Gacka: Kraj jedne od boljih ribičkih sezona

Zadnjim danom listopada završili smo s ribolovom na našoj najboljoj visinskoj vodi 2018. godine. Početak sezone nije djelovao obećavajuće, no kasnije se pokazalo kako stvari i nisu tako loše. Rijeka je bila kvalitetno poribljavana ribom u manje više dobroj kondiciji. Našlo se škarta, ali ne kao nekih ranijih godina

Što se čiste rijeke i prirodnih ljepota tiče, njih na nam rijeci Gacki nikada nije manjkalo, a nadamo se da neće ni ubuduće

Ono što se na ovoj vodi traži i kao ulov najviše cijeni su domaće potočne pastrve, po mogućnosti preko 60 centimetara

Nakon što se jedno vrijeme na Gacki lovilo cijelu godinu, uz obrazloženje da na kalifornijsku pastrvu po zakonu nema lovostaja, konačno je definirano da sezona ovdje traje do 1. studenog. Dobra odluka! Mrijestile se ili ne mrijestile, ribu i vodu treba jedno vrijeme ostaviti na miru. Druga bitna novina je, ako smo točno shvatili, da će se godišnje ribičke dozvole morati kupovati prije početka nove ribičke sezone. Dakle, nema više kupnje godišnje neposredno prije početka prvog ribolova u godini. Iako nam to malo utječe na komociju, a i proizvodi dodatni putni trošak, i ovu će odluku razumni ljudi podržati. Jer bilo je doista suludo da stranac paket od 10 dana ribolova na Gacki u zoni A plati niti 100 eura. I može ih za te novce doći cijeli autobus. Takva bagatela ne postoji baš nigdje na salmonidnoj vodi tipa Gacke. Ili je broj godišnjih dozvola limitiran, ili se one uopće ne prodaju, ili stranci plaćaju veću cijenu od domaćih ribiča. Potpuno normalna stvar i na to se nitko nigdje ne buni. 

Odokativno, bez detaljnijeg uvida u broj gostiju ove sezone, čini se kako je turista, koji su koristili pogodnost kupnje jeftilen godišnje karte na Gacki, ove sezone bilo manje. A riba puno više. Možda je i utržak za one koji se brinu o rijeci i ribljem fondu zbog toga bio nešto manji, no korist je svakako veća. Ove godine bilo je doista puno lijepih riba, i potočnih i kaliforrnijskih. Nadamo se da će nadležni ljudi te ribe znati zaštititi od kormorana i lokalnih krivolovaca tijekom zime kako bi do početka iduće ribolovne sezone narasle još veće. Inače, na potezu od restorana Ribič do ušća rijeke Like u Gacku, ove je godine ulovljeno više monstruozno velikih potočnih pastrva. Neslužbeno doznajemo kako nisu ulovljene na muhu, završile su u "vječnim lovištima", pa te ulove nećemo opširnije komentirati. Možda bi oni koji se brinu o ribičkom turizmu Gacke dobro učinili da su te ribe žive prebacili negdje u gornji tok, gdje se lovi samo muhom, a ribe obavezno puštaju. Tamo bi ulov takve pastrve od 10-ak kila sasvim sigurno bio svjetska senzacija i najbolja moguća reklama za vodu idućih godina. No, što je tu je, i ribe umiru...

Posebno veseli ulov većih prirodnih potočnih pastrva što ukazuje na to da se voda relativno dobro čuva od krivolova

Iako se po izgledu nekih pastrva vidi šarena genetika atipčna za Gacku, svaka potočna u 60+ klasi je ulov za pamćenje

Što se pak kalifornijske pastrve tiče, neki ljudi smatraju kako joj nije mjesto u hrvatskim rijekama. Nećemo se složiti s tom teorijom jer je poribljavanje genetski škart potočnim pastrvama dugoročno daleko štetnije i opasnije. Kako za prirodu, tako i za ribički turizam, koji postoji u svim razvijenim zemljama svijeta. Pa će vjerojatno, kada grane Sunce u nečijim glavama, postojati i kod nas. Što se salmonidnog dijela tiče, on se trenutno se svodi na Gacku, donekle Kupu, Kupicu, možda Dobru i jadan mali dio Cetine. U usporedbi sa Slovenijom s jedne strane, pa i Bosne s druge, to je blago rečeno jadno. Ne zato što Hrvatska nema vrhunske vode. Dapače, postoji čitav niz rijeka koje savršeno izgledaju, no brojnost riba u njima je ispod standarda koji bi potaknuo ljude da potroše novce na put, smještaj, uslugu i ribičku dozvolu. Samo gledanje bistre vode, cvijeća, ptičica i leptira kod ribiča ne igra, ako riba nema.

Kalifornijska pastrva je u toj priči zanimljiva iz više razloga. Prvo, ne mrijesti se u velikoj većini voda pa joj se populacija može vrlo lako kontrolirati. Tamo gdje ima dovoljno lipljana, prirodne potočene pastrve, a osobito ribljih endema joj, dakako, nije mjesto. Pustiti tu ribu u takvu vodu je stopostotna glupost, ako ne i kriminal. I s biološke i s ribičko-turističke strane gledano. Međutim, u Gackoj, ali i nekim drugim rijekama gdje je prehrambeni potencijal vode evidentno neiskorišten, realne štete za prirodu nema. Kalifornijska pastrva je super zanimljiva sportska riba. Još nisam sreo ribiča koji to ne voli loviti. Borbena, sklona uzimanju hrane bliže površini, aktivna cijeli dan... Zato i živi u brojnim rijekama i jezerima po cijelom svijetu. Međutim, nisu sve kalifornijske pastrve iste. Zdrave i odrasle u prirodi se cijene, a očerupane i jučer puštene iz ribnjaka ne. Bez obzira na veličinu. Dok to ljudi koji se pribljavanjem bave konačno ne shvate - ništa od konkretnog posla. Nastranu, ako se s lošom ribom prenese i kakva riblja boleština.

Iako je u relativno pristojnom stanju, znaju biti i u puno gorem, kod ove se pastrve vidi da je jučer puštena iz ribnjaka

Ono što bi svi ribiči voljeli loviti su kalifornijske pastrve zdravog izgleda, koje su odrasle ili veći dio života provele u rijeci

No, po kriterijima ribiča koji love muhom, nisu baš ni samo ribe u pitanju. Pristupačnost vode, pokošena livada uz rijeku, drvene klupice za odmor su lijep dodatak ribiču koji svoj hobi plaća. Ljude koji su se brinuli o Gackoj ove godine po tom pitanju doista treba pohvaliti. Teško je bilo naći neprohodan dio obale, a i sama rijeka je košena i čišćena od viška vodene vegetacije. Košenje rijeke je bilo prethodno uredno najavljivano na Internetu. Međutim, doista iritantna stvar, koja se odnedavno pojavila u donjem toku, su turistički kajaci. Gomile njih, zapravo. Pitamo se jesu li nadležni ljudi koji to dopuštaju svjesni kako nakon prolaska vesele kolone kajaka na mirnoj vodi tipa Gacke ozbiljnog ribolova na pastrvu nema barem nekoliko sati. Što stranac koji je ribolov platio 250 kuna dnevno pritom misli, prepuštam mašti organizatora ove djelatnosti. Što se pak kajakaša tiče, u koje i sam djelomično spadam, teško da se "spust" Gackom može nazvati doživljajem ili avanturom. Za to postoje druge vode tipa Mrežnice, Cetine, Save... Možda za djecu iz osnovne škole ne bi bilo loše povremeno organizrati takav kajakaški program, no za odrasle i, pretpostavit ćemo, trijezne ljude... (alp)

Drvene klupice uz Gacku su dio doživljaja ove rijeke, koji mi iz godine u godinu iz nekog razloga postaje sve draži

Ranojesenska potraga za kapitalnim bolenom

Udarni dio mušičarske sezone na Savi oko Zagreba je na izmaku. Iako je ovo područje i dalje jedno od najboljih u Hrvatskoj za ribiča koji se mušicom želi naloviti velikih riba, a ne smeta ga što to nisu pastrve,  prilike su nikad gore. Gladni ljudi pojeli su velike klenove, boleni su ispikani površinskim varalicama...

