Potez rijeke Save nizvodno od brane zagrebačke toplane do Rugvice već desetljećima ima status ribičkog Eldorada. No, riba je iz godine u godinu sve manje i mnogi se ribiči zimi sa zebnjom pitaju hoće li iduće sezone veliki boleni, klenovi, mrene, smuđevi, somovi i ostale ribice ponovo biti tu.
 |
| Brana toplane prepreka je iza koje se na proljetnom putu uzvodno grupira sva savska riba, od kedera do kapitalnih somova |
 |
| Žac Ultegra, jedan od najboljih zagrebačkih ribiča, uvelike je zasluzan što su mnogi savski boleni prezivjeli još jednu sezonu |
Riba koja se s jesenskim poplavama spustila nizvodno, u proljeće putuje uzvodno. To je normalni godišnji ritam majke prirode koji je postojao milijunima godina prije nego što se naš ljudski rod pojavio u priči. U relativno kratko vrijeme koliko smo tu uspjeli smo "popraviti" sve i svašta. Ne samo vode, zrak, šume, prirodu u cijelini. Promet, recimo. Tako kada se na naplatnoj kućici autoputa ili na semaforu počnu gomilati automobili to službeno zovemo prometni zastoj. Neslužbeno, gužva ili krkljanac, začinjeno s nekoliko opisnih pridjeva umjesto kojih na televiziji čujemo "piiiiip". Utješno možda je što slični zastoji u prometu postoje i kod riba. Oni koji to znaju prepoznati mogu očekivati doista dobru ribičiju.
Kada ribe na svom proljetnom putu uzvodno naiđu na prepreku počnu se gomilati na sličan način kao automobili, samo što se ta pojava tada stručno zove efekt brane. Prirodne brane su slapovi i teže prelazni brzaci. U sušno doba plićaci cijelom širinom toka. No, ribe imaju svoje načine kako ih i kada mogu proći. Najzabavnije je kad skaču. Mnogi bi se iznenadili vidjevši da lososi nisu jedine ribe koje prskaču slapove. Skaču tako i podusti, plotice, šarani, nosare pa i u naše vode unesene babuške. Drugačija je situacije s umjetnim branama koje ribama mogu biti vrlo teško ili nikako prelazne. Tu nastaje osobito velika riblja gužva.
Upravo takva brana nalazi se u Zagrebu, izgrađena za potrebe gradske toplane. Ima dvije stepenice koje tvore brzake i slapove. U pojedinim dijelovima godine, osobito u proljeće, područje ispod slapa krcato je ribama svih vrsta koje dolaze u velikim jatima čekajući da se ukaže prilika za proboj uzvodno. Riblje staze nema pa ih vrlo malo u tome na kraju i uspije. To indirektno znamo po tome što ih uzvodno od brane ima neusporedivo manje. Najsretniji boleni, somovi, klenovi, smuđevi, šarani i druge budu ulovljene i obzirno puštene, pa vremenom odu nizvodno. Dobar dio ih bude umlaćen reda radi, pa pojeden. OK, ako su ljudi gladni. No, što je posebno žalosno, dio ih skonča od predugog naslikavanja i koprcanja po kamenju. To je doista mučno gledati.
 |
| Iako umjeteno napravljene, prepreke koje ometaju put ribe Savom uzvodno ljepše su od naplatnih kućica koje koče promet |
 |
| Donju stepenicu zagrebačkog slapa ribe uspješno prolaze pa je teren uz obalu poznat po ulovima krupnih mrena i somova |
Obzirom na brojne priče i legende o tome"kako je nekad bilo", odmah treba reći da danas ne postoji živ čovjek koji je vidio potpuno prirodno izdanje rijeke Save oko Zagreba. Naime, regulacija korita počela je još 1899. godine, piše Mirela Slukan Altić: Povijest regulacije rijeke Save kod Zagreba i njezine posljedice na izgradnju grada. Koga zanima ovaj rad može ga potražiti na Internetu. Zanimljivo za pročitati. No, vrlo je vjerojatno da je dio toka ostao divlji i donekle nedirnut sve do izgradnje nasipa poslije katastrofalne poplave Zagreba 1964. godine pa i kasnije. Nakon toga svi preostali rukavci gube izravnu vezu sa Savom. Jezera Savica, Piškurov jarak, dijelovi Jaruna, poneki bezimeni rukavac nizvodno od Zagreba ostaci su ostataka iz tog doba, koje kao ribič nažalost ne pamtim.
