Niz Kupu od Kamanja prema Donjoj Kupčini

U Ozalj i Kamanje nekad smo stizali vlakom u potrazi za ribolovnom avanturom. Glavatica, kasnije štuke, klenovi, bijela riba... Zanimljivi dani. Skoro 40 godina kasnije, ponekad uživam vozikati se ovim krajevima razmišljajući o starim vremenima, bliskim ljudima i pokojoj ribi

 

Opisan još davne 1244. godine, Stari grad Ozalj danas je sigurno jedan od najatraktivnijih prizora u kontinentalnoj Hrvatskoj

Azijske babuške i američke sunčanice imaju skladan suživot u jezeru nastalom za potrebe hrvatske munjare 1908. godine

Kišno raspoloženje katkada možemo popraviti prebirući po starim fotkama. Set turističkih sličica s nedavnog putovanja od Kamanja preko Ozlja do Karlovca i dalje uz Kupu preko Donje Kupčine i Pisarovine do Zagreba, vratio me je nakratko u neka stara, uglavnom dobra vremena. Tamo u Kamanje prvi me je puta na ribolov doveo pokojni Stari, negdje sredinom 70-ih. Njega ribolov nije baš nimalo zanimao. Nije imao ni previše volje svog ribički nastrojenog klinca vozikati okolo po rijekama i jezerima. No, neki njegov prijatelj, inače prekaljeni zagrebački ribič stare garde, pričao mu je kako je na slapovima baš tog dijela Kupe redovito lovio glavatice. Ne neke osobito velike, ali dobre. To je tada bila riba snova. Iz nedokučivih razloga, možda zato što nije bila uobičajena ribička priča, Stari me je baš njom tupio dobrih nekoliko godina. Sve dok ga jedne zime, nekim čudom, nisam uspio odobrovoljiti da me zajedno s tadašnjim stalnim ribičkim pajdašem Borisom transportira u taj zamišljeni ribički raj.

Doveo nas je na Kamanje, mjesto uzvodno od Ozlja, gdje je bila poznata vinarija Vivodina. Gledajući iz današnje zrelije perspektive mogu slobodno pretpostaviti zašto je odabrao baš taj slap. No, Borisu i mojoj malenkosti, tada 16-godišnjim nadobudnim klincima, bilo je potpuno svejedno što se taj dan jede ili pije. Važno da smo na Kupi. Svojski smo se trudili bacajući krupne Mepps-ove, koji su uz nekoliko metalnih žlica bili jedino što smo imali od varalica. Ohrabrujuće je bilo što se oko slapa šetalo više naizgled ozbiljnih ribiča u potrazi za glavaticom, po čemu se moglo zaključiti kako ih je tu doista i bilo. Kasnijih godina pokušavali smo oko tog slapa još barem desetak puta. U početku kad god bi skupili dovoljno novca za željezničku kartu. Kasnije se u priči pojavilo i nekoliko krntija pa se umjesto za kartu skupljalo za bengu. No, unatoč svom tom uloženom trudu uspjeli smo uloviti samo jednu. Ne veliku, oko 65 centimetara dužine. Bilo je to 1981. godine, točno dan prije nego što sam išao na odsluženje vojnog roka negdje dolje u Hercegovinu. Razdoblje koje mi nije ostalo u osobito lijepoj uspomeni.

Pristojan kupski klen od 50-ak centimetra bezbižno je pod jednim potopljenim grmom pokupio manji sporo vođeni Bucktail

Ozalj je prepoznatljiv i po svojoj munjari (elektrani), jednoj od prvih u Hrvatskoj, koja je još 1908. godine osvjetlila Karlovac

Na potezu Kupe Ozalj-Kamanje, sredinom 80-tih, prvi smo se put pošteno nalovili sinih klenova načinom mali Mepps ili velika muha pa pod granje. Tek tu i tamo zalomio se i koji veći. Usput smo viđali i razno razne druge ribe: bolene, mrene, poduste... Posebno sam zapamtio jednu ogromnu potočnu pastrvu. Naime, potok u Kamanju, koji je granica između Hrvatske i Slovenije, tada je bio redovito poribljavan potočnom pastrvom. Jedna od njih očito se spustila u Kupu i narasla do kakvih pet šest kila težina, možda i više. Ogromna riba. Na jednom od kasnijih klenolova odvinula je trokuku na varalici jednog drugog prijatelja. Tu joj se gubi svaki trag. No, taj prvi put kada smo ju pronašli, lijepo se vidjela s mosta kako leži u nepreglednom jatu mrena i podusta. Probali smo mušicom, ali je nismo uspjeli uloviti. Pamtim crvene točke veličine nokta koje sam krajićkom oka vidio dok je šmugnula kraj nogu. Baš zanimljiv doživljaj. Ribe koje ne ulovimo najduže pamtimo.

Upravo tih ljetjih dana ulovio sam svoje prve mrene i poduste na mušicu. Ribe klase 50 do 60+, puno konkretnije od pastrva i lipljana koje smo lovili uzvodo kod Broda na Kupi. Iako ni oni nisu bili mali. Bio je to početak moje sklonosti lovu nizinskih vrsta muhom koja traje sve do danas. Bijele ribe u Kupi sada ima neusporedivo manje nego nekad. Mrene kojih se kod Kamanja vidjelo na stotine danas nema. Pomalo tužan prizor. Tješim se da su valjda tu negdje, ali skrivene u dubini. Mrena je ovdje skoro nestala je nakon plovkaroškog buma krajem 90-ih, zajedno sa tonama krupnih podusta. Bilo je tada novca, pribora, crva za hranjenje i vremena. Ribe nisu imale nikakvu šansu protiv dobro opremljenih mesara. Danas je tako kako je. Lijepo je, ribe ima, ali ni blizu kao nekad kada je dno Kupe bilo doslovno prekriveno podustima od kilogram do dva težine.

