Zašto narančasti gamarusi ne žive u prirodi

Amfipodni račići, među ribičima popularno zvani Gamarusi, prirodno su u boje prilagođene podlozi na kojoj žive: maslinaste, boje mulja ili pijeska. Tek nakon što uginu ili se nađu u probavilu ribe taj maskirni pigment nestane. Pojavi se narančasta boja karotena, onog istog prirodnog bojila koje nalazimo u mrkvi

Živi gamarusi u prirodnom okruženju nisu narančasti, a boja im ovisi o vrsti, prehrani, tipu podloge na kojoj žive i dobu godine

Očišćen i sortiran sadržaj želuca pastrve u kojem među ostalim vidimo narančaste gamaruse koji su izgubili svoju prirodnu boju

Pojednostavljeno, za naše ribičke potrebe, rakovi (Crustacea) podijeljeni su u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je red Amfipoda (Amphipoda). U svijetu ih je opisano oko 9500 vrsta među kojima ima dosta endema koji žive samo u Hrvatskoj. Amfipode su dalje podijeljeni u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je porodica Gamarusa (Gammaridea) po kojoj su svi rakušci dobili svoje ribičko ime. Ta porodica ima više rodova. Nije na odmet znati da sve ono što u ribolovu zovemo gamarus ponekad nije račić iz roda Gammarus. Recimo, amfipodni račić maslinaste boje u Gacki zove se Synurella ambulans. Zanimljivo prirodnjacima no, s ribičkog stanovišta ne previše značajno. Svi amfipodni račići koje susrećemo u salmonidnimm vodama oblikom i ponašanjem slično izgledaju, a ono po čemu ih razlikujemo su veličina i boja. Veličina ovisi o uzrastu i vrsti. Ovisno o podlozi na kojoj žive, rakušci su maskirani bojom nalik vodenom bilju, kamenju ili pijesku. Ta boja ovisi o vrsti, njihovoj prehrani i okolišu, no može u nijansama varirati tijekom sezone. Tek nakon što rakušac ugine on postane upadljivo narančast zbog karotena, onog istog prirodnog bojila kakvog nalazimo u mrkvi.

Narančasti rakušci kakve ponekad nalazimo u naplavinama ili u probavilu ribe ne žive u prirodi, kao što neki neinformirani ribiči i dan danas vjeruju. U velikoj većini slučajeva rakušac iz probavila bio je iste boje kao oni kakve nalazimo po bilju ili među kamenjem u toj vodi. Ako ih skupimo i malo pažljivije promotrimo žive u akvariju, što nije loše ako želimo tome prilagoditi način vođenja njihove imitacije u ribolovu, uočit ćemo da se oni kreću na dva načina. Uglavnom puzanjem po podlozi, no kada ih uznemirimo ili ih voda odnese sa podloge na kojoj žive, dosta živahnim krivudavim plivanjem. Cilj tog paničnog plivanja jest da se sakriju ili zavuku u nešto na dnu. U pasivnoj fazi tijelo rakušca je zakrivljeno, no kada zapliva bude više ravno. Kako se u ribičkim legendama "opjevani" narančasti rakušci uklapaju u ovu priču? Kao što smo već naglasili amfipodni račiči postanu narančasti tek nakon smrti. Obično tek u želucu ribe, a znatno rjeđe nakon što iz nekog razloga uginu u prirodi. Uginule rakušce pastrve i lipljani rijetko jedu iz jednostavno zato što ih malo ima. No, postoje i izuzeci. Ponekad, za ljetnjih vrućina ili zimi, zna se dogoditi da račići masovnije ugibaju. Ribič koji promatra vodu to vidi. Sam razlog možda znaju biolozi. Tek tada, kada uginulih račića ima puna, ribolov narančastim rakušcem dobiva pravi smisao.

Ribolov narančastim rakušcima ponekad donese vrlo lijepe ribe, no u velikoj većini slučajeva bolje je loviti bojom onih živih

Osim što zna pravilno procijeniti trenutak kada ga koristiti, dobar ribič treba znati da se narančastim (uginulim) rakušcem lovi drugačije nego imitacijom živih. Naime, živi rakušac je prilično živahna životinjica koja vidi opasnost i aktivno plivajući bježi ribi koja ga pokušava progutati. Ubacite li rakušce u eksperimentalni akvarij s ribicama razbježe se doslovno u svim smjerovima. Pojedini prežive danima među gladnim grgečima, sunčanicama, crvenperkama..., tako da unatoč hranjivosti nisu osobito korisna živa hrana u akvaristici. Mrtvi i osušeni se međutim prodaju kao hrana ribicama, što najbolje govori o njihovoj hranjivosti. Shodno tome pasivno vođenje imitacije živog gamarusa u ribolovu nije najsretnije rješenje. Umjetnom maslinastom ili krem rakušcu treba udahnuti život podizanjem vrha štapa, ako se lovi na kratko, ili manevriranjem strunom u odnosu na vodeni tok, ako se lovi nešto dalje. S druge strane, uginuli rakušac narančaste boje ne bježi. Tko leži ne bježi, rekao bi Alan Fordov majstor Grumf. Mrtvog gamarusa pastrva uzima lijeno, često sa samog dna. Shodno tome u ribolovu ga vodimo pasivno, bez ikakvog potezanja i dizanja. Način vođenja je osobito bitan ako se riba selektivno ponaša. Recimo, ako jede mrtve gamaruse, a ostalo ignorira. Ako riba svaštari uzet će ga bilo kako, ali u pravilu manje živahno nego što to čini s živima račićima. Za one koji to još ne znaju, zanimljivo je spomenuti kako pastrve koje s pretežno hrane gamarusima zbog karotena imaju manje ili više crveno meso. Obično su deblje i relativno manje glave u odnosu na pastrve koje progone drugi plijen.