 |
| Izgled Save na ulazu u Zagreb 1880. godine možemo vidjeti na slici izloženoj u gostionici Suhina kod Podsusedskog mosta |
Po pričama idilično razdoblje čiste Save u kojoj se cijeli Zagreb kupao bilo je davna prošlost već negdje krajem 60-tih godina. U to doba veliki problem Save postaje intenzivno onečišćenje ugljenom, celulozom i kanalizacijom koje je stizalo već iz Slovenije i Zagorja putem Sutle i Krapine. Tom miomirisnom kotelu nizvodnije treba pridodati kompletnu kanalizaciju, plus industrijske vode grada Zagreba. Na potezu Ivanja Reka-Oborovo Sava je dosta dugo bila rijeka četvrte kategorije nepodesna za život riba. Iako uzvodno, a i nizvodno bliže Sisku, riba je definitivno bilo. Obzirom na količinu i tip onečišćenja, doista je zanimljivo pitanje kako. Sredinom 70-ih autor ovih redaka je kod Podsuseda, na utoku potoka Rakovica, ulovio svog prvog smuđa, klena i bolena. Što se ulova tiče, to uopće nisu bili loši ribolovi, ali je sama voda izgledala odvratno. Smrdljiva, crna, puna celuloloznih slina i smeća. Poslje doslovce svakog zabaca trebalo je mlatiti varalicom po vodi da bi te sline otapale. Riba je bilo i drugdje. Kao klinci istraživali smo zato Kupu, Kupicu, Gacku, Slapnicu, Dobru, Mrežnicu, Breganu, Dretulju i druge, koje su tada bile u punom sjaju, čiste, prelijepe i bogate pastrvom i lipljanom. Savu smo jednostavno zaboravili.
 |
| Limani koji se još danas mogu naći nizvodno od Zagreba nisu prirodni već su izgrađeni s ciljem usporavanja protoka Save |
 |
| Špornjevi, iza kojih su se zadrzavale brojne ribe, u sklopu novog koncepta regulacije korita Save izbrisani su s lica zemlje |
 |
| Regulacijom korita, nestankom mulja, pijeska i prepreka koje usporavaju protok zona deverike pomiče se sve više nizvodno |
Ponovni susret sa Savom bio je negdje potkraj 80-tih. Ni tada to već na prvi pogled nije bila čista rijeka, ali nije bilo toliko ugljena i celuloze iz Slovenije. Od slovenske granice nizvodno, ušće Krapine definitivno nije bilo mjesto gdje bi se čovjek koji vodi brigu o svom zdravlju volio duže zadržavati. Nizvodno do Zagreba se to donekle razblažilo. No, ona konkrena ribičija je počinjala nizvodno od slapa toplane i novozagrebačkog kolektora otpadnih voda. Tu je javljala jedna zanimljiva pojava. Obala na strani kolektora bila je odvratno onečišćena, ali su ribe imale obilje hrane. Na drugoj obali nije bilo toliko hrane, ali je voda bila čišća pa su ribe mogle disati. Ako je što otrovno krenulo iz kolektora, ribe bi se samo pomakle na drugu obalu. Bilo ih je stoga doista abnormalno puno. Baš svih, od sitniša, preko bijele ribe do predatora trofejnih dimenzija. Još izraženija ova pojava bila je kod velikog zagrebačkog kolektora otpadnih voda, kakvih 10-ak kilometara nizvodnije kod Ivanje Reke.