Most koji spaja Mahično na lijevoj i Gornje Pokupje na desnoj obali Kupe zimi je okupljalište plovkaroša iz šire okolice

Podusti su daleko najbrojnije ribe ovog dijela Kupe, a uz njih se nađe mrena, plotica, klen, štuka, som i bolen i druge

Na putu nizvodno drugo poznato okupljalište ribiča plovkom, osobito zimi, bio je most između Mahičnog i Gornjeg Pokupja. Dijelom je to bilo zbog ribe, dijelom zbog birtije uz Kupu nadaleko poznatoj po komunikativnim i vrlo ljubaznim konobaricama. Ribiči su ih neobično voljeli. Doduše, neki od njih malo manje, neki malo više. No, moji prvi dolasci na ovaj dio Kupe nizvodno od Ozlja vezani su uz jedno sasvim drugo životno razdoblje. Bilo je to jedno od mjesta koje sam sredinom 90-tih povremeno posjećivao sa svojom mladom obitelji. Vozikali bi se kanuom po Dobri i Kupi, pecali ribe. Marko je bezbrižno trčkarao po livadama. Vrlo lijepe i drage uspomene. Tu se dogodila jedna od najneugodnijih stvari u mojoj roditeljskoj karijeri. U gustoj travi uz vodu Marko se popiknuo na nečije neoprezno ostavljene ribičke rašlje. Srećom je prošlo dobro, ali je vrlo malo falilo do doista ozbiljne ozlijede. I danas se pitam je li ta zgoda razlog što moj sin danas, ni u odrasloj dobi, više ne voli hodati po gustoj travi. Vjerojatno da. Kakobilo, iščupam i bacim u vodu svake šiljaste rašlje koje zateknem na obali rijeke i opsujem onog tko ih je ostavio. Možda nekom drugom pomognem.

Zimi je ovdje bilo teško pronaći slobodno mjesto za ribolov, no razlog tome nisu ribe već topla birtija s druge strane ceste

Pogled na hidro-elektranama osakaćenu rijeku Dobru s mosta samo nekoliko stotina metara udaljenog od utoka u Kupu

Nedaleko od mosta kojim cesta vodi dalje prema Karlovcu je ušće rijeke Dobre u Kupu. Uvijek kad prolazim ovom cestom skrenem i pogledam kako bih se podsjetio koliko je Dobra lijepa rijeka. Iako ovdje izgleda netaknuto, vodni režim ove rijeke trajno je poremećen izgradnjom elektrane kod Lešća. One nekvalitetno izgrađene koja je potopila je najljepši dio njenog kanjona. Ribe ima neusporedivo manje nego prije. Ipak, s mosta preko Dobre vidio sam među ostalim nekoliko bolena. To su ribe koje trenutno najradije lovim. Ovi nisu bili veliki pa sam nakon kraćeg premišljanja odustao od namjere da im bacim mušicu. Možda neki drugi put. Zasada me pogled na Dobru još uvijek više deprimira nego privlači. Nastavio sam prema Karlovcu i od tamo skrenu cestom uz Kupu u smjeru Pisarovine. Tu je nekoliko pozicija na samoj Kupi koje volim pogledati. Vezane su uz ribičke zgode i nezgode s različitim prijateljima. Nekad smo tu rado dolazili, dobro lovili i još bolje se družili. Vremenom smo izgubili sve kontakte. S nekima se nisam čuo više od 10 godina. Tko zna što danas rade Brane, Boris, Ivana, Anita, Krešo, Marijo, Igor, Dudo... I ostali. Prošlo vrijeme.

Most preko starog toka Kupčine kod Donje Kupčine prije utoka ostatka ove nekad bogate rijeke u kanal Kupa-Kupa

Kanal Kupa-Kupa nizvodno od utoka starog toka Kupčine nekada je bio jedno od boljih mjesta za ribolov bolena mušicom

Na putu uz Kupu od Karlovca prema Pisarovini nikad ne propustim provjeriti stanje na ušću starog toka Kupčine u kanal Kupa-Kupa kod mjesta Donja Kupčina. Ušća rijeka i potoka uvijek su zanimljiva ribolovna mjesta. Baš ovo ušće mi je dugi niz godina bilo posebno zanimljivo zbog relativno brojnih bolena koji su vrlo rado uzimali umjetne muhe. Bili su u projeku puno manji nego na Savi, tek poneki preko 70 centimetra, ali ambijent je bio neusporedivo ljepši. Sava je u to vrijeme bila vrlo prljava pa je ribolov u vidno čišćoj vodi Kupčine bio pravo osvježenje. U jednom razdoblju kada sam bio bez auta patio sam dosta što ne mogu doći na ovaj teren. Autobusne veze nije bilo, a nitko od tadašnjeg društva nije želio loviti nizinske ribe. Samo pastrve i lipljane. To se tada smatralo vrlo otmjenim, a ribe su se i uzimalo za jelo pa je izbor bio donekele razumljiv.

Osim bolena koji su bili ciljana vrsta, ovdje se znala zalomiti i koja štukica koja bi u pravilu pregrizla tanki mušičarski predvez. Bilo je i klenova, iako sitnih, puno manjih nego na drugim vodama. Sve u svemu, još do prije desetak godina, bili su to baš dobri ribolovi u društvu nekoliko prijatelja koji su u međuvremenu počeli loviti i bolene. Kada se ne gleda s kulinarske strane, lipljan je prema pravom bolenu neugledno siroće. No, i to se veselo društvo u vremenom razišlo zbog životnih briga. Neki se razvode, neki bi se ženili, neki nemaju novaca, neke ribolov više jednostavno više ne zanima... I sam iz razno raznih razloga nisam tu dolazio već nekoliko godina. Krasan ljetnji dan vratio me je u ta bezbrižna vremena. Promatrao sam s nadvožnjka očekujući poznato panično skakutanje ribljih sitniša i pljusak grabežljive ribe. Ništa se ne događa. Bio je to posljednji pogled prema Kupi na putu za Pisarovinu i dalje za Zagreb. Možda bi ipak trebalo navratiti još koji put... (alp)

Nakon sastava sa starim tokom Kupčine kanal se ulijeva u Kupu. Čitav potez od mosta do ušća odličan je ribolovni teren

Vožnja od Kamanja do Donje Kupčine traje oko sat vremena, no puno dobrih mjesta može ju produžiti na jedno prijepodne

Od savskih riba ruka boli više nego od vesla

Krupni klenovi, boleni i mrene na Savi oko Zagreba ubijaju. Posebno ako se kaićem malo odstranimo od pozicija pod najvećim ribičkim presingom. U takvim situacijama najveći problem je kako da ribolov ne postane monoton i dosadan. Umjesto dvoručnog štapa ovog smo puta uzeli dvojku