Ako bi netko uspio stati na kraj bitangama koje obale zasipavaju smećem, Sava bi ovdje bila i vizualno vrlo lijepa rijeka

Veliki boleni, najatraktivnije mušičarske ribe oko Zagreba, više ne love vani u jatima već se pojedinačno šuljaju uz obalu

Konačno. Voda je mala, bistra i bez većih oscilacija. Vrijeme sunčano i bez vjetra. Nije ni prehladno ni prevruće. Iako na površini nema nikakve vidljive aktivnosti, iskustveno, to je to. Prava prilika za velikog bolena, koji bi nešto konkretno prezalogajio prije prvih velikih voda i parkiranja u zimovnike. Nekada ih se u ovo doba lovio desetine dnevno. Na sve moguće načine i muhe. No, jasno je da je to doba prošlo. Rijeka se promijenila, riba je neusporedivo manje. Istini za volju, i moji ribički kapaciteti su se značajno smanjili zbog utjecaja zuba vremena. Nije da nema volje, kao kod dobrog dijela mojih vršnjaka. No, ni cijelodnevno veranje, probijanje kroz savsku šikaru i gacanje po vodi do prsiju, kao nekad, više nije najdraži oblik razonode.

Obilazeći nekad omiljene terene teško je izbjeći laganu jesensku depru. Većina dobrih pozicija je nestala. Prostala mjesta koja na nešto liče su mahom prazna. Tu i tamo vide se podusti, plotice, deverike, pokoja mrena i klen. No, pristup vodi je takav da se zbog jednog klena ne isplati spušati niz strmu obalu. Pa ipak je lijepo. Još lijepše nakon što se nakon 20 minutne šetnjice u jednoj uvali, jedva koji metar od obale, ukazalo jato debelih bolena. Stoje mirno i sunčaju se. Međutim, mjesto je teško pristupačano. Šikara, strma visoka obala, nezgodno je za zabacivanje varalice, kamo li umjetne muhe mušičarskim štapom. Nakon niza alpinističkih peripetija bio sam na poziciji. Ako se to tako može nazvati. Najviše dva tri zabaca prije nego što me vide i nestanu.

Ribičima koji uživaju u bezbrižnom gacanju po visinskim rijekama savski ribolov bolena može biti nemoguća misija

To je baš prava situacija u kojoj višegodišnje treniranje zabacivanja dobiva smisao. Na prvi swith cast jurnulo li ih je nekoliko, no u nastaloj gužvi ni jedan nije kako spada pogodio Zekoslava vezanog na fluo tubici. Puštajući ih da se malo primire razmišljao sam što bi bilo s nekom ribicom koja bi ovdje slučajno zalutala. Užas. Vjerojatno bi šepavi zec u kavezu s gladnim lavovima imao duži život. Očekivano, već u drugom pokušaju - bum! Šacam da nije nejveći. Šteta, ali jedan od većih u jatu definitivno je. Dril je potrajao. Ova godina bila je godina kedera pa su se preostali boleni u ovom dijelu Save baš lijepo udebljali.

Veći bolen u top kondi baš i nije krpa na udici. Međutim, na trometarcu klase 4 realno nema šanse. Taj se štapić tako lijepo piga da je pet metara dugačak predvez s tipetom 0,20 mm praktično nemoguće prekinuti. Nakon pet, možda deset minuta buco je bio miran u plićaku pod nogama. Brzi "klik" aparatićem, zahvat kliještima za udicu i zbogom. On meni malo adrenalina, ja njemu za uzvrat malo "soli u glavi". Za neki budući susret s gladnim mesarima ili "skliku svoju ljubim" fotografima, koji predugo dave ribu. Ovaj bi bolenčić morao biti skroz OK, razmišljao sam pentrajući se uz visoku obalu. Nije bio van vode ni sekundu.

Bolen blizu 80 centimetra u top formi postao je prilično rijedak ulov na Savi u krugu od desetak kilometra oko Zagreba

Popularnost modernih površinskih varalica posljednjih godina vjerojatan je razlog što ribe sada radije primaju tonuće muhe

Ostatak jata je, naravno, netragom nestao u bespućima savskih brzaka. Bitno bolje sreće nisam bio ni u nastavku. Ipak, još jedan manji bolen i dva dobra klena bili su dovoljni za jedan super ribički izlet. Nisu ga mogli pokvariti ni mravci, koje sam cijelim putem do Zagreba trijebio s odjeće, ni čičci kojih je bila puna majica. Idućih dva dana sam miran. Neću se ljutiti i svađati s dosadnim susjedima, pokvarenim konobarima, usporenim prodavačicama... Baterije su pune, nitko mi ništa ne može. Ne bi me naljutila ni jedna poznanica, koja je u više navrata držala poduže predavanje kako smo mi ribiči barbari. Mučimo jadne ribe, te bi nas trebalo zakonom zabraniti. Eto vidiš draga, bolje je malo mučiti ribe pa poslije biti dobar s ljudima nego obrnuto. Doduše, kada se sve zbroji, ta poznanica prema meni baš i nije bila tako loša pa joj tu laganu kritiku previše ne zamjeram. No, kada je danas već sve tako lijepo, razmišljao sam dalje u vožnji, moglo bi se malo svratiti i na još jedan dio Save po kojeg klena. Tu ih je uvijek bilo.

Boleni se posljednih godina sve više drže obale tako da smo ostali uskraćeni za izazov dalekog dvoručnog zabacivanja

Zbog radova na Radničkoj cesti i zaključanih rampi na lijevoj obali nizvodno od slapa zagrebačke toplane ovaj je teren postao prilično teško dostupan. Utješno je što se zbog toga ilegalni istovar smeća smanjio dok su na pojedinim dijelovima postojeće hrpe barem djelomično očišćene. Hvala nadležnima što su se (do)sjetili. Nekada se tu lovilo sve u šesnaest. Što za zabavu, što u prehrambene svrhe. Nažalost, i nosilo se doma na vreće. Sada ribiča gotovo i nema, putevi su zarasli, a dubljaci iza špornjeva gotovo nestali. Bolji poznavatelji ovog terena, koji ga nisu obilazili neko vrijeme, bit će prilično razočarani brojnošću riba.

Šarana, amura, smuđeva, štuka i somova, koji su se ovdje redovito viđali, očigledno više nema. Bijele ribe i većih bolena ima neusporedivo manje. U to nema sumnje budući da se na većini mjesta vidi dno i manje više sve ribe koje tu borave. Dodatni problem je odrezana obala. Tu gdje su još nedavno vodile fine utabane i položene staze sada treba alpinistička oprema kako bi se spustili do rijeke koja se i dalje sve dublje ukopava. Otkotrljamo li pritom slučajno koji kamen, i ono malo ribe što se odozgo vidi nestane. No, tko se potrudi još uvijek može muhom isčeprkati ponekog debljeg klena ili bolena. Blizu je od grada pa ćemo navraćati još koju godinu. (alp)

Lijeva obala Save na potezu od Slapa do mosta zagrebačke obilaznice samo je blijeda slika vrhunskih terena iz prošlosti

Klenova od 50-ak centimetra se još uvijek tu i tamo nađe premda ih je, zbog trpanja u vreću, neusporedivo manje nego prije

