Jezero površine 12 hektara, kojim gospodari ŠRK Križevci, po pričama mnogih ribiča krije monstruozno velike štuke, smuđeve, somove, tolstolobike i šarane. No, ono što tamo sasvim sigurno možemo uloviti je mirno prijepodne u oku ugodnom krajoliku i društvu prijaznih ljudi
 |
| Ovakvo oko imala je štuka ulovljena u jezeru Ravenska Kapela, a tek neznatno manje imao je smuđarak koji se otkvačio |
Velike štuke grizu na Kapeli, javlja mi u petak jedan prijatelj. Kojoj Kapeli, na Maloj ili na Velikoj, pitam pokušavajući se dosjetiti koja bi to tamo brdska voda za štuke bila. Ukratko, nije bila ni Mala, ni Velika na koje sam pomislio, nego Kapela Ravenska kod Križevaca. Za nju još nisam čuo. Zapravo nisam znao ni da postoji bilo kakva dobra ribičija u okolici Križevaca. Drugo jutro bio je neobično lijep je dan. Proljeće usred prosinca. Odlučio sam tako pogledati i tu treću Kapelu. Otvorim Google Maps, malo prošvrljam i za pola sata sam već na autoputu.
 |
| Google kaže da je jezero od Zagreba udaljeno 62 kilometra, dok vožnja traje sat i dvije minute, što manje više odgovara istini |
Nakon kratke vožnje autoputom do izlaza u Kominu i priblizno još toliko po krivudavoj cesti kroz pitome brežuljke - eto jezera. Doista lijepo izgleda. Iskopano je za potrebe sportskog ribolova. Doznajemo kasnije, pune ga prirodni izvori s okolnih brda. S jedne strane omeđeno je šumom, a s druge se nalazi cesta i livada pa zatim opet šumom obrasli brežuljci. O njemu se brinu članovi Športsko ribolovnog kluba Križevci. Površina jezera je preko 12 hektara, prosječna dubina je oko dva metra, kod brane je dublje ne početku jezera pliće. U jezeru žive različite nizinske vrste riba, no nas ovom prilikom zanimaju samo štuke.
Složim pribor i krenem od table koja označava kraj ribolovne zone. Normalno, s dozvoljene strane table prvo bacim na stranu gdje se ne smije. U samom početku ništa. Temperatura je 13 stupnjeva, ni daška vjetra. Nevjerojatno vrijeme za drugu polovicu prosinca. Voda je malo premutna za moj način ribolova, ali ne pretjerano. Idem dalje i polako vučem strimer gledajući šumu i brda uokolo. Uživam u tišini i suncu. Taman kad sam krenuo otresti čik - dum. Riba, nema sumnje, ali se nije zakvačila jer nisam držao strunu. Nema veze znam da je još tu. Još dva zabačaja i ponovno - dum! Gore je ovaj put. Fino vuče, zbog mutne vode ne vidim kakva je. Da se slučajno otkvačila mislio bih da je puno veća. No, na površinu izranja štukica od kakvih 65+ centimetra. Stavim ju na vlažnu travu, kliknem par puta aparatom za uspomenu, pustim je i krenem dalje. Misim super je počelo. Nije ovo prva, a ni zadnja graba gdje se strimerom na kojeg ribe nisu naučene čudo toga polovi.
 |
| Posjetitelju je pogled na jezero i brege dovoljan je da sjedeći na klupi odmori gradske vreve. Ribe tu mogu samo smetati |
Malo dalje vidim čovjek rasprema pribor. Stolček, tri šćapa,
kuruza, oni šareni prsteni na flaksu. Nema pištavih indikatora, šatora, suncobrana,
nervoze, ničeg što radi na baterije… Sve po starinski fino, lijepo, polako.
Oduševljen prizorom, kakav se već godinama ne može vidjeti na pretrpanim zagrebačkim vodama, krenem se
pozdraviti s jedinim ribičkim kolegom na jezeru. Kad tamo on se kugla od smijeha na račun mog ne baš trapavog zabacivanja mušice. Bolje da mi je auto ili mobitel uvrijedio.
- Fiju-briju-fiju... Aaho-ho-ho-hoo…! Nema vam tu pastrva gospon, fulali ste
sam parsto kilometri…- smije se i
dalje. - Nema pastrva, ali ima štuka... - objašnjavam slavodobitno. - I nije to ništ čudno, ribičija ko i svaka druga, tak se štuka lovi po cijelom
svijetu. - dodajem. Vidim da čovjek ne vjeruje. Okrenem se iza sebe i vidim još
jednog. I taj se smije podbočen na drveni stolić postavljen kraj jezera.