Redington Butter Stick #2, dugačak samo 185 cm, u kombinaciji s kajakom, bio je opaka naprava za lov vrlo solidnih riba

Bolen, po slobodnoj procjeni 70+ cm klase, jedan je od mnogih koji su bez problema svladani štapićem od stakloplastike

Desetak paklenski vrućih kilometara kajakom uzduž i poprijeko po Savi nizvodno od Zagreba ovih se dana pokazalo ribički vrlo isplativo. Puno je riba kašljalo. No, šešir i odjeća s UV-zaštitom, nekoliko litara ledene vode u čamcu i sprej protiv komaraca, koji vrebaju u svakoj hladovini uz rijeku, neophodni su kako bi preživjeli takav izlet. Kao što ribičima zimi nije hladno dok ribe grizu, tako i ljeti zaboravimo vrućinu nakon što otkrijemo aktvno jato bolena ili kakvu grupicu doista krupnih klenova. Savskim ribama vrućine barem zasada baš nimalo ne smetaju. Ribolov je zapravo predobar. Nakon desetak i više krupnih riba nestaje motivacija i adrenalin pada na normalu. Kako bi izbjegli monotoniju, na zadnjem smo izletu umjesto dvoručnog štapa - koji je za savski lov muhom apsolutno najbolji izbor - uzeli Redington Butter Stick dvojku. Baš zabavan štapić za one koji traže dodatne izazove.

Pametno manevriranje malim kajakom omogućuje nam ribolov na mjestima koja su teško dostupna drugim ribičima

O Butter Stick štapićima od stakloplastike smo već pisali na ovom blogu. Podsjetimo, to su super spori štapovi napravljeni za mušičarske gurmane koji traže dodatne izazove ili miris starih vremena iz doba kada grafit još nije bio izmišljen. Staklena vlakana povezana poliesterskim smolama objektivno imaju puno mana u odnosu na moderni grafit. Prvenstveno pri bacanju po vjetru. No, imaju i jednu vrlo konkretnu prednost. Njih je gotovo nemoguće slomiti pod ribom. Forsiranje bolena od 3-4 kile u brzaku grafitnim štapom klase 2 ne bi smo nikad nikom preporučili. Predugo bi trajalo ili loše završilo po štap. No, sa staklenim Butter Stickom to je potpuno druga priča. Možeš vući doslovno koliko hoćeš u najjačoj struji. Ne samo što ovaj štapić drži već ne puca ni predvez zbog savršene amortizacije. Istina, savija se do daske, čak u samom plutu, što daje vrlo poseban osjećaj kod umaranja ribe. A ako pritom baš i krcne, šteta nije velika. Košta samo 200 eura. Plus, štapić ima vrlo pouzdanu garanciju tako da ni te male i malo vjerojatne štete nema.

Mnogi ribiči ne vole prefin pribor jer se njime riba predugo umara, što znatno povećava rizik od ugibanja nakon puštanja. Vrlo dobar argument! No, on vrijedi za super-fine grafitnjake klase 0, 1 ili 2, a definitivno ne za suvremenu stakloplastiku. Bez težnje za bilo kakvim pomodarstvom, sada na temelju konkretnog iskustva u umaranju većeg broja borbenih i krupnih riba, sa sigurnošću ćemo ustvrditi da je ovo vrlo konkretan i pouzdan ribolovni pribor. Riba ide van brzo i sigurno. Ovaj će ribolovni štap će možda predstavljati praktičan problem lošem bacaču umjetne mušice. Zbog skromnije cijene možda se neće dopasti ni šminkerima, koji žele najskuplji pribor prvenstveno kao statusni simbol. Ili, zamjenu za mlohavu ćunu, što bi rekako jedan prijatelj psihoanalitičkih sklonosti. No, nama normalnim dečkima, koji bezbrižno ganjamo sirote ribe za zabavu, ovo je definitivno prekrasna i funkcionalna ribolovna igračkica. Usput, Butter Stick je i definitivno najpametnije što možete kupiti svojim klincima ako se požele baviti ribolovom na umjetnu mušicu. U tom slučaju Butter Stick trojka 2,10 m ili kratka četvorka je prvi izbor. (alp)

Nakon krupnih bolena u brzaku, lov klenova klase 50++ centimetara u tišacima uz samu obalu bio je neka vrst deserta

Kajakom po savskim brzacima i sprudovima

U ribolovu umjetnom mušicom manji kajak je dobro prevozno sredstvo, ali ne i osobito praktična platforma za ribolov u brzotekućoj vodi. Sidrenje kajaka u bržoj rijeci nije šaljivo. Vrlo mala pogreška može biti uzrok ne samo gubitka pribora već neugodnih, ako ne i po život opasnih situacija

 

Kajak od 3,5 metra težak je oko 25 kilograma pa se bez problema podiže na krov automobila i po potrebi prenosi do vode

Što je bicikl na cesti to je mali ribički sit-on-top kajak na rijeci. Najveća prednost je što nam omogućuje veći radijus kretanja i dolazak na mjesta nedostupna kada idemo po obali pješice. S druge strane to je plovilo u kojem moramo aktivno održavati ravnotežu. To nije stabilan riječni čamac ili gumenjak po kojem možemo bezbrižno šetati, komotno zabacivati mamce ili uskakati direktno s obale. Postoje i takvi kajaci. Stabilni, u kojima možemo komotno loviti sjedeći ili stojeći. Mana takvih kajaka je što njima ne možemo veslati uzvodno u bržoj vodi, što je za ribolov na Savi vrlo značajna stavka. Posebna priča su sit-on-top kajaci za more. Oni su duži, stabilniji, brži kada se ulovi zalet, no istovremeno teški. Njih nećemo samo tako natovariti na leđa i odnijeti kroz šikaru do rijeke. Istina, postoje i prikolice za kajake koji će dobro doći na ravnoj podlozi, no u savskoj šikari i granju one neće biti od veće koristi. 