Kasno ljeto u modrom vodenom filmu Gacke

Uzvodno - nizvodno, dokle god pogled seže, desetine kolobara na vodi. Pastrve se intenzivno hrane ignorirajući sve plivajuće muhe. Kako one prirodne, koje se lijepo vide kako lete nad vodom, tako i umjetne koje bi ih trebale oponašati. Teški trenuci za ribiče koji ne poznaju dobro Gacku i ovakvo ponašanje riba

Zagrepčan Tom Galin je i u osmom desetljeću života jedan od najboljih ribiča kojeg danas možemo sresti na obalama Gacke

Ribe na fotografijama, uključujući ovu kalifornijsku pastrvu od 55+ cm ulovljenu na mravca, nisu bile van vode duže od 10 sekundi

Na povratku iz Pule, gdje je prijatelj Mladen K. zbog posla uzimao neke uzorke vode za analizu, svratili smo neki dan kasno poslijepodne na Gacku. Ribolov u doba dana kada je sunce u zalazu već godinama nije moja najdraža disciplina. Sunčani dan bez vjetra, kada se u vodi vidi svaka riba, je ono što volim i tražim. Prvo, zato što mogu birati ribu koju želim loviti, a drugo, zato što mogu pratiti njeno ponašanje i tako prepoznati pravi trenutak za kontru. Engleski Sight fishing ili ribolov "na viđeno", kako sam to prvi preveo u jednom članku od prije 30-ak godina, danas je općeprihvaćeni naziv je za ovaj način lova nimfom. Što se krupnijih riba tiče, na Gacki je to daleko najbolji način. Naravno, ako ribič ima polarizacijske naočale, dobro vidi i zna što radi. Tu postoji niz finih trikova i tehnika bratanja priborom, koje prethodno treba naučiti. O tome nekom drugom prigodom.

Jer u kasno ljeto, iza šest sati poslijepodne, lov na viđeno definitivno nije najisplativija taktika. Zbog niskog upadnog kuta svjetla vidljivost je loša i ograničena na koji metar od obale. Pogotovo ako vidimo brojne kolobare riba na površini, definitivno je pametnije raditi nešto drugo. Naravno, prva pomisao je lov suhom muhom. Prije vezanja umjetne muhe uvijek je pametno pogledati čime se i kako ribe hrane. No, tog dana na potezu Gacke koji domaći ljudi zovu Bare, a stariji ribiči "Telegraf štange", nisam postupio po tom školskom pravilu. Samouvjereno sam zaključio da ću te ljetos ubačene ribe, ako ih već moram loviti, najbrže razvaliti nimfom Baetisa, koji je prhutao uokolo. Ništa!. Iduća logična opcija bila je plivajuća imitacija subimaga. Opet ništa, odnosno tu i tamo koja ribica među desetinama sočnih kolobara. Tanji predvez  od 0,13 mm, ispod granice razuma za vodu punu trave? Opet nula bodova.

Područje zvano Bare, odnosno po starom "Telegraf štange", poznato je po ribama koje jedu u filmu i ne ulove se baš lako

Jedno od jednostavnijih i boljih rješenja za lov u filmu su klasične mokre muhe u veličini, obliku i boji prirodne riblje hrane

Eto, vidiš kako nije dobro kada se ribič u jednom trenutku počne osjećati prepametnim, samokritično sam razmišljao. Hajmo lijepo ispočetka, polako i po pravilima. Odmaknuo sam se od ekipe, odložio sam štap i počeo izbliza promatrati vodu. Vidim pokojeg Baetisa i gomilu nekih milimetarskih Diptera. No, ribe ignoriraju i jedne i druge. Nema sumnje hrane se u vodenom filmu. Što je to vodeni film i što u takvim prilikama treba činiti? Najkraće rečeno, vodeni film je sloj neposredno ispod vodene površine. Raznorazne bubice dotiču površinu vode odozdo, tako da se izvana ništa ne vidi. Neke se pritom aktivno presvlače iz nimfe (vodencvijetovi i obalčari) ili pupe (tulari i dvokrilci) u krilati oblik, neke su već uginule pa ih voda pasivno nosi nizvodno (ose, mravi, uginuli vodencvijetovi...). Ovisno o vrsti i razvojnom stadiju "bubice" se drže za film u različitim položajima. O ovome su napisani brojni članci, pa i knjige. Čitanje pravih stvari sigurno može pomoći, no ne i zamijeniti pažljivo promatranje prirode.

Najjedostavniji, ali ujedno i najlošiji način u takvim prigodama je mijenjanje muha napamet bez preciznog uvida u to što ribe selektivno jedu. U konkurenciji su različite varijacije na temu pupe, emergeri, Klinkhammeri, plivajuće nimfe, mravci, ose, spentovi... Takvim pristupom gubi se dosta vremena uz vrlo neizvjestan rezultat. Netko napipa muhu i lovi, mnogi drugi ne. Samo promatraju ribe koje bezbrižno jedu. A jedu malo muhe u filmu, malo ribičke živce. Imao sam prilike svjedočiti manje ili više dostojanstvenim ribičkim porazima. Od varijante gdje se gospodin ribič nakloni vodi i prizna da su pastrve taj dan bile pametnije, do šutanja štapa i najopakijih psovki koje je šire balkansko područje uspjelo sročiti. Poznat mi je i jedan slučaj kada je višegodišnje prijateljstvo između dva ribiča na Gacki puklo zbog riba u filmu. Naime, jedan je napipao muhu i lovio ribu za ribom, a drugi nikako. Prvi mu iz šale nije želio reći na što lovi pa je ovom drugom puknuo film. Ali ne vodeni. Prekinuli su diplomatske odnose i do dan danas se nisu pomirili.

Klupica uzvodno od Prvog mosta jedno je od lijepših mjesta na Gacki pogodnih za odmor i smišljanje ribičke taktike

Kada se selektivno hrane, čak i manje iz ribnjaka ubačene pastrve, mogu biri vrlo nezgodan protivnik neiskusnom ribiču

Dakle, nakon što smo promatrajući rijeku nedvojbeno utvrdili da se ribe ne hrane kukcima na površini vode već u vodenom filmu moramo ustanoviti što konkretno jedu, znati kako se ta životinja ponaša te tome prilagoditi tehniku vođenja imitacije. Postoji tri načina kako to možemo učiniti. Prvi je analiza probavila riba. Taj način ima svoje prednosti i nedostatke. Naime, ribu ne smijemo ubiti pa sadržaj želuca možemo izvući samo pumpicom ili u najgorem slučaju kakvom žličicom za kavu. Ribi to najvjerojatnije nije osobito ugodno, no što je tu je, ako stvar učinimo brzo i pažljivo neće joj biti ništa. Mana ovog načina je što mnoge životinjice u želucu ribe potpuno promjene boju, što nas može navesti na krive zaključke kod izbora muhe.

Drugi način je da životinjice s vode pokupimo finom mrežicom. Pravu entomološku mrežicu malo tko nosi sa sobom, no obična ženska čarapa rastegnuta na podmetač u nuždi zadovoljavajuće služi svrsi. Pritom je vrlo poželjno prijateljicu ili suprugu uaprijed detaljno upoznati s postojanjem i namjenom ovog ribičkog pomagala. U suprotnom... Takvo istraživanje prehrane ribe u filmu može uzeti nešto više vremena, no rezultat je u nekim segmentima bolji od analize želuca ribe. Vidimo prirodnu boju i što je još važnije pokretljivost buba koje smo ulovili. Ovdje postoji i domaća zadaća. Kako bi imali potpunu informaciju o tome čime i kako treba loviti moramo malo proučiti literaturu i internet. Naime, poznavanje ponašanja riblje hrane jednako je važno, ako ne i važnije od poznavanja njena izgleda. Na temelju ponašanja prirodne hrane biramo tehniku lova imitacijom. 