Kanal akumulacijskog jezera HE Donja Dubrava kod mjesta Sveta Marija teren je gdje treba znati loviti imitacijom rakušaca

Kakobilo, pogreška u lovu gamarusima je forsiranje narančastih nakon što ih otkrijemo u probavilu ribe. Zaboravite na njih, pogotovo ako ih birate samo zato što naoko lijepše izgledaju. Pogledajte prvo kakve su boje rakušci u prirodi jer je to to što ribe jedu. Okrenimo kamen, protresimo vodeno bilje, pažljivo promotrimo kako gamarusi doista izgledaju i kako se ponašaju. Promatrajući ribe i njihovu hranu u prirodi, prvu krajnje pojednostavljenu imitaciju gamarusa naparavio je još otac modernog nimfolova Frank Sawyer sredinom 20. stoljeća, nazvavši je vrlo simbolično Killer Bug (engl. "ubojita buba"). Jedini dostupni materijal za otežavanje muha tada je bila bakrena žica. Kasnije je dugo vrijeme u igri bilo olovo u obliku žice ili tankog lima kojeg smo rezali na trakice. Uz prirodnu dlaku počeli smo koristiti sintetičke materijale i folije. To je bilo doba ponosa i slave gdje je ribič koji zna loviti gamarusom lovio što god poželi, a ostali tražili da se to zabrani. Premda u velikoj vecini slucajeva nisu znali što je to "nešto" što bi trebalo zabraniti.

U Hrvatskoj je lov umjetnim gamarusom na rijeci Gacki prvi detaljno opisao pokojni Zlatko Bunjevčević. Njegovi stručni i lijepo napisani članci objavljeni u časopisu Sportski ribolov, u razdoblju od sredine 70-ih do početka 80-tih godina prošlog stoljeća, zainteresirali su mnoge ribiče uključujući i autora ovih redaka. Puno je godina i riba od tada prošlo. Danas se služimo tungstenom koji tone znatno brže od olova. Među ostalim oblicima tungstena na ribičkom tržištu, već godinama postoje i lijevana tijela gamarusa u raznim oblicima i veličinama. Prodaju ih brojne specijalizirane tvrtke, a jednostavno ih naručimo poštom. Poštar ih donese za sedam dana. Fiksiramo ih na udicu koncem i ljepilom, obojimo i dodamo nožice odozdo. Čas posla u odnosu na nekadašnju "proizvodnju" koja je tražila dobro oko, puno više iskustva i vještine u vezanju muha. Kako bi se grubo reklo, danas upotrebljivog gamarusa napravi svaki papak. Nekad je to bila viša ribička matematika dostupna samo vrlo malom broju ribiča u bivšoj Jugi.

Moj olovom otežan gamarus s kraja 70-ih (lijevo, fotka objavljena početkom 80-ih) i tungsten verzija kakvu koristim danas (desno)

Imitacije rakušaca trebaju biti izgledom i težinom prilagođene osobitostima vodenog toka u kojem lovimo. Brza duboka voda traži dobro otežane gamaruse. Ako imitacija ostane u pol vode, a riba se hrani na dnu očekujte slab ulov, bez obzira na to kako gamarus lijepo izgleda na dlanu ribiča. S druge strane u plitkoj ili sporijoj vodi imitacija koja prebrzo tone neće izgledati nimalo prirodno. Doduše nećemo ni previše uživati u njenom izgledu budući da će zapeti na prvom kamenu. Brzinu tonjenja bilo koje muhe možemo donekle regulirati razumnim koncipiranjem pribora i određenim mušičarskim tehnikama lova. No, dobro opremljen i svestran ribič imat će u kutiji s muhama gamaruse različitih težina i konstrukcija, uključujući i one neotežane koji vrlo polako tonu prema dnu. Neotežani gamarusi osobito će dobro poslužiti na manjim vodama u ljetnjim mjesecima.

Imitacija uginulog (narančastog) sporo tonućeg gamarus po maloj je vodi prokušan mamac u lovu lipljana. Ljeti su njime lovljeni brojni kapitalci na Kupi, Kupici, Dobri i mnogim drugim sličnim vodama. Tehnika lova neotežanim gamarusom povezana je često s korištenjem otežanja na predvezu. Smisao je brzo potopiti uteg na mušičarskom predvezu do dna i zatim pustiti neotežanog gamarusa da se polako kotrlja do ribe. To je potpuno normalan i legalan način lova na većini voda kod nas i u svijetu. No, treba znati da korištenje otežanja na predvezu nije svugdje dozvoljeno. Kako u Hrvatskoj tako i nama susjednim državama. Među ostalim i na Kupici, vodi koja je proslavila ovu muhu u Hrvatskoj 80-ih godina. Zato se raspitajte prije ribolova kako bi izbjegli moguće neugodnosti. (alp)