Ribolov iz kajaka najbolji je i najsigurniji u društvu. U dvoje je puno komotnije, u troje najsigurnije. Dvojica ribiča puno će brže i lakša manipulirati kajacima pri utovaru i istovaru. Dva kajaka se bez problema mogu prevesti na krovu prosječnog automobila. Na rijeci, ako jedan ribič upadne u kakvu nevolju, drugi mu uvijek može priskočiti u pomoć. Prednost ribolova u troje je što u slučaju neprilike ili prevrtanja jedan kolega može pomoći ribiču, a drugi loviti kajak kako ga rijeka ne bi odnijela. Pametno je nekom špagom vezati kajak za ribiča kako ga voda ne bi odnijela u slučaju prevrtanja. No, isto je tako pametno paziti da se takva veza vrlo lako i jednostavno može otkopčati, ako kajak potone. Važna mjera sigurnosti je vezanje vesla za kajak. Takve se vezice mogu kupiti, no i komad najobičnije špage bolji je nego ništa. Pokušajte se zamiliti bez vesla nasred rijeke. Nije baš neki doživljaj, zar ne?

Prekrasan dan, bistra rijeka, malo ribiča i velika prirodna riba na udici formula je savršenstva u ribolovu umjetnom mušicom

Bolen od 70+ centimetara u top kondiciji pravo je osvježenje u odnosu na ribolov očerupanih kalifa ubačenih iz ribnjaka

Govoreći o sigurnosti u kajaku općenito, prvo što trebamo znati je da iskustvo u korištenju drugih tipova plovila pomaže dosta, ali kajak je ipak sasvim drugi svijet. Čak ni iskustvo u korištenju kanua, koji mu je izgledom i ponašanjem na vodi najsličniji, ne bi trebao biti razlog da se osjećamo previše samouvjereno. Svakom tko se odluči za nabavku kajka bilo bi vrlo mudro otići na kratki tečaj kod nekog iskusnog i stručnog kajakaškog instruktora. Kako je kupovanje kajaka među ribičima u ekspanziji posljednjih godina, možemo se nadati da će netko u dogledno vrijeme organizirati takve tečaje. U međuvremenu, minimum bi bio jako dobro proučiti osnovne kajakaške tehnike i sve mjere sigurnosti na Internetu te ne precjenjivati svoje mogućnosti. Posebno na bržim vodama s brzacima i slapovima gdje postoji vrlo realna opasnost od utapanja. Jezero i mirna rijeka za početak su više nego dovoljan izazov. U bržoj rijeci treba jako dobro promisliti kamo krećemo i što nam se sve može dogoditi. Naizgled bezazlene stvari u samo nekoliko sekundi postanu vrlo neugodne. Prevrtanje može kasnije izgledati komično, na katkada su to po život opasne situacije.

Nekoliko riječi o ostaloj opremi za ribiča kajakaša. Prva važna stvar je kajakaški prsluk. On mora biti takav da nam omogućuje komotno sjedenje i veslanje u kajaku. Vrlo bitna stvar je da on mora biti čvrsto zategnut uz tijelo. Naime, loš prskuk će u slučaju pada u vodu kliznuti gore te nam u boljem slučaju potpuno zakloniti vidno polje i otežati plivanje. U lošijem slučaju može nam onemogućiti disanje, što svakako ne bismo željeli. Druga stvar su ribičke hlače. U sit-on-top kajak možemo i običnoj odjeći, no sjedenje u mokrom, čak i po vrlo toplom vremenu, neće biti ugodno na duže staze. Kod nepromočivih ribičkih hlača od životne je važnosti imati čvrst dobro zategnut pojas. U slučaju pada u vodu on spriječava da voda potisne zrak u nogavice i okrene nas naglavačke. Plutati s glavom dolje, a nogama u zraku nije ni zdravo ni zabavno. Treća bitna stvar je nepromočiva vreća. Tu natrpamo doslovno sve što bi trebalo ostati suho. Pretinci u kajaku nisu apsolutno nepromočivi, a nekim stvarima previše je i samo jedna jedina kap vode. Fotografskom aparatu ili mobitelu, primjerice. Vezice kajak-veslo i kajak-tijelo smo već spomenuli. Ostalo po ukusu i potrebi.

Na krovne nosače prosječnog automobila bez problema vežemo dva laganija kajaka, a za silu, na kratke rute, mogli bi i tri

Kako vožnja i ribolov kajakom izgledaju na Savi? Prije polaska detaljno ćemo isplanirati rutu, razmisliti gdje nam je najbolje spustiti i kasnije izvući kajak. Pažljivo ćemo razmisliti ne samo o mjestima koja su zgodna za ribolov već i o mogućim neprilikama na putu. Posebno o velikim panjevima ili granama koje vrebaju pod vodom. Uvijek ćemo misliti na to kako ćemo se i kojom rutom vratiti. Nizvodno ide bez problema. I uzvodno neke mirnije djelove Save komotno veslamo. Na pojedinim bržim djelovima ćemo kajak jednostavno vući za sobom uzvodno. I to ide bez problema. No, na putu uzvodno posebno su nezgodna mjesta gdje je voda plitka i brza pa ne možemo proći veslajući uzvodno, ali ni komotno se ukrcati u kajak. U takvim slučajevima ne škodi odveslati na drugu mirniju obalu rijeke, obići nezgodan dio i vratiti se na rutu. Lovimo li u dvoje, vrlo je dobra solucija s dva automobila. Jedan ostavimo nizvodno gdje na kraju izlazimo van. Oba kajaka utovarimo na drugi i odemo uzvodno. Kajakom se spuštamo i lovimo nizvodno. Kod ove kombinacije vrlo je bitno da u uzvodnom automobilu ne zaboravimo ključeve od onog nizvodno. (alp)

Gotov plan uništenja naših najljepših rijeka?

Sudeći prema podacima na stranici organizacije RiverWatch, na području Balkana se u nekoliko idućih godina sprema izgradnja najmanje 570 hidroelektrana, od kojih više desetaka u Hrvatskoj. One će, ako doista budu izgrađene, nepovratno uništiti dijelove netaknute prirode Lijepe naše

 

Stranci izgleda u detalje znaju ono što mi u Hrvatskoj još ne znamo, a ne bi smo trebali znati prije nego što se posao "odradi"

Ribiči, planinari, kajakaši, rafteri, prirodnjaci i svi ljudi koji vole friški zrak znaju što se dogodilo na rijeci Dobri. Zbog zanemarive količine električne energije nepovratno je uništen najljepši riječni kanjon kontinetalne Hrvatske i stanište ugrožene riblje vrste, glavatice (Hucho hucho). Po pričama upućenijih, ta elektrana danas uopće ne može raditi punim kapacitetom jer je nekvalitetno izgrađena. Trese se i voda bježi na sve strane. Od obećane idile i tobožnjeg rekreacijskog centra na jezeru ni traga ni glasa. Od silnih riba još manje. Samo jad i pustoš. Koliko je novca utrošeno? Tko je sve, koliko i kako na tom prekrasnom projektu zaradio? Ako se već gradilo, tko je odgovarao zbog loše gradnje? To vjerojatno nikad nećemo saznati.