Ljudi koji gospodare Gackom trebali bi već naučiti da tu nitko ne dolazi (u)loviti očerupane potočne pastrve atlantskog tipa

Treći način je pažljivo promatranje vode iz neposredne blizine, u kombinaciji s ranijim ribičkim iskustvima i poznavanjem života vodenih kukaca. Jeste li možda vidjeli ribiče koji leže na mostu ili pognuti "nepokretno bulje" u vodu? Ako ih vidite, nemojte se smijati jer dečki rade ozbiljnu stvar. Pokušavaju precizno utvrditi kako izgleda i kako se ponaša ono što ribe jedu. Priča je jednostavna ako vodom plovi samo jedna vrsta kukaca jer se zna dogiti da ih ima više, dok riba bira samo jednu od njih. Konkretno te večeri, nakon 15 minutnog buljenja u vodu, zaključak je bio da ribice ganjaju Baetise (mali vodencvijetovi svjetlo krem boje vrlo brojni u Gackoj) koji se presvalače u filmu. Za razliku od nimfe oni već imaju izvučena krilca. Pročeprkao sam kutiju s muhama i među brojnim nimfama pronašao jednu mokru muhu koja je u grubim crtama sličila pomenutoj "bubi". Tu je odmarala barem 20 godina.

Slijedeći korak je određivanje pravilnog načina vođenja. Ove životinjice spadaju u skupinu brzoplivajućih nimfi, što znači da njihovim imitacijama u vodenom filmu treba dodati malo života. Pasivno nošene nizvodno one neće tako lako pokrenuti selektivnu ribu. No, zabacimo li mokru muhu malo koso nizvodno, potopimo predvez i lagano štopamo strunu tako da muha proizvodi jedan mali jedva zamjetan valić na površini... Epilog priče bio je tridesetak ulovljenih pastrvica u samo dva sata ribolova. Skočila je praktično svaka koja se pokazala na površini. Plus nekoliko žalosnih Talijana koji su to promatrali ne uspjevajući se sastati s ribom. Prijatelj Mladen je isto relativno dobro lovio. No, obojica nismo uspjeli uloviti ni jednu ribu preko 40 centimetara. U Gacki se računaju samo one 50+, a uvijek se trudimo napipati kakvu 60-ku. To je i najveća mana večernjeg ribolova. Teško možemo birati što ćemo uloviti, pa dominiraju male.

Hrvatski Francuz Nikola jedan je od rijeđih ribiča koji doista zna izaći na kraj s pastrvama u Gackoj u svim situacijama

Taj večernji ribolov u filmu probudio je uspomene iz mladosti, doba kada je bio posebno zanimljiv. Metodu nimfolova na viđeno tada još nisam dovoljno usavršio. Nisam često lovio ni strimerom iz razloga što za to nisam imao adekvatan pribor, a nisam ih znao ni zadovoljavajuće dobro bacati. Suha muha je tih godina bila standard, a lov u filmu na Gackoj i još nekim "triki" vodama "viša ribička matematika". Trebalo mi je nekoliko godina promatranja, čitanja i eksperimentiranja na vodi kako bih problem selektivne ribe u vodenom filmu riješio do zadovoljavajuće razine. Na temelju tih iskustava u listu Ribolov, glasilu Hrvatskog sportsko ribolovnog saveza, 1986. godine napisao sam i jedan sasvim pristojan člančić. Uz nešto jezičnog peglanja, bolji papir i grafiku prošao bi dan danas. Sve skupa poslužilo mi je idući dan kao inspiracija za vezanje muha. Sada puno bolje opskrbljen tim mokrim muhama iz doba moje mladosti, uputio sam se iduće jutro ponovo na Gacku s odlučnom namjerom da pastrvama tamo još jednom propisno zagorčam život. Posebno onim većima, koje prekjučer pred mrak nisam uspjevao pronaći među mnogobrojnim malim. Dobar plan, ali...

Članak o ribolovu u vodenom filmu inspiriran Gackom, napisan prije točno 32 godine, možete pročitati ako kliknete na sliku

Potez Gacke poznat kao Kopsin zavoj, po zagrebačkom odvjetniku koji je tu često boravio, jedan je od boljih za lov u filmu

Drugi dan bio je potpuno drugačija ribička priča. Već oko 10 sati, čim je sunce probilo maglu, Gacka je bila prepuna sićušnih crnih mravaca. Udica broj 18-20, ne veći. Tijelo se jedva vidi, samo sjajna bijela krilca. Iako sam nešto riba ulovio standardno, na pupe Simuliume i dublje potopljene Baetise, pomno planirana akcija s mokrom muhom u filmu totalno je zakazala. No, plivajući mravac je "ubijao". Budući da sam danju po lijepom sunčanom vremenu bez vjetra mogao pogledom birati ribu koju lovim, zategnuo sam među ostalima i nekoliko vrlo pristojnih pastrva klase 50+ centimetra. Još nekoliko sličnih pobjeglo je u travu i s pirsingom u njušci. Predvečer je potpuni mir. Tek tu i tamo koji kolobar na terenu gdje ih je prekjučer bilo na stotine. Pretpostavio sam da su se nažderale mrava pa za večeru nisu bile raspoložene ganjati Baetise u filmi. Baš šteta. Ipak, ona prijepodnevna akcija na plivajućeg mravca bila je i više nego dovoljna za dobro raspoloženje. Nema sumnje, na Gacki je svaki ribolovni dan nov i drugačiji. Neki možda malo bolji, neki lošiji, ali ni jedan nije tako loš kao sjedenje na poslu ili u zadimljenoj birtiji. (alp)

Prirodna ribica od 50 i koji centimetar ulovlena je na pupu Simuliumma u vodenom filmu

U potrazi za kapitalnom pastrvom u Sloveniji

Salmonidne vode u Hrvatskoj još nisu do kraja opustošene, ali se na tome jako marljivo radi. Poželimo li muhom bezbrižno loviti iole veće pastrve moramo u susjedstvo. Posljednje vrijeme najčeše biramo jedno jezero u Sloveniji gdje su prirodne potočne, jezerske i kalifornijske od 60+ centimetra vrlo uobičajene

Pastrvu bilo koje vrste od oko 50 centimetra dužine možemo smatrati jako dobrim ulovom na hrvatskim rijekam i jezerima

Nismo ju precizno izmjerili, ali s odokativnih 75+ centimetra ova natur riba nije neuobičajen ulov kod naših susjeda Sloveniji

- U prvoj razvojnoj fazi ribič umjetnom muhom želi uloviti što više riba. U drugoj fazi cilj na je uloviti što veću ribu. U trećoj razvojnoj fazi ribič jednostavno opušteno uživa u ribolovu. - Ovu zanimljivu teoriju o evoluciji ribičkog mozga sročila je, navodno, gospođa Joan Wulff. Vrhunski ribič, turnirska bacačica muhe koja je pomela mušku konkurenciju, autorica brojnih članka i knjiga. Ukratko, jedna od najuglednijih osoba u našoj ribičkoj branši. No, slično kao što damama (ipak) ne bi trebalo previše vjerovati ako govore kako "veličina nije bitna", tako ni nama ribičima, u kojoj god razvojnoj fazi bili, ne treba previše vjerovati ako kažemo kako "ne volimo loviti velike ribe". Možemo biti u "trećoj razvojnoj fazi" godinama, opušteno slušati cvrčke i ptičice, uživati u lijepom zabacu muhe ili zalasku sunca na vodi. No, kada negdje nanjušimo kapitalnu pastrvu, taj se film odmah gasi. Lovački nagoni se bude, a adrenalin raste. Izazovu lova na veću ribu teško će odoliti bilo koji ozbiljan ribič. A najveći problem jest što kod nas u Hrvatskoj velikih pastrva ima zanemarivo malo, pa ono čega nema ne može se ni uloviti.

