Neuspjela misija (1): Ciljani lov štuke u Gacki

Tragovi zuba na pojedinim pastrvama koje smo ulovili ove jeseni poslužili su kao poticaj za lov štuke muhom i varalicom. Nismo se proslavili, ali ni odustali. Iako se sustavno izlovljavaju, štuke u našoj najpoznatijoj salmonidnoj vodi definitivno ima, no u lovu bilo kojim umjetnim mamcem nisu laka roba

Štuke smo pokušali loviti velikim strimerima i varalicama nalik kalifornijskim pastrvama koje su im ovdje očito zanimljive

Gacka je trenutno prepuna ovakvih kalifornijskih pastrva na kojima smo u nekoliko navrata nalazili krvave tragove zuba šutka

Štuka nije autohtona riba u Gacki. To sa sigurnošću možemo ustvrditi zato što ni u ostalim našim ponornicama ove ribe prirodno nije bilo, niti je pri formiranju slivova u zadnjem ledenom dobu postojala teoretska mogućnost da bi ona u Gacki mogla biti. Jedina prirodna riba ovdje je bez dileme čikov (Misgurnis fossilis). O tome tko je, kada i od kuda naselio štuku u Gacku nema izvornih pisanih tragova. Usmena predaja kaže da ju je donio neki austrijski oficir još u doba Austrougarske monarhije. Potočna pastrva je isto tako nasađena, ali tek znatno kasnije. Navodno iz Sturbe. To bi trebalo provjeriti usporedbom DNK, ako je to još moguće nakon brojnih poribljavanja Gacke potočnim ribama od kojekuda. Bilo je i nekih pokušaja određivanja pastrve iz Gacke kao posebne vrste ili podvrste. Pojednostavljeno, ti su pokušaji bili rađeni amaterski, zastarjelim metodama, tako da ih suvremena znanost ne priznaje. Kako bilo, štuka u Gacki nikad nije smatrana poželjnom vrstom jer uništava ukusniju i za ribolov atraktivniju pastrvu. To je samo djelomično točno.

Naime, negdje krajem 80-ih, Srećko Ladešić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu napravio je magistarski rad na temu prehrane štuke u Gacki. Analize sadržaja želuca više desetaka štuka različitih uzrasta lovljenih tijekom kalendarske godine, pokazale su da se štuka u ovoj vodi hrani uglavnom istom hranom kao i pastrva. Dakle, Asellusima, različitim većim nimfama i pupama vodenih kukaca. U probavilima se našla tek pokoja pastrva ili manja štuka. Nikad to ne bi pomislili, zar ne?! Postoji zanimljiv način kako to i sami možete provjeriti. Ako slučajno ugledate štuku u Gacki i utvrdite kako ne pokazuje baš nikakv interes za poveći strimer pokušajte nimfom. Obzirom da nikako ne možete loviti nimfom sa sajlicom bit će to obično vrlo poučno, ali kratkotrajno iskustvo. No, kako je štuka u Gacki itekako spremna napasti čak i poveću pastrvu, poznato je većini ribiča koji ovdje duže vremena love. Malo se kom iskusnijem ribiču nije dogodilo da ulovi pastrvu s vrlo jasnim tragovima napada štuke. Oni manje sretni doživjeli su i napade štuke na ribu na udici. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, promatrao sam uživo napad štuke od kakvih četiri kile na moju pastrvu od skoro kilogram i pol. Gadno je bilo za vidjeti. Pastrva je izvukla živu glavu, no s debelim ranama.

Zdravko Taler 30-ih je godina snimio ulov pastrva i štuku iz Gacke uz djevojčicu Ankicu Vašarević, kći ribara iz Ličkog Lešća

Štuke u Gacki se vrlo uspješno love na nekoliko načina, no problem je što su svi ti načini većim dijelom godine zabranjeni. Prvi način je pomoću žive ribe, obično kalifornijske pastrve konzumne veličine, koja se komadom olova bez ikakvih dodataka potopi na dno. Najbolje u dobro znane dubljake, kako Ličani kažu virove. Ili, mjesta gdje su veće štuke prethodno viđene. Tako su lovljeni primjerci i debelo preko desetke. Jako privlačno zvuči, no nemojte ni slučajno doći u iskušenje pa pokušati tako što u normalne ribolovne dane jer je takav način najstrože zabranjen u reviru A gdje se lovi mušicom, a i u reviru B gdje se lovi varalicom. Kao još neki načini koje iz pedagoških razloga nećemo ni spominjati. No, kako se štuka tretira kako ozbiljna štetočina, povremeno se organiziraju izlovi s ciljem da joj se smanji brojnost. Tu sudjeluju odabrani sretnici, ljudi za koje više instanca procjeni da neće zlorabiti priliku i živom ribom loviti pastrve. Primjera radi, detalje jedne tako organizirane i medijski popraćene akcije možete pročitati ako kliknete na link dolje:

 http://slobodnalika.com/novosti/4380_lov+na+predatore+u+gacki+od+danas+mirnije+zivi++pastrva+u+gacki.html