No, sudeći po podacima objevljenim na stranici organizacije RiverWatch, sličan scenarij strave i užasa čini se čeka čitav niz hrvatskih rijeka zajedno s mnogim drugima na širem području Balkana. Za nas ribiče, a i za mnoge druge, to je najcrnija noćna mora. Neke manje rijeke mogle bi fizički nestati jer će umjesto koritom teći ukopanim cijevima. Veće rijeke bit će ispresjecanje branama koje će uništiti njihov prirodni tok, na način kako se to već dogodilo na  Dobri, Cetini, Ričici, Lici... Kako bi bili konkretniji, sudeći po podacima pomenute organizacije, na listi uništenja su Gornja Dobra, Korana, Kupa, Dretulja, Mrežnica, Curak, Kupica, Mura, Drava, Sava, Krka, Zrmanja, preostali dio Cetine... Ribiči, pogledajte crvene točkice na interaktivnoj karti! Dečki, to je to što nas čeka. Lovit ćemo šarane po grabama i plaćati kartu za Plitvice kako bi djeci pokazali kako izgleda prirodni slap. Ako i tamo nešto ne izgrade.

Klikni ovdje: INTRAKTIVA KARTA

Onaj tko je ovo isplanirao sigurno to nije napravio zbog nas, općeg dobra ili mira u svijetu. Nas ribiča ima puno. Iskoristite svoj utjecaj u struci, na poslu, u tvrtkama i udrugama gdje radite kako bi ovo spriječili. Nedavno smo u dnevnom tisku pročitali o prosvjedu poznatih Karlovčana protiv izgradnje elektrana na njihovoj i našoj Korani. Budite glasni, učinite nešto slično. Imajte na umu da su među ostalim u planu gradnja više elektrana na izvorskom dijelu Kupe. Na Kupici i Curku. Na Dobri kod Vrbovskog... I mnoge druge. Imajte na umu da su ribiči već bili zaustavili mnoge slične pokušaje gradnje u svijetu i da to oni koji elektrane grade jako dobro znaju. Prije ili kasnije pokušat će nas zašprehvati, obećavati sve i svašta, mititi ribama, prijetiti, no ako se kvalitetno, složno i organizirano pobunimo možemo dosta toga promijeniti. (alp)

Hoće li nam i od izvora Kupe napraviti jezero za "rekreaciju", nakon što prodaju šumu, a gradnju naplate iz našeg džepa?

Dobar hlad i baš dobar ribolov na rijeci Dobri

Vrućina je još donekle podnošljiva, no dolazi vrijeme za traženje hladovine. Rijeka Dobra kod Vrbovskog pokazala se kao savršeno je mjesto za osvježenje u kombinaciji s odličnim ribolovom mušicom na pastrve, lipljane i klenove. Bonus je ovdje krasan restorančić na ušću Kamačnika 

Okružena šumskom hladovinom rijeka Dobra u Gorskom Kotaru je savršeno mjesto za ribolov u danima kada sunce stisne

Iako nije pretrpana ribom koja se lako lovi, Dobra kod Vrbovskog sigurno je jedna od najboljih mušičarskih voda u Hrvatskoj

Krasan, doista osvježavajući ribolov imali smo ove nedjelje u Gorskom kotaru, na rijeci Dobri kod Vrbovskog. Tamo nismo išli po kapitalne ulove, iako ni oni nikad nisu isključeni, već u potragu za ugodnijom klimom i nekom vodom koja nije pretrpana ribičima. To smo i našli te se usput doista dobro nalovili divljih prirodnih riba kojih je danas sve manje. Gacka je prethodno ispala iz kombinacije zbog vala paklene vrućine koja tamo na otvorenoj livadi sada definitivno šteti zdravlju. Za Sloveniju trenutno nismo bili pri novcu. Preostao je Gorski kotar. Početna ideja bio je ribolov na izvorskom dijelu Kupe, gore kod Horvatskog, no prolazeći kraj Vrbovskog predomislili smo se i skrenuli u tom smjeru. Malo za promjenu, dobro je konstatirao Ivica. Dugo nisam zalazio ovdje, no osnovne koordinate ostale su u glavi. U Vrbovskom kupujemo dnevne dozvole koje izdaje ŠRD "Kamačnik". Sve detalje o ribolovnom režimu i kontakte možete naći na njihovoj Web stranici.

Na taj dio Dobre dolazio sam davno, prije dobrih 30-ak godina. Uglavnom vlakom, kasnije automobilom. No, Kupa kod Broda mi je u to doba bila puno draža. Na Kupi se okupljao uvjetno rečeno civiliziraniji dio tadašnjeg ribičkog društva dok se na Dobri, posebno na području oko Vrbovskog, češće mogla naći ekipa nešto fleksibilnijeg stava prema zakonima i ribičkim propisima. Naravno, našlo se tu i vrlo finih uglednih ljudi koje i danas rado sretnem i pozdravim. No, pogled na pojedine likove koji su ruku krvavih do laktova nemilosrdno trpali ribe u vreće i frižidere nije mi bio ugodan. Nije mi ugodan ni danas, no tada su me takve stvari baš ozbiljno uznemiravale budući da mi je bilo jasno da će tako lijepa i bogata voda zbog njih ostati prazna i očerupna. Problem Dobre uvijek je bio što su dijelovi toka toliko divlji da ih je praktično nemoguće čuvati. A riba je bilo baš puno. Lopine su to obilato koristile. Ne znam kakva je situacija danas. Valjda bolja, nadam se.   