Tezi da u Hrvatskoj nema većih pastva neki će ljudi parirati činjenicom kako je na Gacki, jezeru Lokve, Cetini, Krki... eto baš nedavno ulovljena ogromna pastrva. Da, to je točno, ali te ribe nisu ulovljene mušicom i riječ je o iznimno rijetkim pojedinačnim primjercima. Realno, kod nas je svaka u prirodi odrasla pastrva preko 50 centimetra velika. Mnogi ribiči to ne vide u 10 izlazaka na vodu. Sve preko 60 je kapitalac, a pastrva preko 70 centimeta, bilo koje vrste, definitivno riba života. Većina naših ribiča takvu nikad nije ni vidjela, ne računajući pojedine vode gdje se tradicionalno puštala pokoja matica iz kanala uz ribnjak kako bi se podigao rejting vode. I te bi ribe misteriozno nestajale mjesec dana nakon početka sezone. S druge strane, i u naprednoj Sloveniji i u "zaostaloj" Bosni, velike se pastrve love na dnevnoj bazi. Soča, Idrijica, Sava, Ribnik, Pliva, Una i mnoge druge pružaju realnu šansu za svakodnevni susret s pastrvama preko 60 centimetra. Ne samo ubačenim "kalifama" i potočnima iz ribnjaka, već prirodnim ribama odraslima u rijeci ili jezeru. Nedostatak svih ti voda je što, nakon zbrajanja cijene dozvole, putnih troškova, smještaja i hrane, dobijemo iznos ne baš previše simpatičan čak i nadprosječno imućnom Hrvatu.

Transport stvari i opreme za jezerski ribolov može biti malo nezgodan, osobito ako dobro ne poznajemo put do vode

Kada se jednom nađemo na vodi punoj velikih borbenih pastrva brzo zaboravimo sve životne probleme, brige i nevolje

Uzevši u obzir sve troškove i dužinu puta naše je omiljeno mjesto za lov velikih pastrva jedno Jezero u Sloveniji. Lokalni dečki su nas zamolili da ga ne reklamiramo baš previše, kako ne bi ribiči sa svih strana navalili. Pa eto, naziv i lojkaciju ćemo preskočiti. Kome je doista stalo lako će ga naći jer su o tom jezeru mnogi opširno pisali, uključujući i one koji su nas molili da ne pričamo. Prednost ovog jezera je što cijena dozvole nije pretjerana, a ribe od 50-70 centimetara su redovit ulov. Ima, naravno, boljih i lošijih dana. Neki dan je voda bila ekstremno visoka i mutna pa smo ulovili samo dvije klase 70+, no bilo je dana kada se lovilo po pet šest i više takvih riba dnevno. Tu je bilo i prekrasnih prirodnih kalifornijskih kao i potočnih s crvenim točkicama i jezerskih, srebrnih s velikim crnim pjegama. Viđali smo, a i povremeno imali na udici ribe 80+. Što se ulova tiče to je definitivno ribolov iz snova.

Nedostatak ovog jezera je što se može loviti isključivo iz plovila, uz vrlo malo slobodnog pristupa obali. Ipak, najveći problem su smeće i teška prljavština. Pastrvama to izgleda uopće ne smeta, no ribičima sasvim sigurno da. Slovenija je inače jedna od najčišćih i najurednijih država u kojima sam ribolovio, no ovo je mjesto definitivno izuzetak. Neshvatljivo je da po ovom jezeru pliva kompletna ponuda kontejnera za smeće: boce, plastične vrećice, letve, lopte, stare cipele..., uz dodatak nafte i nekog strojnog ulja koje se lijepi za čamac i pribor. Odvratno. Kada ribe počnu gristi na to više ne mislimo, ali pri ulasku i izlasku situacija je baš gadna. Na jezeru čak postoji mehanička pregrada koja vjerojatno služi kako se smeće ne bi širilo i ugrozilo rad hidro-elektrane. Zašto se ljudi ne organiziraju i dovedu to u red nikada mi neće biti jasno. Ako ništa drugo, onda barem prilazne punktove gdje čamčiće stavljamo u vodu.

Slovenija je u odnosu na Hrvatsku vrlo čista i uredna zemlja, tako da je ovakav prizor na prilazu jezeru dosta teško razumljiv

Nakon ovoga smo za pranje odjeće, obuće, ribičke opreme i pribora morali potrošiti nekoliko žetona u prvoj autopraonici

Kako bilo, unatoč priličnom trošku, vremenu i stanovitim ekološkim devijacijama, Jezero u Sloveniji zasigurno je mjesto gdje ćemo se vraćati u nadi da ga jednog dana nećemo zateći bez pastrva, poput brojnih rijeka i jezera kod nas u Hrvatskoj. Ono što je sigurno, to jezero neće doživjeti sudbinu naših salmonidnih jezera, koje su nepoznati "entuzijasti", uz indiferntan odnos ribolovnih udruga, ekologa, ihtiologa i države, poribili: grgečima, šaranima, crvenperkama, babuškama, klenovima, štukama, somovima, babuškama, amurima i raznoraznim ribljim korovom, koji je istisno pastrvu. Mehanički otpad se iz bilo kojeg jezera ipak može očistiti no, unosom stranih vrsta riba potpuno uništeni eko-sustav dovesti u prvobitno stanje - jako teško. Tako, gledajući slovenske ribe i sve zadovoljne ribiče koji iz cijelog svijeta dolaze tamo ostaviti novce, sa sjetom se prisjetimo s ribičkog stanovišta uništenih Plitvičkih jezera, Sabljaka, Štikade, Bajera, jezera na Krki, Lici, Cetini... i mnogih drugih. Na stranu riblji endemi, koji su praktično izumrli i zaštitu prirode u cijelini, to su uz samo malo truda i pameti doista mogle biti vrhunske salmonidne vode. Zadovoljstvo za najprobirljivije ribičke turiste iz zemlje te svijeta te izvor prihoda za državu i lokalno stanovništvo. Ali... (alp)

Kalifornnijska pastrva nije autohtona riba u Europi, ali se ovdje ne mrijesti, pa se njena se brojnost lako može kontrolirati

Puštanje lijepih velikih riba, tamo gdje realno ne čine nikakvu štetu u prirodi, zalog je za budućnos našeg ribičkog športa

Suhom muhom na klena po barama i jezerima

Vodostaj rijeka nikako se ne stabilizira. Sava pogotovo oscilira zbog rada elektrana u Sloveniji, topljenja snijega i povremenih kiša. Nije da se ne ulovi, ali za klenolov to još nije ono što priželjkujemo početkom svibnja. S druge strane i dalje našpanan vodostaj jezera uz rijeku prilika je za doista dobru zabavu

Ovakav ambijent savršen je za ovaj način ribolova suhom muhom uz uvijet da u tom jezeru ima većih klenova

Kroz ovakav gustiš trebamo se provlačiti polako, pazeći na svaki valić, zvuk ili nagli pokret koji će otjerati ribu

U proljetnom razdoblju klenovi, crvenperke pa i štuke vrlo se ugodno osjećaju na poplavljenim livadama. Klenovi tu obično čupkaju mlade biljčice, no s osobitim zadovoljstvom kupe različite kukce i pauke koji ostanu zarobljeni na granju koje viri iz vode pa povremeno naprave grešku u koracima i bućnu u vodu. Na nekim jezerima ostatak se godine čini kako u njima uopće nema klenova. Pogotovo ne onih veći tipa 40-50 centimetra. No, oprezan ribič može se ovih dana po tom pitanju jako ugodno iznenaditi. Iako jezerske klenove vrlo mali broj ljudi ciljano lovi, pa su potpuno nenavikli na umjetne muhe i druge umjetne mamce, nisu baš lak plijen. Osobito kada se šuljaju među granjem i vlatima trave koje vire iz vode. Samo mala pogreška kod zabacivanja i zapeli smo za nešto u vodi, nakon čega obično više nema ribolova. Dok se ispetljamo ribe su već nestale iz plićaka.