Jednom zgodom, bilo je to negdje 80-ih prošlog stoljeća, imao sam prilike uživo gledati kako se iz Gacke stručno odstranjuju štuke, nakon pritužbi stranaca kojima su čupale pastrve s udice. Štetočinama, koje su locirane stotinjak metara nizvodno od hotela, osobno se pozabavio tadašnji direktor hotela Ivica Prpić. Njegov se pribor sastojao od Germina štapa dužine 1,8 metra, prastare role, komada olova, kratke sajle i poveće trokuke. Uz to je imao dvije velike kante. Hampera kako bi se reklo u Zagrebu. U jednoj su bile tri žive pastrve iz ribnjaka, a druga je bila prazna. Na pitanje što će mu ta druga kanta samouvjereno nam je rekao da pričekamo i sami vidimo. Da ne duljimo priču, za ne više od pola sata, s te tri pastrve ulovio je pet (!) debelih štuka, po slobodnoj procjeni teških od dvije i pol do četiri kile. Te su taman popunile obije kante. "Eto, sad vidiš čemu služe dvije kante", kratko je na odlasku dobacio Prpić. U to doba mogla se kupiti i posebna dozvola za lov štuka u mušićarskom reviru koja je stajala dvostruko više od obične, a uz to je trebalo platiti i pratnju. Dvadeset godišnjem studošu to je bilo debelo preskupo tako da čari takvog ribolova nikad nisam iskusio. Kakva je situacija po tom pitanju danas, ne znam. Ribolov živom ribom me ne zanima pa nisam ni pitao.

Iako se štuke u Gackoj s vremena na vrijeme love slučajno prilikom lova pastrve, ciljani ulovi na mušičarski pribor su rijetki

Što se tiće mojih praktičnih iskustava u lovu štuke na Gackoj, ona su skromna iz više razloga. Prvo, u gornjem toku Gacke gdje obično lovim varalica je zabranjena, a na poveći strimer se isto ne gleda lijepo. Iako sam ih znao vidjetio dosta, poneku štuku ulovio bih obično slučajno, nimfom ili na mali strimerčić. U donjem toku Gacke može se loviti varalicom pa tako i većim strimerom. No, tu je voda znatno dublja i mirnija pa se štuke vrlo rijetko vide. Nema sumnje da ih ima što se vidi po tragovima na pastrvama, a i pojedinim slučajnim ulovima. Međutim, ni strimer, a ni poveća realistično obojena varalica u ovoj rijeci ne radi ni približno tako dobro kako živa riba. Mogućih objašnjenja je bezbroj, moja teorija je da se ove ribe u kristalno bistroj vodi puno teže love nego u mutežu nizinskih bara. Imao sam slična iskustva i na drugim visinskim vodama u kojima ima štuke. Po ponašanju to je sasvim druga riba od one u barama i mrtvicama. Puno lijenija, opreznija i izbirljivija kada je umjetnini mamac u pitanju.

Drugi problem je što su one u Gacki redovito vrlo dobro nahranjene finom hranom i za plijenom ne moraju puno plivati. Svako koliko smažu neku solidnu kalifornijku ubačenu iz ribnjaka, koja tumara uokolo ni ne sluteći što ju čeka. U međuvremenu odmaraju skrivene u gustom vodenom bilju gdje zbog rekreacije grickaju nimfe i račiće. Nešto kao i mi ljudi kikiriki i kokice zavaljeni u fotelju pred televizorom nakon ručka. Zna se kuda to vodi. Debeo si i masan kao štuka iz Gacke, bila prikladna izreka. Kako ne bi mudrovali i nagađali, Zlatko Godec, Viši preparator u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, ljubazno nam je ovom prigodom ispisao odnose dužine i težine štuka iz Gacke koje su nedavno prošle kroz njegovu stručnu obradu. Dakle, to su službeni podaci, ne ribičko rekla kazala:

To su već šaranski gabariti. Štuka 90 cm dužine iz neke bare težila bi obično oko pet šest kila, ponekad i manje. A ne okruglu desetku. S time što tu nije bilo ikre i ful narpanog želuca, svjedoči Zlatko, ali je masti bilo za jedne dobre riblje čvarke. Vezano uz ribolov, tu je i treći problem. On je više psihološke nego praktične prirode. Prilično je teško biti uporan i temeljit u lovu štuke većim umjetnim mamcima dok uokolo skaču pastrve koje takvi mamci apsolutno ne zanimaju. Na posljednjem ribičkom izletu prijatelj Ivica je, silom prilike, bio je nešto uporniji od mene u (neuspješnom) lovu varalicom. Bacaš komad strimera za štuku, a pastrve skaču i skaču... Teško je to gledati i misliti na štuku. Loviš ono što neće, a ne loviš ono što hoće. Hmmmm....

Tragovi na vodi lijepo pokazuju zašto se ovaj zabačaj s ugrađenom promjenom smjera u svijetu popularno naziva "Snap-T"

Opet nisam izdržao. Priznajem i kajem se. Ali ne jako. Kada je sunce probilo jutarnju maglu, pastrvice su skakale ne sve strane. I što ću sada? Maknuo sam poveći strimer i sajlu za štuku, rastavio lagani switch štapić pa udri mini strimerom i nimfama. Uglavnom ubačene kalifornijske, no tu i tamo okrene se i pokoja dobra. Ivici to naravno nije bilo baš lako za gledati. On je ipak bio karakter i pribor za pastrve ostavio je u automobilu udaljenom koji kilometar. Kako ne bi došao u iskušenje. No, nakon nekog vremena, svoje je neslaganje s mojim odstupanjem od zacrtanog lova štuke izrazio tako što je svoju poveću gumenu ribetinu tresnuo direktno u ribe koje sam lovio. U stilu "ako ne mogu ja, e nećeš ni ti" shema. To nikako nije bilo ni lijepo i ni pristojno. No, ni ja nisam bio ništa bolji. Zato što sam mu pastrvama vadio mast. Na idućem dobrom mjestu prepustio sam svoj štapić prijatelju. Nije trebalo dugo da i on ulovi nekoliko riba. Opet smo se obojica osjećali ugodno, baš kao i obično na Gacki. Samo od planirane štuke ponovo ništa. Što smo propustili pokazale su nam dvije pastrve s dobro rastrganim trbusima. Morat ćemo prije prave zime organizirati neki popravni na temu štuke. Samo taj put pribor za pastrve ostavit ćemo u Zagrebu. Dok pastrve rade teško je biti karakter. (alp)