Prirodne potočne pastrve, koje su naveći su ukras ove rijeke, love se plivajućom mušicom kako navečer tako i usred dana

U gornjoj Dobri, nekoliko kilometra uzvodno od Vrbovskog pa sve do Ogulina, nalazimo više vrsta riba. Najčešći ulov je potočna pastrva. To su prekrasne prirodne ribe obično dužine 25 do 35 centimetra. Na nepristupačnim dijelovima ove rijeke udaljenim od cesta i puteva nađe se i puno većih. No, njih je teško pronaći i prevariti, a još teže izvući iz vode pune potopljenog granja i kamenje u kojem se skrivaju. Druga po brojnosti riba je klen. Njega se najčešće i vidi. Klenovi iz Dobre nisu veliki poput onih iz Save ili Kupe. Najčešći su u kategorije 20 do 40 centimetara premda se tu i tamo vidi pokoji od 50+. Mnogi ljudi dan danas smatraju klena smeće ribom, što drži vodu samo s prehrambenog stanovišta.

Za ribiča koji ne lovi zbog hrane klen je super zabavna riba. Aktivna preko cijelog dana, ali plašljiva i oprezna. U Dobri će najčešće zagristi na veliku suhu muhu za pastrvu, ali i nimfu ciljanu za lipljana. Uz klena, od riba iz porodice šaranki, nalazimo još pijora, dvoprugu ukliju i potočnu mrenu. Uklije mogu biti vrlo nezgodne ako lovimo manjom plivajućom mušicom jer će na pojedinim mjestima skakati doslovno na svaki zabac. Zgodna riba za početnike. Potočne mrene zanimljive su za vidjeti. Neiskusno oko često će ih zamijeniti za pastrvu. U Dobri ih ima i po 25+ centimetra dužine, što su super kapitalci. Koga zanima pa se zainati, može ih se uloviti na malu nimfu koju im treba navesti točno pod nos. Tada treba vidjeti ugriz i kontrirati.

Lipljani u rijeci Dobri nisu laka roba kao u nekim drugim vodama pa se i za one manje od 35-40 centimetra valja potruditi

Lipljan u Dobri je posebna priča. Prije svega zanimljivo je znati da to nije autohtona vrsta već je u Dobru naseljen relativno nedavno. Ako se ne varam ranih 70-tih godina prošlog stoljeća. U to doba lipljan je unesen i u druge hrvatske rijeke: Cetinu, Slunjčicu, Gacku, Brzaju... U Dobri se jako dobro snašao. U to doba ribolov nimfom nije bio poznat našim ribičima. Na vaserkuglu i primitivne muhe lovili su se uglavnom mali dok su lipljani kapitalci živjeli i debljali se kao u rezervatu. Kada je kombinacija otežana nimfa plus polarizacijske naočale otkrivena široj publici na Dobri je počeo masakr. Ekipe mesara dolazile su iz Zagreba i od kojekuda svaki vikend i vukli doma pune vreće i frižidere. Ti lipljani bili su u prosjeku veći i uhranjeniji nego u Kupi. Nerijetko preko 50 centimetara, što je za Kupu i Kupcu bio i ostao super kapitalac.

Rezultat takve hajke bio je da su lipljani u Dobri skoro nestali. Preostali su pojedinačni primjerci na vrlo izoliranim lokacijama nedostupni ribičima. Iako je tu i tamo ulovljen pokoji kapitalac debelo preko 50 centimetara Dobra je kao lipljanska voda praktično prestala postojati. No, prije nekoliko godina, lipljan je ponovno nasađen i sada ga ima dosta jer je pod ulovi & pusti režimom. Premda ni približno toliko kao u zlatna vremena s kraja 70-ih i 80-tih godina, Nađe se i doista velikih. Svako malo na društvenim mrežama se pojave grbani od kojih zastaje dah. To mahom ulove lokalni dečki koji znaju posao i poznaju vodu kako svoj džep. Oko Vrbovskog je uvijek bilo dobrih ribiča. Srećom oni ih danas pušataju i paze na krivolovce. No, svatko tko naumi loviti kapitalne lipljane po Dobri mora računati na kilometre hoda po najgorim zabitima uz rijeku. I manje lipljane treba tražiti. Nisu nimalo laki za uloviti. Zagazi li tko u ovu rijeku misleći da se lako lovi, recimo kao na Curku, grdno će se razočarati.

Dobra oko Vrbovskog većinom je divlja i netaknuta, no u samom gradu dio je toka reguliran. Ribama to izgleda ne smeta

Jednim dijelom Dobra prolazi uz kompleks velike pilane što nije lijepo, no riba i tu ima pa smo samo gledali na drugu stranu

Želimo li kapitalce, slično kako i na drugim vodama, najbolji način ribolova na Dobri je nimfa. Tiho uz vodu, kad ugledamo lipljana ili pastrvu nimfa pod nos. Pritom je način kako lovimo bitniji od toga kako nimfa izgleda. Najvažnije je znati prepoznati griz. Međutim, ono što na Dobri možemo, a na većini rijeka više ne možemo je opušten lov suhom muhom. Kod ovog načina ribolova većinu vremena hodamo uzvodno po rijeci i precizno pikamo suhom muhom po izglednim mjestima. Ili, gađamo određenu ribu koju ugledamo, što je manje čest slučaj. To je izuzetno dinamičan i zabavan način ribolova koji traži brzo i spretno baratanje mušičarskim priborom te određeno iskustvo u čitanju vode. Fiju tamo okolo iza kamena, pa nisko šuljajuća muha pod onaj grm ili granu nad vodom, pa lagano slijetanje muhe u brzačić na ulazu u dubinu... Tu različiti trik zabaci i spey tehnike jednoručnim štapom dobivaju pravi smisao: Parashut, Pendelum, Wiggle, Curve, Dry Fly Spey... Vrhunska uživancija. Lijepo je i samo gledati ljude koji to doista znaju raditi. To je ribolov mušicom u izvornom obliku koji ga je učinio globalno popularnim.