Spužvicu pripremljenu za izradu osa, pčela i bumbara možemo uz minimalan trošak naručiti iz mušičarskih dućana po EU

Muhe od tvrde spuživice znatno su bolje i brže rješenje od hoblanja letvica, lijepljenja zrna kave i sičnih stvari na udicu

Što se izbora muha tiče, priča je krajnje jednostavna. Klen nije izbirljiva riba i pokupit će doslovce bilo što veliko što mu iznenada padne pred nos. Muhe od tvrde spužvice zgodne su utoliko što se jednostavno i brzo vežu, a odlično plivaju. Centimetar do centimetar i pol idealna je veličina za većeg klena. Takva neće biti strana ni krupnoj crvenperki. Sitnišima je pak prevelika tako da ju ne moramo micati s vode, ako kakvo neželjeno jato navali. Takve muhe mogu oponašati kornjaše, pauke, skakavce, no možda najzgodniji izbor su pčele i ose. Njima klen nikada ne prašta, ako se pridržavamo nekoliko jednostavnih pravila.

Riba mora vidjeti pad muhe na vodu, ali ne i pad predveza i strune. Ne lovimo i ne zabacujemo prije nego što dobro vidimo ribu koju želimo uloviti. Idealna daljina je oko 10-20 metara. Dobar bacač tu ne bi trebao imati probem pogoditi krug od oko jedan metar, što je dovoljno blizu da klen vidi i čuje pad muhe. No, bliže od 10 metara ne bi smo trebali prilaziti jer će tu klen lakše učiti pokrete štapom. Ako nas vide ili čuju priča je gotova. Oprezno šuljanje, pažljivo promatranje vode i mekano, brzo i precizno zabacivanje muhe ključ su uspjeha u jezerskom klenolovu. Znatno zahtijevniji ribolov od onog na rijekama poput Save. Ali, mala promjena nikada ne škodi... (alp)

Za razliku od nekih rijeka, klen od 50+ u jezeru je super-kapitalac za kojeg se treba naraditi

Gacka dan poslije prvog udarnog vikenda

Nakon proljetne poplave rijeka se konačno vratila u korito. Vodostaj je savršen, no voda još uvijek nije dovoljno bistra za pravi ribolov nimfom na viđeno. Ipak, malim strimerom, suhom muhom ili nimfom na neviđeno iščeprka se pokoja dobra pastrva. Kako bi izbjegli gužvu i došli dan nakon što su svi otišli...

Iako je vodostaj Gacke optimalan, riba se teško vidi zato što je nakon proljetne poplave voda još uvijek blago zamućena 

Poneku dobru pastrvu moglo se uloviti i na površini, plivajućom imitacijom vodencvijetova (Baetis) i muljara (Sialis lutaria)

Kako je izgledao pravi početak ribolova na Gacki, nakon što se vratila u korito, a vrijeme proljepšalo čak i više nego što je uobičajeno za ovaj dio sezone, mogu samo nagađati. Naime, nisam se čak ni raspitivao kod poznanika i prijatelja kako su prošli. Prije dvadesetak godina cilj mi je bio doći prije svih i uloviti što više i što veće pastrve. Danas mi to ne izgleda ni lijepo ni pristojno.U mlađim danima posebno zadovoljstvo pričinjavalo mi je "vaditi mast" drugim ribičima. Pa, ako je okolo "konkurencija" predstava može biti samo zabavnija. Možda zbog godine proizvodnje, možda zbog klimatskih promjena, danas mi je pristup dijametralno suprotan. Važniji mi je mir na vodi, a ulov sporedan. Ako u vidokrugu ima previše ljudi otići ću što dalje. Čak i na terene gdje znam da nema puno riba, samo da me nitko ne gnjavi. Naravno, tu i tamo sresti nekog poznanika i malo popričati ne škodi. Dapače. U ponedjeljak poslijepodne, kada mi je već bilo dosta ribolova, krenuo sam prema automobila s namjeravajući svratiti u birtiju. Na pola puta naletio na Žaca iz Kupa river lodge-a. Odmah sam uočio kako je i on dehidriran pa smo udruženim snagama krenuli put Velebitskog.

U ovom razdoblju obale Gacke žute se od cvijetova velikog žabnjaka, kojem višak vode škodi manje nego ribičima

Imati skoro cijeli kilometar Gacke samo za sebe nije baš uobičajena pojava krajem travnja za lijepog i sunčanog vremena

Žac se upravo bio vratio s jednomjesečne ekspedicije po Novom Zelandu gdje su ga pozvali gosti njegovog apartmana u Gorskom Kotaru. Očito je nečim počeo odudarati od hrvatskog prosjeka, ako u hrvatskom "ribičkom turizmu" uopće možemo govoriti o nekom prosjeku. U Novom Zelandu, priča mi među ostalim Žac, situacija je upravo obrnuta. Ribičkih turista iz cijelog svijeta ima toliko da su lokalni ribiči počeli ozbiljno razmišljati o tome kako da im se ograniči pristup. A riječ je upravo o potrebi za mirom na vodi. U toj zemlji, naime, smatra se neuljudim prilaziti drugom ribiču bliže od 100 metra. Ako se nekog obilazi ne ide mu se bliže od tridesetak metara. Osim toga, kako bi pomogli ribičkom kolegi da ne ide na stranu koju je netko upravo lovio, ribiči na zadnjem staklu od automobila ostavljaju natpis "uzvodno" ili "nizvodno". Kako bi čovjek imao svoj mir u ribolovu. Kakva razlika u odnosu na nas gdje je nadobudni papak kadar obići drugog čovjeka iza leđa i zabaciti mu muhu doslovno preko strune. Nisam to jednom doživio. Baš zato..

Na kalifornijskim pastrvama vidljivo je da potiču iz ribogojilišta, ali u kategoriji ubačenih riba zdravo i uhranjeno izgledaju

U nekim europskim zemljama stvar se rješava na malo brutalniji način. Jednostavno, na određenom dijelu vode može biti ograničen broj ribiča. A i oni imaju propisan kod ponašanja, kako ne bi smetali jedan drugom. Mladen, jedan drugi prijatelj koji je ovo proljeće proveo loveći losose na jugu Švedske, ispričao nam je ovih dana na tu temu jednu baš zgodnu i poučnu pričicu. Na klupici uz samu rijeku Mörrum sjedila su dvojica starijih Šveđana te lagano pijuckajući pivce spremali pribor za ribolov. Mjesto je bilo osobito privlačno pa je i Mladen, neupućen u pravila, hrabro krenuo s namjerom da tu i lovi. No, srećom, na stazi se pojavio brzotrčeći Japanac. "Taj nikom nije rekao ni dobar dan, nego ravno preko klupice na vodu...", priča dalje Mladen. Tu se jedan od Vikinga lagano digao, prišao i na finom engleskom jeziku objasnio stvar. "Dobar dan! Znate, ovdje kod nas nije običaj ako vidite dva starija gospodina kako se spremaju za ribolov proći kraj njih bez pozdrava i zabaciti muhu baš tu gdje su oni naumili loviti. Ne gospodine, to nikako nije lijepo." Japanac se ispričavao nekoliko minuta, a Mladen prošao uz diplomatski: "Moj naklon..."