Lijep štukolov u Podravini na jezeru Ješkovo

Jedan od posljednjih toplih dana u godini iskoristili smo za posjet Ješkovu, mrtvici rijeke Drave nedaleko od sela Gola. Ulov je za podravske prilike bio iznenađujuće dobar, no prošli bi smo bolje da smo se za taj izlet odlučili prije natjecanja gdje ulovljeno i pušteno stotinjak riba uključujući i neke doista debele štuke

 

Dravska mrtvica Ješkovo poznato je okupljalište ribiča, ali čini se i umjetnika iz svijeta u organizaciji lokalne likovne udruge

"Čuj, tih pet štukica od pedesetak plus centimetra na Ješkovu sada baš i nije neki ulov kojim se možeš pohvaliti", nakon činilo se uspješnog popodnevnog ribolova u Podravini spustili su me na zemlju prijatelji Krešo, Zlatko i Pepač. Nekoliko dana prije oni su se na ovoj mrtvici rijeke Drave kod sela Gola nedaleko od Koprivnice baš dobro nalovili. I to na natjecanju koje je, doznajem, organizirao ŠRK Ješkovo iz Gole. Ulovljeno je kažu skoro stotinjak riba, među njima i vrlo pristojne štuke tipa 90-ak centimetra. Dobra vijest! Tandem Zlatko i Šokre pohvalili su trećim mjestom. No, zadovoljniji je čini se bio Pepač. U timu sa svojim sinom ulovio je najveću štuku na natjecanju. I njegov junior se upisao. Što reći nego bravo dečki. I stari i mladi, i organizatori i ribiči. To su doista dobri ulovi, a i ugodno je čuti da se negdje kod nas pazi na ribe. Šteta da za to nisam doznao ranije, prije nego što su veće ribe tako temeljito prodrmane.

Na jezeru vrijedi ribolovni režim "ulovi & pusti", obvezna oprema su podmetač i pean za otkvačivanje ribe. Ribolov bez sajle strogo zabranjen. Dnevna ribolovna dozvola stoji 100 kuna i treba ju obavezno kupiti prije ribolova u birtiji u Goli. Prije petnaestak godina nitko ne bi povjerovao da je tako što moguće u Podravini, obzirom da su neki od zagovornika puštanja riba danas tada puštali ribu plivati isključivo u fiš. Ili u ulje, ovisno o raspoloženju. Treći put je plivala u svemu i svačemu. Ta je navika još uvijek široko rasprostranjena, objasnili su mi dečki, ali Ješkovo je razervat po tom pitanju. Posljednji put kroz Golu sam prolazio prije desetak godina, na povratku iz jedne ribičije u Mađarskoj. Njihove mrtvice uz Dravu izgledaju jednako kao naše. Daleko od toga da su Mađari savršen primjer ribičke finoće i kulture, no na svoje vode paze bolje od nas. Zato je tamo u svakoj lokvi bilo pristojnih štuka, dok je u Podravini štuka od dvije kile realno bila rijetkost. Ulovile su se katkada veće, no velika većina ih je bila ispod mjere. A i tih nije bilo puno.

Iako sam prije petnaestak godina u Podravini provodio relativno dosta vremena, štuke preko kilograma nisam baš često viđao

Najbolja zaštita Ješkova trenutno je nepristupačnost obala. Ribolov je moguć na samo petnaestak očišćenih mjesta s jedne obale dok je suprotna obala potpuno divlja. Nema čamaca, nema drvenih mostića, nema mreža i krivolova. Ima ribočuvara. Zato ima i riba. Štuka čini se osobito, a uvjerili smo se uživo, i pravih divljih šarana koji se u jezeru mrijeste. Prije ribolova na ovoj podravskoj VIP grabi treba se najaviti ribočuvaru. U tome nam je pomogao nepoznati kolega šaranaš s bjelovarskom registracijom. Ni njemu tog dana nije bilo dosadno. Ulovio je, priča, dosta šarana, uključujući i jednog metarskog vretenca. Bravo! Jedan manji zagrizao mu je i dok smo spremali pribor za lov štuke. Iako već dugo ne lovim šarane uživam pri pogledu na ovu lijepu i na većini voda vrlo rijetku ribu. Iskreno, sva konkretna zaštita i unapređenje prilika na nizinskim vodama kod nas kreće iz šaranaških krugova. Oni su prvenstveno zaslužni za širenje i promociju "ulovi i pusti" ribolova, a ribiči na grabežljivce tek u novije vrijeme počinju pratiti taj pozitivni svjetski trend. No, mnogi i dalje kriomice operiraju u "keć i speć" modu, u povjerenu šapnu bolje upućeni Podravci. U birtiji, u strogom povjerenju, naravno.