Prelijepe pastrvice iz Dobre pružaju vrhunsku zabavu u lovu suhom muhom, pri čemu pazimo da ih ne podižemo van vode

Loveći oko Vrbovskog pretežno suhom muhom, samo povremeno i nimfom, pustili smo pedesetak pastrva, lipljana i klenova

Izmjenjuju se mirnjaci, brzaci i slapići. Nema stajanja. Svako malo iskoči kakva pastrva, lipljan ili klen. Ovom prilikom najveće ribe imale su 40-ak plus centimetra, što su pristojni ulovi za ovu vodu i ovu tehniku. Zanimljivo, nailazili smo na područja vode gdje su bili samo klenovi, područja gdje su se grupirale isključivo pastrve i područja gdje su bili pretežno lipljani. Nažalost ne veliki kakve bi željeli. Bilo je i naoko privlačnih dijelova Dobre potpuno bez riba. Hodaš, niti što skače na muhu, niti što bježi uokolo. Baš prazno. Što se plivajućih muha tiče veliki seđ obavio je tri četvrtine posla. Tek usput, leopard o kojem smo pisali ranije na ovom blogu je daleko nadmašio CDC. Definitivno vrhunski materijal za krila. Savršeno pliva, odlično izgleda. Dečki, ako vidite leoparada ne dajte mu nikud. Još jedna korisna informacija za one koji se požele okušati u ovom načinu lova mušicom. Kratak štapić na maloj vodi gdje se lovi suhom muhom nije samo veći gušt već i velika praktična prednost.

Može i superkratkih 1,85 metra dužine dok je 2,40 metra neki funkcionalni maksimum dužine štapa za lov suhom muhom na manjoj vodi poput Dobre. Kod ovog načina lova suhom muhom štap od 2,75 metra predstavlja smetnju. Tri metarski štapovi namijenjeni primitivnom umakanju nimfi (tzv. češko nimfarenje), koje mnogi ljudi kupe misleći da će usput i bolje bacati, za brzi su ribolov suhom muhom praktično neupotrebljivi. Preciznije, preteški su, nezgodni za brze precizne zabace među granjem i nepodesni za fine bacačke trikove koji ovdje donose ribe. Najveća mana brzinskog ribolova suhom muhom nije što projurimo nekoliko kilometra uzvodno. To obično ni ne osjetimo. Problem nastaje kada se umorimo i stanemo. Obično se tek onda dosjetimo da tih tri-četiri-pet kilometra sada treba odguslati i u obrnutom smjeru. Nema veće sreće od one kada na kraju tog mučnog puta ugledamo kakvu prikladnu birtiju gdje ćemo odmoriti kičmu i uliti u grlo nešto hladno.

I vilini konjici, kojima je letenje posao, povremeno se umore, a ovaj je kao mjesto za odmor odabrao baš vrh ribičkog štapa

Zgodno mjesto za pauzu od ribolova i ručak je bistro Kamačnik na utoku istoimenog potoka u rijeku Dobru. Za gladne tu se mogu nači tradicionalna jela Gorskog kotara, a za žedne na raspolaganju je terasa s pogledom na ribice koje skaču. Doduše, sada skaču malo manje bezbrižno jer ih je Ivica malo izokretao mušicom, tek toliko da ne budu previše nervozne. Za ulaz u kanjon Kamačnika potrebna je ulaznica. Koliko, ovom prilikom nismo pitali. Prije tridesetak godina ovaj je kanjom imao planinarsku stazu, no puno je veće šansa u njemu bila sresti medu nego planinara ili turistu. Riba je bilo, a koliko ih ima sada provjerit ćemo nekom drugom prigodom. Što se restorana tiče, pred njim je u vrijeme ručka problem naći mjesto za parkiranje i slobodni stol. Nama se posrećilo i nismo požalili. Klopica je bila ajnc-A, što bi se reklo u doba kada su medvjedi lutali Dobrom.

Restoran na ušću Kamčnika vrijedi posjetiti jer je hrana odlična, cijene umjerene, osoblje ljubazno, a ambijent poseban

Iz Zagreba do ušća Kamačnika u Dobru stižemo za manje od sat i pol, ako na autoputu ne uletimo u prometni krkljanac

Što se klope tiče nismo gledali jelovnik. Ljubazna gospođa nabrojala nam je jela koja su po njenom mišljenju najbolja. Ivica se odlučio za gulaš od jelena, moja malenkost za pastrvu znajući da imaju vlastiti uzgoj te da se ta pastrva okusom ne razlikuje značajnije od one iz potoka. To je bilo super. Ivica je poludio za štrudlom od borovnica te je vijest o tom otkriću odmah proširio internetom. Malo je falilo da se kakva šmekerska ekipa ne zaleti odmah iz Zagreba. Cijena vrlo pristupačna, niža nego što bi to platili u Zagrebu i okolici. Tipa pastrva s prilogom 40 kuna. O ambijentu s pogledom na divlje pastrve koje skaču u potoku, dok svježi vjetrić piri iz kanjona Kamačnik, ne treba govoriti. Čista nepatvorena divota. Uzdahneš od sreće, napraviš malo "glu-glu-glu" pa kažeš "mljac". Definitivno mjesto koje treba ponovo posjetiti i čak ne nužno samo u ribičkom društvu.

Ako bi smo baš na silu sitničarili, nisu nam se dopale dvije stvari. Prvo, neki kuhar nas je iz kuhinje došao gnjaviti pitanjem imamo li ribičku kartu. Koju smo naravno imali, ali takve stvari nisu ni njegov problem ni posao. Drugo, neki nam je čovjek pokušavao na uvijen način objasniti kako bi bilo bolje da se parkiramo negdje drugdje. Da ima negdje dalje neka natrešnica gdje idu ribiči, da su sve ribe tamo, a ne tu i slično. Što isto tako ne bi trebao biti njegov problem budući da je taj prostor javan i nema nikakvog znaka koji ograničava parkiranje. On bi dva zdrava hrvatska muža u najboljim godinama na jeftinu fintu htio odmamiti od ovako fine birtije pod tamo neku nadstrešnicu? 'Alo, dečko?! Bolje bi mu bilo da si je upalio televizor i gledao "Nemoguću misiju". Ukratko, što bi pjesnik rekao, sve je bilo u stilu: Ništa nam neće ovi dan pokvarit..., vapšuvarivari..., vapšuvarivari...  (alp)

Ukusna pita od borovnice bila je snimljena telefonom i proslijeđena višim istancama kako bi se opravdali povećani troškovi 

Teorijom zavjere protiv opasnih savskih riba

Bucmastih klenova i bolena 70+ klase obilno smo se nalovili prije nekoliko dana na Savi i lijevo i desno od Zagreba. Dvoručnom mušičarskom štapu i plivajućoj mušici ovom smo prilikom pridodali mali pokretni kajak, koji se pokazao kao praktično premda ne i potpuno bezopasno plovilo

