, dvojica nepoznatih ribiča raspravljaju o smislu života, ribolova i B vitamina u piću 

Puno automobila i gostiju za stolovim birtijice u sklopu ribičke lučice dao je naslutiti kako je nešto neuobičajeno događa. No, kada nam je iza leđa odjeknu gromoglasni pucanj iz malog topića shvatili smo da je riječ o nekoj doista posebnoj prigodi. Ljubazna gazdarica objasnila nam je kako je riječ o jednom od brojnih usputnih događanja u sklopu obilježavanja Dana Međimurske županije i obljetnice mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine, u organizaciji Zrinske garde Čakovec. Nismo se baš proslavili tim pitanjem. Kasnije smo se malo bolje informirali, to je tradiciona postrojba u koju se primaju časni i pošteni muži u dobi od 17 do 35 godina, ne niži od 180 centimetra. Doista ugledno duštvo! U tradicionalnim odorama nastupali su po Hrvatskoj i svijetu. No, sudeći po natpisu na leđima, topničko-kuburaška ekipa došla im je pružiti podršku iz Zagorja. Ivica Pavišić, moj ribički prijatelj koji puno bolje poznaje ove običaje, objasnio mi je kako se oko kuburaške tradicije vodi "spor". Autentičnost svojataju Međimurci, Zagorci, a normalno i njegovi Turopoljci. Je, je, i s Kolumbom na brodu je bio jedan Turopoljec. Inače do tamo ne bi ni stigli, dodao sam u šali. 

Pucanj iz ovog topića, glasniji nego što bi pomislili, uvjerio nas je da marina kod Preloga nije uvijek mjesto mira i spokoja

Po završetku topovske paljbe, manjeg požara koji je pritom planuo te požrtvovnog gašenja od strane jedne dame, ozbiljna lica, mirno i dostojanstveno pojavili su se dečki s kuburama. Stručno i odgovorno prionuli su punjenu tih zanimljivih naprava. To je potrajalo neko vrijeme. Kada je prvi opalilo, onaj međimurski topić sa slike gore činio se kako dječja igračka. Ivica, koji je već bivao na ovakvim događanjima, predložio je strateški uzmak jer dužim zadržavanjem u blizini postoji ozbiljna opasnost od oštećenje sluha. Pokušavajući iz bližeg snimiti neku sličicu za uspomenu brzo sam shvatio zašto to nije bilo pametno. No, zagorske(?) kuburaše pucanje nije nimalo zasmetalo. Vidjelo se da su posebnim autogenim treningom i iskustvom razvili otpornost na ovu vrstu zvukova. Što se uostalom može vidjeti na sličicama dolje. Veselo u svakom slučaju. Ne bi bilo loše da smo proveli malo manje vremena u ribolovu, a malo više družeći se na fešti u Prelogu. Popravit ćemo to drugom prigodom. (alp)

Pucanje iz kubura slično je vrhunskom ribolovu zato što traži preciznost, stručnost i koncentraciju, objasnio mi je Ivica

Slično je s tehnikom paljenja kubure koja je, ne računajući utjecaj na sluh, zamišljena tako da ne ozlijedi publiku i pucača

Slučajno u društvu svjetske mušičarske elite

Proteklih godina imao sam prilike upoznati niz uglednih ljudi iz svijeta fly fishinga. Osobito zabavno i poučno bilo je višegodišnje ribičko druženje s Paulom Ardenom. U sklopu jednog mog predavanja o lovu nimfom na Gackoj upoznao me s Johnom Fieldom, predsjednikom Američke casting asocijacije. Ovih sam se dana nemalo iznenadio kada sam pronašao i svoje ime u njegovoj novoj knjizi

Druženje s Paulom Ardenom, poznatim ribičem i instruktorom, bilo je zabavno i korisno (Snimio: J. BARTOLEC)

