Zašto narančasti gamarusi ne žive u prirodi

Amfipodni račići, među ribičima popularno zvani Gamarusi, prirodno su u boje prilagođene podlozi na kojoj žive: maslinaste, boje mulja ili pijeska. Tek nakon što uginu ili se nađu u probavilu ribe taj maskirni pigment nestane. Pojavi se narančasta boja karotena, onog istog prirodnog bojila koje nalazimo u mrkvi

Živi gamarusi u prirodnom okruženju nisu narančasti, a boja im ovisi o vrsti, prehrani, tipu podloge na kojoj žive i dobu godine

Očišćen i sortiran sadržaj želuca pastrve u kojem među ostalim vidimo narančaste gamaruse koji su izgubili svoju prirodnu boju

Pojednostavljeno, za naše ribičke potrebe, rakovi (Crustacea) podijeljeni su u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je red Amfipoda (Amphipoda). U svijetu ih je opisano oko 9500 vrsta među kojima ima dosta endema koji žive samo u Hrvatskoj. Amfipode su dalje podijeljeni u više nižih sistematskih skupina. Jedna od njih je porodica Gamarusa (Gammaridea) po kojoj su svi rakušci dobili svoje ribičko ime. Ta porodica ima više rodova. Nije na odmet znati da sve ono što u ribolovu zovemo gamarus ponekad nije račić iz roda Gammarus. Recimo, amfipodni račić maslinaste boje u Gacki zove se Synurella ambulans. Zanimljivo prirodnjacima no, s ribičkog stanovišta ne previše značajno. Svi amfipodni račići koje susrećemo u salmonidnimm vodama oblikom i ponašanjem slično izgledaju, a ono po čemu ih razlikujemo su veličina i boja. Veličina ovisi o uzrastu i vrsti. Ovisno o podlozi na kojoj žive, rakušci su maskirani bojom nalik vodenom bilju, kamenju ili pijesku. Ta boja ovisi o vrsti, njihovoj prehrani i okolišu, no može u nijansama varirati tijekom sezone. Tek nakon što rakušac ugine on postane upadljivo narančast zbog karotena, onog istog prirodnog bojila kakvog nalazimo u mrkvi.

Narančasti rakušci kakve ponekad nalazimo u naplavinama ili u probavilu ribe ne žive u prirodi, kao što neki neinformirani ribiči i dan danas vjeruju. U velikoj većini slučajeva rakušac iz probavila bio je iste boje kao oni kakve nalazimo po bilju ili među kamenjem u toj vodi. Ako ih skupimo i malo pažljivije promotrimo žive u akvariju, što nije loše ako želimo tome prilagoditi način vođenja njihove imitacije u ribolovu, uočit ćemo da se oni kreću na dva načina. Uglavnom puzanjem po podlozi, no kada ih uznemirimo ili ih voda odnese sa podloge na kojoj žive, dosta živahnim krivudavim plivanjem. Cilj tog paničnog plivanja jest da se sakriju ili zavuku u nešto na dnu. U pasivnoj fazi tijelo rakušca je zakrivljeno, no kada zapliva bude više ravno. Kako se u ribičkim legendama "opjevani" narančasti rakušci uklapaju u ovu priču? Kao što smo već naglasili amfipodni račiči postanu narančasti tek nakon smrti. Obično tek u želucu ribe, a znatno rjeđe nakon što iz nekog razloga uginu u prirodi. Uginule rakušce pastrve i lipljani rijetko jedu iz jednostavno zato što ih malo ima. No, postoje i izuzeci. Ponekad, za ljetnjih vrućina ili zimi, zna se dogoditi da račići masovnije ugibaju. Ribič koji promatra vodu to vidi. Sam razlog možda znaju biolozi. Tek tada, kada uginulih račića ima puna, ribolov narančastim rakušcem dobiva pravi smisao.

Ribolov narančastim rakušcima ponekad donese vrlo lijepe ribe, no u velikoj većini slučajeva bolje je loviti bojom onih živih

Osim što zna pravilno procijeniti trenutak kada ga koristiti, dobar ribič treba znati da se narančastim (uginulim) rakušcem lovi drugačije nego imitacijom živih. Naime, živi rakušac je prilično živahna životinjica koja vidi opasnost i aktivno plivajući bježi ribi koja ga pokušava progutati. Ubacite li rakušce u eksperimentalni akvarij s ribicama razbježe se doslovno u svim smjerovima. Pojedini prežive danima među gladnim grgečima, sunčanicama, crvenperkama..., tako da unatoč hranjivosti nisu osobito korisna živa hrana u akvaristici. Mrtvi i osušeni se međutim prodaju kao hrana ribicama, što najbolje govori o njihovoj hranjivosti. Shodno tome pasivno vođenje imitacije živog gamarusa u ribolovu nije najsretnije rješenje. Umjetnom maslinastom ili krem rakušcu treba udahnuti život podizanjem vrha štapa, ako se lovi na kratko, ili manevriranjem strunom u odnosu na vodeni tok, ako se lovi nešto dalje. S druge strane, uginuli rakušac narančaste boje ne bježi. Tko leži ne bježi, rekao bi Alan Fordov majstor Grumf. Mrtvog gamarusa pastrva uzima lijeno, često sa samog dna. Shodno tome u ribolovu ga vodimo pasivno, bez ikakvog potezanja i dizanja. Način vođenja je osobito bitan ako se riba selektivno ponaša. Recimo, ako jede mrtve gamaruse, a ostalo ignorira. Ako riba svaštari uzet će ga bilo kako, ali u pravilu manje živahno nego što to čini s živima račićima. Za one koji to još ne znaju, zanimljivo je spomenuti kako pastrve koje s pretežno hrane gamarusima zbog karotena imaju manje ili više crveno meso. Obično su deblje i relativno manje glave u odnosu na pastrve koje progone drugi plijen.