Drek river, kako je taj veći kolektor prozvan od ribiča, bio je doista nešto strašno. Ni sada, nakon izgrađenog tobožnjeg pročistača voda to mjesto nije neki osobito ugodan prizor. Ali onda, s kraja 80-tih pa sve tamo do dvije tisuće i neke, bio je to nezamisliv užas. Miris kemijske industrije pomiješan s mirisom fekalija, ljudskih i životinjski. Uz smeće, boce i izmet po vodi su plivali otpaci mesne industrije veličine šake i veće. Tu i tamo plovilo je i neko kompletno pile ili svinjče. Međutim, što nikad ne bi pomislili, ribama je ova situacija izuzetno odgovarala. Protok Save nije bio ni približno brz kao danas, dubina od nekoliko metra bila je uobičajena. Postojali su mnogobrojni prirodni rukavci i otočići i meandri kojima treba pridodati umjetno načinjene kamene špornjeve. S jedne strane dolazilo je smeće kao hrana, a s druge strane voda koja nije bila toliko onečišćena da u njoj nije bilo kisika. Riba je bilo drastično manje tek nekih 10 kilometra nizvodno prema Rugvici i Oborovu, gdje su se vode lijeve i desne obale pomiješale. Tu su se povremeno dešavali i najgori pomori riba koji su se mjerili u desecima tona.
 |
| Nakon ovakvih ulova nizvodno od Zagreba bilo je pametno oprati ne samo grlo već i ruke |
Kedera (Alburnus albrnus), koji su osnov prehrambenog lanca, bilo je na milijune zajedno s mlađem svih mogućih riba. Boleni prosječnih dimenzija od tri do četiri kilograma tukli su po njima cijeli dan u jatima od po više desetaka komada. Somove, od sasvim prosječnih petkilaša do ne rijetkih dvometraša, moglo se loviti usred bijela dana. Kada je som opalio ribe od kilogram dva su letjele, a zvuk je nalikovao padu vreće krumpira iz helikoptera. Noću pogotovo. Slična sitacija bila je i sa smuđevima. Kako je smuđ bio riba koja se mogla vrlo jednostavno prodati na crno, krajem 80-tih i početkom 90-tih godina na Savi se formirala prilično brojna neimaštinom stisnuta ekipa koja je to lovila i prodavala gotovo na profesionalnoj bazi. Prosječni ulovi tipa od tri do deset smuđeva dnevno, prosječne težine tri do pet kilograma, po osobi. Naravno, bilo je i puno većih. Puta 8 maraka po kilogramu, bio je to vrlo opipljiv prihod. To je cvalo sve negdje do 2000. godine pa u nešto manjoj mjeri i kasnije. Ne znam rade li ti opskrbni kanali i danas, ali u ono vrijeme nikom dragom i bliskom nikako ne bih preporučio jedenje smuđa ili soma na širem zagrebačkom području. Ni s placa, ni iz nekih restorana.
U to doba i kasnije, zbog gradnje autoputa Zagreb-Varaždin i kvazi sanacije smetlišta kod Jakuševca, na Savi je cvalo kako legalno tako i ilegalno šljunčarenje. Kamioni su odlazili i dolazili kao na traci. Država je u tim operacijama sigurno bila oštećena, no što se ribolova tiče kratkoročno to i nije bilo tako loše. Mnogim mlađim ribičima nije poznato da su brojna dobra mjesta nastala kopanjem šljunka. Bageri su radili na sve strane, često na samoj sredini rijeke. Kopalo se, vozilo, kralo i prodavalo. No, ribama je to vrlo odgovaralo. Rupe iskopane šljunčarenjem postajale su odlična ribolovna mjesta koja bi potrajala do proljeća i prvih visokih voda. Rijeka bi nanijela novi šljunak i čitav ovaj bizarni ciklus se ponavljao. Dosta zanimljivo bilo je iz godine u godinu promatrati kako se obala vrlo brzo vraćala u prirodno stanje. Bageri i kamioni probili bi cestu kroz najgušće savske gustiše, radili neko vrijeme i otišli. Međutim, utabana cesta na kojoj bi se komotno mimoilazila tri automobila vratila bi se u prvobitno stanje već nakon nekoliko godina. Neprohodan savski gustiš bi prekrio sve ljudske tragove.