Zavoj prije Prvog mosta, inače poznat po obilju krupnih, ali vrlo teško ulovljivih pastrva, sada je djelovao potpuno prazno

A kako se "dan poslije" lovilo na Gacki? Iskreno, posljednjih godina u ovom dijelu sezone bilo je puno više i puno veće ribe. Donekle očekivano obzirom da su dva prethodna dana bile pod turbo ribičkim presingom. No, ranijih godina bilo je i dosta potočnih, dok je ovom prilikom bila samo jedna i to mala. Možda kakvih 30 centimetara dužine. Ni ulovljene kalifornijske nisu bile monstrumi. Samo tri ribice bile su u klasi 50, što je za Gacku granica neke pristojne ribe. Ostale male, no sve dobro uhranjene, čitavih peraja, borbene i u vrlo dobroj kondiciji. Čak i dvoručnim štapićem, koji je za pojmove ribolova na pastrvu teška artiljerija, bilo ih je zabavno vaditi. Dugi bjegovi, zračne akrobacije, petljanja u travu...  Ukratko, razni "problemčići" protiv kojih ribiči nigdje u svijetu nemaju ništa protiv. Netko sa strane možda bi rekao kako mučimo jadne životinje, no bolje je to nego biti nervozan i loše volje, pa daviti druge ljude. Uostalom, zato nam ribolov umjetnom muhom prvenstveno i služi. Ribice pustimo pa smo na kraju svi dobro raspoloženi. (alp)

Ova kalifornijska pastrva dugačka oko 50 centimetara bila je nažalost najbolja je riba koju smo taj dan ulovili na Gackoj

Squirmy Wormy: Silikonske gliste s crne liste

Postoji nekoliko mušičarskih mamaca koji su iz raznoraznih razloga prilično omiljeni kod nekih ribiča dok ih mnogi drugi smatraju krajnje nesportskima na visinskim vodama. Uz svima poznato Jajčeko (Egg Fly Pattern), teške Jiggove i Booby stil muhe s plivajućim očima, noviji dodatak toj listi su silikonske gliste

Savitljiva mekana gumica daje ovom mamcu zanimljivu akciju, vrlo sličnu ponašanju nesretne gliste koja se utapa u vodi

Sam pomen gliste, odnosno gujavice kako se to pravilno kaže, kod većine naših ribiča umjetnom muhom ne izaziva osobito lijepe i prijateljske osjećaje. Prvenstveno zbog toga što je glista omiljen prirodni mamac krivolovaca na visinskim vodama. Živim glistama opustošeni su mnogi pastrvski potoci i rijeke u Hrvatskoj. Kakva je pak situacija s umjetnim glistama? Umjetni mamci, odnosno umjetne muhe u širem značenju, koji oponašaju gliste odavno su poznati. Međutim, bez mirisa i okusa prave gliste, oni nikad nisu bili ni osobito uspješni, a ni osobito popularni. Situacija se malo promjenila posljednjih godina. Naime, ribiči preko bare počeli su izrađivati gliste od mekanog silikona u raznim bojama prilagođene mušičarskoj tehnici zabacivanja. Prototip takve muhe je Squirmy Wormy iako postoje i druge "muhe" slična izgleda. Osobitost ovog materijala je da u vodi ima akciju nalik pravoj glisti u fazi utapanja. Leluja, uvrće se i vijuga. Upravo ta akcija, u kombinaciji s realističnim izgledom, čini ove mamce zanimljive ribama. Dodatna prednost je što se vrlo jednostavno izrađuju te ih lakoćom može sastaviti totalni vezački početnik.

No, lovi li to glistoliko čudo doista posebno? Neki ljudi tvrde da da. I u rijekama i u jezerima. Neki drugi ljudi, a u njih se ubraja i autor ove pričice, misle da ne. Odnosno, nije da se silikonskom glistom baš ništa ne ulovi, ali ona doista nije nešto što bi ugrozilo opstanak riba. Što se toga tiče nek njome lovi tko hoće. Dobra kolekcija nimfi, suhih muha i strimera, ako je u pravim rukama, bolja je od svih glisti. I gumenih i prirodnih. Međutim, zajedno s lošim glasom koji glista općenito ima u mušičarskoj branši, činjenica da je ovaj mamac izrađen od industrijski oblikovanog silikona te se u suštini ne razlikuje od mamaca za lov varaličarskim priborom, doveli su ga na "crnu listu". To su prezreni mamci koje educirani ribiči mušicom izbjegavaju. Vrlo slično kao tzv. Jajčeko (engl. Egg Fly) koje je izvorno oponašalo ikru lososa, no u našim krajevima je češće zamjena za kruh. Neuki primitivci, naime, ponekad prihranjuju pastrve kruhom i onda love takvim vunenim kuglicama. Kako to iritira normalne ljude, Jajčeko je zabranjeno na mnogim visinskim vodama u svijetu, a i kod nas. Odnosno i silikonska glista i vuneno "jajašce" su prihvatljiv mamac za druge vrste riba, ali ne i za pastrve na mušičarskim vodama.

Ne računajući UV-ljepilo i lampu, materijal potreban za izradu ovih mamaca je vrlo jeftin i lako se naruči poštom

Etiku na stranu, praktičan problemčić s kojim ćemo se susresti kada na tradicionalan način pokušamo vezati gumicu na udicu je urezivanje. Naime, gumica je toliko mekana da ju tanji konac reže "ko putar", ako samo malo jače pritegnemo. U suprotnom gumica se zajedno s kuglicama okreće oko udice i sve skupa klizi gore-dolje. Naravno, to ne želimo. Voljeli bi smo da nam sve čvrsto stoji. I na udici i drugdje gdje treba. Pokušamo li pak labavije motan konac učvrstiti trenutnim ljepilom, otkrit ćemo da ono otapa gumicu. Slično se ponaša i većina običnih lakova, no - značajno je naglasiti - ne i oni koji stežu pod UV-lampicom. Ako do sada niste koritili takav lak, a voljeli bi ste u kolekciji imati kojeg Squirmyja, ta je investicija nažalost neizbježna. Cijena samih gumica je zanemariva, no UV-lak i lampica može predstavljati nešto ozbiljniji trošak. Što se postupka izrade tiče, pretražujući pojam Squirmy Wormy na Internetu možemo naći niz dobrih filmića, koji ga detaljno prikazuju. Izaberite onaj koji vam se najviše sviđa. A možete pokušati i ovako:

Uz gumice, koje je lako naručiti poštom u bojama koje nam se čine zanimljive, potrebne su zakrivljene shrimp udice broj 10 ili 12, UV-lak i svjetiljka, dvije kuglice tungstena promjera 3-3,5 milimetra i malo osnovnog konca. Provučemo omču od tanjeg najlona kroz kuglicu tungstena, obuhvatimo njome gumicu i oprezno ju provučemo kroz tungsten. Isto napravimo i s drugom kuglicom. Dobra ukupna dužina gumice je cca 5-6 centimetara. Tungsten u ovom slučaju nema samo funkciju otežanja već veže gumicu na udicu. Udicu tada jednostavno provučemo kroz obije kuglice pazeći da ne oštetimo gumicu. Kako tungsten i gumica ne bi nekontrolirano klizili na vratu udice namotamo malo konca ispred i iza kuglica. Pritom koncem ne obuhvaćamo gumicu! Te dvije kvržice od konca, koje služe kao graničnik, lagano zalijemo UV-lakom i fiksiramo lampicom. Gotovo! Gumena glista je spremna za akciju. Cijeli postupak izrade traje manje od pet minuta. Nažalost ova "muha" nema predugi rok trajanja. Mekana gumica se vremenom ošteti i pukne obično pri zabacivanju. Za ozbiljan ribolov poželjno je odmah napraviti više komada. Ne škodi i igranje sa bojama.