Susret i razgovor s dečkima koji puštaju šarane uvijek je ugodno iskustvo bez obzira na to što nam se način ribičije razlikuje

Namjera je bila loviti mušicom i mušičarskim priborom. Zašto baš tako? Zato što je taj način zahtjevniji, predstavlja dopunski izazov i zabavu. Baciti kako spada strimer za štuku dugačak 20 centimetra ne može baš svaki tutlek. Pogotovo među šašem i vrbama u vodu punu trave i lopoča. Osim toga štuke nisu navikle na mušičarske mamce koji se kreću na potpuno dugačiji način od bilo koje varalice i ponekad donesu ribu više. Bonus u toj priči je što te mamce izrađujemo sami uz minimalni trošak. Najskuplji dio je udica. Ostatak mamca napravljen je od božičnih lameta, raznih dlaka i perca koje ne košta gotovo ništa. S druge strane, cijena mnogih varalica danas definitivno je pretjerana. Istovariti stotinjak kuna za komad lijevane plastike ili silikona koji se proizvodi u Kini, i realno vrijedi nekoliko lipa, definitivno je oblik legalne pljačke. Hajde, ako su to ručno rađeni i obojeni mamci. No, kineska plastika i silikon sa stranjskom etiketom za tu lovu?! Od mene više nikad! Postoji bezbroj načina kako korisno potrošiti 100 kuna umjesto ostaviti ih visjeti u obliku kineseke varalice s japanskim ili engleskim imenom na nekom panju u vodi. Recimo, da ne spominjemo stvari iz domene životne egzistencije, kakav reš odojak s popratnim sadržajima na putu doma. Eto toga na Goli fali. U birtiji, iako se noćiti može, od hrane nema ništa. Za prezalogajit jedva smo našli neku picu u selu do, iako je ta bila doista dobra. Za cijenu od cca pola neke "Fukamaši" varalice.

.

Štuke u Ješkovu očito su odmarale nakon nedavno održanog natjecanja pa smo velikim strimerom lovili samo ove male

 Zbog nepristupačnih obala Ješkovo nije idealna voda za lov mušicom, no ribič koji to voli i zna vjerojatno neće ostati bez ulova

Loviti štuke mušičarskom tehnikom i priborom počeo sam krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, nakon što sam na polici neke zagrebačke knjižare naišao na knjižicu: Peter Wheat (1977): Fly Fishing. Zgodna knjižica. Sadržavala je, među ostalim, praktične upute za lov nizinskih riba: klena, mrene, crvenperke, žutooke, grgeča, smuđa..., uključujući i štuke. Na temelju praktičnog iskustva, već početkom 80-ih, napisao sam i svoj prvi opširniji članak na tu temu u "Sportskom ribolovu", glasilu Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza. Bilo je to toliko neobično za to vrijeme da su članak prenijeli i u slovenskom "Ribiču". Već u to vrijeme rijetko bih u lovu mušicom ostajao bez štuke, a bilo je dana kada bih ulovio više nego ostali ribiči koji su lovili varalicom i živom ribom.

Naime, mušičarski mamci omogućavali su ribolov na mjestima gdje drugi tada poznati načini nisu bili mogući. Mušica je lovila tamo gdje metalna žlica, meps ili vobler nisu mogli ni blizu. A to su bile jedine varalice kojima se tada lovilo. Vremenom se situacija promijenila. Pojavile su se daleko naprednije varalice, a i mnogi ljudi su naučili loviti na mjestima gdje ranije nisu ni pomišljali. Želeći držati priključak, uloviti što više i što veće štuke, sve do prije desetak godina, intenzivno sam lovio i varalicama. Ne žalim. Sticajem sretnih okolnosti, zahvaljujući pomoći raznih ljudi, poslu koji sam radio, slobodnom vremenu i odličnom priboru imao sam prilike uloviti doista puno i doista velikih štuka, i mušicom i varalicom. Po Hrvatskoj, ali i po svijetu.

Kompletan pribor za lov štuka mušicom doista nije skup, a strimere koji odlično love uz malo truda može izraditi i vezač početnik

No, u jednom trenutku ribolov varalicom počeo mi se činiti prejednostavnim. Prestalo mi je biti važno hoću li po ne znam koji put uloviti najveću ili najviše riba. Pribor za lov varalicom nisam bacio ili rasprodao. Objesio sam ga, što bi rekli, o klin za neka druga vremena. Trenutno sam na režimu "Fly Only" do daljnjega. Iako sam u tom razdoblju ulovio dosta vrlo pristojnih štuka preko pet kila težine, brojnost i veličina riba zaostaju za danima kada sam varaličario. Prvenstveno zbog toga što je ribolov mušicom sporiji i ograničenog dometa u odnosu na lov varalicom. Tamo gdje se puno lovi, a brojni ribiči se utrkuju po vodi mušičarski je štap često u hendikepu. To ne znači da se ponekad mušicom ne ulovi i više i veća štuka nego varalicom. Dapače, upravo je takav dan bio i na Ješkovu. Više je ljudi lovilo varalicom, ulovili nisu ništa, a mušicu je streslo pet. Međutim, velike nakon natjecanja više nisu bile bliže obali. Tu nije bilo pomoći. Svaki način ribolova ima dobre i loše strane.

Na Ješkovu možemo vidjeti sigurno najveću štuku u Hrvatskoj, dugačku dobrih pet metra, no problem je što ne pliva u jezeru