Mali kajak je korisno plovilo za istraživanje nepristupačnih dijelova Save, no pritom se treba pridržavati mjera sigurnosti

 - Ti uvijek imaš neke teorije urote i zavjere, odvali mi neki dan jedan inače baš dobar prijatelj nakon što smo se jedući krumpiriće malo pokoškali oko nekakve bezazlene bezvezarije. - Ideš?! - odgovorim gledajući ga zbunjeno. I grohotom se nasmijem u sebi budući da je takva jezična konstrukcija potpuno strana mom prijatelju. Inače finom gospodinu i dobronamjernom čovjeku. Koliko ga poznajem, on se to sam baš nikad ne bi dosjetio. Poželim mu prvo objasniti kako "teorije zavjere" nije ono kada se s nečim ne slažeš, poput trenutno nas dvojice, ili u gorem slučaju doista kuješ neku zavjeru, već kada nekog proglašavaš urotnikom ni krivog ni dužnog ne bi li protiv njega podigao na noge narodne mase ili opravdao neku pizdariju koju si potajice izveo. A posebno ako te se uhvati s prstima u pekmezu. Što je inače teorija i praksa stanovitih političkih sustava. Tu mi se upali lampica. Prijatelj se posljednje vrijeme družio s određenim drugovima baš iz te branše. Tip partijska škola Kumrovec, ali završio preko veze. Zato se odmah spakujem, dignem kaić na krov i odem na Savu provjeriti kakva se tamo zla urota i zavjera sprema, dok ptičice zlokobno cvrkuću i opaka voda podmuklo žubori. I to zavjera od strane riba koje plivaju lijevo-desno (!), kako one hoće (!!), prema mojoj nemoćnoj i lagano plivajućoj umjetoj mušici. I iznenadim se bome jako...

Nekoliko lijepih bolena u bistroj rijeci dovoljno je da se svi životni problemi zaborave, a baterije napune čistom pozitivom

Dobar bolen u savršenoj kondiciji ulovljen površinskom muhom na lagani dvoručni štap vrhunac je moje savske ribičije

Boleni, majku im fašističku, tuku i ubijaju. Skupine njih gadova po malim i nemoćnim ribama. Baš takva je igrom slučaja i moja muha. Skakuće jadna i nemoćna po površini, a mrcina baš po njoj udri i udri. Kuhanja, odvijanja udica, trganja, piruete u zraku... Prvih sat dva skoro svaki zabac nešto. Sve velike zle mrcine 70+ klase. Svaki drugi izvuče u sprintu po 50-60 metra niz brzak. Mislim, oteli su mi već dvije muhe, sada hoće i strunu i running. To bi bilo kakvih 100 eurića štete. Neka urota je u pitanju garant. U to sam bio siguran kada mi se prst poskliznuo na roli koja se počela bjesomučno okretati. Natuklo me je po prstim, đubre pokvareno, hoće mi i nokte isčupati. Nakon ulovljenih petnaestak riba i više desetaka napada riba ostao sam bez muha za te razbojničke ribe vrlo sumnjive orjentacije. Počupalo sve što sam imao. Nije bilo druge nego prebaciti se na klenove. Plan je kaić pa na drugu stranu, gdje se prema ranijim zapažanjima klenovska banda grupira. No - predugo bi bilo objašnjavati razloge - ukrcaj se obavlja na jednom vrlo nezgodnom brzaku. Prilično zahtijevan i rizičan manevar, pokazalo se kasnije.

Nakon što je podeblji klen zagrizao za njim je u plićak doplivalo jato sličnih s nejasnim i možda podmuklim namjerama

Debeli klenovi od pedesetak centimetra dužine sasvim su dobra zabava za lov dvoručnim štapom klase 5 i suhom muhom

Onda sam se prevrnuo. Umjetnički, stilom krov-kotači, kako je to slavonskim dijalektom opisao prijatelj Patrik. I on je uključen u urotu jer se dok sam mu pričao detalje ove dogodovštine grohotom smijao. Čak je i pivo platio, što mu baš i nije običaj u posljednje vrijeme. Dobro, plati on neko, ali morao bi to češće. Dakle, on se netaktično izrugivao drugu u nevolji, da se stručnije izrazimo u stilu ove pričice. Srećom na terenu je prošlo bez gubitaka u ljudstvu i tehnici, ne računajući naočale. One su nestale u bespućima savskih brzaka. Nema veze, pribor je tu, fotografska oprema je suha i sigurna u pretincu kajaka. Telefon je nepromočiv. Dakle, sve je OK i na broju, samo sam mokar od glave do pete. Vruće je pa sam se fino ohladio. Zapravo, namjerno sam se prevrnuo jer sam želio provjeriti što sve kajak može. Olfo. Manevar forsiranje rijeke uspio je u drugom pokušaju.

Klenovi su bili tu gdje se očekivalo i sada osveta slijedi. Zašto? Prvo zato što sam se prevrnuo, a za to netko mora platiti. Jel' tako? Je. Ja ne mogu biti kriv, to je razumljivo, a za sve sranje koje se dogodi netko mora odgovarati, objasnit će nam svaki teoretičar zavjere poput onog koji je hranio mog prijatelja s početka priče. U praksi, kao sredstvo osvete klenovima, poslužila je plivajuća mušica od tvrde spužvice. Lagani dvoručni štapić vrlo je praktičan alat i za tu namjenu. Nekad sam nosio dva štapa, jedan za lov strimerom drugi za suhu. Sada sam to racionalizirao na jedan. A "racionalizirati" bi trebalo i neke glave koji komplekse i frustracije zbog riba i koječega pretvaraju u navodne teorije zavjere i urote drugih, sve kako bi liječili defektni ego. Nažalost ne uspješno. Opustite se dečki! Zar ne vidite da se ribe urotile protiv nas. Njih izvedite na pravi put. (alp)

Nakon što smo klenu odradili odgojnu mjeru pustili smo ga natrag kako bi prenio našu poruku mira ostatku riblje bratije

Nakon riba i nebo se iznad Save urotilo protiv progresivnih ribičkih snaga te putnika sumnjivog zrakoplova u niskom preletu