Za sparnih ljetnjih dana, niskog vodostaja i vode siromašnije kisikom narančasti gamarus može biti recept za velikog lipljna

Dobar jednoručni alat za vruće ljeto na Savi

Njegovi ključni dijelovi su mušičarska struna za lov u tropskim uvjetima i Poly Leader, vršni dodatak koji omogućuje savršenu kontrolu većih muha u zraku, mekoću pri padu na vodu i preciznost potrebnu u lovu bolena i klena. Nije nužno, ali dobro je imati nešto duži štap prvenstveno zbog dužih vodenih zabačaja

Paklene vrućine kakve nas čekaju idućih mjeseci obično nisu ugodne ribičima, no bolenima i klenovima nimalo ne smetaju

Stiže nam ljeto, paklenski vruće ako je suditi po nekoliko prethodnih. Za ribiče koji ga provode ne samo na moru i salmonidnim vodama, već i na nizinskim rijekama poput Save, Drave Dunava Kupe, Korane..., korisno je znati da vrućina vrlo često ne smeta mušičarskim ribama kao što su bolen i klen. Dapače, mala voda i sunčano vrijeme omogućava nam da te ribe bolje vidimo pa zahvaljujući tome i bolje lovimo. Osim toga dostupni su nam otoci, sprudovi i drugi tereni do kojih inače možemo stići samo čamcem. Ako se na odgovarajući način obučemo, namažemo zaštitom od sunca i komaraca, ribolov može biti odličan, a gacanje po toplim rijekama osvježavajuće ugodno. Ako nemamo dvoručni, za ribolov na većim nizinskim rijekama praktično je odabrati nešto duži jednoručni štap, 9 ili 9,5 stopa dužine klase šest, sedam ili osam i odgovarajuću rolu na koju stane struna i 50 metra backinga. Takvim ćemo priborom puno komotnije dalje bacati, posebno ako lovimo velikim suhim muhama i neotežanim strimerima srednje veličine.

No, suprotno među našim ribičima uobičajenom vjerovanju, ključan dio mušičarskog pribora nije štap već kombinacija struna - predvez, ovisno o mušici i uvjetima u kojim lovimo. Svaki pristojan štap klase 6 ili 7 kakav kupimo u rangu cijene 100-300 eura, u kombinaciji sa kvalitetnom strunom, za određene uvjete odgovarajuće težine, profila i drugih bitnih svojstava, u ribolovu bolena će se ponašati bolje od štapa vrijednog 700-1000 eura, ako je na njemu neodgovarajuća struna. Pojednostavljena podjela struna na DT i WF, plivajuće i tonuće, kakvu poznaju neuki ribiči nema veze s realnim stanjem stvari. Realna podjela mušičarskih struna je znatno složenija. O strunama su napisane knjige i tisuće stranica smislenog teksta. Poznavanje njihovih profila i drugih svojstava značajno je barem toliko koliko poznavanje različitih tipova varalica ili plovaka u drugim načinima ribolova. Ovom prilikom pozabavit ćemo se samo jednim od tih brojnih svojstava vezano uz ribolov po ljetnjim vrućinama kakve nam predstoje. Vrijedi za Savu koliko i za druge nizinske rijeke i more.

Vruće sunčano vrijeme i nizak vodostaj na Savi oko Zagreba predstavljaju prednost zato što ribe puno bolje vidimo u vodi

Većina struna napravljena je za ribolov u hladnijim vodama, po relativno hladnijem vremenu. Konkretno to znači da one čak i u zimskim uvjetima, po temperaturama i ispod ništice, ostaju dovoljno mekane i bez tzv. meorije. Međutim, pri temperaturama od 30 i više stupnjeva, većina hladnovodnih struna previše omekša. Zašto je to loše? Prvo, prijenos energije od štapa preko strune i predveza do muhe se poremeti. Loop na struni se sporije otvara, a struna postaje sklona kolabiranju pri daljem zabacivanju. Gubi se, dakle, na dometu i preciznosti. Drugo, vodilice na štapu se dublje urezuju u omekšani omotač strune. Osim što je potezanje strune lijevom rukom usporeno, što ponovo utječe na brzinu strune i domet bacanja, omotač strune se ubrzano oštećuje i troši. To će posebno doći do izražaja ako po vrućem vremenu treniramo na livadi. Ali i u ribolovu gdje se više hoda i traži riba, a dalje zabacuje. Konkretno, hladnovodna struna top kvalitete vrijedna 70 eura raspast će se ponekad nakon samo 50 sati ozbiljnog treninga bacanja u dalj na livadi. To će se malo kome svidjeti. Ne računajući što će njene osobine bitno zaostajati za onima u odgovarajućim klimatskim uvjetima.