Ipak najveću štuku vidio sam na Ješkovu. Velika drvena skulptura štuke uz samo jezero podsjetit će nas kako je Podravina, osim po ribičiji, glasovita po naivnom slikarstvu i kiparstvu Hlebinske škole. Među ostalim Likovna udruga "Motacilla alba - Ješkovo" na samom jezeru organizira okupljanje umjetnika iz cijelog svijeta kojima je, kažu, nadahnuće priroda. I naziv udruge dolazi od latinskog naziva ptice, bijele pastirice. Originalno i lijepo. Ako već dajemo novce za nevladine udruge, onda one ovakvog tipa to prve zaslužuju.
"Danas slikarstvo i kiparstvo Hlebinske škole obuhvaća preko dvjesto imena, od najstarije do najmlađe generacije i, osim Hlebina, ima značajne i brojne predstavnike u selima Molve, Gola i Gornja Šuma te u gradovima Koprivnici i Đurđevcu, dakle, na uskom području središnje Podravine, u promjeru od tridesetak kilometara. ...", čitamo među ostalim na stranici Hlebinske škole (http://hlebinskaskola.com/). "...Naivno slikarstvo Podravine karakteristično je po motivima iz svakodnevnog seoskog života, po smirenim krajolicima, ali i živim, „lokalnim“ bojama, a osobito po jedinstvenom slikanju na staklu. Motiv, boja i tehnika toliko su tipični da sliku Hlebinske škole podjednako prepoznaju i stručnjaci i laici i kritičari i obični ljubitelji. ..." I štuka i ribičija su dio te priče.

Drvena skulptura ptice povezana je s nazivom lokalne Likovne udruge Motacilla alba - Ješkovo, nazvanoj po bijeloj pastirici

Ne baš uobičajen prizor uz jezero, premda pomoć viših nebeskih sila u ribolovu, a i kasnije, još nikada nikom nije bila na odmet

Ako bih ovom finom ribičko-turističkom izletu u Podravinu pokušao naći manu, što nije lako, bila bi to činjanica da sam se u povratku izgubio. Naime, nekad davno po tim sam se lokalnim cestama i cesticama intenzivno vozikao u svim mogućim smjerovima s prijateljima Dudom i Igorom. I danju, a osobito u noćnim satima. Iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga učinilo mi se prikladnim osvježiti uspomenu na ta draga i zanimljiva vremena te usput pronaći kakvo tiho mjesto gdje bi se moglo nešto prezalogajiti. Neki odojćić po mogućnosti. Tako sam odlučno krenuo jednom "dobro poznatom" prećicom. Međutim, memorija me očito nije baš najbolje služila te sam nakon podužeg noćnog tumaranja podravskim bespućima i kratkog zaustavljanja u ranije pomenutoj piceriji, umjesto u Koprivnici završio u Ludbregu. I taj mi je teritorij poznat iz dnevne i iz noćne perspektive. No, i tu sam se izgubio, što je vjerojatno bila posljedica umora i boravku na svježem zraku. Srećom autoput je tu već bio blizu. Ubrzo smo sretno sletjeli na "aerodrom Zagreb". Definitivno moram ponovo doći na Ješkovo proanalizirati kako mi je sve to uspjelo. A i koju štukicu bi se moglo usput prodrmati... (alp)

Promatrajući prirodu uz Dravu nije teško pogoditi gdje inspiraciju pronalaze svjetski poznati naivni slikari i kipari iz Gole i okolice

Jedna fino izgrađena podravska bajta u kojima ljudi ugodno provode vrijeme raspravljajući o svemu i svačemu, pa i ribolovu

Ukopavanje Save promjenilo zagrebački slap

Ribiči koji ovih dana nisu navraćali na slap izgrađen za potrebe zagrebačke toplane, nemalo će se iznenaditi njegovim novim izgledom. Teren gdje su se prije samo nekoliko godina lovili šarani i smuđevi, zatim do prošle godine mrene i boleni, sada bi smo mogli poribiti lipljanom, pastrvom i glavaticom

Pri vodostaju -262 cm na mjernoj postaji Zagreb Hrvatskih voda, Sava nikad, ali baš nikad nije izgledala ovako (klikni na sliku)

Na prvi pogled ovo može izgledati lijepo i zanimljivo. Posebno ribičima koji nisu vidjeli kako je ovaj teren izgledao prije desetak godina. Sava je bila šira, znatno dublja i sporija. Odmah iza slapa bila je dubina s povratnim tokom, a nešto niže držala je dobrih dva metra dubine u prosjeku. Uz obalu kamen, malo dalje mulj i pijesak koji skriva hranu za mnogobrojne riblje sitniše. Lovile su se vrste tipične za nizinske rijeke. Šaran, som, smuđ, babuška... Dečki su tu sjedili uz plovke i zvončeke, sipali kuruzu u vodu, kopali okolo gliste, zbog ulova zadovoljno trljajući ruke. Vremenom se ta ribička slika nizinske vode promijenila. Nešto soma je i dalje bilo, ali su umjesto šarana ribiči pretežno lovili mrene i bolene. Varalice su zamijenile plovke i zvončeke na štapu. Na dnu mulja uopće više nije bilo, našlo se pijeska, a sve više je dominirao isprani šljunak u kojem nema riblje hrane. Tako je bilo i prošle godine.

No, prizor koji se sada pojavio na slapu, nešto je potpuno novo, dosad neviđeno. Širina Save se doslovno prepolovila, a umjesto kontra štroma brzak dere bez ikakve zadrške. U takvoj vodi nizinske vrste riba više nemaju što tražiti. To je konfiguracija vode i dna gdje žive pastrve, lipljani i glavatice. Pa hajmo malo poribljavati, pomislit će možda neki optimista. Čak i kada bi se za tako što našlo novaca, što je jednako izgledno putovanju na Mars, ne bi bilo velike koristi. Naime, iako je brzina protoka nalik onom u visinskim rijekama, temperatura Save ljeti sigurno će bti previsoka za ove ribe. Možda bi mogle preživjeti, ali mrijestile se sigurno ne bi. Što to znači? Prvo, ribe sasvim sigurno više neće biti tu gdje smo ih dosad lovili. Drugo, bit će ih manje i treće, neke vrste će nestati iz ovog dijela Save. Koje pokazat će vrijeme. Budimo optimisti do proljetne poplave. Barem u stilu: "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo..."