Općenito, pojas vrbama zaraslog gustiša između nasipa i Save je zoološki vrt na otvorenom. Najčešća životinja ovdje je naravno komarac, no nakon dobrog mazanja Autanom oni nisu bili problem. Uz vrlo uobičajene zečeve, divlje patke, ogromna jata kormorana i sive čaplje, koje su se viđale praktički na svakom ribolovu, bilo je tu i vrlo neuobičajenih i relativno rijetkih zivotinja. Crnih roda, recimo, u jatima kakva nisu vidjeli ni mnogi ornitolozi. Ili, divlje guske, šarene pčelarice i mnoge druge zanimljive ptice. U uz brojne manje ptice grabljivice poput uobičajenog škanjca, jastreba i vjetruše, u više navrata vidjeli smo bjelorepe orlove štekavce, a jednom prilkom i surog orla. Vidjeti ove vrlo rijetke i ugrožene ptice ornitolozima je kao nama ribičima uloviti kapitalnu ribu. Posebna zanimljivost ovog dijela Save su dabrovi. Njih i danas ima relativno dosta. Naseljeni 1996. godine. Tragove njihove aktivnosti, porušena stabla i oglodane vrbe, možemo naći na teže pristupačnim dijelovima obale. Katkada ih i se može i vidjeti kako plove rijekom. Tragovi srna i divlih svinja isto su tako redovito prisutni i danas, no vidjeti ove vrlo plahe i oprezne životinje uvijek je bila iznimna rijetkost. Njih se i lovi, pa je razumljivo da ne vole biti viđene. Jedna od stvari za kojom danas iskreno žalim je što u potrazi za ribama i adrenalinom sve te životinje nisam češće fotografirao.
 |
| Većina Zagrepčana nesvjesna je ljepota krajolika i raznolikosti životinjskog svijeta na samo 10 kilometra od centra grada |
 |
| Kapitalnih klenova i merena, koji se u jatima mrijeste po savskim brzacima nizvodno od Zagreba, svake je godine sve manje |
Početkom 21. stoljeća Sava iznenada, gotovo preko noći, postaje barem prividno čista i bistra. Za to su najzaslužniji Slovenci koji su uklonili svu prljavštinu koju su ranije puštali u rijeku. I s naše strane granice onečišćenje se značajno smanjilo. Voda je vrlo brzo odnijela sav nataloženi smrdež iz ranijih desetljeća. Uvođenjem otkupa plastičnih boca i one su nestale gotovo preko noći. Boce su se po Savi brale više nego gljive u šumi. I tu je isprva šverc cvao, pa se sjećam jednog članka na tu temu kojem sam dao naslov: Plastična groznica na Savi. Što se riba i ribolova tiče, to su za moj ukus bile najljepše godine. Neprirodan broj riba neprirodne veličine koje su izrasle na smeću, u prekrasno bistroj rijeci divljih obala. Nema vrste koja se nije lovila, a dnevni ulovi od više desetaka kapitalnih bolena, klenova, mrena, somova bili su ako ne normalni onda svakako ne i neuobičajeni. Šljunčani brzaci kod Šćitarjeva i dalje uzvodno bili su mrijestilište mnogobrojnih vrsta.
Na Savi su se ponovno počeli pojavljivati kupači. Doduše ne Zagrepčani već ljudi koji su se u međuvremenu doselili odnekud i nisu mogli shvatiti zašto se u ovako čistoj rijeci ljeti nitko ne kupa. Ti isti vrlo su brzo došli do zaključka da sva ta silna riba mora biti odlična za jelo, ne znajući da se teški metali i druge po zdravlje opasne tvari talože u mesu. Trpanje riba u vreće, čak i klenova, podusta i mrena koje je malo tko ranije jeo, skočilo je preko noći. Ne samo što su se učestalo pojavile mreže na zagrebačkom i velikogoričkom području već sam jednom prigodom zatekao na Savi dva entuzijasta koji su odlučili loviti podvodnom puškom. Žrtava na ribljoj strani naravno nije bilo, a i majstori su preživjeli. Ovo drugo me je više začudilo obzirom na način kako su to pokušavali raditi.