Rješenje problema su tzv. tropical strune koje danas proizvode sve vodeće tvrtke. Primarna namjena im je lov u tropskim morima pri temperaturama od 20 do 40 stupnjeva. Bonefish, tarpon, snook i druge ribe tropskih mora ne žive kod nas, no vrućine na Jadranu, a i na nizinskim rijekama često ne zaostaju bitno. Hladnovodne strune se u takvim uvjetima znaju raspekmeziti do razine kad iole dalje bacanje postaje tlaka. Ne spadam u ribiče koji kao "sveto pismo" prihvaćaju sve što proizvođači pribora, njihovi uposlenici i marketinški potrčci negdje napišu. Upravo suprotno, sklon sam temeljitoj provjeri prije nego što o nekom priboru kažem mišljenje. Konkretno, kada je riječ o tropical strunama mogu na osnovu iskustva, s priličnom dozom sigurnosti, reći da one vrijede novce. Osjetno utječu na bacačke osobine pribora i manje se habaju na višim temperaturama. Čak i po vremenu hladnijem od preporuke proizvođača, sve dok nije toliko hladno da se na njima javlja neželjena memorija, ove strune su bacački bolje od mnogih hladnovodnih.

Struna za tropske uvjete, Poly Leader i konusni vršni predvez najbolji su izbor

Posebna priča je boja strune. Mnogi ribiči slijepo vjeruju kako jarko obojena struna u mirnijoj bistroj vodi plaši ribu. To je samo djelomično točno. Naime, ribu će jednako uplašiti prozirna, diskretno ili jarko obojena struna ako joj tvrdo padne u vidno polje. No, ribiči su u pravilu skoni vjerovati kako njihovoj bacačkoj tehnici ništa ne fali, a ribe bježe ili ne grizu zato što je narančasta, crvena ili žuta struna kriva. To naravno nije točno. Ralno, osim pri padu na vodu, struna plaši ribu ako ju grubo povlačimo po površini. U normalnom lovu pastrva i lipljana suhom muhom i nimfom takve su situacije malo vjerojatne, ako ribič zna što radi. Jarko obojena struna može biti samo prednost pri bacanju, praćenju muhe i prepoznavanju ugriza.

U lovu bolena plivajućim ili plitko potopljenim strimerima imamo bitno drugačiji problem. Njih lovimo umjereno do brzim potezanjem pa upadljivo obojena struna koja para površinu može realno smetati. Ako ona prođe preko bolena ili klena vrlo je vjerojatno da će oni ili odmah pobjeći ili postati puno oprezniji. To naravno ne želimo. Zato su u lovu bolena po glatkoj površini vode puno bolje strune boje neba (svjetlo plave ili sivkaste) ili boje dna (maslinaste, krem i slične). Bijele, jarko žute, narančaste traže puno više pažnje i vještine pri zabacivanju i vođenju. Plus, u takvoj je kombinaciji predvez od četri metra nužan minimum. Kraći od toga nije preporučljiv. Bacanje strimera dugačkim predvezom tehnički je prilično zahtjevno i može biti problem prosječnom bacaču.

Dakle, ako smo se odlučili za kupovinu tropske strune za vruće ljeto neće biti na odmet ako odaberemo prozirnu varijantu. Takvu strunu nikada ne škodi imati u arsenalu. Dodatna pogodnost je što su tropske strune napravljene prvenstveno za ribolov na moru, pa se bez straha od moguće štete možemo poigrati s morskim ribama poput brancina, lica, ušata, šaruna, iglica, pirki i drugih. One se, kao i mnoge druge morske vrste riba, odlično love strimerima. Ono na što pritom ozbiljno treba pripaziti je da strunu dobro operemo u slatkoj vodi nakon svakog ribolova. Naime, sol kristalizirana na struni može oštetiti čak i najbolje vodilice na štapu. U gorem slučaju i lak na štapu, što nam se nikako neće svidjeti bez obzira na sve prednosti takve strune i dobar ulov. (alp)

Pastrve crvenih pjega oko kapele Sv. Franje

Izvorski dio Gacke se izgledom, strukturom dna i ponašanjem riba razlikuje od donjeg toka. Premda ih nikad nije bilo puno, ovdje se znalo vidjeti debelih riba. Uloviti neku od njih pravi je izazov. Plašljive su, izbirljive i dobar dio dana skrivene od ribičkih pogleda. Ribičko znanje nije dovoljno, treba imati i sreće

Tri zanimljive panorame rijeke Gacke na dijelu oko kapele Sv. Franje (kliknuti na sliku kako bi ih vidjeli u punom formatu)

Izvorski dio Gacke, već od utoka Sinačke pučine, a posebno dalje uzvodno od kapele Sv. Franje nesumnjivo je jedno od najljepših ribičkih mjesta na svijetu. Čuo sam to od mnogih stranih ribiča koji su se naputovali kojekuda. Čak ni slike to ne mogu u potpunosti dočarati. Savršeni mir, cvrkut ptičica, kristalno bistra sporo tekuća voda. Livade i šumarci imaju ovdje čak i svoj poseban miris. Taj me ugođaj danas fascinira jednako kao i prije 40 godina kada sam kao nadobudni klinac prvi put doprtio od Hotela Gacka uzvodno. Nažalost poduže ribičke šetnje tog tipa za mene su definitivno prošlost. Dođem automobilom.