Slap se redovito održava za potrebe zagrebačke toplane, no visinska razlika se svake godine povećava zbog ukapnja korita

Ono zbog čega se doista trebamo zabrinuti je što ukapanje korita Save, osim na živi svijet same rijeke, utječe na razinu podzemnih voda. Stari šljunak odlazi, novi zahvaljujući slovenskim branama na Savi više ne dolazi. Rijeka tone skoro po metar svake godine. Možemo samo laićki nagađati što će se dogoditi ako nivo Save nastavi padati takvom brzinom i za koju godinu padne ispod vodonsonog sloja koji puni izvore i bunare. Hoće li presušiti okolne šljunačare tipa Bundek, Jaruna, Rakitje i ostale? Kako će se to odraziti na opskrbu pitkom vodom? Hoće li presušiti bunari, uvenuti šume i voćnjaci? Živi bili pa vidjeli. Ne sluti na dobro u svakom slučaju. Još više zabrinjava što ovaj problem izgleda nitko ne uočava. Nitko o njemu ozbiljno ne piše i ne govori, pokreće neku raspravu, a još manje poduzima nešto kako bi se ukopavanje zaustavilo ili usporilo. Može zvučati malo pretjerano, ali ne čeka li možda neko da Zagreb ostane bez vode kako bi ju mogao skuplje prodavati ili skuplje naplaćivati potrebne radove tipa elektrane na Savi. Tko zna. Mi ribiči općenito uvijek smo bili poznati po bujnoj mašti i međusobnim svađama pa nas srećom nitko ne uzima za ozbiljno. (alp)

Izdržat ćemo ako po njih moramo ići prema Rugvici i nizvodno, ali manjak pitke vode u gradu nikako nam se ne bi svidio

Na Savi u potrazi za kasno jesenskim klenom

U drugoj polovici studenog, nakon ranije poplave i zahlađenja, ribe su obično u koncentrirane dubokim zimovnicima. No, duže razdoblje neobično toplog vremena koje je uslijedilo, nizak vodostaj, kristalno bistra i još uvijek ne prehladna rijeka naveli su nas da ih pokušamo tražiti na proljetnim mjestima... 

 

 

Na ovom području u rano proljeće zna biti veselo, kako ribama koje skaću na sve strane, tako i ribičima koji ih prvi krenu loviti

Samo jedan pristojan savski klen bio je epilog jučerašnjeg na neupjeh unaprijed osuđenog ribičkog eksperimeta. Dilema je bila: Imaju li ribe ugrađen neki biološki kalendar ili je njihovo ponašanje određeno isključivo trenutnom temperaturom vode, količinom svjetla i kisika? Ako samo svjetlo, temperatura vode i kisik bude riječni ekosustav, a kalendar nije bitan, naše bi zimogrozne ribice za ovako ugodna vremena morale izaći malo van zimovnika i protegnuti praje po plićacima gdje ih se u proljeće obično može naći. To je naravno torija. Nagađati i pametovati o na tu temu možemo do unedogled, pomislio sam. Baš kao i o usranim političarima, teroristima, bodljikavim žicama... No provjeriti situaciju po pitanju riba možemo baš danas. Fino ribički pribor, vathoze, zlu ne trebalo, ipak duge gaće i idemo. Pravac savski brzaci. Toliko je toplo da jakna i vesta vani nisu potrebni. Inače, pogledamo li na kalendar, to bi bili tereni gdje sredinom studenog u pravilu nema žive ljuske. U to kalendarsko doba sve su bunkerirane u najvećim dubljacima. Tu su i smuđevi i somovi, sva bijela riba uključujući i bolene koje mušicom najradije lovim.

Ako bih se iz nekog razloga baš morao kladiti da ću zimi ili u kasnu jesen na Savi ulovit mušicom velikog klena ili bolena, siguran sam da bih uspio u ponekom preostalom zimovniku. Bez obzira općenito loše stanje rijeke Save uzrokovano ukopavanjem dna i ubrzavanjem protoka. No, ono što me je ovog puta baš zanimalo su tipične proljetne pozicije. Je li sunce bar malo pokrenulo sitniše, a za njima klenove, bolene i ostale ribe na put uzvodno? Jesu li ribe možda zamijenile godišnja doba i pomislile da je stiglo biološko proljeće? Da skratimo priču - nisu. Unatoč suncu i dugotrajnijim relativno visokim temperaturama ribe, baš kao i vrbe koje su sada bez lišća, definitivno imaju ugrađeni kalendar. Znaju da je će uskoro prava zima i ne miču se iz zimovnika. Nije da se baš ništa nije ulovilo, ali sitnišu nema ni traga pa tako ni krupnijoj ribi. Boleni su baš strogo u zimovnicima. Jedino su smuđolovci ovih dana vjerojatno zadovoljni, ako znaju osnovno gdje, kada, kako i čine. To je njihovo udarno vrijeme. Misija nije u potpunosti propala samo ulov je neusporedivo lošiji od proljetnog. Neka tolerancija postoji, no protiv biološkog kalendara očito nema lijeka. Tako to u prirodi mora biti.