To je ribočuvar. Olakša nas nemilosrdno obojicu za po 80 kuna. Vidim moja objašnjenja
ne nailaze na plodno tlo pa vadim iz torbe fotoaparat i pokazujem ulov. Ne bude li dosta, imam i drugih malo jačih slika, mislim korak unaprijed.
- Evo dečki, vaša original domaća štukica ulovljena prije
deset minuta – stavljam točku na raspravu o smislu mušičarskog zabacivanja.
Dečki gledaju. - A di je? – značajno pita čuvar. - Kak di je, puštena je naravno - odgovaram. Oni sumnjičavo klimaju
glavom. Čuvar, zlu netrebalo, objašnjava koliko se i kakvih riba smije umlatiti. Pokazujem im kako se baca mušica za štuku, velim da nema tu ničeg specijalnog, samo je
malo drugačije od lova varalicom. U pol priče opet – dum. Povučem nešto do površine
gdje se samo okrene i otkvači. Nije mi izgledalo kao štuka. Pitam ima li tu
mozda smuđa.
- Ima, kak ne! Za neverovat. Smuđi su tu do 8 kil, štuke do 20,
tolstolobici do 40. A tek somi..., Evo baš nedavno je ulovljen jedan od 60, ali taj
je mala beba kakvih mi tu imamo…- objašnjava čuvar. Nema veze, malo reklame mu je u opisu posla.
- Kaj se štuka tiče, ja sam tu u zivotu vlovil sem jednu, na
zrno kuruze. Imala je 95 centimetri i šest kila. Ali, nisam ju pustil... - pohvali se kolega ribič. Ja dodajem kako štuka od 20 kila i soma od 100 ima u svakoj grabi, samo što ih još nikad nitko
nije vidio. Sad je čuvar u zrendi. Nas dvojica se smijemo, a on sportski guta. Zna da je malo pretjerao.
 |
| Zbog neobično toplog vremena za ovo doba godine, samo osušeni šaš daje nam naslutiti da je tek nekoliko dana do Bozića |
- Idem sada uloviti još jednu, ali samo od ovih malih, do metar…- pozdravim se s dečkima gledajući prema drugoj obali jezera iz kojeg strči
granje. Tu mora biti. Čuvar pita da li slobodno još malo gleda. Upozorava gdje je u vodi kakvo stablo da ne bih ostavio svoj dragocjeni mamac. Bezuspješno mu objašnjavam da to radim sam, košta pet kuna i imam cijelu kutiju sličnih. Prolazimo kraj novopridošlog ribiča. I on se smije, ali mu čuvar objašnjava da se ovaj kaj
maše ne šali. Vlovil je i ne zajebava se.
- Si videl, na cuflek ovog srebrnog za kitit bor, a ne kak vi
tutleki kaj čubite celi dan s kederima… - veli. Na ovu mudrost smijemo se
naglas sva trojica. Opet prebiremo gdje je tko, kada, kako i što ulovio, od nastanka svijeta pa do danas. Čuvar me prati dobar dio uz jezero i tu raspravljamo o problemima
ribičkog društva. Kako je nekad bilo i što ih sada muči.
Netko iz inspektorata brani im poribljavati vodu i lupa
globe, priča. Zabranili su im vlastiti uzgoj, a neki političar im navodno pokušava
oteti jezero na koje imaju koncesiju. Još jedna tužna ribička priča iz Hrvatske. Iako je motiv razumljiv, obzirom na jedinstveno lijep krajolik jezera prikladan za elitno izletište. No, ne sumnjam da će dečki znati obraniti svoj ribički teritorij.
- Ništ, vidimo se opet, nadam se - pozdravlja ribočuvar. - Naravno! - odvraćam uz pozdrav. Zacrtani plan o "masakru" štuka i smuđeva se međutim izjalovio. Više ni trkca. A i obala pod šumom bila je i neugodno hladna. Bez obzira na sve putujem za Zagreb dobro raspoložen. Hvala Križevčani, bilo je baš lijepo. I vidimo se. (alp)
 |
| Sudeći po reakcijama ribiča ova je posjeta vjerojatno bila prva demonstracija ribolova mušicom u križevačkom kraju |
 |
| Ovu štukicu od kakvih 65 možda do 70 cm dužine pustili smo natrag u nadi da će i idući ribič koji ju ulovi učiniti isto |