Prije nekoliko godina Paul mi je predložio predavanje o posebnostima lova nimfom na Gacki, u društvu s još nekolicinom vrhunskih instruktora iz svijeta koji su imali druge teme. To je bila velika čast, ali i ozbiljan izazov. Uz instruktore iz više zemalja našlo se i dvadesetak većinom stranih promatrača, budući da većinu naših "majstora" skupovi ovog tipa uopće ne zanimaju. Šteta, ali tko ne voli školu sam si je kriv, davno sam zaključio i prestao brinuti. Vani se ulaznice za takve stvari solidno plaćaju, ako su uopće u prodaji. Često nisu. Što se tiče mog djela posla koji me je čekao bio sam ozbiljno zabrinut. Govoriti na engleskom i paralelno demonstrirati tehniku oko dva školska sata, pred školovanom publikom, uopće nije lak i bezbrižan zadatak. Poznate stvari treba prikazati tako da nisu dosadne, one manje poznate objasniti na prikladan i svima razumljiv način. Sve treba izgledati ležerno i tehnički dotjerano. Za to sam se predavanje baš detaljno pripremao. Ljudi su na kraju djelovali prilično zadovoljno. No, tek kada sam uz prijateljsko tapšanje po ramenu čuo izraz astonishing, pao mi je kamen sa srca.

Paul je zatim održao predavanje o tehnici turnirskog bacanja u dalj, što mu je specijalnost obzirom da je više godina bio svjetski rekorder u disciplini Trout distance. Preciznije, štapom i strunom klase pet, na službenom natjecanju bacio je preko 42 metra. To je vraški daleko! Iako je aktuelni rekord od prošle godine, ako se ne varam, još tri metra bolji. Inače Paul je i jedan od najboljih instruktora na svijetu te vlasnik Sexyloopsa, kultnog mušičarskog foruma. Nakon Paula Predsjednik Američke casting asocijacije John Field održao je detaljno predavanje o turnirskim načinima preciznog zabacivanja ribičkim priborom. Stvari koje su kasnije znatno unaprijedile moju tehniku u tom segmenu. Priču smo završili jednom poluslužbenom utakmicom u zabacivanju. S dva zabačaja od po 36 metra bio sam drugi iza Paula s 37 i 39, a ispred Johna koji je imao 34 i 36. Dobar rezultat za mene koji se prvenstveno bavim ribolovom dok je casting pod B. Predložio sam i treću rundu, ovog puta mojim priborom, ali nitko nije bio za. U bacanju u mete John nam je očekivano svima uzeo mjeru. Paul je bio drugi, dok je mene dopalo treće mjesto. Ni ostali dečki nisu bili loši. Sve dobri bacači i mazalo se listom preko 30. Ali... :)) 

Poslijepodne smo svi proveli u ribolovu. Krasan dan bez vjetra s dosta lijepih pastrva. Gacka se pokazala u najboljem svjetlu i svi smo lovili odlično. To su prvoklasni ribiči, koji su proputovali svijet. Nije im trebalo puno pokazivati. No, kako se to fino diplomatski kaže, moje su ribice ipak bile koji centimetar veće. Tek toliko da vide kako u ovim krajevima nismo svi češki nimfaroši koji tacaju po vodi do koljena i nabadaju sitniše. Nakon ribolova neko smo vrijeme posvetili poduci onih koje je to zanimalo. Večer smo proveli u raspravama o svemu i svačemu vezanom uz ribolov. Sve u svemu, jedno baš ugodno, zanimljivo i poučno međunarodno ribičko druženje. Bolje od toga u našim prilikama nije moglo biti. A i putujući po inozemstvu nisam baš često nailazio na bolje. Dečki su bili zadovoljni svime u Hrvatskoj, od klope do ribolova, a nadam se i društvom. Vrativši se u sivu hrvatsku kolotečinu zaboravio sam taj seminar i dane ponosa i slave. Sve dok neki dan, dok rutinski pretražujući po Amazonu, nisam naišao na novu knjigu:

