U Ozalj i Kamanje nekad smo stizali vlakom u potrazi za ribolovnom avanturom. Glavatica, kasnije štuke, klenovi, bijela riba... Zanimljivi dani. Skoro 40 godina kasnije, ponekad uživam vozikati se ovim krajevima razmišljajući o starim vremenima, bliskim ljudima i pokojoj ribi
 |
| Opisan još davne 1244. godine, Stari grad Ozalj danas je sigurno jedan od najatraktivnijih prizora u kontinentalnoj Hrvatskoj |
 |
| Azijske babuške i američke sunčanice imaju skladan suživot u jezeru nastalom za potrebe hrvatske munjare 1908. godine |
Kišno raspoloženje katkada možemo popraviti prebirući po starim fotkama. Set turističkih sličica s nedavnog putovanja od Kamanja preko Ozlja do Karlovca i dalje uz Kupu preko Donje Kupčine i Pisarovine do Zagreba, vratio me je nakratko u neka stara, uglavnom dobra vremena. Tamo u Kamanje prvi me je puta na ribolov doveo pokojni Stari, negdje sredinom 70-ih. Njega ribolov nije baš nimalo zanimao. Nije imao ni previše volje svog ribički nastrojenog klinca vozikati okolo po rijekama i jezerima. No, neki njegov prijatelj, inače prekaljeni zagrebački ribič stare garde, pričao mu je kako je na slapovima baš tog dijela Kupe redovito lovio glavatice. Ne neke osobito velike, ali dobre. To je tada bila riba snova. Iz nedokučivih razloga, možda zato što nije bila uobičajena ribička priča, Stari me je baš njom tupio dobrih nekoliko godina. Sve dok ga jedne zime, nekim čudom, nisam uspio odobrovoljiti da me zajedno s tadašnjim stalnim ribičkim pajdašem Borisom transportira u taj zamišljeni ribički raj.
Doveo nas je na Kamanje, mjesto uzvodno od Ozlja, gdje je bila poznata vinarija Vivodina. Gledajući iz današnje zrelije perspektive mogu slobodno pretpostaviti zašto je odabrao baš taj slap. No, Borisu i mojoj malenkosti, tada 16-godišnjim nadobudnim klincima, bilo je potpuno svejedno što se taj dan jede ili pije. Važno da smo na Kupi. Svojski smo se trudili bacajući krupne Mepps-ove, koji su uz nekoliko metalnih žlica bili jedino što smo imali od varalica. Ohrabrujuće je bilo što se oko slapa šetalo više naizgled ozbiljnih ribiča u potrazi za glavaticom, po čemu se moglo zaključiti kako ih je tu doista i bilo. Kasnijih godina pokušavali smo oko tog slapa još barem desetak puta. U početku kad god bi skupili dovoljno novca za željezničku kartu. Kasnije se u priči pojavilo i nekoliko krntija pa se umjesto za kartu skupljalo za bengu. No, unatoč svom tom uloženom trudu uspjeli smo uloviti samo jednu. Ne veliku, oko 65 centimetara dužine. Bilo je to 1981. godine, točno dan prije nego što sam išao na odsluženje vojnog roka negdje dolje u Hercegovinu. Razdoblje koje mi nije ostalo u osobito lijepoj uspomeni.
 |
| Pristojan kupski klen od 50-ak centimetra bezbižno je pod jednim potopljenim grmom pokupio manji sporo vođeni Bucktail |
 |
| Ozalj je prepoznatljiv i po svojoj munjari (elektrani), jednoj od prvih u Hrvatskoj, koja je još 1908. godine osvjetlila Karlovac |
Na potezu Kupe Ozalj-Kamanje, sredinom 80-tih, prvi smo se put pošteno nalovili sinih klenova načinom mali Mepps ili velika muha pa pod granje. Tek tu i tamo zalomio se i koji veći. Usput smo viđali i razno razne druge ribe: bolene, mrene, poduste... Posebno sam zapamtio jednu ogromnu potočnu pastrvu. Naime, potok u Kamanju, koji je granica između Hrvatske i Slovenije, tada je bio redovito poribljavan potočnom pastrvom. Jedna od njih očito se spustila u Kupu i narasla do kakvih pet šest kila težina, možda i više. Ogromna riba. Na jednom od kasnijih klenolova odvinula je trokuku na varalici jednog drugog prijatelja. Tu joj se gubi svaki trag. No, taj prvi put kada smo ju pronašli, lijepo se vidjela s mosta kako leži u nepreglednom jatu mrena i podusta. Probali smo mušicom, ali je nismo uspjeli uloviti. Pamtim crvene točke veličine nokta koje sam krajićkom oka vidio dok je šmugnula kraj nogu. Baš zanimljiv doživljaj. Ribe koje ne ulovimo najduže pamtimo.