Takva savska idila, što se ribolova tiče, nije dugo trajala. Riba je iz godine u godinu bilo sve manje. Recimo, dok sam krajem 90-tih znao uloviti i pustiti stotine, a katkada i preko tisuću bolena godišnje, posljednjih sedam osam godina ta je brojka pala na kakvih stotinjak godišnje. Prošle 2014. godine nisam ih po prvi puta ulovio ni 100 komada. Dok je bolen od 70 centimetra prije 10-tak godina bio ispodprosječna riba, a lovili su se i preko 90 centimetara, sada je to postao vrlo dobar ulov. Slično je i s drugim ribama. Sasvim običan smuđ od četiri kilograma na ovom dijelu Save danas je uspjeh. Nekad je bio puno veći problem uloviti manjeg od tri kilograma. Prelov od strane gladnih ribiča je samo djelomičan razlog tome. Iako ne zanemariv. Pravi uzrok su značajne ekološke promjene vezane uz brzinu protoka vode, oscilacije vodostaja, konfiguraciju obala i količinu hranjivih tvari u rijeci. Vidimo to po tome što je i sitne ribe, osobito Alburnusa koje nitko ne lovi, ima drastično manje nego ranije.
 |
| Ovakav poludivlji krajolik Save, djelomično oblikovan ljudskom rukom, danas je stanište je divljih životinja, ptica i riba |
 |
| Pejsaž nalik onom s prethodne slike pretvoren u golu livadu na kojoj strči polomljeno stablo i mnogima sumnjivi pročistač voda |
Šljunčarenje je prošlost. Ceste su završenje, astronomski kredit za sanaciju odlagališta otpada kod Jakuševca, koji navodno leži na nekoliko metara debljem sloju šljunka od projektom predviđenog, je potrošen. Izgrađen je i pročistač voda, no ne i mjesto gdje bi se ono što pročisti odlagalo. Pa kad naiđe malo viša voda... Novi biznis za okretanje novca postalo je uređene obala s ciljem zaštite od poplava. Ono što se prije gradilo i sadilo, sada se ruši, prekopava i poravnava. Umjesto da su se ti isti novci usmjerili u izgradnju i održavanje nasipa o čijem smo stanju svjedočili posljednjih nekoliko godina. Nasipi su pucali i Sava je plavila samo koji kilometar dalje od mjesta gdje su se novci razbacivali na ravnanje nekad izgrađenih špornjeva i kljaštrenje vrba koje su držale obale. Da ne spominjemo Slavoniju i ono što se tamo dolje dogodilo.
Ubrzano ukopavanje riječnog korita i dnevne oscilacije vodostaja trenutno su glavni problem ovog dijela Save. Laički rečeno rijeka svake godine odnosi minimalno pola metra šljunka, možda i više. Vjerojatno negdje postoji neka službena brojka, jer ova je procijena napravljena odokativno, na temelju osobnih zapažanja. Dno rijeke ostaje sterilno, bez mulja i pijeska, odnosno podloge u kojoj živi hrana riba. Nestaju dubljaci i limani koji ribama pružaju zakon i odmorište od brzog toka. Kada ukopavanje rijeke dosegne vodonosni sloj padat će nivo podzemnih voda. Bit će ugrožena vodocrpilišta i opskrba pitkom vodom. Već prije toga možemo računati da ćemo piti vodu iz boca. Nekoliko je razloga ove u svakom pogledu neželjene pojave.
Prvo, hidroelektrane u Sloveniji zauvijek su zaustavile su dotok šljunka s Alpa. Kad postojeći šljunak ode nizvodno novog više neće biti. Jednog dana netko bi mogao napravi film o savskom šljunku naslova: Gone with the Water. Samo što završnu rečenicu: Frankly my dear I don't give a damn..., neće izgovoriti Clark Gable već neki drugi glumac iz neke naše državne ustanove. A kako izgleda već potpuno glineno i kamenito dno bez šljunka već danas možemo vidjeti ako pogledamo s Podsusedskog mosta, nekad stalne ribičke baze s centrom kod Suhine. Slike kako je to nekad izgledalo možemo naći u tom restoranu, specifičnom po tome što je danas s unutrašnje strane nasipa pa ga Sava svako malo poplavi. Mnogi bi pobjegli. No, unatoč šteti koja svaki put nastane, marljiva obitelj Suhina vodi ga već petu generaciju, od 1919. godine. I s poplavama se očito da živjeti.