- John L. Field, IFFF Master Casting Instructor, predsjednik Američke casting asocijacije. Hej, pa to je onaj frend s Gacke. Da vidimo što je to lijepog napisao..., pomislio sam i odmah uplatio 24 dolara za čitanje na Kindleu. Knjige volim skupljati i imati na polici, ali u ovom sam slučaju napravio izuzetak. Mislim, idem čitati odmah, a papirnato izdanje ću naručiti kasnije. Prvi dojam, primjenjiva, ali možda ipak malo teška knjiga za totalnog početnika. Posebno ako ne zna jezik i stručnu terminologiju. No, vrlo originalna i zanimljiva za one koji se ozbiljnije bave bacanjem mušice. Posebno ako na bacanje gledaju kao sastavni dio ribičke vještine. Puno praktično primjenjivih trikova dobro, pregledno i jednostavno objašnjenih. Dobre ilustracije, iako bi ih moglo biti i više, odlično poglavlje o priboru, jedno od boljih koje sam u posljednje vrijeme čitao. Autor se ne pravi najpametniji na svijetu, to je lijepo. Nitko ne voli pretjerane pametnjakoviće. Često citira i spominje kolege, većinom Amerikance doduše. Ugledne i poznate ljude, autore knjiga i članaka. Vidim i dosta stvari koje sam onda demonstrirao na Gacki, a nisu baš previše poznate. Baš mislim, možda sam nešto i predobro pokazao. Ne bi bilo prvi put. Kad, na nekoj stranici gledam i ne vjerujem:

E, to je stvarno lijepo. Thanks John! Kada Amerikanac iz IFFF-a ovako javno pohvali nekog iz EFFA organizacije, posebno kada dolazi iz našeg dijela svijeta, to ipak nešto znači. Naime, te dvije firme nisu baš u najboljim odnosima. Dosta ljudi iz jedne i druge federacije smatra one druge manje vrijednima, blago rečeno. Činjenica je da su EFFA ispiti kao i sami kriteriji polaganja neusporedivo teži. Posebno praktičan dio, ali i pitanja koja podjednako pokrivaju casting i ribolov. Tu se pada bez milosti i to je razlog zbog kojeg EFFA instruktora ima barem 10 puta manje nego onih iz američke federacije. Plus, oni djelomično opravdano drže da su elita, pa su malo bahate ćudi i često nezgodna karaktera. No, isto je tako činjenica da se u IFFF-u puno lakše nađe normalno, ugodno i opušteno društvo. A nađe se i doista vrhunskih bacača, boljih nego u EFFA, instruktora i ribiča općenito. Sve u svemu nebitno. Ljudi su bitni, a organizacije sporedne. Barem za moj ukus. Ako John još koji put navrati u Hrvatsku, a vjerujem da hoće, dočekat će ga neke probrane vinske supstance iz Istre i Dalmacije koje još nije probao. (alp)

Taktike ribolova bolena dvoručnim štapom

Nije dobro oslanjati se isključivo na brzo potezanje muhe po površini vode. Eksperimentiranje različitim tipovima muha i različitim tehnikama potezanja može donijeti pokoju ribu viška. Posebno na mjestima gdje većina ribiča koristi samo jedan način vođenja koji ribe nauče izbjegavati

Bolen je riba koja odlično vidi te sasvim sigurno razlikuje ne samo izgled već i finese u načinu kretanja umjetnih muha

Krenuli su! Savski boleni ovih su dana u punoj akciji iako se na samoj površini još ne vide prečesto. Nakon desetak manjih ribica klase 50-65 centimetara od prošlog tjedna, stigla je i prva ovosezonska 70-ica. Lijepo i osvježavajuće. Pastrve sada mogu neko vrijeme živjeti mirno i bez stresa, barem što se moje malenkosti tiče. Daleko od toga da je bolen od 70-75 centimetra neki osobito značajan kapitalac. Iako nema riba kao nekad, na Savi kod Zagreba se još uvijek traže oni preko 80 centimetra. No, za početak sezone sasvim pristojan ulov. Posebno zato što je zagrizao na prilično neubičajen način, na prometnoj poziciji. Tu mnogi doista vješti zagrebački ribiči svakodnevno love varalicama. Varalica se brže i dalje baca, no i mušica ima svojih ribolovnih prednosti. Prije svega akciju koja se razlikuje od bilo koje varalice, osobito ako se vodi odgovarjućim mušičarskim priborom.