Iako se riba ovdje nikada nisam posebno dobro nalovio. Pet, šest možda deset pastrva na dan. To je to. Nije da ih nema, ali se neusporedivo teže nalaze i love. Većinom su to divlje prirodne ribe s crvenim pjegama. Pogrešan korak, jedan loš zabačaj ili samo preupadljiva muha dovoljni su da prirodna pastrva nestane među travom i kamenjem. Uloviti bilo kakvu ribu ovdje je izazov. Mnogi ljudi ne ulove ni jednu, što je i razlog da ovdje ima puno manje ribiča. A nadmudriti veću domaću pastrvu, klase 50 ili 60+, uspjeh je čak i za iskusne ribiče koji dobro poznaju osobitosti Gacke i ovog terena.

Ugledate li nad Gackom ovakve oblake, bez obzira na do tada sunčano vrijeme, nije pametno nastaviti ribolov bez kabanice

Prilaz na ove terene moguć je iz dva smjera. Sa strane Sinca ili od Ličkog Lešća cestom do kapele Sv. Franje u lešćarskom zaseoku Vrilo. Prilaz do nje označen je putokazom tako da je nije problem pronaći. Crkvica je izgrađena početkom 18. stoljeća, a jednako je pohode Lešćarani i Sinčerani. S ribičke strane zgodno jer su obale povezane mostićem pa se može loviti i s jedne i druge strane. Ne znam ima li taj mostić službeno ime kao i ostali mostovi na Gacki. Interno smo ga zvali Zeleni mostić. Teren oko samog mosta posebno je zanimljiv i baš ovdje lovljene su najveće ribe. Iako obale pružaju dobar zaklon, treba se šuljati uz vodu kako bi spazili neku od njih. To je ribolov prvenstveno nimfom na viđeno jer bacati na slijepo ovdje rijetko ima smisla. Padne li struna preko ribe nema je.

Domaća Gacka pastrva crvenih pjega, blizu 60 centimetra dugačka, podno kapele Sv. Franje ulov je koji se dugo pamti

Usporedbe radi ovo je jedna prošlogodišnja potočna pastrva slične veličine, genetike koja vrlo očito nema veze s Gackom

Ulovivši nekoliko lijepih pastrva doista sam uživao u sunčanom proljetnom danu. Pritom sam zaboravio da oblaci na nebu ne služe samo za ukras. Kada sam se dosjetio bilo je kasno za bježanje do automobila. Stuštio se proljetni pljusak, ali onaj pravi. Iako sam se na kraju sakrio pod krov jedne kuće na sinačkoj strani bio sam mokar kao miš. Od glave doslovno do pete. Jedina sretna okolnost bila je što sam dokumente, fotoaparat i ostale važne stvari spremio u vodonepropusnu vreću. Tako se činilo da veće štete nema. Granulo je sunce pa sam odlučio osušiti stvari na klupici pod kapelom i nastaviti ribolov. Tu sam otkrio jednu zanimljivost koju ovdje vrijedi spomenuti. Naime, C&F kutije za muhe, koje poprilično koštaju, nisu vodonepropusne kao što proizvođač tvrdi. Ili samo s jednom od mojih nešto nije bilo u redu. Bila je puna kišnice slično kao i čizme.

Prilkom sušenja otkrio sam da u ribolov vučem gomilu suvišnih stavari za koje nisam ni znao da se kriju u ribičkom prsluku

Ostaviti mokre muhe u kutiji nikakako nije preporučljivo jer će udice zahrđati i kasnije pucati. Morao sam, među ostalim, povaditi sve muhe iz te poplavljene kutije. Kako ne spadam u ribiče koji uredno drže stvari doista sam se iznenadio kakvih sve muha imam. Za mnoge sam zaboravio da uopće postoje. Nakon sušenja i sređivanja stanja morao sam fotografirati tu poplavljenu kutiju za arhivu. Iako u njoj većinom nisu uskladištene muhe za Gacku, već desetljećima nije tako lijepo i uredno izgledala. Procedura sušenja potrajala je sat dva. Za to sam vrijeme u dubljaku pred kapelicom ulovio još nekoliko domaćih pastrva, premda više ni jednu preko 50 centimetra. Nema veze i to je bilo lijepo. Očekivao sam da će probuđene kišom veće pastrve navečer raditi na površini. Nažalost, ta se pretpostavka nije pokazala točnom. Vidio sam samo jedan pravi skok prave velike ribe, no ta je bila prepametna. Nema veze, sad znam gdje si pa ću te potražiti i bocnuti drugi put, zaključio sam na odlasku.

Kutija s muhama nakon sušenja na suncu i temeljitog preslagivanja izgledala je bolesno uredno za moje ribičke standarde

Na povratku kući razmišljao sam kako ima vrlo malo ribičkih mjesta koja mi vremenom ne dosade. Nema veze s ulovom. Lovio ne lovio, jednostavno se izguštam nekog terena i ne dolazim godinama. Gacka na dijelu oko Sv. Franje nije mi dosadila nikad. Čak sam se uhvatio u razmišljanju kako bi ovdje možda bilo zgodno urediti neku vikend nastambu i pod stare dane sjediti u kakvoj ugodnoj stolici i jednostavno uživati u krasnom pogledu na dolinu Gacke. No, tko zna što će još biti s tom rijekom. Možda ju u neizvjesnim vremenima koja dolaze opustoše do kraja, možda je urede tako savršeno da si više neću moći priuštiti tako skup ribolov? Tko zna. Kako bilo, to je sigurno mjesto koje ću periodički posječivati dok god budem mogao hodati i držati ribički štap. (alp)