Pokušali smo loviti na istim mjestima istim načinom, priborom i muhama koje u proljeće pokrenu dosta dobrih bolena i klenova

Nešto se ulovilo, ali jako daleko od onog što se ovdje može naći u proljeće, kada ribe u velikim jatima krenu putovati uzvodno

Kako izlet ne bi završio bez suvisle ribe, ostavio sam se na kraju plićaka i brzaka i uputio na jednu podublju rupu manje poznatu ljudima. Dobro zimsko mjesto, tu ih uvijek ima. Sunce je već zalazilo, nije da smo se nalovili, ali je jedan savski klen pristojnih dimenzija ipak kresnuo duboko potopljenog strimera. Dok smo ga izvlačili ostali su se razbježali. Za ovo doba godine pristojno. Ljeti bi smo to opisali kao objektivno katastrofalno slab ulov. No, subjektivno bio sam baš zadovoljan. Uživao sam u svakoj minuti te uglavnom jalove ribičije. Više mi ne pričinjava zadovoljstvo uloviti puno riba, iako se i toga zalomi kao nedavno na Gacki. Sumnjam da je to posljedica neke ribičke evolucije u smislu da lovim bolje ili lovim nekim drugim načinom.

Jednostavno sve češće uživam u nekim drugim stvarima na vodi. Recimo fotografiranju prirode, lijepom bacanju mušice, sjedenju na panju i promatranju svega oko Save... Istina, malo mi fali staro društvo. Deprimirajuće što je većina mojih vršnjaka, pa i "mlađih" prijatelja, potpuno izgubila svaki interes za ribolov. Nema šanse da bi ih netko maknuo iz tople sobe ili birtije, dok se ima novca. Kamo li natjerao ih na nekoliko rekreativnih kilometara tumaranja Savom, što smo nekad svi voljeli. No, i ja sam lijen otići na štuke, a trebalo bi. Tako da nemam pravo pretjerano prigovarati. Samo gledam kako brenta raste. Klinac je već davno izjavio da se ribolovom više ne želi baviti čak ni u snu. Otputovao u svijet i rijetko se javi. Tako da ni unuke s kojima bih se zabavljao na vodi ne vidim u bliskoj perspektivi. Ipak topla zagrebačka jesen. Samo miriše na neugodnu zimu. (alp)

Klen od 50-ak cm ljeti je na Savi uobičajen, no u studenom predstavlja dobar ulov

Laganim Switch štapom po kalifama u Gacki

U prošlom smo javljanju napisali da ima malo kalifornijske pastrve u rijeci Gacki. Moramo se ispraviti. Sada ih ima i to u velikom broju. Male su, klasične ribničarske porcijašice. Od ušća Kostelke nizvodno bez razmišljanja napadaju sve živo što plovi rijekom, a osobito mini strimerčiće u srednjem sloju vode

Zabaci u imaju svoja imena, uvjete u kojima se koriste i precizno razrađenu tehniku izvođenja. Ovaj se zove "Snap-T".

Svaki zabac na kraju završava strunom koja leti ravno poput strijele noseći muhu po potrebi i preko 30 metra poprijeko toka

Nakon što sam prije nekoliko godina počeo intenzivnije koristiti lagane dvoručne i switch štapiće u lovu pastrva previdio sam neke stvari. I dobre i loše. Prvo, da je dobro ukomponiran dvoručni pribor u određenim uvjetima superioran jednoručnom priboru s plivajućom strunom, čime većina ljudi kod nas i danas lovi. To se posebno odnosi na veće rijeke, ali i razlivenu Gacku, te u svim prilikama kada imamo ograničen prostor iza sebe ili kada želimo dalje bacati relativno teže mamce. Danas doista uživam u tim praktičnim prednostima dvoručnog ribolova mušicom, jednako kao i u profinjenosti Spey zabacivanja koje upućeni ljudi danas smatraju vrhom vrha mušičarske tehnike. Upravo lov pastrva tim načinom trenutno je hit disciplina u mušičarskom svijetu.

Najuglednije tvrtke tipa Sage, Orvis, Winston, GLoomis, Rio, Airflo i druge natjeću se koja će napraviti bolje spey štapiće i strune posebno za lov pastrva. Jer, kada se dvoručna spey tehnika nauči do zadovoljavajuće razine i ukomponira s odgovarajućim priborom, ribe idu van kako na tekućoj traci. Blago rečeno. U konkretnom slučaju na Gacki bile su to pretežno pomenute manje kalife nepoznatog podrijetla, ali i pokoja stara mama ili velika potočna kada bi se probila na red. Želeći podijeliti zanimljiva iskustva napravio sam nekoliko seminara i poučio spey tehnici nekolicinu ljudi u Hrvatskoj, procjenivši da je neće zlorabiti za trpanje riba u vreću ili zločesto ponižavanje ribiča koji nezanaju. Vjerujem da ni njima ne ide loše. To je ono što smatram pozitivnim. Bog mi je to (na)platio.

O-o...opaaaaa.... U lovu laganim switch štapom kontra može biti problem i dovoljno je malo nepažnje da se riba otkvači

Kada je udica dobro zakvačena postupak umaranja jbrz, a i riba ima puno manje šanse nego u lovu jednoručnim štapom

Dobre stvari nikad ne dolaze bez lošeg. Najmanje loša od loših stvari je da ta tehnika nije prikladna u svim ribolovnim uvjetima, a posebno za super finjaka ribolov. Tanki predvezi, male udice, male plivajuće muhe, male ribe, ribolov na kratko... Čak ni najlakši dvoručni štapići prejaki su ili općenito neprikladni za takav posao. Zanimljivo, mnogi ribiči vani više ne biraju mjesta prema tome gdje ima najviše riba već ona gdje je najzgodnije loviti dvoručnim štapom. Dakle, važniji nam je gušt u samom spey zabacivanju, koje je spoj inteligencije, spretnosti i radišnosti, nego ulov po svaku cijenu. Dijametralno suprotan pristup od, recimo, češkog nimfarenja gdje je cilj uloviti što više malih riba pošto poto. Naravno, ako se u spey ribolovu poklape i ribe i uvjeti još bolje.