Umjesto na uobičajenu svjetlo obojenu površinsku brćkalicu ovaj je pristojan bolenčić, zajedno s kasnije još nekoliko manjih, stisnuo dublje potopljen strimer tamne boje, izvorno napravljen za klena. Ova neobična promjena u ponašanju bolena vjerojatno je posljedica intenzivnog bombardiranja Save svim vrstama površinskih varalica. Slučajna promjena taktike lova pokazala se dobrom odlukom. Potaknula me da se prisjetim različitih ribičkih taktika i muha koje sam koristio u lovu bolena na Savi proteklih 30-ak godina. Vjerojatno najznačajnija promjena u odnosu na početak je dvoručni mušičarski štap. U početku je to bio jednoručni, zatim kombinacija jednoručnog i dvoručnog, ovisno o terenu. Danas je moj lov bolena vezan isključivo za laganiji dvoručni pribor i scandi tehniku. Dijelom zbog boljeg ulova, dijelom zbog čiste uživancije u tom finom načinu zabacivanja.

Prvi ovogodišnji bolen klase 70+ centimetara zagrizao je na dublje i polaganije vođen strimer crne boje s dodatkom fleša

Mali plivajući Poperi i Gurgleri u kombinaciji s bučnom površinskom stani-kreni akcijom taktika je kojom se ponekad postižu odlični rezultati, ali obično ne na terenima gdje se intenzivnije lovi površinskim varalicama. Bolen relativno brzo nauči povezivati prenaglašeno bućkanje po površini s neugodnim iskustvom pa ga takvi načini lova često više plaše nego privlače. Previše buke može u tren oka umiriti jato bolena koji su samo minutu ranije ubijali kedere. Međutim, taktika bućkanja po površini može nam priuštiti pojedine fenomenalne ribolove na mjestima gdje boleni nisu pod pritiskom ribiča. Pronaći teren gdje drugi ne love, baciti tamo gdje drugi ribiči ne bacaju često je najvažniji element taktike.

Muha koja klizi po površini i ostavlja val u obliku slova "V" jedan je od najboljih načina lova bolena, osobito ako su vidno aktivni na površini. U svijetu ribolova mušicom ovaj se način naziva Skating, ako lovimo jednokukom udicom ili Riffling Hitch, ako koristimo tube s laganom trokukom. U oba ova slučaja muha mora ili plivati ili biti napravljena tako da ju struja vode izbacuje na površinu. Na Internetu možemo naći brojne opise ovog načina ribolova kao i detaljne upute za izradu muha koje se koriste. Riječ je o ribolovu lososa, no bolen se lovi na potpuno identičan način s tim što prednost imaju muhe svjetlijih boja.

Muha klizi tik ispod površine vode, ali tako ne proizvodi val. Osobitost ovog diskretnijeg načina vođenja je što riba vidi muhu, ali i njenu sliku na ogledalu vodene povšine. Način prolazi kako kod bolena koji aktivno rade na površini tako i kod onih koji se ne javljaju. Za ovu taktiku lova služe strimeri na laganim tankim udicama ili neotežanim tubama s malom tankom trokukom, u kombinaciji s dlakom, marabu percima ili sintetikom. Cilj je da strimer probije površinu vode, ali ne potone preduboko. Brzina potezanja ovisi od prilike do prilike. Brže je obično bolje nego sporije, ali ima i izuzetaka.

Muha vođena polakše u srednjem sloju vode, način je koji koristimo u prilikama kada bolene ne vidimo, ali iz prijašnjih iskustava pouzdano znamo da se zadržavaju na nekom točno određenom području. Možemo upotrijebiti bilo koji lagano otežan strimer na dužem vršnom predvezu ili neotežan strimer u kombinaciji s tonućim Polyijem i kraćim vršinim predvezom. Kod ovog načina lova bitno je ne bacati previše uporno na jedno mjesto. Trebamo biti vrlo oprezni i što je moguće tiši. Prolaza dva strimera, pa malo odmora. To je prava taktika. U suprotnom boleni će postati oprezni i premjestiti se negdje drugdje. (alp)

Lov Poperima i Gurglerima bit će uspješan samo na terenima koje nisu pod pritiskom ribiča koji love površinskim mamcima