Kanal akumulacijskog jezera HE Donja Dubrava kod mjesta Sveta Marija teren je gdje treba znati loviti imitacijom rakušaca

Kakobilo, pogreška u lovu gamarusima je forsiranje narančastih nakon što ih otkrijemo u probavilu ribe. Zaboravite na njih, pogotovo ako ih birate samo zato što naoko lijepše izgledaju. Pogledajte prvo kakve su boje rakušci u prirodi jer je to to što ribe jedu. Okrenimo kamen, protresimo vodeno bilje, pažljivo promotrimo kako gamarusi doista izgledaju i kako se ponašaju. Promatrajući ribe i njihovu hranu u prirodi, prvu krajnje pojednostavljenu imitaciju gamarusa naparavio je još otac modernog nimfolova Frank Sawyer sredinom 20. stoljeća, nazvavši je vrlo simbolično Killer Bug (engl. "ubojita buba"). Jedini dostupni materijal za otežavanje muha tada je bila bakrena žica. Kasnije je dugo vrijeme u igri bilo olovo u obliku žice ili tankog lima kojeg smo rezali na trakice. Uz prirodnu dlaku počeli smo koristiti sintetičke materijale i folije. To je bilo doba ponosa i slave gdje je ribič koji zna loviti gamarusom lovio što god poželi, a ostali tražili da se to zabrani. Premda u velikoj vecini slucajeva nisu znali što je to "nešto" što bi trebalo zabraniti.

U Hrvatskoj je lov umjetnim gamarusom na rijeci Gacki prvi detaljno opisao pokojni Zlatko Bunjevčević. Njegovi stručni i lijepo napisani članci objavljeni u časopisu Sportski ribolov, u razdoblju od sredine 70-ih do početka 80-tih godina prošlog stoljeća, zainteresirali su mnoge ribiče uključujući i autora ovih redaka. Puno je godina i riba od tada prošlo. Danas se služimo tungstenom koji tone znatno brže od olova. Među ostalim oblicima tungstena na ribičkom tržištu, već godinama postoje i lijevana tijela gamarusa u raznim oblicima i veličinama. Prodaju ih brojne specijalizirane tvrtke, a jednostavno ih naručimo poštom. Poštar ih donese za sedam dana. Fiksiramo ih na udicu koncem i ljepilom, obojimo i dodamo nožice odozdo. Čas posla u odnosu na nekadašnju "proizvodnju" koja je tražila dobro oko, puno više iskustva i vještine u vezanju muha. Kako bi se grubo reklo, danas upotrebljivog gamarusa napravi svaki papak. Nekad je to bila viša ribička matematika dostupna samo vrlo malom broju ribiča u bivšoj Jugi.

Moj olovom otežan gamarus s kraja 70-ih (lijevo, fotka objavljena početkom 80-ih) i tungsten verzija kakvu koristim danas (desno)

Imitacije rakušaca trebaju biti izgledom i težinom prilagođene osobitostima vodenog toka u kojem lovimo. Brza duboka voda traži dobro otežane gamaruse. Ako imitacija ostane u pol vode, a riba se hrani na dnu očekujte slab ulov, bez obzira na to kako gamarus lijepo izgleda na dlanu ribiča. S druge strane u plitkoj ili sporijoj vodi imitacija koja prebrzo tone neće izgledati nimalo prirodno. Doduše nećemo ni previše uživati u njenom izgledu budući da će zapeti na prvom kamenu. Brzinu tonjenja bilo koje muhe možemo donekle regulirati razumnim koncipiranjem pribora i određenim mušičarskim tehnikama lova. No, dobro opremljen i svestran ribič imat će u kutiji s muhama gamaruse različitih težina i konstrukcija, uključujući i one neotežane koji vrlo polako tonu prema dnu. Neotežani gamarusi osobito će dobro poslužiti na manjim vodama u ljetnjim mjesecima.

Imitacija uginulog (narančastog) sporo tonućeg gamarus po maloj je vodi prokušan mamac u lovu lipljana. Ljeti su njime lovljeni brojni kapitalci na Kupi, Kupici, Dobri i mnogim drugim sličnim vodama. Tehnika lova neotežanim gamarusom povezana je često s korištenjem otežanja na predvezu. Smisao je brzo potopiti uteg na mušičarskom predvezu do dna i zatim pustiti neotežanog gamarusa da se polako kotrlja do ribe. To je potpuno normalan i legalan način lova na većini voda kod nas i u svijetu. No, treba znati da korištenje otežanja na predvezu nije svugdje dozvoljeno. Kako u Hrvatskoj tako i nama susjednim državama. Među ostalim i na Kupici, vodi koja je proslavila ovu muhu u Hrvatskoj 80-ih godina. Zato se raspitajte prije ribolova kako bi izbjegli moguće neugodnosti. (alp)

Za sparnih ljetnjih dana, niskog vodostaja i vode siromašnije kisikom narančasti gamarus može biti recept za velikog lipljna