Jedan od pogleda na rijeku Gacku, mirnu kristalno bistru vodu, zelene livade, šumarke i plavo nebo koji nikad ne dosadi

Crvene pjege koje isto tako nikad ne dosade, posebno ako su na pastrvi pristojne veličine kakve sam lovio na zadnjem izletu

Zabavno ribičko proljeće na Savi oko Zagreba

Iako smo se ove godine prilično dobro nalovili pastrva 50+ klase po kanalu Sveta Marija u Međimurju, a i na Gackoj je bilo dobrih ulova, Sava oko Zagreba je definitivno bez konkurencije. Opuštanje u odnosu na vode pretrpane šminka ribičima. Mir, tišina i još uvijek vrlo pristojni boleni, klenovi, plotice, jezovi...

Lov bolena mušicom na Savi u svim elementima je daleko tehnički zahtjevniji od onog na lipljana i pastrva po malim rječicama

Prosječan ulov dužinom nadmašuje one u salmonidnom ribolovu pa se ni riba od 70 centimetara ne smatra osobito velikom

Kada bi me netko pitao koji bih idealan jednodnevni ribolov poželio u ponudi svih najboljih i najskupljih mjesta za ribolov tisuću kilometara u krugu Zagreba, ne bih oklijevao ni sekunde. Bio bi to ribolov bolena mušicom na rijeci Savi kakav je bio približno prije desetak godina. U bistroj rijeci s ugodnim pogledom uokolo lovili su se deseci prekrasnih riba od 70 do 80 centimetra dužine u savršenoj kondiciji. Povremeno i veći, čak preko 90 centimetra dugački, odokativno teški 7 i više kila. Odeš na dva tri sata uloviš pet krasnih riba na površini. Divno! Odeš na cijeli dan, znalo ih je biti na "hrpe". Jednom prigodom brojao sam ih do 50 puštenih komada i onda prestao. I to sve ribe od tri kile naviše. Doista predivna vremena. Kako moj dojam o tom ribolovu nije bio samo subjektvne naravi potvrdilo mi je nekoliko stranaca koje sam turistički vodio po najpoznatijim salmonidnim vodama Hrvatske i okoline, a za kraj ostavio nizinsku Savu kod Zagreba. Nakon što netko tko je proputovao cijeli svijet, lovio tarpune na Floridi, losose u Norveškoj i steelheade u BC, kaže: "Ti si jako sretan čovjek, ovog nigdje nema", znaš da na Savi imaš u čemu uživati.

Priča o prelijepoj bistroj Savi gdje stotine debelih bolena mlati po površini vode od jutra do mraka samo je kratko vrijeme bila tako idilično. Bolena i to doista velikih bilo je u Savi i ranije. No, rijeka je tad bila doista prljava. Ugljen, celuloza, kanalizacija, mesnice, industrije... Nije to bilo za svakog. No, vremenom se situacija popravila. Prvo u Sloveniji gdje je Sava postala čista u mjeri da su ljudi iz nje normalno jeli ribu. Vremenom i nizvodnije u Hrvatskoj. Iako ni danas nije potpuno čista već od utoka Sutle, Krapine, a pogotovo nizvodno od Zagreba, Sava vrlo lijepo izgleda. Ubrzani protok, koje posljedica erozije dna, odnio je brzo svo smeće nataloženo godinama. Takvo stanje isprva je pogodovalo ljudskom oku, no ne i ribama koje su tu živjele. Naime, smeće koje je plivalo Savom služilo je među ostalim i kako hrana manjim ribama. Veće su se hranile manjima. Ciljana riba za mnoge ribiče oduvijek bio je smuđ. Usput se lovio som. Na moje veliko zadovoljstvo bolene nitko nije htio, a često ni znao loviti što je dodatno doprinosilo njihovoj brojnosti i veličini.

Bolenčić od kakvih 60+ centimetara, kakvog nekad ne bi ni pogledali, danas je na Savi postao vrlo pristojan i ne baš čest ulov

U manjku jata kedera na sredini rijeke, savski boleni samci neposredno uz samu obalu među kamenjem progone riblju mlađ

Flotila bolena dugačkih oko 60 do 70 cm krstari na prelazu brze i mirne vode u potrazi za ove godine malobrojnim kederima

U jednom kraćem razdoblju od nekoliko godina poklopilo se da u bistroj hranom sve siromašnijoj vodi plivaju brojne i velike ribe odrasle na teškoj prljavštini. Smuđa je u tom razdoblju bivalo sve manje, sve više je ljudi počelo ciljano loviti bolene pa i velike klenove, koji su isto tako jedna zanimljiva priča. Ubrzani protok, nestanak otoka, rukavaca i špornjeva sve su više otežavali migracije jata kedera. Svake godine dolazili su u sve manjem i manjem broju na ovaj dio Save. Riba ne samo što je bivalo sve manje nego im se i prosječna težina smanjivala iz godine u godinu. Savski boleni, koji su povremeno bivali šaranskih, proporcija postali su tanki i neuhranjeni. Umjesto grupnog lova kedera po sredini rijeke preostali su sve više orjentirani na lov riblje mlađi među kamenjem uz samu obalu. Nije ni to loše, ribolov je još uvijek dobar, a ulov bogatiji nego na najboljim salmonidnim rijekama u Hrvatskoj. Osim za nekog kome je, recimo, lipljan od 45 draži ulov od bolena od 70 centimetera. No, prilike na Savi sve se više primiče stanju kao na drugim nizinskim rijekama poput Drave ili Kupe. Tu bolena ima, ali nisu tako veliki i tako brojni kao što su bili na Savi. I puno se teže love.