Premda ih nema puno, na Savi oko Zagreba se još mogu naći prava mjesta gdje vrlo mali broj ribiča fizički može do vode

U Gacki smeća nema, ali fali domaće pastrve

Bacanje smeća u rijeku nikada nije bio običaj Ličana. Na to se pazi. Ali, na divlju pastrvu se ne gleda kao ukras, nešto vrijedno, plemenito i tek na kraju profitabilno. Dok se taj odnos ne promijeni, bez obzira na sve lijepo, ukusno i zanimljivo, teško će se imućni ribički gosti iz svijeta vratiti u Liku

Kada puše jak vjetar s desne strane, prisiljeni smo bacati mušicu unatraške kako se ne bi pogodili udicom u ribički štap

Na Gackoj se češće ulove potočne nego kalifornijske pastve u klasi 45+ centimetra, no malih kalifa iz ribnjakaima dosta

 

Zanimljiv ribolov s dosta ulova klase 50+ imali smo prošlog petka na rijeci Gacki. Dan je započeo vjetrovito, što je u ovo doba godine uz Gacku bilo i za očekivati. No, već u rano prije podne više nije puhalo. Takvo vrlo neuobičajeno proljetno vrijeme u ovom dijelu Like poslužilo nam je za malo detaljniju "inventuru" riba u rijeci na potezu oko Hotela pa do ušća Kostelke. Rijeka se nakon poplava vratila u korito i osjećali smo se kao da lovimo u plavo-zelenom akvariju gdje umjesto zlatnih ribica među busenjem trave plivaju potočne i kalifornijske pastrve. Doslovno ih se može prebrojiti. Prelijepo! Iako je sitnih kalifornijskih pastrva ponovo sve više. To je već manje lijepo. Na stranu sve te šarene ribe, domaće i strane, teško je odlučiti koje je doba godine na Gackoj oku ugodnije i bolje za ribolov mušicom: proljeće, ljeto, jesen ili zima?

Sunčano proljeće je svakako posebno, zaključili smo nakon više pristojnih riba, odmarajući se zadovoljni jednoj od onih drvenih klupica uz rijeku. Ono što početak sezone na Savi i nekim drugim rijekama u definitivno čini manje lijepim je smeće koje se mjestimično vidi po granju uz vodu, prije nego bilje zazeleni. Znam mjesta gdje je opće prihvaćen narodni običaj smeće istovariti u neku vodu. Ako se do vode slučajno ne može onda u neposrednu blizinu. Na Gackoj toga nikad nije bilo. U zadnjih skoro 40 godina koliko dolazim u ovaj dio Like doista se ne mogu sjetiti hrpe smeća uz rijeku. Ličanima se možda može zamjeriti svašta, ali nebriga o smeću sigurno ne. Vjerojatno je iz tog razloga netko u nekoj vlasti zaključio da se o komunalnim poslovima i uređenju ribolova treba brinuti ista tvrtka Gacka d.o.o. Ne ribičko društvo, Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda, instituti, fakulteti i slični. Možda je to pametno. Konačan sud donijet će vrijeme.

Gacka je još uvijek toliko lijepa, čista i netaknuta da bi mogla biti ribičko-turistička voda prve klase da su prirodne ribe tu

Za razliku od nekih drugih krajeva, mještani ovog dijela Hrvatske osobito su osjetljivi na svako odlaganje smeća uz vodu

Ne računajući Sloveniju, relativno je malo mjesta na području cijele bivše Jugoslavije gdje domaći ljudi samoinicijativno, bez prisila i sankcija, paze na svaki pa i najmanji komadić smeća uz vodu. U nekim drugim krajevima svjedočio sam slučaju gdje je osoba koja je samo pola sata prije držala službeni govor o "čuvanju prirode i voljenoj rijeci" mrtvo hladno tresnula praznu bocu najjeftinijeg piva i plastčnu vrećicu popratnog smeća u grmlje, rugajući se doslovce nevjerici stranaca koji su to gledali. To se na našoj Gacki ne može dogoditi. Ne samo što će ljudi paziti na svoje smeće već će bez problema i uz sočnu psovku na račun krivca spremno pokupiti tuđu odbačenu kutiju cigareta, bocu ili papir. Čak i ako se ne bave ribolovom. Primjerice, kada na Savi kod Zagreba dođe kamion s nekim musavcima i istrese hrpetinu svega i svačega, ljudi se zgražaju, ali ne rade ništa. Čak ni policiju ne zovu. Na Gackoj, vjerujem, tako što bi izazvalo narodnu bunu, a krivac bi morao spašavati živu glavu. Ne da Ličan svoju rijeku.