Upravo tih ljetjih dana ulovio sam svoje prve mrene i poduste na mušicu. Ribe klase 50 do 60+, puno konkretnije od pastrva i lipljana koje smo lovili uzvodo kod Broda na Kupi. Iako ni oni nisu bili mali. Bio je to početak moje sklonosti lovu nizinskih vrsta muhom koja traje sve do danas. Bijele ribe u Kupi sada ima neusporedivo manje nego nekad. Mrene kojih se kod Kamanja vidjelo na stotine danas nema. Pomalo tužan prizor. Tješim se da su valjda tu negdje, ali skrivene u dubini. Mrena je ovdje skoro nestala je nakon plovkaroškog buma krajem 90-ih, zajedno sa tonama krupnih podusta. Bilo je tada novca, pribora, crva za hranjenje i vremena. Ribe nisu imale nikakvu šansu protiv dobro opremljenih mesara. Danas je tako kako je. Lijepo je, ribe ima, ali ni blizu kao nekad kada je dno Kupe bilo doslovno prekriveno podustima od kilogram do dva težine.
 |
| Most koji spaja Mahično na lijevoj i Gornje Pokupje na desnoj obali Kupe zimi je okupljalište plovkaroša iz šire okolice |
 |
| Podusti su daleko najbrojnije ribe ovog dijela Kupe, a uz njih se nađe mrena, plotica, klen, štuka, som i bolen i druge |
Na putu nizvodno drugo poznato okupljalište ribiča plovkom, osobito zimi, bio je most između Mahičnog i Gornjeg Pokupja. Dijelom je to bilo zbog ribe, dijelom zbog birtije uz Kupu nadaleko poznatoj po komunikativnim i vrlo ljubaznim konobaricama. Ribiči su ih neobično voljeli. Doduše, neki od njih malo manje, neki malo više. No, moji prvi dolasci na ovaj dio Kupe nizvodno od Ozlja vezani su uz jedno sasvim drugo životno razdoblje. Bilo je to jedno od mjesta koje sam sredinom 90-tih povremeno posjećivao sa svojom mladom obitelji. Vozikali bi se kanuom po Dobri i Kupi, pecali ribe. Marko je bezbrižno trčkarao po livadama. Vrlo lijepe i drage uspomene. Tu se dogodila jedna od najneugodnijih stvari u mojoj roditeljskoj karijeri. U gustoj travi uz vodu Marko se popiknuo na nečije neoprezno ostavljene ribičke rašlje. Srećom je prošlo dobro, ali je vrlo malo falilo do doista ozbiljne ozlijede. I danas se pitam je li ta zgoda razlog što moj sin danas, ni u odrasloj dobi, više ne voli hodati po gustoj travi. Vjerojatno da. Kakobilo, iščupam i bacim u vodu svake šiljaste rašlje koje zateknem na obali rijeke i opsujem onog tko ih je ostavio. Možda nekom drugom pomognem.