Iako možda nije najelegantniji mamac za lov pastrva Squirmy Wormy će sigurno korisno poslužiti u nekim drugim prilikama

Ovakvom pokretnom silikonskom glisticom obično se lovi tzv. dead drift tehnikom, identično kao nimfama, sa ili bez indikatora trzaja. Bacamo uzvodno i gumicu jednostavno pustimo nošenu strujom nizvodno, na način kako se ponašaju i prave gliste koje nesretno završe u vodi. Kada struna ili indikator stanu - kontra. Vodom nošenu glistu povremeno možemo i malo cimnuti kako bi se gumica pokrenula. Rezultati ovakvog ribolova sigurno neće biti senzacionalni, kao što nam neki filmići sugeriraju, no ulovi se ponešto. Od pastrva i lipljana do raznih drugih riba nizinskih voda. Ono što još jednom treba naglasiti je da na ribolov ovim i sličnim mamcima mnogi tradicionalno odgojeni mušičari ne gledaju baš lijepo. Nemojte se iznenaditi ako vam neki stranac pristupi na vodi i na uljudan način pokuša objasniti kako gumenim glistama i jajčekom love samo zadnji neuki tutleki. Na nekim mušičarskim vodama takve silikonske "muhe" i službeno nisu dozvoljene. Dakle, poželjno je raspitati se prije ribolova kako bi izbjegli moguće neugodnosti. Najbolje je pak ako gumene gliste koristimo samo po nizinskim vodama, gdje sigurno neće iritirati nikog - osim riba. (alp)

Kasetne role štede novac, prostor i vrijeme

Dobar ribič koji poznaje mušičarske strune različitih bacačkih i ribolovnih osobina te ih na vodi pametno koristi potrošit će neusporedivo manje novca na rezervne špule, a istovremeno znatno smanjiti prostor za prtljagu. Što je najvažnije, brzom izmjenom špula može se prilagoditi svakoj ribolovnoj situaciji

 

Jedan od nedostataka Large Arbor koncepta rola je njihov relativno mali kapacitet strune u odnosu na promjer role

Kasetne role za ribolov umjetnom mušicom ili Cassette Fly Reels, kako se zovu na engleskom jeziku, posljednjih godina sve su popularnije u dijelu ribičkog svijeta. Preciznije, kako je to iz prve ruke objasnio jedan poznanik detaljno upućen u statistiku prodaje ribičkog pribora, u Velikoj Britaniji su najprodavanije, dok u Italiji, primjerice, a i još nekim zemljama, malo koga zanimaju. Hrvatska definitivno spada u ovu drugu skupinu. Iako se role ovog tipa tu i tamo mogu naći na našim vodama, naši dečki ih obično kupe slučajno, zbog niže cijene ili estetike. O čemu je konkretno riječ, zašto su ove role nekim ribičima u svijetu toliko zanimljive, a drugima nisu, koje su njihove realne praktične prednosti i mane? Ima li ih smisla kupiti?

Iako se plastični umeci na špuli vrlo jednostavno zamjenjuju, role ovog tipa su relativno fine i osjetljive konstrukcije

Riječ je o varijanti tzv. Large Arbor rola koje su izrađene većinom od aluminija, ali s plastičnim umetkom (kasetom) u špuli koji se vrlo lako može izvaditi i zamijeniti. Kakva je u tome korist? Plastika, naime, u svijetu ribičkih rola označava lošiju kvalitetu, lošiju funkcionalnost i trajnost, uz razumljivo manju cijenu. Ekonomik varijanta, kako bi se to populazno nazvalo, a djelomično vrijedi i za kasetne mušičarske role. One doista jesu jeftinije i cijena im se kreće u rasponu od 60 do 300 eura. Uzmemo li u obzir da se prosječna cijena renomiranih mušičarskih rola kreće u rasponu od kakvih 200 do 400 eura, dok one skupe stoje od 500 eura na više, kazetene role su već u startu značajno jeftinije.

No, to ne znači da se jeftino više isplati. Ribič koji često ide na vodu i to čini godinama, prije ili kasnije kupit će razumno skuplju rolu koja traje čitav život. Takvih je na tržištu dosta. Recimo, autor ovih redaka je prije više od 40 godina kupio dvije Hardy Lightweight role koje su u međuvremenu izvukle tone riba i uz najminimalnije održavanje jednako dobro rade i dan danas. Neke takve role služile su i za dvije pa i tri generacije ribiča. Dakle, od oca na sina, od sina na unuka. I ništa im ne fali. Međutim, ono što se drastično promijenilo u posljednjih pedesetak godina su mušičarske strune. Izbor mušičarske strune neusporedivo više utječe na uspješnost i komociju u ribolovu od štapa i role. Danas više nema loših štapova. Onaj za 50 eura bolji je od najboljeg prije 50 godina. 

Plastični umeci za kasetnu rolu, osim što su neusporedivo jeftiniji od normalnih špula, zauzimaju manje mjesta u prtljazi

Tu možemo povući paralelu s ribolovom varalicom i plovkom. Ljudi imaju jedan plovak ili tri metalne žlice u džepu. Love li oni ribu? Naravno, i to ponekad vrlo uspješno. Međutim, želimo li doista dobro loviti ribu u različitim prilikama na vodi trebat će nam ipak nešto više plovaka i(ili) varalica. Ista je stvar s mušičarskim strunama. One danas imaju čitav niz različitih specijaliziranih namjena. Tko poznaje strune i zna koristiti njihove prednosti u prilikama za koje su napravljene lovi više riba. Čak i najbolji bacači i ribički tehničari to znaju i priznaju. Recimo, samo kao najbanalniji primjer, struna koja je odlična za ribolov laganom suhom muhom može biti potpuno neupotrebljiva za lov teškim strimerom. Ili, plivajuća struna neće biti od nikakve koristi ako su ribe dalje i na pet metra dubine. Bezbroj je sličnih primjera gdje određena struna u pravim rukama čini razliku.

Dvije kasetne role i sedam špula s različitim strunama pokrivaju sve, od dubinskog lova strimerom do male suhe muhe

Dakle, promjena mušičarskih struna ovisno o prilikam u ribolovu jednako je značajna kao promjena varalica u varaličarskom načinu ribolova. Onog časa kada se ribiču po tom pitanju konačno „upali lampica“, a pogotovo nakon što nauči razlikovati i pravilno koristiti strune različitih težina, profila i svojstava, prva misao su dodatne špule za rolu. Poželimo li nabaviti dodatne špulu za onu našu staru "najbolju rolu" postaje nam jasan smisao kasetnih rola. Naime, cijene špula za role standardnog tipa obično se kreću u rasponu od 30-50 posto cijene same role. Kod kasetnih cijena dodatnih plastičnih kaseta je samo 10-15 eura s tim što već kod same kupnje dobijemo dvije do tri rezervne. Tko koristi više struna u ribolovu, a nema u vrtu zlatni rudnik (ili se ne bavi politikom), ne treba previše razmišljati. Osim uštede u novcu, tu je i ušteda u prljazi i vremenu.

Nažalost, kasetne role nisu savršene. Dijelom zbog plastike, dijelom zbog toga što sami proizvođači ne žele da one budu doista savršene. Jer tko bi tada kupovao one špule za stotinjak i više eurića? Riječ je o rolama relativno krhke konstrukcije i otvorenog kučišta koje definitivno neće trpiti grubost, nemarno valjanje po vodi, šljunku i pjesku, lupanja po kamenju ili neredovito održavanje. Isto tako to nisu role u koje bi smo se mirne duše pouzdali u ribolovu na vrlo krupne i borbene ribe tipa tuna, tarpon, veliki losos i slične. No, za lov pastrva, lipljana, klenova, bolena, pa i štuka kakve se kod nas love su i više nego dobre. Kvaliteta i osobine role, naravno, djelomično variraju od proizvođača. Neupitno najbolje i nagrađivane kasetne role danas proizvodi britanska tvrtka Hardy. No, ni Greys, Snowbee ili Airflo, koji su znatno jefitiniji, nisu bitno lošiji. (alp)

Iako je ribama potpuno svejedno kakvom rolom su ulovljene, ne škodi kada (i) taj komad pribora pametno biramo