Međutim, što se riba tiče, Ličani kao i većina naroda Lijepe naše imaju nešto fleksibilniji stav. Smatra se ako riba nema to nam se samo čini. Tu su, ali se ne vide, reći će odgovorni. Drugo, ribe je nemoguće poloviti udicom.Ipak, deklarativno "ulovi & pusti" je danas svima poznata i prihvaćena deviza. I tamo gdje se smije, uzimanje riba je propisom dodatno smanjeno u odnosu na zakonski dopuštenu kvotu. U hrvatskoj praksi ta priča ne štima baš do kraja. Umlatiti koju nedozvoljenu ribicu viška, onako za djecu, bolesnu baku i slično, je gotovo normalno. Čak i napuniti kakvu vreću, tu i tamo. Ako nije baš prečesto, ni to nije veliki grijeh. Naravno čuvari su tu. No, ako im se ljudski objasni i oni su ljudi. Čak će i većina sudaca, gdje se uhvaćeni prekršitelj pojavi s prijavom, biti meka srca, ako je ozbiljna neimaština u pitanju. No, kao što papirić do papirića vremenom postane smetlište, tako i odnešena ribica po ribica završi praznom vodom. Zato nam služe poribljavanja, zaključit će mnogi. Ribolov se plaća pa je od tih novaca red nešto i vratiti. Međutim, gospodarenje vrhunskom ribolovnom vodom nije laički posao. Ono traži znanje iz više struka, dugotrajni rad i financijska ulaganja prije nego što počne donositi konkretnu korist.

Proljetni dan na Gacki ima posebnu kemiju i teško ga je usporediti s bilo čime. Sve rijeke su lijepe, Gacka je ipak posebna

Najgori mogući način poribljvanja je unos strane ribe, konkretno potočne pastrve, koje se mogu križati s autohtonom populacijom. Šteta od takve ljudske intervencije su teško, a najčešće nikako popravljive. Pogotovo ako se unose geni riba koje su prethodno selektirane za komercijalni uzgoj u ribnjacima. S biološkog, a i ribolovnog stanovišta to su riblji degenerici. Nažalost, upravo to se na Gackoj trenutno radi. Sličnog ranga nerazumnosti je unos druge vrste koja je predator ili izravni konkurent domaće, a može se razmnožavati u prirodi. Recimo, takav je bio slučaj s unosom štuke u Gacku još u doba Austrije. Kako se kalifornijska pastrva u Gacki ne mrijesti, ne čini ni veću štetu jer ju možemo poloviti ili samo pričekati da nestane. Dakle, određenim razumnim brojem kalifornijskih štitimo od prelova domaće pastrve. Iako ne treba ni pretjerivati.

Vjerojatno najmanje štetna, ali isto tako ne savršeno dobra varijanta je umjetni uzgoj prirodne ribe iz neke vode. Na prvi pogled ne izgleda loše, no umjetnim forsiranjem gena samo određenog broja roditelja, činimo štetu prirodnoj populaciji u cijelini. Čak su i neki znanstvenici, dakle stručni ljudi, blago dobili po nosu kada su to pokušali raditi s nekim endemima jadranskog sliva. Naravno ne od ribiča već od međunarodnih institucija koje su projekt plaćale. Idealna varijanta očuvanja riba je njihova maksimalna zaštita u vrijeme mrijeta. Zaštita kako samih riba tako i prepoznatih lokacija gdje se mrijeste. Po potrebi stvaranje umjetnih terena podesnih ribama za mrijest. Ako bi smo baš željeli na silu povećati broj potomaka, prirodne ribe možemo poloviti neposredno prije mrijesta, a oplođenu ikru držati u idealnim uvijetima kako bi veći postotak mlađi preživio. Kada se to na Gacki radilo bilo je i pravih riba. Ono što je zanimljivo, postotak preživljavanja i potpune prilagodbe je to veći što ranije ribice pustimo u vodu. Što manje to bolje.