 |
| Zimi je ovdje bilo teško pronaći slobodno mjesto za ribolov, no razlog tome nisu ribe već topla birtija s druge strane ceste |
 |
| Pogled na hidro-elektranama osakaćenu rijeku Dobru s mosta samo nekoliko stotina metara udaljenog od utoka u Kupu |
Nedaleko od mosta kojim cesta vodi dalje prema Karlovcu je ušće rijeke Dobre u Kupu. Uvijek kad prolazim ovom cestom skrenem i pogledam kako bih se podsjetio koliko je Dobra lijepa rijeka. Iako ovdje izgleda netaknuto, vodni režim ove rijeke trajno je poremećen izgradnjom elektrane kod Lešća. One nekvalitetno izgrađene koja je potopila je najljepši dio njenog kanjona. Ribe ima neusporedivo manje nego prije. Ipak, s mosta preko Dobre vidio sam među ostalim nekoliko bolena. To su ribe koje trenutno najradije lovim. Ovi nisu bili veliki pa sam nakon kraćeg premišljanja odustao od namjere da im bacim mušicu. Možda neki drugi put. Zasada me pogled na Dobru još uvijek više deprimira nego privlači. Nastavio sam prema Karlovcu i od tamo skrenu cestom uz Kupu u smjeru Pisarovine. Tu je nekoliko pozicija na samoj Kupi koje volim pogledati. Vezane su uz ribičke zgode i nezgode s različitim prijateljima. Nekad smo tu rado dolazili, dobro lovili i još bolje se družili. Vremenom smo izgubili sve kontakte. S nekima se nisam čuo više od 10 godina. Tko zna što danas rade Brane, Boris, Ivana, Anita, Krešo, Marijo, Igor, Dudo... I ostali. Prošlo vrijeme.
 |
| Most preko starog toka Kupčine kod Donje Kupčine prije utoka ostatka ove nekad bogate rijeke u kanal Kupa-Kupa |
 |
| Kanal Kupa-Kupa nizvodno od utoka starog toka Kupčine nekada je bio jedno od boljih mjesta za ribolov bolena mušicom |
Na putu uz Kupu od Karlovca prema Pisarovini nikad ne propustim provjeriti stanje na ušću starog toka Kupčine u kanal Kupa-Kupa kod mjesta Donja Kupčina. Ušća rijeka i potoka uvijek su zanimljiva ribolovna mjesta. Baš ovo ušće mi je dugi niz godina bilo posebno zanimljivo zbog relativno brojnih bolena koji su vrlo rado uzimali umjetne muhe. Bili su u projeku puno manji nego na Savi, tek poneki preko 70 centimetra, ali ambijent je bio neusporedivo ljepši. Sava je u to vrijeme bila vrlo prljava pa je ribolov u vidno čišćoj vodi Kupčine bio pravo osvježenje. U jednom razdoblju kada sam bio bez auta patio sam dosta što ne mogu doći na ovaj teren. Autobusne veze nije bilo, a nitko od tadašnjeg društva nije želio loviti nizinske ribe. Samo pastrve i lipljane. To se tada smatralo vrlo otmjenim, a ribe su se i uzimalo za jelo pa je izbor bio donekele razumljiv.
Osim bolena koji su bili ciljana vrsta, ovdje se znala zalomiti i koja štukica koja bi u pravilu pregrizla tanki mušičarski predvez. Bilo je i klenova, iako sitnih, puno manjih nego na drugim vodama. Sve u svemu, još do prije desetak godina, bili su to baš dobri ribolovi u društvu nekoliko prijatelja koji su u međuvremenu počeli loviti i bolene. Kada se ne gleda s kulinarske strane, lipljan je prema pravom bolenu neugledno siroće. No, i to se veselo društvo u vremenom razišlo zbog životnih briga. Neki se razvode, neki bi se ženili, neki nemaju novaca, neke ribolov više jednostavno više ne zanima... I sam iz razno raznih razloga nisam tu dolazio već nekoliko godina. Krasan ljetnji dan vratio me je u ta bezbrižna vremena. Promatrao sam s nadvožnjka očekujući poznato panično skakutanje ribljih sitniša i pljusak grabežljive ribe. Ništa se ne događa. Bio je to posljednji pogled prema Kupi na putu za Pisarovinu i dalje za Zagreb. Možda bi ipak trebalo navratiti još koji put... (alp)
 |
| Nakon sastava sa starim tokom Kupčine kanal se ulijeva u Kupu. Čitav potez od mosta do ušća odličan je ribolovni teren |
 |
| Vožnja od Kamanja do Donje Kupčine traje oko sat vremena, no puno dobrih mjesta može ju produžiti na jedno prijepodne |