Ostaci nekadašnjih savskih rukavaca nizvodno od Domovinskog mosta, a u pozadini lijevo zagrebački pročistač otpadnih voda

Zagrepčan Ivica Pavišić s prvim dobrim proljetnim klenom klase 50+ ulovljenim na veliku suhu muhu izrađenu od tvrde spužvice

Jedan od razloga zbog kojih sam volio Savu je društvo. Može zvučati neobično, ali puno opuštenije, ugodnije i srdačnije ribiče sretao sam na Savi nego na elitnim salmonidnim vodama bilo gdje. Za očekivati bi bilo upravo suprotno. Naravno, hvalisanja, izmišljanja ulova, sitnih psina i podvala oko Save nikad nije manjkalo. Kao ni meseranja riba,  Dapače. No, šuplje napuhanosti, bahate arogancije, doista zlobne pokvarenjaštine ili minus inteligencije puno sam više vidio na "elitnim" visinskim vodama. Toga na Savi nije bilo, barem ne tako puno. Tko zna, možda se i to promjeni na gore. Nadajmo se da neće, barem još neko vrijeme, dok ne odem u ribičku penziju loviti ribe sjedeći na nekom stolčeku. Novi trend u devastacije Save je ilegalno odlaganje građevinskog otpada. Klošari s kamiončičima svakodnevno dovoze smeće i uništavaju okoliš rijeke. Jednom zgodom, ima tome već dosta godina, dobio sam kaznu za parkiranje unutar savskog nasipa koju mi je napisao neki nadobudni inspektor. Nisam bio jedini. Gdje je sada ispekcija, policija, komunalci i ostale službe koje bi na takve stvari trebale paziti. Uloviti ljude koji lijepu rijeku i njen okoliš svakodnevno pretvaraju u smetlišete uopće nije problem, samo kada bi ga netko odgovoran želo rješiti. Očito ne želi. Umjesto toga gradi nam fontane.

 Ovako malih bolena, skromnih 50 centimetra dužine, još prije desetak godina praktično nije bilo na širem području oko Zagreba

Nekad nezamislivo, danas će bolan prije stisnuti uz obalu u pola vode nego na površinsku brčkalicu kojom smo ih ranije lovili

Od nastanka ribičije do danas ribiči su uvijek pričali "o dobrim starim" mjestima i vremenima. Nekom dugom dobu kada je riba bilo kao u priči i sve je općenito bilo puno ljepše, veselije i bogatije nego sada. Koliko su se puta prilike pogoršavale, riba danas više ne bi trebalo ni biti. Zagrepčani koji se bave ribolovom ili samo vole promatrati prirodu imaju rijetku sreću što još uvijek imaju relativno bogatu rijeku gdje je ribolov lako dostupan i jeftin. Što je najvažnije, dijelovi Save još uvijek pružaju ugođaj netaknute divljine. Srne, dabrove, prave orlove, patke, divlje guske, čaplje, crne rode, nažalost i vrlo brojni kormorane... mnogi ljudi vidjeli su samo na slikama ne znajući da ih mogu vidjeti uživo ne samo Kopačkom ritu ili u zoološkom vrtu nego u prirodi, na samo desetak kilometra od centra grada. Stranom ribiču kojeg sam nedavno vodio u ribolov bolena pokazao sam obalu gdje se već godinama gnijezde pčelarice, naše možda najljepše, a sigurno najšarenije ptice. Čovjek nije mogao vjerovati. Pola sata je fotografirao. Kakva neizmjerna šteta što se jedan tako lijep i zanimljiv komadić svijeta ne čuva barem minimalno. Jezera Savica su ornitološki rezervat. Rijeka Sava je po tom pitanju neusporedivo raznovrsnija i bogatija, a ne čuva ju nitko. Čak ni na papiru.

Autor u ribolovu bolena dvoručnim štapom na Savi nekoliko kilometra nizvodno od Zagreba (snimio Zdravko Šavor)

Ovisno o terenu, ponašanju bolena, ali i raspoloženju ribiča, ovu ribu možemo loviti i jednoručnim i dvoručnim štapom

Neki od sasvim uobičajenih, ničim posebnih ulova iz tog razdoblja. Ribe kakvih se lovilo po nekoliko desetaka komada dnevno 