Druga relativno loša stvar vezana uz dvoručni lov pastrva spey načinom su novac i vrijeme. Pribor za ovaj ribolov nije jeftin i čak u ekonomičnoj verziji predstavlja ozbiljnu investiciju. Komponiranje strune, štapa, predveza i muhe nije jednostavno i traži određeno teoretsko predznanje. Konkretno, u fazi učenja potrošio sam više novca na različite strune koje su se kasnije pokazale manje ili više loše nego na najskuplji štap, iako više nego dobro poznajem i pribor i tehniku lova jednoručnim štapovima. Kada mi je pri desetak godina jedan kolega instruktor kazao da samo balansiranje pribora s mogućnošću isprobavanja na vodi klijentima naplaćuje 100 eura, odgovorio sam mu kako smatram da je to ipak pretjerano. Danas bih svakom početniku preporučio takvu investiciju.

Spey tehnika se brže naući uz instrukcije kompetentnih ljudi, no ne nužno. Možemo i sami uz puno čitanja, gledanje kvalitetnih filmova i, što je najvažnije, puno vježe bez ribolova. Smatrajte da vas bez barem desetak sati efektivnog treninga tjedno ni najbolji instruktor neće osposobiti do stupnja da je spey bacanje postane uživancija, a ne paradiranje sa štapom po vodi i bacanju nalik klofanju tepiha. To jednostavno nije način koji se može naučiti do osnovne lovne razine za pola sata kao češko nimfarenje ili neke slične tehnike. Vrhunsko majstorstvo traži godine rada, no kao jednu razumnu mjeru potrebnu za ozbiljniji ulaz u spey ribolov računajte stotinjak sati dobro organiziranog i sistematičnog treninga. Onda ste radno sposobni toliko da vas sigurno neće biti sram dok drugi gledaju.

Nakon malo praćakanja i jurcanja među vodenim biljem zakvačena pastrvica je već pod kontrolom gotovo na dohvat ruke

Ulovljenu pastrvicu bezbolono otkvačimo s udice bez kontrakuke, vratimo u vodu, a već u idućem zabačaju priča se ponavlja

No, najveći problem vezan uz spey ribolov nisu ni novci, ni vrijeme potrebno za učenje, ni objektivni limiti same tehnike. Glavni problem i neugodnost je ljudski jal koji je u našem dijelu svijeta osobito izražena pojava. I u ribolovu jednoručnim štapom ribič koji savršeno baca i lovi ribe predstavlja šok za neke ljude. U više sam navrata imao prilike vidjeti "velike ribiče i stručnjake" kako pucaju od jada i gube kontrolu ponašanja u trenutku kada se njihova idealizirana vizija samog sebe sukobi s realnim stanjem i činjenicama na vodi. Mi koji se time bavimo držali smo spey tehniku godinama podalje od očiju šire javnosti. Seminari su bili zatvorenog tipa, tek tu i tamo pustili smo biti viđeni. Kao i u jednoručnom ribolovu znalo se dogoditi da ljudi dođu i pitaju što je to ili kažu da lijepo izgleda. Ponekad i oni koji se uopće ne bave ribolovom. No, što je nekom lijepo drugom je gore nego rajsnedla u čarapi. Znao sam da će idili doći kraj, no nisam očekivao da će se to dogoditi tako skoro. Stajao sam u vodi do koljena, uživao u krasnom danu i vadio ribu za ribom. To je baš brutalno izgledalo. Praktično svaki zabac 30 metra pod drugu obalu griz. Nisam ni primjetio dvoje ljudi kakvih 40-tak metara uzvodno.

Tek kad sam čuo neku galamu okrenuo sam se. Evo čuvara. Poznajemo se od ranije, i on je ribič. Zna da nisam pao s Marsa. - A to si ti! Ovo što ti radiš je kao kad dođu Bihaćani pa mlate blinkerima... - opali on nakon što sam mu dao dozvolu. Ideš! Razmišljam kako mu ukratko objasniti da se spey tehnikama ne mlati po zraku. - Kakav vražji blinker, pa ovo je umjetnost od mušičarske ribičije - skratim priču pokazujući pribor. Osim toga "to" lovi puno bolje od blinkera, a sve ribe su puštene. - Da, ali ti je strimer veći od 3 centimetra...- nastavi on. Nema veze što to nigdje u ribičkim pravilima ne piše. - Doista ne znam je li 3 ili 4, priznajem nisam mjerio, ali sigurno nije veći od nekih lokalnih muha koje stoje izložene po panoima oko Gacke. Osim toga, tu su škare pa ćemo šišati koliko ti misliš da bi trebalo -  pomirljivo predložim. - Ne, ne... ne treba. Ali zašto loviš baš tu, tamo nizvodno su veće ribe. Ulovit ćeš potočnu od 55 ili čak 70 - predloži čuvar. Mislim hvala, ali lovim i gore i dolje i ulovim ribu od 55 skoro svaki ribolov. I jednoručnim i dvoručnim štapom, ovisno kako sam raspoložen. - Dobro, mogu dalje loviti ili ne, jesam li u nekom prekršaju? - opet pojednostavim priču. Čovjek preko ramena odgovara da može. - Onda hvala... - nek je sve po redu i hrvatskom nam Zakonu - ... i doviđenja. (alp)

Ovo je inkriminirajuća muha koja "polovi sve ribe", a procijenite sami ima li 3 ili 4 centimetra i je li takva prijetnja ribama