 |
| Poplava 1928. godine, snimljena s Podsusedskog mosta prije izgradnje nasipa, jedna je od brojnih koje su poharale gostinicu |
 |
| Restoran Suhina poplavljen je nebrojeno puta, no marljiva obitelj ga već ga petu generaciju obnavlja i nastavlja normalno raditi |
 |
| Ovaj ribički veteran loveći s Podsusedskog mosta danas moze uloviti samo uspomene, kojih na ovom dijelu Save ne manjka |
 |
| Slika ribiča Grge iz 1954.. Tu je bil i njegov prijatel Zvonko, ali su se njih dva posvadili pa je Zvonko nestal s zida, priča Suhina |
Nekada je tu Sava meandrirala, dubina je bila i po nekoliko metara, dno je bilo mulj i pijesak. Nestao je mulj, pa zatim pijesak, pa nestaje šljunak... Ali i nizvodno od grada, na mjestima gdje je rijeka bila spora i duboka nekoliko metra prije samo desetak godina, danas stojimo u brzaku do koljena. Istina da to sada lijepo izgleda, kao da lovimo negdje u Americi. Samo što naše ribe nisu ni lososi i ni steelheadi. Sigurno je da će se vremenom trajno preseliti negdje nizvodno od Velike Gorice gdje je Sava mirnija. Najvjerojatnije će se tim ribljim selidbama okoristiti dečki dolje kod Siska. Rafinerija neće onečišćavati rijeku, a bit će bez posla pa će silom prilika imati vremena za ribičiju. Nadam se da neće zamjeriti na malo crnog humora.
 |
| Ribolov krupnih klenova i bolena mušicom po otocima i bistrim brzacima Save oko Ščitarjeva doživljaj je koji se pamti |
 |
| Brojnost i veličina bolena iz godine u godinu pada te se na mjestima gdje su nekad bila jata danas love tek pojedinačni primjerci |
Drugi razlog ukopavanja Save je regulacija korita s ciljem tobožnje zaštite od poplave. Dijelovi obale su poravnani i popločeni. Vrbici i šikara na obali u kojoj su se krili zečevi, srne, razičite ptice su poravnati bagerima. Cilj toga navodno je da voda što brze projuri kroz grad, a višak, ako ga ima kanalom Sava-Odra. Kažemo tobožnje zaštite zato što već sada laički možemo konstatirati da su jedini rezultati takve zaštite upravo poplave na Veliko goričkom području. Ne računajući sitnicu kao što je potkopavanje temelja željezničkog mosta kod Jakuševca. Slijedeće što se kao laici možemo zapitati je smislenost takvog sustava zaštite budući da u razvijenim zemljama, koje su svoje rijeke davno regulirale na taj način, danas troše novac na njihovo vraćanje u prvobitno stanje. Treće, nije li čudno da se danas novac troši na rušenje špornjeva koji su usporavali protok, koje su nekad, još u vrijeme kada nije bilo građevinske mehanizacije, ljudi teškom mukom gradili. Doista čudno, no što je tu je. Vratimo se ribama.
Vrhunska savska ribičija na kapitalne bolene, klenove, smuđeve, mrene, deverike i somove, za koju mnogi ribiči s punim pravom kažu da je najbolje što su ikad igdje doživjeli, vrlo će vjerojatno nestati u idućih nekoliko godina. Neka nova promjena može se očekivati nakon izgradnje zagrebačkih elektrana koje će, ako ni zbog čega drugog morati biti izgrađene zbog izvora pitke vode ugroženih ukapanjem korita rijeke. No, to sigurno više neće biti ona divlja Sava skrivenih dubljaka, uvala, rukavaca, brzaka i sprudova, obala obraslih vrbama i gustom vegetacijom punom komaraca kroz koju su vodili naši tajni ribički putevi. No, možda ipak proljeće donese kakvu podeblju ribicu. Kao nekad... U međuvremenu raspoloženje smo popravili krvavicama s zeljem i restanim kod Suhine. Ipak nije sve tako crno. (alp)
 |
| Tradiconalne zimske krvavice s zeljem i restanim, plus gemišt, s dobrim tringeltom uključeno, kod Suhine okruglo 60 kuna. |