Vedrija priča su savski klenovi. I njih je manje, i oni su postali manji i mršaviji kao boleni. No, još ih je dovoljno za doista lijep ribolov suhom muhom. Zanimljiva pojava vezana uz klenove na Savi je da mjenjaju ponašanje od godine do godine, ovisno o brojnosti kedera. Kada je kedera puno nisu pretjerano skloni dizanju na površinu zbog kukaca, pa se strimerima puno bolje love. Nažalost i varalicama od čega ih značajan broj strada ili završi u vreći. Ove godine kedera nema puno pa je lov suhom muhom čista divota. Naravno, samo za onaj dio ribičke populacije koji doista dobro zna bacati muhu. Treba bacati daleko, vrlo često preko 20 metara, precizno i iz različitih nezgodnih situacija. No tko zna doista će se dobro naloviti. Tko ne zna ulovit će tu i tamo kojeg, no sigurno će se dobro zabaviti gledajući prave prasce na površini. Na varalicu sada grizu osjetno slabije. Postoje ribiči koji kažu kako ne vole loviti klenove već samo "plemenite" lipljane i pastrve. Osobno nisam upoznao ni jednog od njih koji doista zna loviti klenove, a pogotovo one velike, veće od 50 centimetara, koji su naglašeno oprezni i plašljivi. Isto tako nisam upoznao ribiča koji bi previše negodovao loveći suhom muhom takve ribe, po 10-15 komadića dnevno. Toga u pastrvskom ribolovu jednostavno nema.

Ribolov na širokoj i moćnoj Savi zanimljiv je među ostalom po tome što mušicu doista treba znati bacati i daleko i precizno

Debeli klenovi 50-55+ na Savi su uobičajene ribe koje se najbolje love suhom muhom, a kad nam to dosadi i manjim strimerom

Začudo, ove se godine ulovilo nekoliko pristojnih jezova. Nisu to ni približno oni jezovi od dvije tri kile težine kao nekad, ali lijepi. Jez je nekad, prije tridesetak i više godina, bio među najbrojnijim savskim ribama na zagrebačkom području. U bistrom rukavcu koji se ulijevao u Savu uzvodno od Podsusedskog mosta moglo ih se jednostavnom suhom muhom i nimfom poloviti na desetke dnevno. Nizvodno, u razini mosta gradske obilaznice, varalicom ih se lovilo još i više. Svaki zabac jez. No, unatrag kakvih petnaesetak godina, jeza je već bilo prilično teško naći uzvodno od slapa zagrebačke toplane. Nizvodno, brojnost mu se isto tako drastično prorijedila zbog nekoliko teških pomora riba na području od Rugvice nizvodno. Ugibali su na tone. Posljednjih nekoliko godina, nakon što se nizinski karakter Save potpuno izgubio, jez je jedna od onih vrsta koje su praktično nestala sa zagrebačkog područja. Ipak ne potpuno, uvjerio sam se nedavno. Ulov nekoliko primjeraka na suhu muhu baš mi je osvježio dan podsjetivši me na neka druga davno prošla vremena.

Nekad jedna od najbrojnijih riba jez je danas postao prilično rijedak ulov, posebno ako se bavimo ribolovom na umjetnu muhu

Proljeće je na Savi najbolje razdoblje za lov plotica nimfom, ponekad čak i suhom muhom. Naime, ova se riba veći dio godine hrani stružući biljke i životinjice dna te uopće ne pokazuje zanimanje za životinjice na površini i u srednjem sloju vode. Da li zbog manjka algi na dnu ili povećane potrebe za proteinima nakon mrijesta ove ribe sada sve do pravog početka ljeta vrlo pristojno grizu. Love se na gotovo identičan način kao lipljani, na finjaka, manjom nimfom i tankim predvezom. Vrlo su borbene, puno borbenije od ostalih savskih ciprinida. Prosječna savska plotica dugačka je oko 40 do 50 centimetra, no postoji i vrlo realna šansa za veći ulov klase 55+ centimetara ponekad i preko tri kilograma težine. Doista zabavan ribolov kada se ukaže prilika.

Plotice klase 50+ uobičajene su u Savi na širem zagrebačkom području dok najveće mogu premašiti i dva i pol kilograma težine

Super jednostavne imitacije pupa trzalca (Chironomidae) provjerena su stvar za lov krupne plotice, povremeno i jeza, u Savi

Zanimljivo je da su se plotice na zagrebačkom području u značajnijem broju pojavile relativno nedavno, nakon što je rijeka postala puno čišća i brža od one kakvu pamtimo unatrag 10-15 godina. Plotica je trenutno rasprostranjena je na području gdje su nekad bile dominantne vrste bile deverike i jez, sve do Podsuseda pa i uzvodnije. Jesu li te plotice stigle do Zagreba putujući nizvodno iz slovenske Krke ili uzvodno iz Une i Kupe bilo bi doista zanimljivo istražiti. Kako bilo to je mušičarska riba budućnosti na zagrebačkom dijelu toka Save budući da tipično nizinske vrste u značajnijem broju nalazimo tek od Rugvice nizvodno. Nadamo se samo da nas zbog promjene karaktera Save debeli savski boleni neće potpuno napustiti. To bi bio kraj jedne od najzabavnijih ribičija u kojoj sam uživao desetljećima. Bilo bi mo doista krivo i nikakve pastrve to mi ne mogu zamijeniti. (alp)

Ljudi koji su se doselili u Zagreb nakon što se Sava pročistila nemaju urođenu averziju prema kupanju u toj nekad prljavoj vodi

Sava nizvodno od Zagreba ni približno nije prljava rijeka četvrte kategorije u prilog čemu svjedoče redoviti ulovi kečige glistom