Velika pastrva odrasla u ribnjaku, bez obzira na dobru genetiku, nikada se neće u potpunosti prilagoditi životu u prirodi. Ribičkim okom gledano, takve ribe ostanu trajno "blesave". Puno se lakše love, kako od ljudi tako i od njihovih prirodnih neprijatelja poput kormorana i drugih ptica, vidri, štuka i slično. S ribolovno-turističke točke gledano, onom tko vodom gospodari bitno je znati da gotovo svi ribiči bez problema  prepoznaju i različito vrednuju ribu netom ubačenu iz ribnjaka od one odrasle u rijeci. Bez obzira je li to umjetna potočna ili kalifornijska pastrva. Isto tako iskusni ribiči bez problema razlikuju kvalitetnu umjetno uzgojenu ribu od ribljeg smeća koje se u vodu trpa zato što ga netko nije mogao drugdje prodati. Kupac ribolovne usluge koji za svoj novac dobije očerupanu ribnjačku ribu smatra se ozbiljno prevarenim. Naravno, nađe se potpuno neukih ribiča koje se vesele što god lovili, no to nisu oni gosti troše i putuju. Odnosno to nisu gosti koji mogu značajnije doprinijeti lokalnom turizmu.

Pigmentacije bez crvenih točkica, neuobičajena na pastrvama iz Gacke kakve smo nekada lovili, pokazuje unesene gene

Još jedna za pristojna ribica od pedesetak centimetara koja se izgledom vidno razlikuje od ribe iz Gacke prije 25 godina

Savršena riba, najvjerojatnije odrasala u rijeci, nije "stara domaća", ali je sigurno najkvalitetnije što Gacka trenutno nudi

Obzirom da je cijela država u krizi kojoj se ne nazire kraj, neumjesno bi bilo očekivati od ljudi koji se brinu o Gackoj velika ulaganja ili trajno profesionalno angažiranje tima vrhunskih ribarskih stručnjaka, agronoma, biologa i veterinara, koji sasvim sigurno ne rade badave. Niti bi trebali tako raditi. Međutim, jedna razumna politika, koja ne proizvodi velik trošak, s ciljem sačuvanja prirodnog potencijala rijeke za neka bolja vremena, bila bi vrlo dobra i za sve zainteresirane korisna odluka. Slična onoj koju je počeo provoditi Denis Lončar, za koga se možemo samo ponadati da neće dići ruke od svega i otići negdje drugdje. Kao ni drugi mlađi ljudi koji još imaju volje, entuzijazma i stručnog znanja.

Vraćanje Gacke na režim gole komercijale, gdje se ubacuju odrasle umjetno uzgojene ribe osrednje kvalitete, sigurno nije način koji će u Liku privući imućnije ribičke turiste iz svijeta koji svoju zabavu skupo plaćaju. Osobito ako se radi o potočnim pastrvama stranih gena koji će nepovratno izbrisati prirodne one prave domaće pastrve. Ako oni još uopće postoje. Što prirodniji uzgoj kvalitetne mlađi pastve što sličnije onoj staroj domaćoj je razumno rješenje. Uz čuvanje vode od krađe kasnije, bilo bi za početak sasvim dovoljno. Ako ima volje, policija bi ovo drugo mogla rješiti u tren oka. Uostalom, tako se i radilo kada je Gacka bila na vrhuncu svjetske slave, koje se ni ribiči srednjih godina nažalost više ne pamte. Dok mlađi ni ne znaju kako je bilo. (alp)

Marmorirane pjege, iz Soče ili Neretve, ofucane peraje koje ukazuju na loš komercijalni ribnjak nisu ono što Gackoj treba

 

Nemamo ništa protiv uzgojene peradi, ali voljeli bi smo da na Gacki ipak prevladavaju divlje ptice i domaće prirodne ribe